Komparativni postsocijalizam (Slavenska iskustva)

Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2013 (401-420)

Odgovor Vlade Bulića i Andreja Nikolaidisa nareaktivaciju epskog narativa

SAŽETAK

Epski narativ postaje dominantna matrica u kulturnoj sferi

društava koja nakon raspada bivše zajedničke jugoslavenske

države pokreću proces rekonceptualizacije identiteta

utemeljenog na onome što se u teoriji naziva organicističkim

nacionalizmom. Dva autora iz zasebnog, a opet vrlo sličnog,

kulturnog konteksta, Vlado Bulić i Andrej Nikolaidis pišu tekst

u kojem se razračunavaju s takvom nametnutom koncepcijom

identiteta. Ironijskim i kritičkim tretmanom ključnih točaka

epskog narativa (rat, obitelj, Crkva, nacionalne ikone), oni

pokušavaju destabilizirati nametnutu koncepciju identiteta i

otvoriti prostor drugačijim njenim modifikacijama.

O DEFINICIJI I REAFIRMACIJI EPSKOG NARATIVA

U svom romanu Mimesis, bosansko-crnogorski pisac Andrej

Nikolaidis (rođen u Sarajevu, živi u Ulcinju) okarakterizirao

je epsku svijest kao sifilis. Znakovita je, i bez pojašnjenja,

sljedeća povijesna činjenica koju autor također spominje: Petar

II. Petrović Njegoš, pjesnički bard na kojem je suvremena Crna

1

gora gradila svoj identitet, umro od tog istog sifilisa. Pored

te anegdotalne podudarnosti, autor iznosi niz drugih korelacija

između ta dva pojma. Epska svijest je zarazna, ne možemo je se

osloboditi ako smo njome već kontaminirani. Ona je, tvrdi

Nikolaidisov pripovjedač, erekcija prema smrti. Zaraza koja

tjera čovjeka u junačku smrt za domovinu, u pogibelj kojoj hrli

radosno i prepušteno, doslovno erektiran tim poticajem, bez

mogućnosti da jasno sagleda objektivne okolnosti. Takvo

sagledavanje mu je i onemogućeno iz razloga što se, nastavlja

pripovjedač, sva krv sjurila u krivi organ (Nikolaidis, 2008:

63). Iako se u slučaju Vlade Bulića (2006) i njegovog romana

Put u srce hrvatskog sna ne radi o ovako eksplicitnom referiranju na

epsku svijest ili narativ, navedena dva teksta su u mnogočemu

slična i upućuju na evidentnost svojevrsnog otpora prema

reafirmaciji epskog narativa koja se odvija u kontekstu

rekonceptualizacije nacionalnog identiteta uslijed raspada

zajedničke države.

Evidentno je epski narativ postao dominantna matrica u

javnim istupima, medijima, obrazovanju i općenito u javnoj

sferi društava koja su nakon raspada komunizma ušli u

regresijski proces formiranja nacionalnog identiteta na

etničkoj osnovi.1 Ovaj rad je pozicioniran u raskoraku između

te činjenice i konstatacije Terryja Eagletona (2002: 41) o

kulturi kao opisu ne jednog društva, nego neke vrste društva,

1 Kada je u pitanju hrvatski kulturni prostor, onda možemo argumentiranoustvrditi, pozivajući se na Dubravku Oraić Tolić (2006: 29), kako sehrvatski koncept nacije dosta dugo kolebao između kroatocentrizma ijužnoslavizma. Taj raskorak je prevladan raspadom zajedničke države ieliminiranjem opcije južnoslavizma, tako da se intenzivno razdobljeoblikovanja nacionalnog identiteta pomaklo s 19. na kraj 20. stoljeća,podudarajući se s procesima globalizacije i europskih integracija.

2

podrazumijevajući konkurentske glasove i konstantno

nadopunjavanje nedovršenih struktura. Rad cilja na otkrivanje

dinamike odnosa između alternativnih glasova i dominantnog

narativa. Ono što se u kulturnim prostorima kojima pripadaju

navedeni tekstovi nameće kao identitetska matrica jest matrica

koja je usklađena s etničkom koncepcijom nacionalnog

identiteta2 ne ostavljajući ostavlja mjesta izboru ili

neprihvaćanju. Kao glavne elemente takve koncepcije, Smith

(1991: 21) navodi osim zajedničkog imena, domovine i kulture,

također mitove o zajedničkim precima i povijesti, što su

ključne točke na koje će biti kritički usmjereni odabrani

tekstovi.

Kontekst kojim su određeni Bulićevi i Nikolaidisovi

tekstovi obilježen je etničkom koncepcijom identiteta i

predstavlja okvir unutar kojeg bi se trebala kretati

interpretacija njihovih tekstova. Uz snažan ideološki pritisak

svrstavanja i distanciranja od identiteta u doticaju, epski

narativ je izrazito funkcionalan kada su u pitanju nacionalni

ciljevi, u smislu prizivanja kolektivnih osjećaja pripadnosti,

angažiranost, solidarnosti i sl. Nacionalizam kao pojava s

više, a najmanje tri, prema Ljiljani Ini Gjurgjan (1995: 57-64)

lica, u ovom slučaju je naišla na primjenu u romantičnom

smislu: potraga za istinskim narodnim duhom sa snažnim

kolektivnim emotivnim predznakom.3 Osim što je tretiran kao

2 Anthony D. Smith razlikuje dvije koncepcije nacije: spomenutu etničku kojase temelji na doživljaju nacije kao nasljedne i prisilne kategorije, tezapadnu koja dopušta prijelaze i slobodu izbora budući da pod svoje okriljeprima svakoga tko prihvaća njene društvene vrijednosti (Smith, 1991: 11-12).3 Kao ostala dva oblika nacionalizma, Gjurgjan navodi utilitarni(domoljublje kao projekt francuske buržoazije koje se smatra kulminacijom

3

nasljedna kategorija, naglašenog emocionalnog predznaka,

dotični nacionalizam ima i političku dimenziju prema kojoj bi

ga, po terminologiji Erica Hobsbawma, nazvali desni ili

organicistički nacionalizam. Kako tvrdi Hobsbawm (prema Lewis,

2000: 5), liberalni nacionalizam koji polazi od individualizma

i slobode odabira suprotstavljen je organicističkom

nacionalizmu koji se temelji na tradiciji i biološkom

naslijeđu, a bliska mu je desna politička opcija još od kraja

19.st. Čini se kako je kontekst Bulićevih i Nikolaidisovih

djela nastavak konstrukcijom nacionalnog identiteta praksom iz

istog stoljeća: onovno se aktiviraju davno prekinuti procesi

identifikacije prema etničkoj pripadnosti.

Sa stajališta naratologije, zanimljivo je proučiti kako se

epski narativi u spomenutim kulturama i književnostima

poklapaju s konsenzusom teoretičara koji su, tvrdi Mark Currie

(1998), prerano otpisali naratologiju u duhu poststrukturalizma

osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vrlo brzo je došlo do

povratka velikih priča, naročito onih koje su ključne za

reprezentaciju identiteta. Iznimka je samo zahtjev

postmodernističke inačice naratologije za modificiranim

pristupom starim-novim narativima. Ono što je ispričano izmiče

kontroli naratora i konsturira se u samom procesu čitanja,

uključujući mnoštvo čimbenika, otvarajući različite moguće

interpretacije i nevješto prikrivajući pukotine (koje

razotkrivaju upravo navedeni autori u odabranim tekstovima).

Narativi su kompleksne i heterogene strukture, iako potiskuju

eventualne kontradiktornosti kako bi se prezentirali kaoduhovnih kretanja) i kulturni ili intelektualni (domoljublje kao kulturnamanifestacija, bez povezanosti s vlašću, institucijama itd.).

4

stabilne i koherentne cjeline. Takav mehanizam je razumljiv tek

kada se uzme u obzir odnos poetike i politike, pa destrukcija

određenog narativa poprima obrise demaskiranja ideologije u

novim tragovima (Currie, 1998: 2-4).

