J.J. WILKESDALMATIA

London, 1969

1. GRCI U DALMACIJI

I. Istraživanje, trgovina i naseljavanje u 4. st. pr. Kr.

Osnivanje grčkih kolonija Epidamna u predgorju Dirahija i Apolonije u Valonskom zaljevu pred kraj 7. st. pr. Kr., dovelo je stanovništvo dalmatinskih otoka i obale u redoviti trgovački dodir s grčkim svijetom. Najjasniji znak toga je korintska keramika koja se počinje prodavati uzduž obale tijekom 6. st.1 Fočani su vjerojatno bili prvi među Grcima koji su poduzimali istraživačka putovanja u Jadran. Herodot bilježi da su "Fočani bili prvi od Grka koji su poduzimali duga putovanja i oni su Grke upoznali s Jadranom i Tirenijom, s Iberijom i gradom Tartezom". Nije nam poznato koliko su koristi Fočani izvukli iz svoga poznavanja Jadrana. Najvjerojatnije su tražili put za trgovinu kositrom, pa kada su ga jednom pronašli u Hispaniji, svoje su napore koncentrirali na taj prostor.2

Najdojmljivija pojava o grčkom poznavanju ilirskih naroda i njihovih zemalja je uporno održavanje pogrešne predodžbe o položaju Jadrana u odnosu na njihov vlastiti svijet i Sredozemlje u cjelini. U 4. st. još se uvijek na široko vjerovalo da je sjeverni kraj Jadrana vrlo blizu Crnom moru i ušću Dunava, te da ih dijeli samo uska prevlaka. Ovo vjerovanje vjerojatno je izraslo iz sličnosti imena naroda u Istri i grčkog naziva za Dunav (Ister). Ovu misao bilježi Teopomp, a od njega je preuzimaju mnogi kasniji autori, uključujući i Pseudo-Skimna.3 Pseudo-Skilakov Periplus

donosi drugačiju verziju priče: on govori o jednom odvojku Dunava koji protječe kroz područje Istre i utječe u Jadran.4 Možda su neki Grci otkrili da je prelaskom niske barijere Julijskih Alpa i ulaskom u gornju dolinu Save oko Ljubljane, moguće odatle rijekom ploviti sve do Crnog mora. Postojanje i ponavljanje ovih priča o prevlaci i odvojcima Dunava koji utječu u Jadran, govori da je vrlo malo Grka putovalo ovim prostorom prije nego su uspostavljene kolonije na obje strane Jadrana. Također sugerira da grčki trgovci nisu odlazili od obale daleko u kopno sve do puno kasnijeg vremena, te da je vrlo mala mogućnost postojanja kopnene trgovačke rute koja bi vodila od vrha Jadrana do Egeja.

Najstariji poznati pisani podatak o narodima koji žive uzduž dalmatinske obale javlja se u djelu Europe Hekateja iz Mileta, pisca iz 6. st. pr. Kr., čiji su dijelovi sačuvani kod Stefana Bizantinca. Ovdje su po alfabetskom redu nabrojeni Kaulikoi, Liburnoi, Mentores, Syopioi i Hythmitai, dok su Japodi zabilježeni kao Iapygia, po imenu mjesta (polis) u Italiji i u Iliriji.5 Prva sačuvana suvisla bilješka o ovom prostoru preživjela je u djelu Periplus Pseudo-Skilaka iz Kariande, nastalom oko 330. pr. Kr. Djelo koristi rezultate nedavnijih putovanja, iako sadrži i puno raniji materijal. On imenuje Liburnoi. Illyrioi (što je općenita oznaka za sve narode između Liburnije i Kaonije), Hierastamnai (drugačije nepoznati), Boulinoi, Hylloi, Nestoi, Manioi,

Autariatai, Enchelleis (koji se smještaju oko Bokokotorskog zaljeva), te konačno Taulantioi u zaleđu Epidamna.6 Puno kasnija kompilacija, ali koja koristi ranije izvore uključujući Teopompa, je Pseudo-Skimnov Periegesis (oko 110. pr. Kr.). U dugom opisu obale on nabraja Ismenoi,

Mentores, Pelagonoi, Liburnoi, Boulinoi i Illyrioi. Kao i kod Pseudo-Skilaka, ovo posljednje ime je općeniti naziv za skupinu pojedinačnih naroda.7 Na temelju ova tri datirana izvora, zajedno s fragmentima kod drugih pisaca koji se javljaju kod rimskih autora (Plinije, Strabon, itd), moguće je rekonstruirati političku i etničku geografiju istočnog Jadrana od Istre do albanskog Drila (Drim) u 4. st., prije nego se ova slika prilično promijenila kao rezultat velikih preokreta povezanih s

1 R.L. Beaumont, JRS, 56 (1936), 166 i d.2 Hdt., I., 163. O trgovini kositrom vidi M. Cary, JHS, 44 (1924), 166 i d.3 Pseudo-Scymnus, lin. 369-71 (GGM, I., p. 211).4 Pseudo-Scylax, c. 20 (GGM, I., p. 26).5 FgrHist, I., 93-7. Kaulikoi su spomenuti i kod Apolonija Rođanina, IV., 324, kao i kod Plinija NH, III. 130 (Culici). Syopioi i Hythmitai nisu drugačije poznati.6 Pseudo-Scylax, c. 21-26. O vremenu nastanka vidi Fr. Gisinger, RE 3 A (1929), 635 i d.7 Pseudo-Scymnus, Il. 369-438. O vremenu nastanka i korištenim izvorima vidi Fr. Gisinger, RE 3 A (1939), 661 i d.

pokretima keltskih naroda pred kraj 4. i početkom 3. st. pr. Kr. Tek nakon toga nastaju prve bilješke o dobro poznatim narodima priobalnog područja, kao što su Delmati, Ardijejci, Daorsi i drugi. Samo u sjevernoj Dalmaciji, s Liburnima i Japodima, postoji naznaka kontinuiteta od najranije faze grčkog istraživanja do rimskog perioda.

Postoji tradicija po kojoj su Liburni nekoć zauzimali veliki dio istočnojadranske obale. U 8. st. korintski kolonisti pod vodstvom Kersikrata izbacili su ih s otoka Korkire (Krf), dok stihovi Apolonija Rođanina bilježe da su nekoć vladali otocima srednje Dalmacije.8 U 4. st. smješteni su na sjevernom dijelu obale, koji je i nazvan po njima. Pseudo-Skilak ih smješta južno od Histra i sjeverno od rijeke Katarbates. To bi mogla biri rimska rijeka Tedanius (Zrmanja), kako misli Müller, ali je vjerojatnije da se radi o rijeci Titius (Krka), koja u 1. st. pr. Kr. predstavlja južnu granicu Liburna. Isti autor nabraja brojna liburnska naselja (poleis) uzduž obale. Tradicionalno čitanje ovog teksta interpretira se kao popis gradova koji u rimskom periodu postoje na sjevernoj obali Liburnije između Istre i rijeke Zrmanje, Tarsatica (Trsat kod Rijeke), Lopsica (Sv. Juraj), Senia (Senj), te Ortoplini (Stinica). No, novo čitanje rukopisa koje donosi M. Suić, otkrilo je imena naroda, ne samo na sjeveru, već i u Ravnim Kotarima južno od Zrmanje. Ukoliko je ovo čitanje točno, tada Pseudo-Skilak nabraja Apsyrtai (Apsirtidi), Alypsoi (Lopsica), Olsoi, Nedetai

