VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

JAMES JOYCE

VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

GLAVNI UREDNICIVLATKO PAVLETIĆMILIVOJ SOLAR

IZVRSNI UREDNIKBOŽIDAR PETRAČ

UREĐIVAČKI ODBORMIROSLAV BEKER, GIGA GRAČAN, MILKA JAUK-

PINHAK, SEAD MUHAMEDAGIĆ, LJILJANASABLJAK, JOSIP UŽAREVIĆ, GABRIJELA VIDAN,VLADIMIR VRATOVIĆ, MATE ZORIĆ, VIKTOR

ŽMEGAČ

UREDNIKBOŽIDAR PETRAČ

JAMES JOYCE

DUBLINCI

PROGNANICI

S ENGLESKOGA PREVELIMIRJANA BULJANANTE STAMAĆ

ZAGREB, 2001.

NASLOV IZVORNIKA:JAMES JOYCE, DUBLINERS, EXILES© Estate of James Joyce, Raith House, Newport,County Mayo, Ireland

©ALFAd.d., Zagreb, 2001.Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati,fotokopiratiili na bilo koji drugi načinreproducirati bez nakladnikova pisanogdopuštenja.

SADRŽAJ

DUBLINCI(novele)SESTRE

KRATAK SUSRETARABIJAEVELINE

POSLIJE TRKEDVA ZAVODNIKA

PANSIONOBLAČIĆ

PRIJEPISIILOVAČA

BOLAN SLUČAJBRŠLJANOV DAN U PROSTORIJAMA ODBORA

MAJKAMILOSTMRTVI

prevela Mirjana Buljan

PROGNANICI(igrokaz u tri čina)

preveo Ante Stamać

POGOVORIvo Vidan

DUBLINCI

S ENGLESKOGA PREVELAMIRJANA BULJAN

SESTRE

Sada više nije bilo nade, treći ga je putpogodila kap. Svake sam noći prolazio pokrajkuće (bili su praznici) i promatraoosvijetljeni četvorokut prozora i svake ga noćividio osvijetljenog na isti način, prigušeno iravnomjerno. Kad bih bio mrtav, mislio sam,vidio bih odsjaj svijeća na zamračenom zastoru,jer sam znao da se do glave pokojnika stavljajupo dvije svijeće. Često mi je govorio: »Nećujoš dugo biti na ovom svijetu«, a meni su senjegove riječi činile glupe. Sada sam znao dasu bile istinite. Svake noći kad bih pogledaona prozor, tiho sam za sebe ponavljao riječklijenut. Uvijek mi je čudno odzvanjala uušima, kao riječ gnomon u Euklidu ili riječsimonija u katekizmu. Sada mi je, međutim,zvučala kao ime kakvog zloćudnog i griješnogbića. Ispunjavala me je strahom, a ipak samčeznuo da joj se približim i da pogledam njenoubojito djelo.

Kad sam sišao na večeru, stari je Cottersjedio kraj ognjišta i pušio. Dok mi je ujnastavljala zobenu kašu na tanjur, on reče kao dase vraća na neku svoju raniju primjedbu:

»Ne, ne bih rekao da je bio baš... ah bio jenekako čudan... nekako tajnovit. Reći ću vamšto mislim...«

Počeo je otpuhivati iz lule sređujući bezsumnje misli u glavi. Dosadna stara budala! Kadsmo ga tek bili upoznali znao je čak bitiprilično zanimljiv pričajući nam onesvjesticama i glistama. Ali ubrzo zatimpostao je dosadan, i on i njegove beskrajnepriče o pecari.

»O tome imam vlastito mišljenje«, reče.»Mislim da je bio jedan od onih ... čudnihslučajeva... Ali teško je reći...«

Ponovo je počeo otpuhivati iz lule, a da namnije otkrio svoje vlastito mišljenje. Ujak jevidio kako sam podigao oči i reče mi:

»Dakle, tvoj stari prijatelj je otišao, toje žalosna vijest za tebe.«

»Tko?« upitao sam.»Otac Flynn.«»Zar je umro?«»G. Cotter nam je upravo rekao. Prošao je

pokraj kuće.«Znao sam da me promatraju pa sam nastavio

jesti kao da me ta vijest nije zanimala. Ujakje protumačio starom Cotteru:

»Momčić i on bili su dobri prijatelji. Stariga je mnogočemu naučio, a kažu da je od njega imnogo očekivao.«

»Bože, smiluj se njegovoj duši«, reče mojaujna pobožno.

Stari me je Cotter neko vrijeme gledao.Osjećao sam kako me njegove male sjajne crneočice ispituju, ali nisam mu htio pružitizadovoljstvo i podići pogled s tanjura. On jeizvadio lulu iz usta i grubo pljunuo u rešetkupred ognjištem.

»Ne bih volio da se moja djeca druže stakvim čovjekom.«

»Kako to mislite, g. Cotter?« upita mojaujna.

»Evo što mislim«, reče stari Cotter, »nijeto dobro za djecu. Hoću reći, neka se dječakistrči i igra s dječacima svoje dobi, a ne dabude... Jesam li u pravu, Jack?«

»I ja tako mislim«, reče moj ujak. »Neka senauči sam braniti. Uvijek to govorim ovombogomoljcu: treba vježbati. Kad sam ja bioderan, svakog sam se jutra kupao u hladnojvodi, zimi ili ljeti. A to mi danas pomaže.Školovanje, sve je to lijepo i dobro... Neka g.Cotter uzme komadić ovčjeg buta«, obrati seujni.

»Ne, ne, hvala«, reče stari Cotter.Ujna je donijela iz spremnice pečenje i

stavila ga na stol.»Ali zašto mislite da nije dobro za djecu,

g. Cotter?« upita ona.»Nije dobro za djecu«, odgovori stari

Cotter, »jer se na njih može tako lako

utjecati. Kad djeca vide takve stvari, znate,to mora na njih djelovati...«

Napunio sam usta kašom jer sam se bojao dabih mogao prasnuti od srdžbe. Dosadni stariglupan s crvenim nosom!

Te sam noći kasno zaspao. Iako sam biobijesan na starog Cottera što je o meni govoriokao o djetetu, dugo sam razmišljao što suznačile njegove nezavršene rečenice. U tamimoje sobe činilo mi se da ponovo vidim velikosivo lice uzetoga. Pokrio sam se preko glave ipokušao misliti na Božić. Ali sivo me je lice idalje slijedilo. Mrmljalo je i ja sam shvatio,da mi želi nešto povjeriti. Osjetio sam kako mise duša povlači u neku ugodnu i griješnu sferu,ali tu me je opet on čekao. Počeo mi seispovijedati prigušenim glasom, a ja sam sečudio zašto se neprestano smiješi i zašto su muusne tako vlažne od pljuvačke. Ali tada sam sesjetio da je umro od kapi i da se i ja nemoćnosmiješim kao da bih htio simonista osloboditiod grijeha.

Sutradan ujutro otišao sam poslije doručkapred malu kuću u ulici Great Britain. Tu jebila skromna trgovina pod neodređenim nazivomSuknarija. U trgovini su se uglavnom prodavaledječje suknene cipelice i kišobrani. Običnimdanom u izlogu je bio izvješen oglas Presvlačimokišobrane. Sada se oglas nije vidio jer su kapcibili zatvoreni. Za zvekir je bila privezanacrna žalobna vrpca od flora. Dvije siromašne

žene i dostavljač brzojava čitali su osmrtnicupribodenu na vrpcu. I ja sam prišao i čitao:

1. srpnja 1895.Velečasni James Flynn (bivši župnik crkve Sv.Katarine uMeath Streetu) star šezdeset i pet godina.

Počivao u miru!

Čitajući osmrtnicu uvjerio sam se da jezaista umro i bio sam zbunjen kad sam shvatioda sam sada sputan. Da nije umro otišao bih umalu tamnu sobu iza trgovine gdje bih gazatekao kako sjedi u naslonjaču kraj ognjištasav omotan zimskim ogrtačem. Možda bi mi ujnadala da mu odnesem smotak burmuta i taj bi gapoklon malo prenuo iz tuposti. Uvijek sam muistresao smotak u crnu burmuticu, jer su muruke previše drhtale da to sam učini, a da neprospe pola burmuta po podu. Čak i kad jepodizao svoju veliku drhtavu ruku prema nosu,mali oblačići praha zaprašili bi mu kroz prsteogrtač. Možda je zbog tog neprestanog prašenjaburmutom njegova nekadašnja svećenička odjećasada izgledala zelenkasta i izblijedjela, jermu više nije koristio ni crveni rupčić kojim jepokušavao otresti popadalo trunje i koji je većbio pocrnio od mrlja burmuta što bi se nakupiletijekom tjedna.

Zaželio sam ući da ga pogledam, ali nisamimao hrabrosti da pokucam na vrata. Otišao sam

polako sunčanom stranom ulice čitajući putemsve kazališne oglase u izlozima. Bilo mi ječudno što ni ja ni dan nismo bili u žalobnomraspoloženju i čak sam se ljutio kad sam u sebiotkrio osjećaj olakšanja kao da me je njegovasmrt nečega oslobodila. Čudio sam se tome jer,kako je moj ujak rekao prethodne večeri, on meje mnogočemu naučio. Studirao je u Irskomseminaru u Rimu i naučio me da pravilnoizgovaram latinski. Pričao mi je o katakombamai Napoleonu Bonaparteu i protumačio mi značenjemisnih obreda i svećeničkog ruha. Ponekad sezabavljao postavljajući mi teška pitanja,pitajući me što bi čovjek trebao činiti uodređenim prilikama ili da li su neki grijesismrtni ili oprostivi ili samo nedostaci.Njegova su mi pitanja pokazivala kako suzamršene i tajnovite neke crkvene institucijena koje sam ja uvijek gledao kao nanajjednostavnije stvari. Dužnosti svećenikaprema otajstvu i prema ispovjednoj tajni činilesu mi se tako ozbiljne da sam se pitao kako jeitko bio toliko hrabar da ih preuzme. I nisamse iznenadio kad mi je pričao da su crkveni ocinapisali knjige debele kao poštanski imenik itako sitno tiskane kao sudske bilješke unovinama u kojima su rasvijetlili sva tazamršena pitanja. Često, kad sam razmišljao onjegovim pitanjima nisam znao smisliti odgovorili sam rekao nešto vrlo glupo i nesigurno, našto bi se on nasmijao i kimnuo nekoliko putaglavom. Ponekad bi me ponukao da mu govorim

misni responzorij koji sam zbog njega naučionapamet i dok sam ga izgovarao on bi sezamišljeno smješkao i kimao glavom stavljajućiovda-onda naizmjenično u svaku nozdrvu velikeštipetke burmuta. Kad se smijao otkrio bi svojevelike požutjele zube i pokrio jezikom donjuusnu – zbog čega me je na početku našegdruženja obuzimao neugodan osjećaj prije no štosam ga dobro upoznao.

Šetajući na suncu pale su mi na pamet riječistarog Cottera i pokušao sam se sjetiti što sekasnije dogodilo u snu. Sjećao sam se da samvidio duge baršunaste zastore i visećustaromodnu svjetiljku. Činilo mi se kao da samvrlo daleko, u nekoj zemlji gdje su vladaličudni običaji – mislio sam da je to bilaPerzija... Ali nisam se mogao sjetiti kako sesan završio.

Uvečer me je ujna povela u posjetepokojnikovoj obitelji. Sunce je bilo zašlo, aliu prozorskim oknima koja su bila okrenuta premazapadu ogledala se velika skupina zagasitozlatnih oblaka. Nannie nas je primila upredvorju. U takvoj prilici bilo bi nedoličnovikati joj u uši, pa se ujna samo rukovala.Starica je upitno pokazala prema gornjem katu ikad joj je ujna kimnula, počela se penjatiuskim stepeništem ispred nas, a pognuta joj jeglava jedva nadvisivala ogradu. Zastala je naprvom odmorištu i ljubazno nam pokazalaotvorena vrata pokojnikove sobe. Ujna je ušla,

a kad je starica vidjela da oklijevam, počelaje domahivati da i ja uđem.

Ušao sam na vršcima prstiju. Po sobi se krozčipkasti rub debelog zastora prostiralazagasita zlatna svjetlost u kojoj su svijećeizgledale kao blijedi tanki plamičci. On je biou lijesu. Nannie je prva klekla kraj uznožjakreveta, a za njom i nas dvoje. Pričinjao samse kao da molim, ali nisam se mogao sabrati jermi je smetalo staričino mrmljanje. Primijetiosam kako joj je suknja bila nezgrapnopričvršćena i kako su potpetice njenih suknenihcipela bile gotovo posve izlizane samo najednoj strani. Učinilo mi se kao da se starisvećenik smiješio dok je tako ležao u lijesu.

Ali ne. Kad smo se uspravili i prišliuzglavlju vidio sam da se ne smiješi. Ležao jedostojanstven i krupan, odjeven kao za oltar,mlohavo pridržavajući svojim velikim rukamakalež. Lice mu je bilo vrlo grubo, sivo i jako,s crnim dubokim nozdrvama uokvirenim rijetkimbijelim maljama. U sobi se osjećao težak miriscvijeća.

Prekrižili smo se i izašli. U maloj sobi uprizemlju zatekli smo u njegovom naslonjačusvečano odjevenu Elizu. Oprezno sam prošao dostolice u kutu u kojoj sam obično sjedio.Nannie je iznijela iz kredenca bocu vina inekoliko čaša. Stavila je sve na stol izamolila nas da se poslužimo. A onda nam je namolbu svoje sestre sama nalila vino u čaše i

ponudila nas. Navaljivala je da uzmem ikrekere, ali ja sam odbio, jer sam mislio da ćese previše čuti kad ih budem grickao. Izgledalaje kao da je malo razočarana što ih nisam uzeoi tiho je otišla do sofe, gdje je sjela dosvoje sestre.

Nitko nije govorio. Svi smo gledali u praznoognjište.

Ujna je čekala da Eliza uzdahne, a ondareče:

»Ah, eto, otišao je na bolji svijet.«Eliza je ponovo uzdahnula i povlađujući

prignula glavu.Ujna je opipala držak čaše prije no što je

malo ispila.»Da li je... mirno?« upitala je.»O, posve mirno, gospođo«, odgovori Eliza.

»Nije se ni vidjelo kad je izdahnuo. Imao jeprekrasnu smrt, slava Bogu.«

»I sve...?«»Jednog jutra došao je k njemu otac O’Rourke

i pomazao ga i pripremio i sve ostalo.«»Znači da je znao?«»Bio se pomirio sa sudbinom.«»Izgleda posve smiren«, reče moja ujna.»To je rekla i žena koju smo pozvali da ga

opere. Rekla je da izgleda kao da je zaspao,tako mu je lice mirno. Nitko ne bi pomislio daće biti tako lijep mrtvac.«

»Da, zaista«, potvrdi moja ujna.Ispila je još malo vina i rekla:»U svakom slučaju, gospođice Flynn, neka vam

bude velika utjeha što ste za njega učinilikoliko god ste mogli. Moram priznati, bile steobje prema njemu vrlo pažljive.«

Eliza je povukla haljinu preko koljena.»Ah, siroti James!« rekla je. »Sam Bog zna

da smo učinile sve što smo mogle, iako smosiromašne – nismo dopustile da za bilo čim žalidok je bio bolestan.«

Nannie je naslonila glavu na uzglavlje sofei izgledala je kao da će zaspati.

»Eto, sirota Nannie«, reče Eliza i pogledaje, »posve je iscrpljena. Imale smo tolikoposla, ona i ja, dok smo pronašle ženu koja ćega oprati, pa dok smo ga uredile, onda okolijesa, i dok smo platile misu u crkvi. A neznam što bismo nas dvije same da nije bilo ocaO’Rourkea. On nam je donio sve ono cvijeće idva svijećnjaka iz crkve i napisao oglas zaFreeman’s General i pobrinuo se za sve dokumenteza groblje i za životno osiguranje sirotogJamesa.«

»Zar to nije lijepo od njega?« reče mojaujna.

Eliza je zaklopila oči i polako zatreslaglavom.

»Ah, nema prijatelja do starih prijatelja«,rekla je. »Kad se svrši čovjekov život, nema

prijatelja u koje bi tijelo moglo imatipovjerenja.«

»Da, tako je«, potvrdi moja ujna. »Sigurnasam da sada, kad je otišao u vječno blaženstvoneće zaboraviti na vas i vašu dobrotu.«

»Ah, siroti James«, reče Eliza. »Nismo snjim imale mnogo brige. Nije se čuo u kući višeno što se sada čuje. Ipak, znam da je otišaoi...«

»Kad sve prođe onda će vam nedostajati«,reče moja ujna.

»Znam«, reče Eliza. »Neću mu više donositišalicu krepke goveđe juhe niti ćete mu vi,gospođo, slati burmut. Ah, jadni James!«

Ušutjela je kao da je utonula u prošlost, aonda reče pronicljivo:

»Znate li, primijetila sam da se s njim uposljednje vrijeme događalo nešto čudno. Kadgod bih mu donijela juhu, zatekla bih gazavaljenog u naslonjaču širom otvorenih usta, smolitvenikom na podu.«

Stavila je prst na nos i namrštila se. Zatimje nastavila:

»Ali uza sve to on je neprestano govorio daće se, prije no što prođe ljeto, jednog lijepogdana izvesti sa mnom i Nannie do Irishtownasamo da ponovo vidi staru kuću gdje smo se svirodili. Govorio je — kad bismo samo moglijeftino dobiti na jedan dan onakvu modernukočiju koja ne lupeta, o kojima mu je pričao

otac O’Rourke, one s reumatskim kotačima1 –preko puta kod Johnnyja Rusha, izvezli bismo sesve troje jedne nedjeljne večeri. On je to sebiuvrtio u glavu... Jadni James!«

»Bože, smiluj se njegovoj duši!« reče mojaujna.

Eliza je izvukla rupčić i obrisala oči.Zatim ga je ponovo stavila u džep i šutkegledala neko vrijeme u praznu rešetku naognjištu.

»Uvijek je bio previše osjetljiv«, reče ona.»Svećeničke dužnosti bile su mu preteške. Aonda, može se reći, u životu ga je pratilanesreća.«

»Da«, reče moja ujna. »Bio je razočarančovjek. Vidjelo se na njemu..«

U maloj sobi zavladala je tišina i ja sam toiskoristio, prišao stolu, okusio malo vina itiho se ponovo vratio do stolice u kutu.Izgledalo je kao da je Eliza utonula u dubokosanjarenje. Mi smo obzirno čekali da onaprekine tišinu. Nakon duge stanke ona polakoreče:

»To je bilo zbog kaleža koji je slomio...Tako je počelo.

Naravno, rekli su da to nije ništa, bio jeprazan, znate. Ali ipak... Kažu, dječak je zato bio kriv. Ali siroti James bio je takouzbuđen. Bože, smiluj mu se.«1misli na pneumatske kotače

»Znači to je bilo?« reče moja ujna. »Čulasam nešto...«

Eliza je kimnula.»To mu je pomutilo um«, reče ona. »Poslije

se povukao u sebe, nije ni s kim razgovarao ipočeo je osamljen lutati. Tako je jedne večeritrebao otići u posjet, ali ga nigdje nije bilo.Pretražili su čitavu kuću od tavana do podrumai nisu ga mogli naći, Tada je crkvenjakpredložio da pogledaju u crkvi. Donijeli suključeve i otvorili crkvu i crkvenjak i otacO’Rourke i još jedan svećenik uđoše sasvjetiljkom da ga potraže... I što mislite, bioje tamo. Sam samcat sjedio je u mraku u svojojispovjedaonici, posve budan i kao da se tihosam sebi smiješio.«

Odjednom je ušutjela kao da nešto osluškuje,i ja sam osluškivao, ali u kući je bilo svetiho. Znao sam da je stari svećenik još uvijekležao u lijesu kao što smo ga vidjeli,dostojanstven i grub i u smrti, s praznimkaležom na prsima.

Eliza nastavi:»Posve budan i kao da se sam sebi

smiješio... Eto, naravno, kad su to vidjeli,pomislili su da s njim nije više sve u redu...«

KRATAK SUSRET

Joe Dillon je kod nas uveo Divlji zapad.Imao je malu zbirku starih svezaka Union Jack,Pluck i The Halfpenny Marvel2. Svake večeri posliješkole sastajali smo se u njegovom stražnjemdvorištu i igrali se rata s Indijancima. On injegov debeli mlađi brat Leo, danguba, branilisu stajski tavan koji smo mi pokušavaliosvojiti na juriš, ili smo vodili žestoke borbena travi. Ali koliko se god dobro borili nikadnismo pobjeđivali i svi su se naši ratovizavršavali pobjedničkim ratničkim plesom JoeaDillona. Njegovi su roditelji svakog jutra išlina osmu misu u crkvu u Gardiner Streetu, a zanjima je u predvorju kuće zaostajao prigušenimiris gospođe Dillon. Njen sin se igraoprežestoko za nas koji smo bili mlađi iplahiji. Izgledao je kao pravi Indijanac dok jeskakutao po dvorištu sa starim pokrovcem začajnik na glavi, udarajući pesnicom o praznukonzervu i vrišteći:

»Ya! yaka, yaka, yaka!«I zato smo jedva povjerovali kad smo čuli da

će se zarediti. Ipak, bila je istina.Među nama se proširio buntovni duh i pod

njegovim su utjecajem nestale sve razlike, bilokulturne ili duhovne. Udružili smo se, nekiodvažno, neki iz šale, a neki čak i iz straha.Među posljednjima, Indijancima preko volje,

2Američki petparački romani

koji su se bojali da možda izgledaju odlikaškii bez muške grubosti, bio sam i ja. Iako supustolovine u knjigama o Divljem zapadu bilestrane mojoj prirodi, ipak sam, ako ništadrugo, nalazio u njima bijeg od stvarnosti.Zapravo, više sam volio američke detektivskepriče u kojima je povremeno bilo sirove žestinei lijepih djevojaka. Premda nije bilo ništaloše u tim pričama, pa su čak poneke bilepisane i s književnim pretenzijama, kolale supo školi u tajnosti. Jednog dana, kad je otacButler ispitivao rimsku povijest, otkrio je kodnesretnog Lea Dillona svezak The Halfpenny Marvel.

»Koja stranica? Ova Stranica? Dillon,ustani! Tek je dan... Nastavi! Koji dan? Tek je dansvanuo... Jesi li učio? Što ti je to u džepu?«

Srce nam je jače zakucalo kad je Leo Dillonpredao svezak. Poprimili smo nevin izraz lica.Otac Butler se namrštio i počeo okretatistranice.

»Kakvo je to smeće?« upita on. »PoglavicaApaša! Zar to čitaš umjesto Rimske povijesti?Da nisam nikad više našao u ovoj školi takološu knjigu. Uvjeren sam da je pisac ovihredaka najobičnija propalica koja škraba začašicu pića. Čudi me samo da tako dobroodgojeni dječaci uopće čitaju tako nešto.Shvatio bih kad bi bili učenici državne škole.Savjetujem ti, Dillon, da se prihvatiš poslaili...«

Ovaj prijekor u tišini školskog sata nagloje u mojim očima umanjio veličinu Divljegzapada, a zbunjeno podbuhlo lice Lea Dillonakao da je u meni probudilo uspavanu savjest.Međutim, čim sam otišao iz škole i čim je njenobuzdavajući utjecaj bio daleko, ponovo sampočeo čeznuti za divljim uzbuđenjem i bježanjemod stvarnosti, koje su mi, čini se, pružalesamo te kronike bezakonja. Jednog dana zasitiosam se naših večernjih ratova jednako kao isvakodnevnog pohađanja škole. Želio samdoživjeti prave pustolovine. No, mislio sam,oni koji stalno sjede kod kuće ne mogudoživjeti prave pustolovine. Treba se otisnutiu svijet.

Ljetni su praznici bili već na domaku kadsam konačno odlučio prekinuti dosadu školskogživota bar na jedan dan. Dogovorio sam se sLeom Dillonom i dječakom koji se zvao Mahony dajednog jutra izostanemo iz škole. Svaki jeuštedjeo šest penija. Dogovorili smo sastanakza deset sati prije podne na Canal Bridgeu.Mahonyju će starija sestra ispisati ispričnicu,a Leo Dillon će reći bratu da mu nije dobro.Namjeravali smo poći Wharf Roadom sve dok nedođemo do brodova, a zatim prijeći na druguobalu i otpješačiti do Pigeon Housea. LeoDillon se bojao da bismo mogli sresti ocaButlera, ali Mahony vrlo razborito upita što biotac Butler radio u Pigeon Houseu. Tako nam sepovratilo izgubljeno pouzdanje i ja sam prvi

dio zavjere zaključio sakupljanjem novaca uzajedničku blagajnu. Kad smo uvečer završavaliposljednje pripreme bili smo svi malo uzbuđeni.Rukovali smo se i smijali, a Mahony reče:

»Do sutra, prijatelji.«Te sam noći slabo spavao. Ujutro sam prvi

došao na most, jer sam najbliže stanovao.Knjige sam sakrio u dugačku travu kraj smetištana kraju dvorišta gdje nikad nitko nije zalazioi požurio sam prema rijeci. Bilo je blagosunčano jutro prvog tjedna u lipnju. Sjeo samna ogradu mosta, divio se svojim finimplatnenim cipelama koje sam uvečer brižljivoočistio i promatrao poslušne konje koji suvukli uz brijeg pun tramvaj poslovnih ljudi.Sve su grane visokih stabala što suobrubljivala aleju bile pune vedrog svijetlozelenog sitnog lišća kroz koji se sunčevasvjetlost spuštala do vode. Granit od kojeg jemost bio sagrađen počeo se zagrijavati i ja samga stao gladiti rukom pjevušeći u sebi jednupopijevku. Bio sam veoma sretan.

Sjedio sam tako možda pet ili deset minutakad sam primijetio Mahonyjevo sivo odijelo. Onse nasmijan uspeo brežuljkom i sjeo kraj menena ogradu mosta. Dok smo čekali, izvukao jepraćku koja mu je virila iz džepa i pokazao mineke preinake koje je na njoj načinio. Upitaosam ga zašto ju je ponio, a on je odgovorio daće se malo pozabaviti pticama. Mahony seotvoreno služio šatrovačkim govorom i oca

Butlera nazivao starim Bukvanom. Čekali smo jošnekih četvrt sata, ali Leu Dillonu nije bilo nitraga ni glasa. Mahony konačno skoči i reče:

»Hajdemo, znao sam da će se Debeli usrati.«»A njegovih šest penija?«»Izgubio ih je« reče Mahony. »Tim bolje za

nas – imamo glavu i po umjesto jedne glave.«Išli smo North Strand Roadom sve do tvornice

vitriola, a onda smo skrenuli desno WharfRoadom. Mahony se, čim smo se izgubili ljudimaiz vida, počeo igrati Indijanca. Stao je gonitigomilu otrcanih djevojčica zamahujući praznompraćkom i kad su nas dva derana iz viteštvapočela gađati kamenjem, predložio je da ihpretučemo. Rekao sam mu da su dječaci premalenii tako smo produžili dok su derani vikali zanama »Krivovjerci! Krivovjerci!« misleći da smoprotestanti, jer je tamnoputi Mahony nosio nakapi srebrnu značku jednog kriket kluba. Kadsmo stigli do Smoothing Irona, razmjestili smose u opsadu, ali to je bilo glupo, jer nas jemoralo biti najmanje trojica. Osvećivali smo sena Leu Dillonu nazivajući ga kukavicom izamišljali koliko će vrućih dobiti od g. Ryanau tri sata.

Približili smo se rijeci. Dugo smo skitalibučnim ulicama koje su bile zaštićene visokimkamenim zidovima, gdje smo promatrali kako radedizalice i lokomotive i gdje su često na nasvikali vozači pretovarenih kola da im se

sklonimo s puta. Kad smo stigli do pristaništabilo je već podne i kako nam se učinilo da sviradnici jedu, kupili smo i mi dva velikamliječna kruha s grožđicama i sjeli na željeznecijevi kraj obale da založimo. Uživali smogledajući kako se odvija dublinski promet –teglenice koje su se najavljivale izdalekakolutima mekog dima, flotila mrkih ribarskihbrodova iza Ringsenda, veliki bijeli jedrenjakkoji su iskrcavali na suprotnom keju. Mahonyreče da bi bila prava šala pobjeći na morejednim od tih velikih brodova,

Čak se i meni pričinjalo dok sam gledao uvisoke jarbole da se zemljopis, koji su menedostatno poučili u školi, pomalo, pred mojimočima pretvara u stvarnost. Kao da su se školai kuća udaljavale od nas i kao da smo ih svenejasnije osjećali.

Prešli smo brodom na drugu stranu rijeke. Snama su bila dva radnika i jedan mali Židov svrećom. Bili smo ozbiljni, gotovo svečani, alijednom za vrijeme toga kratkog putovanja oči sunam se srele i mi smo se nasmijali. Kad smoponovo stali na tlo, promatrali smo kakoiskrcavaju skladnog trijarbolaša kojeg smovidjeli s prijašnje obale. Jedan nam čovjekreče da je to norveški brod. Otišao sam do krmei pokušao odgonetnuti natpis, ali kako nisamuspio, vratio sam se i počeo zbog neke nejasnepredodžbe promatrati strane mornare nema likoji od njih zelene oči... Oči mornara bile su

plave, sive, pa čak i crne. Jedini mornar čijesu se oči mogle nazvati zelenima bio je visokčovjek koji je zabavljao ljude na kejuuzvikujući veselo svaki put kad bi pale daske:

»Dobro! Dobro!«Kad smo se zasitili tog prizora, polako smo

odšetali u Ringsend. Postalo je sparno, a uizlozima mješovite robe ležali su izblijedjelistari keksi. Kupili smo kekse i čokoladu ineumorno ih jeli dok smo se skitali prljavimulicama gdje su živjele ribarske obitelji.Nismo mogli pronaći mljekarnicu pa smo ušli uvoćarnicu i kupili po jednu bocu malinovca.Osvježen, Mahony je stao goniti neku mačku pojednom puteljku, ali mačka je pobjegla u polje.Obojica smo bili prilično umorni i kad smostigli do polja odmah smo se uputili uz strmukosinu s čijeg smo vrha mogli vidjeti Dodder.

Bilo je već prekasno, a bili smo i preumornida pođemo do Pigeon Housea kako smo bilinaumili. Morali smo se vratiti kući priječetiri sata, jer bi se inače naša pustolovinaotkrila. Mahony je s tugom gledao u svojupraćku i ja sam pomislio da će biti bolje akomu predložim da se vlakom vratimo kući, prijeno što mu se lice ponovo razvedri. Sunce sesakrilo iza nekoliko oblaka i prepustilo nasnašim iznurenim mislima i oskudnim ostacimahrane.

Na polju nije bilo nikoga osim nas. I nakonšto smo tako neko vrijeme šutke sjedili na

kosini, ugledao sam čovjeka kako nam prilazi skraja polja. Lijeno sam ga promatrao žvačućijednu od onih zelenih travki s kojima djevojkepretskazuju budućnost. On se polako penjaostrminom. Jednom se rukom držao za bok, dok sedrugom polako podštapao po tratini. Bio jeotrcan, odijelo mu je bilo zelenkastocrno, a naglavi je nosio duboki šešir kakav smo miobičavali zvati kahlica. Izgledao je vrlo star,jer su mu brkovi bili sivi kao pepeo. Kad jeprošao pokraj nas, letimično nas je pogledao inastavio put. Gledali smo za njim i vidjelikako se, kad je otišao nekih pedeset koraka,okrenuo i počeo vraćati istim putem kojim je idošao. Išao je prema nama vrlo polako,neprestano dodirujući tlo štapom, tako polakoda sam pomislio kako nešto traži u travi.