U dosadašnjem su izlaganju povezani pojmovi naracije/priče

i identiteta iz jednostavnog razloga što identitet i postoji

jedino kao narativ. Jaz možemo premostiti konstatacijom: jedini

način da drugi shvate tko smo jest da im ispričamo svoju priču

(isto: 18). Ostaje nam proučiti kako je dotična priča

konstruirana, kojim elementima, s kojim ciljem i iz koje

pozicije naratora. Narativna pozicioniranost je konstitutivni

dio subjektiviteta; u proučavanju narativa ključno je

prepoznati specifičnu poziciju pripovjedača i konture njegovog

svjetonazora (isto: 32). U našem se slučaju to odnosi na

strukturu i ciljeve epskog narativa, te prepoznavanje pozicije

pripovjedača koji u tekstu vrši njegovu destrukciju. Povezanost

narativa i identiteta može se objasniti sasvim pragmatičnim

razlogom: time je on lakše i učinkovitije prezentiran javnosti

(Whitebrook, 2001: 146). Otuda u epskom narativu i prezentaciji

nacionalnog identiteta organicističkog polazišta koji su

prezentirani u odabranim tekstovima obilje motiva pučkog,

tradicijskog, kolektivnog patosa na koje je posebno usmjerena

kritička pažnja pripovjedača odabranih tekstova.

Sam epski narativ najlakše je odrediti pomoću četiri

osnovne norme koje mora zadovoljavati: epska imaginacija

(obuhvaća totalitet poznatog svijeta), epska struktura (od

etike do patetike i žrtve; od dijaloga do spektakla i agonije),

epski jezik (neobuzdan i prožet demonskom silom kako bi5

utjelovio energiju epskog junaka) i konačno epski junak

(superiorna figura nadljudskih osobina koja ostvaruje punu

mogućnost postojanja) (Greene, 1961). Epski junak4 prilagođen

je svojoj sredini, točnije, srastao je s njom. Njegova je

funkcija unutar epskog narativa organizirati cijeli univerzum

oko jedne točke. On utjelovljuje tradiciju, vrijednosti,

svjetonazor, saznanja i običaje svoje zajednice (Feeney, 1986:

137). Nikolaidis i Bulić će se suprotstavljati epskom narativu

preko svojih protagonista koji će biti sušta suprotnost

navedenim karakteristika epskog junaka, ili jednostavnije

junaka ispripovjedanog visokomimetskim modusom, da se poslužim

distinkcijom junaka Northropa Fryea.5

Takvog junaka možemo sebi predočiti primjerom Eneje koji

je prvi, uvjetno rečeno, nacionalni junak kojem je namijenjena

sudbina osnivanja ili jačanja zajednice, za razliku od Odiseja

koji se samo želi vratiti prirođenom prostoru gdje se radi o

pojedinačnoj egzistenciji (Feeney, 1986: 142-143). Takav

idealni junak kakav je Eneja utjelovljuje svoje doba, Augustovo

doba, rimske ideale i duh zajednice, on je gotovo

4 Nešto općenitiji pojam junaka ustvari se, ako uzmemo u obzir definicijukoja se spominje u Webesterovom rječniku, a navodi je Sheila Scwwartz(1969: 82) u svom članku, poklapa s ovim određenjem konkretno epskogjunaka. U rječniku se junak definira kao: figura iz mitologije ili legendipovezana s izraženom snagom, hrabrošću ili sposobnostima, te omiljena odstrane bogova/ osoba plemenitih vrijednosti, jasnih i uzvišenih vrijednostikoja je uzdignuta na razinu modela ili utjelovljenja određene ideje/središnja ličnost razdoblja, događaja ili radnje. Nikolaidisov Bulićevjunak trudit će se da odstupi dosljedno od svake navedene karakteristike.5 Frye razlikuje moduse pripovjedačkih djela prema načinu na koji jekoncipiran junak: nadmoćan po vrsti (božansko biće), nadmoćan po stupnjuprema drugima (nadmoćne karakteristike, ali je ljudsko biće),visokomimetski modus (nadmoćan zajednici, ali ne i prirodi), niskomimetskimodus (nije nadmoćan, već tipičan za zajednicu) i ironijski modus (slabijiod svih, apsurdan) (Frye, 1979: 45-46).

6

institucionaliziran; Odisej je koncipiran tako da prezentira

univerzalne vrijednosti i opće poetske istine (Hadas, 1948:

408). Uputno je zadržati slikovitu predodžbu Eneje kako bi u

nastavku teksta bio jasnije izražen kontrast protagonista

odabranih tekstova i njihovog odnosa prema kolektivnim

vrijednostima, budućnosti zajednice, dužnostima i autoritetima.

Kada bi se povezale teze izložene do sada u ovom poglavlju,

mogli bi odrediti sljedeći niz kao okvir za iščitavanje

analiziranih djela: sukob s epskim junakom – destrukcija epskog

narativa – opiranje nametnutoj identitetskoj matrici temeljenoj

na organicističkoj verziji nacionalizma.

U RATU SE POZNAJU JUNACI

Sve navedene karakteristike epskog junaka najlakše dolaze do

izražaja u prijelomnim vremenima obilježenima velikim sukobima

u kojima je ugrožen opstanak zajednice. Osim toga, rat je

središnja točka kolektivne traume koja se obradom u

odgovarajućem interpretacijskom ključu ugrađuje u dominantni

narativ o kolektivnom identitetu. Stoga je reafirmacija epskog

narativa u suvremenim južnoslavenskim književnostima vezana uz

traumatične sukobe s početka devedesetih godina prošlog

stoljeća. Ideološka tumačenja s pozicije moći onoga tko ima

mogućnost napisati povijest vezana su uz spomenutu

organicističku verziju nacionalizma, i to preko motiva

naslijeđa, krvi, tla, sudbinske predodređenosti i zadržavanje

pozicije predziđa ove ili one vjere.

7

U tim kriznim vremenima, epski junak trebao bi se ugledati

na Eneju. Enejin cilj je prenijeti čitateljima i članovima

zajednice poruku da je njihova zajednička sudbina predodređena,

te da u narednim vremenima kada se ostavlja trag u povijesti

moraju zauzeti jasan smjer koji će, naravno, Eneja vlastitim

primjerom naznačiti (Hadas, 1948: 413). Kako se odnosi

Nikolaidisov junak prema vrlo svježoj rani o ratnim pothvatima,

jasno predočava prizor u kojem pripovjedač/junak ironijski

povezuje rat i drogu. On pamti početak rata 1991. godine po

pijanstvu s prijateljem Amarom, liječenim narkomanom kojeg je

skoro taj dan izgubio (kao što epski junaci gube svoje suborce

na bojištu):

Čitava situacija postat će nadrealna trećeg dana rata, kada ga je otac pod

snajperskom paljbom s Breke u dva ujutro vozio u bolnicu Koševo, jer je Amar

procijenio da je početak rata pravo vrijeme za overdose (Nikolaidis,

2008: 31).

Na sličan se način glavni junak Bulićevih proznih

blogerskih fragmenata za vrijeme studija u Zagrebu prisjeća

početka ratne euforije preko navijačkih podviga Ubij! Zakolji! sa

stadiona, sugerirajući ponovno u ironijskom ključu vlastitu

interpretaciju rata kao sukoba dva podivljala tima koji su

spremni na žrtvu zbog razlika u amblemima, grbovima i zastavama

(države ili nogometnog kluba) (Bulić, 2006: 56-57). Nakon uvoda

o asocijacijama na početak ratnog događaja kao ključnog za

nacionalni identitet, Nikolaidisov pripovjedač eksplicitno

iznosi što za njega znači ratni junak iz tog vremena:

8

Kako je iritantna pomisao da netko uistinu može pomisliti da će time što se

oblokao lošom lozovom rakijom i poginuo na nekom ratištu gdje je pošao da

pljačka i da siluje... kako je iritantno da netko doista može pomisliti da je time

svojoj mizernoj egzistenciji kupio vječnost (Nikolaidis, 2008: 62).

