0

Željka Kovačević Andrijanić

Je li roditeljski utjecaj presudan za razvoj djeteta?

1

2

Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet

Odsjek za pedagogiju

Je li roditeljski utjecaj presudan za razvoj djeteta?

Željka Kovačević Andrijanić

ožujak 2008.

3

4

UVOD

Obiteljska zajednica prvo je mjesto odgoja te dugotrajnog i suptilnog razvoja gotovo

sve djece. Prema Vukasoviću (1999), brojna istraživanja o oblikovanju osobnosti govore o

obitelji kao o najsnažnijem čimbeniku tog oblikovanja. Obitelj najjače djeluje u kritičnim

razdobljima razvoja – predškolskom i školskom – no, njezin je utjecaj neosporno iznimno

bitan i dalje, budući da je obiteljska sredina prirodno okružje čitavog čovjekova života te je za

nju vezan od rođenja do smrti.

U ranom razdoblju djetetova života obitelj je najpogodnija sredina za razvoj i odgoj

djeteta. Naravno da se dijete razvija i nakon tog primarnog, predškolskog ili ranoga razdoblja

te mu obitelj – sve dok ne osnuje vlastitu, pa čak i nakon toga – predstavlja temeljni i

najvažniji oslonac. Nadasve je važno zadovoljiti potrebe djeteta za ljubavlju, nježnošću,

toplinom, doživljajem sigurnosti i – skladnim odnosima između majke i oca. Samo roditelji,

biološki ili adoptivni, mogu osjećati bezuvjetnu ljubav i pružati jednako tako bezuvjetnu

podršku, odlikovati se neograničenim razumijevanjem i strpljenjem, upornošću i

suosjećanjem, odricati se i nesebično pomagati djeci u procesu njihova razvoja. U intimusu

obiteljske zajednice mlado ljudsko biće upoznaje druge ljude, usvaja jezik, govor, običaje,

nazore, uspostavlja prve kontakte, prihvaća načine i razvija navike kulturnog ponašanja.

Obitelj se odlikuje specifičnim mogućnostima odgojnih utjecaja, a emocionalni odnosi

koji se temelje na ljubavi i privrženosti roditelja i djece, kao i individualnom pristupu

djetetovoj osobnosti, čine ju neosporno nezamjenjivom i drugačijom od svih ostalih

društvenih zajednica. Upravo u obiteljskoj zajednici dijete – kroz splet specifičnih,

emocionalno obojenih odnosa s roditeljima odnosno kroz njihovu brigu, ljubav i nježnost – ne

samo da stječe sigurnost i samopouzdanje, razvija osjećaj povjerenja u sebe i druge, nego i

razvija osjećaj za pripadnost zajednici.

'Roditeljska škola' primarna je, ali i spontana, što će reći da ona ne djeluje

organizirano i intencijski odgojno: nije planirana niti namjerno građena. Djeca se rađaju u

intimnoj, emotivnoj vezi muškarca i žene, a najiskrenija i najčišća, neplanirana, spontana

roditeljska ljubav – djelo je prirode. Stoga možemo reći kako je obiteljski odgoj jednostavno

– prirodni, spontani, neintencijski (funkcionalni) odgoj prožet specifičnim emocionalnim

vezama odgojitelja i odgajanika.

5

RAZRADA

Tijekom povijesti obitelji i obiteljskom odgoju pridavalo se različito značenje. Od

antike do danas izrečene su i objelodanjene brojne teorijske postavke o tome tko treba

odgajati dijete: obitelj ili društvo. Bilo je razdoblja u kojima je vladalo mišljenje da je utjecaj

obitelji na razvoj dječje ličnosti negativan i da društvo mora preuzeti brigu o odgoju djece, no

ubrzo se pokazalo da je obitelj specifična zajednica s odgojnim potencijalom koji ne mogu

nadomjestiti nikakve institucije. Na obrazovnom području odgojne bi ustanove mogle

zamijeniti obitelj, no nitko je ne može nadomjestiti na izrazito osjetljivom odgojnom

području. Zato je obitelj tijekom povijesti bila i ostat će prvi i nezaobilazni odgojni čimbenik,

budući da je obitelj intimna, emocionalna zajednica, temeljena na izuzetno snažnim

emotivnim sponama među svojim članovima.