(Nedinum), Ainonoi (Aenona) i Iaderatinoi (Iader), dok Katarbates mora biti rijeka Titius.9

Nabrojeni su kvarnerski otoci: Elektrides (Jantarni otoci) što obuhvaća velike otoke Krk, Cres i Lošinj, Mentores ili Mentorides su vjerojatno Rab (Arba), Pag (Cissa) i manji otoci u ovom arhipelagu. Otok Istris koji po Pseudo-Skilaku mjeri 310 sa 120 stadija (40 sa 15 milja), teško može biti poluotok Istra, već vjerojatnije Cres ili neki slični otok.10

Nakon Liburna dolaze Illyrioi, koji od Liburna obalom dosežu sve do Korkire (Krf).11 To je zajednički naziv za sve narode uzduž tog dijela obale, iako ga Pseudo-Skilak koristi za skupinu malih naroda između Liburna i rijeke Nestos, rimske Hippius (Cetina). Hierastamnai ne navodi niti jedan drugi izvor, dok su Hylloi, potomci Heraklovog mitološkog sina Hila, svoje ime dali rtu Planka južno od Šibenika, peninsula Hyllica, koji se također povezuje i s herojem Diomedom (promunturium Diomedis). Neki trag Bulina može se naći u Bulinia, mjestu označenom na Peutingerovoj karti između Trogira (Tragurium) i Omiša (Oneum/Almissa). Ove narode između rijeka Krke i Cetine nije moguće precizno locirati. Pseudo-Skimno ih nabraja u drugačijem rasporedu od Pseudo-Skilaka, smještajući Buline između Liburna i Hilejaca.12 Slijedeći su Nestoi

koji obitavaju oko rijeke Nestos (Cetina).13 Dio obale između rta Planka i sjevernog kraja poluotoka Pelješca nazivan je Manios kolpos (zaljev), koje ime je preživjelo u grčkom dokumentu iz Salone, datiranom u 56. pr. Kr.14 Osim dva otoka, Ise i Farosa, Pseudo-Skilak bilježi još dva otoka u ovom zaljevu, Krateia i Olunta, vjerojatno Brattia (Brač) i Solentia (Šolta).15

Manioi su živjeli oko rijeke Naron, rimske Narenta (Neretva).16 Dio Pseudo-Skilakovog djela u kojemu se navodi prostor između Narona i Ariona (vjerojatno rimski Drilo, albanski Drim) oštećen je preko mogućnosti restauracije. Izjava da Naron istjeće iz jezera stvorila je prilično

8 Apol. Rhod., IV., 564.9 M. Suić, Rad, 306 (1955), 121 i d.10 Elektrides su ime dobili po antičkom trgovanju jantarom (elektron) koji se transportirao s Baltika preko središnje Europe do sjevera Italije i vrha Jadrana, a odatle u istočno Sredozemlje. Ime bilježe Pseudo-Skilak, c. 21; Pseudo-Skimno, l. 347; Pseudo-Aristotel, mir. ausc., 81; Apolonije Rođanin, IV., 505 i d; Strabon, V., 1, 2; Plinije, NH, III., 152, XXXVII., 32; Pomponije Mela, II., 14. Mentores: Pseudo-Aristotel, mir. ausc., 104. Mentorides: Pseudo-Skilak, c. 21. Ismenoi, koje Pseudo-Skimno navodi zajedno s Mentores, nisu zabilježeni u drugim grčkim izvorima, ali se vjerojatno radi o Plinijevim Himani (NH, III., 139), vidi niže, str. 484.11 Pseudo-Scylax, c. 22. Narod zvan Illyrioi je mali narod oko prostora Skodre i Lisa (Plin. NH., III., 144; Illyrii

proprii dicti vidi str. 166), iako su već Grci koristili ovaj naziv da bi opisali sve narode između Liburna i Epira. Koncept Ilirika koji se proteže od Jadrana do Dunava pripada isključivo rimskom periodu.12 "Diomedov rt ili, po drugima, poluotok Hiliđana", Plin. NH, III., 141. Boulinoi se javljaju u kasnijim bilješkama kod Plinija i Ptolemeja; vidi str. 486. Ime Bulinia ne nalazi se na Peutingerovoj cestovnoj ruti, već je većim slovima napisano preko ceste između Andetrija i Magnuma (od Muća do Baline Glavice), pa se može odnositi na naziv područja.13 Pseudo-Scylax, c. 23-4; Apoll. Rhod., IV., 337, 1213, naziva ih Nestaioi. Vidi i Steph. Byz. s.v. Nestos, polis i rijeka u Iliriji.14 Pseudo-Scylax, 23. O salonitanskom dokumentu vidi VAHD, 48 (1925-6), 5 i d, te gore, str. 39: "... unutar] Manijskog [zaleva ...".15 Pseudo-Scylax, c. 23; cf. Suić, op. cit., 129, 172-3.16 Pseudo-Scylax, c. 24: "nakon Nesta dolazi rijeka Naron ... a stanovnici ovdje su ilirski Manioi".

poteškoća mnogim znanstvenicima, pa su ga neki pokušali izjednačiti s močvarom Hutovo blato, ali to ne može biti točno jer Neretva ne protječe kroz njega, a niti igdje u njegovoj neposrednoj blizini. Zbog toga izgleda najrazumnije prihvatiti Suićev prijedlog po kojemu je autor podatka kojega koristi izvor zamiješao Neretvu i Drim, te da je jezero na kojega se podatak odnosi Skadarsko jezero iz kojega je Drim protjecao u raznim vremenima kroz povijest.17 Jedini dobro poznati narod u ovom području koji navodi Pseudo-Skilak su Autariatai, moćni narod koji se nekoć s Ardijejcima sporio oko vlasništva nad solanama uz zajedničku granicu. Oni su vjerojatno živjeli uz gornju Neretvu oko Konjica.18 Slijedeći dolaze Enchelei oko Bokokotorskog zaljeva (rimski sinus Rhizonicus). Legenda kaže da je Kadmo Feničanin kopnenom rutom iz Grčke došao među ovaj narod, ovdje se nastanio i postao njihovim kraljem. Bio je počašćen hramom nedaleko Zaljeva, a legenda, koja potječe čak iz 5. st. pr. Kr., kaže da je dao ime gradu Bouthoe, rimska Butua (Budva). Enhelejci se u različitim vremenima smještaju na različiti prostor. Hekatej ih stavlja u sjeverni Epir, kao i nedaleko Apolonije i nedaleko rijeke Drilo.19

Osim imena ilirskih naroda zabilježenih kod ranih grčkih autora, raširenost grčkih kultova uzduž dalmatinske obale (u najvećem broju slučajeva vjerojatno heleniziranih postojećih domaćih kultova), svjedoći o širenju Grka u Jadran tijekom 5. i 4. st. i njihovom bliskom dodiru s određenim prostorima.20 Najraširenije oko Jadrana kao cjeline bilo je obožavanje Diomeda; ovaj je kult naročito čest na italskoj obali, posebno u sjevernoj Apuliji. Iz ovog se prostora vjerojatno raširio preko Jadrana do rta Planka.21 Na jugu među Enhelejcima legenda o Kadmu potječe još iz 5. st., dok na krajnjem sjeveru ime otoka Apsirtida u Kvarneru odražava pothvate Argonauta koji su plovili mitskim ogrankom Dunava koji utječe u vrh Jadrana. Možda su se neki elementi tradicije mogli proširiti s juga, gdje je, po Pliniju, mali grad Olcinij (Ulcinj) dobio ime po Kolhiđanima.22 Stvaranje veze između italskih (V)eneta na sjevernom Jadranu i paflagonijskih naroda istog imena, vjerojatno je razlog za uvođenje heroja Antenora. On je navodno putovao u Jadran nakon pada Troje, gdje se dovodi u vezu s Korkirom Nigrom.23