Nikolaidisovi opisi ratnih junaka izravan su napad na

ključnu točku oko koje je oblikovan identitet suvremene

crnogorske zajednice (kao što je isti sukob, po sličnom

mehanizmu, ključna točka identifikacije u hrvatskom, bošnjačkom

ili srpskom društvu) i nema nikakve dvojbe kakav je stav

pripovjedača ako ratnike naziva horde bivših opštinskih činovnika

pretvorene u koljačke paravojske nalivene šljivovicom (isto: 39). Jasno da je

sukob u kojem sudjeluju tako definirani junaci prezentiran kao

kaotični splet okolnosti. U njemu one instancije moći koje

pokušavaju ideološki kodirati to poglavlje suvremene povijesti

neizbježno zapadaju u paradoksalna tumačenja: (...) u tom vremenu

herojske borbe ovog naroda za pravoslavlje, a protiv islama koji prijeti Europi, i te

iste Europe, istovremeno (isto: 38).

Ako je epski junak ključan za epski narativ, a ratni

događaj kao dio slavne (i još svježe) prošlosti središnji motiv

te naracije, onda je razumljivo da se u destrukciji istog

narativa koje provodi Nikolaidis našao na udaru i rat

devedesetih, tj. interpretacija rata koja se nameće

pripadnicima zajednice. Ta struktura se urušava ovakvim

demaskiranjem glavnih protagonista dotičnog sukoba kao

pijanica, propalica i pljačkaša. Zadaća epskog narativa trebala

bi biti oblikovanje životnih događaja i informacija u smislenu

cjelinu koja će postati konstitutivni element identitetske

strukture. Time bi upotpunio sociološku dimenziju svoje9

funkcije u smislu integracije jer je narativ po sebi

lingvistička forma koja se realizira u međusobnim odnosima.

Određeni tip identifikacije u skladu s pripadajućim ciljevima

zahtijevat će određenu vrstu narativa (Gergen i Gergen, 2001).

Prema tome, ako epski narativ sugerira shvaćanje identiteta kao

nasljedne biološke kategorije, a onda i ratni sukob tumači kao

ugrožavanje svih pripadnika zajednice i prijelomni trenutak oko

čega bi trebao postojati konsenzus svih onih koji biološki

prisilno spadaju u tu kategoriju, distanciranje Nikolaidisovog

pripovjedača od sudionika u tom događaju sugerira napukline u

zadanoj identitetskoj matrici.

Time Nikolaidisove navedene tekstualne strategije samo

potvrđuju uvriježene konstatacije u teoriji književnosti o

strukturi naracije identiteta, kako ih sažima Whitebrook (2001:

38): naracija identiteta je problematična jer je uvijek

zatičemo u sred procesa, konstantno je u stanju nedovršenosti.

Način na koji ćemo dovršavati te strukture, tj. ideološki ih

prezentirati kao koherentne cjeline, ovisi isto tako o

ideološkim ciljevima kojima je podređujemo. Osim toga, tako

fluidan entitet podložan je i utjecaju društvenog konteksta,

kao i tretmanu onoga na drugom kraju komunikacijskog kanala

koji prilagođava upućene poruke/naracije, pa ih može poput

Nikolaidisovog pripovjedača čitati u ironijskom ključu. Ili pak

može u otkrivenim pukotinama tražiti nova polazišta za

identifikaciju. Tako se u jednoj od scena iz Bulićevog romana

pojavljuju drugačiji oblici solidarnosti između ratnih junaka.

Nakon što se ožalošćenom djedu udovcu izgubio svaki trag, lik

pripovjedačeva rođaka Marin poziva suborce iz Domovinskog rata

10

da mu pomognu u potrazi, što je s ideološke pozicije tragača,

ponovno paradoksalna situacija koja istovremeno ukazuje na

pukotine i nudi nova rješenja:

Dva kamiona HOS-ovaca tražili su po šumi moga dida, starog partizana. Bila

je '93., i njih je već tada bolija kurac i za partizane i za ustaše i za Tuđmana i

za Hrvatsku. Bili su tu zbog Marina jer su ga volili zato što nije bija pička na

terenu (Bulić, 2006: 79).

Ovdje se protagonisti opiru ideološkom pritisku

identifikacije prema biološkoj osnovi, oblikovanoj retorikom

krvi i tla, odričući se osobe koja je u romanu metafora takve

koncepcije identiteta zajednice. Unutar te pukotine, oni traže

nove oblike identifikacije i povezuju se prema drugačijim

kriterijima. Ti kriteriji više ne počivaju na kolektivnim

vrijednostima, nego polaze od individualne razine preko

neposrednog iskustva s drugim individuama. Konkretno, Marinovi

suborci više nisu povezani biološkom kategorijom, tradicijom,

religijom ili zajedničkim jezikom, već činjenicom da su na

osobnoj razini proživjeli i dijelili iste trenutke. Takav oblik

identifikacije, unutar tako važnog događaja kao što je ratni

sukob za neovisnost i opstanak, ne uklapa se u epski narativ o

junaku koji je predvodnik nacije i utjelovitelj njenih

kolektivnih vrijednosti.

NACIJE I NJIHOVI PJESNIČKI BARDOVI

11

Narativ nije samo struktura u smislu statičnog skupa elemenata

grupiranog oko određenih vrijednosti, te ključnih događaja i

osoba iz nacionalne povijesti. Smisao svakog, pa tako i epskog,

narativa nije u prezentaciji gotove strukture, nego upravo u

njenom neprestanom strukturalnom obnavljanju. Kako tvrdi

Whitebrook (2001: 118), važniji je sam čin prepričavanja, nego

ono što je prepričano; važnija je narativna proizvodnja, nego

sama proizvedena priča. Epski narativ koristit će elemente

tradicije, ali i pokušati apsorbirati nove elemente kako bi se

približio aktualnom društvenom trenutku pojedinca kojem je

narativ i namijenjen. Bez tog ponavljajućeg momenta, epski

narativ ne bi uspio postići ciljeve identifikacije,

solidarizacije i mobilizacije. A recipijent tog narativa je

krajnja točka njegovog ostvarenja. Prema Janezu Vodičaru (2011:

86), naracija je uvijek prezentirana nekome drugom, uvijek

nekome pričamo i taj drugi je nužan da bi se naracija

realizirala.

Kada je u pitanju epski narativ i nacionalni identitet,

nacionalizam nije ništa drugo nego izmišljanje zajednice tamo

gdje ona ne postoji. Time ugledni teoretičar u ovom kontekstu

ključnog kolektivnog identiteta (nacije) Anthony D. Smith

(1991: 71) zaključuje raspravu o obnavljajućoj konstrukciji ili

naraciji konstatacijom koja se suprotstavlja organicističkoj

projekciji nacije kao 'prirodne urođene' kategorije. Ta se

konstrukcija obnavlja popunjavajući prazna i problematična

mjesta gdje je prethodno nije bilo. Bez obzira na konstantnu

proizvodnju narativa u pozadini njene vanjske prezentacije,

javnosti se ista konstrukcija prikazuje drugačije. Vodičar

12

(2011: 85) spominje proces naturalizacije: pojedinci nastoje

naturalizirati jednu verziju ili dimenziju identitetske

strukture, te postići privid stabilnosti i kontinuiteta, kako

bi se intenzivirao osjećaj lojalnosti. Izneseni slijed

argumentacije bio je potreban da bi konačno došli do važnosti i

uloge nacionalnih pjesnika kao bardova. Nacionalni identitet se

obnavlja kroz epski narativ, ili kako kaže Smith, izmišlja,

kako bi se postigao privid stabilnosti. U tom neprestanom

obnavljaju ključnu ulogu mogu imati pjesnici koji kroz

popularne stihove (u novokomponiranoj glazbi ili kanonski

ustoličenim pjesničkim zbirkama) ponavljaju motive koji bi

trebali, na razini metafore sugerirati, spomenutu stabilnost i

specifičnost.