Vukasović (1999, 14) spominje obitelj kao ''najmanju društvenu stanicu, temeljnu

ustanovu za život svakog društva'' koja se temelji na ''zajedničkom životu krvnim srodstvom

povezanih osoba, najčešće roditelja i djece'', a koju obilježavaju ''intimna atmosfera i

emocionalna povezanost''.

Na sličan način obitelj definira i Maleš (1988, 7), kao obilježje obitelji spominjući i

zajedničko stanovanje te ekonomsku kooperaciju članova obitelji.

Obitelj je promjenjiva društvena zajednica, stara koliko i ljudski rod. Mijenjala se i

prilagođavala društvenim promjenama. Naime, oduvijek su se muškarci udruživali u skupine

kojima je bila zajednička briga za potomke. Proširena je porodica završna faza u razvoju

porodice u prvobitnoj zajednici neograničene spolne slobode, a Mladenović (1977, 9) naziva

je ''fazom promiskuiteta ili heterizma i uvodom u civilizaciju''. Kod nje postupno dolazi do

nestajanja kolektivne porodične svojine velike porodice i do porasta značaja svojine

individualnih porodica (obitelji). Članovi obitelji počinju živjeti odvojeno od šire porodice, u

vlastitu domaćinstvu, koje je moglo brojati dvije-tri generacije potomaka. Još uvijek, dakle,

nije bila riječ o obitelji kakvu danas razumijevamo pod tim pojmom.

Pojava privatnog vlasništva u kapitalističkom uređenju uvod je u patrijarhalnu

obiteljsku zajednicu čije je obilježje izrazita vlast ''pater familiasa'', oca obitelji, muškarca koji

raspolaže članovima obitelji jednako kao i ostalom imovinom. Patrijarhalna obitelj i danas

postoji u mnogim društvima kao tradicionalan tip obitelji sa svim svojim specifičnim

obilježjima. Temeljna obilježja takve obitelji čine klasno uređenje, privatno vlasništvo,

ruralnost, muževljeva vlast, očinska vlast, formalna monogamija i dvostruki moral

(Mladenović, 1977, 125-128). Usprkos velikim pomacima u demokratizaciji obitelji,

6

patrijarhalna obitelj, u nekim svojim elementarnim karakteristikama, još je uvijek prisutna u

dobrom dijelu svijeta te i kod nas: pod utjecajem religije, obiteljskog odgojnog naslijeđa,

hrvatska suvremena demokratska obitelj svojim se unutarnjim karakteristikama odlikuje

ostacima patrijarhalnosti, posebice kad je riječ o odnosima u obitelji – što vuče iz stoljećima

tako nastrojenih obitelji. Međutim, s razvojnim promjenama društva, s tendencijom k

demokratsko-humanističkim odnosima, i suvremena je obitelj dobila neke nove karakteristike.

Tendencija k humanizaciji odnosa među ljudima uopće, a time i spolova, sve je

prisutnija i unutar same obitelji kao najmanje, temeljne jedinice društva. Urbana, inokosna

obitelj predstavlja malu, isključivo dvogeneracijsku skupinu koju čine roditelji sa svojim

potomstvom – djecom. Osnovu obitelji – bazu od koje se obitelj kao društvena zajednica širi –

čini institucija braka, pri čemu valja naglasiti da je brak demokratska zajednica ljudi

zasnovana na ravnopravnim odnosima svih članova obitelji (podrazumijevajući i djecu),

odnosno intimna zajednica ljudi zatvorena u sebe samu, kojoj je cilj zadovoljavanje

emotivnih, seksualnih i reproduktivnih potreba. Obitelj je, dakle, monogamna zajednica

zasnovana na emocionalnoj potrebi.