Arheološki nalazi grčke trgovine pokazuju da su narodi na dalmatinskoj obali bili donekle manje zanimljivi trgovcima od onih na drugim dijelovima Jadrana. Strabon bilježi Teopompovu priču da se kijska i tasoska keramika može pronaći u koritu rijeke Narente.24 Pseudo-Aristotelov traktat O čudesnim stvarima bilježi "kada bi se Mentores, koji žive blizu Jadrana, uspinjali na ovaj vrh (Delphium između Mentorice i Istrianon) mogli su vidjeti brodove koji plove u Pontu (Crnom moru). Postoji mjesto u procjepu, usred kojega, kada se održava zajednički sajam, ovamo trgovci iz Ponta donose lezbijske, kijske i tasoske proizvode, a korintske amfore oni koji dolaze iz Jadrana (c. 104)." Jasno je da su priče o kopnenoj trgovačkoj ruti između Crnog mora i Jadrana bile povezane s mišljenjem o postojanju prevlake između ova dva mora i s pričom o ogranku Dunava koji utječe u Jadran, te podzemnim rijekama koje spajaju Jadran i Egej. Ova posljednja priča je vjerojatno izvučena iz čudnog ponašanja rijeka u kraškom zaleđu Dalmacije, koje često nestaju pod zemljom da bi se ponovo pojavile na drugoj strani planina. na sličan je način veza između Dunava i Jadrana mogla biti povezana s ponašanjem rijeke Timava u istarskom kršu, koja se također dovedi u vezu s putovanjem Argonauta. Ono što arheološki nalazi govore je da su grčki proizvodi u Dalmaciji do svojih odredišta dolazili kroz Jadran.25

Da bi mogla postojati trgovina na bilo kojem nivou, morala je postojati neka realna osnova trgovačke razmjene, a teško je zamisliti što bi to moglo biti. Osim srebra u planinama sjeverne

17 Pseudo-Scylax, c. 24; cf. Suić, op. cit., 127, 174-5, te GZMS, 8 (1953), 111-29.18 Pseudo-Scylax, c. 24; cf. strabo, VII., 5, 11. Nekoć moćan narod, krajem 4. st. preselili su se istočnije, a veliki broj ih je konačno završio u porječju rijeke Strimon. U kasnijim izvorima nema ni traga nekima od njih koji bi preostali u staroj domovini nedaleko Jadrana; cf. Zippel, 34 i d.19 Pseudo-Scylax, c. 25 ih smješta oko Bokokotorskog zaljeva, ali kasnije su bili u Damastionu kod Apolonije, Strabo, VII., 7, 8. Legenda o Kadmu i Butui zabilježena je u Etymologicum Magnum, 207, 13. Za raširenost legendi o Jadranu vidi Beaumont, 196 i d.20 Beaumont, Appendix I., 194 i d.21 Vidi bilj. 2, str. 5.22 Legenda o Apsirtidima javlja se kod Teopompa, navodi ju Pseudo-Skimno. l. 307; o Olciniju, Plin. NH, III., 144: "Olcinij, ranije zvan Kolhinij, osnovali su Kolhi". Za datiranje legende o Argonautima u Jadranu vidi Beaumont, 197.23 Potvrđen je na Korkiri Nigri, Dictys Cretensis, V., 17. Za vezu s Enetoi: Strabo, XIII., 1, 53; Pomp. Mela, II., 60; Liv. I., 1.24 VII., 5, 9.25 Beaumont, 199 i d.

Albanije, koje su iskorištavali Korinćani, dalmatinska obala nije imala ništa za ponuditi trgovcima iz grčkih gradova na jugu.26 Tek nakon što su ustanovljena stalna naselja na dalmatinskim otocima, otpočela je redovita razmjena, ali to je bilo samo na lokalnom nivou. Iliri su mogli ponuditi sol, žitarice i stoku, kojima su otoci oskudjevali. Sa svoje su strane Grci mogli ponuditi vino i tvorničke proizvode iz Grčke.27 Nepostojanje bilo kakvog lokalno kovanog novca sve do kolonizacije u 4. st., pokazuje nedostatak razvijene trgovine između naseljenika i domaće populacije. Iako ne postoje dokazi o udaljenoj trgovini između Istoka i Jadrana, neki su grčki proizvodi vjerojatno dosezali Dalmaciju preko Makedonije i Peonije, a zatim uzduž doline Drima do područja Lisa i Skodre. Atička keramika iz 5. st. otkrivena je na prijelazu preko Drima kod Skodre, što je pogodno mjesto za trgovište, a korintska brončana figura iz 6. st. nađena je u Gourizi istočno od Skodre.28

Grčka trgovina s dolinom Neretve vjerojatno je otpočela krajem 6. st. Pseudo-Skilak bilježi da je ova rijeka pogodna za plovidbu triremama i trgovačkim brodovima, koji su plovili čak 10 milja u kopno do trgovačkog središta.29 Na otocima i obližnjem kopnu nalazi se korintske keramike, ali nema dokaza da su Grci ti koji su trgovinu nosili na bilo koju udaljenost u kopno.30

Grči import koji je dosegao unutrašnjost vjerojatno je putovao istom rutom koju su stoljećima kasnije koristili Dubrovčani za trgovinu s Turskim Carstvom, dok je samo nekoliko predmeta doseglo zaleđe Hercegovine.31 Činitelji koji su ograničavali trgovinu su očevidni. Masovno proizvođena dobra putovala su samo na kraće udaljenosti, dok je promet s unutrašnjošću bio utemeljen samo na prodaji skupih proizvoda nekolicini bogatih obitelji na tom prostoru. Neprijateljstvo domorodačkog stanovništva nikada se ne navodi kao razlog nezainteresiranosti Grka. Za putnika iz 4. st. narodi s dalmatinske obale bili su vrijedni pažnje i gostoljubivi, uživali su zadovoljstva mirnog društva,32 ali jedva stoljeće kasnije ilirski Ardijejci prokleti su kao barbarski pljačkaši gradova zapadne Grčke.

