O epistolário de Augustin-Louis Frélaut durante a intervenção francesa no México (1862-1867).
Augustin Šabalja, Porat i Portani u 19. i 20. viku, edited by Josipa Cvelić, Perica Dujmović,...
Transcript of Augustin Šabalja, Porat i Portani u 19. i 20. viku, edited by Josipa Cvelić, Perica Dujmović,...
Nakladnici
Općina Malinska-Dubašnica
Turistička zajednica općine Malinska
Za nakladnike
Anton SPICIJARIĆ
Nediljko VUČETIĆ
Urednički kolegij
Josipa CVELIĆ
Perica DUJMOVIĆ
Tomislav GALOVIĆ
Gordana GRŽETIĆ
Petrica MRAKOVČIĆ
Recenzenti
Dr. sc. fra Anđelko BADURINA,
znanstveni savjetnik u m. Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu
Dr. Milan RADIĆ,
predsjednik Povijesnog društva otoka Krka
Lektura i korektura
Petrica MRAKOVČIĆ
Likovni i grafički urednik
Franjo KIŠ, ArTresor naklada, Zagreb
Tisak
Denona d. o. o., Zagreb
Naklada
500 primjeraka
ISBN 978-953-99716-1-6
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 120310064
Rukopis Augustina Šabalje objavljuje se u godini
svečanog jubileja – osam stoljeća postojanja
franjevačkog reda (1209. – 2009.), a čiji su trećoredci
prisutni u Portu preko pet stotina godina, i svečanog
obilježavanja 100. obljetnice organiziranog turizma
u Malinskoj (1909. – 2009.).
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
5
Uvodna beseda: More, čovik, duša i porat od uspomen (Gordana GRŽETIĆ) 7
ŽIVOT NAŠIH STARIH 9
Ribarija 9
Morski pas u Valu 13
Ki alat su naši stari duperali 14
Pekjari 15
Gradina 16
UŽANCE NAŠIH STARIH 17
Molitva i kanat 17
Ča su naši stari nosili 18
Kudlaci i štrige 18
Priprave i užance za ženidbu 19
Portani i tanac 20
Jilo se od jedne zdele 20
Od Badnjaka do Tri kralji 21
Užance Velike šetemane 25
Mandalenjina i Prošćenje 27
PORTANSKI FRATRI 29
Fratri – zemljoradnici 29
Padre Šime Žic 30
Padre Vice i padre Jacinto 30
OD VENECIJANSKOGA PORTA DO TURISTIČKOG NASELJA 35
Porat – glavni porat na ovu bandu otoka 35
Gradnja crikve i zvonika 35
Kolera u Porat 38
Teška 1917. 39
Vrime zad Drugoga svjetskog rata 39
Sadržaj U
Ž
U
P
O
AUGUSTIN ŠABALJA
6
Umjesto zaključka: Ljubavi i sloge bilo je jako puno! 43
Sine, brate, mužu, tata, barba, dede Tino: Augustin Tino Šabalja (1919. – 2001.)
(obitelj ŠABALJA) 45
Rječnik čakavskih izraza (Josipa CVELIĆ i Petrica MRAKOVČIĆ) 51
Dubašljanski Porat na otoku Krku – od prvih svjedočanstava života do
suvremenih dana / skica namjesto pogovora (Tomislav GALOVIĆ) 59
...scripta manent i gorostasnost neznatnog (Perica DUJMOVIĆ) 67
Izbor iz izvora i literature (Tomislav GALOVIĆ) 69
Iz recenzija (dr. fra Anđelko BADURINA i dr. Milan RADIĆ) 73
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
7
More…
Ne znaš mu početak ni kraj, a nebo mu je jedini limit. Od kada postoji, dava
i zima, spaja i razdvaja, pitura u modro, oblači u črno. Makar ne umi ganat,
razumit ćeš ga i dokle ti na mučeć šumi, daje ti svoj mir. A onda, najedanput, zi
petnih žil, zbudi svoju tešku narav. Straši te, tuče i poteže kako da bi te otil zva-
vik frmat u sebi i za sebe. Ma kakovo god more bilo, ti ga vavik isto voliš.
Kako je more čudnovato! Baš kako i…
Čovik…
I njemu je nebo jedini limit. Dava i zima, spaja i razdvaja, otil bi širit svitlo,
ma kadgod i ne zna da je namesto svitla prnesal škurinu. Čuda puti na mučeć reče
ono ča besede ne bi mogle ili otile reć. Lipo ti je zi šnjin, misliš da si u raj zemaljski,
a onda… onda sve parti naopak. Pred tobu je znenada čovik kakovoga ne pozna-
ješ; čovik ki ti zima mir, dava nemir, jadi te, poteže i tuče... A ti ga vavik isto voliš.
Kako je čovik čudnovat – baš kako i more!
More i čovik, čovik i more… još samo jedna stvar rabi da bi bili kako jedno:
Duša…
Duša, dar vičnosti ki je regalan samo čoviku, je ono ča je čovika va viki dililo
i razlikovalo od mora… Sve dok ni prišal čovik ki je za sobu pušćal najvažniji del
sebe. Tako je more dobilo dušu od čovika ki mu ju je dal, dobilo je i ono najboje
ča je imil – mir u sebi i okolo sebe, jubav za sve i svakoga…
I zato je ovo posebna knjiga o jednomu posebnomu moru ko ima dušu po-
sebnoga čovika. Moru čiji su vali besede, a granice mu gredu od uspomene do
uspomene. Ovo more samo dava, a ne zima, spaja, a ne razdvaja.
Zaplivajte bez straha! Duša mora vas čuva i čeka…
u porat od uspomen…
Gordana GRŽETIĆ
Uvodna beseda
More, čovik, duša i
porat od uspomen
i
ra
p
v
m
o
a
je
i
se
č
se
u
AUGUSTIN ŠABALJA
8
Stara ladva, vrše i
mriže ke se danas
čuvaju u mostirski
muzej u Porat.
Ćapalo se puno
ribe pa ju je
tribalo poć
prodat. Na
vesla se šlo
do Malinske
ili do Rike.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
9
Ribarija
Naši su pradedi živili od kampanje, blaga i ribarije. Najprvo ću opisat zi čin
su i na ki način ribarili.
Do početka 20. vika imili su takozvane ladve. Bile su zdubljene od stabla de-
beloga hrastića. Ladva je imila jigo za ravnotežu i na jigo se stavjalo vesla zi ke bi
se pokretalo ladvu.
U prvo vrime za lovit ribu rabilo se vrše. Vrše su bile od šibovine. Na jednu
stranu imile su vršić ki je moral bit od tankog brestovog šiblja. Vrše su pleli sami
ribari i ako je bila lipo delana, boje je lovila. Kroz vršić je hodila riba u vršu, a uć
više ni mogla aš su šibe bile otešene z nutarnje bande. Z dru-
ge bande vrša je imila grlo zatvoreno zi čepon od črnike. Sva
je bila obučena u kite od črnike, tako da je riba hodila u vršu
radi hlada. Vrše se vavik stavjalo u more na protuleće i po
leti, a zi početka jeseni ih se znimalo na kraj. Riba se znimala
tako da bi se znel čep vrše. Kalivalo ih se samo na tvrdo dno:
na velike grote i kraj škuj, na brak ili siku. Dizalo ih se svakih
pet do sedan dan, znimalo se ribu po čepu vrše i opet ih se
kalivalo u more. Za dizat i kalivat vršu rabil se drakmar. Uz
to svaki je ribar imil osti ke su bile nadijene na lanču. Lanča
je bila od domaćega drva (obično od črnoga grabra) i morala
je bit ravna. U vrše se lovilo više vrsti ribe, a najviše kantare
i mrkači. Mrkači se parićivalo još friški, a dosta ih se sušilo
i za zimu. Od suhoga mrkača se delalo brudet zi palentu,
makaruni ili njoki. Mrkača se obično sušilo na madijuni od
puneštar. Svaka puneštra je imila dva madijuna od kamika
i na njega se stavjalo kolac zi nadijeni mrkači. Niki su sušili
mrkač i na brkljaču. To je bilo drvo zi više rogi kadi se sušila
roba.
U to su vrime u Porat živili Venecijani, a naši stari su
živili zad Porta, veći del u Dvoran. Dvorani su svoje ladve
držali u Porat. Zna se da su se bavili lovon na lokarde. Imili
su takozvani svitnjaki tripije. Te tripije su stavjali na provu,
Život naših starih
su
b
se
st
ri
AUGUSTIN ŠABALJA
10
na njih ložili oganj na drva i zi tin svitili na jednu određenu dubinu. Zanimljivo je
ča su u to doba svi naši stari imili brke i nosili široke brageše. U lađu su imili drva
za ložit. Jedan je bil na krmu i daval drva onomu sprida, ki je ložil. Taj je šempre
imil opaljeni brki aš se najviše ložilo zi suhu šmriku ka je delala veliki oganj. U ono
vrime riba se ni vagala, nego se brojila na komadi pa su znali reć jedan drugome:
»Ča kumpare, je ča bilo?« – »A kumpare, bilo je, hvala Bogu, ćapali smo pet ili
šest mijari« – to se podrazumilo lokarad. Ribu se stavjalo u vrnje, ke su se rabile
za više stvari, a bile su pletene od šib. Kad je prišal karbit, počeli su svitit zi ferali
na karbit. Ti ferali su imili više bekuci pa su imili dosta jako svitlo (prema tome
koliko je bilo bekuci). Kad je prišal petroj, onda su počeli svitit zi ferali na petroj.
Onda je bilo puno boje i lagje svitit aš je bil dosta jedan ribar na sviću, a ne dva
kako prvo.
Na Porat su bile i kumpanjije za ribariju. U svaku kumpanjiju je bilo najma-
nje sedan judi, pet ribari i dva svićara i grip ili trata s ku se potezalo ribu na kraj.
Svaka kumpanjija je imila i tri barke, dvi za sviće i jednu za grip, ku smo zvali
griparica. Prvo nego se počelo svitit na lokarde, moralo se je pokrpat grip. Tako
se svako leto, prvo nego se počelo ribarit, moralo prvo poć u Malinsku na brušket
zi gripon. Tamo bi prišli svi gripi od vale Malinske i sastavila bi se komisija od tri
člana na čelo zi piloton, ka bi pregledala gripi ako su propisni i dobri za ribarit.
Mriža ni smila imit škuju manju od 10 mm. Ako ni ispunjavala uvjeti, kumpanija
ne bi dobila dozvolu za ribariju. Službeno se počelo svitit treću večer zad užbe u
maj misec. Ta dan bi se brušketale i pošte na ke se je moglo potezat grip na kraj.
Bilo je svićari ki nisu bili u kumpanjije, a zvali su ih vinturini. Oni nisu smili svitit
u valu od Porta do Malinske, nego samo van nje. Ako su našli ribu, zvali bi grip ili
griparicu ka je bila slobodna, a mogli su ih potegnut samo u Porat ili Haludovo.
Kad je sve bilo pripravno za ribariju, zad prve užbe bi se blagoslovil grip, bar-
ke, ferali i svi ribari kumpanjije. Blagoslivjali su vavik naši fratri z Porta. Fratar je
imil na sebi kotu, štolu i kvadrat na glavu. Šnjin je vavik bil obučeni ministrant ki
je nosil blagoslovjenu vodu i kadilnjak. Za vrime luzara gorili bi svi ferali, a ribari
su pobožno pratili sv. blagoslov. Od prve ribe ku bi se ćapalo, poslalo bi se fratrima
jedan del, a davalo in se još ki put.
Moj je ded, Augustin Šabalja rojen 1855. leta, govoril da je za njegove mlado-
sti bil u mostir kandidat za brata laiha i da su i fratri imili grip pa su on i drugi laici
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
11
i junaci ribarili zi gripon. Ma ne znan ako su oni svitili na plavu ribu ili na potez
po danu. Govoril je da su fratri imili i vrše i da su znali ćapat dosta ribe. Jedan put
su ćapali jednoga velikoga mrkača, bit će da su ga ćapali u grip ili vršu i da su ga
nosili doma živoga. Laiho ga je stavil živoga u brunac i kad se voda steplila, mrkač
je ušal od brunca na komoštru. Kad je laiho šal vidit ko je mrkač kuhan, mrkača
ni bilo u brunac. U mostir je nastala gužva aš su mislili da je niki zel mrkača. Na
kraj su mrkača našli na vrh komoštre kako gleda doli zi veliki oči, a lajho da govori
po dobrinski: »Pasji sinu, čo gori si ušo?«. I tako su ta dan fratri pasali obed bez
mrkača aš već ni bilo vrimena za obed parićat.
Ribari su grip potezali zi
kraja (slikano na Cuklićevo).
AUGUSTIN ŠABALJA
12
U Porat su bile dvi kumpanjije. U jednu
kumpanjiju je bilo pet famej: Trogirani, Paroni,
Mikini, Guštini i Kirinčići i oni su imili svi jed-
naki deli u grip. U drugu kumpanjiju su bili Ce-
lebrini i Tonini. Prvi grip je napravil stari Tonin,
a nasljedili su ga dva brata: Riko i Tino. Ta kum-
panjija je imila i pet ribari ki nisu imili del u grip,
a ribarili su svi po istin regulami i običaji. Riba se
dilila najprvo na pol: pol su imili ribari, a pol grip
i svićari. Svićari su imili 30%, a grip 20%. Tako su
se dilili i šoldi. Kad se potezalo vinturina, onda
su od te ribe imili i svićari del, kako i ribari. Gri-
parica, barka, je imila del kako svaki ribar i ona
se dilila od one polovice z ribari.
Na griparicu je vavik bil niki glavni. Kad bi
svićar našal ribu, zval bi po imenu glavnoga riba-
ra i kad bi se ribari oglasili, svićar bi rekal svoju
poziciju, npr. Tunera ili Vantačić, pa bi ribari šli
na tu poštu. Na Gorinje Krokišće bi skrcali dva
ribara ki bi guvernali sviću. Pušćali bi škandaj, ki
je bil dug 100 m, a ki put bi se kalalo i do 150 m
od kraja. Gripari bi pustili grip u more – okolili
bi sviću i zi drugin krajen konopa bi šli na Go-
rinje Krokišće i skrcali drugi dva ribara. Glavni
– kapo, bi šal van zi kajićen. Na sredinu gripa je
bil jedan sinjal koga bi ćapal u ruke i bi rekal u
veliki glas: »Ala u ime Božje!«, svi ribari i svićari bi odgovorili: »Pomoglo nas!«.
Pokle toga bi glavni ribar prezel komandu. Guvernal je svićara i zapovidal bi kako
i kamo da se poteže i kaliva. Bilo je leta kad se je dobro lovilo – jednu večer 1943.
u dva poteza smo ćapali l00 kvintali lokarad. Prvo nego se razdanilo, zeli smo svi
portanski kajići i šli na vesla u Riku zi 60 kvintali rib, a 40 kvintali smo prodali
Franu Rubčiću u Malinsku za solit. Bilo je ratno vrime pa se puno ribe solilo i
takovu prodavalo. Od 1944. z nami su ribarili i fratri ko svićari vinturini. Od mo-
Stari portanski mandrać.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
13
stira je hodil u ono vrime fra Dinko Burić, i jednu noć kad smo potezali, ćapali
smo pun kajić lokarad, kolo 500, 600 kil. Važno je za reć da su ribari, kad bi čekali
zi griparicu, više put molili krunicu. Portani nisu nikad gladovali, ali su bili jako
premoreni aš su po danu kopali i delali težački posli, a večer su obavezno na more
hodili ribarit. Tako da se malo spalo, a čuda delalo. Ali je zato vavik bilo veselo na
more – kantalo se i pravjalo štorije, judi su se volili, ni bilo radija ni novin tako da
su bili više jedan zi drugin. U Porat su samo fratri čitali novine (Hrvatska straža)
i judi su ih znali pitat ča je novoga u svit.
Dobro je reć da je u to vrime u Valu, tj. od Porta do Malinske, bilo više ili ma-
nje l5 do l8 kumpanjij i da su svi ribarili po istoj reguli. U isto vrime bil je još jedan
del judi ki su se zvali Konjušari. Oni bi prišli od Gornje Dubašnice na more, ali bi
čekali na kraj; ako bi ki potezal grip, oni bi pomogli i bi njin se dalo ribe. Za vrime
rata, od 1943. do kapitulacije Italije 1945., sve kumpanjije dobivale su aprovizaciju,
a moralo ju se poć dignut u Riku i to zi barku na vesla. Vavik su hodili dva ribara,
po redu, svaki misec drugi. Kako su fratri bili u našu kumpanjiju i oni su dobivali
aprovizaciju i u ono teško vrime to ih je spašavalo od gladi. Domišjan se da je za
fratri hodil po aprovizaciju fra Stanko Turčić.