Obitelj se u suvremenom društvu našla pred novim izazovima i u proturječnim

odnosima, što se posebice manifestira u gubljenju nekih funkcija, dobivanju novih i

transformaciji postojećih. Obitelj proživljava 'krizu' unutarnjih odnosa i 'krizu'

vrjednovanja i prevrjednovanja vrijednosti. Ti procesi zahvatili su međusobne odnose

članova obitelji, izmjenu položaja i uloga, izmjenu izvora položaja, diobu i moć

autoriteta. Sve te promjene u strukturi i organizaciji suvremene obitelji ne događaju se,

naravno, bez problema i poteškoća koje se manifestiraju u obliku krize obitelji i

obiteljskog odgoja: međusobnoj napetosti, socijalnim i psihološkim konfliktima,

dezorganizaciji položaja i uloga, teškoćama u socijalizacijskom procesu i sl.

Dolaskom industrijalizacije, tehnološkog razvoja i napretka pojavio se novi tip

obitelji, a time ujedno i novo shvaćanje roditeljske uloge i odgoja uopće. Danas se posebno

naglašava ravnopravnost muškarca i žene i individualna sloboda. I postali smo slobodniji, više

samostalni, gospodari svoje situacije, no istovremeno sve smo manje sposobni graditi i

održavati prisnije obiteljske veze. Broj članova sveden je na minimum, komunikacija – unatoč

povoljnijim mogućnostima – siromašnija, ekonomska sigurnost uglavnom ovisi o roditeljskim

plaćama, sredstva za život kupuju se gotova, mnoštvo kućnih poslova obavljaju strojevi, a

vršenje profesije ili posla zahtijeva sve veću intelektualnu naobrazbu i psihičku koncentraciju.

7

Zahvaljujući svestranijoj izobrazbi i utjecaju mass-medija suvremena je obitelj informiranija,

na većem stupnju kulture, ali i u sve većim previranjima zbog izokrenute ljestvice vrjednota i

odnosa prema njima. Sve to pak ne rješava probleme obitelji nego rađa brojne frustracije,

raspršenost, tjeskobu, osamljenost, neprihvaćenost, gubitak autoriteta i vjerodostojnosti, a

najveći problem – koji postaje sve prisutniji – jest odsutnost roditelja iz obiteljskog doma,

bilo zbog prevelike zaposlenosti u trci za boljim standardom, bilo zbog rastave roditelja i

konačno zbog bijega od roditeljske dužnosti i obveza...

Zbog toga je obitelj primorana ovu funkciju dijeliti s društveno-kulturnom zajednicom

odnosno društvenim institucijama koje joj u odgoju i obrazovanju djece pružaju pomoć i

podršku. Institucije poput poslovnih poduzeća, političkih stranaka, vrtića, škola i organizacija

socijalne skrbi specijaliziraju se za funkcije koje je nekoć obavljala obitelj. Njezini pojedini

članovi sudjeluju u svim tim funkcijama, čineći to kao 'pojedinci', a ne u svojoj ulozi članova

obitelji. Pritom obitelj ostaje i mora ostati temeljni oslonac u odgoju svoje djece, jer je ova

društvena zajednica nezamjenjiva i nenadoknadiva, a nedostatak kvalitetnog obiteljskog

ozračja, brige, skrbi, ljubavi prema djeci može rezultirati iznimno lošim posljedicama po

razvoj djeteta u cjelini.

Obitelj se, dakle, sve više i više specijalizira u obnašanju svojih funkcija. S

gubitkom nekih od njih, njezine preostale funkcije postaju važnije, što ne znači da se

važnost obitelji smanjuje, naprotiv – ona ostaje bitnom i temeljnom institucijom

društva, no prilagođava se gotovo munjevitom razvoju postmodernog društva.

Prirodna je i društvena funkcija roditelja da djeci prenesu najbolje od svog

tjelesnog, intelektualnog, moralnog, emocionalnog života. Dijete gleda na život kroz

prizmu obiteljskog života i obitelj mu predstavlja zrcalo života uopće. Međusobni odnosi

roditelja i drugih članova obitelji privlače njegovu pozornost; dijete ih promatra,

prihvaća i oponaša. U obitelji se formiraju djetetovi društveni stavovi, navike za red i

rad i društveno ponašanje.