Prvo grčko naselje zabilježeno u Dalmaciji bilo je knidska kolonija na otoku Korkira Nigra (Korčula), tako nazvano zbog svoje sutropske vegetacije kako bi se razlikovalo od svog čuvenijeg južnijeg imenjaka (Krf). Početkom 6. st. Kniđani su zadužili Korkirane spasivši 300 dječaka od surove odmazde Periandera, korintskog tiranina, a prijateljstvo koje je nakon toga uspostavljeno između ova dva grada uskoro je potvrđeno kolonizatorskim pothvatom u Jadranu.33 Ime Korkira Kniđani su prihvatili kao znak poštovanja prema svojim prijateljima, ali je također moguće i da je dio naseljenika došao i iz Korkire. Položaj kolonije nije nam poznat, ali kako je veći dio otoka stjenovit i neplodan, postoje samo tri vjerojatna mjesta za ovu vrstu naselja. Na sjeveroistočnom dijelu otoka današnji grad Korčula dominira prolazom između otoka i kopna. Ovo bi bilo odlično mjesto za koloniju, mali poluotok s dobrim lukama. No, za sada nema nikakvih dokaza o grčkom naseljavanju na ovom mjestu. Drugi mogući položaj je Lumbarda, koja se nalazi na jugoistoku otoka i ima odličnu luku. Ovo je mjesto u 4. st. odabrala Isa za vlastiti kolonizacijski pothvat, a ovaj bi mogao biti dodavanje već postojećem naselju. Treći položaj je Vela Luka na zapadu otoka, gdje je nađena jedna korintska posuda.34 Ovdje postoji više obradive zemlje nego na drugim mjestima, a novac iz 4. st. s legendom KORKURAIWN prije će pripadati knidskom no isejskom naselju jer nemamo dokaza o autonomiji ovog potonjeg.35 Prikaz klasa žita na tom novcu više ukazuje na naselje u Vela Luci, gdje je puno zemlje pogodne za uzgoj žitarica.36 Ništa nam nije poznato o kasnijoj povijesti ove knidske kolonije.

26 O. Davies, RME, 239.27 Sol i stoku spominje Etymologicum Magnum, 138; cf. Strabo, VII., 5, 11.28 Beaumont, 184 i d, bilj. 181, te 201.29 Pseudo-Scylax, c. 24: "Nakon Nesta je rijeka Naron. Njeno ušće je široko, pa trireme i trgovački brodovi plove uzvodno do trgovišta (emporion) koje je smješteno 80 stadija od mora".30 Beaumont, 186, bilj. 185-6.31 Za ono malo importa što je dosegao unutrašnjost vidi niže, str. 410.32 Pseudo-Scymnus, Il. 422-5 i niže, str. 177. Odsustvo dokaza o ilirskoj pirateriji prije vremena Agrona (umro 230. pr. Kr.) naglašava Harry J. Dell, Historia, 16 (1967), 344 i d, a najvjerojatnije su Etruščani bili ti koji su bili odgovorni za pljačkanje brodova po Jadranu.33 Pseudo-Scymnus, l. 421; cf. Strabo, VII., 5, 5 i Plin. NH, III., 152.34 AEM, 9 (1886), 33, bilj. 5.35 Brunšmid, 69, bilj. 1. O isejskom naselju vidi str. 10.36 Iako su bili voljni putovati u izolirane trgovačke postaje, Grci se nikada nisu naseljavali u kolonije gdje ne bi imali dovoljno zemlje za vlastiti uzgoj hrane.

II. Kolonizacija u 4. st. pr. Kr.

Diodor Sicilski bilježi da je 385. pr. Kr. tiranin Dionizije Sirakuški odlučio osnovati gradove u Jadranu. Namjera mu je bila uspostaviti nadzor nad Jonskim morem, kako bi mogao osiguravati put do Epira i luke za svoje brodove, dok je istovremeno usvojio politiku slanja oružja i oklopa Ilirima za rat protiv epirotskih Mološana. Istovremeno su Parani, djelujući po naputku proročišta, poslali koloniste u Jadran i uz Dionizijevu podršku ih naselili na Faros. Slijedeće godine su otočki domoroci, kojima je bilo dopušteno ostati u svom utvrđenju, napali koloniju i pozvali pojačanja s kopna. Nekoliko godina ranije Dionizije je bio osnovao vlastito naselje u Lisu, pa kada su Iliri prešli na Faros u svojim malim brzim brodovima (lembi) i pobili mnoštvo kolonista, Dionizijev je namjesnik je s flotom trirema otplovio iz Lisa i potukao domoroce, mnogo ih zarobivši.37 Neki znanstvenici nastoje ispraviti Diodorov tekst, u smislu da je flota došla iz Dionizijeve kolonije Ise, a ne iz Lisa.38 Ova prva je bila sirakuška kolonija i već je postojala u 4. st., kada je i sama kolonizirala otok Korkiru Nigru.39 Također je točno da bi manje vremena bilo potrebno za pokretanje spasilačke operacije iz Ise nego iz Lisa, ali to samo po sebi ne isključuje Lis jer Diodor ne govori koliko je vremena floti trebalo da stigne do Farosa. Ne postoji ništa grčkoga u povijesti Lisa, ali kada se on ponovo javi u povijesti to će biti kao ilirsko uporište.40

Malo je poznato o povijesti grčkih gradova u Dalmaciji. Isa i Faros kovali su vlastiti novac. Postoji nekoliko natpisa, uglavnom porodičnih nadgrobnih spomenika.41 Jedan kameni natpis iz Farosa govori o najranijim sukobima ovoga grada i spominje "oružje zarobljeno od Jadastina i njihovih saveznika", ilirskog naroda koji je živio u zaleđu Salone,42 dok bi se fragment odluke koja bilježi poslanstvo u Delfe mogao ticati istih događaja.43 Točan položaj grada nije identificiran, ali je gotovo sigurno da je bio u Starigradu na sjeverozapadnom dijelu otoka. Natpis iz Lumbarde na Korkiri Nigri bilježi odluku o osnivanju isejske kolonije, u neko vrijeme tijekom 4. st.44 To bi mogao biti rezultatom građanskih nemira (stasis) ili prenapučenosti metropole. Navode se detalji ugovora između naseljenika i lokalnih zemljoposjednika Pula i Daza, koji su obojica Iliri. Veći dio teksta tiče se udjela zemlje, dodijeljenog obitelji svakog naseljenika, unutar i izvan bedema novog naselja; također se uređuje kasnije dodjeljivanje nezauzete zemlje. Popis imena kolonista organiziran je po tri dorska plemena (što je pripadajuće sirakuškoj koloniji), Dymanes, Hylleis i Pamphyloi.

Najraniji novci koje su kovala ova dva grčka grada modelirani su po težim sirakuškim tipovima. U Farosu najranija skupina ima glavu Zeusa, koja je krajem 4. st. zamijenjena novom serijom s Perzefonom i Artemidom. Prva serija isejskog novca nosi legendu IONIO(S), što je možda starije ime otoka. Krajem 4. st. ovi su zamijenjeni novom serijom s Nimfom, sličnom suvremenim Artemidi i Perzefoni na novcu Farosa.45 Druge dvije skupine novca iz 4. st. koje su cirkulirale ovim prostorom, ne mogu se dovesti u vezu ni s jednim poznatim naseljem. Serija poznata iz Farosa s legendom HERAKL indicira postojanje garda Herakleja, možda još jednog otočkog naselja.46 Druga skupina ne predstavlja posebnu seriju, već su to izdanja Ise i Farosa koji su prekovani slovima DI, u jednom slučaju DIM. Povezivanje s poznatim naseljem Dimale treba isključiti jer je ono previše daleko na jugu, pa bi to mogao biti rezultat djelovanja nekog lokalnog