Već prvo Prvog svjetskog rata niki Portani su imili mriže srdelere. Te mriže se
kalivalo kolo zahoja, a kad bi dobro zaškurilo bi ih se dizalo, tako da su u more bile
oko dvi, tri ure. Srdela se lovila u prvi mrak, a ki put i na izlaz miseca. Srdelere su
visile na sinjali, a z nutrašnje i z vanjske bande su ih držala dva sidra. I ta riba se ni
vagala nego brojila, a kašete nisu imili, nego paneri, kih su sami pleli od šibovine.
Portani su imili i poštice – stajaćice. Večer ih se kalalo u more, a jutrin dizalo. U te
mriže se lovila kostena riba. Još su imili palandara za rumbaci, a pleli su ih sami aš
su imile velike oči oko 10 cm i bile su od debeloga špaga. Dogodilo se više puti da
se u grip ćapalo rumbaca i palamidu. Prišli bi pod sviću i bi ih se poteglo zajedno
zi lokarde.
Morski pas u Valu
Znalo se dogodit da je u Valu prišal i morski pas. Tako san na Veliku Gospu
1949. kalal mrižu u valu Tunera i kad san jutrin šal dignut, u nju san našal mor-
skoga psa dugoga 2 m, a bil je to morski pas tigar.
AUGUSTIN ŠABALJA
14
Jedno leto u agušt misec, dije zad rata, jedna divojka se kupala u Porat i od
terase u Celebrini judi su vidili morskoga psa i počeli zvat: »Ljubica, biži, morski
pas!« Z početka ni verovala, ali na kraj je ušla, a ta grdosija duga oko pet metri, se
približila na deset do petnajst metri od kraja.
Sjećan se po govoru pokojnog Tonina Celebrini da je, kad je bil dite, prišal kit
blizu Porta. Gjedal ga je od Trogiranovoga guvna, a kit da je imil oči velike kako
njegova kapa. Dignul se na površinu pa ga je mogal jako dobro vidit.
Ki alat su naši stari duperali
Kad se sijalo šenicu ili ozimac, judi bi stavili bisage priko ramena i dokle bi
sipali žito po zemji, na glas bi molili. U to vrime bi blago čekalo upreženo zi ralicu Judi su živili od kampanje.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
15
na uvrat. Kad bi finil sijat, ćapal bi seljak u ruke ručicu od ralice i bi rekal: »Ala, u
ime Božje!«, a kad bi na večer finil rekal bi: »Hvala Bogu, neka Bog blagoslovi!« ili
»Hvala Bogu, a sada neka bude volja Božja!«
Od alata su imili motiku, krčicu, capun, pikun, pralicu, a u novije vrime i ro-
guju. To je bil alat za zemju. Još su duperali bat za kamik tuć, a za sić drva sikiru,
rankun i šegac. Šegac je bil za pilit debele drva, dva su ga čovika potezala, tako da
je to bil mukotrpan posal.
Ki je imil veliko blago, voli ili krave, obavezno je imil voz, a na voz bi stavil koš
pleten od loze. Imili su i koš od daske ki se rabil za vozit gnjoj ili zemju. Karijolu
su imili za vozit šumu i faši drva na more pa su ih krcali na brodi za Talijani, ki
su vozili najviše za Veneciju. Niki naši judi su imili brodi pa su isto vozili drva za
Veneciju i Cizu. Prihod od drva je bil dobar za naši judi i većinon glavni.
Za voz se još rabilo kočije, a šnjimi su se prevozili kamiki.
Šćule se stavjalo na voz za vozit duge drva i drače.
Želin još reć da su judi, makar svi trudni od dela, vavik bili
veseli i pronti za škerac. Šempre se čul kanat kumpanjije od Porta
do Poganke. A delalo se od jutra do noći. Bilo je teško ma svi smo
posli rado delali, vavik zazivajuć Božju pomoć, kako su nas od
malih nog učile naše matere.
Pekjari
U staro vrime bilo je dosta siromahih judi ki nisu imili ni
glavno za preživit. Morali su hodit od kuće do kuće pekjat. Za
moje doba takovih siromah ni bilo u Porat aš su svi puno dela-
li. Pekjat nisu hodili samo z Dubašnice, nego i od gornjega kraja
– Bribira, Krasnoga i Krivog puta. Ti siromahi bi spravjali žito,
vunu i uje, ki je ča mogal dat. Tih siromahih je bilo skoro svaki
dan na vrata pa bi više puti prespali u Porat. Nisu ih svi prima-
li. Naša pokojna mat i još nikoliko kuć su ih šempre primali na
spanje. Oni su bili kuntenti samo da su pud krov. Vavik su spali u
kuhinju na pod blizu ognjišća da njin ne bude zima. Mat bi rastr-
la na pod kakovu slamaricu i zi stari kapoti bi se pokrili. Kad bi
AUGUSTIN ŠABALJA
16
prišal na vrata pekjar, prvo bi pozdravil zi: »Hvaljen Isus i Marija« i onda bi zmolil
Očenaš, Zdravomarijo i Pokoj vječni za preminule od te kuće. Molili su na kanat
i jako pobožno, a kad bi dobili milostinju, lipo bi zahvaljivali i opet pozdravili zi:
»Hvaljen Isus i Marija i neka van Bog daje zdravlja i sriću.«
Gradina
Knez Ivan Frankopan je daroval Gradinu selima: Dvoran, Porat, Vantačić, Turčić,
Zidarić, Milčetić, Bogović, Malinska, Radići, jedan del Milovčići, Hržići i Oštrobra-
dići. Na prvi petak marčeni se hodilo gradit u Gradinu i na ta dan se biralo suca,
fanta i pet kapi. U Gradinu je bilo pet čet i svaka je četa imila svoga kapa. Kapo je imil
besplatno pašarinu, ali je imil i obaveze: pobirat šoldi za pašarinu, urdinat kad će se
poć gradit i popravjat puti. Kapo ili starješina je bil čovik koga
se moralo poslušat. Regula je bila od starine za svakoga: ki ima
voli ili krave – mora delat na put pet žurnad, ki ima samo ovce
– tri žurnade, a ki nima niš – jednu žurnadu. Fratri su bili oslo-
bojeni ovih obavez, samo su morali delat zatoku na Jabučicu.
Na prvi petak je bil sudac dužan pročitat račun i koliko je bilo
velikoga blaga, koliko ovac i koliko je ki platil za porez, a koliko
za kvialent. Kvialent su plaćele sve ustanove kadi ni bilo diobe.
Na prvi petak marčeni bi se dokončalo kada će se stavit veliko
blago u Gradinu, a kada će se ga zet van. Tako i za ovce. Tako je
sve bilo urejeno, sve dokle ni prišla komunistička vlast. Onda je
Gradinu zela Općina Krk na upravljanje i više se ni znalo ni ki
pije ni ki plaća. Jedan del judi je sikal i prodaval drva bez milosti
pa se dosta šume ruvinalo i sad tamo raste drača i kupina.
Put od Porta do Bogović je popravjalo pet čet ke su gra-
vitirale na taj put, a to su Porat i Vantačić, Zidarić, Milčetić,
Bogović i Malinska. Ta put je bil prohodan samo za vozi i
retko kad je do Porta prišal ki mali auto. U butigu u Malinsku
se hodilo najviše zi kajićen, a ako je bilo slabo vrime – hodeć.
Do zad Drugoga svjetskoga rata svi su vozili na vesla, a kad su
prišli motori bilo je puno lagje.
Staro ognjišće u mostirski toš.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
17
Molitva i kanat
Kad san bil još dite, judi su bili jako pobožni. U korizmu je bilo svaku večer čut,
od svake kuće, kako se moli luzar na veliki glas aš onda su bile velike fameje, po 6
do 12 judi u svaku. Još i danas mi odzvanja u uši ona lipa molitva na kanat po staru
dokle je bilo vanka škuro, a u kuće se gorilo lampe na petroj aš onda ni bilo letrike.
Kad bi finil luzar, u Porat bi se čule samo žrna. To su žene morale speć kruh do svitla
da moru muži poć drugi dan u kampanju. Kad se čulo žrna da meju, čul bi se i kanat.
Zi žrna je bilo jako lipo kantat aš su bile dobra pratnja. Obično se kantalo adventske
pjesme po domaću: »Evandje Arhandjele, pridi malo ti do mene« i »Poslan bi andjel
Gabrijel«. U korizmu i Advent čule bi se samo pobožne pjesme.
Užance naših starih
o
d
d
K
d
Z
pj
G
Zimi se molilo kraj ognjišća.
AUGUSTIN ŠABALJA
18
Ča su naši stari nosili
Žene i divojke su na večer prele, plele maje i kal-
cete. U ono vrime svi su nosili robu od domaće vune.
Onda nas nisu mučili rematižmi.
U Porat su bile dvi tkalice, prva je bila Dume Šegu-
lja (nju se ne spominjan da je tkala), a druga je bila Luce
Barešić, rojena Šeguljova, ka je bila jako vridna tkalica;
delala je sukno i bedenu. Sukno je bilo debelo i nosilo se
za blagdan. Delalo se je i salunići od sukna, ma to se no-
silo samo u zimsko doba. Široke brageše se nisu delale
od sukna, ma ni ženski kamižoti, aš to je bilo jako teško
za nosit. Sve su to, osim košuje, delali od bedene. Tkali-
ca je delala i ponjave. Obično se robu koluralo zi gavići.
To su bili mali šiškići od hrastića kih su žene kuhale pa
bi delali črni kolur. Ki ni kolural, je nosil belo.
U staro vrime muški su nosili široke brageše. Ja
pamtin u Dubašnicu deset starih bragešari. Zadnji u
Porat je bil moj ded, Augustin, rojen 1855. leta, a umrl
1942. U Dubašnicu zadnji u široke brageše je bil Ive
Turčić (Jerovac).
Kudlaci i štrige
Judi su se znali spravit kad bi prišli na mašu u Bo-
gović, u župnu crikvu. Kad bi finila maša, skoro vavik
bi se spravili pud zvonik i ganali se najviše od kampanje i od blaga.
Kad san bil mlad, judi su se više spravjali leh danas, i to najviše po zimi po ku-
ćami. Njihovi govori su bili – kadi je ki ča posijal ili posadil, a šempre se govorilo
i od kudlaci, malići, štrige. Šempre bi niki pravjal kako je ki vidil malića, razumi
se – po noći. Jedan del judi je u to veroval.
Govorilo se ako je ki muški bil slabo obučen, star i grd, to je bil kudlak, a stara
žena, ako je bila grda i slabo obučena, je bila štriga. Kad bi ih se utaknulo po putu,
Miću divojčicu obukli su u
narodnu nošnju.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
19
bilo je običaj držat ruke u žep i kazat rogi. Ako je
ki imil lipoga vola ili kravu, kad bi pasivali takovi
judi, opet se je držalo rogi u žep da ne bi urekal
blago.
Jedan dan je pasival seljan Ive Milčetić zi dvi
krave po putu, a prema njemu je hodil čovik za
koga su govorili da je kudlak. A ov zi krave mu
je rekal: »Čuješ ti, obrni ti oči od mojega blaga«,
da mu ne bi urekal blago. Kakovu sramotu i ne-
pravdu je ta jadan čovik moral potrpit. Judi su
bili dobri, ali puno ih je verovalo u te bedastoće.
Priprave i užance za ženidbu
Mladići i divojke su se u staro vrime najvi-
še spravjali na nediju u crikvu i kol crikve ili na
tanci ki su šempre pripravjali mladići za blagda-
ni, npr. za Sv. Apolinara (Polinarova), Sv. Ivana
(Ivanja), Sv. Pavla (Pavlova). Bil je tanac u sela
kadi su kapele posvećene tin svetima. Najduže
se tancalo o mesopustu – po danu na placu u
Bogović kraj škole, a večer i noći u niku veću
kuću ili štalu po selima. Od 1925. leta po noći se
tancalo u hotel »Draga«, vlasnika Antona Milče-
tića (Matiše). Tanac bi počel prvu nediju zad Tri
kralja i nastavjal se svaku nediju do mesopusta
do pol noći. U pol noći bi zazvonil zvon Sv. Apolinara i mladići i divojke bi šli
doma aš je počimala korizma.
Mladići su u doba moje mladosti na subote hodili na sedo kod divojke. U
kuću kadi je bilo više divojak bi šlo i više mladići na sedo. Ako se divojki ki mladić
pijažal, kad bi šal ća, dala bi mu boke od rožic. Te rožice ili rožicu bi mu stavila na
haju u livi žepić. Drugi dan, u nediju bi zi te rožice šal u crikvu na veliku mašu. Po
tomu se znalo da je bil kod nike divojke na sedo.
Tribalo je kadagod malo i
počinut, sest u hlad.
AUGUSTIN ŠABALJA
20
Kad se mladić otil ženit, najprvo bi pital doma ako su
kuntenti da se ženi za tu divojku i onda bi mladić divojku
pital ko bi se za njega oženila. Divojka je isto pitala svoje
starije i tek onda bi mladić prišal zi svojin ocen u kuću kol
divojke i to bi bile zaruke. Onda bi se dogovaralo ča će dat
divojki za dotu. Više puti je kolo toga bilo dosta natezanja.
Mladoženjini roditelji su gjedali da dobiju čin više zemje.
U ono vrime su bile velike fameje pa su se mladići niki put
morali oženit na blago kod divojke. To je značilo – poć ži-
vit u ženinu kuću, aš za svi sini ni bilo dosta mesta doma.
Bilo je slučaji da niki od onih ki su bili oženjeni na žensko
nisu dobro pasali. Bili su jako slabo rešpetani, niki nisu ni
jili za istin stolon. Puno zeti je tako poumiralo prvo leh
tast i punica.
Portani i tanac
U staro vrime na Porat se tancalo pud kuprivu kod
Celebrini, a po noći u kuću Iva Šegulje (Cota). U Porat
je onda bilo puno sopci, i to: dva brata Hržići (njihove se
sopele čuvaju u muzej u Mostir), Osip Cvelić, ki je bil naj-
boji sopac i Andre Dujmović (Paron) ki je najviše sopal zi
Ivon Kosićen od Poljic. Ive je živil jedno vrime na Porat zi
fameju kadi su sad koludrice. Bil je ključar u mostir.
Jilo se od jedne zdele
Cele fameje su jile od jedne zdele, a zdela je imila korniž na vrh tako da se, kad
se ćapa zi žlicu, ne prolije opet u zdelu. Zdele su bile pečene od zemje. Jilo se brzo.
On ki je bil brži, se najil, a ki je bil sporiji, ostal je više puti lačan. Domišjan se čak
da je jedna velika fameja jila zi jednu drvenu žlicu. Judi su jili samo ono ča je naša
zemja dala: frmentun, leću, bob, čič, ozimac, fažol...
Augustin Šabalja – zadnji
bragešar u Porat.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
21
Od Badnjaka do Tri kralji
Na Porat je bilo jako lipo za vrime božićnih blagdani. Sve te lipote bi počele
još nikoliko dan sprid Božića kad bi naše drage i trudne matere mlile šenicu doma
u žrna da nan moru speć kruh za blagdani.
Od kad su frmala mlit ta naša žrna i peć naše pećnice, ni više dobrih pinak,
ni hljibi, a ni baškotini.
Na Badnjak bi par muži šlo z vozon zet šmrike za okitit crikvu. Fratri su bili
dobri majstori za okitit jaslice i crikvu. Jaslice su kupljene otprilike 1932. leta kad
U staro vrime na Porat se
tancalo pud kuprivu kod
Celebrini. A kadagod se još
zatanca i u novo.
AUGUSTIN ŠABALJA
22
Zdele od kih su naši stari jili i
bukalete od kih su pili.
je bil gvardijan padre Šime Vladović, a prilog su dali Portani i Vantačićari. Na
Badnjak se postilo. Celi dan se ni jilo, samo bi se jutrin popilo malo črnoga kafe
od ozimca. Na večer bimo kurajno prišli doma aš smo bili fanj lačni. Za vičeru se
obično jilo broskve začinjenu zi domaćin ujen, ko je ostalo od onoga ča su se fri-
gale frite. Tako je broskva imila jedan lipi vonj i gušt po fritami. Obično je na stol
bil i rižot od lignji, a u zadnje vrime i bakalaj. Pokle vičere bimo svi šli na ognjišće
i molili luzar za mrtvi.