Kad je stigao do nas stao je i zaželio namdobar dan. Odzdravili smo mu i on je sjeo nazemlju polako i vrlo pažljivo. Počeo jegovoriti o vremenu, rekao je da će biti vrlovruće ljeto i da se vrijeme uvelike promijenilootkad je on bio dječak – a to je bilo veomadavno. Rekao je da je u životu najsretnijedačko doba i kako bi dao sve na svijetu daponovo bude mlad. Bio nam je malo dosadan dokje govorio o takvim stvarima, pa smo šutjeli.Zatim je počeo govoriti o školi i knjigama.Pitao nas je da li smo čitali pjesme ThomasaMoorea ili djela Sir Waltera Scotta i LordaLyttona. Pretvarao sam se kao da sam pročitao

svaku knjigu koju je spomenuo i on je na krajurekao:

»Ah, vidim, ti si knjiški moljac kao i ja. Aon je«, dodao je pokazujući na Mahonyja kojinas je gledao raširenih očiju »on je drugačiji.Njega privlači sport.«

Rekao je da kod kuće ima sva djela SirWaltera Scotta i sva djela Lorda Lyttona i daih uvijek iznova čita. »Naravno«, rekao je,»ima nekih djela Lorda Lyttona koje dječaci nemogu čitati.« Mahony je upitao zašto ih dječacine mogu čitati – i to me je pitanje naljutilo izaboljelo, jer sam se bojao da će čovjekpomisliti da sam glup kao Mahony. On se međutimsamo nasmiješio. Vidio sam da je u ustima imaovelike praznine između žutih zubi. Zatim nas jeupitao koji od nas dvojice ima više djevojaka.Mahony kao od šale reče da ima tri. Čovjek meupita koliko ih ja imam. Odgovorio sam da nemamnijednu. Nije mi vjerovao i reče da je uvjerenda imam draganu. Šutio sam.

»Recite nam«, reče mu Mahony izazovno,»koliko ih vi imate?«

Čovjek se nasmiješio kao i prije i reče daje u našim godinama imao mnogo dragana.

»Svaki dječak«, rekao je, »ima jednu dragudjevojčicu.«

Učini mi se da za svoje godine previšeslobodno govori o tim stvarima. U duši sammislio da je ono što je rekao o dječacima i

djevojkama bilo razumno. Ali te mi se riječinisu sviđale u njegovim ustima i čudio sam sezašto je nekoliko puta zadrhtao kao da se nečegbojao ili kao da ga je iznenada prošla jeza.Primijetio sam da se izražavao kao obrazovančovjek. Počeo nam je govoriti o djevojkama,govorio je kako imaju lijepu meku kosu i kakosu im ruke nježne i kako sve djevojke nisu takodobre kako izgledaju, samo što se to ne možeznati. Rekao je da mu ništa nije tako drago kaopogled na lijepu mladu djevojku, na njenelijepe nježne ruke i na njenu prekrasnu mekukosu. Imao sam utisak kao da ponavlja nešto štoje naučio napamet ili da njegova svijest kaomagnetizirana riječima vlastitog govora polakokruži oko iste orbite. Katkad je govorio kao dajednostavno smjera na neku činjenicu koju jesvatko poznavao, a ponekad opet spuštao je glasi govorio misteriozno kao da nam otkriva nekutajnu koju ne bi htio da drugi načuju. Uvijekiznova ponavljao je iste rečenice koje je malomijenjao i zaokruživao istim jednoličnimglasom. Ja sam i dalje gledao prema dnu kosinei slušao ga.

Poslije dugo vremena prekinuo je svojmonolog. Polako je ustao i rekao da nas moraostaviti na nekoliko časaka i ja sam neskrenuvši pogled vidio kako je polako otišaoprema rubu polja. Mi smo i dalje šutjeli. Nakonnekog vremena čuo sam kako je Mahony uzviknuo:

»Pogledaj, molim te, što radi!«

Kako nisam ni odgovorio ni podigao oči,Mahony ponovo uzviknu:

»Pogledaj... stari čudak je šenuo!«»U slučaju da nas upita kako se zovemo«,

rekoh brzo, »ti budi Murphy, a ja ću bitiSmith.«

Poslije nismo više ništa govorili. Ja samjoš razmišljao da li bih otišao ili ostao kadse starac vrati i ponovo sjede kraj nas. Tekšto se on spustio na zemlju, Mahony ugledamačku koja mu je bila utekla, skoči i poče jegoniti preko polja. Čovjek i ja gledali smo ga.Mačka još jednom uteče, a Mahonyju poče gađatikamenjem po zidu kojim se bila uspela. A onda,okanivši se toga, uputi se bez ikakva ciljaudaljenim krajem polja.

Nakon nekog vremena čovjek mi se obrati.Reče da je moj prijatelj vrlo grub dječak iupita da li ga često u školi mlate. Htio sam musrdito odgovoriti da mi nismo učenici državneškole da bi nas mlatili, kako je on to nazvao,ali ipak nisam ništa rekao. On poče govoriti okažnjavanju dječaka. Njegova svijest, kao da jeponovo bila magnetizirana vlastitim govorom,poče opet polako kružiti oko nove jezgre. Rekaoje, ako su dječaci takvi, onda ih treba mlatitii to dobro mlatiti. Za dječaka koji je grub ineposlušan nema boljeg lijeka od zdravihbatina. Udarac po dlanu ili pljuska ne valjajuništa. Takvom dječaku trebaju lijepe toplebatine. Iznenadilo me takvo shvaćanje i ja ga

protiv volje pogledah u lice. On me dočeka sdva tamnozelena oka koja su me prodorno gledalaispod namrštenog čela. Ponovo sam odvratiopogled.

Čovjek nastavi monolog. Kao da je zaboraviosvoju maloprijašnju slobodoumnost. Rekao je,kad bi zatekao nekog dječaka da razgovara sdjevojkama ili da ima draganu, bez prestanka biga tukao. Tako bi ga naučio da ne razgovara sdjevojkama. A ako bi koji dječak imao draganu irekao da je nema, onda bi ga zbog laži takoizmlatio, kako još nijednog dječaka do sadanisu mlatili. Rekao je da mu ništa na svijetune bi bilo draže od toga. Počeo je opisivatikako bi tukao takvog dječaka kao da mi otkrivaneki zamršeni obred. Volio bi to, rekao je,više no išta na svijetu, a njegov glas, dok meje jednolično uvodio u tajnu, postao je gotovousrdan kao da moli za razumijevanje.

Čekao sam da završi. Onda sam naglo ustao.Zadržao sam se još neko vrijeme da tobožeprivežem cipelu kako ne bih odao svojuuznemirenost, a onda sam mu rekao da moram ićii oprostio se. Mirno sam se uspinjao kosinom,iako mi je srce ludo udaralo od straha da će mestarac zgrabiti za gležnjeve. Kad sam stigao navrh okrenuo sam se i ne gledajući ga glasnozavikao preko polja:

»Murphy!«U mojem se glasu osjećao prizvuk usiljene

hrabrosti i ja sam se sramio zbog svoje kukavne

lukavštine. Morao sam još jednom viknuti i tekme je onda Mahony ugledao i odgovorio mi. Kakomi je srce kucalo kad je preko polja dotrčao domene! Bilo je to kao da mi donosi pomoć. I jasam tog časa osjetio prema njemu pokajanje, jersam ga u duši uvijek malo prezirao.

ARABIJA

North Richmond Street bila je slijepa ulicai zbog toga uvijek mirna osim u vrijeme kad suiz »Škole kršćanske braće« izlazili dječaci. Nadnu ulice bila je nenastanjena dvokatnica kojaje sa susjednim kućama zatvarala četvorokutanprostor slijepog kraja. Ostale kuće u ulici,svjesne svog pristojnog načina života, gledalesu jedna u drugu mrkim smirenim licima.

Prijašnji stanar naše kuće, neki svećenik,umro je u stražnjem salonu. Kuća je bila dugozatvorena i pljesnivi se zrak osjećao u svimsobama, a ropotarnica iza kuhinje bila je punaodbačenoga starog i nepotrebnog papira. Tu samnašao nekoliko broširanih knjiga čije sustranice bile zgužvane i vlažne: Opat WalteraScotta, Vjerni pričesnik i Memoari Vidocqa. Posljednjami se sviđala jer je imala požutjele listove. Uzapuštenom vrtu iza kuće bilo je jedno stablojabuke i nekoliko zakržljalih grmova. Podjednim sam grmom našao zarđalu pumpu za

dvokolicu koja je ostala od pokojnog stanara.On je bio vrlo plemenit svećenik. U oporuci jeostavio sav svoj novac raznim ustanovama, apokućstvo je naslijedila njegova sestra.

Došli su kratki zimski dani i sumrak bi sespustio prije no što bismo pošteno završiliručak. Kad smo ponovo izlazili na ulicu kuće suveć bile mračne. Nebo iznad nas bilo jeljubičasto i ulične su svjetiljke prema njemupodizale svoje slabašne žiške. Hladan nas jezrak bockao, ali u igri bi nam se tijelazažarila. Naši su povici odzvanjali tihomulicom. Igra nas je odvodila na mračne blatneputeljke iza kuća gdje su nas izazivaligrubijani iz potleušica, sve do stražnjih vratamračnih mokrih vrtova u kojima su zaudaralasmetišta, ili do tamnih vonjavih staja gdje jekočijaš gladio i češljao konja ili zveketaooptočenim hamovima. Kad bismo se vratili naulicu, kuhinjski prozori bili su već posvudaosvijetljeni. Ako bismo ugledali mog ujaka kakonailazi od ugla, sakrili bismo se u sjenu svedok ne bi ušao u kuću. A ako bi se Manganovasestra pojavila na stepeništu da pozove bratana večeru, gledali bismo je iz našeg skrovištakako se osvrće po ulici. Čekali smo dok nebismo vidjeli hoće li ostati ili ući u kuću, aako bi ostala, napuštali bismo skrovište ipokorno pošli prema Manganovim vratima. Običnonas je čekala, a svjetlost koja je dopiralakroz napola otvorena vrata ocrtavala je njen

lik. Brat bi je, prije no što bi je poslušao,uvijek zadirkivao, a ja sam stajao kraj ogradei gledao je. Kad je pokretala tijelo odjeća jojse njihala i mekana joj je pletenica skakutalas jedne na drugu stranu.

Svakog jutra ležao bih na podu prednjegsalona i gledao u njena vrata. Zastor je biospušten sve do jednog palca iznad ruba prozoratako da me nitko nije mogao vidjeti. Kad bi seona pojavila na stepenicama srce bi miposkočilo. Otrčao bih u predvorje, uzeo knjigei pošao za njom. Pazio sam da mi njena smeđaprilika ne odmakne i kad bismo se približilimjestu gdje su se naši putevi razilazili,požurio bih, skratio razmak i prošao pokrajnje. To se događalo svakog jutra. Nikad nisam snjom progovorio više od nekoliko nevažnihriječi, a ipak je njeno ime bilo zov za mojumladu krv.

Njen me je lik progonio čak i na mjestimakoja su bila suprotna svakoj romantici. Subotomuvečer kad je moja ujna odlazila u kupovinu,išao sam s njom da joj pomognem nositi zamotke.Prolazili smo kroz bučne ulice kojima su segurali pijani ljudi i žene koje su se pogađale,gdje su se čule psovke radnika, prodornelitanije prodavača koji su stajali kraj bačavakuhanih svinjskih glava i nazalno pjevanjeuličnih pjevača koji su pjevali O dođite svi iliO’Dovani Rosi ili neku baladu o nevoljama našerodne zemlje. Svi ti zvukovi stapali su se u

meni u jedinstveno osjećanje života: zamišljaosam da nosim svoj kalež sigurno kroz gomilustopala. Njeno se ime na časove uzdizalo domojih usana u čudnim molitvama i veličanjimakoje ni sam nisam razumio. Oči su mi često bilepune suza (nisam mogao reći zašto), a ponekadmi se činilo kao da mi iz srca navire bujicakoja se razlijevala u grudima. Malo samrazmišljao o budućnosti. Nisam znao da li ćuikad s njom govoriti ili ako joj budem govoriokako ću joj otkriti moje smeteno obožavanje.Ali moje je tijelo bilo kao harfa, a njeneriječi i kretnje bili su prsti koji suprebirali po žicama.

Jedne večeri otišao sam u stražnji salongdje je umro svećenik. Bila je mračna kišnavečer i u kući je vladala potpuna tišina. Krozjedno od razbijenih okana čuo sam kako kišaudara o zemlju, kako njene fine neprekidnevodene igle igraju u raskvašenim gredicama.Negdje daleko svjetlucala je neka svjetiljkaili osvijetljeni prozor. Bio sam sretan što setako malo vidi. Kao da su sva moja osjetilačeznula da se ogrnu i u strahu da bih im mogaoizmaći sklopio sam ruke i stiskao dlanove svedok mi nisu zadrhtali, šapćući bezbroj puta: »Oljubavi! O ljubavi!«

Konačno, ona mi se prva obratila. Kad mi jeuputila prve riječi bio sam toliko zbunjen danisam znao što bih joj odgovorio. Pitala me dali ću posjetiti Arabiju. Ne znam više da li sam

odgovorio da ili ne. Rekla je da će to bitidivan sajam i da bi ga voljela vidjeti.

»A zašto ne možeš?« upitao sam.Dok je govorila okretala je srebrnu

narukvicu oko zaglavka. Ne može ići, rekla je,jer će ovog tjedna u zavodu biti duhovnevježbe. Njen brat i još dva dječaka tukli su seoko kapa, a ja sam bio na ogradi. Ona je držalajedan šiljak i prignula glavu prema meni.Svjedost ulične svjetiljke ispred naših vratapadala je na oblu bjelinu njenog vrata,osvjetljvala njenu kosu koja se na vratuodmarala i klizila po njenoj ruci na ogradi.Spuštala se zatim po jednoj strani njenehaljine i otkrivala bijeli rub podsuknje kojise vidio samo kad je stajala na stepenicama.

»Blago tebi«, reče ona.»Ako budem išao«, rekoh, »donijet ću ti

nešto.«Koliko sam bezbrojnih ludosti zamišljao

budan i u snu poslije te večeri! Želio sam damogu poništiti dugočasne dane do sajma. Ljutiosam se na zadaće. Uvečer u mojoj spavaonici idanju u razredu njen se lik uvlačio između menei stranica koje sam se trudio da pročitam.Glasovi riječi Arabija dozivali su me kroz tišinuu kojoj je moja duša bujala i budili u meniuskršnje ushićenje. Zamolio sam za dopuštenjeda posjetim sajam u subotu navečer. Ujna seiznenadila i ponadala da to nije neka priredba

slobodnih zidara. U školi sam odgovarao nanekoliko pitanja. Vidio sam kako prijaznoprofesorovo lice postaje strogo. Nadao se danisam počeo ljenčariti. Nisam mogao sabratisvoje raštrkane misli. Jedva sam smogao malostrpljivosti za ozbiljan rad koji mi se sada,kad je stajao između mene i moje čežnje, činiokao dječja igra, ružna jednolična dječja igra.

U subotu ujutro podsjetio sam ujaka da bihhtio ići na večernji sajam. On se vrtio popredvorju tražeći četku za šešire i kratkoodgovorio:

»Da, znam, sine.«Kako je bio u predvorju nisam mogao ići u

prednji salon i ležati kraj prozora. U kući samse osjećao loše i pošao sam polako u školu.Zrak je bio nemilosrdno oštar i ja sam već tadapočeo predosjećati zle slutnje.

Kad sam se vratio kući na ručak, ujak jošnije bio došao. Bilo je rano. Sjedio sam igledao neko vrijeme u sat i kad me njegovotiktakanje počelo uzrujavati izašao sam izsobe.

Pošao sam uza stepenice na gornji kat. Uvisokim hladnim praznim mračnim sobama osjetiosam olakšanje i počeo ih obilaziti pjevušeći. Sprednjeg prozora vidio sam kako se mojiprijatelji igraju na ulici.Njihovi su povicidopirali do mene oslabljeni i nejasni.Pritisnuo sam čelo uz hladno staklo i gledao

mračnu kuću preko puta u kojoj je onastanovala. Možda sam stajao tako čitav sat itada sam vidio njenu u smeđe odjevenu prilikukoju je satkala moja mašta, i koju kao da jeprigušeno osvjetljavala svjetlost uličnesvjetiljke što je padala na njen obli vrat,ruku na ogradi i rub podsuknje ispod haljine.

Kad sam ponovo sišao u donji kat zatekao samgđu. Mercer kako sjedi kraj ognjišta. Bila jeto stara brbljava žena, udovica zalagaoničarakoji je skupljao rabljene marke za neku pobožnusvrhu. Morao sam za vrijeme večere izdržatiogovaranje. Večerali smo čitav sat kasnije negoobično, a moj se ujak još uvijek nije biovratio. Gđa. Mercer ustala je da pođe. Bilo jojje žao što ne može više čekati, ali već jeprošlo osam sati, a ona se ne voli uvečer dugozadržavati izvan kuće jer joj škodi noćni zrak.Kad je otišla počeo sam hodati po sobi stišćućipesnice. Ujna reče:

»Bojim se da večeras neće biti ništa odsajma.«

U devet sati čuo sam kako ujak otključavaulazna vrata. Čuo sam ga kako sam sa sobomgovori i kako se klinčanica zatresla kad jeovjesio ogrtač. Dobro sam raspoznavao sve tezvukove. Negdje na polovici večere zamolih gada mi dade novac za sajam. On je bio posvezaboravio na to.

»Ljudi su već u krevetu i već spavaju prvisan«, reče.

Nisam se nasmiješio. Ujna mu odbrusi:»Zašto mu ne daš novac i neka ide? Dosta te

je dugo čekao.«Ujak reče da mu je vrlo žao što je

zaboravio. Reče da i on vjeruje u staruposlovicu: »Tko uvijek samo radi, o glavi sebiradi.« Upitao me kamo idem i kad sam mu podrugi put ponovio, upita da li poznajem Arapinovoproštaj s hatom. Izlazeći iz kuhinje čuo sam gakako je počeo recitirati ujni uvodne stihove tepjeme.

Dok sam išao Buckingham Streetom premakolodvoru čvrsto sam stiskao u ruci srebrnjakod dva šilinga. Pogled na ulice koje su bileprenatrpane kupcima i blještave od plinskerasvjete podsjeti me na svrhu mog putovanja.Ušao sam u vagon trećeg razreda posve praznogvlaka. Nakon nesnosnog zadržavanja vlak jepolako krenuo sa stanice. Vukao se međuruševnim kućama i preko svjetlucave rijeke. Nastanici Westland Row nagrnule su na vratagomile ljudi, ali nosači im rekoše da je toposebni vlak za sajam. Ostao sam sam u praznomvagonu. Nekoliko minuta kasnije vlak sezaustavio kraj improviziranog perona. Izašaosam i pošao cestom. Na osvijetljenom brojčanikunekog sata vidio sam da je za deset minutaprošlo deset. Preda mnom se uzdizala velikazgrada na kojoj je bilo ispisano čarobno ime.

Nisam mogao pronaći gdje se kupuju ulazniceza šest penija i u strahu da će se sajam

zatvoriti žurno sam prošao kroz okretaljku ipružio šiling umornom čovjeku na ulazu zaodrasle. Našao sam se u velikoj dvorani koja jena polovini visine bila okružena galerijom.Gotovo svi štandovi bili su već zatvoreni iveći dio dvorane bio je u mraku. Osjećao samistu tišinu kakva ostaje u crkvi poslijezavršene mise. Plaho sam pošao prema sredinisajmišta. Oko štandova koji su još biliotvoreni okupilo se nešto ljudi. Pred zastoromna kojem je pisalo Café Chantant dva su čovjekabrojala novac na poslužavniku. Slušao sam kakokovani sitniš pada.

S mukom sam se prisjećao zašto sam došao.Otišao sam do jednog štanda i razgledavaoizložene vaze i cvijećem oslikane servise začaj. Na ulazu u štand mlada žena je razgovaralai smijala se s dvojicom mladića. Primijetio samda govore s engleskim naglaskom i površno samslušao njihov razgovor.

»O, nikad nisam tako nešto rekla.«»Rekla si.«»Nisam.«»Zar nije rekla?«»Da. Ja sam čuo.«»Ne, to je ... laž.«Mlada me je žena ugledala, prišla mi i

upitala me želim li nešto kupiti. Glas joj nijezvučao susretljivo. Činilo se kao da mi seobraća iz dužnosti. Stidljivo sam pogledao

velike vrčeve koji su stajali s obje stranemračnog ulaza u štand kao uskrsna straža ipromrmljao:

»Ne, hvala.«Mlada je žena premjestila jednu vazu i

vratila se dvojici mladića. Ponovo su nastaviliprijašnji razgovor. Jednom, dva puta mlada meje žena pogledala preko ramena.

Ostao sam pred njenim štandom još nekovrijeme iako sam znao da to nema nikakvogsmisla. Želio sam samo da moje zanimanje zanjenu robu izgleda istinitije. Zatim sam sepolako okrenuo i pošao sredinom sajmišta.Spustio sam u džep dva penija kraj novčića odšest penija. Čuo sam glasno dozivanje s onogkraja galerije koji je već bio u mraku. Poslijetoga čitav gornji dio dvorane utonuo je u tamu.

Zagledao sam se u tminu i vidio samog sebekao biće koje je taština zavela i narugala muse i moje oči planuše od muke i srdžbe.

EVELINE

Sjedila je na prozoru i gledala kako sevečer spušta na ulicu. Glavu je naslonila nazavjese i u nozdrvama osjećala miris prašnogkretona. Bila je umorna.

Prošlo je nekoliko ljudi. Prošao je i čovjekkoji se vraćao kući na kraju ulice. Čula jekako mu koraci klepeću po cementiranom pločnikui zatim kako škripe po puteljku posutom šljakomispred novih crvenih kuća. Nekada je tamo bilopolje gdje su se svake večeri igrala djeca.Onda je neki čovjek iz Belfasta kupio čitavuzemlju i sagradio kuće – ne onakve mrke kućicekakve su bile njihove, već svijetle kuće odopeke sa blještavim krovovima. Prije su se napolju igrala sva djeca iz ulice — Devineovi,Waterovi, Dunnovi, mali Keogh bogalj, ona injena braća i sestre. Ernest se naravno nikadnije igrao. Bio je već odrastao. Njen otac ihje često sa svojim štapom od trnine tjerao spolja. Ali obično je mali Keogh bio na straži ivikao kad bi ga vidio kako dolazi. Ipak, kao dasu u ono vrijeme bili prilično sretni. Tadaotac još nije bio tako loš, a i majka je bilaživa. To je bilo davno. Sada su svi odrasli, iona i njena braća i sestre. Majka je mrtva. ITizzie Dunn je mrtav, a Waterovi su se vratiliu Englesku. Sve se promijenilo. Došlo jevrijeme da i ona ode kao i ostali, da napustisvoj dom.

Dom! Ogledavala se po sobi i promatralastare predmete s kojih je jednom u tjednutolike godine brisala prašinu uvijek se iznovapitajući odakle tolika prašina dolazi. Moždanikad više neće vidjeti te svoje domaćepredmete za koje ni u snu ne bi pomislila da će

se ikad od njih odijeliti. A ipak sve te godinenije doznala kako se zvao svećenik čija jepožutjela fotografija visila iznad pokvarenogharmonija pokraj slike u bojama o obećanjublaženoj Margareti Mariji Alacoque. Bio ješkolski prijatelj njenog oca. Kad god bipokazala fotografiju nekom posjetiocu njen biotac ravnodušno rekao:

»On je sad u Melbourneu.«Pristala je da ode, da napusti svoj dom. Da

li je to bilo pametno? Pokušala je odvagnutipitanje sa svake strane. U svojoj je kući usvakom slučaju imala krov nad glavom i hranu.Bila je okružena ljudima koje je čitav životpoznavala. Naravno, morala je marljivo raditi iu kući i na poslu. Što li će o njoj govoriti udućanu kad čuju da je pobjegla s momkom? Moždaće reći da je luda, a njeno će mjesto popunitipreko oglasa. Gospođica Gavan bit će sretna.Ona je uvijek bila nabrušena prema njoj,osobito ako je bilo ljudi koji su slušali:

»Gospođice Hill, zar ne vidite da gospođečekaju?«

»Življe, gospođice Hill, molim vas!«Sigurno neće proliti mnogo suza zato što

napušta dućan.A u budućem domu, u dalekoj nepoznatoj

zemlji, bit će posve drugačije. Bit će udanaona, Eveline. Ljudi će je poštovati. Postupatće s njom drugačije nego što su postupali s

njenom majkom. Čak i sada, iako je prešladevetnaestu, ponekad se bojala očeve grubosti.Zbog toga je čak počela patiti od drhtavice.Kad su bili mali on ju zato što je biladjevojčica nikada nije onako tukao kao Harryjai Ernesta. Ali kasnije joj je počeo prijetiti igovoriti što bi joj sve učinio samo kad ne biimao obzira prema njenoj pokojnoj majci. Sadanije imala nikoga da je štiti. Ernest je biomrtav, a Harry koji je radio kao dekoratercrkava bio je gotovo uvijek na putu. Osimsvega, počela su je neizrecivo zamaratiredovita rječkanja oko novca svake suboteuvečer. Ona je uvijek davala svu svoju zaradu –sedam šilinga – Harry je slao koliko je mogao,ali bila je prava muka izvući od oca novčić.Govorio je da ona razbacuje novac, da jenerazumna, da on neće dopustiti da se njegoveteško zarađene pare rasipaju po ulicama, i joškoješta drugo, jer je obično bio vrlo zaosubotom uvečer. Konačno bi joj ipak dao novac iupitao je da li uopće pomišlja da bi trebalonešto kupiti za nedeljni ručak. Morala jenavrat-nanos izjuriti iz kuće i požuriti ukupovinu čvrsto stišćući u ruci novčarku odcrne kože dok se gurala kroz gomilu ljudi naulicama. Vraćala se tek kasno uvečer pretrpanakupljenim zalihama. Imala je mnogo posla,održavala je kuću i pazila na dvoje najmlađedjece koja su joj ostala na brizi da redovitoidu u školu i redovito dobivaju obroke. Bio jeto težak posao — težak život — ali sada kad se

spremala da ga napusti nije joj se činio tolikomrzak.

S Frankom će upoznati drugačiji život. Frankje bio vrlo drag, muževan, otvoren. Trebala jepoći s njim noćnim brodom za Buenos Aires gdjeće postati njegova žena i gdje ju je već čekalakuća u kojoj će s njim živjeti. Kako se dobrosjećala onog časa kad ga je prvi put vidjela.Stanovao je u jednoj kući na glavnoj ulici gdjeje običavala ići u posjete. Činilo joj se kaoda je to bilo tek prije nekoliko tjedana. On jestajao na ulaznim vratima zabačena kačketa, dokmu je razbarušena kosa padala na opaljeno lice.Nedugo zatim upoznali su se. Dolazio je svakevečeri pred trgovinu i pratio je kući. Odveo juje na predstavu Mlada Čehinja i ona je bilaponosna kad su sjeli na skupa mjesta. Veoma jevolio glazbu i tiho je pjevušio za vrijemepredstave. Ljudi su vidjeli da su zaljubljeni ikad je pjevao o djevojci koja ljubi mornarabila je nekako ugodno zbunjena. On ju je u šalinazivao Poppens. Najprije je bila veomauzbuđena što ima momka, a onda ga je izavoljela. Pričao joj je mnogo priča o dalekimzemljama. Počeo je kao mali na palubi brodaLinijske plovidbe Allan koji je plovio za Kanadu.Tada je dobivao svega funtu na tjedan. Nabrojaojoj je imena raznih brodova na kojima je plovioi kakve je sve poslove obavljao. Plovio je krozMagellanov tjesnac i pričao joj o strašnimPatagonijcima. Rekao joj je da se konačno

skrasio u Buenos Airesu i da je došao u starudomovinu samo na odmor. Naravno, otac je doznaoza njihovu vezu i zabranio joj da ga i daljeviđa.

»Znam kakvi su mornari«, rekao je.Jednog se dana posvađao s Frankom i odonda

se sa svojim draganom morala sastajati upotaji.

Na ulici je postalo tamnije. Dva pisma unjenom krilu izgubila su svoju jasnu bjelinu.Jedno je bilo za Harryja, a drugo za oca.Ernest joj je bio najdraži, ali voljela je iHarryja. Primijetila je da je otac u posljednjevrijeme ostario. Nedostajat će mu. Ponekad jeznao biti i vrlo drag. Nedavno, kad je jedandan ležala bolesna, čitao joj je priču oduhovima i pripravio joj prepečenac. A jednomdrugom prilikom, još dok je majka bila živa,čitava je obitelj otišla na izlet na brdoHowth. Tada je, sjeća se, otac stavio na glavumajčinu kapu samo da razveseli i nasmije djecu.

Vrijeme je prolazilo, a ona je i daljesjedila kraj prozora, naslanjala glavu nazavjesu i udisala miris prašnog kretona. Dolje,na kraju ulice, svirale su ulične orguljice.Poznavala je napjev. Čudno je da su se pojavilebaš ove večeri da je podsjete na obećanje kojeje dala majci da će održavati kuću dokle godbude mogla. Sjetila se posljednjih majčinihtrenutaka.

Ležala je u zagušljivoj zamračenoj sobi nadrugoj strani predvorja kad se začuomelankolični talijanski napjev. Sviračuorguljica dali su šest penija i rekli mu daode. Sjećala se kako je otac doštapao natrag ubolesničku sobu i rekao:

»Prokleti Talijani! Došli su čak ovamo!«I razmišljala je o tužnoj viziji majčina

života koji je ostavio pečat prokletstva načitavo njeno biće – život neprekidnog odricanjakoji se na kraju završio ludilom. Zadrhtala jekad joj se učinilo da ponovo čuje majčin glaskako ponavlja luđačkom upornošću:

»Derevaun Seraun! Derevaun Seraun!«Skočila je potaknuta iznenadnim strahom.

Pobjeći! Mora pobjeći! Frank će je spasiti. Onće joj dati život, možda i ljubav. A ona ježeljela živjeti. Zašto da bude nesretna? Imapravo na sreću. Frank će je zagrliti, obujmiti.On će je spasiti.

Stajala je u zanjihanoj gomili napristaništu kod North Walla. Frank ju je držaoza ruku i znala je da joj govori, da neprestanonešto ponavlja o putovanju. Na pristaništu jebilo mnogo vojnika sa smeđim kovčezima. Krozširoka vrata natkrivenog prilaza ugledala je natren crnu gromadu broda s rasvijetljenimprozorima kako miruje uz kej. Nije muodgovarala. Osjećala je da joj je lice blijedo

i hladno i zbunjena i puna tjeskobe molila jeBoga da je uputi, da joj pokaže što joj jedužnost. Brod je po drugi put proparao magluotegnutim tužnim zviždukom. Ako sada pođe,sutra će biti s Frankom na pučini, na putu zaBuenos Aires. Imali su rezervirane karte. Zarbi mogla odustati nakon svega što je učinio zanju? Od silne tjeskobe osjeti mučninu i stadepomicati usne u tihoj svesrdnoj molitvi.

Kao da su joj u srcu zabrujala zvona.Osjetila je kako joj je dohvatio ruku.

»Dođi!«Svi oceani svijeta lomili su valove o njeno

srce. On ju je vukao na njihovo dno, on bi jesigurno utopio. Ona se objema rukama uhvati zaželjeznu ogradu.

»Dođi!«Ne! Ne! Ne! Nije mogla. Njene su se ruke

mahnito držale za željezo. Boreći se u valovimaoceana ona je prestravljeno kriknula.

»Eveline! Evvy!«Požurio je do ograde i doviknuo joj da dođe

za njim.Vikali su na njega da ne zastaje, ali on ju

je još uvijek dozivao. Okrenula mu je svojeblijedo lice, nepokretna kao bespomoćnaživotinja. U njenim očima nije više biloljubavi, ni pozdrava, ni prepoznavanja.