37 Diod. XV., 13, 1; 14, 2.38 U tekstu se kolonija naziva L…sson (13, 4) i ™n tÁ L…ssJ (14, 2). Beaumont preferira Lis, tvrdeći da je postojanje garnizona tamo logičnije zbog operacija oko Epira i Jonskog mora (202 i d), dok G. Novak, SH, 111 i d, preferira Isu, tvrdeći da je Isa sirakuška kolonija i da je morala imati neku ulogu u Dionizijevom pothvatu, dok ništa grčkoga nije poznato iz Lisa. 39 Vidi niže, bilj. 7.40 G. Novak, SH, 111 i d.41 Brunšmid, 1 i d (natpisi), 35 i d (novac).42 Brunšmid, 16, bilj. 3: F£rioi ¢pÕ 'Iadas…nwn kaˆ tîn simm£cwn t¦ Ópla. Narod koji je živio na kopnu oko rijeke Jadro, D. Rendić-Miočević, VAHD, 52 (1950), 19 i d..43 Brunšmid, bilj. 4, nađen u Starigradu. O topografiji grada, M. Nikolanci, VAHD, 56-59/2 (1954-7), tab. 2, 52 i d.44 Brunšmid, 2 i d. (SIG3, 141). O imenima zemljoposjednika vidi Mayer, 114, 281.45 Brunšmid, 40 i d.46 Brunšmid, 54-8. Novak, SB, 655-8, povezuje ovaj novac s Heraklejom spomenutom u dalmatinskom odjelu Pseudo-Skilaka (c. 22), ali ova je puno južnije u području Korkire (Krf).

tiranina koji je koristio ranije novce za svoju promociju.47 Kao i Isejci, stanovnici Farosa su osnovali vlastitu koloniju, naselje koje se zvalo Anhijale, a koje nije locirano.48

Opaska Plinija Starijeg o "izgubljenom sječanju na mnoge grčke gradove" u južnom području dalmatinske obale, navela je neke znanstvenike na pomisao da su mnoge uvale i manji rtovi bili naseljeni Grcima.49 Butua je bila poznata grčkom svijetu zbog veze s legendom o Kadmu i Enhelejcima.50 Ovaj položaj nije idealan, iako ima dobar pojas plodne zemlje na nedalekoj ravnici Grbalj. Klima je puno vlažnija nego nešto sjevernije, a malom lukom dominira planinsko priobalje. Nešto bogatog nakita iz 3. st. koje je ovdje nađeno moglo bi biti piratskim plijenom.51

Nema dokaza o grčkom naselju u Epidauru, iako je sami ime grčko, a prva bilješka o njemu spominje ga kao naselje Italika u doba Cezara.52 Grci su mogli zaposjesti neki od manjih otoka, na primjer Mljet ili male Elafite (Šipan, Lokrum itd).53 Godine 35. pr. Kr. Mljet je napala flota Cezara Oktavijana zato što je bio piratskim uporištem.54

Osim velikih otoka središnjeg dijela, Dalmacija je malo toga mogla ponuditi što bi privuklo grčke trgovce i naseljenike. Na jugu je obala, ako ne i domorodačko stanovništvo, bila negostoljubiva, dok su na liburnskoj obali prevladavajući vjetrovi priječili rast vegetacije na mnogim otocima. Priobalni narodi malo su toga Grcima nudili za eksploataciju ili razmjenu, a bogatije zajednice u unutrašnjosti nisu mogle biti dosegnute bez teškog putovanja. Do sredine 3. st. pr. Kr. sva grčka naselja u Dalmaciji, s izuzetkom Ise, bila su podvrgnuta ilirskom kraljevstvu, a Isin poziv u pomoć dijelom je odgovoran za prelazak rimske vojske preko Jadrana 229. pr. Kr.55

47 Brunšmid, 52 i d, koji ih datira u sredinu druge polovine 4. st.. Novak, SB, 655 i d, pripisuje ove novce gradu Dimos. Kasnije datiranje predlaže D. Rendić-Miočević, First Int. Cong. of Numismatics (Paris, 1953), 2, 83-7.48 Steph. Byz. s.v. Anchiale.49 Plin., NH, III. 144: "multorum Graeciae oppidorum deficiens memoria nec non et civitatium validarum".50 Pseudo-Scylax, c. 25 i gore, str. 6.51 D. Rendić-Miočević, Opusc. Arch,. 4.52 Bell. Alex. 44 i niže, str.42. Za grčko naselje, Beaumont (188) i Patsch (RE, 6, 61) navode samo dokaze iz Evans, Archaeologia, 48 (1884), 6. Ovi se sastoje od dirahijskog i apolonijskog novca iz 3. i 2. st. pr. Kr., koji je prilično raširen u južnom dijelu provincije (str. 395), te nekih izoliranih manjih nalaza.53 Melite tako naziva Pseudo-Skilak (c. 23). Elaphites: Plin, NH, III., 152.54 Appian, Ill., 16.55 To je verzija Diona Kasija, XII., frg. 49, 1.

2. ILIRSKO KRALJEVSTVO (230. - 167. PR. KR.)

Početak rimskog napredovanja u prostor koji će kasnije postati provincijom Dalmacijom povezan je s odgođenim sukobom protiv makedonskog kraljevstva, dugo vremena najmoćnijeg suparnika rimskoj ekspanziji na Istok. Nakon smrti Aleksandra Velikog 323. pr. Kr. Makedonija je bila jedna od nagrada za koju su se borili njegovi preživjeli vojskovođe (Diadochoi). Do 270. pr. Kr. izrasle su tri veće političke sile, Makedonija, kojom su vladali nasljednici Antigona Jednookog (Monophthalmos), Sirija, pod Seleukovim potomcima i Egipat pod Ptolomejevićima. Ove sile dominirale su istočnim Sredozemljem sve dok ih konačno nije progutalo širenje rimske moći. Iako su prve rimske akcije u Iliriji bile rezultatom ilirske piraterije u Jadranu, nije prošlo puno prije nego je u sukob uvučena i Makedonija, a konačno zbacivanje ilirskog kraljevstva 168. pr. Kr. bilo je dijelom većeg rata koji je skončao monarhiju u Makedoniji. Kroz veći dio perioda između 229. i 168. pr. Kr. nije moguće iznijeti povijest Ilirije i njenih odnosa s Rimom bez neprestanog spominjanja Makedonije, čiji su sjeverozapadni teritoriji u području Lihnida (Ohridsko jezero) graničili s ilirskim područjem. Povijest rimske ekspanzije u svjetski imperij, posebno na istočnom Sredozemlju, oduševljavala je povjesničare mnogih generacija. Diplomatski manevri europskih sila 19. st. izgledali su toliko slični događajima iz povijesti širenja Rima, tako da su sugerirali proučavanje rimske povijesti u istom kontekstu. Zbog toga nije iznenađujuće da je rimska politika u Iliriji, kao i u mnogim drugim područjima, bila viđena kao dio planiranog programa osvajanja i teritorijalnih aneksacija, a da je rimska politika u posljednjim desetljećima 3. st. pr. Kr. prethodila kasnijim sukobima i konačnom osvajanju Makedonije.56 Kako su od tada nove struje u historiografiji omogućile znanstvenicima s raznih polja uvidjeti da se važni događaji mogu zbiti potpuno slučajnom kombinacijom okolnosti, to je rezultiralo da se u novije vrijeme rimska ekspanzija Sredozemljem objašnjava kao serija reakcija na pojedinačne situacije u prilično predvidivom maniru, radije nego kao rezultat konzistentne dugoročne politike.