Ja ne moren šiguro reć, ali polnoćku smo imili kad smo dobili jaslice, a prvo
se je ne spominjan.
Jutrin rano za Božić smo hodili na zornicu u crikvu. Zornice su bile priprava
za Božić, a počinjale su devet dan prvo Božića i to na pet ur jutrin. Fratri bi kan-
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
23
tali svaki od svoje bande oltara. Počelo bi se zi molitvu »Očenaš« po tiho, a onda
bi gvardijan svečano, visokin glason počel: »Bože, u pomoć mi priteci«, a drugi
fratar istin tonon: »Gospodine, pohiti da mi pomogneš« pa bi skupa zakantali
»Aleluju«. Pokle toga gvardijan bi zakantal antifonu pa psalmi od Staroga zavjeta,
a na kraj pjesmu »Veliča duša moja Gospodina«.
Zornice su se kantale po hrvatski, a ne staroslavenski. Fratri su imili libri od
kih su kantali i ki su se zvali Bogoslužbenik. Danas se čuvaju u mostir u knjižnicu.
Jako su stari, morda i priko 200 let, i zliženi, aš su bili čuda duperani.
Pokle zornice je bila maša po staroslavenki, a danas se kanta po hrvatski. Za
vrime maše su se kantale adventske pjesme pa tako i danas. To bi sve skupa duralo
jednu uru i onda bismo prišli doma po velikoj zimi.
Dubašjanski kolejani.
AUGUSTIN ŠABALJA
24
Judi su zi veseljen hodili u crikvu, aš
su bili jako pobožni. Fratri su obično sami
kantali zornicu, i to po domaću, aš su bili,
od kad ja pamtin, u Sv. Mandalenu doma-
ći fratri: padre Pijo Dujmović i padre Vice
Milčetić (Matiša). Padre Pijo je prišal na
Porat 1920., a postal je gvardijan kad se
padre Karlo Brajković z Beloga utopil u
Čavlenu.
Na Božić je na 10 ur jutrin bila velika
maša. Većina judi bi se onda spovidalo i
pričestilo. Nikada se kantala maša i božić-
ne pjesme po staroslavenski i po domaći.
Kanturi bi počeli na hor i onda bi ćapa-
la cela crikva. Nike žene su posebno lipo
kantale, a i fratri bi pomogli. Još kada bi
zvonilo, bilo bi prelipo aš zvoni daju jeno posebno veselje i raspoloženje.
Kako posvuda, tako je i u Porat na Božić bilo veliko veselje. Pokle maše smo
vavik hodili čestitat fratron pa koludrican. Oni bi nas vavik počastili, a ta običaj se
drži i danas. Svi onda zgljedamo kako jena velika fameja.
Zapodne je bil luzar. Pokle luzara, na koga su hodili Portani i Vantačićari, bi
se zaigralo na bale pud mostira, a fratri nefaljeno s nami. Jako dobri igrači su bili
padre Jacinto Rušin z Brzac i padre Ljubo Valčić. I padre Benko Žgombić (Petičić)
bi više puti igral, pak bi šal u mostir zet jednu veliku bukaletu črnoga vina. Kad se
ni znalo čigov je punat, fratri bi zneli pas, koga su nosili kolo habita i bi zmirili čigov
je punat.
Igralo se i na nedije po maši i po luzaru. Igrali bi s nami i Fučići aš su nikoliko
let hodili na ferije u mostir; otac Šime Fučić, ki je bil nikada meštar u Dubašnicu
i njihov barba Ive Brehler, ki je bil plovan u Dubašnicu. Svi bi igrali i bilo je jako
veselo. Ni bilo ni radija ni televizije, ma je bilo više jubavi i sloge.
Spominjan se da je više puti prišal doma padre Osip Dujmović za Božić i on
bi mašil veliku mašu i prodikal. Mi, ki to pametimo, ne moremo zabit njegove lipe
prodike.
Okolo žrna su se judi
spravjali i molili na kanat.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
25
Na Staro leto u crikvu je bila pobožnost, zahvala starome letu. Bila je maša i
lipa prodika, a na kraj se svečano kantalo »Tebe Boga hvalimo« uz pratnju harmo-
nija. Kantalo se i božićne pjesme »U se vrime godišća« i »Na tom Mladom ljetu
veselimo se«.
Na Mlado leto je sve kako i na Božić, judi su veseli i čestitaju jedan drugome.
Pokle maše samo muški gredu čestitat fratron, ki nas lipo pogoste. Pokle se gre če-
stitat koludrican. Obično i tamo kantamo božićne pjesme. Lipo je da s nami pridu
i judi ki su se doselili u naš kraj. Oni pomalo ćapivaju naše užance, a pomoru nan
i delat radne akcije kolo crikve i mostira.
Od starine je bilo da se dan prvo Tri kralja na večer blagoslovi voda i kanta
maša zi božićne pjesme. Na Tri kralja je pak bila užanca da se blagoslivjaju kuće
pokle maše. U ono vrime se kropcu davalo kobasicu i jedan lipi čičkan kolač od
domaće muke ča su ga pekle naše matere doma u špajher.
Zadnje leta se to malo prominilo – voda se blagoslovi par dan prvo Tri kralji,
a kuće isto tako aš je sad puno više vikendaši ki blagoslivjaju kuće pa je i puno više
posla za fratri, a kropcu se više ne daje ni kolač ni kobasicu, nego se daju šoldi ki
koliko more.
Užance Velike šetemane
Na Maslinsku nediju u crikvu Sv. Marije Mandalene, od kada pamtin, vavik
su se blagoslivjale ulike ke bi judi prnesli za blagoslov. Ulike se vavik stavjalo vanka
spod velikoga križa od kamika (mi to zovemo cimiter). Kad pride pop, sprida gre
ministrant zi pokrijenin križen, a za njin gredu drugi ministranti. Onda kanturi
počnu kantat antifonu »Hosana Sinu Davidovu, blagoslovljen koji dolazi u ime
Gospodnje«. Kad kanat fini, gvardijan održi prodiku pa blagoslovi ulike aš onda
počinje muka i smrt Gospodina našega Isusa Krista. Pokle svaki čovik pride do
fratra i kušne jednu blagoslovjenu uliku, a kanturi dokle kantaju »Hosana Sinu Da-
vidovu«. Onda parti procesija u crikvu. Na čelo gre ministrant zi križen pa muški
pa fratri pa kanturi i koludrice. Zadnje u crikvu gredu žene.
U staro vrime, to još i ja pamtin, vrata crikve su bila zatvorena, a nutri je
bil jedan pop i još ki pjevač kantajuć »Himan Kristu Kralju, Izraelov kralj si ti«.
Odzvana bi pokle svake kitice kanturi ponavjali »Slava, čast i hvala ti«. Kada bi
AUGUSTIN ŠABALJA
26
finil »Himan«, ministrant bi malo bubnul zi šćapon od križa u vrata i onda bi pop
znutra otvoril vrata. Kanturi bi celo vrime kantali.
Na mašu se kantala Muka Gospodina našega po Mateju. Z Malinske bi dohodil
Božidar Karabaić, otac pokojnoga profesora i maestra muzike Nedeljka Karabaića, koga
se svi mi rado spominjamo. Stari Božidar je imil jako lipi glas i vavik je kantal tekst. Bil
je dobar bariton – tenor, a dobro je bil intoniran aš je kako mlad sviral triještinku.
Blagoslovjene ulike smo vavik nosili na cimiter na grobi naših dragih pokoj-
nih. I danas držimo tu užancu. Nosimo jih i po kampanji i po trsi i stavjamo u naše
štale da Bog očuva naše blago i da blagoslovi kampanju.
Na Veliki četrtak je bila služba Božja, kantana maša jutrin u 8 ur. Na »Slavu« bi
zvonili svi zvoni, oni na zvonik i mali ki su bili po crikvi i više ne bi zvonili do Velike
subote. Na mali oltar je bil Božji grob i tamo bi se prneslo sveto Otajstvo. Zad maše
bi se drugi dva oltara skroz otkrili tako da bi se sve ča je bilo na njih zelo u sakreštiju.
Na Veliki četrtak večer je bil luzar, a pokle luzara bi se kantalo Gospin plač: »Poslu-
šajte braćo mila gorku muku Gospodina Isusa Krista, Božjeg sina, ki na križu sad
umira…«. To je duralo više jednu uru, a užanca je bila od starine da dica nose šćapi
i tuku Barbana. Šćapi bi skrivali u gaće, aš dokle se kantalo, oni bi – sad jedan sad
drugi – batili po banki. Fratri bi se šujali mej dicu i zimali šćapi. Još bi s tin šćapon
ćapal ki po glavi, aš dokle se kantalo, ni se smilo pačit. Kad bi finil kanat, onda bi se
dici pušćalo tlić Barbana: tukli bi po banki, a crikva bi bila na pol škura. Za dicu je to
bilo veliko veselje. Kako zvoni nisu zvonili, bila je jedna škrbetalnica, ka se duperala
mesto zvoni. Dupera se i danas kad se zovu judi u crikvu i na podizanje.
Na Veliki petak je bila služba Božja jutrin, a križni put večer. To se prominilo.
Danas se služba Božja drži večer, tako da bude kratko maša i otkrivanje križa, a
prvo toga se kanta »Muka Gospodina našega po Ivanu«. Kad je otkrivanje križa,
kanta se: »Evo drvo križa na kom je visjelo Spasenje svijeta«, a kanturi odgovaraju:
»Dođite, poklonimo se«. To se zakanta tri puti, ali vavik za jedan ton više. Pokle
toga se križ položi sprid oltara. Vjernici su se u staro vrime šujali na kolena od
vrata crikve do oltara i kuševali bi križ.
Jednoga leta je bil u Porat u Sv. Mandalenu otac Ignacije Radić od Sv. Vida.
Kad je prodikal na Veliki petak, plakal je špjegivajuć muku i smrt Isusovu.
Na Veliku subotu je služba Božja dosta kasno večer, u škuro. Nikada se delalo
oganj u hodnik mostira. Kad jedan ministrant zaškrbeće zi škrbetalnicu, svi judi se
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
27
stave kolo ognja i pridu fratri i ministranti u procesiju zi križen. Blagoslovi se oganj
onako u škuro aš niš osim ognja ne smi svitit. Gvardijan nosi uskrsnu sviću, najprvo
blagoslovi oganj, a onda blagoslovi veliku uskrsnu sviću. Uriže u sviću leto, a sviću
zapali blagoslovjenin ognjen. Onda gre procesija u crikvu. Pop noseć sviću zakanta
»Svitlo Kristovo«, a kanturi odgovaraju »Bogu hvala«. Tako tri puti, svaki put za je-
dan ton više i onda počne maša, ka dura jako dugo. Na »Slavu va višnji Bogu« zvone
sva zvona, sviraju orgulje i judi su jako srićni aš Isus Krist je uskrsnul.
Vazanj je za nas najvažniji blagdan. U Sv. Mandalenu su dvi maše, na sedan i
na devet i pol ur jutrin. Stari judi bi prišli fumajuć niki cigar, a niki pipu. Obično bi
se za marendu pojilo žigaricu od janjčića i popilo bukaleticu črnoga vina. Žene su
hodile na malu mašu aš su morale kuhat obed. Muži su hodili na svečanu kantanu
mašu na devet i pol. Potle maše smo vavik hodili čestitat fratron. Ko je bila i miže-
rija, fratri su nas vavik počastili zi onin ča su imili. Vrata od mostira su bila vavik
otvorena za svi judi u svako vrime, a posebno za sirote i stare.
Mandalenjina i Prošćenje
Na dvajset i dva mandalenskoga miseca je blagdan svete Marije Mandalene.
Tako se zove i crikva naših fratri glagoljaši trećega reda sv. Frana. Po sv. Mandaleni
se zove i misec sedmi – mandalenski. Blagdan držimo mi Portani i Vantačićari. To
je dan kad je dosta veselo, u crikvu, ma i doma. Svi se lipo obuku i gredu na veliku
mašu na devet i pol. Žene gredu na malu mašu na šest i pol da moru delat šurlice
ali makaruni za obed.
Velika maša se je kantala po staroslavenski sve do trejset i petoga leta, a kad
je prišal za gvardijana padre Šime Vladović, zel je niku dicu i počel je kantat po
moderno, ma vavik glagoljaški. Tako da stari nisu više kantali pa se zatrla užanca
kantat u crikvu po staru.
Kad se kantalo po staru, kanturi bi u hor počeli kantat mašu, a ki god fratar
bi pomogal. Onda bi cela crikva ćapala i svi bi kantali. Kanturi bi prvo maše šli u
mostir u kuhinju popit rakijicu da moru lipje kantat.
Na Mandalenjinu je bila maša interca. Glavni ki je mašil je obično lipo kantal,
osobito prefaciju. Jedan fratar je kantal Evanjdjelje, drugi pištulu, a prodikal je
AUGUSTIN ŠABALJA
28
jedan dobar prodikač. Jeno leto je prodikal padre Osip Dujmović (Paron). Kad
je on prodikal, čuda vrimena se je njega spominjalo i njegove lipe besede. On je
prodikal na mlade maše, na ženidbe i za velike fešte. On ni čital prodike aš mu ni
rabilo. Bil je pravi redovnik!
Na Mandalenjinu je veselo aš se kampana i to još i danaska, hvala Bogu i Peru
Dujmoviću (Skočigoriću) ki ne preskoči nijedan veliki blagdan. Judi su drugačije
raspoloženi kad čuju kampananje.
Mi imamo još jednu feštu, a to je Prošćenje na dva agušta. Judi su hodili od
cele Dubašnice, Sv. Vida Dobrinjskoga na prvi agušta. Još i danas se otvori Pro-
šćenje na četire ure zapodne i dura drugi dan do pol noći. Judi bi prišli hodeć i
to prvi dan aš auti ni bilo. Oni od daljega bi prespali u mostir i u crikvu po banki.
Obavjalo se prošćenje svaki za sebe i za svoji mrtvi. Maše su bile kako i na Man-
dalenjinu.
Na nedije po maši bimo zaigrali na bale i fratri s nami.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
29
Fratri – zemljoradnici
Vavik su Portani i fratri bili jako blizi, kad se je ča delalo kod mostira ali cri-
kve. Portani i Vantačićari su bili pronti za delo.
U staro vrime popi su sami kopali i delali na zemju. Govoril mi je ded da je
bil u Zidarić niki pop ki je sam kopal i sadil ulike u Žubru. Isto tako je bil niki pop
Ive Blažov od Bogović ki je nasadil ulike u Rudinu, a kad bi zvonilo podne u Sv.
Mandalenu, prišal bi u mostir na obed. Fratri su se štufali toga gosta pa su najprvo
obedvali i zad toga zvonili podne. Pop je vidil da su se fratri štufali i više ni prišal.
Do sprid Prvoga svjetskog rata fratri su bili bogati zi zemju iz drmuni. Imili su
i dva, tri pari voli kih su rabili za vozit i orat, a delali su junaci i mladi lajhi. Pravjal
mi je ded da kad bi orali i kad bi zazvonilo podne, voli bi se frmali, makar bili na
pol brazde. Kad bi finilo zvonit, voli bi šli daje potezat ralicu, tj. orat. U ono doba
su imili i dosta ovac pa su imili žensku ka je delala sir i pekla kruh. Fratri i zavje-
tovani lajhi su vavik jili u refitorij, a svi drugi u drugu kamaru. Želin napomenut
da su se fratri boje razumili i u poljoprivredu i u voćarstvo. Krajen 19. vika ovdi je
bil za gvardijana niki padre Šime Žic zi Punta ki je cipal sve ulike. Govorili su stari
judi da je cipal Toninove Celebrinove ulike u Podvornicu, a bilo ih je na tu parcelu
365 stabal, koliko i dani u leto.