Preduvjet dobrog obiteljskog odgoja su skladni (ne savršeni, jer takvih niti nema)

obiteljski odnosi. Oni osiguravaju stabilnost obitelji, ugodnu i privlačnu atmosferu za sve

članove. Skladan, uravnotežen i harmoničan obiteljski život, međusobna ljubav i povjerenje

izvanredno pozitivno djeluju na oblikovanje osobnosti djeteta.

8

Etiološka teorija dječjeg razvoja (Sindik, 2008.) govori u prilog činjenici da je

roditeljski utjecaj presudan za razvoj djeteta, upravo zbog iznimnih emocionalnih spona

koje vežu dijete ponajprije s majkom (u prvom razvojno razdoblju nakon rođenja), a

potom i ocem. Dijete isprva refleksno, a potom voljno priziva one koji mogu zadovoljiti

njegove potrebe (a to je najčešće majka). Ukoliko majka ne reagira na signale prizivanja od

strane djeteta - dolazi do “izolirane djece”, odnosno djece koja nisu u stanju voljeti čak ni u

odraslom dobu. Zato je nužno da majka odmah i redovito (dosljedno) reagira na signale

djeteta. No, kad to majka radi samo kada ona to želi (dakle nedosljedno) - dobivamo često

tzv. anksiozno vezanu djecu. Naime, u drugoj fazi razvoja odnosa s majkom (od 6 mjeseci do

3 godine starosti) dijete je snažno vezano uz majku i boji se odvajanja od majke (tzv.

separaciona anksioznost - strah od odvajanja), dok tzv. anksiozna vezanost znači održavanje

neprirodno snažne nesamostalnosti i neurotske vezanosti uz majku i u odraslom dobu. Zato je

potrebno dosljedno odgovarati na dječje signale - u istim situacijama, za iste stvari djecu treba

dosljedno nagrađivati ili kažnjavati. U trećoj fazi, ukoliko su dvije prve faze “pravilno”

prevladane, dolazi do razvijanja partnerskog odnosa između majke i djeteta, te takvo dijete

ima predispozicije za “normalan” odnos prema majci i ljudima u životu uopće.

U životu postoji čitav niz "sudbinskih događaja" koji se ne mogu unaprijed

predvidjeti. Jedan od težih kritičnih momenata u djetinjstvu svakako je odsutnost oca ili

majke u životu i odgoju djeteta. Danas psiholozi i pedagozi sve češće upozoravaju na

važnost očeve uloge u djetetovu razvoju. Dječaku je potrebna muška odrasla osoba kao

model koji može imitirati i tako usvajati svoju ulogu spola i uvježbavati svoj identitet. S

druge strane, očeve su mu odlučne odluke, preporuke, pa i zabrane potrebne kako bi

pomoću njih mogao kontrolirati svoju 'agresivnost' i osjećaje ljubavi. Očeva prisutnost

prijeko je potrebna u prvih šest godina, vrlo važna je u srednjem djetinjstvu, a poželjna

u pubertetu. Svijet djeteta bez oca uvijek je siromašniji od svijeta djeteta s ocem, budući

da taj svijet uključuje i unutarnji svijet emocija. Majčina uloga u djetetovu afektivnom

razvoju u prvim je godinama života važnija je od očeve uloge (Čudina-Obradović,

Obradović, 2006, 261), no tek oba roditelja zajedno sposobna su pozitivno utjecati na

odgoj i razvoj djeteta, bez obzira o kojem spolu djeteta riječ bila.

Roditelji su prvi i nezaobilazni posrednici i tumači vrjednota svojoj djeci. Oni su,

snagom svoje uloge, autoritet svojoj djeci, bilo da je on primjeren ili neprimjeren. Autoritet

pritom predstavlja unutarnju kvalitetu, koja ima za svrhu posredovanje vrjednota. Upravo

9

zbog toga pravi se autoritet gradi na razumijevanju i ljubavi prema djetetu ili odgajaniku, pa

umjesto da izriče samo zahtjeve i zabrane, on postaje uzorom (Jurak, 2002).