Glavni pisani izvor za ove godine je grčki povjesničar Polibije, sin vodećeg državnika Ahejske lige, koji je doveden u Rim kao talac nakon poraza Makedonije 168. pr. Kr.; ovdje je proveo ostatak života pod patronatom Scipiona Emilijana, pišući povijest rimskog izrastanja u svjetsku silu. Rođen sa svim predrasudama jednog Ahejca, intenzivno je mrzio Ilire i općenito ih smatrao malo boljima od divljaka. Za bilješke o najranijim dodirima između Rimljana i Ilira uvelike se oslanjao na rimskog patriotskog povjesničara Kvinta Fabija Piktora, senatora koji je pisao grčkim jezikom u vrijeme kraja drugog punskog rata, uglavnom kako bi grčki svijet informirao o kvalitetama rimske države i vrlinama njenih upravljača. Njegove se bilješke na nekim mjestima pokazuju netočnima i nepotpunima, ali i dalje ostaje pouzdanim i gotovo suvremenim izvorom. Kasnije bilješke kod Apijana i Kasija Diona utemeljene su na kompilacijama rimskih analista iz 2. i 1. st. pr. Kr., te sadrže donekle izmijenjene verzije pojedinih epizoda. Augustovski povjesničar Livije donosi vrlo korisnu informaciju o posljednjim godinama i padu ilirskog kraljevstva, uglavnom zahvaljujući tome što je veći dio njegovih bilježaka neposredno kopiran iz onih Polibijevih knjiga koje nisu preživjele.

Oko sredine 3. st. pr. Kr. kraljevstvo Epir otpočelo je brzo i fatalno opadanje. U svojim najvećim danima bilo je rastuća sila zapadne Grčke. Pod Aleksandrom, stricem Aleksandra Velikog, koji je vladao krajem 4. st., doseglo je vrh svoje moći, a ovaj je vladar razmišljao o tome kako će dopuniti osvajanja svoga nećaka stvaranjem imperija na Zapadu. Generaciju kasnije, vladar je bio Pir, jedan od najsposobnijih helenističkih vladara, koji se iskrcao u Italiji i Rimljanima pokazao standard ratovanja daleko napredniji od bilo čega što su oni do tada iskusili. No, nakon besplodnih godina provedenih na Siciliji, svoju je pažnju ponovo usmjerio na Grčku i dočekao neslavnu smrt na ulicama Arga 272. pr. Kr. Smrću njegova daleko manje sposobnog sina Aleksandra II. oko 240. pr. Kr., Epir je prestao postojati kao politička jedinica. Slabost u ovom prostoru donijela je priliku rastućoj sili na sjeveru, utemeljenoj na tvrđavama oko Skadarskog jezera i rijeke Drima, ilirskom kraljevstvu kojim je vladao Agron, sin Pleuratov iz kraljevske kuće Ardijejaca.57

56 M. Holleaux, CAH, 7, 882 i d.57 N.G.L. Hammond, ABSA, 61 (1966), 239-53.

Dion Kasije jedini bilježi da je nova sila izrasla iz Ardijejaca, naroda koje se ne spominje u grčkim opisima dalmatinske obale u 4. st., iako su bili poznati Teopompu.58 Bili su poznati po svojoj vještini upravljanja brodovima među lukama i zaljevima uz obalu, što su grčki i italski trgovci uskoro mogli ustanoviti na vlastiti trošak. Njihovi brodovi bili su lembi, male galije s jednim redom vesala i niskom palubom, ali dovoljno prostrani da bi primili 50 ratnika pored posade. Kako bi postizali veću brzinu bili su lišeni kljuna za probijanje, uobičajenog dodatka u ovom periodu, kojega je mijenjala zašiljena prova.59 Iako se ova plovila nisu mogla nositi u bici s dobro vođenom flotom trirema, nije im bilo ravnih za brze napade na trgovačke brodove ili priobalne gradove. Širenje ilirske moći bilo je naglo, a opisuje ga Apijan: "Agron je bio kraljem onog dijela Ilirije koji graniči s Jadranskim morem, nad kojim je morem imao prevlast Pir, kralj Epira, i njegovi nasljednici. Zauzvrat je Agron osvojio dio Epira kao i Korkiru, Epidamno i Faros jedan za drugim i u njima uspostavio svoje garnizone" (Illyrike 7). Nije nam poznato koliko se njihova vlast protezala na sjever uz obalu, ali početkom 2. st. pr. Kr. uspostavili su kontrolu nad barem dijelom Delmata.60

Opasnost od Ilira postala je Grcima razvidna kada ih je makedonski kralj Demetrije II. unajmio za borbu protiv grčkih liga. Zbog slabosti Epira, Akarnanija je uspjela utvrditi svoju samostalnost, ali su joj uskoro počeli prijetiti Etolci. Da bi tome parirao Demetrije je iskoristio napadačke sposobnosti ilirske flote. U zamjenu za novčanu potporu, Agron je otplovio na jug sa 100 lemba i 5.000 ratnika kako bi napao Etolce koji su blokirali Akarnance u Medionu. Na sveopće iznenađenje Etolci su bili potučeni, a ilirska se flota vratila kući s ogromnim količinama plijena. Alijedeće zime Agron je umro (231.-230. pr. Kr.), a zapovjedništvo nad ilirskim snagama preuzela je njegova udovica Teuta. Nakon uspješnih provala u Elidu i Meseniju, napala je epirotski glavni grad Feniku i zauzela ga uz pomoć izdaje tamošnjeg plaćeničkog galskog garnizona, te raspršivši još jednu vojsku koja je poslana u pomoć gradu. Očajnički poziv za pomoć bio je poslan Etolskoj i Ahejskoj ligi, ali prije nego su njihove snage pristigle, Iliri su se vratili kući da bi se obračunali s pobunom na vlastitom teritoriju. Cilj tih upada bio je uzimanje plijena i nema nikakvog dokaza da su Iliri ovdje nastojali osvajati teritorij. No, učinkovitost i okrutnost Ilira prestravili su Grke i oni nisu skrivali svoj bijes na Demetrija što ih je prvi na to ohrabrio.61

Teutine aktivnosti tijekom 230. pr. Kr. ozbiljno su ugrozile trgovačke rute preko Jonskog mora, koje su koristili rimski saveznici iz Italije i sa Sicilije. Oni su propatili od Ilira i ranije, ali nikada na ovom nivou. Štoviše, nekolicina ilirskih pljačkaša, dok su tražili plijen tijekom blokade Fenike, ubila je neke italske trgovce, a druge zadržala za otkup. Da bi prikazao svoje nezadovoljstvo, rimski je Senat poslao braću Lucija i Gneja Korunkanija da kod Teute protestiraju zbog ovih napada na rimske saveznike.62 Razloge slanja ovog poslanstva, zajedno s velikom vojnom silom koja je kasnije poslana na Ilire, neki znanstvenici objašnjavaju rimskim strahom od Makedonije. No, nema potrebe, niti ikakvog dokaza, smatrati da je to bilo uzrokovano ičim više od rimske zabrinutosti zbog Ilira koji su postajali opasnom silom u njihovu dvorištu.63 Ovakvi napadi na Italike nisu smjeli biti ostavljeni bez odgovora ili će Iliri uskoro početi prelaziti preko Jadrana i napadati italske gradove, što su trgovci sigurno vrlo brzo naglasili tražeći akciju Senata.64