Portanski fratri
Portanski mostir na
katastarskoj harti
(početkon 19. vika).
kv
b
Iv
M
o
i
m
p
su
to
d
b
ju
3
AUGUSTIN ŠABALJA
30
Padre Šime Žic
Čul san govoreć da je u Istru zad Učke bila nika župa zi jako hudi judi. Biškup
ni mogal šnjimi na račun. Ni jedan pop ni otil tamo živit pa je biškup zamolil pro-
vencijala da mu da padra Šima Žica. Provencijal je udovojil molbi biškupa. Kad se
padre Šime predstavil u tu župu, rekal in je: »Judi, ja san vaš novi plovan. Govore
da ste vi vrazi, ma znajte da ste se na vraga i namirili«. Kad bi maša finila muški bi
obično zapalili pipu na kandel, a on kad bi prišal na oltar, nosil bi kalež i na njega
beretu. Zapritil je da niki neće pofumat pipu ku je zapalil na kandel pa je pokazal
beretu. Kad je finila maša je rekal: »Čekajte, vanka ćemo se malo poganat«. No-
sil je bačvicu vina i rekal: »Ala muškardini, napite se po tapunu tako da dignete
bačvicu na ruke«. Niki to ni mogal pa je rekal: »Onda ću najprvo ja«. Zavrnul je
habit i ćapal bačvicu za obe dna i dignul ju na usta i se napil. To je bilo zato da
pokaže koliko ima force aš su više puti znali popa stuć. On jin je govoril: »Znate
ča? Nemojte se igrat aš vi ste vrazi, ali šiguro ste se na vraga namirili!« Bil je jako
velik i debel, a posebno jak. Tako je padre Šime Žic umiril ti judi i pravjalo se da su
ga jako rešpetali. To mi je govoril moj ded aš on se šnjin dobro znal.
Padre Vice i padre Jacinto
Najprvo bin otil opisat padre Vica. On je prišal u mostir Sv. Marije Manda-
lene u Porat nikoliko let prvo leh padre Jacinto. Ostal je vavik običan fratar, ni bil
gvardijan u Sv. Mariju Mandalenu. Još prvo leh san počel u školu, jenu večer je
prišal u nas padre Vice i rekal mojoj materi: »Jele, biš pustila maloga da nam otpiva
mašu«? Ona je bila sva srićna aš do tada je otpival moj brat, ki je šal učit za fratra.
I tako smo padre Vice i ja počeli, ma to je hodilo dosta teško. On je bil fanj nervo-
zan, a ja nisan mogal sedit na mir. Šempre bin ćapal ku »teplu« za uho aš mašilo
se na staroslavenski i to ni hodilo tako lako.
Jedan dan na kraj maše, se spominjan kako da je čera bilo, padre Vice je rekal:
»Idite, misa est«, a ja san rekal: »Hvala Bogu da je već finilo«. Svi judi su se na-
smijali, a ja san pokle maše ćapal po uhu. On je vavik mašil malu mašu. Veliku je
mašil gvardijan, za vrime ke je moral bit padre Vice u hor zi kanturi. Kada bi prišal
fratar na oltar, moral je intonat mašu. Jedan psalam na staroslavenski, kantajuć
AUGUSTIN ŠABALJA
32
po staru i »Slava Ocu i Sinu«, onda bi
opet ponovil prvi psalam po staru, a
kad bi počel pristup, kanturi bi zapje-
vali »Gospodi pomiluj«.
Padre Vice je bil jako vištor (maj-
stor), delal je lipe škatule za tabak od
drva ulike ili javorke, žlice i piruni za
salatu i druge stvari od drva. Fumal
je malo, ma je tabakal fanj i vavik je
duperal veliki modri facolić. Bil je mi-
ćega rasta, ma papren.
Jako je volil fruti. Bi se bilo dogo-
dilo više puti da je, dokle je bila maša,
za vrime prodike, šal u vrt po grozja
aš gvardijan ni daval grozja na voju.
Prišal zobljuć u hor, ki put bi zakasnil
na »Verovanje« pa bi kantal zi pune
usta. Jako je lipo kantal po staru, aš je
imil lipi glas. Jutrin se rano staval i po zimi na pet ur je već bil u crikvu, makar je
bilo fanj zima. Pri svići od uja bi molil oficij i onda bi šal mašit.
U ono vrime nijedan fratar ni šal nikamo van mostira da ni pital gvardijana.
Zna se da bi ga vardijan pustil, i onda bi šal sprid vardijana i bi rekal: »Benedicite«.
Gardijan bi ga prekrižil, a kad bi se vrnul, bi mu se javil da je prišal.
Fratri su čuda molili, svaki dan oficij, luzar i pokle obeda i vičere vavik zajeno
u crikvu bi šli molit po 5 – 10 minuti.
Buduć da su isto vrime živili, ću opisat malo i padre Jacinta. On je bil jedan
posebojno dragi fratar, jednako je volil bogatih i siromahih, imil je čuda prijatelji.
Osobito je bil veliki prijatelj zi gospodinon Gorupon, ki je bil jako bogat i ki je
bil glavni dioničar Jadranske plovidbe. Gorup bi prišal šempre u mostir i zato je
padre Jacinto ukrcal fanj domaćih ljudi na Jadransku plovidbu priko njega. Padre
Jacinto je bili veliki prijatelj zi Fučići i zi njihovin barba Ivanon Brehleron ki je
bil jeno vrime za plovana u Dubašnicu. Već je Branko Fučić o tome pisal u Naši
zvoni.
Padre Jacinto Rušin i padre
Vice Milčetić (zi klobukon).
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
33
Ono su bili lipi dani za svi Portani, ma posebojno za mene. To se ne more
zabit. Bili su jeni od najlipših dani za svih nas. Šempre smo igrali na bale. Kakov je
padre Jacinto bil igrač na bale, takovoga ni bilo. Ki je šnjin igral, na njegovu stran,
ta ni mogal zgubit: kad je zbijal, nikad ni falil. Ista stvar je bila i za harte. Po zimi
smo igrali svaki večer na harte, a njega se ni moglo dobit aš je znal ki ča drži u
ruke. A imil je još jenu kumpanjiju s kimi je igral na harte. To su bili najviše popi
od Poljic i Linardić i još ki god čovik od Milohnić. Kad bi se spravili, jedan dan
Portanski toš.
AUGUSTIN ŠABALJA
34
i jenu noć skupa bi igrali. Su govorili da je niki od njih zgubil vridnost od jedne
krave. Jedan put su govorili da je i pop poljički, ki bi prišal na konja igrat na Porat,
zgubil fanj šoldi i da će ga zato konj »lagje« nosit put Poljic priko Dubašnice.
A bil je i jako dobar ribar, volil je lovit kanji. Dobro je znal braki pa je ćapival
fanj ribe, najviše kanji i kugod škrpinu. Volil je hodit i na lignji, a škaramelu za lovit
je sam delal, bil je za to majstor.
Fratri nisu nikad živili na veliko. Jili su kako i Portani, ono ča je zemja dala.
Zemju i drmuni su držali Portani, davli bi njin polovicu ča bi urodilo.
Padre Jacinto je i fumal i to dobar tabak ki se zval škija. Njegov nećak Jive Vo-
dopija je navigal na brodi Jadranske plovidbe za nostroma od Sušaka do Ulcina i bi
mu prnesal toga tabaka. Po leti kada su bile velike tepline, on bi obično sedil pod
staru kuprivu sprid mostira, ka je onda imila priko sto let. Šoto je i danaska jedan
stol od kamiki, toti je sedil i savijal cigaret. Kad bi niki pasal onuda zi blagon, ralicu
ili zi vozon, se moral frmat, aš padre Jacinto, kad ga je vidil da gre, već bi počel sa-
vijat cigaret i su morali zajeno zafumat. Bil je jako drag redovnik, imil je veliko srce
za svakoga. Kad bi ki mladi prišal, bi rekal: »Hoj zakalat malo friške vode, da se
napijemo, ma pusti sigaj do dna gušterne, neka bude hladna«. On je govoril vavik
po šotoventinski. To je bila prva gušterna u Porat, ka je bila delana 1746. leta.
Fratri su imili i toš za mlit ulike ča ga je delal padre Osip Turčić 1850. leta.
Tamo smo svi Portani i Vantačići mlili ulike. Kada su Talijani okupirali 1941. i naš
otok, onda su zatvorili svi toši u Dubašnicu, samo su pustili oni u Bogović i na
Porat i držali na njih veliku kontrolu. Financer Talijan je bil noć i dan u toš aš su se
minjali svaki dvanajst ur. Financer je miril ulike i uje, a pušćal je koliko je potribno
po glavi, višak je stavjal u late i pod ključ u jenu malu konobicu u mostir, a on je
spal isto u mostir. Ulike su tako rodile da se ne pameti kako su bile pune i u oreno
i u pusto. Ma financera se ni moglo prevarit.
Jenu večer mi govori moj bratučed Petar Kirinčić: »Ćo, ćeš mi poć nič pomoć,
moramo Talijana zafrigat, moramo mu zet uje od tinjera, kadi je točilo kad se je
stiskalo mejene ulike«. Padre Jacinto je bil dekord s nami i mi smo probili skroz
zida jenu malu škujicu kadi je mogla poć samo tanka cijev. U nju smo rinuli jednu
tanku gomicu u tinjer i po toj gomici smo potegli veći del uja vanka. Talijan ni
mogal razumit zač su te ulike tako slabo platile aš ni imil ča zet. To je bilo delano
jako u veliko šekreto, aš je bilo lahko finit u logor u Sardiniju: i padre Jacinto i mi.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
35
Porat – glavni porat na ovu bandu otoka
Porat je bil glavna luka na ovu bandu otoka Krka. Moj ded je znal govorit da
su se u staro vrime u Porat koštivali brodi zi putnici i svaki od njih je moral pasat
carinu. Pamtin zidine ke su bile blizu mora. Zvali smo ih Šenitad, a zrušene su
pokle Drugoga svjetskog rata 1946. Leta 1947. i 1948. kopali smo luku (produbili)
i u blato našli veliki komadi drva. Moral je tote bit škver za veći brodi. Verovatno
je luka bila zatvorena i spojena zi škojićen, ma se radi nevere ta zid porušil i ni
se popravjalo aš su se ondašnji stanovnici Porta ili preselili u Veneciju ili izumrli.
Zna se da su ondašnji Portani bili Venecijani po prezimenu: Stefanuti, Maškuli-
ni, Bonmartini, Celebrini, Kolaziji, Kristići. Zadnji Kolazio je bil dohtor i njegova
kuća je bila ograjena visokin zidon. Pokle Prvoga svjetskog rata u tu kuću je bila
pogranična straža, a bili su po nacionalnosti Rusi, ki su ušli od boljševizma.
Šiguro najbogatiji od tih Venecijana su bili Celebrini. Govoril mi je ded da su
bili najbogatiji na otok aš su od Porta u Veju mogli poć po svojoj zemji. Imili su
svoju crikvu Sv. Spiridiona i ča se zna imili su i dva popa. Jedan od tih je bil kano-
nik. Kad su ti popi poumirali, z vrimena na vrime su mašu u tu crikvu služili fratri.
Govoril mi je barba Ive Kirinčić da je njegov otac ministriral u tu crikvu kad je bil
fraškol, a mašil je pokojni o. Turčić i to na latinski. Crikva je imila zvon i taj zvon
je pokojni Tonin Celebrin dal crikvi Sv. Lucije kraj Veje. To su bogatstvo, kako i
drugdi u Dubašnicu, popi stekli na različiti načini. Kad bi niki pal u nemilost radi
kakovoga dišpeta, moral se ćapat za Celebrinov kantun od kuće. Tako bi bil oslo-
bojen svake kazne i ne bi šal u pržun, ma je zato moral dat niki drmun ili mesto
(oranicu). Na ta način se puno popi bogatilo. Niki pop je rekal divici neka skuha
dobar obed aš je ta dan dobil veliki drmun u Rebra za par postoli.
Gradnja crikve i zvonika
Ovu štoriju san čul od moga deda kako su naši pradedi gradili crikvu Sv.
Apolinara u Dubašnicu. Malo zad toga su gradili zvonik. U to vrime bil je potešta
Dubašnice Luka Mrvac i živil je na Dolinje Selo. Njegovi voli su zvozili svi kamiki
za zvonik ki su judi ondašnje župe Dubašnica kavali na Oplaze.
Od venecijan-
skoga Porta do
turističkog naselja
su
ca
p
i
je
se
Z
n
k
p
b
sv
n
G
fr
je
d
k
b
(o
d
A
D
za
AUGUSTIN ŠABALJA
36
Na kupolu zvonika je pala šajeta dva puta pa su stavili livelanu betonsku deku.
Zad toga još jedanput je pala šajeta mej 1950. i 1960. leta. Onda je zgorila kućica uz
zvonik. Sela Porat i Vantačić imili su tote nosilja za mrtvi pa su nan zgorile. Morali smo
napravit druge, ke nan je financirala Općina Krk, a delal ih je Pere Žic od Sv. Vida.
Stari cimiter i zvonik u
dubašjansko poje.
AUGUSTIN ŠABALJA
38
Kolera u Porat
Zač su stanovnici Porta i Vantačića imili svoja nosilja? Prvo su bila jedna no-
silja za celu Dubašnicu, ali pokle je leta 1915. izbila na Porat teška kolera (griža)
ku je prvi prnesal na Porat od gorinjega kraja Jeličić. Zarazilo se zi tu bolest čuda
judi u Porat, a umrlo ih je šest. Gornja su sela Dubašnice uspostavila stražu na
Podvornicu da se ne bi judi mišali i da se ne zaraze drugi zi Dubašnice. Zato nisu
otili dat nosilja ka su bila u zvonik u Bogović pa su morali nosit mrtvaca na škale
od ulik. To san dosta puti čul od moje pokojne matere. Bilo je dani kad je u Porat
bilo i po dva mrtvaca. Svih od Porta je pomogal nosit moj pokojni otac aš to je još
bilo vrime rata, a on je bil oslobojen vojske radi srčane greške.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
39
Fratri su zi Portani dilili i radost i žalost. U to vrime je bil u Sv. Mariju Man-
dalenu gvardijan o. Karlo Brajković zi Beloga na Cres. On se škrbil za duh i za telo
Portani, za živi i za mrtvi. Svaki bi dan obašal sve kuće u Porat. Ni se strašil da će
obolit od kolere, imil je jaku veru i Bog ga je poštedil od te opake bolesti. Za vrime
te bolesti na Porat je hodila nika dohtorica koj san zabil ime. Svaki dan bi se našla
zi gvardijanon i skupa bi delali. O. Karlo je stalno obahajal sve kuće i popisival
ča komu treba od butige ili bilo ča drugo. Prišal bi do straže na Podvornicu kade
bi judi spravili i raznesli sve ča treba. Kad je na Porat prestala ta bolest, onda se
zarazil drugi del Dubašnice. Kad su se judi rekuperali od te bolešćine, moj ded
Augustin Šabalja i još par judi napravili su akciju za nabavit nova nosilja.
Teška 1917.
Leta 1917. je bilo posebno teško radi bolesti, rata i teške gladi. Toga leta je bila
nezapamćena suša. Kiša ni padala priko osan miseci, tako da judi, ne samo da su
bili lačni, nego i žajni, skupa zi blagon. Dana 24. decembra 1917. moj pokoji otac
i barba Ive Kirinčić bili su zi vozon na Jezero kod Omišlja po vode. Kad su prišli
doma, se naoblačilo i počelo dažit. Palo je dosta vode tako da su vodu ku su pejali
od Jezera stočili. Zad toga je delalo lipo vrime i judi su počeli sijat šenicu, ozimac
i drugo. Naredno leto 1918. bilo je jako rodno (da se ne pamti tako dobro leto),
bilo je svega u obilje.
Vrime zad Drugoga svjetskog rata
Pokle rata napravili smo velikih stvari u Porat. Dopejali smo struju, osnovali
smo Turističko društvo, dobili butigu, vodu, telefon, proširili čestu i asfaltirali je,
cementirali smo plaže i sadili bori na plažu i na Rošovo guvno, kade smo kašnje
napravili i jog.
Najprvo smo dobili struju. Od Malinske do Porta sami smo kopali jame i
razvažali i postavjali stupi. Bilo je velike muke aš je bilo judi ki nisu otili zet struju.
Delali su račun koliko let će kupovat petroj za oni šoldi ča budu potrošili za struju.
To je bil jedan manji broj judi, a na kraj su svi pristali. Bilo je to 1965. leta. Kad je
zasvitila struja, veselju ni bilo kraja. Moran napomenut da smo mi Portani i Van-
AUGUSTIN ŠABALJA
40
tačićari zajedno delali i dobili struju. Puno nan je pomogal
Tončić Bogović (Jerov) ki je bil tajnik u ondašnju Općinu
Krk. Uz njegovu preporuku smo dobili veliku novčanu
pomoć od Dječjeg odmarališta »Borovik« u Malinsku u
kojen je bil upravitelj Frane Kraljić (Pavočkin).