Odgojni stil koji preteže u obiteljskom odgoju ima velikog utjecaja na razvoj djetetove

osobnosti i na njegovo ponašanje. Obično nema 'čistog' odgojnog stila, nego različitih

mješovitih tipova pristupu u odgoju. Ljubetić (2007, 60-63) te Čudina-Obradović i Obradović

(2006, 268-269) navode četiri osnovna stila roditeljskog odgoja: autoritarni (autokratski,

kruti, strogi), popustljiv (permisivan), zanemarujući (zapuštajući) te autoritativni

(demokratski-dosljedan) stil. Autoritarno roditeljstvo ogleda se u komunikaciji između

roditelja i djeteta koja se svodi se na zapovijedanje, a ako se zapovijed ne izvrši slijedi kazna.

Kao rezultat takvih obrazaca roditeljskog ponašanja djeca su uplašena, teško se uključuju u

igru, gube povjerenje u okolinu te stječu lošu sliku o sebi. Popustljivi odgojni stil karakterizira

često popuštanje djetetovim prohtjevima. Roditelj ne razlikuje djetetove želje i potrebe niti

nastoji biti dosljedan u pristupu djetetu, pa mu ponekad istu stvar ili aktivnost odobrava, a

ponekad zabranjuje. Dijete ne nazire odgojne granice i zbunjuje se. Takvo postupanje s

djetetom može razvijati nesigurnost djeteta i nisku razinu samopoštovanja, a moguće su

pojave dječje impulzivnosti i agresije kao rezultat nejasnih ili nepostojećih granica.

U autoritativnom, demokratskom odgojnom stilu roditelj i dijete grade pozitivan

odnos. Prema djetetu se iskazuju osjećaji, ljubav i toplina, a dijete se prihvaća onakvo kakvo

jest. Ovaj odgojni stil najpogodniji je za razvoj djeteta. U demokratskom odgojnom stilu

kažnjavanje se izbjegava, traže se optimalna rješenja i puno se razgovara sa djetetom. Dijete

suodlučuje što želi raditi, roditelji mu pružaju izbor između dobrih i kvalitetnih aktivnosti.

Dijete se uključuje u život obitelji i na taj način ispunjavaju se djetetove potrebe, potreba za

ljubavlju i pripadanjem, igrom i zabavom, slobodom, osjećajem uspjeha i postignuća.

Roditelji koji primjenjuju demokratski odgojni stil znaju da nisu savršeni te da mogu

pogriješiti u odnosu s djetetom. Svojim primjerom roditelji uče djecu razgovarati i pregovarati

o raznim situacijama, ali i to da svatko može pogriješiti i da je važno grešku uvidjeti i pronaći

načina kako je ispraviti. Dijete odgajano demokratskim odgojnim stilom gradi visoko

samopouzdanje, ima pozitivnu sliku o sebi, može se uživjeti u osjećaje drugih.

Neosporna je činjenica da na razvoj djeteta utječe splet kompletnog životnog

okružja: obitelji u kojoj se grade temeljni vrijednosni sustavi i stabilnost buduće

ličnosti, a koja može i ne mora biti biološka obiteljska sredina; odgojno-obrazovne

institucije čijem je odgojno-obrazovnom utjecaju dijete podvrgnuto (jaslice, vrtić, škola);

10

društvo vršnjaka (u svakoj od razvojnih faza odrastanja) u kojemu se dijete kreće i s

kojime se nastoji identificirati; lokalne, regionalne i šire društvene sredine; kulture

određenog podneblja, bogatstva ili siromaštva određene kulturne zajednice; društveno-

političko uređenje…

Obitelj jest primarna odgojna sredina, no čovjek je društveno biće i, ma koliko velika

važnost obitelji bila, ona je najznačajnija i najjačeg utjecaja u prvim godinama života, do

polaska u školu, kada je dijete orijentirano isključivo na obitelj (ukoliko nije uključeno u neki

od oblika ranog institucionalnog odgoja i obrazovanja). Međutim, to ne znači da se snaga

njezinih odgojnih utjecaja gubi nakon polaska u školu, to tek znači kako se tada počinje

dijeliti s čitavim nizom dodatnih utjecaja.

No ma koliko snažan utjecaj čitav sukus navedenih odgojnih čimbenika imao po

razvoj pojedinca od najranije dobi, majka i otac (bili oni biološki ili pak udomitelji ili

posvojitelji) ostavit će neizbrisiv trag u svim aspektima razvoja dječje ličnosti: od tjelesnog,

preko socijalnog, moralnog, intelektualnog do – iznimno važnog – emocionalnog razvoja.