Teuta nije bila zastrašena ovim poslanstvom, niti se zabrinula nakon što su neki njeni podanici ubili jednog od rimskih poslanika. Umjesto toga, nastavila je svoje upade u zapadnu Grčku. Nakon što nije uspjela zauzeti Epidamno, nastavila je s blokadom Korkire, a oba ova grada odmah su zatražili pomoć Liga. Ovoga puta Iliri su bili prisiljeni na bitku, ali su uz pomoć svojih akarnanijskih saveznika trijumfirali u pomorskoj bici kod Paksosa. Korkira je zauzeta i u njoj je postavljen jak ilirski garnizon pod zapovjedništvom Demetrija, dinasta Farosa, a možda i potomka tamošnjih grčkih naseljenika.65

58 Theopompus, frg. 39 (FgrHist, II. B, p. 534; Athenaeus, X., 60, p. 443, AB).59 R. Grosse, RE, 12 (1925), 1895. Kasnije ih koristi Filip V., Pol. V., 109 i niže, str. 21.60 Pol. XXXII., 18.61 Pol. II., 9-10. Za Epir najozbiljniji gubitak bila je Atintanija, koja je dominirala rutom Aus – Drinon u sjeverozapadnu Grčku, cf. M. Holleaux, 11o, bilj. 1.62 Pol. II., 8.63 M. Holleaux, 78.64 E. Badian, PBSR, 20 (1952), 76 i d. (SGRH 4 i d).65 Pol. II., 9-10.

Rimljani su odlučili prvi puta poslati vojsku preko Jadrana, a zapovjedništvo nad prvim ilirskim ratom povjereno je konzulima te godine (229. pr. Kr.): Gneju Fulviju Centumalu nad flotom, a Lucije Postumije Albin zapovijedao je kopnenim snagama.66 Oni nisu napali uporišta u središtu ilirskog kraljevstva, već su krenuli na Teutine južnije stečevine. Demetrije je odmah Korkiru predao konzulima i služio im kao savjetnik tijekom ostatka kampanje. Još uvijek nije bilo pokreta protiv same Ilirije: umjesto toga, konzuli su napredovali uzduž obale obilazeći žrtve nedavnih ilirskih napada i kako su napredovali na sjever sklapali su savezništva s Korkirom, Apolonijom i Epidamnom. Savezništva su sklapana i s narodima koji nisu bili umiješani u ove događaje, domorodačkim Partinima i Atintanima koji su živjeli u zaleđu iza priobalnih gradova.67

Na sjevernim granicama Ilirije, grčka Isa borila se za očuvanje neovisnosti od Ilira. Očekivala je da će biti ubrzo osvojena, poput Farosa, a rimsko poslanstvo razgovaralo je s Teutom upravo u vrijeme kada su Iliri napadali Isu. Tako je rimska intervencija preko Jadrana bila fantastična prilika za Isejce. Isa je žurno ponudila savezništvo Rimljanima, koje su konzuli i prihvatili, garantirajući joj slobodu. Postupno rimsko oduzimanje nedavnih stečevina, zajedno s prebježništvo Demetrija i gubitkom garnizona u Korkiri, imali su učinka na Teutu i ona se na kraju ratne sezone povukla u svoju najzaklonjeniju pomorsku bazu, Rizon u unutrašnjem dijelu Bokokotorskog zaljeva. U proljeće 228. pr. Kr. kapitulirala je Rimljanima i predala većinu kraljevstva. Izvori nisu jasni, a u nekim detaljima se i razlikuju, o tome što se dogodilo s Ilirijom nakon toga. Sigurno je da Teuta nestaje sa scene, a njenu vlast je preuzeo Demetrije, sada sa statusom rimskog klijenta (cliens). U verziji Diona Kasija, Teuta je abdicirala u korist Agronovog maloljetnog nasljednika Pinesa (on se ne spominje kod Polibija) koji je, po Apijanu, zadržao sve svoje posjede osim onih koji su "predani Rimljanima".68 Tako izgleda da je na kraju rata ilirsko kraljevstvo ostalo uglavnom cjelovito, ali su mu oduzeta nedavno osvojena područja i stavljena pod kišobran rimske zaštite, dok je u samoj Iliriji vladao Demetrije uz rimsko odobrenje.

Precizna priroda veza koje su nakon rata načinjene s grčkim zajednicama oslobođenim od ilirske opasnosti, bila je jasna rimskom Senatu, iako možda i nije bila jasna samim ovim državama. Kao i većina grčkih gradova na Siciliji, oni u Iliriji bili su oslobođeni garnizona i tributa i uživali su potpunu unutrašnju autonomiju, ali Rimljani su od svih svojih saveznika u ovom području očekivali vojnu pomoć kada god ju budu zatražili. Dok je zimovao preko Jadrana 229. pr. Kr., konzul Postumije je svoje kopnene snage uvećao kontingentima od novih saveznika u ovom području, uključujući možda i Partine i Atintane. S druge strane, potreba Rima za saveznicima odražava se i u mirovnom ugovoru kojim se regulira da više od dva ilirska broda ne smiju ploviti zajedno južno od Lisa.69 To je jedini poznati nam zahtjev koji su imali Rimljani, a bio je sačinjen da bi skončao upade i pljačkanje priobalnih gradova velikim flotama lemba, kakovi su se događali u posljednje tri godine. Zaštita sjeverozapadne Grčke od ilirskih upada bila je veliki propagandni uspjeh ostvaren uz zanemarivi trošak, pa bi bilo zanimljivo saznati kakva je bila reakcija Makedonaca kada su čuli vijesti o pobjedi od glasnika koje su konzuli poslali da obavijeste sve Grke.70

Desetljeće nakon 229. pr. Kr. Rim se nije miješao u poslove preko Jadrana. Izgleda da se uređenje koje je uspostavio pokazalo zadovoljavajućim. Demetrije je bio sposoban vladar, a dok god se dobro ponašao u Iliriji, njegove aktivnosti u grčkoj politici bile su zanemarivane.71 To je izrazito zanimljivo jer je sada glavna Demetrijeva preokupacija bila savezništvo s Makedonijom. Nakon početnih teškoća, regent Antigon Doson (229.-219. pr. Kr.) obnovio je makedonsku snagu u Grčkoj. Demetrija je dočekao kao vrijednog saveznika, a on je kasnije odigrao veliku ulogu u 66 Osim Pol. II., 11-12, izvori za ovaj rat su: Dio, XII., frg. 49 (Zon., VIII., 9); Appian, Ill., 8; Liv. Per. XX; Eutrop., III., 4; Florus, I., 21. Fulvijev trijumf naveden je u Fasti Triumphales, Inscr. It. XIII., 1, 78-9; cf. 549-50. Dion bilježi da je jedan od uzroka rata bila i predaja (deditio) Ise Rimu u zamjenu za rimsku zaštitu od Teute. S druge strane, Polibijeva priča ne ostavlja sumnje da je savezništvo s Isom načinjeno tek nakon Teutinog poraza.67 Rimsko savezništvo s ovim narodima bilo je čista slučajnost i nije sadržavalo tajnih osvajačkih motiva. Rimljani su prolazili uzduž obale i razmjenjivali ljubaznosti s narodima koji su bili neutralni u ovom ratu, Badian, PBSR, 20 (1952), 77 i d (SGRH, 23 i d).68 Dio, XII., frg. 49, 7 (Zon., VIII., 19); Appian, Ill., 7.69 Pol., II., 12, 3.70 Pol., II., 12, 8.71 Apijanov komentar (Ill.,8) da je Demetriju bilo dozvoljeno zadržati samo mali dio posjeda zbog njegove nepouzdanosti, izgleda kao analistička izmišljotina u svjetlu kasnijih događaja. Ne javlja se ni u jednom drugom izvoru, a Polibije izričito tvrdi da je Demetriju prepušteno vladati nad "većinom Ilira", II., 11, 17.