Butigu smo dobili 1982. leta. Z Božon Kopićen, direk-
toron OTP Kvarner iz Punta, san ugovoril sastanak u Pu-
nat. Dogovorili smo se da ćemo zajednički gradit butigu
– mi smo kupili teren od Pera Turčića (Dunkina) od Zida-
rić i skopali temelj i zalili, napravili prvu ploču, a Kvarner
je po dogovoru trebal finit zgradu. Svi projekti za struju,
vodu, munjovod i samu zgradu napravili su judi iz Vikend
naselja besplatno. Nadzor svih posli vodil je gospodin An-
ton Šimecki od Zagreba, isto besplatno. Ne moren svih
poimenu napisat ki su nan pomogli, ali puno se zahva-
ljujen gospodinu Mariju Majnariću, ondašnjen direktoru
Projektnog zavoda u Zagreb aš su nan svi projekti, kako
za butigu, tako i za čestu i sve drugo, napravili besplatno.
Puno su se zalagali za ovo područje – zi savjeton i zi šol-
di.
Kad se turizam na Porat naglo razvil, bez vode se više
ni moglo. U isto vrime kad smo gradili butigu, 1982. leta,
grupa ugostitelji dogovorila se z upravu vodovoda »Poni-
kve« da se od Milčetić do Porta povuče voda priko alkate-
na (plastična cijev za vodu), ki je bil zakopan pol metra, i
tin puten smo punili naše gušterne. Leta 1988. velikin za-
laganjen ondašnjeg odbora MZ Porat-Vantačić dobili smo
vodovod s kin se napajaju sva naša domaćinstva i danas.
Istoga leta počela je delat i butiga.
Prvi turistički ured u Porat počel je z delon 1968., a
prvi službenik u njemu bila je ondašnja gimnazijalka Mira
Jurić. Tako je bilo par let, a onda je preuzela i vodila ured
Katica Cvelić, ka je vodila Turističko društvo i Mjesnu za-
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
41
jednicu. Zahvaljujuć njoj, a i piscu ovog članka, napravili smo jako lipu reklamu
u Njemačku, Austriju i Italiju, posebno priko naših fratri ki su bili u Njemačku
po župami. Puno puti smo imili toliko gosti da ih nismo imili kamo poslat. Da bi
Turističko društvo imilo svoj prostor, kupili smo jedan kontejner u kojen je bila i
mjenjačnica i Mjesna zajednica.
U odbor Mjesne zajednice bili su: predsjednik Augustin Šabalja, tajnik Ivan
Dujmović, članovi Petar Dujmović stariji, Bernardo Cvelić, Josip Dujmović, An-
ton Šegulja i Petar Milčetić, te Petar Dujmović, mlaji. Imili smo jako dobrih i po-
žrtvovnih judi ki nisu žalili ni truda ni vrimena. Porat je bil dosta zapušćeno selo,
Turistički prospekt Porta
(1970. leta).
Plaža na Uhlić u
današnje vrime.
AUGUSTIN ŠABALJA
42
a bilo je na žalost judi ki su vukli svaku akciju nazad i kočili svaki napredak sela i
turizma. Trebalo je puno truda i napora dok nisu judi vidili da se od turizma more
dobro zaradit. Tako su počeli otvarat pansioni. Svaka naša domaćica se brinula da
budu gosti zadovoljni i dobro posluženi. Dokaz tome je da su nan gosti hodili više
let. Kvalitetnu prehranu mogli smo njin dat aš smo nudili friško, domaće jist, kako
ča je: pršut, sir, jaja, kvalitetna riba, vino, rakija, teletina, janjetina i svo povrće. To
su sve stvarale marljive portanske ruke. Sve to propagirali smo prospekton ki je
bil štampan na hrvatski, njemački i talijanski i to 1970. leta. U to vrime Malinska
još ni imila prospekt. Tu moramo dat zahvalnost pok. Milivoju Huberu ki ih je dal
štampat u Vjesnik za jako mali šoldi.
Pud bori na Uhlić.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
43
Ja se jako rado i šempre domišjan svoje mladosti, a tako i dani kada su naši
stari bili jako pobožni. Tako su mi ostali u sjećanju i oni davni dani kada nismo
imali letrike.
Neka bude volja Božja!
U to doba svi smo mi rabili petrolej i lampe. Kad bi naše matere navečer za-
palile lampu, rekle bi:
– Hvaljen Isus i Marija!
Svi u fameju bi odgo vorili:
– Vazda budi hvaljen, na ča bi naše matere dodale:
– Naši mrtvi Bog pomiluj!
Svi ukućani bi onda zajedno odgovorili:
– Amen, Bože.
I drugda se zazivalo Božje ime. Tako npr. kad se upreglo voli, seljak bi se pre-
križil i rekal:
– Ala homo, u ime Božje.
U polje se počinjalo zi besede:
– U ime Božje, a finjivalo zi:
– Hvala Bogu, a sada neka bude volja Božja.
Tako je počinjal i finjival svaki posal, niti jedan ni drugačije obavljen, vavik se
zazivala Božja pomoć.
Skromno se živilo, ali je bilo ljubavi i sloge
Svemu ovome otil bin dat jedan skroman komentar aš pisac ovih redi nima
nego pet razredi pučke škole. Zato, dragi čitatelju, nemoj mi zamirit ako moje
pisanje ni hvalevridno. Nikad smo skromno i siromašno živili, ali je ljubavi i sloge
bilo jako puno. Judi nisu imili zahtjevi, bili su skromni, ali vavik veseli i spravni za
škerac. Stalno se čul kanat kum panije od Porta do Poganke. Istina, puno se delalo
i bili smo jako štufi, ali zato vavik veseli. Delalo se od jutra do noći, a najviše kad
smo bili na more. Ako smo ulovili ku ribu, morala se prodat kako bi se dobil ki
dinar za život. Zato smo nakon napornih noći hodili prodavat ribe po selima Du-
Umjesto zaključka
Ljubavi i sloge bilo
je jako puno!
st
im
p
k
za
n
p
b
šk
i
sm
d
AUGUSTIN ŠABALJA
44
bašnice i Poljica. Najviše smo lovili lo karde i njih smo prodavali. Ali u ono doba
bilo je ribu teško prodat aš judi nisu imili šoldi. Bila je velika mižerija po otoku
pa se hodilo i na Sušak, ali samo kad se ćapalo puno rib aš se za male količine ni
isplatilo partit na tako dugi put. Život je ribara bil jako težak, ali taj i svi drugi te-
žački posli obavjali smo zi gušton aš smo vavik sazi vali Božju pomoć, kako su nas
od malih nog učile naše ma tere.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
45
Sine, brate,
mužu, tata,
barba, dede Tino
Augustin Tino
Šabalja (1919. – 2001.)
Rojen 25. marča 1919. leta u Porat, kako treće dite majke Jelene (rođ.
Milčetić) i oca Ivana koji su imili 7 dice. Prvi je bil Augustin rojen 1911. leta
i umrl jako mal. Imil je još jednoga starijega i nikad prežaljenog brata, našeg
mučenika, padre Guština (Ivan rojen 1915. leta). Četrta je bila Marija ka je
isto umrla mića, a peta je opet Marija (čs. Velimira) rojena 1923. leta. Šesta je
bila Ana rojena 1931. leta (kašnje udana Bogović) i sedma je bila Dinka rojena
1932. leta ka je isto umrla mića, od pol leta.
Imil je samo 5 razredi osnovne škole i dokle je hodil u školu bil je mini-
strant. Bil je prirodno nadaren, sve ga je zanimalo pa mu ni bil problem da i
zi školovani judi more vodit razgovora. U govoru zi drugimi je bil fin i pri-
stupačan i zi svakin je imil »načina«. Radi bolesti je bil oslobojen rata pa je to
vrime pametno skoristil i naučil svirat orgulje. Fratri su mu dali temelj, a on si
je dal truda da ča više nauči, aš je to volil, a i lipo je kantal. Zi fratri je bil jako
povezan celoga življenja, šempre je bil u mostir, a oni su mu pomogli da proširi
svoje znanje. Otac mu Ivan je bil celi život u Merike. Kroz to vrime je nikoliko
puti bil doma, ostal leto ili dvi i šal nazad. Mučil se je po tujemu svitu, bez
svojih najmilijih, sam bez topline i jubavi svoje fameje, samo da bi svojoj dici
pripravil boji život nego ča ga je on živil. Zadnji put je šal pud kraj leta 1931. i
bil tamo leto i pol, a kroz to vrime ni mogal dobit delo pa se jako pojidal, a već
je bil i onako slab na srce i tako mu se pogoršalo da je moral poć u bolnicu, a
bolnice su tamo onda bile jako skupe. Kada je malo prizdravil da more puto-
vat, prišal je doma da umre na svoju postiju, a to je bilo po leti 1933. leta. Tako
slab živil je još pol leta, ali je najviše bil u postiju, vanka ni hodil. Da bi bilo
gore, jedan od retki puti ča je bil vanka je bilo kad je Tino pal u gušternu, on je
čul od postije ča se dogaja i skočil u gušternu po njega ča mu je samo pogor-
šalo ionako slabo zdravje, ma se ni premišljal ni momenta za škapulat sina. To
vrime je vavik bil žalostan, nikad se ni nasmijal, naročito kad se pomiril da će
brzo umrit. Umrl je mlad 28. jenara 1934. leta, imil je 54 leta.
Zad njegove smrti ostala je velika tuga i bol u kuću ča više ni oca. Materi
je bilo najteže i sva shrvana od boli preuzima teško brime na sebe. Ded star i
slab, baba Marija umrla još 1927. leta, padre Guštin je već nikoliko leta bil ća
i učil se za fratra, tako da njoj je jedina nada bila Tino. On je tad imil 15 let
AUGUSTIN ŠABALJA
46
i samo je on mogal pomoć materi i bit joj desna ruka, a
takov je i bil. Pokojni mu otac je delajuć u tuji svit, hvala
Bogu, parićal da zad njega čagod ostane pa je tako na-
bavil lipu intradu i kupil fanj tereni za ono vrime. Kad je
bil doma 1930./1931. leta, poredil je kuću, pridal je dvi
kamare i cimental dvor, napravil kućicu pud Sada i potle
i gušternu. Vrime je pasivalo, a Tino je uz mater vodil
brigu o svemu: za kampanju, blaga je bilo vavik u dvor, ri-
bariju itd. Bil je svjestan svoga položaja i dužnosti ka mu
je pripala kako najstarijemu i to je ozbiljno razumil. Već
kako mlad je proval kako je život gorak i težak. Mučili su
se zi mater orat, sijat i sve ča je bilo potriba, a ded dokle
god je mogal hodil – je pomalo zi šćapon pud Sada – va-
vik bil u trsi. Tako su mat i Tino zajedno delali i mučili se
dokle ni šal u vojsku 1938. leta na jesen. To isto leto je i
teta Velimira šla u Đakovo, tako da su doma ostali samo
ded, mat i Anica ka je imila 7 let. Povrh svega toga mat
se udrila kad je pala pobirajuć ulike u Greštinu. Ozljedila
je niki kralježak, ma ni šla u bolnicu, nego je doma miro-
vala. Tino je bil odrejen za mornaricu i nakon kratkoga
vrimena ča je bil nutri, teško se razbolil, dobil je upalu
zglobi. Bolest je hodila na gore, postal je nepokretan i
takovoga su poslali doma, niš ni mogal sam napravit, a
mat brižna – sama oko njega. Mučila se, plakala i molila
i dragi Bog njoj je poslal pravoga Samaritanca ki se zval
gosp. Hartl. On je bil Njemac, a u Sveti Martini je imil kuću. Materi je čuda pomo-
gal pa i po noći bil kod nepokretnoga Tina. U tako teškon stanju je bil oko pol leta,
a i gosp. Hartl je ustrajal delajuć dobro. Njega su 1945. leta partizani ćapali u Veju,
u crikvu Gospe od zdravja, kadi se on brižan skrival od progona. Sve to vrime ča
je Tino bil slab, mat je svesrdno i neprestano molila te zajedno zi tetu Dumu od
Zidarić delala zaveti Majki Božjoj Trsatskoj. Dragi Bog se ni oglušil i vrnul je Tinu
zdravje, znal je reć da samo Bogu zahvaljuje da je opet zdrav i da je to samo od
Boga čudo, aš njega su od vojske od Šibenika poslali doma da umre i svi dohtori
Augustin Šabalja kad je bil
mladić.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
47
su tamo od njega digli ruke. Od onda do kraja života su mu, kako nikakov spomen
na tu bolest, prsti ostali zgrbavljeni i nikad ih potle ni mogal naravnat. Nas dicu
je vavik zafrkaval da će dat 5 dinari onome ki mu jih naravna, mi smo se mučili
i natezali ti njegovi grdi grbavi prsti, aš to njega ni niš bolilo, ma mu ih nismo
naravnali. Kad bi kigod od nas dobil po uši zi ti njegovi tvrdi prsti, par dan bi ti
zvonilo u glavu od ćepe. Kad mu je bilo boje, počel je opet normalno delat i vodit
brigu za sve, pogotovo ča je materi bilo sve gore odkad je pala zi ulike, a naročito
je patila kad je čula da je padre Guštin stradal i da je u logor finil mučenički. Ne
zna se ni dan danas kako i kadi, šiguro u niku zajedničku jamu mu počivaju kosti.
Ded Guštin, koga su zvali i Bragešar, umrl je 1942. leta i imil je 87 let. Mat mu je
Jelka svoj mučenički život finila 1956. leta zi 67 let.
Tino je moral mislit na budućnost. Zrel je mladić i po Božjin zapovijedima
mora mislit na potomstvo. Providnost Božja mu je za životnu družicu odredi-
U mornarici.
AUGUSTIN ŠABALJA
48
la mladu divojku Maricu (rojenu 1930. leta), kćer
Marije i Jiva Drpića. Oženili su se 08. febrara 1948.
i mesto brata mu padre Guština, sakrament ženid-
be je obavil padre Marijan Šegulja. Dragi Bog ih je
obdaril zi 4 dice. Jelka rojena 1948. leta, Jive rojen
1949. leta, treći je bil mali Tinić ki je bil rojen 1954.
i umrl mal istoga leta te četrta je bila Mira rojena
1959. leta. Dica su lipo napredovala, odgajana po
Božjin zapovijedima i to mu je bila osobita radost.
Svaki njihov uspjeh mu je bilo posebno zadovoljstvo
pa već i kašnje kad su imili i svoje fameje. Sve ga
je veselilo, svemu se je radoval. Kako se je radoval
životu, tako je mislil i na smrt. Bil je dobar vjernik,
svaki dan je molil krunicu i molil Boga da ga očuva
od duge bolesti i da se drugi šnjin više ne muče kako
pokojna mat. Posebno je molil za sretnu smrt. Jako
rado je čital, a posebi katoličku štampu kako ča je
Koncil, Zvona, Kvarnerski vez i dr. U časopisu Naši
zvoni znal je napisat i po koji članak po našemu di-
jalektu i od nikada. Zadnji mu je članak izašal u 14.
broj, miseca jula, kad je on već bil u grob. Već kako
mladić je počel svirat i za to je imil jaku voju. Sviral
je u crikvu skoro 50 let, lipo je kantal i do smrti slavil
Boga i vodil zbor u našu crikvu Sv. Mandalene u Po-
rat. Kada mu se sin Jive tornal z’ Merike, nastavil je
sin svirat i vodit zbor, ali je Tino i dalje šnjin kantal
do zadnje nedije ku je proživil 10. juna 2001. leta.
Volil je svoju grudu zemje i zi muku, ali i zi veseljen, ju obrađival do zadnjega
dana ča ga je morda i dokončalo delajuć po suncu do 11 ur toga dana. Prišal je
doma i legal u postiju kadi mu je prišlo slabo. Bog je opet uslišal njegove molitve
pak se ni dugo mučil. Umrl je u bolnicu na Riku potle 10 dan, 22. juna 2001. leta.
Tjelesne boli ni imil, duševne su bile teške aš ni mogal govorit, a šiguro je bil toliko
priseban da je vidil ča se šnjin dogodilo.
Barba Tino dela.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
49
Jako ga je zanimala starina i ni imil mira dok ni doznal ča je otil. Pogotovo se
zanimal za naši stari, a volil je kada ga se je nič pitalo i zi ponoson je odgovaral da
more nič reć ča mi ne znamo.
Za njegovu jubav i brigu kroz celi život za svakoga od nas pojedinoga, a naro-
čito za svoju dicu, dugujemo mu veliku zahvalnost i ne smi nijednomu pasat dan
da se ne pomoli za pokoj njegove duše.