POSLIJE TRKE

Automobili su glatko kao kugle klizili premaDublinu po usjeklini Naas Roada. Na vrhu brdakod Inchicorea okupili su se promatrači igledali kako kola žure kućama i kako kroz ovajtjesnac siromaštva i nerada Europa juri svojimbogatstvom i radinošću. Svakog časa poneka biskupina zaklicala oduševljenjem potištenihljudi. Ipak, navijali su za plava kola – kolanjihovih prijatelja Francuza.

Francuzi su, osim toga, bili pravipobjednici. Njihova je ekipa izvrsno prošla,osvojili su drugo i treće mjesto, dok se zavozača njemačkih kola koja su prva stigla nacilj govorilo da je Belgijanac. Zbog toga jesvaki plavi auto dočekan na brdu dvostrukommjerom dobrodošlice za koju su se vozačizahvaljivali osmijesima i naklonima. U jednimaod tih skladnih kola bila su četvorica mladićačije je raspoloženje, kako se činilo, priličnoprelazilo granice vedrog galicizma. Štoviše, taje četvorka bila gotovo obijesna. To su biliCharles Ségouin, vlasnik automobila, AndréRivière, mlađi električar rođen u Kanadi,golemi Mađar po imenu Villona i otmjeni mladićDoyle. Ségouin je bio dobro raspoložen jer jeneočekivano, unaprijed, primio neke narudžbe.On se upravo spremao da u Parizu otvori

automobilsko poduzeće. Rivière je bio veseo jerje trebao biti postavljen za poslovođu togpoduzeća. Obojica su (inače bratići) bili dobroraspoloženi i zbog uspjeha francuskih kola.Villona je bio zadovoljan jer je pojeo vrlodobar ručak, a bio je i po prirodi veseljak.Četvrti član družbe bio je previše uzbuđen dabi bio zaista sretan.

Imao je dvadeset i šest godina, mekesvijetlosmeđe brkove i prilično bezazlene siveoči. Njegov otac, u početku napredninacionalist, ubrzo je promijenio svoje poglede.Stekao je novac kao mesar u Kingstownu iotvarajući neke trgovine u Dublinu i okolinivišestruko zaradio na uloženom novcu. Osimtoga, imao je sreću i dočepao se nekih poslovaza policiju i konačno se toliko obogatio da suga novine u Dublinu spominjale kao trgovačkogmagnata. Poslao je sina na odgoj u jedan velikikatolički zavod u Engleskoj, a zatim ga upisaona pravo na Sveučilištu u Dublinu. Jimmy bašnije osobito ozbiljno studirao i neko sevrijeme bio odao lošem društvu.

Imao je novaca i bio je omiljen međuprijateljima. Svoje je slobodno vrijeme čudnodijelio između glazbenih i automobilističkihkrugova. Zatim je otišao na semestar uCambridge da malo upozna život. Njegov otac,iako ga je prekoravao, bio je u duši ponosan nasinovljeve ispade, platio je njegove dugove idoveo ga kući. Jimmy je u Cambridgeu upoznao

Ségouina. Iako su bili samo znanci, Jimmy jeuživao u njegovom društvu jer je Ségouin vidiotoliko svijeta i jer je bilo poznato da jevlasnik nekih najvećih hotela u Francuskoj.

S takvim čovjekom (a s time se i njegov otacslagao) bilo se vrijedno družiti, čak i kad nebi bio tako divan prijatelj kakav je on bio.Villona je također bio zabavan – sjajanpijanist – ali na žalost vrlo siromašan.

Kola su veselo jurila s teretom radosnemladosti. Dva su bratića sjedila na prednjemsjedalu. Jimmy i njegov prijatelj Mađar sjedilisu otraga. Villona je neosporno bio izvrsnoraspoložen. Miljama je za vrijeme vožnje svojimdubokim basom pjevušio neku pjesmu. Francuzi suse smijali i dobacivali preko ramena svojelepršave riječi tako da se Jimmy često moraonaginjati naprijed da bi uhvatio njihove brzedoskočice. To mu nije bilo posve po volji jerje na brzinu morao pogoditi značenje idoviknuti im u vjetar prigodan odgovor. Osimtoga, svakoga bi smelo Villonino pjevušenje ibuka automobila.

Brzo kretanje kroz prostor izdvajapojedinca, isto tako i glasovitost, isto tako ibogatstvo. To su bila tri jaka razloga da Jimmybude uzbuđen. Mnogi njegovi prijatelji vidjelisu ga tog dana u društvu ovih Europljana.Prilikom kontrole Ségouin ga je predstaviojednom francuskom natjecatelju koji je nazbunjen Jimmyjev pozdrav razvukao opaljeno lice

i pokazao niz sjajnih bijelih zubi. Bilo jeugodno vratiti se poslije takve časti profanomsvijetu promatrača koji su se gurkali idobacivali mu značajne poglede. A onda, što setiče novca – on je zaista raspolagao velikomsvotom. Možda za Ségouina to ne bi bilo mnogo,ali Jimmy, koji je usprkos povremenimpogreškama naslijedio u biti zdrave instinkte,dobro je znao kako je teško bio taj novacstečen. Zbog toga su se u početku njegoviizdaci zadržavali u granicama umjerenelakomislenosti, a ako je već bio svjestan trudakoji se krio u novcu kad se radilo samo o nekomhiru otmjenosti, koliko je tek sada o tomerazmišljao kad se spremao da uloži veći diosvoje imovine. Bila je to za njega ozbiljnastvar.

Naravno, investicija je bila dobra, aSégouin se potrudio da ostavi utisak kao da ćesamo za ljubav prijateljstva pristati da se itaj doprinos irskog novca uloži u kapitalpoduzeća. Jimmy je veoma cijenio očevu poslovnuoštroumnost, a u ovom slučaju baš je njegovotac prvi predložio tu investiciju, taj posao uautomobilskom poduzeću koji može donijeti punećupove blaga. Osim toga, Ségouin je očevidnoodavao dojam bogata čovjeka. Jimmy je počeopreračunavati koliko su nadnica vrijedilagospodska kola u kojima se vozio. Kako su samolako jurila! Kako su samo elegantno prolazilaseoskim cestama! Vožnja je dotakla čarobnim

prstom istinski puis života i ustrojstvoljudskih živaca hrabro se borilo da odgovori naludu jurnjavu hitre plave životinje.

Vozili su se Dame Streetom. Promet je bioneuobičajeno živ, automobilisti su zaglušnotrubili i tramvajski vozari nestrpljivozvonili. U blizini banke Ségouin zaustavi kolai Jimmy i njegov prijatelj izađoše. Na pločnikuse okupila mala skupina ljudi koja se divilamotoru koji je neprekidno brektao. Te večeriSégouin je pozvao društvo na večeru u svojhotel, pa su Jimmy i Villona, koji je odsjeokod njega, pošli kući da se presvuku. Kola supolako krenula prema Grafton Streetu dok su sedva mladića probijala kroz gomilu promatrača.Sa čudnim osjećajem razočaranja hodali su premasjevernoj strani, dok je grad zapalio iznadnjih blijede okrugle svjetiljke u sumagliciljetne večeri.

U Jimmyjevoj se kući o toj večeri govorilokao o izvanrednom događaju. Njegovi suroditelji pored uzbuđenja osjećali i izvjestanponos, izvjesnu želju da budu lakomisleni, jerimena velikih stranih gradova, ako ništa drugo,imaju bar tu vrlinu. Jimmy je, osim toga, vrlolijepo izgledao kad se preodjenuo i dok je upredvorju po posljednji put popravljao svojuleptir mašnu, njegov se otac osjećao čak itrgovački zadovoljan što će svom sinu omogućitidobitak koji se ne može tako često pribaviti.Zbog toga je bio izvanredno prijazan prema

Villoni i svojim ponašanjem htio iskazatiistinsko poštovanje prema stranim dostignućima.Ali Mađar po svoj prilici nije ni primijetioprofinjenost svog domaćina jer ga je počelamučiti strahovita želja za večerom.

Večera je bila izvrsna, izvanredna. Jimmy jezaključio da je Ségouin imao vrlo profinjenukus. Društvu se pridružio i mladi Englez poimenu Routh, koga je Jimmy viđao sa Ségouinom uCambridgeu. Mladići su večerali u ugodnoj sobiuz svjetlost električnog lustera. Razgovaralisu živo i bez ustezanja. Jimmy, čija se maštaraspalila, zamišljao je živahnu svježinuFrancuza elegantno udruženu s čvrstim okviromEnglezove naravi. Mislio je kako je ta njegovapredožba lijepa i točna. Divio se domaćinovojumješnosti kojom je vodio razgovor. Petoricamladića imali su različite sklonosti irazvezali su jezike. Villona je s velikomljubavi počeo otkrivati ugodno iznenađenomEnglezu ljepote engleskog madrigala žaleći štosu nestala stara glazbala. Rivière je, ne bašduhovito, poduzeo da Jimmyju objasni uspjehefrancuskih mehaničara. Mađar je svojim zvonkimglasom upravo počeo govoriti koliko je smiješanlažni lirizam kod romantičnih slikara, kadSégouin povede razgovor o politici. To je svimabilo dobro poznato područje. Jimmy podutjecajem svog podrijetla osjeti kako se unjemu ponovo budi očev zamrli žar, tako dakonačno raskravi i mlakog Routha. Duhovi su se

zagrijali što je Ségouinu sve više otežavalodužnost domaćina, pa je čak prijetila opasnostda dođe i do osobne mržnje. Oprezni domaćinprvom prilikom podiže čašu u čast čovječanstvai kad su svi ispili zdravicu, on značajno širomotvori prozor.

Te noći grad je navukao krinku metropole.Petorica mladića šetala su Stephen’s Greenomokružena blagim oblakom mirisavoga duhanskogdima. Razgovarali su glasno i veselo i s ramenasu im lepršali ogrtači. Ljudi su ih propuštalida prođu. Na uglu Grafton Streeta neki malidebeljko upravo je bio smjestio dvije lijepedame u kola, dok ih je neki drugi debeljkopratio. Kola su krenula i tog časa malidebeljko ugleda družbu.

»André!«»Pa to je Farley!«Slijedila je bujica riječi. Farley je bio

Amerikanac. Nitko nije baš točno znao o čemu serazgovaralo. Villona i Riviere bili sunajbučniji, ali i ostali su bili uzbuđeni.Uspeli su se u kočiju i natiskali se jedan krajdrugog uz mnogo smijeha. Praćeni veselimpraporcima vozili su se pokraj gomile ljudi,koja se sada stapala u mekše boje. Na WestlandRowu uspeli su se na vlak i svega nekolikosekundi kasnije, kako se činilo Jimmyju, izašlisu iz kolodvora Kensington. Sakupljač karatapozdravi Jimmyja. Bio je star čovjek.

»Krasna večer, gospodine!«Bila je prohladna ljetna večer. Pred njima

se prostirala luka kao zamračeno ogledalo.Držeći se za ruke pođoše prema njoj pjevajući uzboru Kadet Russel i topćući nogama kad god bidošli do pripjeva:

»Ho! Ho! Hohé, vraiment!«U sidrištu se ukrcaše u barku i zaveslaše

prema Amerikančevoj jahti. Tamo su ih čekalijelo, glazba i karte. Villona reče s iskrenimoduševljenjem:

»Divno!«U kabini su zatekli glasovir. Villona je za

Farleyja i Rivièra svirao valcer, Farley je biokavalir, Rivière dama, a zatim je improviziraokvadrilu uz koju su mladići izmišljalioriginalne figure. Kako su bili veseli! Jimmyje zdušno igrao svoju ulogu, to je konačno bioživot! Onda je Farley sav zadihan povikao:»Stanite!« Sluga je donio laganu zakusku imladići su posjedali uz jelo tek reda radi.Međutim, obilno su pili, to je bilo boemski.Pili su zdravice za Irsku, Englesku, Francusku,Mađarsku, za Sjedinjene Američke Države. Jimmyje održao govor, vrlo dug govor, i kad god jezastao, Villona bi uzviknuo: »Čujmo! Čujmo!« Akad je sjeo, prolomio se buran pljesak. Sigurnoje dobro govorio. Farley ga je potapšao poleđima i glasno se smijao. Kakvi su to biliveseljaci! Zaista, bili su divna družba!

Karte! Karte! Stol je začas bio pospremljen.Villona se neprimjetno vratio glasoviru izasvirao im po želji. Ostali su se hrabroupustili u pustolovinu i igrali igru za igrom.Pili su zdravicu hercovoj i karo dami. Jimmy jepotajno žalio što nema promatrača: duhovitostisu vrcale. Igralo se na visoke svote i novac jepočeo prelaziti iz ruke u ruku. Jimmy nijetočno znao tko dobiva ali znao je da on gubi.To se, međutim, događalo njegovom vlastitomkrivnjom, jer je često griješio, pa su drugimorali sračunavati njegove dugove. Bili su tovraški momci, a ipak je želio da završe sigrom. Ali, bilo je prekasno. Netko je podigaočašu u čast jahte Ljepotica iz Newporta, a zatim jenetko predložio da se odigra posljednja igra zaveoma visoku svotu.

Glasovir je utihnuo. Villona je sigurnoizašao na palubu. Bila je to strašna igra.Prekinuli su je pred sam završetak da ispijuzdravice za sreću. Jimmy je shvatio da se igraodlučuje između Routha i Ségouina. Kakvouzbuđenje! I Jimmy je bio uzbuđen. Naravno,izgubit će. Koliko je proigrao? Muškarci supoustajali da stojećki odigraju posljednještihove i svi su mnogo govorili igestikulirali. Routh je dobio. Kabina sezatresla od klicanja, a onda su skupili karte.Počeše računati kako je tko prošao. Farley iJimmy su najviše izgubili.

Znao je da će se ujutro kajati, ali tog časabio je sretan što će se konačno odmoriti, štoće njegova ludost utonuti u mračno mrtvilo sna.Naslonio je laktove na stol, spustio glavu nadlanove i brojao otkucaje bila nasljepoočicama. Tada se vrata kabine otvoriše ion ugleda Mađara kako stoji u snopu sivesvjetlosti:

»Svanuo je dan, gospodo!«

DVA ZAVODNIKA

Siva topla kolovoska večer spustila se nadgrad i ulicama je strujao blagi topli zrak,posljednja uspomena ljeta. Po ulicama u kojimaje bilo sve zatvoreno zbog nedjeljnog odmoravrvio je veseo šareni svijet. Ulične svjetiljkesu visjele kao naušnice i s vrhova visokihstupova osvjetljavale pod sobom živo tkivo kojeje neprekidno mijenjalo oblik i boju iispunjavalo topli sivi večernji zrak uvijekistim trajnim žamorom.

Dva su se mladića spuštala strminom RutlandSquarea. Jedan od njih je upravo dovršavao dugimonolog. Drugi, koji je išao rubom pločnika, paje ponekad morao zakoraknuti i na samu cestu,kao da je uživao slušajući svoga besramnogprijatelja. Bio je zdepast i rumen. Nosio jemornarsku kapu koju je zabacio s čela. Na

njegovom se licu oko uglova nosa, očiju iustiju vidjelo kako proživljava pripovijedanje.Uvijek iznova tijelo mu se grčilo od kratkog isipljivog smijeha. Lukavo žmirkajući odzadovoljstva, svakog je časa pogledavao licesvog druga. Jedanput-dvaput popravio je laganikišni ogrtač koji je prebacio preko ramena nanačin toreadora. Njegove kratke hlače, bijelegumene cipele i bezbrižno prebačeni kišniogrtač odavali su mladost. Međutim, tijelo muse počelo zaobljavati oko struka, kosa mu jebila rijetka i prosijeda, a lice mu je, čim bivalovi izražajnosti prošli, izgledalo opušteno.

Kad se posve uvjerio da je priča završenasmijao se bezglasno pune pola minute. Ondareče:

»Dakle... To vrijedi grijeha!«Činilo se kao da mu je glas izgubio svaku

snagu i da bi potkrijepio svoje riječi doda ušali:

»To vrijedi velikog, jedinstvenog i akosmijem tako reći, pravog recherchée grijeha!«

Nakon što je ovo rekao, uozbilji se i ušuti.Jezik mu je bio otežao, jer je čitavogpopodneva pričao u gostionici u Dorset Streetu.Većina ljudi smatrala je Lenehana krpeljem, aliusprkos tome što ga je takav glas bio, on jesvojom okretnošću i rječitošću uvijeksprječavao prijatelje da zauzmu bilo kakav općistav protiv njega. Običavao je u gostionici bez

okolišanja prići društvu i promućurno čekati uprikrajku dok ga ne bi uključili u svoj krug.Bio je zabavna vucibatina pune torbe priča,pošalica i zagonetki. Bio je neosjetljiv nasvaku neuljudnost. Nitko nije znao kako jepokrivao neophodne troškove života, ali njegovoime se ponekad neodređeno povezivalo s trkama.

»A gdje si je našao, Corley?« upita on.Corley brzo obliznu gornju usnu.»Jedne večeri, dragi moj«, rekao je, »išao

sam Dame Streetom i ugledah lijepu curu podsatom vodovoda. Rekoh joj, dobra večer, znaš.Tako smo pošli na šetnju uz kanal, a ona mireče da je sluškinja u nekoj kući u BaggotStreetu. Te sam joj večeri stavio ruku okovrata i malo je stisnuo. Onda sam, dragi moj,slijedeće nedjelje imao s njom sastanak.Izvezli smo se u Donnybrook i tamo sam je odveou polje. Pričala mi je da je prije išla s nekimmljekarom... Bilo je sjajno, čovječe. Svake mije večeri donosila cigarete i plaćala midolazak i odlazak tramvajem. A jedne mi jevečeri donijela dvije krvavo dobre cigare – o,baš one najbolje, znaš, kakve je pušio stari...Bojao sam se da će zatrudnjeti, ali ona se značuvati.«

»Možda misli da ćeš je oženiti«, rečeLenehan.

»Rekao sam joj da sam nezaposlen«, rečeCorley. »Rekao sam joj da sam kod Pima. Ne zna

moje prezime. Bio sam dovoljno oprezan da jojne kažem. Ali ona misli da sam bolji gospodin,znaš.«

Lenehan se ponovo bezglasno nasmije.»Najbolji od svih za koje sam čuo da znaju

ućarati od ljubavi« reče on.Corley odgovori na tu pohvalu krupnijim

korakom. Geganje njegovoga velikog tijelaprisili mu prijatelja da nekoliko puta poskočis pločnika na cestu i opet na pločnik. Corleyje bio sin policijskog inspektora i od oca jenaslijedio stas i držanje. Hodao je spriljubljenim rukama, uspravan, i naginjaoglavu čas na jednu čas na drugu stranu. Imao jeveliku okruglu i masnu glavu koja se znojila nasvakom vremenu. A njegov je nakrivljeni okruglišešir izgledao kao lukovica izrasla na drugojlukovici. Uvijek je gledao ravno preda se kaoda je u mimohodu, a ako se želio osvrnuti zanekim na ulici, morao je okrenuti čitavo tijelood bokova. Trenutno je besposličio. Čim je nekomjesto bilo slobodno, uvijek je neki prijateljbio spreman da mu javi tu neugodnu vijest.Često su ga viđali kako šeta s detektivima i snjima ozbiljno razgovara. Znao je naličje svihdogađaja i volio je donositi konačan sud.Govorio je ne slušajući sugovornika. Uglavnomje pričao o sebi: što je rekao nekoj osobi išto je ta osoba njemu rekla i što je on ondarekao da riješi stvar. Kad je opisivao te

razgovore, gutao je prvo slovo svog imena nanačin Firentinaca.

Lenehan ponudi prijatelju cigaretu. Dok suprolazili kroz svjetinu, Corley se povremenookretao da se osmjehne nekoj djevojci uprolazu. Lenehan je, međutim, zurio u velikiblijedi mjesec koji je bio okružen dvostrukimkolutom svjeda. Ozbiljno je promatrao kakopreko mjesečeva lica prelazi siva paučinasutona. Konačno reče:

»Pa ... reci mi, Corley, nadam se da ćeš todobro izvesti, a?«

Corley umjesto odgovora značajno namigne.»Bogzna da li će pristati«, sumnjičavo reče

Lenehan. »Nikad ne znaš kakve su žene.«»Pristat će«, reče Corley. »Znam ja kako

treba oko nje, dragi moj. Malo se zagrijala zamene.«

»Ti si, kako bih ja rekao, veseli Don Juan«reče Lenehan. »I to baš onaj pravi Don Juan.«

Lakom porugom ublažio je svoju udvornost.Običavao je laskati tako da se moglo tumačiti ikao podsmijeh. Ali Corley nije bio tankoćutnenaravi.

»Ništa se ne može mjeriti s dobromsluškinjom«, potvrdi on. »Poslušaj moj savjet!«

»Od čovjeka koji je prošao sve vrste žena«,reče Lenehan.

»Prije sam išao s djevojkama, znaš«, rečeCorley povjeravajući se, »s djevojkama iz SouthCirkulara. Izvodio sam ih nekamo tramvajem iplaćao im tramvaj, ili sam ih vodio gdje jebilo glazbe ili u kazalište, kupovao sam imčokolade i bombone ili slične stvari. Trošiosam dosta novaca na njih«, dodao je uvjerljivokao da je osjećao kako mu se ne vjeruje.

Ali Lenehan se znao pretvarati kao da muvjeruje. Ozbiljno je kimnuo.

»Znam ja tu igru«, reče on, »bome čistapljačka.«

»I proklet bio, ako sam ikad išta izvukao odnjih«, reče Corley.

»Da se ne ponovi!«»Osim u jednom slučaju«, reče Corley.Ovlažio je jezikom gornju usnu. Sjećanje mu

zažari oči. I on pogleda blijedi sada većgotovo skriven mjesec kao da razmišlja.

»Bila je ... dobar komad«, reče sažaljenjem.

Ponovo je ušutio. Zatim doda:»Sada se kladi na trkama. Vidio sam je neku

večer u kočiji s dvojicom muškaraca kako sevozila Earl Streetom.«

»Pretpostavljam da si je ti uputio«, rečeLenehan.

»Bili su i drugi prije mene«, reče Corleymudro.

Ovog puta Lenehan kao da nije vjerovao.Zatrese glavom i nasmiješi se:

»Znaš da me ne možeš prevariti, Corley«,reče.

»Tako mi boga!« reče Corley. »Sama mi jerekla.«

Lenehan ga potresno pogleda.»Podli zavodniče!« reče on.Kad su prolazili kraj ograde Trinity

Collegea, Lenehan skoči na kolnik i pogledauvis na sat.

»Prošlo je dvadeset minuta«, reče.»Imam vremena«, odgovori Corley. »Ona će

svakako biti tamo. Uvijek je ostavljam da maločeka.«

Lenehan se tiho nasmije.»Boga mi, Corley, ti znaš kako se osvaja«,

reče.»Poznajem sve njihove silne smicalice«,

priznade Corley.»Ali reci mi«, ponovi Lenehan, »jesi li baš

siguran da ćeš uspjeti? Znaš, to je škakljivposao. U tome su sve one prokleto škrte. A, štoveliš?«

Svojim svijetlim malim očima tražio je nalicu prijatelja ponovnu potvrdu. Mršteći obrveCorley je mahnuo glavom s jedne na drugu stranukao da tjera od sebe nekog dosadnog kukca.

»Izvest ću to«, reče. »Samo me pusti, jesili čuo?«

Lenehan ništa više ne reče. Nije želionaljutiti prijatelja, pa da mu ovaj kaže nekaide do vraga i da mu njegov savjet ne treba.Treba imati malo obzira. Corleyjevo se čelo,međutim, uskoro ponovo razvedri. Njegove sumisli lutale drugim smjerom.

»Ona je fina pristojna cura«, reče spoštovanjem. »To, to je.«

Išli su Nassau Sreetom i zatim krenuli uKildare Street. Nedaleko od ulaza u klub stajaoje na ulici harfist i svirao malom kruguslušatelja. Nemarno je trzao žice i od vremenado vremena kimnuo svakom novom pridošlici, apovremeno bi podigao umorne oči i prema nebu. Injegova harfa ne mareći što joj je pokrivalospuznulo preko koljena, kao da je također bilaumorna od pogleda stranaca i od ruku njenoggospodara. Jedna je ruka svirala u basu napjevTiho, o Moyle, dok je druga ruka poslije svakogtakta prelazila žicama soprana. Napjev jeodjekivao dubokim i punim zvukom.

Praćeni tužnom glazbom dva su mladića šutećiišli ulicom. Kad su stigli do Stephen’s Greenaprešli su na drugu stranu. Tu su ih bukatramvaja, rasvjeta i svjetina oslobodilešutnje.

»Eno je«, reče Corley.

Na uglu Hume Streeta stajala je mlada žena.Bila je odjevena u plavo, a na glavi je imalabijeli mornarski šešir. Stajala je na rubnikumašući suncobranom. Lenehan je živnuo.

»Da je malo vidim, Corley«, reče.Corley iskosa pogleda prijatelja, a na licu

mu se pojavi neugodan osmijeh.»Htio bi se uvući između nas«? upita.»Do vraga«, reče Lenehan drsko. »Nisam

tražio da me upoznaš. Htio sam je samo vidjeti.Neću je pojesti.«

»O... samo vidjeti?« reče Corleyprijaznije.»E... pa slušaj. Otići ću k njoj irazgovarat ću s njom, a ti prođi pokraj nas.«

»Dobro!« reče Lenehan.Corley se već prebacio jednom nogom preko

ograde od lanca, kad mu Lenehan doviknu:»A poslije, gdje ćemo se naći?«»U pola jedanaest«, odgovori Corley

prebacivši i drugu nogu.»Gdje?«»Na uglu Merrion Streeta. Vratit ćemo se

ovuda.«»A sad budi pametan«, reče Lenehan na

rastanku.Corley ne odgovori. Odšetao je preko ulice

njišući glavom s jedne na drugu stranu. Njegovotijelo, lagan korak i siguran bat njegovihcipela imali su nešto osvajačko. Pristupio je

mladoj ženi i odmah bez pozdrava počeo s njomrazgovarati. Ona je sve brže zamahivalasuncobranom i okretala se u polukrugu napotpeticama. Jednom ili dvaput kad joj je neštogovorio sasvim uz lice ona se nasmijala iprignula glavu.

Lenehan ih je gledao neko vrijeme. Zatim jeu izvjesnom odstojanju brzo prošao pokrajograde od lanca i ukoso prešao ulicu. Kad jeprilazio uglu Hume Streeta zapahnu ga teškimiris i on brzo, radoznalo i pažljivo odmjerimladu ženu. Imala je na sebi blagdansku odjeću.Plavu suknju od serža pridržavala je u strukupojasom od crne kože. Kao da joj se velikasrebrna spona na pojasu utisnula na sredinitijela hvatajući kao kopča njenu laganu bijelubluzu. Nosila je kratki crni kaputić sasedefastom dugmadi i s otrcanim crnim krznenimovratnikom. Pažljivo je razmjestila krajevetilastog ovratnika, a u njedra je zadjelaveliki stručak crvenog cvijeća. Lenehanove suoči sa zadovoljstvom zapazile njeno čvrstokratko mišićavo tijelo. Sva je sjala odjednostavnog sirovog zdravlja, njeno lice, oblirumeni obrazi i bestidne oči. Imala je grubecrte lica, široke nozdrve, bujne usne razvučeneu zadovoljan osmijeh i dva isturena prednjazuba. Lenehan je u prolazu skinuo kapu i nekihdeset sekundi kasnije Corley mu je otpozdraviopodigavši rastreseno ruku i zamišljenopromijenio položaj svog šešira.

Lenehan je otišao do Shelbourne hotela gdjeje zastao i čekao. Nešto kasnije primijeti ihkako idu prema njemu i kad skrenuše desno, pođeza njima lagano koračajući u bijelim cipelamajednom stranom Merrion Squarea.

Dok je tako polako išao podešavajući svojhod prema njihovom, promatrao je Corleyevuglavu koja se svakog časa okretala prema licumlade žene kao velika lopta oko stožera. Pratioih je sve dok se nisu uspeli na tramvaj zaDonnybrook, a onda se okrenuo i vratio istimputem kojim je i došao.

Sada, kada je bio sam, lice mu je izgledalostarije. Činilo se da ga je napustila veselosti kad je stigao do ograde Duke’s Lawna počeprelaziti rukom po njoj. Njegovi su pokretipratili napjev koji je svirao harfist.Stopalima koja su bila obuvena u meke cipele onje udarao takt melodije, dok je prstima lijenoprebirao po ogradi ljestvicu varijacija poslijesvakog takta.

Išao je nehajno oko Stephen’s Greena, a ondaGrafton Streetom. Preko volje je primijećivaomnoge pojedinosti u gomili kroz koju jeprolazio. Sve što ga je trebalo privlačitičinilo mu se beznačajno i nije se obazirao nina izazovne poglede. Znao je da bi morao mnogogovoriti, izmišljati i zabavljati, a njegovmozak i grlo bili su suviše suhi za takavnapor. Malo ga je zabrinjavalo kako će provestivrijeme do ponovnog sastanka s Corleyjem. Nije

se mogao sjetiti ničeg pametnijeg pa jenastavio šetati. Krenuo je lijevo i došao dougla Rutland Squarea i počeo se lagodnijeosjećati u mračnoj mirnoj ulici čiji je sumorniizgled odgovarao njegovom raspoloženju.Zaustavio se konačno pred izlogom siromašnoglokala iznad kojeg je pisalo bijelim slovimaGostionica. Na staklu u izlogu bila su ovješenadva natpisa: Bijelo pivo i Crno đumbirovo pivo. Navelikom plavom pladnju bila je izložena rezanašunka, a kraj nje na tanjuru komad laganogvoćnog kolača. Neko je vrijeme ozbiljno gledaohranu, a onda, nakon što se oprezno obazreo poulici, brzo ušao u gostionicu.

Bio je gladan, jer osim nekoliko keksa kojeje zatražio od dvojice mrzovoljnih konobara,nije ništa jeo od doručka.

Sjeo je za goli drveni stol nasuprot dvjemaradnicama i jednom mehaničaru. Prišla mu jeprljava konobarica.

»Pošto je tanjur graška?« upita je on.»Peni i po, gospodine«, odgovori djevojka.»Donesi mi tanjur graška i bocu piva.«Govorio je grubo kako bi prikrio svoju

otmjenost, jer je njegov ulazak prekinuorazgovor. Lice mu se zajapurilo. Da bi izgledaoprirodan gurnuo je kapu na zatiljk i nalaktiose na stol. Prije no što su ponovo nastavilirazgovor prigušenim glasom, mehaničar i radniceodmjeriše ga od glave do pete. Konobarica mu je

donijela tanjur toplog graška začinjenog papromi octom, vilicu i pivo. Počeo je pohlepnojesti. Hrana mu ja toliko prijala da se trudioda zapamti gostionicu. Nakon što je pojeo savgrašak srknuo je pivo i počeo razmišljati oCorleyjevoj pustolovini. U mašti je vidio dvojeljubavnika kako šetaju nekom mračnom ulicom.Čuo je Corleyjev glas kako duboko i energičnoudvara i ponovo je vidio razvučena usta mladežene. Od te vizije osjeti još jače svojuvlastitu bijedu kese i duha. Bio je sitpotucanja, dovijanja, podvala i intriga. Ustudenom će imati trideset i jednu godinu. Zarnikada neće naći dobro namještenje? Zar nikadaneće imati svoj vlastiti dom? Pomislio je kakobi bilo lijepo imati toplo ognjište i obilnutrpezu. Dovoljno je dugo skitao ulicama sprijateljima i djevojkama. Znao je koliko su tiprijatelji vrijedili, poznavao je dobro idjevojke. Stečno iskustvo ogorčilo mu je dušuna svijet. Ali još ga nije napustila sva nada.Poslije jela osjećao se bolje nego ranije,manje sit života, manje duhovno poražen. Jošuvijek bi se mogao smiriti u nekom udobnomkutku i sretno živjeti, samo kad bi naišao nadobru jednostavnu djevojku s nešto gotovine.