Nikolaidis problematizira ulogu pjesnika Njegoša u

reafirmaciji epskog narativa i konstrukciji crnogorskog

identiteta. Spominje kako su ljudi, nerijetko neupućeni u sam

Njegošev opus, odjednom počeli pripisivati mu sve što je

vrijedno i pametno izraženo u kratkom aforizmu ili poslovici

(pa čak i poznatu frazu u zdravom tijelu zdrav duh) (Nikolaidis, 2008: 39).

Njegov pripovjedač se nastoji očajnički distancirati od takve

prakse, strahujući da će ga takvi ljudi usisati u svoju

stvarnost budući da je njihov sustav vrijednosti onaj

dominantni i poželjni, institucionaliziran povezivanjem s

kanonskim pjesnikom. Njegošev opus nije samo poslužio u

nametanju specifične verzije nacionalnog identiteta, nego i kao

motivacijski element u obračunu s drugim identitetima koji su,

prema prevladavajućem stavu, prijetnja opstanku vlastite

zajednice. Tako Nikolaidis (isto: 40) napominje da su tog

13

pjesničkog barda najviše podržavali i citirali zločinci i

krvnici opravdavajući svoje postupke vlastitim tumačenjem

Njegoševog fragmenta kako treba trijebiti gube iz torine.

Bulić se također obračunava s tvorcem stihova

upotrijebljenih u slične svrhe, samo što njegov opus nije dio

kanonskog korpusa, nego popularne glazbe, iako na isti način

simbolizira organicističku koncepciju nacionalnog identiteta.

Povezivanje pjevača Thompsona i njegovih stihova izravno s

pojmovima kao što su ugroženost, ratni sukob s

drugim/drugačijim, ograđivanje i nacionalna samosvijest, koja

je samorazumljiva iz društvenog konteksta na koji se tekst

referira, Bulić dodatno motivira i u svom romanu. U prvoj sceni

Thompsonovog spominjanja, ulazi bivši ratni dragovoljac u

kafić, te uz stihove Moj Ivane, pobratime mio naručuje devet čašica

rakije. Sam popije svih devet; jedna je njegova, a ostalih osam

pripadaju njegovim poginulim suborcima (Bulić, 2006: 164-165).

Takvo povezivanje je polazište za daljnje ironiziranje

nametnute koncepcije identiteta upravo preko njenog

najpopularnijeg promotora u sferi popularne kulture. Već u

sljedećoj sceni, Bulić po sličnosti pjevačevog pseudonima i

prezimena poznatog pisca uspostavlja relaciju i na njoj

ironijsko značenje koje čini okosnicu cijelog teksta, sažeto

ujedno u samom njegovom naslovu. Dakle, pjevača Thompsona

povezuje s piscem Hunterom Thompsonom koji je napisao roman

Strah i prijezir u Las Vegasu. Opisana je ukratko i radnja (dva lika

putuju u Los Angeles, središte američkog sna, ali zbog

konzumiranih droga imaju halucinacije i svi im se prolaznici

učine kao zvijeri), pa se pripovjedač logično pita kakvo je

14

srce hrvatskog sna koje sugerira pjevač Thompson (Bulić, 2006:

168-169).

Time je motiviran razvoj događaja u središnjoj sceni

romana koja je ujedno i najintezivniji ironijski komentar na

nametnutu koncepciju identiteta. Dva protagonista radnje, pod

utjecajem lakih droga i alkohola, putuju automobilom marke Golf

točno prema uputama koje iščitavaju u Thompsonovim pjesmama

(lijevo na križanju staze, pa preko sedam gora itd.) (isto:

171-175). Kao što pjesma spominje gorsku vilu koja će ih

odvesti do skrivene tajne osobe ili hrvatskog sna, tako

protagonisti sreću djevojku koja stopira i koja ih vodi na

proslavu rođendana u neimenovano selo. Ono je u ovom kontekstu

srce hrvatskog sna, a ono što ih u njemu dočeka jest (osim

slavljenice) puna kuća polugolih muškaraca kako se u

potkošuljama grle i pjevaju Thompsonove pjesme. Pripovjedač je

zgrožen činjenicom da se u srcu hrvatskog sna kriju orgije

latentnih pedera, što smjera prema ironiziranju predodžbe u

dominantnom heteroseksualnom i patrijarhalnom hrvatskom mužu

koja je ugrađena u organicistički nacionalni identitet. Pored

humora izvedenog iz sličnih asocijacija, prikazane su nam i

osobne tragedije kroz ispovijed alkoholom svladanog glavnog

protagonista o pomišljanju na samoubojstvo, što je nova točka

identifikacije. Naime, gorska vila koja ih je dovela na

proslavu pomišljala je intenzivno na sličan čin i to je

dovoljan motiv za povezivanje na drugačijoj razini (isto: 175-

179). Tako da se u srcu hrvatskog sna nalazi autodestrukcija

prezentirana kroz alkohol i pomisli o oduzimanju vlastitog

života. I tako postavljenu situaciju autor nam predlaže kao

15

polaznu točku za novu identitetsku konstrukciju, potpuno

suprotnih vrijednosti od onih koje sugerira epski narativ.

Dva su moguća smjera u procesu formiranja identiteta,

prema Whitebrook. Jedan od njih se nastavlja na uvriježene

tradicionalne vrijednosti, usklađen sa svim imperativima koje

nameće dominantni poredak, iako može u konstantnom procesu

reinterpretacije i obnavljanja uklopiti i nove elemente (nova

sjećanja, uklopljeni novi digađaji i sl.). Drugi,

karakterističan za tekstove odabrane za interpretaciju, polazi

od prekida s tradicijom predstavljajući reakciju na ograničenja

zadanih konstrukcija (Whitebrook, 2001: 38-39). Takva reakcija

najčešće se svodi na ukazivanje slabih točaka nametnutih

konstrukcija, što samo po sebi uobičajen kritički pristup

primjenjiv na bilo koji narativ. Naime, već je bilo rečeno kako

narativi nisu nikada dovršeni i koherentni, samo što treba

dodati da ukazivanje na tu činjenicu može biti politički vrlo

opasno (isto: 5-6). Kako što je lucidan istup navedenih autora

da kritički pristupe ne samo epskom narativu, nego i pjesnicima

i tekstopiscima koji su unutar tog narativa simbolizirali

(upitnu) konzistentnost i koherentnost dominantne inačice

nacionalnog identiteta.

NAPAD NA ČUVARE KOLEKTIVNIH VRIJEDNOSTI

Ako se vratimo ponovno Eneji kao primjeru epskog junaka i

oslonca epskog narativa, vidjet ćemo kako je u njemu upisana

sva lokalna tradicija i kolektivne vrijednosti zajednice iz

16

koje potječe ili koju tek treba da osnuje. Nacija6 je u tom

slučaju nasljedna kategorija, sudbinski zacrtana i od bogova

odabrana, što je nebeski plan koji upravo Eneja mora sprovesti

do kraja podređujući apsolutno svoju život i budućnost

interesima zajednice (Hadas, 1948: 409). Preko Eneje jasnija

nam je funkcija ideologije upisane u epski narativ. Zadaća je

ideologije općenito, prema Terryju Eagletonu (1991: 45),

unifikacija, legitimacija i naturalizacija, a možemo dodati

kako su ti ciljevi posebno izraženi u slučaju nacionalne

ideologije. U tu svrhu se postavljaju u društvenom i kulturnom

polju instancije koje će se staviti u funkciju što lakšeg

postizanja istih ciljeva. Ti čuvari kolektivnih vrijednosti bit

će uključeni i sadržajno u sam korpus, i formalno kao dio

logistike distribucije, epskih narativa. To mogu biti različite

institucije, kulturne ili obrazovne, gotovo neizbježno i one

sakralne, kao i pojedine osobe od povijesne i političke

važnosti, medijski postavljeni modeli 'idealnog pripadnika

nacije' i neizostavna - obitelj. U svojim provociranjima epskog

narativna, Nikolaidis i Bulić će nerijetko nasrtati na dotične

čuvare kolektivnih vrijednosti.