Dragi naš sine, brate, mužu, tata, barba, dede Tino, utihnula je tvoja pjesma
u našu crikvu Sv. Mandalene kamo si tako rado hodil. Nakon napornog puta od-
maraj se i novon pjesmon na nebesima hvali i slavi uskrsloga Krista koga si i na
zemju slavil sviranjen i pjevanjen. On ki ti je daroval život na zemju, pobatil je
na tvoja vrata i odvel te u svoju slavu kade ćeš pridružen Vječnoj liturgiji novin
glason, novin žaron slavit Trojedinoga Boga! Moli se za sve nas ki još putujemo
prema vječnoj srići! Amen.
obitelj Šabalja
51
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
Aagušt – kolovoz
aprovizacija – poticaj (za ribolov)
Bbanda – strana
bat – čekić
bedastoća – glupost
bedena – vrsta pletiva
bekuc – sapnica
bereta – pištolj
beseda – riječ
bisage – dvije torbe koje vise na ramenima (jedna
ispred, druga iza)
blago – domaće životinje
boje – bolje
boke – buket
brageše – hlače
brak – povišeno kamenito morsko dno
brest – vrsta stabla
brkljača – komad drva sa suhim granama na koji-
ma se sušila roba
brudet – vrsta jela od ribe ili morskih glavonožaca
brunac – kotlić u kojem se kuhala hrana
brušket – izvlačenje brojeva za mjesto gdje će se
bacati mreža
bubnut – udariti
bukaleta – vrč, posuda iz koje se pije vino
butiga – trgovina
Ccapun – alatka, vrsta motike
Rječnik čakavskih
izrazaPriredile:
Josipa Cvelić i
Petrica Mrakovčić
52
AUGUSTIN ŠABALJA
cimiter – groblje
crikva – crkva
Ččigov – čiji
črnika – vrsta crnogoričnog stabla
čuda – mnogo
Ććapat – uhvatiti
Ddekord – suglasan
del – dio
delat – raditi
dije – odmah
dišpet – nepodopština
divica – kućna pomoćnica
divojka – djevojka
dokončat – odlučiti
domišjat se – sjećati se
dota – miraz
drača – drač
drakmar – malo sidro za dizanje vrša
drmun – neobrađeno zemljište
duperat – koristiti
durat – trajati
Ffacolić – rupčić
fameja – obitelj
fanj – dosta
faš – komad drveta od 90 centimetara duljine
fažol – grah
ferije – praznici
finit – završiti
forca – snaga
fraškol – učenik
friško – svježe
frmat – stati, zaustaviti
frmentun – kukuruz
fumat – pušiti
Gganat – pričati
gavić – hrastova šiška
gjedat – gledati
grabar – vrsta stabla, grab
grd – ružan
gren – idem
grozje – grožđe
grip – vrsta mreže, potegača
gušt – okus, ukus
gušterna – bunar
guvernat – brinuti se o nečemu
guvno – gumno
Hhabit – halja koju nose fratri
haja – jakna
hljib – okrugli kruh
hodit – hodati, ići
hud – zločest, loš
Iimit – imati
53
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
iskat – tražiti
Jjigo – drvo koje se stavljalo preko čamca na ko-
jem se stavljalo vesla
jist – jesti
judi – ljudi
junak – najamni rednik
jutrin – ujutro
Kkadi – gdje
kadilnjak – kadionik
kajić – barka
kalcete – čarape
kalivat – spuštati
kamara – soba
kamik – kamen
kamižot – vrsta ženske odjeće
kampanat – zvoniti
kampanja – polje, poljoprivredna površina
kanat – pjesma
kandel – svijeća
kantara – vrsta ribe
kantat – pjevati
kantun – ugao
kapo – starješina
karbit – ruda od koje se dobiva acetilen (za feral)
karijola – drveno priključno vozilo za prijevoz
materijala
kavat – iskapati kamenje
ki – koji, tko
kiput – koji put
kita – grana
kočija – priključno vozilo za prijevoz kamena
koludrica – časna sestra, redovnica
kolurat – bojati
komanda – zapovijed, zapovjedništvo
komoštra – željezni lanac na kojemu je visio
brunac
konop – uže, konopac
korniž – rub zdjele
kostena – s kostima (riba)
koš – dio voza za prijevoz gnojiva
koštivat – pristajati
kota – dio svećenikove odjeće za bogoslužje
kraj – obala; pokraj
krčica – mala motika s rogovima
krma – stražnji dio barke
kudlak – vukodlak (iz legende)
kumpanjija – društvo
kumpar – prijatelj
kuntenat – zadovoljan
kurajan – hrabar
kušnut – poljubiti
kvadrat – pokrivalo za glavu koje svećenik koristi
u bogoslužju
kvialent – vrsta poreza
kvintal – mjerna jedinica koja iznosi 100 kg
Llačan – gladan
ladva – vrsta barke
54
AUGUSTIN ŠABALJA
lagje – lakše
laiho – pomoćnik u samostanu
lajno – (stočna) balega
lanča – dugački drveni štap za osti
leh – nego
leto – ljeto, godina
letrika – struja
livelan – ravan, vodoravan
lokarda – vrsta ribe
luzar – pobožnost blagoslova Presvetim sakra-
mentom
Mmadijun – kamena izbočina kraj prozora
makaruni – vrsta ručno izrađene tjestenine
malić – zao čovječuljak (iz legende)
marčeni – mjeseca marta (ožujka)
mašit – misiti
mat – majka
meštar – učitelj
mijar – tisuća
misec – mjesec
mižerija – siromaštvo
moć – moći
mostir – samostan
motika – vrsta alata za kopanje
mrkač – hobotnica
muke – brašno
Nnać – pronaći
najprvo – najprije
navigat – ploviti
nevera – oluja
niki – neki
nikoliko – nekoliko
NJnjin – njima, im
Oobać – posjetiti, obići
obedvat – ručati
oganj – vatra
ognjišće – ognjište
oslobojen – oslobođen
otešeno – istesano
ovac – ovaca
ovin – ovim
ozimac – ječam
Ppačit – smetati
palandara – mreža za lov rumbaca
paneri – okrugla košara od šiblja (koja se nosila
na glavi)
parićivat – pripremati
partit – krenuti
pas – pojas
pasat – proći
pašarina – novac ili roba koja se davala za kori-
štenje nečije paše
pekjat – prositi
petroj – petrolej
55
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
pijažat se – sviđati se
pikun – vrsta alata, pijuk, kramp
pilot – lučki kapetan
pinka (kruha) – duguljasti kruh
pipa – lula
pirun – vilica (pribor)
plovan – župnik, svećenik
po – nakon
poć – krenuti, kretati se
pokle – poslije
ponjava – vrsta pokrivača
popravjat – popravljati
porat – luka
posebojan – poseban, izuzetan
potegnut – povući
potešta – načelnik
posal – posao
pošta – određeno mjesto za spuštanje mreže
poštica – mreža stajačica
pralica – vrsta alata
pravjat – pričati
prezet – preuzeti
prnest – donijeti
prit – doći
prodikat – propovijedati
protuleće – proljeće
prova – prednji dio barke
pržun – zatvor
pud – pod, ispod
punat – bod
puneštra – prozor
pušćat – pustiti
Rrabit – koristiti, trebati
rankun – vrsta alata za krčenje korova
regula – pravilo
rekuperat se – oporaviti se
rematižam – reumatizam
rešpetan – poštovan
retko – rijetko
rinut – gurnuti
roguja – alat za kopanje sa dva roga
rožica – cvijet
ruvinat – uništiti
Ssakreštija – sakristija
sedo – udvaranje
sić – sjeći
sigaj – sić, kanta
sika – plićina u moru
sikira – sjekira
sinjal – plutena oznaka koja se stavlja uz mrežu
ili vršu
sirota – sirotinja
skrcat – istovariti
skroz – potpuno
slamarica – madrac od listova kukuruza, krevet
od slame (navlaka ispunjena slamom koja služi
za ležaj)
smila – smjela
spat – spavati
56
AUGUSTIN ŠABALJA
spominjat – sjećati se
sprida – ispred
spraviti se – okupiti se, pripremiti se
stavat se – ustajati se
stavjat – stavljati
steplit – zagrijati
strest – istresti
svića – svijeća
svit – svijet
svitit – svijetliti
svitnjak – svijetnjak
Ššajeta – grom
šćap – štap
šćule – štula, drvo postavljeno okomito na vozu
za potporu
šegac – vrsta alata, ručna pila
šempre – često
šenica – pšenica
šibovina – šiblje
šiguro – sigurno
škale – ljestve, stepenice
škandaj – konopac za povlačenje mreže (gripa)
škatula – kutija
škerac – šala, vic
škija – vrsta duhana
škojić – greben koji izlazi na površinu mora
škrbetalnica – komad drva koji daje zvuk za po-
četak mise u korizmi
škrbit se – brinuti se
škuja – rupa
škuro – tamno, mračno
škver – brodogradilište
šmrika – vrsta stabla, zimzelena smreka
šnjimi – s njima
šoldi – novac
špag – konopac, uže
špajher – štednjak (na drva)
špjegat – objasniti
štola – dio svećenikovog odijela za bogoslužje
štorija – priča
štriga – vještica
štufat – biti zasićen nečega, umoriti se
šurlice – domaće jelo od tjestenine
Ttabak – duhan
tanac – ples
tapun – čep
tinjer – vrsta bačve
tote – tu
trata – vrsta mreže, potegača
trieštinka – glazbalo, vrsta harmonike
tripije – željezne šipke
trudan – umoran
Uu veliki glas – glasno
uć – pobjeći
ulika – maslina
upreženo – upregnuto
ura – sat
57
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
urdinat – zapovijedati
ureć – ureći, urokom navući zlu kob, nesreću
uvrat – zaokret pri oranju
užanca – običaj
užba – pun mjesec
Vvala – uvala
vanka – vani
vavik – uvijek
Vazanj – Uskrs
Veja – grad Krk
vinturin – ribar svjećar koji nije pripadao ribar-
skom kumpaniji
vonj – miris
vrime – vrijeme
vrnja – pletena košara
vršić – vrh, kraj nečega (otvor na vrši za ulaz ribe)
Zzad – iza, u pozadini, nakon, na kraj
zahoj – sumrak
zakalat – izvući vodu iz bunara
zatoka – drveni ulaz u zemljište
zaškurit – zamračiti
zdela – zdjela
zdubit – izdubiti
zemja – zemlja
zet – uzeti
zgljedat – izgledati
zimat – uzimati
zližen – izlizan
zmolit – izmoliti
znet – skinuti, izvaditi
Žžajan – žedan
žigerica – jetrice
žrno – mlinski kamen
žurnada – dnevnica
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
59
Knjižica koja je u rukama predstavlja izvorni memoarski, kulturni, povijesni
i jezični doprinos Augustina Šabalje (1919. – 2001.) prostoru s kojeg je ponikao.
Vjerno je to i vrijedno svjedočanstvo Porta kakvog više nema.
Porat uz sela Vantačiće, Turčiće, Zidariće, Milčetiće, Bogoviće, Radiće i mje-
sto Malinsku ubraja se pod Dolinja sela Dubašnice. Zbog svoga smještaja pri
moru, u zaljevu, Porat, Vantačići, Zidarići i Malinska zajednički se nazivaju Vala,
a njihovi stanovnici Valari.
Naziv Porat potječe od latinske imenice portus koja znači luka, pristanište.
Drugim riječima, taj naziv označava funkciju koju je to mjesto imalo za širi duba-
šljanski kraj. Porat je, naime, bio luka Dubašnice kako je to uostalom zabilježeno
u kasnosrednjovjekovnim i ranonovovjekovnim povijesnim i kartografskim izvo-
rima: Dobasnisca (Dubašnica), S. M. Madalena (samostan Sv. Marije Magdalene)
te Porto, e Ponta Dobasnisca (luka i rt Dubašnice).
Na ovom su području svjedočanstva života vrlo stara. Gradina Zidine i ondje
nađeni artefakti vjerno svjedoče o nastanjenosti područja još prije nekoliko tisuć-
ljeća. Poznato je, naime, da su tu obitavali Liburni. Uz nekoliko drugih predmeta
pronađena je jedna grobna keramička posuda koja je datirana u 8. ili 9. stoljeće
prije Krista. Iako su na Zidinama kopali fratri i arheolozi, do sustavnih istraživanja
ipak nije došlo. Nešto podalje, na priobalnom području u uvali Zaharija, o ladanj-
skom pak životu svjedoče ostatci antičkoga stambenog objekta (villa rustica).
Starokršćanskom razdoblju pripadao bi lokalitet pod nazivom Stunjina u bli-
zini Porta, a na nešto širem području pronalazimo tragove bizantskoga utjecaja iz
Ravenne, o čemu svjedoči titular crkve, a kasnije i samostana, sv. Apolinar. Iz raz-
doblja rane romanike potječe pak kapela-crkva Sv. Martina, smještena nedaleko
Punte Pelove, u čijem se nazivu također pronalazi nešto raniji franački utjecaj.
U morskom pojasu ispred Porta krčki su ribari 1953. godine uhvatili u svoje
mreže nekoliko komada svakodnevne uporabne keramike i tzv. »arhajski« faen-
tinski vrč koji je datiran krajem 13. ili početkom 14. stoljeća.
Valja naglasiti da u Portu kojim slučajem nije bio utemeljen samostan – u
konkretnom slučaju franjevaca trećoredaca glagoljaša – teško bismo danas imali
relativno dosta podataka o jednom tako malom mjestu. Naime, dobar dio gradiva
nad čijim sadržajem gradimo sliku našega srednjovjekovlja i novovjekovlja nalazi
se ili potječe upravo iz crkvenih institucija, poglavito samostana.
Dubaš-ljanski
Porat na otoku Krku
od prvih
svjedočanstava
života do
suvremenih dana
(skica namjesto
pogovora)
Tomislav GALOVIĆ
AUGUSTIN ŠABALJA
60
Kada je Mletačka Republika 1480. godine zavladala Krkom, a krčki knezovi
Frankapani doživjeli na otoku slom, franjevci trećoredci su od nove vlasti dobili
kapelu Sv. Marije Magdalene na sjeverozapadnom dijelu otoka. Uz nju je, u neka-
kvoj potleušici, živio jedan pustinjak. Libro fondale (Osnivačka knjiga) portansko-
ga samostana, koji je doduše sačuvan u redakciji iz 1792. godine, donosi podatke
o najranijoj povijesti samostana: »Smješten na rtu Dubašljanske Luke, nasuprot
Austrijskoj obali, na sjevernoj strani, nekoliko koraka udaljen od mora. (…) tu
je postojala mala kapela s jednim pustinjakom iz Reda«. Upravo se stoga 1480.
smatra godinom utemeljenja samostana Sv. Marije Magdalene franjevaca trećo-
redaca glagoljaša (mostir S. M. Mandalene na Dubašnicu) koji će se kasnije iz-
graditi pokraj spomenute kapele. Redovnici se za stalno tu nastanjuju dvadesetak
godina kasnije. Kapela je prvotno bila pod glavotočkim samostanom (S. Maria de
Capo), a Ivan VII. Frankapan daje je na uporabu svojim podanicima koje od 1451.
do 1463. godine naseljava na otok Krk. Kapela im je privremeno poslužila dok
nisu osposobili za bogoslužje župnu crkvu Sv. Apolinara u selu Dubašnici.
Samostan i crkva grade se početkom 16. stoljeća, točnije u vrijeme mletačko-
ga dužda Leonarda Loredana (1501. – 1521.), uz velike trzavice s dubašljanskim
župnikom Petrom. Crkva je ipak sagrađena u kasnogotičko-renesansnom stilu sa
četverokutnim svetištem i križno-rebrastim svodom. U crkvi se nalazi i veliko
drveno gotičko raspelo koje valja datirati upravo u vrijeme ovih radova.
U samostanskoj je crkvi, u likovnom i povijesno-umjetničkom pogledu, po-
sebno vrijedan poliptih, rad Girolama i Francesca da Santacroce (ili Da Santa Cro-
ce, tj. Od Svetoga Križa), datiran 1556. godine. Krčki biskup Albert Dujam de
Gliricis posvetio je 16. siječnja 1557. crkvu i oltar koje krasi taj poliptih na kome
su prikazani sv. Marija Magdalena, sv. Ivan Krstitelj, sv. Grgur papa, Bogorodica s
Djetetom, sv. Franjo Asiški i sv. Kvirin. Poliptih je dao izraditi tadašnji gvardijan o.
Grgur Hromčić, pa se zbog toga na poliptihu našao i njegov imenjak, papa sv. Gr-
gur. Taj je vrlo lijepi poliptih preživio sve nadolazeće ratne i ine nedaće te je danas
ponosno svjedočanstvo duge i bogate samostanske povijesti mostira na Portu.