Platio je prljavoj konobarici dva i polpenija i izašao iz gostionice da nastavilutanje. Otišao je u Capel Street i pošao premagradskoj vijećnici. Zatim je skrenuo u DameStreet. Na uglu George’s Streeta sreo je dva

prijatelja i stao da s njima porazgovara. Bioje sretan što će se malo odmoriti od hodanja.Prijatelji su ga pitali da li je vidio Corleyjai što ima nova. Odgovorio je da je proveo dan sCorleyjom.

Prijatelji su vrlo malo govorili. Dokono sumeđu prolaznicima tražili izvjesne ljude istavljali poneku zamjerku na njihov račun.Jedan reče da je vidio Maca pred jedan sat uWestmoreland Streetu. Nato Lenehan reče da jebio s Macom prethodne večeri kod Egana. Mladićkoji je vidio Maca u Westmoreland Streetu upitada li je istina da je Mac nešto zaradio najednoj igri biljara. Lenehan nije znao. Reče daim je kod Egana Holohan platio piće.

Napustio je prijatelje u četvrt do deset ipošao George’s Streetom. Skrenuo je lijevo kodgradske tržnice i ušao u Grafton Street.Djevojke i mladići su se razilazili i putem ječuo kako jedni drugima dovikuju laku noć.Stigao je do Kirurškog koledža na kojem jeupravo odbijalo deset sati. Žurno je krenuosjevernom stranom Greena od straha da bi seCorley mogao prebrzo vratiti. Kad je stigao dougla Merrion Streeta skloni se u sjenu uličnesvjetiljke i zapali jednu od nekolikopreostalih cigareta. Naslonio se na stup ineprestano gledao u smjeru odakle je očekivaoda će se Corley i mlada žena vratiti.

Ponovo je počeo razmišljati. Pitao se da lije Corley uspio. Pitao se da li je već s njom o

tome govorio ili je to ostavio za kraj.Proživljavao je sve muke i uzbuđenjaprijateljevog i svog položaja. Ali sjetivši seCorleyjeve glave koja se lagano okretala malose umiri. Bio je uvjeren da će to Corley dobroizvesti. Odjednom se žecne pri pomisli da ju jemožda Corley otpratio kući drugim putem i takoga ostavio na cjedilu. Pomno je promatraoulicu, ali nije im bilo ni traga ni glasa. Aipak sigurno je već prošlo pola sata otkad jepogledao na sat Kirurškog koledža. Da li bi muCorley tako nešto učinio? Zapalio je posljednjucigaretu i počeo nervozno pušiti. Napinjao jeoči čim bi se zaustavio tramvaj na drugom krajutrga. Sigurno su otišli kući drugim putem.Papir na cigareti se razdere i on je s kletvombaci na cestu.

Tada ih iznenada ugleda kako idu premanjemu. Isprva se poradova, a onda još uvijeknaslonjen na svjetiljku pokuša po njihovu hoduodgonetnuti ishod. Išli su brzo, mlada je ženagazila hitrim malim koracima, dok je Corleygrabio uz nju svojim dugim nogama. Izgledalo jekao da ne govore. Nagovještaj ishoda ubode gakao vrh nekoga oštrog instrumenta. Znao je daCorley neće uspjeti, znao je da je toneizvedivo.

Skrenuli su Baggot Streetom i on odmah pođeza njima drugom stranom ulice. Kad su zastali ion je stao. Razgovarali su nekoliko časaka, azatim mlada žena siđe stepenicama u dvorište

jedne kuće. Corley je ostao na rubu pločnikanedaleko ulaznih stepenica. Prošlo je nekolikominuta. Onda su se vrata trijema otvorilapolako i oprezno. Jedna je žena dotrčala nizulazne stepenice i zakašljala se. Corley seokrene i pođe prema njoj. Nekoliko trenutakazaklanjao ju je svojim tijelom, a onda se onaopet pojavi trčeći uza stepenice. Vrata su seza njom zatvorila i Corley poče brzo hodatiprema Stephen’s Greenu.

Lenehan požuri istim smjerom. Palo jenekoliko kapi sitne kišice. On to shvati kaoupozorenje i osvrnuvši se prema kući u koju jemlada žena ušla kako bi se uvjerio da ga nitkone gleda, nestrpljivo pretrči na drugu stranuulice. Od radoznalosti i brzog trčanja bio jezadihan. Viknu:

»Hej, Corley!«Corley okrete glavu da vidi tko ga zove, a

onda nastavi hodati kao i prije. Lenehan potrčiza njim namještajući jednom rukom kišni ogrtačna ramenima.

»Hej, Corley!« viknu još jednom.Sustigao je prijatelja i prodorno ga gledao

u oči, ali ništa nije mogao otkriti.»Onda?« upita. »Je li uspjelo?«Stigli su do ugla Ely Placea. Još uvijek bez

odgovora Corley skrenu na lijevo u pokrajnjuulicu. Lice mu je bilo ozbiljno, mirno. Lenehanje išao kraj njega i teško disao. Bio je

zbunjen i u glasu mu se osjećao prizvukprijetnje.

»Zar mi ne možeš reći?« reče. »Jesi li jepitao?«

Corley stade kod prve svjetilike i mračno sezagleda pred sebe. Zatim važnim pokretomispruži ruku prema svjetlu i smiješeći seotvori šaku. Na dlanu mu se sjao mali zlatnik.

PANSION

Gđa. Mooney bila je mesareva kći. Bila jesamostalna i odlučna žena. Udala se za očevogpomoćnika i otvorila mesnicu u blizini SpringGardensa. No Mooney je otišao do vraga čim muje tast umro. Počeo se opijati, potkradatiblagajnu i zaduživati se preko glave. Nije mubilo pomoći jer, iako je svečano obećavao da ćese popraviti, kroz nekoliko bi dana prekršiozakletvu. Mesnica mu je počela propadati, jerje nabavljao loše meso i ženu zlostavljaonaočigled kupaca. Jedne ju je noći napaomesarskim nožem, pa je morala pobjeći susjedimagdje je i prespavala.

Odonda su živjeli razdvojeno. Ona je odsvećenika dobila rastavu i skrb o djeci. Mužuviše nije htjela dati ni novaca, ni hrane, nikrova nad glavom, pa je bio primoran da sezaposli kao sudski službenik. Bio je otrcana,

puzava i sitna pijanica, bijela lica, bijelihbrkova i bijelih obrva, što su se ucrtale iznadnjegovih malih grubih i ružičastim žilicamaprotkanih očiju. Po čitav je dan sjedio na sudučekajući da ga nečim zaposle. Gđa. Mooney, kojaje izvukla koliko je mogla prodajom mesnice iotvorila pansion u Hardwicke Streetu, bijaševelika impozantna žena. U njenoj su kući kaopovremeni gosti odsjedali turisti iz Liverpoolai Isle of Mana i katkad artisti iz music-hollova. Stalni stanari bili su uglavnomslužbenici iz grada. Vodila je kuću spretno ičvrsto, znala je kad treba dati zajam, kad dabude stroga, a kad da popusti. Svi su je samcizvali Milostivom.

Samci gđe. Mooney plaćali su petnaestšilinga tjedno za stan i hranu (ne uračunavšipivo uz večeru). Iste su im se stvari sviđale izanimale ih, pa su se lijepo međusobno slagali.Raspravljali su o izgledima favorita i novihkonja na trkama. Jacka Mooneyja, Milostivinogsina, koji je bio namještenik u jednojkupoprodajnoj agenciji, bio je glasobješenjaka. Volio se služiti prostim vojničkimrječnikom. Obično je dolazio kući u sitne sate.Kad god bi susreo prijatelje, ispričao bi imneki novi dobar vic. Bio je promućuran, jednakoda li se radilo o trkaćim konjima iliartisticama. Znao se dobro tući i pjevatišaljive pjesme. Subotom uvečer često sesastajalo društvo u prednjem salonu gospođe

Mooney. Tada bi nastupili artisti s ponekomtočkom, a Sheridan ih je na klaviru pratio ilije svirao valcere i polke. Polly Mooney,Milostivina kći također bi nešto otpjevala:

Ja sam ... cura vesela.Nek nije te sram:Ta znaš ti kakva sam.

Polly je bila vitka djevojka od devetnaestgodina. Imala je svijetlu meku kosu i mala punausta. Običavala je u razgovoru podići svojesivozelene oči i tada je izgledala kao kakvaperverzna madona. Gospođa Mooney bila ju jeuposlila kao tipkačicu u uredu jednogtvorničara viskija, ali kako je propali sudskislužnik počeo dolaziti svakog dana tamo imoliti da ga puste da razgovara s kćerkom, matiju je ponovo dovela kući. Namjeravala ju jezaposliti oko svojih stanara, jer je Polly bilaživahna, a samci ionako vole u svojoj blizinimlado žensko čeljade. Polly je, naravno,koketirala s mladićima, ali je lukava gđaMooney dobro znala da je momcima samo do zabavei da nijedan ne misli ozbiljno. Tako je to išlopoprilično dugo, pa je čak gđa. Mooney počelapomišljati da je ponovo pošalje u tipkačice,kad je odjednom primijetila da se između njenekćeri i jednog samca nešto događa. Počela ih jepromatrati i misliti svoje.

Polly je znala da je majka prati, a znala jei zašto tako uporno šuti. Nije to bila otvorenasuradnja ili sporazum, no ipak, iako su većljudi u kući počeli govorkati, gospođa Mooneyse još uvijek držala postrance. Tek kad jePolly postala malo čudna i mladić se očito zbognečega zabrinuo, ona je ocijenila da je došaopravi čas da se umiješa.

Rješavala je moralne probleme jednostavnokao što mesar postupa s mesom, pa je i u ovomslučaju bila odlučna.

Bilo je to jednoga sunčanog nedjeljnog jutrana početku ljeta. Izgledalo je da će dan bitivruć, ali je zapuhao svježi povjetarac. Svi suprozori u pansionu bili otvoreni, a čipkani suse zastori nježno izvijali prema ulici uzprozorske okvire. Zvonik crkve Sv. Georgeaneprestano je zvonjavom pozivao i vjernici supojedinačno ili u skupinama prelazili mali trgpred crkvom i pokazivali samodopadnim držanjemi s molitvenicima u rukama kamo su pošli. Upansionu je već bio poslužen doručak i nastolovima u doručkovaonici ostali su tanjuri sažutim ostacima jaja i komadima slanine. Gđa.Mooney je sjedila u slamnatom naslonjaču ipromatrala sluškinju Mary kako čisti ostatke.Rekla je Mary da skupi mrvice i komaderazlomljenog kruha od kojih je mislila u utoraknapraviti krušni puding. Kad su stolovi bilipospremljeni i komadi kruha skupljeni, a šećeri maslac stavljeni pod ključ, ona se počela

prisjećati razgovora koji je vodila s Pollyprošle večeri. Bilo je kao što je i sumnjala.Ispitivala je Polly otvoreno i ona joj jeotvoreno odgovarala. Naravno, obje su bile malou neprilici. Gđa. Mooney zato što nije htjelada sve to sluša blagonaklono ili kao daoprašta, a Polly, osim što su joj razgovori otim stvarima bili oduvijek neugodni, nijehtjela da se pomisli kako je u svojoj lukavojnaivnosti slutila namjeru koja se krila izamajčine šutnje.

Gđa. Mooney se trgla iz razmišljanja čim jeprimijetila da su zvona crkve Sv. Georgaprestala zvoniti. Bilo je jedanaest sati isedamnaest minuta. Imat će dovoljno vremena daporazgovara s g. Doranom i da stigne na tihumisu u dvanaest sati u Malborough Streetu. Bilaje sigurna da će pobijediti. Javno će mnijenjebiti na njenoj strani, jer, zar nije bilapovrijeđena mati. Dopustila mu je da se sklonipod njen krov pretpostavljajući da je poštenčovjek, a on je jednostavno zloupotrijebionjeno gostoprimstvo. Imao je trideset i četiriili trideset i pet godina, pa mu se to nijemoglo pripisati mladosti niti neiskustvu, jerje prošao i nešto svijeta. Jednostavno jeiskoristio Pollynu mladost i nedužnost. Pitanjeje samo čime će se iskupiti?

U takvom se slučaju mora dati zadovoljština.Lako je muškarcu, on može nakon što jeiskoristio trenutke užitka živjeti i dalje kao

da se ništa nije dogodilo, dok je djevojciostalo da trpi. Neke majke pristaju da zaizvjesnu svotu novaca zataškaju takve stvari,znala je takve slučajeve, ali ona ne mislitako. Prihvatit će samo jednu zadovoljštinu zaizgubljenu čast svoje kćeri – ženidbu.

Još jednom je razmislila o svim adutimaprije no što je rekla Mary da pozove g. Dorana.Bila je sigurna da će pobijediti. On je bioozbiljan mladić, a ne neki vjetropir ilibrbljavac kao ostali. Da se radilo o g.Sheridanu ili g. Meadeu ili Bantam Lyonsu, bilobi mnogo teže. Bila je uvjerena da se g. Doranbojao skandala. Svi su stanari znali nešto onjegovoj vezi, neki su čak izmišljali idodavali pojedinosti. On je već trinaest godinabio namješten kod jednog katolika veletrgovcavinom i skandal bi ga možda stajao službe, noako pristane na ponudu gospođe Mooney, sve ćese dobro svršiti. Znala je da je imao dobruplaću, a pretpostavljala je da je imao i neštoušteđevine.

Prošlo je već skoro pola sata! Ustala je ipogledala se u ogledalu. Bila je zadovoljnaizrazom svoga velikog rumenog lica i sjetila senekih majki koje je poznavala, a koje se nikakonisu mogle riješiti svojih kćeri.

G. Doran je tog nedjeljnog jutra bio vrlouznemiren. Dva puta se već bio pokušao brijati,ali ruka mu je bila tako nesigurna da je moraoodustati. Na obrazima mu se nakupila trodnevna

riđa brada, a naočale su mu se svakog časamaglile, pa ih je morao često skidati i brisatirupčićem. Mučilo ga je sjećanje naprošlovečernju ispovijest. Svećenik je iz njegaizvukao svaku i najgluplju pojedinost i nakraju toliko uveličao njegov grijeh, da biDoran bio čak zahvalan kad bi mu se pružilabilo kakva mogućnost za zadovoljštinu. Počinioje zlo! Što mu sad drugo preostaje nego da seoženi ili da pobjegne? Učinjeno se ne možeizbrisati. O tome će se sigurno pričati injegov će poslodavac sve čuti. Dublin je takomali grad da se sve o svakome zna. Vrela mu jekrv navrla u grlo kad je u svojoj uzbuđenojmašti začuo starog g. Leonarda kako vičehrapavim glasom: »Molim, pošaljite mi odmah g.Dorana!«

I da mu sve godine službovanja odu ni u šta!Da sva njegova radinost i marljivost buduuzalud! Kad je bio mlađi nije, naravno, biotako besprijekoran. Pred svojim se prijateljimau gostionici razbacivao slobodoumljem inijekanjem Boga. No, to je već – gotovo –prošlo. Još je uvijek svakog tjedna kupovaoReynold’s Newspaper, ali je izvršavao svojevjerske dužnosti i devedeset posto dana ugodini živio urednim životom. Imao je dovoljnonovaca da se smiri. Nije to bio razlog. Bojaose zapravo da će njegova obitelj potcjenjivatiPolly. Eto, imala je tog oca propalicu, apansion njene majke počeo je izlaziti na

izvjestan glas. Doran je znao da je nepravedan.Mogao je zamisliti svoje prijatelje kako o tomepričaju i kako se smiju. Ona je bila maloneuka. Znala je katkad reći »videla sam« ili»oć’ da znam.« Ali zar bi mu gramatika smetalada ju je zaista volio? Nije znao da li da jevoli ili prezire zbog onog što je učinila.Naravno, i on je učinio. Ali nagon ga je gonioda ostane slobodan i da se ne ženi. Govorio muje, kad se jednom oženiš, gotov si za svavremena.

Dok je tako bespomoćno sjedio na krevetu ukošulji i hlačama, ona je lagano pokucala navrata i ušla. Rekla mu je da je sve ispričalasvojoj majci i da će ona s njim govoriti jošovog jutra. Plakala je i ogrlila ga.

»O, Bob, Bob! Što da radim, što da radim?«jecala je.

Rekla je da će se ubiti.On ju je nekako bezbojno umirivao govoreći

joj da ne plače i da će sve biti u redu i nekase ne boji. Kroz košulju je osjećao kako joj segrudi dižu i spuštaju.

Nije bila samo njegova krivica da se takodogodilo. Dobro se sjećao s čudnim upornimpamćenjem neženje prvih nježnosti koje mu jepokazivala slučajnim dodirom svoje haljine,svojim dahom, svojim prstima. Tada, kasno jednenoći, kad se spremao u krevet, ona je stidljivopokucala na njegova vrata. Zamolila je da

pripali svijeću na njegovoj, jer joj se odzapuha bila utrnula. Bila se upravo okupala.Imala je na sebi širok otvoreni kupaći ogrtačod šarenog flanela. Bijelo joj je stopaloblještalo iz proreza u krznenim papučama, a krvjoj je toplo kolala pod namirisanom kožom.Blagi je miris dopirao s njenih ruku i zglobovakad je palila i zaticala svijeću.

Noću, kad je kasno dolazio, ona mu jepodgrijavala večeru. I dok ju je tako osjećaokraj sebe, samu, u usnuloj kući, jedva da jeznao što jede. A kako je bila brižna! Ako jenoć bila hladna ili vlažna ili vjetrovita,sigurno ga je čekao vrč toplog punča. Možda bimogli biti sretni zajedno ...

Zajedno su se na prstima uspinjalistepenicama, svatko sa svijećom u ruci i natrećem bi odmorištu oklijevajući jedno drugomzaželjeli laku noć. Tada bi se poljubili.Sjećao se njenih očiju, dodira njenih ruku isvog zanosa...

Ali zanos prolazi. Ponavljao je u sebi njeneriječi kao da su njegove: »Što da radim?« Nagonneženje ga je upozoravao da se povuče. Aligrijeh je bio počinjen. Čak mu je i osjećajčasti govorio da se za takav grijeh moraplatiti zadovoljština.

Dok je tako s njom sjedio na krevetu, došlaje Mary i rekla da ga gospođa čeka u sobi zaprimanje. Ustao je da bi obukao prsluk i sakobespomoćniji no ikad. Još jednom je prišao

Polly da je umiri. Sve će biti u redu, neka sene boji. Ostala je na krevetu plačući i tihouzdisala: »O, Bože!«

Dok je silazio stepenicama naočale su mu setoliko zamaglile od vlage da ih je moraoskinuti i obrisati. Želio je da može nestatikroz krov i odletjeti u neku drugu zemlju gdjenikada više neće čuti o svojoj neprilici, aipak ga je nešto korak po korak vuklo dolje.Kao da su njegov silazak promatrala neumoljivalica njegovog poslodavca i Milostive.

Na posljednjim stepenicama susreo je JackaMooneyja koji je dolazio iz smočnice s dvijeboce piva u rukama.

Hladno su se pozdravili. Ljubavnikov sepogled načas zaustavio na bratovom debelombuldoškom licu i njegovim debelim kratkimrukama. Kad je sišao do podnožja, osvrnuo se ividio Jacka kako ga gleda s vrata svoje sobe.

Odjednom se sjetio kako je jedne večeri nekiartist, mali plavokosi Londonac, dosta slobodnopristupio Polly. Jack je tako nasrnuo na njegada je zamalo rastjerao čitavo društvo. Svi suga pokušali umiriti. Artist se bljeđi no inačei dalje smiješio i govorio da nije mislio ništaloše. Ali Jack je vikao da će svakom onom momkukoji bi pokušao tako nešto s njegovom sestromzabiti zube u grlo.

Polly je jedno vrijeme sjedila na krevetu iplakala. Onda je obrisala oči i pošla do

ogledala. Natopila je okrajak ručnika u vrču iosvježila oči hladnom vodom. Ogledala se uprofilu i popravila ukosnicu iznad uha. Zatimse ponovo vratila do kreveta i sjela nauznožje. Gledala je dugo vremena jastuke i toje probudilo u njoj skrivene ljubavne uspomene.Naslonila je zatiljak na hladni željezni naslonkreveta i uljuljala se u sanjarenje. Na licujoj se više nije vidjela nikakva zabrinutost.

Čekala je strpljivo, gotovo vedro i bezstraha, zamjenjujući postupno uspomene nadama imaštom o budućnosti. Bila se toliko zadubila danije više ni vidjela bijele jastuke u koje sebila zagledala, niti se sjećala da je neštočekala.

Konačno je začula majku kako je zove.Skočila je i potrčala do stepenica.

»Polly! Polly!«»Što želiš, mama?«»Siđi, draga, g. Doran želi s tobom

razgovarati.«Tada se sjetila što je čekala.

OBLAČIĆ

Prije osam godina ispratio je svogprijatelja kod North Walla i zaželio mu sretanput. Gallaher je uspio. To se na prvi pogled

vidjelo, jer je odavao čovjeka koji je mnogoputovao, jer je imao odijelo od tvida savršenogkroja i jer je bio siguran u govoru. Malo jemomaka bilo nadareno kao što je bio on, a jošbi ih manje ostalo poslije takvog uspjehanepokvareno. Gallaher je imao dobro srce izaslužio je uspjeh. Imati takvog prijateljaznačilo je nešto.

Još od ručka Mali Chandler je mislio osusretu s Gallaherom, o Gallaherovom pozivu i ovelikom gradu Londonu gdje je Gallaher živio.Zvali su ga Mali Chandler jer se doimao malenimčovjekom iako je bio neznatno niži odprosječnih ljudi. Imao je male bijele ruke,krhki stas, tihi glas i profinjeno ponašanje.Pažljivo je njegovao svoju plavu svilenastukosu i brkove i diskretno parfimirao rupčić.Imao je njegovane nokte, a kad se smiješiootkrio bi niz dječjih bijelih zubi.

Dok je sjedio za pisaćim stolom u sudnicirazmišljao je što se sve promijenilo za tihosam godina. Prijatelj kojeg je pamtio uotrcanom i pohabanom odijelu postao je slavnaličnost londonskih novina. Mali Chandler ječesto prekidao dosadno pisanje da bi pogledaokroz prozor. Kasno jesenje sunce na zalaskupokrivalo je svojim odsjajem travnjake i stazei raspršivalo nježnu zlaćanu prašinu naneuredne dadilje i oronule starce koji sudrijemali na klupama. Treperilo je na svemu štose kretalo, na djeci koja su vrišteći trčala po

šljunčanim stazama i na sve živo što jeprolazilo kroz park. Promatrajući taj prizorrazmišljao je o životu i (kao što se uvijekdogadalo kad je razmišljao o životu) postao jetužan. Obuzela ga je blaga sjeta. Osjećao jekako je uzaludno boriti se protiv sudbine, toje bilo breme mudrosti koje su vjekovinatovarili na njega.

Sjetio se knjiga pjesama na policama kodkuće. Kupio ih je dok je bio momak i toliko jeputa uvečer dok je sjedio u maloj sobi uzpredvorje zaželio da nešto pročita ženi. Aliuvijek bi ga u tome spriječila plahost i takosu knjige ostale i dalje na policama. Povremenoje u sebi ponavljao neke stihove i to ga jetješilo.

Čim je kucnuo određeni čas on točno kao satnapusti stol i oprosti se od kolega. Njegovnjegovani skromni lik pojavi se ispod svodovasudnice i žustro nastavi put HenriettaStreetom. Zlatni odbljesci sunca počeli sublijedjeti i zrak je postao oštriji. Ulica jebila puna prljave djece. Stajala su ili trčalakolnikom ili puzala stepenicama ispredotvorenih vrata ili kao miševi cvičala napragovima. Mali Chandler nije mislio o njima.Brzo je prolazio kroz taj ništavni ušljivisvijet i kasnije ispod sjena mračnih sablasnihkućerina u kojima je nekad kraljevalo starodublinsko plemstvo. Nisu ga dirale nikakve

uspomene prošlosti, jer su mu misli bileobuzete sadašnjom radošću.

Nikada do tada nije bio kod Corlessa, aliznao je što znači to ime. Znao je da su ljudiodlazili tamo poslije kazališta na oštrige ilikere. Čuo je da tamo konobari govorefrancuski i njemački. Uvečer je u prolazu vidiokako se pred ulazom zaustavljaju kočije izkojih su izlazile bogato odjevene žene upratnji kavalira i brzo ulazile unutra. Nosilesu napadne haljine i bile ogrnute krznom išalovima. Imale su napudrana lica i kad su sespuštale na zemlju podizale su skutove kaouplašene Atalante. Uvijek je prolazio neosvrćući se. Po običaju je brzo hodao ulicamačak i danju, a kad bi se zatekao kasno uvečer ugradu, žurio je uplašen i uzbuđen. Ipak,ponekad je sam izazivao strah. Odabirao jenajmračnije i najtješnje ulice i dok je hrabrokoračao naprijed zabrinjavala ga je tišina kojase prostirala oko njegovih koraka. Plašile suga i prilike šutljivih prolaznika, a ponekad bina zvuk tihog kratkotrajnog smijeha zadrhtaokao list.

Skrenuo je desno prema Capel Streetu.Ignatius Gallaher u londonskom novinarstvu! Tkobi prije osam godina pomislio da je to moguće.Ipak, sada, kad je razmišljao o prošlosti. MaliChandler se sjećao da je njegov prijateljpokazivao mnoge znakove buduće veličine. Ljudisu govorili da je Ignatius Gallaher razuzdan.

Naravno, on se u ono vrijeme družio s nekimpropalicama, mnogo je pio i posuđivao novac nasve strane. Na koncu se bio umiješao u nekisumnjivi posao, neku novčanu transakciju, barse tako govorilo u vezi s njegovim bijegom. Alinitko mu nije osporavao darovitost. Uvijek jebilo izvjesno... nešto u Ignatiusu Gallaherušto je impresioniralo čovjeka i protiv volje.Čak i kad je bio poderanih lakata i bezprebijene pare, njegovo je lice bilo drsko.Mali Chandler se sjetio (a to sjećanje izazvablago rumenilo ponosa na njegovom licu) što jeIgnatius Gallaher govorio kad je bio u škripcu:

»To je samo prvo poluvrijeme, momci«, znaoje reći bezbrižno, »pustite me časak darazmislim!«

Takav je bio Ignatius Gallaher od glave dopete, i do vraga, čovjek mu se morao diviti.

Mali Chandler ubrza korak. Po prvi put uživotu osjeti se iznad ljudi kraj kojih jeprolazio. Po prvi put njegova se duša bunilaprotiv sumorne neotmjenosti Capel Streeta. Nemasumnje, ako čovjek želi uspjeti mora otićiodavde. Ništa se ne može učiniti u Dublinu. Kadje prelazio preko Grattan Bridgea pogleda nizrijeku prema obalama siromaha i sažali se nadbijednim zapuštenim kućama. Šćućurene jedna uzdrugu izgledale su kao skitnice u starimkaputima koje je prekrila prašina i čađa i kojiomamljeni prizorom sunčevog zalaska čekaju prvivečernji mraz koji će ih natjerati da ustanu,

da se rastresu i raziđu. Pitao se da li bi znaonapisati pjesmu u kojoj bi izrazio ovu misao.Možda bi je Gallaher mogao objaviti u nekimlondonskim novinama. Da li bi mogao napisatinešto originalno? Nije bio siguran kakvu jemisao želio izraziti, ali pomisao da je osjetiopjesničko nadahnuće ispuni ga mladenačkomnadom. I on hrabro pođe naprijed.

Svakim je korakom bio sve bliže Londonu isve dalje od trezvenog neumjetničkog života. Nazreniku njegove duše zatrepta svjetlost. Jošnije bio tako star, imao je tek trideset idvije godine. Moglo bi se reći da je upravodostigao zrelost. Bilo je toliko mnogorazličitih raspoloženja i utisaka koje je želioizraziti stihovima. Nosio ih je u sebi. Pokušaispitati svoju dušu da li je zaista pjesničkisatkana. Sjeta je bila dominantna crta njegoveprirode, mislio je, ali sjeta ublaženapovremenim izljevima vjere, rezignacije ijednostavne radosti. Kad bi to mogao izraziti uknjizi pjesama, možda bi ljudi čitali. Nikadane bi postao popularan, to mu je bilo jasno. Nebi mogao povući gomilu, ali svidio bi se malomkrugu srodnih duhova. Engleski kritičari bi gamožda zbog prizvuka sjete u njegovim pjesmamasvrstali u keltsku školu. Osim toga, on bi unioi aluzije. Poče zamišljati rečenice i fraze uosvrtima o njegovoj knjizi. G. Chandler darovitogradi lagan i skladan stih... U njegovim pjesmama prevladavasjetna tuga... Keltski duh. Šteta je što mu ime ne

zvuči irskije. Možda bi bilo bolje da izmeđuimena i prezimena umetne majčino prezime:Thomas Malone Chandler, ili još bolje: T.Malone Chandler. Govorit će Gallaheru o tome.

Predao se sanjarenju s takvim žarom da jeprošao ulicu i morao se vratiti natrag. Kad jedošao blizu Corlessa poče ga obuzimatiprijašnje uzbuđenje i on neodlučno zastade predvratima. A onda ih ipak otvori i uđe.

Svjetlost i buka iz gostionice prikovaše ganekoliko časaka kraj ulaza. Ogledao se, alipogled mu se smuti od svjetlucanja mnogihcrvenih i zelenih vinskih čaša. Činilo mu se daje gostionica puna ljudi i osjeti da ga sviradoznalo promatraju. Pogleda na brzinu desno ilijevo (malo se namršti kako bi svom dolaskupridao neku važnost), ali kad mu se pogled malorazbistrio, vidio je da se nitko nije okrenuoprema njemu. Tamo, naslonjen leđima na tezgu iraskrečenih nogu, zaista je sjedio IgnatiusGallaher.

»Zdravo, Tommy, stari junače, došao si! Štoda naručim? Što želiš? Ja pijem viski, bolji jenego s onu stranu mora. Sodu? Mineralnu vodu?Nećeš mineralnu vodu? I ja je ne volim, samokvari okus... Ovamo, garçon, budite dobri idonesite nam dva mala viskija od slada... Pa,kako si gurao otkad sam te posljednji putvidio? Bože, kako starimo! Jesi li primijetiona meni neke znakove starenja, što? Kosa mi je

malo posijedjela i prorijedila se na tjemenu —je l’ da?

Ignatius Gallaher skide šešir i otkri velikukratko podšišanu glavu. Lice mu je bilo krupno,blijedo i glatko obrijano. Plavosive očiublažavale su njegovu nezdravu bljedoću i jasnosjale iznad žive narančaste kravate. Između tihoprečnih crta lica usne su mu izgledale vrloduge, bezoblične i bezbojne. Prignuo je glavu inapipao s dva prsta rijetku kosu na tjemenu.Mali Chandler zanijekao je glavom. IgnatiusGallaher ponovo stavi šešir.

»Život obara čovjeka«, reče, »pritiskuje ga.Uvijek u žurbi i trci, u potrazi za sižeom kojise ne može uvijek naći. A onda, moraš tražitinešto drugo. Rekoh, do vraga i špalte i tiskarabar za nekoliko dana. Mogu ti reći da samvraški sretan što sam se vratio u starudomovinu. Malo odmora čini čovjeku dobro.Osjećam se mnogo bolje otkad sam se iskrcao udragom prljavom Dublinu... Evo, Tommy. Sode?Reci kad bude dosta.«

Mali Chandler dopusti da mu se viski veomarazrijedi.