Ako obitelj pruža najranije modele za usvajanje

tradicionalnih kolektivnih vrijednosti i prema tome ima

povlašten status u društvu, Nikolaidisov će pripovjedač učiniti6 U članku se govori o naciji uvjetno, budući da se radi o pojmu koji jenovijeg postanka (od devetnaestog stoljeća pojavom tiska, prema BenedictuAndresonu), ali se ipak povezuje s Enejom jer u tim svojim kasnijimmanifestacijama uveliko slijedi mehanizme zacrtane na primjeru Eneje kaojunaka zajednice: u nedavnoj prošlosti svjedočili smo reafirmaciji retorikeo sudbinskoj predodređenosti određenih naroda, njihovoj povijesnoj zadaći,Božjoj naklonosti, potpunom podređivanju kolektivnim ciljevima ivrijednostima na koje obvezuje nacionalni identitet kao (krvlju) nasljednakategorija itd.

17

sve da se oslobodi takve tradicije prekidajući veze koje ga

vežu za obitelj. Iako mu drugi zavide što je rođen u jeziku

kroz koji je progovorio razum i filozofija, on ne mari za svoj

grčko porijeklo za koje ravnodušno ustanovljava da se potpuno

izgubilo (Nikolaidis, 2008: 25). I kada je u pitanju bliža a ne

dalja obitelj, on jasno daje do znanja da s tim ljudima nema

ništa zajedničko nazivajući ih očevom braćom umjesto vlastitim

stričevima. Općenito, u njegovoj slavnoj obitelji česti su

poznati i lucidni pustolovni duhovi, pa je njegov oblik otpora

prema istoj potpuna nepomičnost, pasivnost i prepuštenost

ispraznoj svakodnevnici (isto: 26).

Pripovjedač se ne zaustavlja samo na distanciranju od

vlastite obitelji, nego i u jednom esejističkom ulomku (kakvi

su učestali u Nikolaidisovom tekstu gdje komentira razne

probleme suvremenog crnogorskog društva) iznosi kritički sud o

ustroju tipične obitelji na razini zajednice:

(...) Crnogorke imaju veliko srce i tvrde kosti. Zbog velikog srca se najčešće

zaljubljuju u ološ, bijednike na koje se žale. Zbog tvrdih kostiju ostaju u braku

s njima – manje ih bole kada ih mlate. Crnogorska supruga se stidi ako je

sretna u braku (isto: 46).

Ni ovdje nije kraj subverzivnom djelovanju prema obitelji

kao temelju svakog društva, a naročito onog koji se upravo

nalazi u procesu redefiniranja nacionalnog identiteta nakon

raspada komunizma. Nikolaidisov tekst ne iznosi samo teoriju o

nasilju upisanom u temelje crnogorskog društva, nego takvu

obitelj uzima i za model prema kojem se provodilo ratno nasilje

na teritorijima drugih država. U tom kontekstu su pokolj u

18

Srebrenici i osveta Turcima konačna afirmacija zlostavljača odgojenog

u opisanoj, naglašeno patrijarhalnoj, obitelji gdje je za

muškog člana poželjan sadistički odnos prema kćerima/ženama

(isto: 86). Model takve obitelji izjednačen je s modelom države

– oba funkcioniraju po principu nasilja.

Kako je epski junak odan domovini, obitelji, ali i svom

Bogu, tj. Crkvi koja je sa svojim ritualnima i običajima

institucionalizirana tradicija, bilo je očekivano susresti se u

ovako kritički postavljenim tekstovima i s tim segmentom

složenog procesa konstrukcije identiteta. U antičkom epskom

narativu, junaku je nužna naklonost bogova (on je u dosluhu s

njima, njemu je jasno koja mu je uloga namijenjena da bi spasio

zajednicu), a u suvremenim oblicima istog narativa njemu je

potreban blagoslov Crkve. Nikolaidisov junak kratko i jasno

određuje svećenike kao ratne zločince. Oni su podlaci koji

ionako kolosalnu crnogorsku mržnju dodatno uvećavaju (...). Svake godine za Božić,

Crna Gora je na rubu građanskog rata, jer popovi huškaju svetinu na klanje (isto:

69).7 Još je emotivniji raskid s tim vidom tradicije u slučaju

Bulićevog pripovjedača koji je bio blizak sa svećenikom iz svog

djetinjstva, koji mu je napokon i poklonio Bibliju. Iako je

pripovjedač ateist, tu uspomenu je ponio sa sobom u Zagreb, da

bi kasnije bio neugodno iznenađen spoznajom kako je njegov pop

dilao kalašnjikove (Bulić, 2006: 48). Lučonoše i čuvari mira u ovim

primjerima diskreditirani su kao širitelji ksenofobije, mržnje

7 Dva teksta odabrana za analizu, osim brojnih sličnosti, na sličan načinkoriste i glazbene reference dopunjujući značenje pojedinih ključnih točakacitiranjem ili samo navođenjem naziva pjesama iz sfere popularne kulture,što su elementi najčešće s funkcijom nositelja ironijskog potencijala. Takopoglavlje u kojem je iznesen opisani pripovjedačev stav prema Crkvi nosinaslov Losing my religion (naslov pjesme popularne grupe REM).

19

i nasilja s ubojstvom kao svjesnim ishodom. Kao i obitelji,

njihov povlašteni položaj u novom sustavu vrijednosti koji

sugerira pripovjedač je dokinut.

U općoj atmosferi besmisla i autodestrukcije (povezane s

problemom alkohola i droge), junaci odabranih tekstova

sukobljavaju se s instancijama koje im nameću definirane svrhe

života (nacija, vjera, obitelj). Unutar takve atmosfere nisu

samo problematični svećenici koji ne djeluju u skladu s naukom

koji propovijedaju, nego i u samom nauku. Tako jedan od

Bulićevih likova, popularno zvani Don zato jer studira na

sjemeništu kao sredstvo za umatanje marihuane koristi istrgnute

listove iz Biblije. Smatra ih posebno pogodnima za tu funkciju

jer se radi o vrlo tankom i elastičnom papiru (isto: 92). Niti

svjetovne niti sakralne naravi tradicionalne vrijednosti ne

nailaze na poštovanje likova. Kao niti ideal božanstva, tako

niti ideal nacije (kojem bi se epski junak trebao podrediti) ne

predstavlja nikakvu vrijednost. Pod poglavljem naslovljenim

popularnom pjesmom In the aeroplane over the sea (grupa Neutral Milk

Hotel), jedan od likova se vraća iz kanadske emigracije diveći

se iz aviona prelijepom prizoru crnogorskog primorja, ali

ostaje vrlo kratko i napušta naciju razočaran (Nikolaidis,

2008: 34).

Bulićev tekst obračunava se s nacijom preko osobe koja je

u hrvatskom društvenom polju poprimila obrise simbola

samostalnosti i suverenosti nacije, prvog hrvatskog

predsjednika Franje Tuđmana: Luđak je skinuo Franjinu sliku sa zida pa smo

vukli s nje (Bulić, 2006: 47). Takvim postupkom pripadnici mlađe

generacije, bez perspektive u toj novoj suverenoj državi, jasno20

daju do znanja što misle o onome tko im je takvu državu ostavio

u naslijeđe. Povijesni kontekst i funkcija te osobe stavljaju

je u poziciju koja omogućava interpretacije njegove uloge kao

tvorca hrvatske države i, prema tome, utjelovljenju idealnog

pripadnika nacije. Osim toga, on je predstavnik nacionalnih

vrijednosti kakve bi ujedno trebao poštivati, ako već ne

vlastitim postupcima odražavati, i epski junak. Međutim,

Bulićev pripovjedač ime dotične osobe, upravo zbog podudarnosti

s predodžbom nacije, dovodi u ironijski intoniranu situaciju

kojom posredno komentira nametnute kolektivne vrijednosti. U

noći kada su svi mediji prenosili šokantnu vijest da je nakon

bolesti umro prvi predsjednik Republike Hrvatske, u studentskom

domu se odigrala svojevrsna komedija. Već opisani student

sjemeništarac Don organizirao je zabavu uz lijek za impotenciju

Viagru, koju je konzumirao s previše alkohola što je uzrokovalo

preobilan dotok i zastoj krvi u sponom organu. To mu je

uzrokovalo strašne bolove zbog koji se u Don u pripovjedačevoj

sobi prevrtao u jaucima. Dakle, lik sjemeništarac koji se već

ranije jasno pozicionirao prema nositeljima nacionalne

tradicije, Crkvi, sada je iskorišten u obliku ironijskog

komentara simbola same nacije. Dok se na vijestima neprestano

iznova prikazuje vijest o predsjednikovoj smrti, pripovjedač

opisuje Dona sljedećim riječima: Kurac ga je bolio do kasno u noć

(isto: 84-86).