Poliptih se, naime, sretno spasio u drugoj polovici 16. stoljeća kada je sa-
mostan za jedne uskočke akcije u vrijeme rata s Venecijom temeljito opljačkan i
djelomično spaljen. Tom je prilikom samostan ostao bez svih svojih dokumenta
o samostanskim početcima, vlasničkim pravima i drugim odnosima u dubašljan-
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
61
skom kraju. Taj uskočki napad zbio se između 1566. i 1570. godine i, nažalost, nije
bio i posljednji.
Unatoč teškoj devastaciji, samostan se protokom vremena proširuje, stari se
dijelovi obnavljaju te je temeljito obnovljen u 17. stoljeću otkada potječe i današnji
izgled samostana. Budući da je samostan kao i onaj u Glavotoku bio oslobođen
plaćanja desetine, to mu je itekako pomagalo da se ne ugasi. Dapače, samostan će
s vremenom dobivati i proširivati posjede.
U spisima iz samostanskoga arhiva navodi se podatak da je 1617. godine samo-
stan imao 7 svećenika i 2 klerika, a 1729. godine 7 svećenika, 2 klerika, 1 brata po-
moćnika i 5 »junaka« (laika pomoćnika). Zbog toga je donesena odluka o proširenju
samostana i pribavljanju novoga crkvenog inventara. Zanimljiv je i podatak iz 1734.
godine o broju bogoslužnih knjiga: Misali mostirskih 4, Misal latinski mostirski
1, Misal s(veto)ga Mikule (bratovštine) novi 1, Misalić mrtvaški mali 1, Rituali 2,
Šćaveti 2 itd. Također je ostalo zabilježeno da je 1717. godine na ispovjedaonici sa-
mostanske crkve glagoljicom bilo uparano: »Spomeni se da imaš umriti«.
Iz 1746. godine posjedujemo zapis o gradnji samostanske »gušterne«: »Godi-
šće 1746 biše kada saližasmo gušternu pod p‹r›ešidentom (tj. zamjenikom gvardi-
jana) p. fra Ivanom Vantačićem. Na 26 novenbra 1746 / finismo ark u crikvu pod
gvardiênom p. fra Antonom Petrlinom. / I dasmo z depožita u sve L 452; opet za
železo i centane i čavli L 40; opet za škalin zdolu L 61 S 10; / opeta meštru za sta-
vit ga na mesto na kordiju L 106; / opeta ča dahu starii s(veto)ga Mikule L 100«.
Sredinom pak 18. stoljeća samostan se različitim pregradnjama i dogradnja-
ma proširuje, što je na kraju rezultiralo dvama unutarnjim dvorištima (ili bolje
rečeno klaustrom i atrijem) unutar samostanskoga kompleksa, a crkva poprima
barokne konture. Pridodane su joj dvije plitke i četverokutne bočne kapele u koje
su smješteni oltari sv. Roka i sv. Nikole. Uz potonju nalazi se i danas aktivna bra-
tovština sv. Nikole koja je osnovana davne 1538. godine otkada izvorno i datira
Nikolin oltar. Njezina je dužnost brinuti se o pogrebu i sv. misama te moliti za
pokojne bratime. Živući bratimi okupljaju se na »nedilju od brašćine« najprije
u samostanskoj crkvi gdje prisustvuju misi za pokojne bratime, a nakon toga na
zajednički ručak objedujući obliju, šurlice i dr.
Godine 1736. samostan je bio ekonomski snažan jer je posjedovao 67 ovaca,
20 janjaca i 5 volova. Vrlo zanimljivih podataka imamo u Knjigama primitaka i
AUGUSTIN ŠABALJA
62
izdataka (Datja i prijatja) koja zaslužuju zasebnu obradu i publiciranje. Evo jed-
noga primjera: »Na 1. šetembra 1834. / Daemo na fit ednoga vola dlake čerlene
od let 6 Matu Šeguli po. Mata od sela Dvoran na koga dat ima dvi kvarte šenice
na leto« – ili pak – »Frane Lukačić po. Ivana, 1823 na 2 juna činimo račun koi
osta mi dužan u sve L 11:17, 2 verča êrice(?) i edan fažola« i sl.
U tim knjigama pronalazimo također različite zapise i bilješke o pojedinim
događajima ili zanimljivostima. Tako za gvardijana o. Gašpara Milčetića 1683.
godine piše da je: »Uto doba biše zima velika for‹t›una bure i dura, čuda dan i
pokerši nam masline u vertli jedan i drugi kruto i bi škoda velika – i biše tu zimu
suša i zlo staše žito i u to doba bihu zatvoreni paši ne mogaše se nikamor čujaše se
zla nemoć a Goricija i ostali pajizi na cesarovoi zemli a naš biše dobar gospodin
providor i biše nam zapovidal nategnuti našu b‹a›rku i ne mogohomo«.
Godine 1734. u samostan je stigao dekret o potrebi osnivanja samostanskog
arhiva. Međutim, to ne znači da ga do tada nije bilo. U dekretu stoji: »Bi prepo-
ručeno u isto vrime (tj. 1734.) da se ima učiniti arkivii po svih naših mostirih u
mistu posoboinomu i šeguru, kadi se ote kunšervati ištrumenti, pisma, i memorie
pristoeće na sta‹n›je, i uzdržanje mostirov. Tolikaiše da oci p. gvard(ia)ni po svih
naših mostirih imaju činit kataštik od svih zemal mostirskih, i ostalih štabili sva-
ke vrsti i kondiciona, a to do prvoga vižita oca m. p. Prov(incia)la«.
U Portu su se nalazile ladanjske vile krčkih (venecijanskih) plemića Colazzio,
Celebrini, Bomartin i dr. iz 18. stoljeća. Tada je ostalo stanovništvo uglavnom živjelo
u Dvoranima. No, s vremenom se i ono postupno nastanjivalo bliže moru, dakle u
samo mjestu o, iako nikada nije napustilo rad na zemlji kao i ribarenje na moru.
Plemići Bomartin imali su u Portu, uz kuću za stanovanje, obiteljsku kapelu
Sv. Spiridiona koja se spominje u izvorima između 1770. i 1795. godine. Kapela
danas više ne postoji, a na njezinu je mjestu sagrađena kuća obitelji Celebrini.
Kapela je imala zvonik-preslicu čije je zvono pok. Tonin Celebrini poklonio crkvi
Sv. Lucije u gradu Krku. No iz te je crkve zvono kasnije otuđeno. Osim spomenute
kapele, u Portu se od 1908. godine nalazi i poklončić Gospe Lurdske koji je kao
i onaj Sv. Antuna Padovanskoga u Vantačićima podigao o. Benedikt Žgombić. U
blizini Porta je i monumentalni zavjetni križ Petra Trpa.
U vrijeme mletačke dominacije Porat je služio kao luka za utovar drva u bro-
dove i njihov izvoz u Veneciju i Chioggiu. Tek će kasnije tu funkciju na sebe preu-
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
63
zeti Malinska. Izvozili su se i drugi poljoprivredni proizvodi
(npr. maslinovo ulje), pa je zbog toga u Portu bio smješten
sanitarni ured koji je kontrolirao kvalitetu izvoznih proizvo-
da. Među izvoznicima bila je i venecijanska obitelj Maškulin
koja svojim brodom održava vezu između Porta i Venecije.
Obitelj je prvotno stanovala u Portu, a kasnije se preselila u
Malinsku.
Padom Mletačke Republike 1797. godine te predsto-
jećim političkim i drugim promjenama, samostan u Portu
nastavlja kroz 19. stoljeće svoj životni vijek u koje se, slo-
bodni smo kazati, gasi veliko glagoljaško ranonovovjekovno
razdoblje.
Neraskidiva vezanost franjevaca trećoredaca uz staro-
slavensko bogoslužje i glagoljicu, odnosno uza sve ono što
je vezano uz kompleks hrvatskoga glagoljaštva, rezultiralo
je vrlo velikim brojem očuvanih glagoljskih rukopisa, od
čega posebno mjesto zauzimaju: Žgombićev zbornik (Arhiv
HAZU, sign. VII 30) iz 16. stoljeća, Hržićev zbornik (Ar-
hiv HAZU, sign. VII 34) iz 18. stoljeća, dok se Sabljićevu
zborniku iz 17/18. stoljeća po svemu sudeći zametnuo trag.
Samostanski arhiv posjeduje i različite glagoljske rukopise iz
17. i 18. stoljeća. Riječ je uglavnom o rukopisnim knjigama
koje se odnose i u koje se bilježi samostanska svakodnevica:
Knjige primitaka i izdataka, Blagajničke knjige, Evidencija
o davanju stoke u zakup, Knjiga zajmova, Knjiga dužnika,
Knjiga ljetine (hrane i vina), Inventari pokretne imovine, Gospodarska bilježnica
o stoci, Knjiga posinovljenja i novicijata, Knjiga zadušnica za umrlu braću i dr.
Priraslost franjevaca trećoredaca glagoljaša lokalnom puku treba ponajprije
tražiti u činjenici da su sâmi fratri bili upravo iz toga naroda, a i sam red nije bio
vezan, primjerice, uz plemiće ili druge patrone, već je živio s narodom i od svoga
rada, kako fizički na polju i na moru, tako i pastoralno među vjernicima. Bavili su
se obrađivanjem zemlje, uzgojem stoke, ribolovom, lovom i sl. Možda je najbitnije
naglasiti da su u svemu sa svojim narodom dijelili i dobro i zlo.
O. Augustin Šabalja
(prvi s lijeva).
AUGUSTIN ŠABALJA
64
Iz portanskoga samostana ponikli su brojni redovnici, njih preko stotinu,
kako to svjedoči Nekrologij franjevačke trećoredske provincije. Među njima tre-
balo bi spomenuti mnoge. Ipak, izdvojit ćemo samo neke: o. Josipa Dujmovića, o.
Pija Dujmovića, o. Stanka Dujmovića i o. Augustina Šabalju. O. Pijo bio je gene-
ralni poglavar – redovrhovnik Franjevačkoga trećeg reda u Rimu, a o. Augustin
nakon što je preživio Bleiburg i »križni put«, osuđen je na smrt te pogubljen 1945.
godine. I danas mu se groba ne zna!
Mnogo je različitih podataka i zanimljivih epizoda iz portanske prošlosti.
Tako je upravo na portanskom području 1924. godine oformljeno prvo uzgajalište
gambuzija (malenih slatkovodnih riba) na Kvarnerskom primorju. One su služile
za uništavanje ličinki malaričnih komaraca, a bile su na kraju presudne za suzbi-
janje malarije na otoku Krku i njegovoj okolici.
Porat u novije vrijeme.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
65
U vrijeme druge talijanske okupacije otoka Krka 1941. godine, u Portu je čak
djelovala i pučka škola, dakako, na talijanskom jeziku. No o razdoblju 19. i 20.
stoljeća ovdje nećemo zasebno govoriti jer to prepuštamo piscu Tinu Šabalji i
njegovu radu Porat i Portani u 19. i 20. viku na materinskoj čakavštini, što mu s
jezičnoga aspekta daje dodatnu vrijednost. Taj rad sadržava sljedeće cjeline: Život
naših starih (Ribarija, Morski pas u Valu, Ki alat su naši stari duperali, Pekjari,
Gradina), Užance naših starih (Molitva i kanat, Ča su naši stari nosili, Kudlaci
i štrige, Priprave i užance za ženidbu, Portani i tanac, Jilo se od jedne zdele, Od
Badnjaka do Tri kralji, Užance Velike šetemane, Mandalenjina i Prošćenje), Por-
tanski fratri (Fratri – zemljoradnici, Padre Šime Žic, Padre Vice i padre Jacinto)
i Od venecijanskoga Porta do turističkog naselja (Porat – glavni porat na ovu
bandu otoka, Gradnja crikve i zvonika, Kolera u Porat, Teška 1917., Vrime zad
Drugoga svjetskog rata).
Suvremeni Porat svoju budućnost vidi u turizmu uz uvažavanje tradicijske
kulture i narodnoga života. U okrilju franjevačkoga samostana vjerojatno trebamo
tražiti začetke turizma na ovome dijelu otoka Krka jer je on bio pogodno mjesto
za odmor i prenoćište. Upravo kao što je to i danas.
Turistička orijentacija pretvorila je Porat u drago i rado posjećeno mjesto, a
napose samostanski kompleks sa zbirkama umjetnina te poljodjelskoga i ribarsko-
ga alata, koji su smješteni unutar etnološkoga i kulturno-povijesnoga muzeja, te s
otvorenim kamenim muzejom hrvatskih glagoljskih epigrafskih spomenika, glagolj-
skim lapidarijem, koji je na samostanskom ulazu ingeniozno osmislio tko drugi doli
naš Branko Fučić. Stari ali još uvijek uporabljiv »toš«, koji na autentičnom mjestu
izravno pokazuje stanje od prije stoljeće i pol (iz 1850. godine), jedan je od rijetkih
u potpunosti očuvanih mlinova za preradu maslina u Hrvatskoj. Da su naši stari
Portani oduvijek bili orijentirani prema moru, govori i monoksil ladva, stari čamac
izdubljen od duba (hrasta) koji se također čuva u samostanskom muzeju.
Kao što se može primijetiti iz ovoga prikaza povijesti Porta, u njemu se često
spominje samostan i njegovi fratri. Odgovor zašto je tomu tako treba tražiti u či-
njenici da je upravo samostan bio generator razvoja Porta kao mjesta. Danas pak s
pravom očekujemo suprotan smjer: da Porat bude na pomoći svome samostanu s
kojim čini jednu zaokruženu i teško djeljivu duhovno-kulturnu i društvenu cjelinu
otoka Krka.
AUGUSTIN ŠABALJA
66
* * *
Kakav je bio put Porta i Portana kroz prošlost do modernoga, sadašnjega vre-
mena svjedoči nam knjižica koja je pred nama. Uspomene, sjećanja i istraživanja
Augustina Šabalje pomažu u boljem sagledavanju ove sredine i njezinu svjesnu vr-
jednovanju u budućnosti. A to pokazuju i sljedeći podatci. Prema popisu stanov-
ništva iz 1818. godine Porat je imao 17 kuća i 61 stanovnika, a susjedni Dvorani 5
kuća i 13 stanovnika. U prvom službenom popisu iz 1857. u Portu je zabilježeno
83 stanovnika. Po zadnjem popisu iz 2001. godine Porat je imao 138 stanovnika –
malo, ali opet puno! – odnosno najviše unutar svoje duge povijesti! Porat 1920.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
67
Stari su Rimljani nekoć iskovali poslovicu: verba volant, scripta manent – ri-
ječi lete, zapisano ostaje. Ovu je drevnu mudrost kao jedno od svojih načela pre-
uzela cjelokupna kasnija europska civilizacija, nastala na temeljima grčko-rimske
kulture, točnije njezina opismenjena elita koja je zapisivala sve ono što se u nekom
povijesnom trenutku činilo vrijednim, dostojnim kolektivne memorije čovječan-
stva. Na sreću i s pravom; jer usmena je predaja, posredstvom koje se čuvala i
prenosila s koljena na koljeno riznica duhovnih tekovina »običnog«, nepismenog
puka, samo djelomično mogla osigurati nepromjenjivost i vjerodostojnost poda-
taka i tema sadržanih u njoj. Usmenom su se predajom, naime, ti podaci vre-
menom kontaminirali – »uljepšavali« ili, obrnuto, difamirali – svaki je naraštaj,
primivši predaju od predaka, u nju unosio i dalje prosljeđivao budućnosti nešto
karakteristično svoje, »moderno« i prijemčivo duhu dotičnog vremena. Zato je
zapisano, taj trag grafita, tinte ili možda kojeg drugog sredstva za pisanje na papi-
ru te pergamentu tako dragocjen za nas danas; jer, naime, pruža nedvojben dokaz
duha vremena u kojem je taj trag bio misao rukom konkretizirana.
Ti tragovi, dakle zapisana ostavština čovječanstva, mogu biti bezbrojno ra-
znorodni. Postoje primjerice zapisi opsegom tako veliki, neobuhvatni, koji se pro-
težu pustim metrima papira, a govore nam opet tako malo; oni koji hvastaju se
oblikom, a brčkaju u pličini značenja; koji laprdaju besmislice u pohvalu pseudo-
intelektualizma... No, iznalazi se ponekad, doduše tek malobrojne, i one zapise
jedva vidljive, sramežljive tragove, neznatne duljinom ispisanog, a nestrpljive da
svoje svjedočanstvo iznesu u trenu – zapise koji su, suprotno svojoj majušnosti,
gorostasni zbog neposrednosti, korisnosti, iskrenosti kojima obiluju. U takvima
možemo iščitati sve ono bitno što jedno zapisano svjedočanstvo čini bliskim čita-
telju koji to zna cijeniti.