»Ne znaš ti, momče, što je dobro«, rečeIgnatius Gallaher. »Ja pijem čisto.«

»Ja u pravilu vrlo malo pijem«, reče MaliChandler skromno. »Po jednu malu čašicu viskijaili tako nešto kad se nađem s nekim iz starogdruštva, to je sve.«

»Pa, dobro«, reče vedro Ignatius Gallaher,»u naše ime i za stara vremena i staropoznanstvo.«

Kucnuli su se i ispili zdravice.»Danas sam sreo neke iz stare družbe«, reče

Ignatius Gallaher. »Čini se da O’Hari ne idedobro. Što radi?«

»Ništa«, reče Mali Chandler, »otišao je dovraga.«

»Ali Hogan ima dobar položaj, zar ne?«»Da. On je u Zemljišnom uredu.«»Sreo sam ga jedne večeri u Londonu i

izgledao je vrlo sretan... Jadni O’Hara! Pije,pretpostavljam?«

»I druge stvari«, reče Mali Chandler kratko.Ignatius Gallaher se nasmije.»Tommy«, reče on, »vidim da se nisi ni za

mrvu izmijenio. Ostao si jednako ozbiljan kaokad si mi nedjeljom prije podne držaopropovijedi kad me je boljela glava i jezik mibio zadebljan. Želio si malo u svijet. Zar nisinikada otišao ni na kratko putovanje?«

»Bio sam na otoku Man«, reče Mali Chandler.Ignatius Gallaher se nasmije.»Otok Man!« reče. »Idi u London ili Pariz.

Idi u Pariz, to će ti koristiti.«»Jesi li ti bio u Parizu?«

»Naravno da sam bio! Skitao sam neko vrijemepo Parizu.«

»I je li doista tako lijep kao što pričaju?«upita Mali Chandler.

On srknu malo viskija dok Ignatius Gallaheristrusi svoju čašu do dna.

»Lijep?« reče Ignatius Gallaher i zastademalo uživajući u okusu pića. »Nije tako lijep,znaš. Naravno, lijep je... Ali pariški život,to je ono. Ah, nijedan grad nije kao Pariz štose tiče veselja, živahnosti, uzbuđenja...«

Mali Chandler iskapi piće i s malo mukeuspije svratiti pipničarevu pozornost na sebe.Naruči ponovo isto.

»Bio sam u Moulin Rougeu«, nastavi IgnatiusGallaher pošto je pipničar sklonio čaše, »i biosam u svim bohemskim kavanama. Bilo je krvavo!Nije za takve pobožnjake kakav si ti, Tommy.«

Mali Chandler ne reče ništa dok se pipničarnije vratio s dvije čaše. Onda lagano dodirnuprijateljevu čašu i ponovi prijašnju zdravicu.Počeo se osjećati nekako razočaran. Nije mu sesviđao Gallaherov naglasak i način izražavanja.Njegov je prijatelj poprimio nešto prostačkošto se prije nije kod njega primjećivalo. Alimožda je to samo posljedica života u Londonuusred jurnjave i novinarskog suparništva. Jošje uvijek ispod nove razmetljivosti izbijalanjegova stara osobna privlačnost. Konačno,

Gallaher je živio, vidio je svijet. MaliChandler sa zavišću pogleda svog prijatelja.

»Sve je u Parizu vedro«, reče IgnatiusGallaher. »Oni vjeruju da život treba uživati –i reci, zar nisu u pravu? Ako se želiš dobrozabaviti, moraš otići u Pariz. I zamisli, oniveoma vole Irce. Kad su čuli da sam iz Irske,čovječe, samo što me nisu progutali.«

Mali Chandler srknu četiri-pet gutljaja.Onda reče:

»Kaži mi, je li istina da je Pariz tako...nemoralan kao što se priča?«

Ignatius Gallaher napravi katoličkiblagoslov desnom rukom.

»Svako mjesto je nemoralno«, reče. »Naravno,u Parizu ćeš lakše naići na neke golicaveprizore. Ako, na primjer, odeš na nekistudentski ples, eto, tamo zna biti veomauzbudljivo kad se cocotte razgale. Pretpostavljamda znaš tko su one?«

»Čuo sam o njima«, reče Mali Chandler.Ignatius Gallaher ispi viski i mahnu glavom.»Ah«, reče, »možeš kazati što te je volja,

ali nema žene do Parižanke u otmjenosti, uophođenju.«

»Onda je Pariz ipak nemoralan grad«, rečeMali Chandler bojažljivom upornošću. »Mislim uusporedbi s Londonom i Dublinom?«

»London!« reče Ignatius Gallaher. »Nije šijanego vrat. Pitaj Hogana, momče. Vodio sam gamalo po Londonu dok je bio tamo. On će tiotvoriti oči... Kažem ti, Tommy, ne pravi punčod tog viskija. Iskapi.«

»Ne, zaista...«»Hajde, molim te, još jedan ti neće

naškoditi. Opet ćemo isto, zar ne?«»Pa... dobro.«»François, opet isto ... Hoćeš li zapušiti.

Tommy?«Ignatius Gallaher izvuče tabakeru.

Prijatelji zapališe cigare i šutke su pušilidok su čekali na piće.

»Reći ću ti moje mišljenje«, reče nakonnekog vremena Ignatius Gallaher i pomoli glavuiz oblaka dima koji ga je bio obavio, »čudan tije svijet. Govoriti o nemoralu! Čuo sam oslučajevima – što kažem sâm sam ih znao,slučajeve ... nemorala....«

Ignatius Gallaher je zamišljeno pušiocigaru, a onda hladno kao povjesničar počeopisivati svom prijatelju neke slučajeverazvrata koji su se dogodili u inozemstvu.Ukratko je prepričao događaje iz mnogihmetropola i kao da je bio sklon da Berlinproglasi najgorim. Neke stvari nije mogaozasigurno tvrditi (čuo je za njih odprijatelja), ali neke je sam doživio. Nije imaoobzira ni prema ljudima od položaja ili ugleda.

Iznio je mnoge tajne vjerskih ustanova uEuropi, opisao neke običaje koji su bili u modiu visokom društvu, i završio opisujući utančine slučaj neke engleske vojvotkinje –slučaj za koji je znao da je istinit. MaliChandler bijaše zaprepašten.

»Ah, pa dobro«, reče Ignatius Gallaher, »evonas u starom bezbrižnom Dublinu gdje se živijednolično i gdje su takve stvari posvenepoznate.«

»Kako ti mora biti ovdje dosadno«, reče MaliChandler, »nakon svih onih gradova koje sividio.«

»Pa«, reče Ignatius Gallaher, »pravo jeosvježenje doći ovamo, znaš. A osim toga, to jemoj stari zavičaj kao što se kaže, zar ne?Čovjek ne može, a da nešto ne osjeća za nj.Takva je ljudska narav... Ali reci mi nešto osebi. Hogan mi reče da si... okusio radostibračnog blagoslova. Prije dvije godine, je litako?«

Mali Chandler porumeni i nasmiješi se.»Da«, reče. »Oženio sam se. Prošlog svibnja

bila je godina dana.«»Nadam se da nije prekasno da ti zaželim sve

najbolje«, reče Ignatius Gallaher. »Nisam znaotvoju adresu inače bih to bio učinio navrijeme.«

Pružio je ruku koju je Mali Chandlerprihvatio.

»Pa, Tommy, želim tebi i tvojima svenajbolje u životu, stari moj, i gomile novaca ipoživio mi sve dok te ja ne ubijem. A to ti ježelja od iskrenog i starog prijatelja, znaš isam.«

»Znam«, reče Mali Chandler.»Imaš li djece?« upita Ignatius Gallaher.Mali Chandler ponovo porumeni.»Imamo jedno dijete«, odgovori.»Sina ili kćer?«»Dečka.«Ignatius Gallaher glasno potapša prijatelja

po leđima.»Bravo«, reče. »Nisam nikad sumnjao u tebe.

Tommy.«Mali Chandler se nasmiješi, zbunjeno pogleda

u čašu i s tri djetinje bijela prednja zubazagrize donju usnu.

»Nadam se da ćeš jedne večeri doći do nas«,reče, »prije no što ponovo odeš. Mojoj će ženibiti veoma drago da te upozna. Malo ćemosvirati i...«

»Velika ti hvala, stari moj«, reče IgnatiusGallaher, »žao mi je što se prije nismo našli,jer sutra uvečer odlazim.«

»Onda večeras ...?«»Baš mi je žao, stari, ali došao sam ovamo s

jednim čovjekom, inače vrlo pametnim momkom i

dogovorili smo se da odemo na kartanje. Baššteta...«

»Ako je tako...«»Ali tko zna?« reče Ignatius Gallaher

obzirno. »Sad kad sam probio led mogao bihslijedeće godine opet ovamo skoknuti. I baš ćemi biti drago da te onda posjetim.«

»Pa dobro«, reče Mali Chandler, »kadslijedeći put dođeš moramo jednu večer provestizajedno. Dogovorili smo se, zar ne?«

»Dogovorili smo se«, reče Ignatius Gallaher.»Slijedeće godine ako dođem, parole d’honneur.«

»I da potvrdimo dogovor,« reče MaliChandler, »popit ćemo još po jednu.«

Ignatius Gallaher izvadi veliki zlatni sat ipogleda ga.

»Je li to posljednje? upita. »Jer, znaš,imam sastanak.«

»Da, svakako«, odgovori Mali Chandler.»Dobro, onda«, reče Ignatius Gallaher, pa

popijmo još po jednu kao deoc an doruis – kako bise, mislim, po našem reklo za mali viski.«

Mali Chandler naruči piće. Rumenilo koje muse prije nekog vremena osulo po licu, zadržalose. Mogao je porumenjeti zbog bilo kakvesitnice, a sada mu je bilo vruće i bio jeuzbuđen. Tri mala viskija udarila su mu u glavui jaka Gallaherova cigara pomutila mu je mislijer je bio nježne prirode i trezvenjak. Sresti

Gallahera poslije osam godina, naći se s njimkod Corlessa okružen svjetlima i galamom,slušati njegove priče i sudjelovati makar inakratko u njegovom nemirnom i sjajnom životu,bio je doživljaj koji je uzdrmao ravnotežuosjetljive naravi Malog Chandlera. Živo jeosjećao razliku između prijateljevog i svognačina života i činilo mu se da je tonepravedno. Gallaher mu nije bio dorastao ni porođenju ni po odgoju. Bio je uvjeren da bi, kadbi mu se pružila prilika, mogao učiniti neštoznačajnije nego što je njegov prijatelj učinioili će ikad učiniti, nešto mnogo više nego štoje puko, bezvrijedno novinarstvo. Što ga jesputavalo? Njegova nesretna plahost? Želio jena neki način opravdati samog sebe, istaćisvoju muškost. Prozreo je zašto je Gallaherodbio da ga posjeti. On se u svojoj prijaznostis visoka odnosio prema njemu, jednako kao štoje mislio da svojim dolaskom ukazuje Irskojčast.

Pipničar je donio piće. Mali Chandler gurnujednu čašu prijatelju, a drugu odvažno uze uruku.

»Tko zna?« reče kad su podigli čaše. »Kadslijedeće godine ponovo dođeš možda ću imatipriliku da zaželim dug život i sreću gospođiGallaher.«

Ignatius Gallaher je tog časa ispijao viski.On značajno namignu preko ruba čaše. Kad jeodložio piće, odlučno cmoknu usnama i reče:

»Ne boj se, momče, ništa od toga. Najprijeću se ispraskati i upoznati malo život i svijetprije no što se vežem, ako se ikad budemvezao.«

»Jednog ćeš se dana ipak vezati« reče MaliChandler mirno.

Ignatius Gallaher se sa svojom narančastomkravatom i sivoplavim očima okrenu premaprijatelju.

»Misliš?«»Vezat ćeš se jednog dana«, ponovi Mali

Chandler uporno, »kao svi ostali, samo akobudeš mogao naći djevojku.«

Malo je naglasio posljednje riječi i bio jesvjestan da se odao, ali, iako mu se rumenilona obrazima pojačalo, nije poniknuo predprijateljevim pogledom. Ignatius Gallaher ga jeneko vrijeme promatrao, a onda reče:

»Ako se to ikad dogodi, evo ti moje glave dato neće biti iz neke blesave zaljubljenosti.Oženit ću se zbog novca. Nevjesta će moratiimati dobar debeli račun u banci, inače mi seneće sviđati.«

Mali Chandler zatrese glavom.»Što, čovječe Božji« reče Ignatius Gallaher

naglo. »Znaš li u čemu je stvar? Dovoljna bibila samo jedna moja riječ i sutra bih imaoženu i novac. Ne vjeruješ? Znam, ali imastotine – ta, što ja kažem – tisuće bogatihNjemica i Židovki koji trule na parama i bile

bi presretne... pričekaj malo, momče. Pazi dali ću odigrati kartu kako treba. Kod mene nemašale kad se nečega prihvatim. Vidjet ćeš!«

Naglo je podigao čašu do usta, iskapio je dodna i glasno se nasmijao. Zatim se zamišljenozagledao preda se i rekao mirnijim glasom:

»Ali još mi se ne žuri. Ima vremena. Znaš,baš ne gorim od želje da se vežem za jednuženu.«

Učini usnama kao da nešto kuša i kiselorazvuče lice.

»Mislim da to s vremenom postaje malobljutavo.«

Mali je Chandler sjedio u sobi krajpredvorja s djetetom u naručju. Zbog štednjenisu držali sluškinju, ali je Annina sestraMonica dolazila svakog jutra i uvečer po jedansat da im pomogne. Međutim, Monica je većodavno otišla kući. Bilo je četvrt do devet.Mali Chandler vratio se te večeri kasno kući išto je još gore, zaboravio je donijeti Anniezamotak kave od Bawleyja. Naravno, bila je zbogtoga zlovoljna i nabusita. Rekla je da nećevečerati, ali kad je došlo vrijeme da setrgovina na uglu zatvori, odlučila je izaći ikupiti četvrt funte čaja i dvije funte šećera.Spretno mu je položila uspavano dijete unaručaj i rekla:

»Pazi, nemoj ga probuditi.«Iznad stola stajala je mala svjetiljka s

bijelim porculanskim sjenilom i obasjavalafotografiju u rožnatom okviru. Bila je toAnnina fotografija. Mali Chandler ju jepromatrao i konačno zaustavio pogled na tankimstisnutim usnama. Imala je na sebisvijetloplavu ljetnu bluzu koju joj je jednesubote donio na dar. Potrošio je za nju desetšilinga i jedanaest penija. A koliko ga je tekživaca stajala! I koliko je tog dana propatiočekajući pred ulazom da se trgovina isprazni idok je prilazio tezgi pokušavajući da izgledamiran kad je prodavačica iznijela pred njegahrpu ženskih bluza, pa dok je plaćao račun izaboravio da uzme izvratak, te ga je blagajnikdozvao i konačno dok se borio da ne porumenikad je izlazeći iz trgovine pregledavao je lizamotak dobro svezan. Kad je donio bluzu kući,Annie ga je poljubila i rekla mu da je vrlolijepa i otmjena, ali kad je čula cijenu,bacila je na stol i rekla da je prava podvalatražiti za nju deset šilinga i jedanaestpenija. U prvi mah htjela ju je vratiti, alikad ju je obukla, svidjela joj se, osobito krojrukava. Ponovo ga je poljubila i rekla mu da jezaista vrlo pažljiv što je mislio na nju.

Hm! ...Hladno je pogledao oči na fotografiji i one

su mu hladno odvratile pogled. Svakako, bile sulijepe, a i lice je bilo lijepo. Ali u njemu je

pronašao nešto podmuklo. Zašto je bilo takoprazno i ženskasto? Srdile su ga njene hladneoči . Odbijale su ga i izazivale. U njima nijebilo ni strasti ni zanosa. Sjetio se što jeGallaher rekao o bogatim Židovkama. Te tamneistočnjačke oči, mislio je, kako su punestrasti i razbludne čežnje! ...Zašto se oženioočima s fotografije?

Pitanje ga iznenadi i on se nervozno osvrnepo sobi. Činilo mu se da i u lijepom pokućstvukoje je kupio na otplatu ima nešto podmuklo.Annie ga je sama odabrala i ono ga jepodsjećalo na nju. Bilo je hladno i lijepo.Obuze ga mračna mržnja prema vlastitom životu.Zar ne bi mogao pobjeći iz ove kućice? Zar jeza njega bilo prekasno da počne živjetislobodno kao Gallaher? Možda bi mogao otići uLondon? Trebalo je još otplaćivati pokućstvo.Kad bi samo mogao napisati knjigu i objavitije, to bi mu otvorilo put.

Pred njim je na stolu ležala zbirkaByronovih pjesama. Otvorio ju je opreznolijevom rukom da ne probudi dijete i počeočitati prvu pjesmu:

U večernjoj tuzi utihnu vjetra šum,Više ni Zefir ne luta kroz taj lug,A ja obilazim Margaretin humI cvjetove bacam na ljubljeni strul.

Prekide čitanje. Osjećao je oko sebe u sobiritam stiha. Kako je bio sjetan! Da li bi i onmogao tako pisati, izraziti sjetu svoje duše ustihu? Bilo je toliko stvari koje je želioopisati: ono što je prije nekoliko sati osjetiona Grattan Bridgeu, na primjer. Kad bi mu sesamo moglo vratiti ono raspoloženje ...

Dijete se probudilo i zaplakalo. On spustiknjigu i stade ga ušutkivati, ali ono se nijehtjelo umiriti. Poče ga njihati u naručju, alitužni dječji plač postade još prodorniji.Zanjiha ga još brže i svrnu očima na drugukiticu:

U uskoj toj raki počiva njezin prah,Taj prah u kom nekoć...

Bilo je uzalud. Nije mogao čitati. Nijemogao ništa učiniti. Dijete se prodorno deralo.Bilo je uzalud, uzalud! Bio je doživotnizatočenik. Ruke su mu drhtale od srdžbe iodjednom prignuvši se nad djetetovo lice onzagrmi:

»Dosta!«Dijete načas prestade plakati, zgrči se od

straha i zavrišti. On skoči sa stolice i počebrzo hodati po sobi s djetetom na rukama. Onoje tužno jecalo, gubilo dah po nekoliko sekundii onda ponovo padalo u grčevit plač. Dreka seodbijala od tankih zidova u sobi. Mali Chandler

ga ponovo pokuša umiriti, ali ono jošgrčevitije zajeca. Gledao je u djetetovozgrčeno i drhtavo lice i poče ga hvatati strah.Izbroja sedam neprekidnih jecaja i prestravljenga pritisnu na grudi. Što, ako umre!...

Vrata se naglo otvoriše i u sobu uleti svazadihana mlada žena.

»Što se dogodilo? Što je?« viknu ona.Dijete zapade u grčevite jecaje.»Nije ništa, Annie... nije ništa... Počeo je

plakati...«Bacila je zamotke na pod i otme mu dijete.»Što si mu učinio?« — viknu ona i bijesno mu

pogleda u oči.Mali Chandler izdrža načas njen pogled, ali

srce mu se steže kad u njenim očima pročitamržnju. Poče zamuckivati:

»Nije ništa... Počeo... počeo je plakati...nisam mogao... nisam ništa učinio... Što?«

Ne obazirući se na njega ona poče hodati posobi čvrsto prigrlivši dijete i mrmljajući:

»Moj maleni! Moj majušni maleni! Preplašiosi se, srce?... Hajde, dušo, smiri se!Ninanena! Mamino janješce... Hajde, dušo!«

Mali Chandler osjeti kako su mu obraziporumenjeli od stida i povuče se od svjetlasvjetiljke. Slušao je kako djetinji jecajipostaju sve tiši i tiši i oči mu se ispunesuzama pokajanja.

PRIJEPISI

Zvono bijesno zazvoni i kad je gospođicaParker prišla govornoj cijevi, ljutiti glas sasjevernoirskim naglaskom prodorno dreknu:

»Pošaljite Farringtona ovamo!«Gospođica Parker vrati se pisaćem stroju i

reče muškarcu koji je sjedio za pisaćim stolom:»G. Alleyne vas zove gore.«Muškarac promrmlja u po glasa: Neka ide do

vraga! i odgurnu stolicu da ustane. Kad seuspravio bio je visok i krupan. Imao je mlohavotamnorumeno lice, svijetle obrve i brkove. Očisu mu bile malo izbuljene, a bjeloočnice mutne.Podigao je pregradu i prolazeći pokraj stranakaizađe iz ureda teškim korakom.

Tromo se uspinjao do drugog kata gdje je navratima bila mjedena ploča s natpisom G. Alleyne.Tu se zaustavi dašćući od napora i muke ipokuca. Kreštavi glas povika:

»Uđite.«Čovjek stupi u sobu g. Alleynea. Istog časa

g. Alleyne, čovuljak s naočalima u zlatnomokviru i s glatko obrijanim licem podiže glavuiznad hrpe spisa. Njegova je glava bila takoružičasta i ćelava da je izgledala kao veliko

jaje položeno na papire. G. Alleyne nije gubioni časa.

»Farrington? Što to znači? Zašto se moramuvijek na vas žaliti? Smijem li vas pitatizašto niste načinili prijepis ugovora izmeđuBodleyja i Kirwanna? Rekao sam vam da mora bitigotov do četiri sata.«

»Ali g. Shelley je rekao, gospodine ...«»Gospodin Shelley je rekao, gospodine... Budite

ljubazni i pazite što ja kažem, a ne što g.Shelley kaže, gospodine. Uvijek nađete neki izgovorda izmaknete poslu. Upozoravam vas da ću, akougovor ne bude prepisan prije večeri, morati otome obavijestiti g. Crosbieja... Jeste čuli?«

»Da, gospodine.«»Jeste li čuli?... Ah, i još jedno malo

upozorenje! Svejedno je da li govorim vama ilizidovima. Shvatite jednom za svagda da za ručakimate slobodnih samo pola sata, a ne sat i pol.Koliko jela uzimate, htio bih znati?...Izvolite sada izaći.«

»Da, gospodine.«G. Alleyne ponovo pognu glavu nad hrpu

papira. Čovjek je netremice gledao na ulaštenulubanju koja je upravljala poslovima tvrtke»Crosbie & Alleyne« i procjenjivao njenulomljivost. Grč bijesa stisnu mu grlo zanekoliko časaka, a onda prođe ostavljajući zasobom opori okus žeđi. Čovjek prepozna tajosjećaj i pomisli da bi se te večeri trebalo

dobro napiti. Prva polovina mjeseca je većdobrano prošla i, ako uspije završiti prijepisna vrijeme, g. Alleyne bi mu mogao dati nalogza predujam. Još uvijek je stajao prikovanapogleda za lubanju na hrpi papira. Odjednom g.Alleyne poče prevrtati papire tražeći nešto.Zatim, kao da do toga časa nije bio svjestančovjekove nazočnosti, podiže glavu i reče:

»Što je? Zar ćete tu stajati čitav dan?Časti mi, Farrington, vi olako shvaćatestvari!«

»Čekao sam samo da vidim...«»E pa dobro, ne morate čekati da vidite.

Idite i radite svoj posao.«Čovjek ode tromo prema vratima i kad je

izlazio iz sobe začu g. Alleyna kako za njimviče da će o svemu obavijestiti g.Crosbieja akougovor ne bude prepisan do večeri.

Vratio se do svog pisaćeg stola u donjemuredu i prebrojao listove koje je trebaloprepisati. Uzeo je pero i zamočio ga u tintu,ali umjesto da nastavi raditi, glupavo jebuljio u posljednje riječi koje je napisao: Ni ukojem slučaju neće rečeni Bernard Bodley biti... Spuštala sevečer i za nekoliko minuta zapalit će seplinska svjetlost. Tada će moći pisati. Osjećaoje da mora utažiti žeđ u grlu. Ustao je ipodižući pregradu kao ranije pođe premavratima. Pri izlasku ga glavni pisarispitivački pogleda.

»Samo na trenutak, g. Shelley«, reče čovjekusmjerivši prst kako bi pokazao kamo se uputio.

Glavni pisar pogleda policu za šešire i kadje vidio da su svi na broju, ne reče ništa. Čimje izašao na odmorište, čovjek izvuče iz džepapastirsku kariranu kapu, stavi je na glavu ibrzo sjuri niz rasklimane stepenice. Krijući ses unutarnje strane pločnika pođe prema uglu iiznenada nestade u jednoj veži. Konačno je biosiguran u mračnom kutu O’Neillove točionice ipomolivši glavu kroz okno koje je gledalo ugostionicu, on ga ispuni svojim vrelim licemkoje je bilo rumeno kao tamno vino ili tamnomeso i dozva:

»Pat, budi dobar i donesi mi čašu piva.«Konobar mu donese čašu piva. Čovjek ga na

dušak iskapi i zatraži kumin. Stavio je peni nadasku pod oknom i ostavljajući konobara da zanovčićem tapka u mraku izađe iz točionicejednako kriomice kao što je i ušao.

Tama popraćena gustom maglom polako seuvlačila u veljački sumrak i u Eustace Streetuveć su bile zapaljene svjetiljke. Čovjek jeišao uz kuće dok nije stigao do vrata svogureda i pitao se da li će moći završitiprijepis na vrijeme. Na stepenicama ga zapahnuvlažan oštar miris parfema. Očito, dok je biokod O’Neilla došla je gospođica Delacour. Brzoje gurnuo kapu u džep i stupio u ured sasmetenim izrazom lica.

»Zvao vas je g. Alleyne«, reče glavni pisarstrogo. »Gdje ste bili?«

Čovjek značajno pogleda dvije stranke kojesu stajale kraj pregrade kao da u njihovojnazočnosti ne može odgovoriti. Kako su objestranke bile muškarci, glavni se pisar nasmije.»Znam tu igru. Pet puta dnevno je malopreviše... Dakle, ne gubite vrijeme i odnesiteg. Alleyneu prijepis našeg dopisa u predmetuDelacour.«

Takve riječi u nazočnosti ljudi, trčanje uzastepenice i pivo koje je ispio na dušak smelisu čovjeka i kad je sjeo za svoj pisaći stol dapotraži predmet koji su mu zatražili, shvatikako nema nade da će završiti prijepis ugovoraprije pola šest. Spuštala se tamna vlažnavečer, on je čeznuo da se provede u gostionicipijući s prijateljima pod sjajem plinskihsvjetiljaka i uz zveket čaša. Pronašao jepredmet Delacour i izašao iz ureda. Nadao se dag. Alleyne neće otkriti da posljednja dva pismanedostaju.

Na čitavom putu do sobe g. Alleynea osjećaose oštar miris. Gospođica Delacour bila je ženasrednjih godina i izgledala je kao Židovka.Govorilo se da g. Alleyne udvara njoj ilinjenom novcu. Često je dolazila u ured i dugose zadržavala. Sada je sjedila kraj pisaćegstola u oblaku parfema, gladila držak kišobranai klimala velikim crnim perom na šeširu. G.Alleyne joj je okrenuo stolicu sučelice i

nehajno prebacio desnu nogu preko lijevogkoljena. Čovjek stavi predmet na stol i spoštovanjem se nakloni, ali ni g. Alleyne nigospođica Delacour nisu primjećivali njegovnaklon. G. Alleyne dirnu prstom predmet, azatim ga lako odgurnu kao da će reći: »Dobro je,možete otići!«

Čovjek se vrati u donji ured i ponovo sjedeza svoj pisaći stol. Pažljivo je piljio unedovršenu rečenicu: »Ni u kojem slučaju neće rečeniBernard Bodley biti... « i pomisli kako je čudno dasu posljednje tri riječi počinjale istimslovom. Glavni pisar poče požurivati gospođicuParker i reče joj da neće stići istipkati pismaza poštu. Čovjek je nekoliko minuta slušaokuckanje stroja, a zatim se lati posla dadovrši prijepis. Ali u glavi mu se mutilo imisli su mu se ponovo vraćale na sjaj i žamorgostionice. Večer je bila kao stvorena za toplepunčeve. Prisilio se da piše, no, kad je nasatu odbilo pet, preostalo mu je ipak joščetrnaest stranica za prijepis. Do vraga! Nećemoći završiti na vrijeme. Gorio je od želje danaglas prekune, da nekoga snažno opalipesnicom. Bio je toliko srdit da je umjestoBernard Bodley napisao Bernard Bernard i zato jemorao početi sve iznova na čistom papiru.

Osjećao se dovoljno jakim da razjuri posvesam čitav ured. Tijelo mu je gorjelo od željeda nešto učini, da pobjegne i iskali svojbijes. U njemu se nakupila gorčina svih

poniženja u životu... Da li bi privatno mogaozamoliti blagajnika za predujam? Ne, odblagajnika nikakve koristi, baš nikakvekoristi. On ne bi dao predujam... Znao je gdjeće sresti momke, Leonarda, O’Hallorana iNoseyja Flynna. Barometar njegovog raspoloženjabio je zreo za dobru pijanku.

Toliko je bio zaokupljen maštanjem da su gadva puta pozvali prije no što se odazvao. G.Alleyne i gospođica Delacour stajali su predpregradom i svi su se činovnici okrenuliočekujući da će se nešto dogoditi. Čovjek jeustao od svog pisaćeg stola. G. Alleyne započes bujicom pogrda i reče da nedostaju dva pisma.Čovjek odgovori da ništa ne zna o tome i da jenačinio vjeran prijepis. Bujica se nastavljala.Bila je tako žučljiva i gruba da se čovjekjedva suzdržavao da ne spusti pesnicu na glavučovuljka pred sobom.

»Ne znam ništa o druga dva pisma«, rečetupo.

»Ne-znate-ništa. Naravno, vi ne znate ništa,zaista«, reče g. Alleyne. »Recite mi«, nastavii pogleda najprije damu kraj sebe kao da tražipotvrdu, »mislite li da sam glupan? Mislite lida sam najveći glupan?«

Čovjek svrnu pogled s daminog lica na malujajoliku glavu i ponovo pogleda damu, i prijeno što je postao toga svjestan, njegov jezikiskoristi sretan trenutak:

»Mislim, gospodine, da nije zgodnopostavljati mi takvo pitanje.«

Svim činovnicima zastao je dah. Svi su bilizaprepašteni (autor duhovite primjedbe ništamanje od njegove okoline), a gospođica Delacourkoja je bila krupna i otvorena osoba prasnu ujasan smijeh. Mr. Alleyne pocrveni kao divljaruža i zgrči usne strašću patuljka. Mahao jepesnicom čovjeku u lice sve dok se nije počelatresti kao ručica kakvog električnog stroja.

»Drski nitkove! Drski nitkove! Brzo ću ja svama obračunati! Vidjet ćete! Ispričat ćete mise za vašu drskost ili ćete smjesta napustitiured! Izletjet ćete, kažem vam, ili ćete mi seispričati!«

Stajao je u veži preko puta uredapromatrajući da li će blagajnik izaći sam. Svisu službenici izašli i konačno se pojaviblagajnik s glavnim pisarom. Nije imalo smislareći mu bilo što dok je bio u društvu glavnogpisara. Čovjek osjeti da je u prilično gadnompoložaju. Bio je prisiljen da se kukavičkiispriča g. Alleyneu za drskost, a znao je ukakav će se osinjak ured pretvoriti poslijetoga. Sjetio se na koji je način g. Alleyneistjerao iz ureda malog Peakea kako bioslobodio mjesto za svog nećaka. Čovjek je biobijesan, žedan i osvetoljubiv, ljut na sebe ina druge. G. Alleyne mu neće dati ni časkamira, njegov će se život pretvoriti u pravi

pakao. Ovaj put je ispao glup. Zar nije mogaodržati jezik za zubima? Ali on i g. Alleynenisu se podnosili još od samog početka, od danakad ga je g. Alleyne čuo kako oponaša njegovsjevernoirski naglasak da bi zabavio Higginsa igospođicu Parker. To je bio početak. Mogao jezamoliti Higginsa da mu posudi nešto novaca,ali ovaj je i sam uvijek bio bez prebijenepare. Čovjek koji se brinuo za dvije obitelji,naravno da nije mogao...

Ponovo osjeti kako njegovo veliko tijelovapi za okrepom gostionice. Od magle ga počehvatati studen i on se pitao da li bi mogaoposuditi od Pata kod O’Neilla. Nije ga mogaomoliti više od jednog šilinga – a jedan šilingmu ne bi bio ni od kakve koristi. Ipak, moranekako doći do novca. Potrošio je posljednjipeni za čašu piva i uskoro će biti prekasno daigdje nabavi novac. Odjednom, dok se igraolancem od sata, sjeti se Terry Kellyjevezalagaonice u Fleet Streetu. To je bilo pravorješenje. Kako mu samo prije nije palo napamet.