Obitelj, Crkva i simboli nacije, kao čuvari kolektivnih

vrijednosti i središnji elementi epskih narativa, podvrgnuti su

ironijskom tretmanu i radikalnoj kritici koja se čvrsto oslanja

na izvanknjiževni referentni okvir (kolokvijalno zvano

21

stvarnost). U svojim komentarima, autori kroz pripovjedački glas

upliću aktualne društvene događaje koji mogu dovesti u pitanje

povlaštenu poziciju spomenutih čuvara. Na suprotnoj strani,

povlaštenu poziciju im pokušava održati reafirmirani epski

narativ koji propagira identitet zasnovan na naciji kao

nasljednoj kategoriji. U tom momentu se odvija kontakt

naracije, identiteta i političke akcije, pa je sukob s

naracijom i sukob s određenim političkim programom. Općenito,

za naracije se može reći da su uvijek povezane s nekom

političkom teorijom, bilo da uspostavljaju novu, ili slijede

već uspostavljenu. Pritom je nevažno forma, sadržaj i kontekst

naracije. Ona uspostavlja cijeli sustav veza preko pojedinih

motiva prema političkoj teoriji i na te točke se treba

usredotočiti želimo li demaskirati tu kako bi uspostavili novu

vezu (Abbott, 2001: 281-306). Nikolaidis i Bulić ne idu toliko

daleko da bi postavili nove veze i plasirali zamjensku

političku dimenziju. Za takvo što nema naznaka u tekstu.

Njihova taktika se zaustavlja na samom činu destrukcije.

Međutim, i ta destrukcija je nužan prvi korak koji ostvaruju

napadom na navedene tri ključne točke. Kao što tvrdi Timothy J.

Reiss (1992: 650-651), mapiran identitet dovodi do jednog

stanja koje se smatra prirodnim. Kako bi shvatili da ta priroda

ima više lica i time sebi otvorili prostor slobode biranja tko

smo i što želimo biti, potrebno je izvršiti re-mapiranje. Tek

na ruševinama jednog moguća je gradnja drugog identiteta, a

kritički tretman kojim Nikolaidis i Bulić podvrguju epski

narativ prvi je korak prema toj slobodi.

22

SEKS, DROGA I ROCK 'N' ROLL vs. UZVIŠENE VRIJEDNOSTI

Kako pokazuje primjer Eneje, a i ostalih junaka iz književnog

svijeta, ideja junaka je povezana s društvom, tj. zajednicom.

Osim što utjelovljuje njene vrijednosti i stavlja se potpuno u

službu zajednice, vrlo je važno i to što junak ima poseban uvid

u budućnost iste. Ideja junaka podrazumijeva izvanredne

tjelesne sposobnosti, ali i psihološke – on ima viziju svog

naroda u predstojećim vremenima, njemu je dana spoznaja kojim

putem treba krenuti, kao i moć da u tom napretku preuzme

odlučujuću ulogu (Schwartz, 1969: 83). Ono što vidi

Nikolaidisov junak je predočeno metaforički ponavljanjem pop-

reference, stiha koji se javlja taktički kada se isti junak

dotiče apstraktnih pitanja o smislu života, a stih glasi: I see a

darkness. Ne uspijeva odrediti smisao svom postojanju u svijetu

koji ga okružuje, a iz kojeg se on isključuje, nego samo

ponavljati spomenuti stih u nekoliko prizora u tekstu. Na isti

način Bulićev pripovjedač razmišlja o besmislenosti posla koji

obavlja (novinarstvo koje se svodi na senzacionalizam i uvijek

čitanu crnu kroniku), ali i privatnog života (emocionalna veza

koja se svodi na tjelesnost i zajedničko konzumiranje droga i

opijata), a sve je to popraćeno ponavljanjem stiha kao

lajtmotiv: I'll go insane (Bulić, 2006:14-15).

Nasuprot epskom junaku koji ima viziju budućnosti ne samo

svog života, nego i života zajednice (što je, uostalom,

neodvojivo), Bulićevi i Nikolaidisovi junaci stoje usamljeni u

svojim egzistencijalnim previranjima nasuprot toj zajednici.

Oni ne prihvaćaju ponuđene odgovore, žele doći do njih

vlastitim zaključcima. A isti ih trenutačno vode prema23

pesmističnom svjetonazoru kako događaji koji ih okružuju nemaju

skrivenu logiku ili smisao. Ili barem oni ne uspijevaju u njega

proniknuti. Opće beznađe, bezidejnost i budućnost bez

perspektive je ono što se otvara pred njihovim oslobađanjem od

nametnutih kategorija. Ne samo da ne vide smisao života, nego

napokon odustaju i od same potrage. Cilj im je živjeti bez

velikih odluka i prevrata, u ravnomjernom smirenom trajanju

koje će se svoditi na poneki dobar album ili knjigu

(Nikolaidis, 2008: 28).

Osim glazbe u navedenim primjerima, koja prati pokušaje

junaka da pronađu svoj unutarnji mir i pomire se s besmislom

života, čest je u tekstu i motiv droge. On se koristi u nešto

agresivnijem istupu likova koji balansiraju između pasivne

rezignacije i kratkih trenutaka pobune. Motiv droge je vezan uz

pobunu koja provocira nametnute vrijednosti svjesnim odabirom

samouništavanja koje će proizvesti društveno potpuno

beskorisnog pojedinca. To je njihov odgovor na društvenu

korisnost koja se izjednačava, u njihovoj perspektivi, s ratnim

zločinima, nekritičnim konzumiranjem nacionalne (i sakralne)

ideologije, poštivanjem tradicije i upitnih autoriteta.

Kada Nikolaidis opisuje crnogorsku mladež koja propada u

beznađu i narkomaniji, konstatira da je tim ljudima prestao još

samo jedan ideal i jedna težnja – da se dostojanstveno drogiraju

(isto: 78-79). Dostojanstvo je ovdje ironijski povezano s

pojmom propadanja kojem dodatnu težinu daje činjenica da je

takva propast rezultata vlastitog izbora (stav koji bismo mogli

pojednostavniti: bolje propasti na svoj, nego živjeti na tuđi

način). U tom smislu, Bulićev junak poduzima jedan od pothvata24

koji se može shvatiti kao junački i time čitati kao ironijski

komentar junačkih podviga epskog junaka. U ovom slučaju se taj

podvig odnosi na nove prakse samouništenja; protagonisti romana

hrabro eksperimentiraju s drogom kombinirajući tablete i eter

(Bulić, 2006: 124-125). Isti roman obiluje kritikom medija koji

su posrednici koliko i uzročnici stvarnosti kakva nas okružuje,

budući da je glavni junak novinar internetskih portala. Onu

koju izdvajam sintetizira kritiku religije, medija, reklamne

industrije i gore spomenutog ideala junaka razvijene

samosvijesti o ulozi vlastitog života u životu zajednice.