Dosonovoj pobjedi nad Spartancima kod Selasije 222. pr. Kr.72 Iako ova akcija nije dovela do reakcije Rima, a nema niti razloga zbog kojega bi trebala, Demetrije je očito bio voljan riskirati neprijateljstvo Rima dok je istovremeno ulagao u dobar položaj kod Dosona.73 Godine 221. Doson je umro i vlast nad Makedonijom došla je u ruke mladog kralja Filipa V., sposobnog i nepredvidivog vladara. U Polibijevoj verziji, Demetrije je iskoristio ovaj trenutak slabosti Makedonije da bi otplovio na jug iza Lisa i napao gradove koji su bili u savezništvu s Rimom. Demetrije ne samo da nije očekivao pomoć Makedonije u bilo kakvom stvarnom ratu protiv Rima, već, kako dodaje Polibije, vrijeme napada bilo je pažljivo odabrano jer su tada Rimljani bili previše zauzeti Galima u sjevernoj Italiji i Kartažanima u Hispaniji. No, 220. pr. Kr. niti jedna od ovih okolnosti više nije postojala: Rim je potukao Gale, a još nisu postojale nikakve naznake o izbijanju krize s Hanibalom u Hispaniji. Morao je postojati neki razlog zbog kojega je Demetrije mislio da može činiti ovakve prepade, a za čovjeka njegovih sposobnosti nije razumno takvo ponašanje opisivati kao barbarsko prenagljivanje.74 To je verzija Demetrijevih postupaka koju daje Polibije u poglavlju o rimskim događajima i koja je preuzeta iz nekog rimskog izvora. Potpuno drugačija verzija istog prepada iz 220. pr. Kr. pojavljuje se u Polibijevom poglavlju o događajima u Grčkoj. Vođa napada nije bio Demetrije, već drugi dinast, Skerdilaida, koji je zapovijedao ilirskom kopnenom vojskom pod Agronom 230. pr. Kr. Zajedno s Demetrijem od je otplovio južno od Lisa flotom od 90 lemba i, nakon što je prvo udario na Pil, popljačkao je Kiklade. U ovom poglavlju Polibije ne spominje nikakve napade na rimske saveznike, iako Apijanova verzija bilježi da je Demetrije pokušao Partine i Atintane odvratiti od savezništva s Rimom.75 Rat kojega je Rim vodio u Iliriji 219. pr. Kr. bio je usmjeren protiv osobne moći Demetrija, koji se po ocjeni senata pokazao nezadovoljavajućim klijentom pridruživši se Skerdilaidinim napadima.76 Nema dokaza o ikakvim širim rimskim motivima pokretanja ove kampanje, jer Rimljani kasnije nisu spriječili Skerdilaidu da preuzme vlast koju je držao Demetrije, iako je ovaj postao saveznikom Filipa V. Ponovo su kampanju vodila dvojica konzula te godine, Lucije Emilije Paul i Marko Livije Salinator, što govori da je snaga vojske mogla biti jednaka onoj poslanoj protiv Teute prije 10 godina.77 Rimljani su odlučili napasti dvije utvrde, Dimale u teritoriju Partina nedaleko Apolonije, te Demetrijevo glavno uporište na Farosu (Hvar).78 Obje su bile zauzete, a Demetrije je uspio pobjeći u Makedoniju. Dok se Skerdilaidina vlast održala,79 Pines je potvrđen vladarom i, osim plaćanja ratne odštete, nije izgubio ni dio svojih posjeda.80

Skerdilaidino savezništvo s Filipom V. pokazalo se vrlo neprofitabilnim, pa je ovaj ubrzo počeo upadati na makedonski teritorij kako bi bar dijelom nadoknadio troškove svojih kampanja.81

Godine 217. Filip je konačno poslušao Demetrijeve savjete o novoj opasnosti od Rima i sklopio je mir s ligama kako bi si oslobodio ruke za djelovanje na zapadu. Do tog vremena Hanibal je već bio u Italiji i tukao je rimske vojske jednu za drugom, pa je Filip počeo uviđati novo područje za osvajanja preko Jadrana. Početni cilj bio mu je osigurati mostobran na drugoj strani Jadrana, ali da

72 Pol. II., 65, 4 i d.73 M. Holleaux, 131 i d, bilj. 5, tvrdi da je savezništvo Demetrija s Dosonom moglo biti stvoreno već 225. pr. Kr., jer Polibije izričito spominje probleme Rima s Galima kao faktor koji je utjecao na Demetrija. Apijan ne spominje nikakav razlog, ali implicira da je njegovo ponašanje nakon 225. bilo otvoreno neprijateljsko prema Rimu.74 Pol., III., 16, 2-5; cf. S. Oost, 22. F.W. Walbank, Comm. Pol., 324 primječuje: "pripadnik polubarbarskog naroda, pa je time normalno da postupa na način koji bi izgledao neodgovoran Grcima ili Rimljanima".75 Pol., IV., 16, 6 i d, gdjue je pojašnjena uloga Skerdilaide; Appian, Ill., 8.76 Izvori za ovaj rat: Pol. III., 18-19; Appian, Ill., 8; Dio, XII., frg. 53 ( Zon. VIII., 20).77 Polibije ne spominje Livija, vjerojatno zato što je njegov izvor bio naklonjen Emilijima. To bi mogao biti Fabije Piktor, koji nije bio Livijev prijatelj, ili možda neki grčki izvor, de Sanctis, Storia di Roma, III., 3, 169-70.78 Dimale su Dimallum kod Liv., XXIX., 12, 3, koje opsjadaju Partini 205. pr. Kr. Sada je ovaj grad ubiciran u Krotine nedaleko Apolonije, N.G.L. Hammond, JRS, 58 (1968), 13 i d. Faros je možda uništen 219., iako Beaumont, 188, bilj. 200, smatra da su na otoku postojala dva grada, parska kolonija i Demetrijevo uporište. Unatoč argumentima da se položaj Starigrada ne može pomiriti s Polibijevim bilješkama o rimskom napadu (III., 18), za Starigrad postoji dovoljno arheoloških dokaza, dok se topografija može uklopiti s Polibijevom. M. Nikolanci, VAHD, 56-59/2 (1954-7), pt. 2-52 i d sa skicom str. 57.79 J.V.A. Fine, JRS, 26 (1936), 24 i d, smatra da Filip 220. pr. Kr. nije ohrabrivao Demetrija i da je bio u savezništvu sa Skerdilaidom, na osnovu kojega je Skerdilaida trebao napasti obalu Etolije. No, nema dovoljno dokaza za postopjanje ovakvog sporazuma. Demetrije je bio vijeran saveznik.80 Liv. XXII., 33, 5, gdje su glasnici poslani 217. pr. Kr. da bi tražili utvrđeni tribut.81 Pomagao je Filipu V. u Grčkoj 218., Pol. V., 4, 5. Ubrzo je počeo napadati Makedoniju, Pol. V., 95, 1 i d; 101, 1 i d; 108, 1 i d, iako nema dokaza o rimskim kontaktima sa Skerdilaidom u to vrijeme.