Zašto sve ovo prije ispisano? Zato što se nadam, dragi čitatelju, da si u rečeni-
cama, koje je tako brižno bio sročio naš dobri barba Tino, našao sve ono što jedan
zapis čini neprocjenjivim svjedokom prošlosti, da si iskusio gorostasnost ovoga
neznatnog traga ruke mudra i radoznala čovjeka.
Autor je ovih redaka, koje upravo čitaš, to doživio kada mu je barba Tino
krajem prošlog tisućljeća skromno gurnuo ovaj rukopis u ruke, nesiguran u vri-
jednost svojega djela. Samozatajno je tada natuknuo da bi, kada ga pročitam, ci-
jenio moje mišljenje o njegovu tekstu. Dakle, tražio je mišljenje čovjeka koji je bio
...scripta manent i gorostas-
nost neznatnog
Perica DUJMOVIĆ
je
u
k
p
st
p
p
ta
m
p
k
za
ru
d
zn
te
o
in
je
sv
go
m
te
ca
za
n
k
je
je
AUGUSTIN ŠABALJA
68
tek na pragu punoljetnosti, šezdesetak godina mlađi od njega samog! Iako mi je
to tada bilo impresivno, nepojmljivo i nejasno u isto vrijeme (danas shvaćam da
je za to bila zaslužna vječita mladost i iskrena neposrednost njegova duha), dao
sam se na čitanje. Ubrzo nakon što mi je pogled prešao preko prvih nekoliko re-
daka, osvjedočio sam se u prije spomenutu veličinu ovog stranicama skromnog
rukopisa, točnije u njegovu neprocjenjivost za kraj od Čufa do Pelove, zlatni kutak
Zlatnog otoka.
Barba Tino uzeo si je u zadaću revno za-
pisati prošlost portanske svakodnevice. Zadaća
jednostavna, a opet nemjerljivo zamršena! No,
kada sam prvi puta završio s čitanjem teksta,
očarala me upravo njegova jednostavnost u
najboljem smislu te riječi. Shvatio sam da bi
bila ogromna šteta da ovakav jedan zapis pro-
padne u nekakvom škafetinu prašnjava stola ili
završi u vlazi nečije konobe, da ispari u ljetnoj
vrućini kojeg portanskog šufita. Nakon nekoli-
ko dana, obasuvši ga najprije sasvim opravda-
nim lovorikama, odlučno sam poručio barba
Tinu da svoju umotvorinu mora nesebično po-
dijeliti sa svijetom, objaviti je da takvo svjedo-
čanstvo portanske tradicije postane stameno
i trajno, na korist budućim generacijama toga
mjesta. Barba Tino činio se zadovoljnim. Po-
slije nekog se vremena među Našim zvonima
počelo razglašavati dijelove rukopisa. A sada,
osam godina poslije smrti barba Tina njegovo
se djelo objavljuje cjelovito, kako i zaslužuje,
da bude podsjetnik Portanima i Dubašljanima,
možda nostalgična poema iseljenicima, priruč-
nik nebodulima – znatiželjnicima, došljacima
te strancima – ali prije svega duhovni spome-
nik duhu mudra i radoznala čovjeka.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
69
BADURINA, Anđelko, Novootvorena zbirka umjetnina u Portu na otoku Krku, Vijesti
muzealaca i konzervatora Hrvatske (Zagreb) 4/1971.
BADURINA, Anđelko, Porat – samostan franjevaca trećoredaca 1480 – 1980, Zagreb
1980.
BADURINA, Anđelko, Porat, Likovna enciklopedija Jugoslavije (Zagreb) 2/1987.
BADURINA, Anđelko, Porat, Enciklopedija hrvatske umjetnosti (Zagreb) 2/1996.
BADURINA, Anđelko, Porat, Hrvatska likovna enciklopedija (Zagreb) 5/2005.
BADURINA, Anđelko, Inventarij crkve i samostana Sv. Marije Magdalene u Portu na
otoku Krku od 1734. do 1878. (rukopis)
BARBIŠ, Vinko, Na izvorima Malinske, Malinska 1997.
BOLONIĆ, Mihovil, Uskoci i otok Krk, Senjski zbornik (Senj) 8/1980.
BOLONIĆ, Mihovil, Pet stoljeća naših sela, Krčki zbornik (Krk) 16/1986. (= Pos. izd. 9:
Otok Krk – zapadni dio)
BOLONIĆ, Mihovil – ŽIC ROKOV, Ivan, Otok Krk kroz vjekove, Zagreb 1977., 22002.
BRADANOVIĆ, Marijan, Arhitektura i urbanizam renesanse na otoku Krku I – II, dok-
torska disertacija, Sveučilište u Zadru, Zadar 2007.
CRNČEVIĆ, Drago, Pisma iz Malinske (24): Kud nestaje Porat?, Naši zvoni (Malinska)
IX/35, 2006.
CVELIĆ, Josipa – http://malomorgen.bloger.hr/ – on-line publicirani tekstovi A. Šabalje
o Portu (sa slikovnim prilozima).
ČULINA, Ksenija – ŽGALJIĆ, Josip, Vodič. Samostan i crkva sv. Marije Magdalene (Po-
rat, Malinska, otok Krk), Malinska 2004. (višejezično)
DUJMOVIĆ, Perica – GALOVIĆ, Tomislav, Plovanska crikva svetoga Apolinara (150
godina dubašljanske župne crkve u Bogovićima), Malinska 2008.
Franjo među Hrvatima. Zbornik radova franjevačkih zajednica u prigodi 750. obljetnice
smrti sv. Franje Asiškoga (1226. – 1976.), ur. Hrvatin Gabrijel Jurišić, Zagreb 1976.
FUČIĆ, Branko, Dubašnica, Enciklopedija likovnih umjetnosti (Zagreb) 2/1962.
FUČIĆ, Branko, Glagoljski natpisi, Zagreb 1982.
FUČIĆ, Branko, Dubašnica, Likovna enciklopedija Jugoslavije (Zagreb) 1/1984.
FUČIĆ, Branko, Porat – samostan sv. Marije Magdalene – glagoljski lapidarij, Zagreb
1991.
FUČIĆ, Branko, Gaštronomija grišnoga fra Karla z Dubašnice, Rijeka 21997.
Izbor iz izvora i
literature
Priredio:
Tomislav GALOVIĆ
B
B
B
B
B
B
B
B
B
B
B
C
C
Č
D
Fr
F
F
F
F
F
AUGUSTIN ŠABALJA
70
GALOVIĆ, Tomislav, O Dubašnici i njezinim ljudima. Prinosi za povijest dubašljanskoga
kraja na otoku Krku, Rijeka 2004.
GALOVIĆ, Tomislav, Branko Fučić i Dubašnica, Riječki teološki časopis (Rijeka) XV/1(29),
2007.
HORVAT, Anđela – MATEJČIĆ, Radmila – PRIJATELJ, Kruno, Barok u Hrvatskoj, Za-
greb 1982.
IVANČIĆ, Stjepan, Povjestne crte o samostanskom III. Redu sv. O. Franje po Dalmaciji,
Kvarneru i Istri i poraba glagolice u istoj redodržavi, Zadar 1910.
LOZZI-BARKOVIĆ, Julija, Djela venecijanskih majstora na otoku Krku od XIV. do XVI.
st., Dometi (Rijeka) 2 – 3/1986.
MATEJČIĆ, Radmila, Nalazi gotičke i renesansne bojene keramike na otoku Krku i u luci
Osoru, Krčki zbornik (Krk) 5/1972.
MILČETIĆ, Ivan, Arkeologično-istorične crtice s hrvatskih otoka, Viestnik Hrvatskoga
arkeologičnoga družtva (Zagreb) VI(1)/1884.
MILČETIĆ, Lidija, Povijest samostana duga više od 500 godina – u povodu blagdana sv.
Marije Magdalene 22. srpnja, Naši zvoni (Malinska) I/2, 1998.
PRIJATELJ, Kruno, Bilješke uz slike Đirolima i Frančeska da Santakroče u Kvarneru i Istri,
Zbornik za likovne umetnosti (Novi Sad) XII/1976 /na ćir./ (= Studije o umjetninama
u Dalmaciji IV, Zagreb 1983)
RADIĆ ml., Milan, Voljenoj vali. Razvoj turizma u Malinskoj, Malinska 2009.
RADIĆ st., Milan, Razvoj turizma u Portu i Vantačićima, Krčki zbornik (Krk) 29/1994.
SCHNEIDER, Artur, Popis umjetničkih spomenika na otoku Krku, Krčki kalendar 1940
(Zagreb) 1940. (= Ljetopis JAZU 46 /Zagreb/ 1934.)
STARAC, Ranko, Arheološka karta Općine Malinska-Dubašnica, rukopis u Poglavarstvu
Općine Malinska-Dubašnica, 2001.
ŠABALJA, Augustin Tino, Mandaljenina i Prošćenje – svi se lipo obuku i gredu na mašu,
Naši zvoni (Malinska) I/2, 1998.
ŠABALJA, Augustin Tino, Nikadašnja ribarija u Porat, Krčki kalendar 1998 (Krk) 1998.
ŠABALJA, Augustin Tino, Mostir na Porat. Padre Vice i padre Jacinto – ne more ih se
zabit, Naši zvoni (Malinska) II/6, 1999.
ŠABALJA, Augustin Tino, »Novi« je Porat stvoren posljednjih desetljeća, Naši zvoni (Ma-
linska) II/7, 1999.
ŠABALJA, Augustin Tino, Običaji u Portu, Krčki kalendar 1999 (Krk) 1999.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
71
ŠABALJA, Augustin Tino, Ljubavi i sloge bilo je jako puno, Naši zvoni (Malinska) IV/14,
2001.
ŠABALJA, Augustin Tino, Kolejani u Dubašnici, Krčki kalendar 2003 (Krk) 2003.
ŠTEFANIĆ, Vjekoslav, Dubašnica, Hrvatska enciklopedija (Zagreb) V/1945.
ŠTEFANIĆ, Vjekoslav, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije I – II, Zagreb 1969 –
1970.
ŠTEFANIĆ, Vjekoslav, Glagoljski rukopisi otoka Krka, Zagreb 1960.
ŠTEFANIĆ, Vjekoslav, Opatija sv. Lucija u Baški i drugi benediktinski samostani na
Krku, Zagreb 1937.
TRAUSMILER, Oto [TRAUSMILLER, Otmar], Malarija na otoku Krku. Epidemiologija
i pobijanje 1923. – 1926., Sušak 1927.
TURČIĆ, Anton, Dubašnica – sveta baština i duhovni zov, Dubašnica 1996.
TURČIĆ, Petrica, Magdalenjina, Naši zvoni (Malinska) VIII/31, 2005.
TURČIĆ, Petrica, Bratovština svetoga Nikole, Naši zvoni (Malinska) X/38, 2007.
TURČIĆ, Petrica, Muzej u Portu. Kuntenti s onime što ostavljamo budućim naraštajima,
Naši zvoni (Malinska) XI/43, 2008.
TURK, Hrvoje, Svećenik i fotograf dr. fra Stanko Dujmović, Naši zvoni (Malinska) V/20, 2002.
TURK, Hrvoje, Prvi Hrvat redovrhovnik – fra dr. Pijo Dujmović, Naši zvoni (Malinska)
VI/23, 2003.
TURK-ŠARIĆ, Helena, Općina Malinska-Dubašnica. Uvjeti i značajke turističke valori-
zacije, Malinska 2002.
VALKOVIĆ, Anton, Stanko Dujmović – najistaknutiji fotograf krčkog trolista, Krčki ka-
lendar 2001 (Krk) 2001.
Vjesnik franjevaca trećoredaca, Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb
WESTPHAL, Doroteja, Malo poznata slikarska djela XIV. do XVIII. stoljeća u Dalmaciji,
Rad JAZU (Zagreb) 258(2)/1937.
Zdravstvo otoka Krka (Krčki zbornik 19, Posebno izdanje 13), Krk 1989.
ZEC, Antun (prir.), Dubašnica jučer, danas, Rijeka 1969.
ZELIĆ, Danko, Prostorna organizacija otoka Krka u antici, magistarska radnja, Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1992.
ŽIC ROKOV, Ivan, Naseljavanje Dubašnice i Poljica u 15. stoljeću, Krčki zbornik (Krk)
7/1976.
ŽIC, Igor, Crkveno slikarstvo na otoku Krku (od 1300. do 1800. godine), Rijeka 2006.
PORAT I PORTANI U 19. i 20. VIKU
73
Dr. sc. fra Anđelko BADURINA,
znanstveni savjetnik u m. Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu
Svako naše selo ima svoje kroničare, redovito starije ljude. Te su se kronike
(»štorije«) redovito prenosile usmenom predajom. Obično je to bilo u dugim zim-
skim večerima, dok nije bilo struje. Tu je često dolazilo do ispuštanja ili dodavanja
nekih stvari. Veoma su rijetko neki od takvih kroničari i pisali, osim predaje »sta-
rih«, bilježili su i svoje vlastite doživljaje, sjećanja i pamćenja. Za Porat je to učinio
barba Tino. Početak toga pisanja pokazao mi je još pred više od 20 godina, pitajući:
»Da li to ča vridi?« Ja sam mu rekao ne samo da »vridi« nego da nastavi i dalje
i to baš na »portanskom jeziku«, a ne na »gosposkom«. Tako je to preraslo u ovaj
prilično opsežni »libar« koji imamo pred sobom. Nije doduše preopsežan po stra-
nicama, ali je veoma bogat događajima. Siguran sam da većina današnjih Portana
nikad nije čula za ove događaje iz povijesti Porta u 19. i 20. stoljeću.
Prijašnja razdoblja Porta i Dubašnice, od prapovijesti do Tina i danas,
znanstveno nadopunjuje Tomislav Galović, tako da ovdje imamo cjelovitu povi-
jest Porta, koji je zaista bio jedan od glavnih Luka ovoga dijela otoka Krka u kojoj
su za nevremena (»škuntradure«) sklanjali i noćili mnogi brodari prije odlaska
»na Riku«.
Ovaj »libar« (knjiga) svakako zavrijedi da bude tiskan jer će mu se veseliti
mnogi Dubašljani.
Zagreb, na Antonju 2009. fra Anđelko Badurina
Dr. Milan RADIĆ,
predsjednik Povijesnog društva otoka Krka
Augustin Tino Šabalja dugi je niz godina promatrao, bilježio i aktivno su-
djelovao u događanjima i životu rodnog mu mjesta Porat. Bistar, znatiželjan te
naročito uporan, događanja je bilježio na portanskom dijalektu – dubašljanskoj
čakavštini.
Iz recenzija
(»
sk
n
ri
b
»D
i
p
n
n
zn
je
su
»
m
dj
n
ča
AUGUSTIN ŠABALJA
74
Kao praktični i iskreni vjernik, pokojni je Tino bio često u svakodnevnom, pri-
jateljskom kontaktu s fratrima. Stoga su posebno zanimljivi njegovi zapisi i crtice
iz života samostana. Vrijedni su autorovi zapisi o liturgiji i crkvenom pjevanju u
kojima je kao dugogodišnji orguljaš, gotovo pedeset godina i sam sudjelovao.
Leksik – rječnik čakavskih izraza na kraju knjige, a koji su sastavile Josipa
Cvelić i Petrica Mrakovčić, upotpunjuje ovu publikaciju.
Značajan je i dodatni tekst »Dubašljanski Porat na otoku Krku« autora
Tomislava Galovića koji predstavlja povijesno dokumentirani osvrt na Porat i
franjevački samostan Sv. Marije Magdalene. Povjesničar Galović sačinio je i obu-
hvatan izbor iz izvora i literature o Portu. Moći će ga koristiti svi koje zanima
daljnja valorizacija i istraživanje povijesti ovoga kraja.
Knjiga je grafički dobro uobličena i skladno ilustrirana za što su se potrudili
Perica Dujmović (izborom) i Franjo Kiš (prijelomom).
S poštovanjem prema autoru Tinu Šabalji, veselim se objavljivanju njegovih
zabilježbi i svjedočanstva o nekadašnjem Portu, životu naših starih i užancama
kakve su nekad bile.
Malinska, 24. lipnja 2009. Milan Radić