Brzo je prošao kroz prolaz Temple Baramrmljajući u sebi da sada svi oni mogu otići dovraga, jer će se večeras dobro provesti.Procjenitelj kod Terry Kellyja reče: »Kruna!«,ali pohranitelj mu ponudi šest šilinga i nakoncu je zaista i primio šest šilinga. Izašaoje iz zalagaonice sav sretan držeći izmeđupalca i prstiju mali valjak kovanog novca. Na

pločnicima Westmoreland Streeta bilo je mnogomladih muškaraca i žena koji su se vraćali sposla, a otrcani derani trčkarali su amo-tamoizvikujući naslove večernjih izdanja.

Čovjek je prolazio kroz svjetinupromatrajući prizor s ponosom i zadovoljstvom istručnjački odmjeravajući mlade činovnice.Glava mu je brujala od galame, zvonjavetramvaja i zvižduka trolejbusa dok je unosnicama već naslućivao kolutave pare toplogpunča. I dok je tako išao, razmišljao je kakoće opisati prijateljima svoj doživljaj.

»Samo sam ga hladno pogledao, a onda nju.Onda sam ponovo pogledao njega — znate, bezikakve žurbe. Mislim da nije zgodno postaviti mi takvopitanje, rekao sam.«

Nosey Flynn je sjedio u svom uobičajenomkutu kod Davyja Byrnea i kad je čuo pričunaručio je Farringtonu piće i rekao da je tonajduhovitija doskočica koju je ikada čuo.Farrington nato njemu naruči piće. Nakon nekogvremena došli su O’Halloran i Paddy Leonard, paje Farrington i njima ponovio priču. O’Hallorannaruči za sve po jednu čašu kuhanog viskija iispriča kako je on odgovorio glavnom pisaru kadje radio kod Callana u Fownes’s Streetu, alikako je njegov odgovor nalikovao riječimaotmjenih pastira u eklogama, morao je priznatida nije bio tako duhovit kao Farrington.Farrington je nakon toga rekao prijateljima dabrzo ispiju pića i da naruče novu rundu.

Upravo kad su konobaru nabrajali svaki svojotrov, tko će banuti nego Higgins! Naravnomorao im se pridružiti. Muškarci ga zamole daim ispriča svoju verziju i on to učini vrloživahno, jer ga je pogled na pet malih kuhanihviskija veoma razveselio. Svi su urlali odsmijeha kad im je pokazivao kako je g. Alleynemahao pesnicom u lice Farringtonu. Zatim jeoponašao Farringtona i rekao: A moj ti je momakstajao hladan kao led, za koje je vrijeme Farringtongledao prijatelje svojim tromim mutnim očimasmiješeći se i pokatkad brisao donjom usnomzaostale kapi alkohola na brkovima.

Kad su ispili rundu nastala je tišina.O’Halloran je imao novaca, ali ostala dvojicačinilo se da nemaju, pa su svi napustiligostionicu nekako tužni. Na uglu su DukeHiggins i Nosey Flynn oteturali nalijevo, doksu se ostala trojica vratila u grad. Kiša jesipila na hladne ulice i kad su stigli do Uredaza istovar i utovar brodova Farrington predložida uđu u Scotch House. Gostionica je bila punaljudi i bučna od glasova i čaša. Njih trojicaproguraše se kraj bijednih prodavača žigica,koji su stajali kraj vrata i zastadoše na ugluuz šank. Počeše izmjenjivati priče. Leonard ihje upoznao s mladićem koji se zvao Weathers ikoji je nastupao u Tivoliju kao akrobat iputujući artist. Farrington svima naruči piće.Weathers reče da će uzeti mali irski viski iapolinaris. Farrington koji je imao jasne

pojmove o tome što je red upita prijatelje dali bi i oni htjeli apolinaris, ali oni rekošeTimu da njihova pića samo zagrije. Razgovor sepočeo vrtjeti oko kazališta. O’Halloran platirundu, a za njim Farrington slijedeću, dok jeWeathers negodovao da su pretjerali u irskojgostoljubivosti. Obećao im je da će ih uvućiiza kulisa gdje će ih upoznati s nekolikolijepih djevojaka. O’Halloran reče da će on iLeonard poći, ali da im se Farrington nećepridružiti jer je oženjen. Farrington im jesvojim velikim mutnim očima namignuo u znak daje to shvatio kao bockanje. Weathers svimanaruči po jednu malu čašicu i obeća da će se snjima naći kod Mulligana u Poolberg Streetu.

Kad su zatvorili Scotch House pođoše doMulligana. Uđoše u stražnji salon i O’Hallorannaruči za sve po jedan kuhani. Svi su se pomalorazgalili. Farrington je upravo naručivao novurundu kad se Weathers vratio. Na Farringtonovozadovoljstvo on ovaj put uze čašu svijetlogpiva. Blagajna se praznila, ali imali su jošuvijek dovoljno da nastave. Ubrzo zatim uđošedvije mlade žene s velikim šeširima i mladić ukariranom odijelu i sjedoše za stol do njih.Weathers ih pozdravi i reče društvu da su oniiz Tivolija. Farrington je svakog časapogledavao jednu od dviju mladih žena. U njenojpojavi bilo je nečeg napadnog. Šešir joj je bioobavijen ogromnim šalom od zelenkastoplavogmuslina, koji je svezala pod bradom u veliku

mašnu. Nosila je svijetložute rukavice koje sujoj sizale do lakata. Farrington je zadivljenopiljio u njenu punu ruku koju je često i smnogo dražesti pokretala. Ali još su ga višezadivile njene velike tamnosmeđe oči kad mu jenakon nekog vremena uzvratila pogled. Očarao gaje njihov izraz kad se iskosa zagledala unjega. Pogledala ga je još nokoliko puta i kadje njeno društvo odlazilo, očešala se o njegovustolicu i rekla londonskim naglaskom »O, pardon!«Promatrao ju je kad je izlazila iz salona unadi da će se još jednom osvrnuti prema njemu,ali razočarao se. Proklinjao je što nemanovaca, proklinjao je sve runde koje je platio,osobito sve viskije i apolinarise koje jenaručio za Weathersa. Iznad svega mrzio jemuktaše. Bio je toliko srdit da nije više znaoo čemu su razgovarali njegovi prijatelji.

Kad ga je Paddy Leonard dozvao, govorili suo spretnosti i snazi. Weathers je pokazivaodruštvu svoj biceps i toliko se razmetao da suostala dvojica pozvala Farringtona da spasinacionalnu čast. Farrington je zasukao rukav ipokazao mišiće. Prijatelji su ispitali objeruke, usporedili ih i konačno se dogovorili dase obojica okušaju u snazi. Raspremili su stoli oba muškarca nasloniše laktove i uhvatiše seza šake. Kad Paddy Leonard uzvikne: »Počnite!«svaki je morao pokušati da savije protivnikovuruku na stol. Farrington je izgledao vrloozbiljan i odlučan.

Poče borba. Nakon otprilike trideset sekundiWeathers polako savi protivnikovu ruku premastolu. Farringtonovo tamno poput vina rumenolice pocrveni još jače od bijesa i poniženjašto ga je pobijedio takav mladac.

»Ne smijete uprijeti svom težinom tijela.Borite se pošteno«, reče.

»Tko se ne bori pošteno?« reče drugi.»Pokušajmo opet. Ako bude neriješeno, treći

put će se odlučiti.«Borba ponovo započe. Na Farringtonovu su

čelu skočile žile, a blijeda Weathersova kožapostade rumena kao božur. Od napora su imdrhtale ruke i šake. Nakon duge borbe Weathersponovo polako savi protivnikovu ruku.Promatrači ga pozdraviše žamorom odobravanja.Konobar koji je stajao kraj stola kimnu svojomcrvenom glavom prema pobjedniku i reče glupomprisnošću:

»Ah, to je vještina!«»Koga vraga ti znaš o tome?« reče bijesno

Farrington okomivši se na čovjeka. »Što sepetljaš u stvari koje te se ne tiču!«

»Ššš!« reče O’Halloran promatrajućiFarringtonovo bijesno lice. »Platite, momci.Naručit ćemo još samo po jednu malu čašu i ondaidemo.«

Na uglu O’Conell Bridgea stajao je vrlonamrgođen čovjek i čekao mali tramvaj linijeSandymount da ga odveze kući. Kipio je od

prigušene srdžbe i osvetoljubivosti. Osjećao seponižen i zlovoljan. Nije čak bio ni pijan, a udžepu mu je ostalo još samo dva penija. Sve jeproklinjao. Upropastio se u uredu, založio sat,potrošio sav novac pa bar da se opio! Ponovo jepočeo osjećati žeđ i želju da se vrati u topluzadimljenu gostionicu. Izgubio je ugled snažnogčovjeka nakon što ga je dvaput pobijedio običandječak. Srce mu je kipjelo od bijesa i kad sesjetio žene u velikom šeširu koja se očešala onjega i rekla: »Pardon!« srdžba ga gotovo uguši.

Izašao je iz tramvaja u Shelbourne Roadu izašao svojim velikim tijelom u sjenu pod zidomvojarne. Mrzio je povratak kući. Kad je ušaokroz stražnja vrata u kuhinji nije bilo nikoga,a vatra se bila gotovo posve utrnula. Viknuo jena gornji kat:

»Ada! Ada!«Žena mu je bila sitna i imala je lukavo

lice. Zlostavljala je muža kad je bio trijezan,a on nju kad je bio pijan. Imali su peterodjece. Jedan mali dječak dotrči stepenicama.

»Tko je to?« upita čovjek piljeći u tamu.»Ja, tata.«»Tko si ti? Charlie?«»Ne, tata. Tom.«»Gdje ti je majka?«»Otišla je u crkvu.«

»Lijepo, a da li se sjetila da mi ostavivečeru?«

»Da, tata. Ja...«»Upali svjetiljku. Zašto je u kući mrak?

Jesu li dmga djeca u krevetu?«Čovjek se tromo spusti na stolicu dok je

dječarac palio svjetiljku. On poče oponašatiotegnuti naglasak svog sina ponavljajući zasebe: »U crkvi. U crkvi, molim!« Kad je svjetiljkazasjala on udari pesnicom o stol i zagrmi:

»Što ima za večeru?«»Sad ću ti... skuhati, tata«, reče dječarac.Čovjek bijesno skoči i pokaza na štednjak.»Zar na ovoj vatri? Pustio si da se utrne!

Boga mi, naučit ću te da ti se to nikad više nedogodi!«

Zakoraknu prema vratima i dohvati štap kojije bio naslonjen iza njih.

»Naučit ću te kako se zapušta vatra!« reče izasuka rukav kako bi slobodnije zamahivao.

Dječak zaplače O,tata! i potrči cvileći okostola, ali čovjek pojuri za njim i uhvati ga zahaljetak. Dječak se sav prestravljen osvrnu,ali kad je vidio da nema načina da pobjegne,pade na koljena.

»Sad ćemo vidjeti da li ćeš drugi putzapustiti vatru!« reče čovjek i poče ga žestokoudarati štapom. »Evo ti, štene jedno!«

Štap pogodi dječaka po bedru i on vrisnu odbola. Sklopi ruke i podiže ih uvis, a glas muzadrhta od straha.

»O, tata!« plakao je. »Nemoj me tući, tata!Ja ću... Ja ću moliti za tebe Zdravomariju...molit ću za tebe Zdravomariju, tata, ako me nebudeš tukao... Molit ću Zdravomariju...«

ILOVAČA

Upraviteljica joj je dopustila da ode čimžene dobiju čaj i Maria se radovala svomvečernjem izlasku. Kuhinja je sjala od čistoće.Kuharica je rekla da bi se čovjek mogaoogledati u velikim bakrenim kotlovima. Štednjakje bio čist i blistao je, a na jednom odpomoćnih stolova bila su četiri velikasvisvetska kolača od riže. Izgledali su čitavi,ali se iz blizine vidjelo da su bili izrezanina duge debele jednake komade spremne zaposluživanje uz čaj. To ih je Maria samaizrezala.

Maria je zaista bila vrlo vrlo maljušna, aliimala je duguljast nos i vrlo dugu bradu.Govorila je malo kroz nos i uvijek tepala: Da,draga ili Ne, draga! Kad god bi se žene svađalezbog korita poslali bi je da ih izmiri što bijoj obično i uspijevalo. Jednog joj danaupraviteljica reče:

»Maria, ti si pravi anđeo mira!«Pohvalu su čule pomoćnica upraviteljice i

dvije dame iz uprave. A Ginger Mooney je uvijekgovorila da ne zna što bi učinila s nijemomženom koja se brinula za glačala kad ne bi biloMarije. Svi su voljeli Mariju.

Žene će dobiti čaj u šest sati i ona ćeuspjeti otići prije sedam. Od Ballsbridgea doPillara ima dvadeset minuta, od Pillara doDrumcondre također dvadeset minuta i trebat ćejoj još dvadeset minuta da kupi što je naumila.Tako će stići prije osam. Izvukla je novčarkusa srebrnim sponama i iznova pročitala riječiUspomena iz Belfasta. Veoma je voljela tu novčarku,jer ju je donio Joe prije pet godina kad su oni Alphy na Duhovski ponedjeljak otišli na izletu Belfast. U novčarki je imala jednu krunu udva komada i nešto sitnog novca. Ostat će jojčistih pet šilinga kad plati tramvaj. Kako ćebiti lijepo kad se svi uvečer nađu i kad djecabudu zapjevala. Bojala se jedino da se Joe neopije. Bio je posve drugačiji kad je bio pijan.

Često ju je nagovarao da dođe živjeti snjima, ali ona se bojala da će im smetati (iakoje Joeova žena prema njoj uvijek bilaljubazna), a i navikla se na život u praonici.Joe je bio dobar čovjek. Ona ga je podigla, a iAlphyja. Joe je često govorio:

»Mama je mama, ali Maria je moja pravamajka.«

Poslije diobe momci su joj našli tonamještenje u praonici Dublin noću gdje joj seveoma svidjelo. Nekada je ružno mislila oprotestantima, a sada joj se činilo da su vrlofini ljudi, malo mirniji i ozbiljniji, aliugodni za zajednički život. A onda, ustakleniku je držala cvijeće za koje se sazadovoljstvom brinula. Imala je krasnu papratismolovac i svakome tko bi joj došao u posjete,poklonila bi nekoliko cjepika. Jednu stvarnikako nije voljela, a to su bili mokri tragovipo hodnicima; ali s upraviteljicom je bilo takodivno raditi, bila je tako plemenita.

Kad joj je kuharica rekla da je sve gotovo,Maria je otišla u blagovaonicu i počelapotezati veliko zvono. Nekoliko časaka kasniježene su počele dolaziti po dvije-tri brišućimokre šake o skute i spuštajući rukave prekocrvenih pokvašenih laktova. Sjedale su krajsvojih golemih vrčeva koje su kuharica i nijemažena punile do vrha toplim zaslađenim čajem smlijekom iz velikih limenih kanti. Maria jenadgledala podjelu svisvetskog rižinog kolača ipazila da svaka žena dobije četiri komada. Kodjela se mnogo smijalo i šalilo. Lizzie Flamingreče da će se Maria ove godine sigurnozaručiti, pa iako je to ponavljala svake godineuoči Svih svetih, Maria se nasmijala i rekla dajoj nije stalo ni do prstena ni do muškaraca.Dok se smijala njene su sivozelene očisvjetlucale tužnom stidljivošću i vrh nosa samo

što joj se nije sastavio s vrhom brade. Tada jeGinger Mooney podigla svoj vrč čaja ipredložila da popiju za Mariju zdravicu, a kadsu sve ostale žene zalupetale vrčevima postolu, ona reče da joj je žao što u vrču nijeumjesto čaja pivo. Maria je ponovo zahihotalasve dok joj se vrh nosa gotovo sastavio sbradom, a sićušno tijelo samo što se nijeiskidalo od smijeha, jer je znala da je Mooneymislila najbolje iako se ponašala kao prostažena.

A kako se tek Maria veselila kad su ženezavršile s čajem i kuharica s nijemom ženompočela pospremati stol. Otišla je u svoju malusobicu i sjetivši se da je sutradan blagdanpremjestila je kazaljku na budilici od sedam našest sati. Zatim je svukla radnu suknju i kućnecipele i ispružila po krevetu svoju najboljusuknju i do nogu kreveta stavila blagdanskecipele. Presvukla je i bluzu i dok je stajalapred ogledalom prisjećala se kako se, kad jebila mlada djevojka, oblačila za misu nedjeljomujutro. Promatrala je s čudnim uzbuđenjemmajušno tijelo koje je tako često dotjerivala.I učini joj se i pored poodmaklih godina da jelijepo i čisto.

Kad je izašla, ulice su svjetlucale od kišei ona je bila sretna što je ponijela starismeđi kišni ogrtač. Tramvaj je bio pun, pa jemorala sjesti na malu stolicu kraj ulaza licemokrenuta prema ljudima, a noge su joj jedva

dodirivale pod. U mislima je sastavilaredoslijed svih poslova koje je naumila obavitii pomisli koliko je bolje biti neovisan i imatiu džepu svoj vlastit novac. Nadala se da ćelijepo provesti večer. Bila je uvjerena da ćese lijepo provesti, ali neprestano je mislilakako je šteta što Alphy i Joe međusobno negovore. Sada su se stalno svađali, a kad subili dječaci divno su se slagali. Ali, takav ježivot.

Sišla je s tramvaja kod Pillara i žurno seprovlačila među prolaznicima. Ušla je uDownesovu slastičarnicu, ali tu je bilo tolikoljudi da je prošlo podosta vremena dok su jojse obratili. Kupila je tuce miješanih kolača pojedan peni i konačno izašla iz radnjenatovarena velikom vrećicom. Zatim jerazmislila što će još kupiti. Htjela jeodnijeti nešto doista lijepo. Znala je da ćetamo sigurno naći dosta jabuka i oraha. Teškojoj je bilo odabrati dar i tog se časa sjetilasamo kolača. Odlučila je kupiti kolač odšljiva, ali kod Downesa kolač od šljiva nijebio osobito bogato ukrašen preljevom od badema,pa je zato otišla u jednu slastičarnicu u HenryStreetu. Tu je dugo odabirala i otmjena mladaprodavačica iza pulta koju je to očito malouzrujavalo, upita je da li možda traži svadbenikolač. Maria je porumenjela i nasmiješila se,ali mlada je prodavačica bila vrlo ozbiljna i

konačno odrezala debeo komad kolača od šljiva,zamotala ga i rekla:

»Dva šilinga i četiri penija, molim.«Mislila je da će u tramvaju za Drumcondru

morati stajati čitavim putem, jer se činilo daje nijedan mladić nije primijetio, ali jojjedan stariji gospodin ustupi mjesto. Bio je tokrupan čovjek s tvrdim smeđim šeširom na glavi.Imao je četvrtasto crveno lice i prosijedebrkove. Maria pomisli da je sigurno nekad biobojnik i koliko je uglađeniji od mladihmuškaraca koji su jednostavno gledali ravnopreda se. Gospodin poče s njom čavrljati o Svimsvetima i kišovitom vremenu. Zaključi da jenjena torba puna dobrih stvari za mališane ireče da je pravo da se djeca raduju dok su jošmala.

Maria je jednako mislila i povlađivala musmjernim kimanjem glave. Bio je vrlo ljubazanprema njoj i kad je izlazila kod Canal Bridgeazahvalila mu se i naklonila. I on se njojnaklonio i podigao šešir i prijazno senasmiješio. A ona, dok se uspinjala strmomulicom prignuvši glavu pod kišom, pomisli kakoje lako prepoznati u čovjeku gospodina čak iakoje malo popio.

Kad .je ušla u Joeovu kuću, svi rekoše: O,evo Marije! I Joe je bio tu, tek što se vratio sposla i sva su djeca bila odjevena u blagdanskuodjeću. Došle su i dvije velike djevojčice izsusjedstva i igre su se redale jedna za drugom.

Maria dade vrećicu s kolačima najstarijemdječaku Alphyju da ih podijeli, a gđa. Donnellyjoj reče da je zaista predobra što je donijelatako veliku vrećicu i naredi djeci da kažu:

»Hvala Maria.«Tada Maria reče da je donijela tati i mami

nešto osobito, nešto što će im se sigurnosvidjeti i poče tražiti kolač od šljiva.Pogleda u Downesovu vrećicu, a zatim u džepovesvog kišnog ogrtača, pa na stalku u predvorju,ali ga nigdje nije mogla naći. Upita djecu dali ga je netko od njih pojeo – naravno zabunom– ali djeca su odgovorila da nisu i činilo sekao da im nije drago jesti kolače ako ih sesumnjiči da kradu. Svatko je mislio da zna kakose kolač izgubio, a gđa. Donnelly reče da ga jeMaria očito zaboravila u tramvaju. Maria sesjeti kako ju je smeo gospodin s prosijedimbrkovima i porumeni od stida zbog neprilike ižalosti. Pri pomisli da je njeno maloiznenađenje propalo i da je uzalud potrošiladva šilinga i četiri penija samo što nijezaplakala.

Ali Joe reče da to nije važno i posjedne jekraj ognjišta. Bio je vrlo dobar prema njoj.Ispričao joj je sve događaje iz svog ureda ikako je duhovito odbrusio šefu. Maria nijeshvaćala zašto se Joe toliko smijao svojojdoskočici, ali reče da je šef po svoj prilicivrlo drzak čovjek. Joe reče da nije tako loš,samo treba s njim znati, i da je vrlo pristojan

sve dok ga čovjek ne razljuti. Gđa. Donnellysvirala je na glasoviru, a djeca su plesala ipjevala. Zatim su djevojčice iz susjedstvapočele sve redom nuditi orasima. Nitko nijemogao naći orašar i Joe se zamalo naljutio zbogtoga i pitao ih što misle kako će Maria lomitiorahe bez orašara. Ali Maria reče da ne voliorahe i da se ne brinu zbog nje. Joe upita dali bi pila pivo, a gđa. Donnelly reče da imajuu kući i bocu portugalskog vina ako želi. Mariareče da bi najviše voljela da je ničim ne nude,ali Joe je bio uporan.

Maria popusti i oni svi zajedno posjedašeoko ognjišta i povedoše razgovor o starimvremenima. Maria odluči da kaže koju dobruriječ za Alphyja, ali Joe se zakle neka ga Bogna mjestu ubije ako ikad progovori sa svojimbratom. Maria ga zamoli da joj oprosti što jeuopće započela razgovor o tome. Gđa. Donnellyreče svom mužu da je velika sramota što takogovori o rođenom bratu, ali Joe odgovori daAlphy nije njegov brat i samo što od toga nijenastala svađa. Ipak, Joe reče da će se svladatis obzirom na blagdansku večer i zamoli ženu daotvori još koju bocu piva. Djevojčice izsusjedstva zametnuše neke svisvetske igre izačas su opet svi bili veseli. Maria je bilasretna što vidi djecu tako radosnu i Joea injegovu ženu tako dobro raspoložene. Djevojčiceiz susjedstva staviše na stol nekoliko zdjela izatim dovedoše do stola jedno dijete zavezanih

očiju. Jedno je dobilo molitvenik, a ostalotroje vodu, a kad je jedna od susjedovihdjevojčica dobila prsten i porumenjela, gđa.Donnelly zaprijeti joj prstom kao da će reći:O,ja sve znam o tome! Djeca su tražila da i Mariazaveže oči da vide što će ona izvući izzdjelice na stolu i kad su joj stavljali rubac,ona se počela smijati i smijala se sve dok jojse vrh nosa gotovo sastavio s vrhom brade.

Odveli su je do stola u smijehu i šali i onaje, kako su joj rekli, ispružila ruku ispustila je u jednu zdjelu. Osjetila je međuprstima meku vlažnu masu i začudila se što susvi zašutjeli i što joj nisu razvezali oči.Tišina je potrajala nekoliko časaka, a zatim jezačula neko natezanje i šaputanje. Netko jenešto rekao o vrtu, a gđa. Donnelly je natopodviknula na jednu djevojčicu iz susjedstva inaredila joj da nešto odmah baci, jer se takone igra. Maria shvati da prvi put igra nijevrijedila i da se sve mora ponoviti. Ovog putadobila je molitvenik.

Poslije toga gđa. Donnelly svirala je djeciškotski ples gospođice McCloud, a Joe ponukaMariju da uzme čašu vina. Uskoro su opet svibili veseli i gospođa Donnelly reče da će Mariastupiti u samostan prije kraja godine jer jedobila molitvenik. Joe nikad nije bio takoprijazan prema Mariji kao te večeri, nikad jojnije tako mnogo pričao o lijepim stvarima i o

uspomenama. Ona reče da su svi prema njoj takodobri.

Konačno su djeca postala umorna i pospana iJoe zamoli Mariju da zapjeva neku pjesmicuprije no što ode, jednu od onih starih pjesama.Gđa. Donnelly reče: Molimo te, Maria! i tako jeMaria morala ustati i prići glasoviru. Gđa.Donnelly zamoli djecu da utihnu i da poslušajuMarijinu pjesmu. Ona je zasvirala uvod i rekla:Sad, Maria! i Maria sva rumena započe pjevatisitnim drhtavim glasom. Pjevala je »Ja usnih dastupih u mramorni dvor« i kad je došla do drugekitice poče iznova prvu kiticu:

Ja usnih da stupih u mramorne dvoreDvorjani i sluge dame tu dvore,I među svima toga gradaJa sam tvoj ponos i tvoja nada.

Nebrojenim blagom hvalit sam se mogoI podrijetlom prastarim.Ali usnih i to, što mi godilo je mnogo.Da ti me ljubiš dušom svom.

Ali nitko je nije htio upozoriti da jepogriješila i kad je završila Joe je bio veomadirnut. Rekao je da nikad više neće biti kaošto je bilo nekada, niti će ikada biti pjesamakakve su pjesme sirotog staroga Balfea, bezobzira što drugi ljudi misle o tome. Oči su mu

bile tako pune suza da nije mogao naći što jetražio i na kraju je morao upitati ženu da mukaže gdje je vadičep.

BOLAN SLUČAJ

G. James Duffy živio je u Chapelizodu jer ježelio stanovati što dalje od grada čiji je biograđanin i jer su mu se sva ostala predgrađaDublina činila prosta, moderna i pretenciozna.Živio je u jednoj staroj tmurnoj kući i sa svogje prozora mogao gledati napuštenu pecaru ilimalo dalje plitku rijeku na kojoj je Dublin biosagrađen. U njegovoj sobi nije bilo ni saga nislika na visokim zidovima. Sam je kupio svakikomad pokućstva: crni željezni krevet, željezniumivaonik, četiri stolice od trske, klinčanicu,posudu za ugljen, zagrad za ognjište, lopaticui žarače i pisaći stol sa dva gornja pretinca.U udubini u zidu načinili su mu ormar za knjiges policama od bijelog drveta. Krevet je biopresvučen bijelom posteljinom, a ispred njegabio je prostrt crnocrveni prostirač. Iznadumivaonika visilo je malo ručno zrcalo i danjuje kao jedini ukras na okviru ognjišta stajalasvjetiljka s bijelim sjenilom. Na bijelimdrvenim policama knjige su bile poredane premaveličini odozdo prema gore. Sabrana djelaWordswortha stajala su na jednom kraju najdonje

police, dok je Maymooth Catechism uvučen uplatnene korice neke bilježnice bio na drugomkraju najgornje police. Na stolu je uvijek biopribor za pisanje. U pretincu je ležao prijevodHauptmannovog Michaela Kramera u rukopisu sabilješkama za scensko izvođenje koje su bileispisane ljubičastom tintom i mali svežanjlistića pričvršćenih mjedenom spojnicom. U teje listove povremeno upisivao poneku izreku, au jednom času ironije prilijepio je naslovnekog oglasa za Žučne dražeje. Pri podizanjupoklopca s pretinaca dopro bi prigušen miris –miris novih olovaka od cedrovine ili bočicegumiarabike ili prezrele jabuke koja je moždabila tu ostavljena i zaboravljena.

G. Duffy mrzio je sve što je nagoviještalofizičku ili duševnu poremećenost.Srednjovjekovni bi ga liječnik nazvaosaturnjakom. Njegovo lice na kojem su bileucrtane sve njegove godine bilo je mrke bojekao dublinske ulice. Na dugoljastoj i priličnovelikoj glavi rasla je suha crna kosa, ažućkastosmeđi brkovi jedva su mu pokrivalineprijazne usne. Čak su mu i jagodice pridavalegrubi izraz. No u njegovim očima koje su seotvarale svijetu ispod žućkastosmeđih obrvanije bilo grubosti već su odavale čovjeka kojije bio uvijek spreman da prema ljudima budeblag, ali se često razočarao. Živio je naizvjesnoj udaljenosti od samog sebe isumnjičavo postrance promatrao svoje vlastite

čine. Imao je čudan autobiografski običaj da odvremena do vremena sastavi o sebi neku rečenicuu kojoj je podmet bio u trećem licu, a prirok uprošlom vremenu. Nikada nije davao milostinjuprosjacima, imao je čvrst hod i poštapao sedebelim ljeskovim štapom.

Godinama je bio blagajnik u jednoj privatnojbanci u Baggot Streetu. Svakog je jutra odlazioiz Chapelizoda tramvajem na posao. U podne jeišao k Danu Burkeu na ručak gdje je uzimao bocusvijetlog njemačkog piva i zdjelicu aru-arukeksa. U četiri sata napuštao je posao.Večeravao je u jednom restoranu u George’sStreetu gdje se osjećao sigurnim od društvadublinske zlatne mladeži i gdje su bilepristupačne cijene. Večeri je provodio ili zagazdaričinim glasovirom ili lutajući gradskomokolicom. Ljubav prema Mozartovoj glazbi odvelabi ga ponekad u operu ili na koncert. To jebila jedina njegova rasipnost u životu.

Nije imao ni drugova ni prijatelja, nijeznao ni za crkvu ni za vjeru. Živio je svojduhovni život bez dodira s drugima i svoje jerođake posjećivao samo na Božić i ispraćao ihna groblje kad su umirali. Te dvije društveneobveze obavljao je zbog njihove staredostojanstvenosti, ali zato nije činio nikakvedruge ustupke građanskim običajima. Dopuštao jemogućnost da bi u izvjesnim okolnostimaopljačkao banku u kojoj je radio, ali kako te

okolnosti nikad nisu nastupile, njegov se životravnomjerno odvijao – kao jednolična priča.

Jedne se večeri našao u Rotundi između dvijedame. Slabo posjećena i tiha dvorananagoviještala je žalosni neuspjeh. Dama koja jesjedila odmah do njega osvrnula se po pustomgledalištu nekoliko puta i rekla:

»Kakva šteta da je večeras tako malo ljudi!Tako je teško za izvođače kad moraju pjevatipred praznim sjedalima.«

Prihvatio je njenu primjedbu kao poziv narazgovor. Čudio se što je bila takopristupačna. Dok su razgovarali trudio se da jezauvijek zadrži u sjećanju. Kad je doznao da jedjevojka do nje njena kći, prosudio je da jegodinu-dvije mlađa od njega. Njeno lice koje jenekada zacijelo bilo lijepo zadržalo je pametniizraz. Bilo je ovalno s jasno izraženim crtama.Oči su joj bile tamnoplave, a pogled čvrst.Isprva su imale prkosni izraz koji se kasnijezamućivao zbog, kako se činilo, namjernogsuživanja zjenice i otkrivao za trenutak vrloosjetljivu narav. Zjenica se brzo opet širila itad bi njenom prirodom koja se tek malo otkrilaponovo ovladao razum. I njen kratki astrahanskiogrtač koji je ocrtavao grudi izvjesne punoćejoš je određenije isticao tu crtu prkosa.

Ponovo se sreo s njom nekoliko tjedanakasnije na koncertu u Earlsfort Terraceu i kadje njena kćerka odvratila pozornost, iskoristioje te trenutke da s njom prisnije porazgovori.