Pripovjedač se poigrava diskurzom reklamnih slogana i smišlja

reklamu o instant-rješenju za dosezanje religijskog iskustva i

stjecanja spoznaje – stavljanjem tripa pod jezik. Za svaku

nijansu takvih prosvjetljenja propisuje odgovarajuću vrstu

droge (isto: 220-221).

Dok se Bulićev junak preko motiva droge sukobljava s

epskim junakom na egzistencijalnoj razini (epski junak kao

individua svjesna uloge i svrhe zajednice i svog života),

Nikolaidisov junak se s njime sukobljava na konkretnoj

političkoj razini, sljedeći već navedeni argumentirani niz

epski junak-ideologija-nacija. To čini nudeći intrigantno

tumačenje funkcije konzumiranja droge u konkretnim društvenim

prilikama. Naime, takve prilike sugeriraju naciju kao jedini

oblik solidarnosti, a pripovjedač ističe koliko se one kose s

narkomanijom: narkomanija i nacionalizam se međusobno isključuju

(Nikolaidis, 2008: 41). Droga jednostavno ne poznaje razlike

između rasa, vjera i nacija; ona pruža jednak užitak svima, kao

što i jednako uništava živote pripadnicima bilo kakve skupine.

25

Tom kvalifikacijom pripovjedač kritizira poznanike iz

djetinjstva koji su se ranije drogirali, a sada su postali

članovi stranačke nacionalističke omladine, što on tumači kao

ideološki proturječno njihovom narkomanskom stažu.

Bulićev pripovjedač ne čini radikalan rez prema tradiciji,

nego je rekonceptualizira po zakonu osobnih sjećanja, tj.

potpuno individualiziranoj logici povezivanja fragmenata

životnog iskustva u identitet, odupirući se obradi iste

tradicije prema kodu koji nudi nacionalna ideologija.

Pripovjedač se često s nostalgijom prisjeća svog djeda kojeg je

cijenio. Ali, ni to prisjećanje nije dovoljno da ga istrgne iz

ralja autodestrukcije posredstvom alkohola i droge. Ironijski,

u jednoj takvoj sceni, nakon prisjećanja djeda junak se

prisjeća i kako je s prijateljem sjedio izvan rodnog grada na

zidu, gledao u daljini njegove zgrade. Slušali su u pozadini

pjesmu Poljubi zemlju po kojoj hodaš (gdje je još važniji neispisani

stih koji slijedi, a ovdje se samo naslućuje Ona ti ništa nije kriva),

konzumirali droge svladani osjećajem besmisla i prepričavali

životni put izostalog poznanika koji je zbog nasilja završio u

zatvoru (Bulić, 2006: 285-293). Dok propada njihova generacija,

a i oni sami, gledajući panoramu vlastitog grada, uz

prešućivanje ključnog stiha, možemo ponuditi i sljedeću

interpretaciju: možda je upravo zemlja/domovina/nacija kriva za

njihovo stanje?

Eagleton (1991: 194) napominje jednu univerzalnu

karakteristiku ideologije – zatvaranje. Tu se gube političke i

društvene nijanse, ciljevi i sredstva; svaka ideologija nastoji

svoje partikularno mišljenje (i u skladu s njime vlastitu26

specifičnu interpretaciju) nametnuti kao univerzalnu,

razrađujući tehnike isključivanja, ograđivanja, diskreditiranja

i potiskivanja alternativnih tumačenja. Nacionalna ideologija

se posebno ističe u tom zatvaranju. Ona nudi vlastitu

interpretaciju identiteta, dužnosti, životnih ciljeva

podređenih kolektivu, vrijednosti i svjetonazora, a onima koji

se pored nje ne uspijevaju izboriti za vlastiti glas preostaje

kao junacima u ovom poglavlju destrukcija tih načela preko

ključnih elemenata njene prezentacije.

Isti autor navodi linearni proces promjene shvaćanja uloge

kulture na sljedeći način: kultura je u romantizmu bila

shvaćena kao odraz prirodnog i istinskog u čovjeku i zajednici

koje je usklađeno s prirodom kao okolišem, u modernizmu je

kultura jedan novi oblik solidarnosti, a u postmodernizmu

zaštita manjinskog ili marginaliziranog identiteta (Eagleton,

2002: 10-25). Prema tome, ne možemo se oteti dojmu da je

shvaćanje kulture koje nudi nacionalna ideologija (retorikom

krvi i tla) u eagletonovskom smislu regresijsko i da se radi o

koncepciji koja možda nudi neka rješenja kada je u pitanju

nedovršeni proces konstrukcije nacionalnog identiteta, ali u

isto vrijeme, i u istom području, otvara i dodatne probleme

koje su Nikolaidis i Bulić preko destrukcije epskog narativa

naznačili. Ispod naslaga ironijskog izvrtanja, parodije i

poruge, otkrivamo natruhe potrebe (ali, ipak daleko od same

realizacije) identiteta kakav je definiran u suvremenoj

teorijskoj literaturi: kao naziv za dinamičan proces u kojem

neprestano donosimo odluke koje povratno djeluju na činjenicu

tko smo, a koji se jedino može pravilno odvijati ukoliko imamo

27

potpunu slobodu izbora. Ta sloboda se ne zaustavlja samo na

izražavanju sebstva jer možemo izražavati i nešto što nam je

prethodno bilo nametnuto u procesu identifikacije. Kroz

izražavanje, mi i biramo sebe (Vodičar, 2011: 81-84). Bez

radikalne destrukcije koju vrše autori odabrani za

interpretaciju, nema otvaranja prostora te slobode.

ZAKLJUČAK UZ PAR RIJEČI O STRUKTURI

Razmotrivši kojim sve taktikama na razini sadržaja Nikolaidis i

Bulić reagiraju na reafirmaciju epskog narativa, bilo bi

zanimljivo prije samog zaključka skrenuti pažnju i na određene

karakteristike forme koje se mogu dovesti u vezu s navedenim

ciljevima tih autora. Je li način organizacije tekstova pod

nazivima Mimesis i Putovanje u srce hrvatskog sna, sa svojom

fragmentiranom strukturom koja je usko povezana s

kolumnističkom aktivnošću njihovih autora kao izvantekstualnom

činjenicom, također rezultat otpora tradiciji i samoj ideji

homogenog i koherentnog romana kao učestalog sredstva ideološke

manipulacije, može se činiti presmjelom konstatacijom, ali je

svakako jedno od mogućih tumačenja.

Najprije se može argumentirati veza između romana i

nacionalnog identiteta analizom samog nastanka ideje nacije kao

zamišljene zajednice koja se i razvijala upravo zahvaljujući

romanu, ali isto tako i tiskovinama. Ljudi su tek dijeleći iste

tiskane sadržaje mogli razvijati svijest o pripadnosti istom

28

sustavu vrijednosti (Brennan, 1990).8 Reiss (1992: 655) tvrdi

da je književna vrsta romana iznimno pogodna za konstrukciju

nacije i drugih kolektivnih identiteta. Svojom opsežnom

narativnom ekonomijom, fleksibilnim granicama što se tiče vrste

diskurza koji tolerira, te upijajućom strukturom, roman je

pogodan za elaboraciju različitih ideja o posebnosti i

nadmoćnosti zajednice, na bilo kakvim temeljima i

vrijednostima. Sasvim je jasna uloga romana u širenju

kolonijalizma stereotipima u drugima i drugačijima. Zanimljiva

je interpretacija Periclesa Lewisa koji modernistički roman, do

tada povezivan jedino s unutrašnjim psihološkim zakonima, čita

u smjeru traženja novog oblika stvarnosti, a ne njenom potpunom

odbacivanju. Modernistički roman nastoji rekoceptualizirati

pojam nacije-države i utemeljiti ga na drugačijim

vrijednostima.9

Čini se kako je moguće odrediti pojedine formalne

zakonitosti koje pogoduju predočavanju kolektivnih identiteta u

romanu. Za koncipiranje organicističkog nacionalizma najčešće

je korištena realistička tehnika jer su tu ključne političke i

epistemološke postavke koje takva tehnika podrazumijeva. A tu

spada ovisnost pojedinca o društvu, naglasak na junaku kao

predstavniku društvene zajednice s kojom dijeli zajedničke

8 Na ovom mjestu Timothy Brennan ustvari parafrazira osnovne postavke teorije Benedicta Andersona iznesene u njegovoj knjizi Nacija, zamišljena zajednica (Školska knjiga, Zagreb, 1990). 9 Lewis (2000: 1-3) odabire kao primjer roman Jamesa Joycea Portret umjetnika umladosti i tumači kako njegov glavni lik Dedalus želi realizirati novi oblikzajedništva koji ne bi polazio od mehaničke pripadnosti prema mjesturođenja i nasljedstvu, nego od osobnog iskustva i pisanja/čitanja kaokreiranja značenja, te takav koncept suprotstavio starom shvaćanju nacije.Rekli bismo da u ovom slučaju naciju treba sublimirati iz vlastitogiskustva, a onda to sublimirano značenje opisati i iščitati.