Upravo na polju emocionalnog razvoja djeteta i gradnji vrijednosnog sustava

(moralnoga razvoja) obitelj je od odlučujućeg značaja: nitko nas ne može pomilovati

jednakom toplinom i nježnošću kako to čine majčin i očev dlan, ničiji poljubac nikada

neće moći zamijeniti majčina ili očeva usta na mekom obrazu djeteta, ničiji zagrljaj nije

istovremeno toliko zaštitnički, pun bezuvjetne ljubavi i nesebičnog davanja. I obrnuto:

ničija pljuska ne boli i ne ponižava jače negoli roditeljska, a nedostatak zaštite i topline

roditeljskog zagrljaja ne može nadomjestiti nitko nikada kasnije.

''Odgojni utjecaj roditelja na djecu toliko je velik i značajan da neki kažu kako ih

odgojem drugi put rađaju, pa čak i to da je ovo drugo rađanje "uzvišenije" jer im se, za

razliku od tjelesnoga, posreduje život duhovnih vrjednota i uzvišeni svijet kulture. Djeca su

dvostruki baštinici: svijeta koji nasljeđuju tjelesnim rađanjem i svijeta koji u njih ulazi

roditeljskim odgojem'' (Jurak, 2002).

11

ZAKLJUČAK

Obitelj je oduvijek bila i ostaje mjesto gdje čovjek dolazi na svijet i gdje pronalazi

sebe; gdje se razvija kao osoba i član društva i gdje upija najpresudnije zasade za sav kasniji

život.

Na obrazovnom području odgojne bi ustanove mogle zamijeniti obitelj, no nitko je ne

može nadomjestiti na izrazito osjetljivom odgojnom području. Zato je obitelj tijekom povijesti

bila i ostat će prvi i nezaobilazni odgojni čimbenik, budući da je riječ o intimnoj,

emocionalnoj zajednici, temeljenoj na izuzetno snažnim emotivnim sponama među svojim

članovima. Roditelj je najbliži krvni srodnik – on brine o svom djetetu trajno, daruje mu svoju

ljubav i nježnost, druži se s njim, igra i raduje.

Zajednički život, zajednički interesi, zajedničke radosti i problemi, ljubav roditelja

prema djeci i djece prema roditeljima, čvrsto ih međusobno povezuje i stvara posebne

mogućnosti odgojnog djelovanja. Velike mogućnosti odgojnog djelovanja potvrđuje i

činjenica da su djeca najviše vezana uz obitelj u najranije doba kada su i najosjetljivija

za odgojne utjecaje i kada se postavljaju temelji buduće osobnosti. Stoga je obitelj prva i

prirodna škola humanizacije mladog čovjeka, za njegov cjelokupan razvoj od presudna

značaja.

12

IZVORI

Knjige:

1. ČUDINA-OBRADOVIĆ, M; OBRADOVIĆ, J. (2006): PSIHOLOGIJA BRAKA I

OBITELJI. Zagreb: Golden-marketing – Tehnička knjiga.

2. JURAK, A. (2002.): RODITELJI – PRVI ODGOJITELJI SVOJE DJECE PRED

IZAZOVOM VREMENA. Don Bosco danas, 131 (1), 4-5.

3. LJUBETIĆ, M. (2007): BITI KOMPETENTAN RODITELJ. Zagreb: Mali profesor.

4. MALEŠ, D. (1988): OBITELJ I ULOGA SPOLA. Zagreb: Školske novine. 5. MLADENOVIĆ, M. (1977): OSNOVI SOCIOLOGIJE PORODICE. Beograd: Savremena

administracija. 6. SINDIK, J. (2007.): ČIMBENICI DJEČJEG RAZVOJA.

http://www.roda.hr/tekstovi.php?TekstID=7&Tekst2ID=156&Show=426 (11.02.2008.)

7. VUKASOVIĆ, A. (1999.): OBITELJ – VRELO I NOSITELJICA ŽIVOTA. Zagreb: Hrvatski

katolički zbor MI.

14