Ona je nekoliko puta spomenula muža, ali stakvim prizvukom da se nikako nije mogloshvatiti kao upozorenje. Zvala se gđa. Sinico.Prapradjed njenog oca došao je iz Leghorna. Mužjoj je bio kapetan na trgovačkom brodu koji jeprometovao između Dublina i Nizozemske. Imalisu jedno dijete.

Kad ju je po treći put slučajno susreosmogao je hrabrosti da je zamoli za sastanak.Došla je. Poslije tog prvog sastanka slijedilisu mnogi. Uvijek su se nalazili uvečer iodlazili na šetnju u najmirnije četvrti građa.G. Duffy je, međutim, mrzio svaku potajnost ikad je uvidio da će biti prisiljeni da sekriomice sastaju, zamolio ju je da ga pozove ukuću. Kapetan Sinico je prihvatio njegoveposjete, jer je mislio da je u pitanju rukanjegove kćeri. On je svoju ženu tako iskrenosmetnuo s liste svojih užitaka da mu nije paloni na kraj pameti kako bi nekom drugom moglazapeti za oko. Kako je muž obično bio na putu,a kćerka odlazila da daje satove iz glazbe, g.Duffy je imao često priliku da uživa ugospođinu društvu. Ni on ni ona nisu nikadaprije imali takav doživljaj i nijedno od njihnije u tome vidjelo nešto neprilično. Malo-pomalo on je protkao njene misli svojimmislima. Posuđivao joj je knjige, punio jojglavu idejama i dijelio s njom svoj duhovniživot. Ona ga je u svemu slušala.

Ponekad bi kao odgovor na njegova izlaganjaiznijela poneku činjenicu iz svog života.Gotovo s majčinskom brigom poticala ga je dajoj potpuno otvori dušu. Postala je njegovispovjednik. Rekao joj je da je neko vrijemeodlazio na sastanke Irske socijalističkestranke u potkrovnici osvijetljenoj slabompetrolejkom, gdje se među dvadesetak svjesnihradnika izdvajao kao jedinstvena ličnost. Kadse stranka podijelila na tri sekcije, svaka sasvojim vođom i u vlastitom potkrovlju, on jeprestao odlaziti na sastanke. Diskusijeradnika, rekao je, bile su prekomjernomalodušne. Suviše ih je zanimalo pitanjenadnica. Osjećao je da su grubi realisti i dane podnose određenost koja je bila ploddokolice i njima nedostupna. Rekao joj je daDublin neće doživjeti socijalističku revolucijujoš nekoliko stoljeća.

Pitala ga je zašto ne zapisuje svoje misli.Čemu? – odgovarao joj je pun gorčine. Zar da senadmeće s frazerima koji nisu sposobni dadosljedno misle niti šezdeset sekundi? Da sepodvrgne kriticizmu šupljoglave srednje klasekoja je povjeravala svoje ćudoređe policajcimai svoje lijepe umjetnosti impresarijima?

Često je odlazio u njenu malu kućicu izvanDublina. Tamo su provodili večeri sami. Malo-pomalo, kako su im se misli prožimale, počelisu govoriti o prisnijim stvarima. Njenoprijateljstvo bilo je kao topla zemlja oko

egzotične biljke. Toliko je puta dopuštala daih obavije tama i izbjegavala je da zapalisvjetiljku. Zbližavala ih je mračna diskretnasoba, njihova osamljenost, glazba koja je jošuvijek odzvanjala u njihovim ušima. Njega je taveza oplemenjivala, brisala grube crte njegovenaravi, ispunjavala osjećajnošću njegov duhovniživot. Ponekad bi se zatekao kako prisluškujesvoj vlastiti glas. Mislio je da će se u njenimočima uzdići do anđeoske visine. I dok je sveviše vezivao uza se vatrenu prirodu svojeprijateljice, jedan čudni bezlični glas koji jeprepoznao kao svoj vlastiti neprestano mu jegovorio o neizlječivoj usamljenosti duše. Nemožemo se nikome dati, govorio je taj glas, mipripadamo samo sebi. Ali jedne večeri kad jegđa Sinico poslije svih znakova neobičnoguzbuđenja strastveno dohvatila njegovu ruku ipritisnula je na svoj obraz, došao je kraj timrazgovorima.

G. Duffy se veoma iznenadio. Razočaralo gaje njeno tumačenje njegovih riječi. Poslijetoga nije ju posjećivao čitavu sedmicu. Zatimjoj je pisao i zamolio je da se ponovo nađu.Kako je želio da njihovo prijašnjeispovijedanje koje je sada bilo narušeno neutječe na posljednji razgovor i ne uznemiri ga,sastali su se u maloj slastičarnici blizuParkgatea. Bio je prohladni jesenski dan, aliusprkos studeni šetali su stazama parka gotovotri sata. Dogovorili su se da prekinu svoj

odnos. Svaka je veza, rekao je on, veza tuge.Kad su izašli iz parka šutke su pošli prematramvaju. Ali tu ona poče tako jako drhtati dase on, plašeći se još jednog njenog ispada,brzo oprosti i ostavi je. Nekoliko dana kasnijedobio je zamotak u kojem su bile njegove knjigei note.

Prošlo je četiri godine. G. Duffy se vratiosvom jednoličnom načinu života. Njegova je sobajoš uvijek svjedočila o sređenosti njegovaduha. Nekoliko novih glazbenih djela bilo jenaslagano na donjoj polici stalka za note, a napolici za knjige stajale su dvije Nietzscheoveknjige: Tako je govorio Zaratustra i Vedra znanost.Rijetko je kad zapisivao nešto na listićimapapira koji su ležali u pretincu. Dva mjesecanakon posljednjeg razgovora s gđom. Siniconapisao je: »Ljubav između muškarca i muškarcanemoguća je, jer između njih ne smije bitispolnog odnosa, a prijateljstvo između muškarcai žene nemoguće je, jer između njih mora doćido spolnog odnosa.« Izbjegavao je koncerte daje ne bi sreo. Otac mu je umro. Mlađi suvlasnikbanke povukao se. A on je još uvijek svakogjutra odlazio tramvajem u grad i svake sevečeri pješice vraćao kući nakon što je skromnovečerao u George’s Streetu i poslije jelapročitao večernje novine.

Jedne večeri, upravo kad je stavljao u ustazalogaj usoljene govedine s kupusom, ruka muzastade u zraku. Netremice je gledao članak u

večernjim novinama koje je naslonio na vrč svodom. Spustio je zalogaj na tanjur i staopažljivo čitati. Zatim je popio čašu vode,odgurnuo tanjur u stranu, nalaktio se, savionovine i spustio ih pred sebe. Pročitao je ističanak još nekoliko puta. Po kupusu se počelahvatati hladna bijela masnoća. Došla jekonobarica i upitala ga da li možda jelo nijedobro pripremljeno. Odgovorio joj je da je vrlodobro i s mukom proguta još nekoliko zalogaja.Onda je platio račun i izašao.

Brzo je hodao kroz studenski suton pravilnoudarajući po tlu svojim debelim ljeskovimštapom dok mu je iz džepa tijesnog mornarskogkaputa virio krajičak žućkastog Maila. Naosamljenoj cesti koja vodi od Parkgatea doChapelizoda uspori korak. Štapom je sadaslabije udarao po tlu, a na hladnom zraku mu seledio dah koji mu se nepravilno izvijao izgrudi kao niz uzdaha. Čim je stigao kući, odmahje otišao u svoju sobu, izvukao novine iz džepai ponovo ih počeo čitati kraj prozora uza sveslabiju svjetlost predvečerja. Nije čitaonaglas, ali micao je usnama kao svećenik kadčita Secreto. Članak je glasio:

SMRT JEDNE GOSPOĐE NA KOLODVORUSIDNEY PARADE

Bolan slučaj

Danas je u Gradskoj bolnici u Dublinuzamjenik istražitelja (u odsustvu g. Leveretta)izvršio uviđaj nad tijelom gđe. Emily Sinicostare četrdeset i tri godine koja je poginulana kolodvoru Sydney Parade jučer uvečer.Istraga je pokazala da je pokojnu gospođu učasu kad je namjeravala preći prugu oborilalokomotiva putničkog vlaka koji je u deset satidolazio iz Kingstowna, pa je tako zadobilaozljede po glavi i desnoj strani tijela odkojih je umrla.

James Lennon, strojovođa, izjavio je da radina željeznici već petnaest godina. Na zviždukvlakovođe pokrenuo je vlak i zakočio ga sekunduili dvije kasnije čim je začuo glasne povike.Vlak je vozio polagano.

P. Dunne, nosač, izjavio je da je prijepolaska vlaka ugledao jednu ženu koja jezakoračila preko pruge. Potrčao je prema njoj iviknuo joj, ali prije no što ju je mogaopovući, zahvatio ju je odbojnik lokomotive ioborio je na zemlju.

Porotnik: »Vidjeli ste kako je gospođapala?«

Svjedok: »Da.«Policijski narednik Croly izjavio je da je

zatekao pokojnicu kako leži na peronu očitomrtva. Prenio je tijelo u čekaonicu dok nisudošla bolnička kola.

Policajac broj 57 potvrdio je ovaj iskaz.Dr. Halpin, pomoćni kirurg Gradske bolnice u

Dublinu, izjavio je da su nastradaloj ženislomljena dva donja rebra i da je pretrpjelaozbiljnu kontuziju desnog ramena. Prilikom padapovrijeđena joj je i desna strana glave. Ipakkod normalne osobe takve ozljede ne bi izazvalesmrt. Po njegovom mišljenju smrt je nastupilauslijed uzbuđenja i iznenadne greške u radusrca.

G. H. B. Patterson Finlay izrazio je u imeželjezničkog poduzeća duboko žaljenje zbognesreće. Poduzeće je uvijek poduzimalo svemjere kako bi spriječilo građane da prelazeprugu osim nadvožnjakom. Istaklo je upozorenjana svakom kolodvoru i postavilo automatskeopružne brklje na prijelazima. Pokojnica jeimala običaj da kasno noću prelazi prugu sperona na peron i s obzirom na neke drugeokolnosti u tom slučaju, po njegovom mišljenju,željeznički službenici ne bi trebali snositikrivicu.

Kapetan Sinico iz Leovillea sa stanom uSydney Paradeu, suprug poginule, također je daoiskaz. Izjavio je da je pokojnica njegovasupruga. On nije bio u Dublinu kad se nesrećadogodila, jer je upravo jutros doputovao izRotterdama. Bili su u braku dvadeset i dvijegodine i živjeli su sretno do prije dvijegodine kad se njegova žena počela odavati piću.

Gospođica Mary Sinico rekla je o svojojpokojnoj majci da je običavala kasno uvečerizlaziti da kupi piće. Ona, svjedokinja, čestoje pokušavala da je odvrati od toga inagovarala je da pristupi nekomantialkoholičarskom udruženju. U času nesrećenije bila kod kuće i vratila se tek satkasnije.

Sud je donio presudu u skladu s liječničkimnalazima i oslobodio Lenonna svake krivnje.

Zamjenik istražitelja rekao je da je to vrlobolan slučaj i izrazio je duboku sućut kapetanuSinicu i njegovoj kćerki. Zahtijevao je daželjezničko poduzeće poduzme odlučne mjere kakobi se spriječio svaki sličan slučaj ubudućnosti. Za ovu smrt nitko nije biookrivljen.

G. Dufify podigao je pogled s novina izagledao se kroz prozor na neveseli večernjikrajolik. Rijeka je mirno ležala iza napuštenepecare i od vremena do vremena pojavljivala sesvjetlost u jednoj kući na cesti za Lucan.Kakav završetak! Čitava priča o njenoj smrtiuzrujavala ga je kao i sama pomisao da joj jeikada govorio o stvarima koje su mu bile svete.Zgadile su mu se otrcane fraze, plitki izrazisućuti, obazrive riječi novinara kojega sunagovorili da prikrije pojedinosti njeneodvratne smrti. Ne samo što je sebe ponizilaveć je ponizila i njega. Sagledao je svu gnusnudubinu njenog poroka, svu njegovu bijedu i

smrad. I to je bila družica njegove duše! Palesu mu na pamet one propalice koje je viđao kakoteturaju i nose posude i boce da ih napune ukrčmi. Pravedni Bože, kakav završetak! Ona jeočito bila nesposobna za život, bez jake volje,podložna lošim navikama, jedna od onih olupinakoje je izbacila civilizacija. Ali kako jemogla pasti tako nisko! Zar je moguće da setako potpuno u njoj prevario? Sjetio se njenogispada one noći i sada mu je pridao mnogogrublji smisao nego ikada ranije. Osjetio jeolakšanje i zadovoljstvo što je tada onakopostupio.

Kad se smračilo i njegove misli počelelutati, učini mu se da mu je dodirnula ruku.Zaprepaštenje od kojeg je maloprije osjetiomučninu poče sada djelovati na njegove živce.Obukao je ogrtač, stavio šešir na glavu i žurnoizašao. Na pragu ga presiječe hladan zrak kojimu se uvukao u rukave. Kad je stigao do krčmekod Chapelizod bridgea uđe i naruči vrući punč.

Gostioničar ga uslužno posluži, ali se nijeodvažio da zapodjene i razgovor. U krčmi jebilo pet-šest radnika koji su razgovarali ovrijednosti posjeda nekog gospodina u grofovijiKildare. Pijuckali su iz ogromnih vrčeva,pušili i često pljuvali po podu povlačećikatkad svojim teškim cipelama prašinu prekoispljuvaka. G. Duffy je sjedio na stolici igledao ih iako ih nije ni vidio ni čuo. Nakonnekog vremena izašli su, a on naruči još jedan

punč. Dugo ga je pio. U krčmi je bilo vrlotiho. Vlasnik se raširio na tezgi i zijevajućičitao Herald. Pokatkad je s puste ulice dopiraozvižduk tramvaja.

Dok je tako sjedio i ponovo proživljavaosvoj život s njom dozivajući naizmjence usjećanje njene dvije različite predodžbe,shvatio je da je mrtva, da je prestalapostojati, da je postala uspomena. Poče senelagodno osjećati. Pitao se što je drugo mogaoučiniti. Nije mogao izigravati s njom komedijuvaranja, niti je mogao s njom otvoreno živjeti.Učinio je što mu se činilo najbolje. Zašto bion bio kriv? Sada, kad je više nije bilo,shvatio je koliko joj je život bio pust dok jeiz večeri u večer sjedila sama u sobi. I njegovće život biti pust sve dok ne umre, prestanepostojati, postane uspomena – ako ga se itkobude sjećao.

Kad je izašao iz krčme bilo je već prošlodevet sati. Noć je bila hladna i tamna. Ušao jeu park kroz prva vrata i šetao pod mračnimkrošnjama. Hodao je tmurnim stazama kojima suprije četiri godine zajedno prolazili. Kao daje u tami išla pored njega. Na trenutke mu sečinilo da joj čuje glas i da osjeća njen dodirna svojoj ruci. Zastao je i osluškivao. Zaštojoj je uskratio život? Zašto ju je osudio nasmrt? Osjećao je kako se ćudoredni dio njegovabića ruši.

Kad se uspeo na vrh Magazine Hilla zastao jei zagledao se niz rijeku prema Dublinu čija susvjetla u ovoj hladnoj noći gostoljubivosvjetlucala crvenkastim sjajem. Pogledao je nizpadinu i pri dnu u sjeni ograde parka ugledaoljudske prilike kako leže. Ta putena i potajnaljubav ispuni ga očajanjem. Izjedao se zbogsvoje krute ispravnosti. Osjećao je da je bioizopćen iz svečanosti života. Činilo se da gaje ipak jedno ljudsko biće voljelo, a on joj jeuskratio životi sreću. Osudio ju je na sramotu,na nečasnu smrt. Znao je da ga ispruženeprilike dolje kraj ograde promatraju i da želeda ode. Nitko ga nije htio. Bio je izopćen izsvečanosti života. Svrnuo je oči prema sivojsvjetlucavoj rijeci koja je krivudala premaDublinu. S onu stranu rijeke vidio je kako seiz kolodvora Kingsbridge izvija teretni vlak ikako se kao gusjenica s užarenom glavom probijakroz mrak uporno i mučno. Polako se gubio utami, ali u ušima je još uvijek odzvanjalateška tutnjava lokomotive koja kao da jeponavljala slogove njenog imena.

Vraćao se istim putem kojim je i došao. Uušima mu je još uvijek bubnjao ritamlokomotive. Počeo je sumnjati u istinitostonoga što mu je govorila uspomena. Stao je podjednim drvetom i pustio da se ritam izgubi.Nije više osjećao njenu blizinu u tami niti ječuo njen glas. Osluškivao je još nekolikominuta. Ništa nije čuo. Noć je bila savršeno

tiha. Ponovno osluhnu, bila je savršeno tiha. Ion osjeti da je sam.

BRŠLJANOV3 DAN U PROSTORIJAMA ODBORA

Stari je Jack zgrtao žeravicu komadomkartona i pravilno je raspoređivao po hrpibjelkastog ugljena. Čim je tankim slojemprekrio hrpu, lice mu nestade u tami, ali kadje zapuhao u vatru, na suprotnom se zidu pojavinjegova izdužena sjena i lice mu ponovo izroniiz mraka. Bilo je to staračko lice, vrlokoščato i kosmato. Vlažnim plavim očima žmirkaoje u vatru, i povremeno otvarao slinava ustakoja bi nesvjesno zamljaskala nekoliko puta čimbi ih ponovo zatvorio. Kad se žar uhvatio,prislonio je komad kartona uza zid, uzdahnuo irekao:

»Sad je bolje, g. O’Connor.«G. O’Connor, prosijedi mladić kome je lice

bilo iznakaženo brojnim pjegama i prištevima,upravo je savijao cigaretu i kad mu se staracobratio, on je onako odsutan duhom pokvari.Ponovo poče zamišljeno savijati duhan i nakonšto je o nečemu razmislio, odluči da navlažipapir.

3Bršljanov list bio je simbol Irske stranke koju je osnovao Charles Parnelli koja je tražila nezavisnost Irske.

»Da li je g. Tierney rekao kad će sevratiti?« upita sipljivim falsetom.

»Nije rekao.«G. O’Connor stavi cigaretu u usta i poče

pretraživati džepove. Izvukao je svežanjlistića.

»Naći ću vam žigicu«, reče starac.»Nije važno, dobro je i ovo«, odgovori g.

O’Connor.Uze jedan listić i pročita što je na njemu

bilo tiskano:

OPĆINSKI IZBORIIZBORNI OKRUG ROYAL EXCHANGE

G. Richard J. Tierney, staratelj socijalneskrbi, moli vas usrdno i s poštovanjem za vašglas i utjecaj na budućim izborima u okruguRoyal Exchange.

G. O’Connora zavrbovao je Tierneyjev agentda snubi birače u jednom dijelu biračkogokruga, ali kako je vani bilo ružno, a njegovecipele propuštale vodu, on je veći dio danaprovodio kraj vatre u prostorijama odbora uWicklow Streetu s Jackom, starim podvornikom.Sjedili su tako otkad se ionako kratak dansmrkao. Bio je šesti listopad, a napoljuturobno i hladno.

G. O’Connor otkinuo je komad listića,zapalio ga na ognjištu i pripalio cigaretu. Togčasa plamen osvijetli sjajnu značku tamnogbršljanovog lista u njegovom zapučku. Starac gaje pažljivo promatrao, a zatim ponovo dohvatiokarton i počeo polako raspirivati vatru dok jenjegov prijatelj pušio.

»Ah da«, reče i nastavi, »teško je pogoditikako treba odgajati djecu. Tko bi pomislio daće biti takav! Slao sam ga Kršćanskoj braći iučinio za njega sve što sam mogao, a on se etoopija i neće da radi. Pokušao sam od njegastvoriti poštena čovjeka.«

Umorno je odložio karton.»Samo, sad sam star, inače bih ga već

izmijenio. Uzeo bih batinu i tukao bih ga doiznemoglosti – kao što sam nekada često činio.Majka, znate, ona ga je razmazila, ugađala muje sad u ovom, sad u onom...«

»Takve stvari kvare djecu« reče g. O’Connor.»Svakako«, reče starac. »A roditeljima

ionako nisu poslije zahvalna, već su samodrska. On uvijek iskoristi priliku i postaneosoran kad vidi da sam malo gucnuo. Što će tobiti od svijeta kad sinovi tako postupaju sočevima?«

»Koliko mu je godina?« upita g. O’Connor.»Devetnaest«, odgovori starac.»Zašto ga negdje ne zaposlite?«

»Svakako, što sve nisam pokušao s tompijanom vucibatinom otkad je napustio školu.Neću te više hraniti, rekoh mu. Moraš naći posao. Ali kadje dobio namještenje bilo je još gore. Sve bizapio.«

G. O’Connor prijateljski kimnu glavom, astarac ušuti i zagleda se u vatru. Netko jeotvorio vrata i viknuo:

»Zdravo! Je l’ to sastanak slobodnihzidara?«

»Tko je?« upita starac.»Što radite u mraku?« upita ih glas.»Jesi li to ti, Hynes?« upita g. O’Connor.»Da, ja sam. Što radite u mraku?« ponovi g.

Hynes i približi se vatri.Bio je to visok i vitak mladić sa

svijetlosmeđim brkovima. S ruba šešira visilesu mu sitne kapi kiše koje su svakog časa moglepasti. Bio je uzdigao ovratnik kratkog kaputa.

»Pa, Mat«, reče on g. O’Connoru, »kako ide?«G. O’Connor zatrese glavom. Starac napusti

ognjište i nakon što je spotičući se obišaosobu, vrati se s dvije svijeće koje zapali navatri stavi na stol. Svjetlost obasja praznusobu, a plamen na ognjištu izgubi sav svojvedri čar. Na zidovima nije bilo ničega osimjednog predizbornog proglasa. Na sredini sobebio je mali stol na kojem se nalazila hrpapapira.

G. Hynes se nasloni na okvir ognjišta iupita:

»Da li ti je što platio?«»Još nije«, odgovori g. O’Connor. »Nadam se

da nas noćas neće ostaviti na cjedilu.«G. Hynes se nasmije.»O, platit će. Ne boj se«, reče.»Nadam se da će se, ako ozbiljno shvaća

posao, ponijeti kako valja«, reče g. O’Connor.»Što ti misliš, Jack?« g. Hynes upita starca

s podsmijehom.Starac se vrati na svoje mjesto kraj vatre i

reče:»U svakom slučaju on ima novac. Nije kao

onaj drugi krpež.«»Koji drugi krpež?« upita g. Hynes.»Colagan«, reče starac prezirno.»To zato kažeš, jer je Colagan radnik? Kakva

je razlika između dobrog i poštenog zidara igostioničara – ha? Zar radnik nema jednakopravo da bude u Gradskom vijeću kao bilo tkodrugi, da, čak veće pravo nego neki ljudi kojiskidaju šešir pred svakim čovjekom koji imaneki naslov uz ime? Zar nije tako. Mat?« g.Hynes upita g. O’Connora.

»Mislim da si u pravu«, reče g. O’Connor.»Colagan je samo jednostavna poštenjačina

koji ni ne pomišlja da nešto ućari. On bi htioući u Općinsko vijeće samo zato da može

predstavljati radničku klasu. A čovjek za kogavi radite misli samo kako će se dočepati nekogpoložaja.«

»Naravno, i radnička klasa treba bitizastupljena«, reče starac.

»Radnik«, reče g. Hynes, »dobiva više batinanego kruha. A zapravo bez rada nema ničega.Radnik ne traži masne položaje za svoje sinovei nećake i bratiće. Radnik neće ukaljati častDublina da bi ugodio njemačkom vladaru.«

»Kako to misliš?« upita starac.»Zar nisi čuo da spremaju dobrodošlicu

kralju Edwardu ako slijedeće godine dođe ovamo?Kome je potrebno da se ponizno klanja stranomkralju?«

»Naš čovjek neće glasati za tudobrodošlicu«, reče g. O’Connor. »On ćepristupiti nacionalističkoj listi.«

»Neće?« reče g. Hynes. »Pričekaj samo pa ćešvidjeti. Poznajem ga ja. To je previjanac DickyTierney, zar ne?«

«Boga mi, možda si u pravu, Joe«, reče g.O’Connor. »U svakom slučaju volio bih da većjednom donese novac.«

Sva trojica ušutješe. Starac poče zgrtatižeravicu. G. Hynes skide šešir, strese ga, azatim spusti ovratnik na kaputu i tako otkrilist bršljana u zapučku.

»Kad bi ovaj čovjek bio živ«, reče onpokazujući na list, »ne bi bilo dobrodošlice.«

»To je istina«, reče g. O’Connor.»Eh, Božja su bila ona vremena«, reče

starac. »Puna života!«U sobi je ponovo zavladala tišina. Tada

jedan žustri čovuljak slinava nosa i vrlohladnih ušiju gurnu vrata. Odmah je pristupiovatri počeo trljati ruke tako žestoko kao dabi htio iz njih istjerati iskru.

»Nema novaca, momci«, reče on.»Sjednite, g. Henchy«, reče starac i ponudi

mu stolicu.»O, ne uzbuđuj se. Jack, ne uzbuđuj se«,

reče g. Henchy.Kimnuo je g. Hynesu i sjeo na stolicu koju

mu je odstupio starac.»Jesi li obavio posao u Aungier Streetu?«

upita g. O’Connora.»Da«, odgovori g. O’Connor i poče tražiti po

džepovima podsjetnik.»Jesi li svratio kod Grimesa?«»Jesam.«»Pa, kako stoji?«»Nije htio ništa obećati. Rekao je: Ne želim

se nikome povjeravati kako ću glasati. Ali mislim da ćeučiniti kako valja.«

»Zašto misliš?«

»Pitao me tko su nominatori i ja sam murekao. Spomenuo sam oca Burkea. Mislim da ćebiti za nas.«

G. Henchy poče šmrcati i trljati rukestrašnom brzinom.

Onda reče:»Tako ti ljubavi Božje, Jack, donesi nam

malo ugljena. Valjda je još nešto ostalo.«Starac izađe iz sobe.»Beznadno je«, reče g. Henchy i zatrese

glavom. »Pitao sam onoga malog čistača cipela,ali on reče: O, sada, g. Henchy kad vidim da se posaoodvija kako valja, neću na vas zaboraviti, budite sigurni.Prokleti škrti krpež! Tja, kako bi i mogao bitidrugačiji?«

»Što sam ti rekao, Mat?« reče g. Hynes.»Preprednjak Dicky Tierney.«

»O, on je prepreden baš koliko to oni odnjega traže«, reče g. Henchy. »Nema uzaludonakve male praseće oči. Prokleta mu duša! Zarnije mogao ljudski platiti umjesto: G. Henchy,moram govoriti s g. Fanningom ... Potrošio sam mnogo novaca.Prokleta mu škrta đavolja duša! Izgleda da jezaboravio ona vremena kad je njegov mali stariotac držao staretinarnicu u Mary’s Laneu.«

»Ma je li to točno?« upita g. O’Connor.»Bogami jeste«, odgovori g. Henchy. »Zar

nisi nikada čuo? Muškarci su tamo odlazili unedjelju ujutro prije no što su se gostioniceotvarale da kupe prsluk ili hlače – ma da! Ali

mali stari otac lukavog Dickyja čuvao je uvijeku jednom kutu lukavu malu crnu bocu. Shvaćaš lisad? Eto, to je! Tu je lukavi Dicky ugledaosvjetlost dana.«

Starac se vratio s nekoliko komadića ugljenakoje je porazmještao po vatri.

»Lijepa su mi to posla«, reče g. O’Connor.»Kako to misli da ćemo za njega raditi ako namne plati?«

»Ja vam tu ništa ne mogu pomoći«, reče g.Henchy. »Bojim se da ću kad se vratim kućizateći u predvorju pandure koji su došli da meizbace zbog neplaćene stanarine.«

G. Hynes se nasmije i oduprijevši seramenima od okvira ognjišta spremi se da ode.

»Sve će biti dobro kad dođe kralj Eddie«,reče. »Pa, momci, sad idem. Do viđenja.Zbogom!«

Polako je izašao iz sobe. Ni g. Henchy nistarac ne rekoše ništa, samo g. O’Connor, kojije zlovoljno gledao u vatru iznenada povika kadsu se vrata zatvorila:

»Zbogom, Joe!«G. Henchy je šutio neko vrijeme, a zatim

kimnu prema vratima.»Kažite mi«, reče on i okrene se prema

ognjištu. »Zašto naš prijatelj dolazi ovamo?Što želi?«

»Ah, jadni Joe!« reče g. O’Connor i baciopušak u vatru. »Iste ga brige more kao i nasostale.«

G. Henchy je žestoko šmrcao i tolikopljuckao da je zamalo utrnuo vatru koja sečitavo vrijeme pišteći borila za opstanak.

»Reći ću vam što ja privatno i iskrenomislim o tome,« reče on. »Sve mi se čini da jeiz protivničkog tabora. On je Colaganov špijun,ako mene pitate. Rekli su mu, obiđi ih malo ipokušaj doznati kako napreduju. Neće sumnjati utebe. Shvaćate?«

»Ah, jadni Joe je pošten momak«, reče g.O’Connor.

»Njegov otac je bio pristojan i častančovjek«, prizna g. Henchy. »Jadni stari LarryHynes! Učinio je mnogo dobra u svom životu. Alibojim se da naš prijatelj nije čisto zlato. Dovraga, mogu shvatiti da netko nema novaca, aline shvaćam ljude koji žive na tuđi račun. Zarnema u sebi ni mrve muškosti?«

»Ja ga više neću lijepo primiti kad ponovodođe ovamo«, reče starac. »Neka samo radi zasvoju stranu, ali neka me ne dođe ovdjeuhodariti.«

»Ne znam«, reče g. O’Connor u dvoumici dokje vadio papir i duhan za cigarete. »Mislim daje Joe Hynes ispravan čovjek. On je pametanmomak, lijepo piše. Sjećate li se one stvarikoju je napisao...«

»Neki su od tih brđana i fenijaca4 malo isuviše pametni, ako mene pitate«, reče g.Henchy. »Znate li što ja privatno i iskrenomislim o tim sitnim ribama? Vjerujem da ih jepolovica u službi dvora«.

»Nikada se ne zna«, reče starac.»O, ali ja znam pouzdano«, reče g. Henchy.

»Oni su dvorski slugani... Ne kažem zaHynesa... Ne, do vraga, vjerujem da je što setoga tiče iznad toga... Ali ima jedan mališkiljavi plemić – znate na kojeg rodoljubaciljam?«

G. O’Connor kimnu.»Ima i jedan izravni potomak majora Sirra,

ako hoćete! Oh, najvatreniji rodoljub! Tajčovjek bi sada prodao svoju zemlju za četiripenija – ah, pao bi na koljena i zahvaliosvemogućem Kristu da ima domovinu koju možeprodati.«

Netko pokuca na vrata.»Izvolite«, reče g. Henchy.Na pragu se pojavio čovjek koji bi sudeći po

izgledu mogao biti ili siromašni svećenik ilisiromašni glumac. Tijesna mu je odjeća bilapriljubljena uz kratko tijelo, a kako je biopodigao ovratnik kratkog kaputa kojemu se napucetima vidio odsjaj vatre, nije se mogloznati da li nosi svećenički ili građanski

4Fenijac – član tajne organizacije Fenijsko bratstvo kojoj je bio glavni ciljoslobođenje Irske od engleske vladavine.

ovratnik. Na glavi je imao okrugli šešir odtvrdog crnog pusta. Lice mu se sjalo od kišnihkapi, izgledalo je kao vlažni žuti sir i samosu mu jagodice bile ružičaste. Razjapio jesvoja vrlo duga usta zbog razočaranja i u istimah širom rastvorio vrlo osjetljive plave očiod zadovoljstva i iznenađenja.

»O, otac Keon!« reče g. Henchy i skoči sastolice. »Jeste li to vi? Uđite!«

»O, ne, ne, ne«, reče otac Keon brzo,skupljajući usta kao da se obraća nekomdjetetu.