29

interese, pripisivanje suverenosti kolektivu umjesto pojedincu

itd. S tim u skladu se i nadzor pripovjednog svijeta pripisuje

vanjskom objektivnom pripovjedaču koji je nametnut likovima kao

realnost koja ih nadilazi i na koju ne mogu utjecati (Lewis,

2000: 8-10). Isto tako je moguće odrediti koje su tehnike

pripovijedanja nepoželjne kako je u pitanju naracija

(nacionalnog) identiteta. Na prvom mjestu je, dakako,

nepouzdani pripovjedač koji neće postići efekt željeni učinak

stabilnosti i objektivnosti. S tim u vezi je i polifonija

glasova jer višestrukost izrečenih stavova ili različite

perspektive iz kojih je ispripovijedan događaj daleko su od

osjećaja kohezije koji nastoji predočiti naracija kolektivnog

identiteta (Whitebrook, 2001: 34-36).

Vlado Bulić je napisao većinu svog romana Put u srce hrvatskog

sna kroz kontinuirano popunjavanje blog prostora na jednom

portalu gdje je stekao iznimnu popularnost. Refleksije na

dnevne događaje, razlomljenost teksta na nekoliko cjelina koje

povezuje glavni junak, nizanje različitih avantura odlike su

ovog teksta koji je vrlo slabim vezama povezan u zaokruženu

cjelinu. Pisanjem u prvom licu, gdje se pripovjedač jasno

pozicionira naspram dominantne nacionalne ideologije, tekst se

udaljava od ideala objektivnog sveznajućeg pripovjedača.

Njegova razlomljena struktura s odijeljenim, ali ipak pod istim

naslovom okupljenim epizodama, poziva na oprez kada ovakvu

vrstu teksta zovemo romanom (bez obzira na teškoće samog

definiranja romana kao književne vrste). Također, Andrej

Nikolaidis piše roman Mimesis iz perspektive subjektivnog

pripovjedača koji se ne libi izravno komentirati aktualne

30

društvene i političke događaje. Pored toga, pojedinim aluzijama

navodi čitatelja da tekst čita i u autobiografskom ključu

(glavni junak rođen u Sarajevu, živi u Ulcinju, radi kao

novinar i kolumnist kao i sam autor). Iako ovaj tekst pokazuje

viši stupanj kohezije od Bulićevog, on obiluje mnoštvom

digresija kroz umetnute eseje gdje pripovjedač kritički

komentira razne teme: od obitelji, žena, glazbe, alkohola i

svakodnevnih navika, do ratne krivice i političke elite. Sve te

eseje drži na okupu i uokviruje priča o junakovoj dilemi,

neprestanog odgađanju odluke: vratiti se prošlosti (tj.

odazvati se pozivu proslave mature u Sarajevu) ili okrenuti

budućnosti (prihvatiti poziv djevojke Tee iz Amsterdama i otići

na aerodrom).

Dakle, ako uzmemo u obzir povezanost romana kao književne

vrste i kolektivnog identiteta, te narativnim tehnikama koje

pogoduju tom cilju, i navedene karakteristike Bulićevog i

Nikolaidisovog teksta, teško je previdjeti kako se ti tekstovi

na razini forme izravno suprotstavljaju onim pripovjednim

tehnikama koje pogoduju ideološkoj primjeni romana. Nepouzdani

(i to još neurotični, pasivni i autodestruktivni) pripovjedač i

njegova razlomljena forma kronologije isprazne svakodnevnice

svojevrsni je antipod takvoj vrsti teksta. Prema tome, načinu

na koji ovi autori reagiraju na reafirmaciju epskog narativa

kritičko-ironijskim usmjeravanjem na ključne točke tog

narativa, svakako treba dodati i ovaj aspekt forme i iz toga

izvesti objedinjujući zaključak. Bulić i Nikolaidis svojom

destrukcijom epskog narativa pokušavaju osloboditi prostor

slobodnog izbora pored nacionalnih ideologija koje su se

31

nametnule ne samo kao poželjan, već i kako jedini obrazac

identifikacije u suvremenim južnoslavenskim društvima.

POPIS LITERATURE

Abbott, Philip: 'Story-telling and political theory' U:

Hinchman, Lewis P. i Hinchman Sandra K.

(ur.): Memory, identity, community, State University of New

York Press, New York, 2001,

str. 281-306.

Brennan, Timothy: 'The national longing for form' U: Bhabha,

Homi K. (ur.): Nation and

Narration, Routledge, London and New York, 1990, str. 43-70.

Bulić, Vlado: Putovanje u srce hrvatskog sna, Agm, Zagreb, 2006.

Currie, Mark: Postmodern narrative theory, St.Martin's Press, New

York, 1998.

Eagleton, Terry: Ideology, an introduction, Verso, London and New

York, 1991.

Eagleton, Terry: Ideja kulture, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Feeney, D.C.: 'Epic hero and epic fable', Comparative literature,

vol. 38, br. 2, 1986, str. 137-

158.

Frye, Northrop: Anatomija kritike, Naprijed, Zagreb, 1979.

32

Gergen, Keneth J. i Gergen, Mary M.: 'Narratives of the self'

U: Hinchman, Lewis P. i

Hinchman Sandra K. (ur.): Memory, identity, community, State

University of New York

Press, New York, 2001, str. 161-184.

Gjurgjan, Ljiljana Ina: Mit, nacija i književnost 'kraja stoljeća', Nakladni

zavod Matice

hrvatske, Zagreb, 1995.

Greene, Thomas: 'The norms of epic', Comparative literature, vol.

13, br. 3, 1961, str. 193-

207.

Hadas, Moses: 'Aeneas and the tradition of the national hero',

The American Journal of

Philology, vol. 69, br. 4, 1948, str. 408-414.

Lewis, Pericles: Modernism, nationalism and the novel, Cambridge

University Press,

Cambridge, 2000.

Nikolaidis, Andrej: Mimesis i drugi skandali, VBZ, Beograd, 2008.

Oraić Tolić, Dubravka: 'Hrvatski kulturni stereotipi –

diseminacija nacije' U: Oraić Tolić,

Dubravka i Kulscar, Erno (ur.): Kulturni stereotipi – koncepti

identiteta u srednjoeuropskim

književnostima, FF Press, Zagreb, 2006, str. 29-45.

33

Reiss, Timothy J.: 'Mapping identities: literature,

nationalism, colonialism', American Literary

History, vol. 4, br. 4, 1992, str. 649-677.

Schwartz, Sheila: 'The idea of the hero', The English Journal,

vol. 58, br. 1, 1969, str. 82-86.

Smith, Anthony D.: National identity, University of Nevada Press,

Nevada, 1991.

Vodičar, Janez: 'Narrative as a means of creating an identity

for ourselves and others',

Synthesis Philosophical 51 (2011/1), str. 79-91.

Whitebrook, Maureen: Identity, narrative and politics, Routledge, London

and New York,

2001.

34