»Zar nećete ući i malo sjesti?«»Ne, ne, ne!« reče otac Keon prigušenim

blagim baršunastim glasom. »Ne bih vam htiosmetati! Samo sam tražio g. Fanninga...«

»On je kod Crnog orla«, reče g. Henchy. »Alizašto ne uđete i sjednete časak s nama?«

»Ne, ne, hvala. Došao sam samo zbog jednogposlića«, reče otac Keon. »Hvala vam zaista.«

Okrenuo se, a g. Henchy dohvati svijeću iode do vrata da mu posvijetli pri silasku.

»O, molim vas, nemojte se mučiti.«»Nije to ništa. Stepenice su tako mračne.«»Ne, nije potrebno. Vidim... Zaista vam

hvala.«»Jeste li sišli?«»Jesam, hvala ... Hvala.«

G. Henchy se vrati i ponovo stavi svijeću nastol. Sjede opet kraj vatre. Neko su vrijemešutjeli.

»Reci mi, John«, reče g. O’Connor i ponovopripali cigaretu predizbornim listićem.

»Hm?«»Što je on zapravo?«»Teško je na to odgovoriti«, reče g. Henchy.»Čini mi se da su Fanning i on vrlo prisni.

Često su zajedno kod Kavanagha. Da li je onuopće svećenik?«

»Mmmmda, vjerujem da jest ... Mislim da jeon, kako se ono kaže, crna ovca. Hvala Bogu,nemamo mnogo takvih! Ali imamo ih nekoliko...On je u neku ruku nesretan čovjek...«

»A od čega živi?« upita g. O’Connor.»To je i pogotovo tajna.«»Da li je vezan uz neku kapelu ili crkvu ili

ustanovu ili...«»Ne«, reče g. Henchy. »Mislim da putuje za

svoj vlastiti račun... Bože mi oprosti«, dodaon, »kad se pojavio, pomislio sam da je stiglodvanaest boca piva.«

»Kad si već spomenuo, što misliš, hoćemo liuopće dobiti piće?« upita g. O’Connor.

»I ja sam ožednio« reče starac.»Rekao sam onom malom cipelaru tri puta«,

reče g. Henchy »da nam pošalje dvanaest bocapiva. I sad bih mu bio rekao, ali on se bio

naslonio na pult i zadubio u razgovor sAldermanom Cowleyjom.«

»Zašto ga ipak nisi podsjetio?« upita g.O’Connor.

»Zato što mu nisam htio prići dok je govorios Aldermanom Cowleyjem. Čekao sam dok me nijeugledao i onda sam mu rekao: Ona stvarčica o kojojsam vam govorio... A on mi odgovori: To će biti u redu, g.H! Tja, palčić je čini se to posve zaboravio.« »Mislim se dase u ovom okrugu sklapaju neki poslovi«, rečeg. O’Connor zamišljeno. »Vidio sam njih trojicuna uglu Suffolk Streeta kako se marljivo onečemu dogovaraju.«

»Mislim da znam oko čega se pogađaju«, rečeg. Henchy. »Danas, ako želiš postatigradonačelnik, moraš obećati novac gradskimočima, inače te neće izabrati. Boga mi!Ozbiljno pomišljam da i sam postanem gradskiotac. Što misliš? Da li sam podoban za takavposao?«

G. O’Connor se nasmije.»Što se tiče novaca...«»Zamisli, vozim se iz gradske vijećnice sa

svom svojom gamadi, a Jack stoji iza mene snapudranom vlasuljom – e?«

»Mene uzmi za osobnog tajnika, John.«»Da. A oca Keona za osobnog kapelana. Ah,

što bismo se zabavljali!«»Vjere mi g. Henchy«, reče starac, »vi biste

znali bolje živjeti nego mnogi od njih. Neki

dan sam razgovarao sa starim Keeganom,vratarom. Kako ti se sviđa novi gazda. Pat? upitah janjega. Izgleda da nema sada mnogo gozbi, rekoh mu.Gozbi! reče on. Ovaj bi se zasitio i samim mirisanjemmrvica, takav je on. A znate li što mi je još rekao?Tako mi boga nisam mu vjerovao.«

»Što?« upitaše g. Henchy i g. O’Connor.»Pa eto, reče mi: Što misliš o gradonačelniku

Dublina koji naručuje samo pola kile kotleta za objed? Zar setako živi na visokoj nozi? reče on. Ma, što kažeš rekohja. Pola kile kotleta u gradskoj vijećnici! I rekoh još:Kakvi to ljudi danas uopće žive?«

Tog časa netko zakuca i na vrata provirineki dječak.

»Što je?« upita starac.»Od Crnog orla«, reče dječak, stupi u stranu i

stavi na pod košaru u kojoj je zazveketalostaklo.

Starac pomože dječaku da prenese boce izkošare na stol i prebroji ih. Dječak ponovopodigne košaru i upita:

»Imate li boce?«»Kakve boce?« upita starac.»Zar nas nećeš pustiti da ih najprije

ispraznimo?« upita g. Henchy.»Rekli su mi da tražim prazne boce.«»Dođi sutra«, reče starac.»Čuj, mali!« reče g. Henchy, »budi dobar i

otrči do O’Farrella i zamoli ga da nam posudi

vadičep – kaži da je za g. Henchyja. Reci mu daćemo odmah vratiti. Ostavi ovdje košaru.«

Dječak ode, a g. Henchy poče veselo trljatiruke i reče:

»Ah, eto, ipak nije tako loš na koncu konca.U svakom slučaju barem je održao riječ.«

»Nemamo čaša«, reče starac.»O, Jack, neka te to ne brine«, reče g.

Henchy. »Već su mnogi pošteni ljudi prije naspili iz boca.«

»I to je bolje, nego ništa«, reče g.O’Connor.

»Nije on nevaljalac«, reče g. Henchy, »samošto mu Fanning duguje novaca. Znaš, on dobromisli, istina, na svoj vlastiti nadmeni način.«

Dječak se vratio s vadičepom. Starac otvoritri boce i kad htjede vratiti vadičep, g.Henchy reče dječaku:

»Da li bi ti malo popio, momče?«»S vašim dopuštenjem, gospodine«, reče

dječak.Starac nerado otvori još jednu bocu i pruži

je dječaku.»Koliko ti je godina?« upita ga.»Sedamnaest«, reče dječak.Kako starac ne reče ništa više, dječak uze

bocu, reče g. Henchyju: Moje najdublje poštovanje,gospodine, ispi pivo, vrati bocu ponovo na stol iobrisa rukavom usta. Zatim uze vadičep i

postrance izađe kroz vrata mrmljajući nešto kaopozdrav.

»Eto, tako to počinje«, reče starac.»Loš početak«, reče g. Henchy.Starac razdijeli tri boce koje je otvorio i

sva trojica nagnuše u isti mah. Otpili supoprilično, a onda stavili boce na okvirognjišta da im budu nadohvat ruke i sazadovoljstvom odahnuli.

»Pa, dobro sam se danas naradio«, reče g.Henchy nakon nekog vremena.

»Zaista, John?«»Da. Uredio sam mu jednu ili dvije sigurne

stvari u Dawson Streetu, ja i Crofton. Nekaostane među nama, znate, Crofton (inače naravnovrlo pošten momak) ne vrijedi ništa kaoagitator. Šuti kao zaliven i samo stoji i gledau ljude dok ja govorim.«

Tog časa dva čovjeka stupiše u sobu. Jedanod njih bio je vrlo debeo i njegovo plavoodijelo od serža izgledalo je kao da bi sesvakog časa moglo raspući na oblom tijelu. Imaoje krupno lice koje je podsjećalo na mladogvola s izbuljenim plavim očima i prosijedimbrkovima. Drugi, koji je bio mnogo mlađi inježniji, imao je mršavo glatko obrijano lice.Nosio je vrlo visok dvostruki ovratnik i bijeloobrubljeni tvrdi pusteni šešir.

»Zdravo, Croftone!« reče g. Henchy debelomčovjeku. »Mi o vuku...«

»Otkuda vam piće?« upita mlađi. »Zar vam jepala sjekira u med?«

»O, pa naravno, Lyons će najprije ugledatipiće!« reče g. O’Connor smijući se.

»Zar tako agitirate, momci«, reče g. Lyons,»a Crofton i ja tražimo glasače na hladnoći ikiši?«

»Što, prokleta vam duša«, reče g. Henchy,»ja ću sam u pet minuta skupiti više glasačanego vas dvojica za čitav tjedan.«

»Otvori dvije boce piva, Jack«, reče g.O’Connor.

»Kako ću kad nemamo vadičep?« reče starac.»Čekaj, čekaj«, reče g. Henchy i brzo

ustade. »Jeste li ikad vidjeli ovaj mali trik?«On uze dvije boce sa stola i stavi ih

postrance na prag ognjišta. Zatim ponovo sjedekraj vatre i ispi gutljaj iz svoje boce. G.Lyons sjede na rub stola, zabaci šešir napotiljak i stade njihati noge.

»Koja je moja boca?« upita.»Ova, momče«, reče g. Henchy.G. Crofton sjede na sanduk i upilji pogled u

drugu bocu na pragu ognjišta. Šutio je iz dvarazloga. Prvo, zato što nije imao što reći, štoje već samo po sebi bilo dovoljno, drugo, jerje svoje prijatelje smatrao nižima od sebe. Onje bio agitator konzervativca Wilkinsa, ali kadsu konzervativci povukli svog čovjeka i,

birajući između dva zla manje, odlučili dapotpomognu nacionalističkog kandidata,angažirali su ga da radi za g. Tierneyja.

Nekoliko časaka kasnije čulo se Pok! kad jeiz boce g. Lyonsa poletio čep u zrak. G. Lyonsskoči sa stola, ode do ognjišta, uze bocu iponovo se vrati na svoje mjesto.

»Upravo sam im ispričao, Croftone«, reče g.Henchy, »da smo danas pridobili nekolikoglasača.«

»Koga ste pridobili?« upita g. Lyons.»Eto, kao prvo Parkesa, zatim Arkinsona, to

su dvojica, a pridobio sam i Warda iz DawsonStreeta. Fini stari čovo, pravi stari otmjenigospodin, prekaljeni konzervativac! Ali zar vaškandidat nije nacionalist? upitao me. To je častan čovjek,rekoh ja. Misli jedino na dobrobit svoje zemlje. Veliki jeporeznik, vlasnik je mnogih kuća u gradu, a posjeduje i triposlovne zgrade. Već zbog samog sebe bit će protiv povisivanjaporeza. On je poznat i ugledan građanin, rekoh ja,staratelj socijalno ugroženih, i ne pripada nijednoj stranci, nidobroj ni lošoj ni nezavisnoj! Eto, tako im trebagovoriti.«

»A što kažeš na dobrodošlicu kralju« reče g.Lyons nakon što je malo potegao i mljasnuoustima.

»Slušajte«, reče g. Henchy. »Kao što sam većrekao Wardu, ovoj zemlji je potreban kapital.Kraljevim dolaskom počet će pritjecati novac.Građani Dublina će od toga imati koristi.

Sjetite se samo svih onih tvornica krajpristaništa koje stoje neiskorištene! Sjetitese koliko bismo imali novaca u našoj zemlji,samo kad bi ponovo proradile stare privrednegrane, mlinovi, brodogradilišta, tvornice.Treba nam kapital.«

»Ali slušaj, John«, reče g. O’Connor. »Zaštobismo priređivali dobrodošlicu engleskomkralju. Zar nije sam Parnell...«

»Parnell je mrtav«, reče g. Henchy. »Etokako ja na to gledam: taj kralj je došao naprijesto nakon što ga je majka držala po stranisve dok nije osijedio. On je svjetski čovjek iima dobre namjere s nama. Baš je fin ipristojan, ako mene pitate, još nikada nisamčuo neke gluposti u vezi s njime. Rekao jevaljda samom sebi: Moj stari nikad nije išao gledati tedivlje Irce. Krista mi, ja ću otići i vidjeti kakvi su. I zar bismoga sada trebali uvrijediti, a dolazi nam uprijateljski posjet? A, reci, Croftone?«

G. Crofton kimnu.»Pa baš ako hoćete«, reče g. Lyons

smišljeno, »život kralja Edwarda, znate i sami,nije baš...«

»Zaboravimo prošlost«, reče g. Henchy. »Menise osobno taj čovjek sviđa. Obična jevucibatina kao vi i ja. Voli čašu groga, pomaloi žene i dobar je športaš. Do vraga, zar miIrci ne možemo biti pošteni?«

»To je sve lijepo i dobro«, reče g. Lyons.»Ali sjeti se Parnella.«

»Za ime Božje«, reče g. Henchy, »kakve toima veze?«

»Želim samo reći da mi imamo svoje ideale«,reče g. Lyons. »Čemu onda dobrodošlica takvomčovjeku? Ako i sada, nakon što znamo što je sveParnell učinio, misliš da je bio prikladan danas vodi, zašto bismo onda tako nešto učiniliza Edwarda Sedmog?«

»Ove je godine Parnellova godišnjica«, rečeg. O’Connor »i ne bi bilo zgodno da opetizazovemo mržnju. Sada kad je mrtav i kad gaviše nema, svi ga cijenimo — čak ikonzervativci«, doda on i okrene se g.Croftonu.

Pok! U zrak je sa zakašnjenjem izletio i čepiz boce g. Croftona. G. Crofton ustade sasanduka i ode do vatre. Kad se vratio splijenom, reče dubokim glasom:

»Naša ga stranka poštuje jer je biogospodin.«

»U pravu si, Croftone«, reče g. Henchyvatreno. »On je jedini znao držati na uzdi tokrdo divljih mačaka. Dolje, psi! Lezite, nitkovi! Tako jes njima postupao. Uđi, Joe! Uđi!« povikaugledavši na vratima g. Hynesa.

G. Hynes polako uđe unutra.

»Otvori još jednu bocu piva, Jack«, reče g.Henchy. »O, zaboravio sam da nemamo vadičep!Dodaj mi je pa ću je staviti uz vatru.«

Starac mu doda bocu i on je stavi na pragognjišta.

»Sjedi, Joe«, reče g. O’Connor, »upravogovorimo o glavnome.«

»Da, da!« reče g. Henchy.G. Hynes sjede na rub stola kraj g. Lyonsa,

ali ništa ne reče.»Ima jedan čovjek«, reče g. Henchy, »koji ga

se nije odrekao. Boga mi, mislim na tebe, Joe!zaista, tako mi Boga, ostao si uz njega kaopravi muškarac!«

»Čuj, Joe«, reče iznenada g. O’Connor.»Pokaži nam ono što si napisao – sjećaš se?Imaš li kod sebe?«

»Hajde, pročitaj nam«, reče g. Henchy.»Jeste li to ikada čuli, Croftone? Slušajtesada, sjajna stvar.«

»Hajde, Joe, raspali«, reče g. O’Connor.G. Hynes kao da se nije odmah sjetio na koju

pjesmu ciljaju, ali kad je malo razmislio,reče:

»Ah, na onu stvar mislite... To je staro.«»Počni, čovječe!« reče g. O’Connor.»Pst, pst«, reče g. Henchy. »Sada, Joe!«G. Hynes je još malo oklijevao. Zatim, kad

su svi utihnuli, skide šešir, stavi ga na stol

i uspravi se. Izgledalo je kao da u sebiponavlja pjesmu. Nakon prilično duge stanke onnajavi:

PARNELLOVA SMRT

6. listopada 1891.

Nakašljao se nekoliko puta i počeorecitirati:

On mrtav je. Neokrunjeni Kralj je mrtav.O, Irska, tuguj svu tugu i bolJer mrtav je on kog podlo srušiModernih licemjera mrzak soj.

Ubiše ga kukavički psiŠto iz blata doveo ih sjaju;A Erina nade i Erina sniS lomačom vladara propadaju.

U palači, kolibici.Gdje god irsko srce bijeShrvana je – jer sudbinskogNjenog tvorca više nije.

On bi Irsku proslavioI razvio slavni zelen-stijeg.Državnike, vođe, ratnike joj digo

Nad narode i sav svijet.

Snivao je (jao, tek san to bje!) O Slobodi: al kad tog bogaDoseć je htio, izdajom gaOd ljubljenoga otrgli ga.

Gnusne su kukavne, podle rukeŠto ubiše svog boga i poljupcimaPredaše ga prostoj rulji,Puzavom svećenstvu — dušmanima.

Nek sramota vječna pratiSpomen onih što ukaljaše velikogaSvijetlo imeŠto ih preziraše.

On pade kao što moćni ginu,Plemenit, hrabar sve do groba,U smrti s njim su sada srasliJunaci Irske davnog doba.

Nek kavge glas ne ometa mu san!On počiva s mirom: ni ljudski jadNi visoke težnje ne gone gaDa vrhunce slave dosegne sad.

Što htjedoše, tu je; srušili ga.Al’, Irska, čuj, taj duh bi mogoUstati ko Feniks iz pepelaU praskozorje novo.

Taj dan će biti Slobode vlast.A Erin, dižući vrčna slavu i častosjetit će za Parnellom boluz radost i slast.

G. Hynes je ponovo sjeo na stol. U prvi čassvi su šutjeli, a zatim se prolomio buranpljesak.Čak je i g. Lyons pljeskao. Pljesak jepotrajao neko vrijeme. Kad se stišao svislušatelji bez riječi potegoše iz boca.

Pok! Poletjeo je čep iz boce g. Hynesa, alig. Hynes je ostao sjediti na stolu sav rumen igologlav. Kao da nije čuo prasak.

»Sjajan si, Joe!« reče g. O’Connor i izvadipapir za cigarete i duhankesu, ne toliko da bipušio, koliko da prikrije uzbuđenje.

»Što misliš o tome, Croftone?« uzviknu g.Henchy. »Zar nije lijepo, što?«

G. Crofton reče da je to vrlo lijeponapisana pjesma.

MAJKA

Holan, pomoćni tajnik Irskog Abu društvaobilazio je Dublin gotovo mjesec dana s rukamai džepovima punim prljavih papirića i ugovaraoseriju priredbi. Jedna mu je noga bila kljasta

i zbog toga su ga prijatelji nazivali SkakutaviHolan. Neprestano je hodao amo-tamo, stajao jesatima na uličnim uglovima gdje je raspravljaoi zapisivao bilješke. A onda na koncu gđa.Kearney je zapravo sve uredila.

Gospođica Devlin postala je gđa. Kearney izprkosa. Bila je odgojena u jednom prvorazrednomzavodu gdje je učila francuski i glazbu. Kakoje po prirodi bila plaha i neusiljena, steklaje u školi nekoliko prijateljica. Kad je stiglaza udaju, slali su je u razne kuće gdje su semnogi divili njenom sviranju i profinjenomponašanju. Okružena hladnim krugom svojegznanja i nadarenosti čekala je da se pojavineki prosac i da joj ponudi sjajan život. No,ona je susretala posve obične mladiće koji nisuimali hrabrosti da joj se približe, a ona imnije davala nikakvog poticaja. Svoju romantičnučežnju pokušavala je utješiti časteći se upotaji rahat-lokumom. Ipak, kad se približilagraničnim godinama za udaju, njene suprijateljice počele razvezivati jezike i da biih ušutkala udala se za g. Kearneyja, cipelarana Ormond Quayu.

Bio je mnogo stariji od nje. Bio je ozbiljanu razgovoru i ponekad govorio u svoju velikusmeđu bradu. Nakon godinu dana provedenih ubraku gđa. Kearney je shvatila da je takavčovjek bolji od neke romantične duše, ali onasama ostala je uvijek romantična. Njen muž jebio trezven, kućevan i pobožan. Išao je u crkvu

svakog prvog petka, katkad s njom, češće sam.Ali i ona je bila dobar vjernik i dobra žena. Udruštvu u nekoj tuđoj kući bilo je dovoljno dasasvim malo podigne obrvu pa da on ustane i dase počne opraštati. Ako ga je mučio kašalj, onabi mu pokrila stopala pokrivačem od paperja inapravila jaki punč od ruma. Sa svoje strane onje bio uzor oca. Svakog tjedna uplaćivao jemalu svotu u jednu banku i tako je za objesvoje kćerke, kad su stigle do dvadeset ičetvrte godine, osigurao miraz od po sto funti.

Stariju kćerku Kathleen poslao je u dobarzavod gdje je učila francuski i glazbu, akasnije joj je plaćao školarinu na akademiji.Svake godine mjeseca srpnja gospođa Kearney jepronašla priliku da kaže nekoj prijateljici:

»Moj dobri muž nas vodi u Skerries, nanekoliko tjedana.«

Ako nije bio Skerries bio je Howth iliGreystones.

Kada se počeo širiti Irski Preporod, gđa.Kearney je odlučila iskoristiti irsko ime svojekćeri i pozvala je u kuću učitelja irskogjezika. Kathleen i njena sestra počele suizmjenjivati sa svojim prijateljicamarazglednice na irskom jeziku. Određenihnedjelja, kad je g. Kearney dolazio sa svojomobitelji u crkvu koja je služila kao katedralana uglu Katedralske ulice, okupila bi seposlije mise mala skupina ljudi. Bili su toprijatelji Kearneyjevih, glazbeni prijatelji

ili nacionalistički prijatelji, i nakon što biprorešetali sve što im je bilo na jeziku,izrukovali bi se smijući se što se tolike rukeukrštavaju i opraštali se irskim »zbogom.«Uskoro su ljudi često počeli spominjati imegospođice Kathleen Kearney. Govorili su da jevrlo nadarena glazbenica i da je vrlo dragadjevojka i štoviše da je pobornik jezičnogpreporoda. Gđa. Kearney je zbog toga bila veomazadovoljna. Nije se stoga iznenadila kad joj jedošao g. Holohan i predložio da njena kćerkasvira pratnju na glasoviru na četiri velikepriredbe koje je društvo pripremalo u AntientConcert Rooms. Uvela ga je u salon, posjela gai iznijela bocu i srebrnu zdjelu s keksima.Svim srcem i dušom ulazila je u pojedinosti togpothvata, davala savjete, upozoravala iodvraćala i konačno su sklopili ugovor po kojemje Kathleen kao pratilja na glasoviru trebaladobiti osam gvineja za četiri velika koncerta.

Kako je g. Holohan bio početnik u takodelikatnim stvarima kao što je sastavljanjeplakata i raspoređivanje točaka na programu,gđa. Kearney mu je pomagala. Ona je bila vrloumješna. Znala je koje umjetnike treba istaćivelikim slovima, a koje ispisati sitnijimslovima. Znala je da prvi tenor ne bi volionastupiti poslije komične točke g. Meadea. Dapublika ostane u neprekidnom raspoloženju onaje umetnula laganije točke između starihomiljenih komada. G. Holohan je svraćao svakog

dana da je vidi i da se s njom posavjetuje. Onaje uvijek bila jednako prijazna i spremna dapomogne — čak prisna. Stavila je bocu prednjega i rekla:

»Poslužite se sami, g. Holohan!«I dok se on posluživao, ona reče:»Ne bojte se! Ne bojte se, sve će biti

dobro.«Sve se odvijalo glatko. Gđa. Kearney kupila

je malo prekrasnog ružičastog šarmeza kodThomasa Browna da ga umetne u prednji dioKathleenine haljine. Platila je za to priličnusvotu novaca, ali ima prigoda kada je opravdanopotrošiti malo više. Kupila je tuce ulaznica podva šilinga za završnu priredbu i poslala ihonim prijateljima za koje nije bila sigurna dabi inače došli. Ni na što nije zaboravila izahvaljujući njoj sve što je trebalo učinitibilo je učinjeno.

Trebalo je da se priredbe održe u srijedu,četvrtak, petak i subotu. Kad je gđa. Kearneystigla u srijedu uvečer pred Antient ConcertRooms zamijetila je koješta što joj se nijesviđalo. Nekoliko mladića sa svijetloplavimznačkama na sakoima stajalo je besposleno upredvorju. Nijedan nije bio odjeven u večernjeodijelo. Prošla je kraj njih sa kćerkom i nabrzinu pogledala u dvoranu kroz širom otvorenavrata. Bilo joj je jasno zašto su razvođačibesposleni. Pomislila je u prvi mah da se nije

možda zabunila u vremenu. Ne, bilo je dvadesetdo osam.

U garderobi iza pozornice predstavili su jetajniku društava, g.Fitzpatricku. Nasmiješilamu se i rukovala se s njim. Bio je malenarasta, lice mu je bilo bijelo i bez izražaja.Primijetila je da je nehajno nakrivio svoj mekismeđi šešir i da je govorio vrlo otegnuto. Dokje s njom razgovarao držao je u ruci programčiji je jedan krajičak stavio u usta iraskvasio ga. Izgledalo je da lako podnosineuspjeh. G. Holohan je svakog časa dolazio ugarderobu i donosio vijesti iz prodavaonicakarata. Umjetnici su međusobno nervoznorazgovarali, pogledavali se od vremena dovremena u ogledalu i motali i odmotavali svojenote. Kad je bilo blizu pola devet nekolicinaljudi u dvorani poče tražiti da priredbazapočne. G. Fitzpatrick je ušao, tupo senasmiješio okupljenima i rekao:

»Pa, dame i gospodo, mislim da bi trebalootvoriti ples.«

Gđa. Kearney nagradi njegov vrlo otegnutposljednji slog brzim zadovoljnim pogledom ireče svojoj kćeri hrabreći je:

»Jesi li spremna, draga?«Čim joj se pružila prilika, pozvala je g.

Holohana na stranu i zamolila ga da joj kažešto sve to znači. G. Holohan nije znao što sveto znači. Rekao je da je odbor pogriješio što

je dogovorio četiri priredbe, četiri je bilopreviše.

»A umjetnici?« reče gda. Kearney. »Naravno,trude se svim silama, ali zaista nisu dobri.«

G. Holohan je priznao da umjetnici nisunajbolji, ali odbor je odlučio — rekao je on —da prva tri koncerta prođu kako bilo, a da svetalente ostave za subotu uvečer. Gda. Kearneyne reče ništa, ali kako su se na pozorniciizmjenjivale jedna za drugom samo prosječnetočke, a u dvorani bilo sve manje i manjeljudi, poče žaliti što se uopće izlagalatroškovima. Sve joj se to nimalo nije sviđalo,a pogotovo je uzrujavao tupi smiješak g.Fitzpatricka. Ipak, ništa nije rekla i čekalaje da vidi kako će se stvari odvijati do konca.Priredba je završila nešto prije deset sati isvi su se brzo razišli kućama.

U četvrtak uvečer dvorana je bila boljeposjećena, ali gđa. Kearney je odmah vidjela daje na priredbu došla loša publika koja seponašala nepristojno kao da je na neslužbenojglavnoj probi. Činilo se da se g. Fitzpatrickzabavlja. Uopće nije primjećivao da se gđa.Kearney ljuti zbog njegovog ponašanja. Stajaoje uz rub zastora i povremeno provirivaosmijući se s dvojicom prijatelja koji susjedili na kraju balkona. Tijekom večeri gđa.Kearney je doznala da je u petak priredbaotkazana i da će odbor pokrenuti nebo i zemljuda osigura punu dvoranu u subotu uvečer. Odmah

nakon toga potražila je g. Holohana. Zaustavilaga je u trenutku kad je ponio čašu limunadejednoj mladoj dami i upitala ga da li je totočno. Da, bilo je točno.

»Ali, naravno, to neće utjecati na ugovor«,reče ona. »Ugovor je bio predviđen za četiripriredbe.«

Kao da se g. Holohanu žurilo. Savjetovao jojje da govori s g. Fitzpatrickom. Gđa. Kearneyse počela zabrinjavati. Pozvala je g.Fitzpatricka s pozornice i rekla mu da je njenakćerka potpisala ugovor za četiri priredbe i dabi po ugovoru trebala primiti uglavljenu svotubez obzira da li će društvo održati četiripriredbe ili ne. G. Fitzpatrick, koji nijemogao na brzinu shvatiti sporno pitanje i kojipo svemu sudeći nije znao kako bi riješio tajnezgodan slučaj, reče da će iznijeti predmetpred odbor. Gđi. Kearney su zadrhtali obrazi odbijesa i ona se svom silom suzdržala da neupita:

»A tko je odbor, molim vas?«Ali znala je da to ne bi pristajalo jednoj

dami i zato je šutjela.Rano u petak ujutro dječaci su se rastrčali

dublinskim ulicama sa svežnjevima letaka. Usvim večernjim listovima pojavile su se posebnenajave koje su podsjećale svijet koji voliglazbu na veliki užitak koji im se pripremaiduće večeri. Gđa. Kearney se malo umirila, ali

pomisli da bi ipak bilo dobro da bar donekleupozna muža sa svojm sumnjama. On ju jepažljivo saslušao i reče da će možda biti boljeako i on pođe s njom u subotu uvečer. Pristalaje. Cijenila je svog muža na isti način na kojije cijenila i glavnu poštu, kao nešto veliko,sigurno i čvrsto. Pa, iako je znala da nijeosobito darovit, ona se divila njegovojapstraktnoj vrijednosti muškarca. Bila jesretna što je predložio da pođe s njom.Razmislila je što će učiniti.

Došla je večer velike priredbe. Gđa. Kearneyje s mužem i kćerkom stigla pred AntientConcert Rooms tri četvrt sata prije početka. Nanesreću padala je kiša. Gđa. Kearney jeostavila muža da pričuva kćerkinu haljinu inote, a ona je pošla u potragu za g. Holohanomi g. Fitzpatrickom. Tražila ih je po čitavojzgradi, ali ni jednog ni drugog nije moglanaći. Pitala je razvođače da li je koji članodbora u dvorani. Poslije mnogo neprilika jedanje razvođač doveo neku sitnu ženicu, gospođicuBeirne, i njoj gđa. Kearney objasni da bihtjela razgovarati s nekim iz tajništva.Gospođica Beirne očekivala je svakog časa danetko od njih dođe pa da upita bi li moglanešto učiniti. Gđa. Kearney ispitivački odmjerinjeno staračko lice koje je bilo nabrano uizraz pouzdanja i oduševljenja i odgovori:

»Ne, hvala!«

Sitna se ženica nadala da će večeras bitidobar posjet. Gledala je kako pada kiša sve doktuga vlažnih ulica nije izbrisala svo pouzdanjei oduševljenje na njenom navoranom licu. Ondaje lagano uzdahnula i rekla:

»Ah, dobro. Dragi Bog zna da smo učinili svešto smo mogli.«

Gda. Kearney se morala vratiti u garderobu.Počeli su pristizati umjetnici. Bas i drugi

tenor već su bili došli. Bas, g. Duggan, bio jevitak mladić s čupavima crnim brkovima. Bio jesin portira koji je radio u nekom uredu u gradui kao dječak pjevao je produžene bas note uzvučnom predvorju kod svog oca. Počeo jeskromno i onda se polako uzdizao sve dok nijepostao istaknuti umjetnik. Nastupao je uvelikim operama. Jedne večeri, kad je nekioperni umjenik obolio, on je preuzeo ulogukralja u operi Maritana u Queen’s Theatreu.Pjevao je s dubokim osjećajem i snagom igalerija ga je toplo pozdravila. Ipak, pokvarioje, na žalost, dobar dojam kad se jednom ilidva puta od pukog nemara useknuo u ruku snavučenom rukavicom. Bio je skroman i malo jegovorio. Izgovarao je vi tako meko da se jedvačulo i nikad nije pio ništa jače od mlijeka,sve zbog glasa. G. Bell, drugi tenor, bio jeplavokos omalen čovjek koji se svake godinenatjecao za nagrade na Feis Ceoilu. Prilikomčetvrtog pokušaja dobio je brončanu medalju.Bio je beskrajno nervozan i beskrajno

ljubomoran na druge tenore, a svoju jeljubomoru prikrivao žarkim prijateljstvom.Volio je pokazivati ljudima kako mu je mučansvaki nastup. Zato je, čim je ugledao g.Duggana, prišao i upitao ga:

»I vi nastupate?«»Da«, odgovori g. Duggan.G. Bell se nasmije svom supatniku, pruži mu

ruku i reče:»Dajte mi ruku.«Gđa. Kearney je prošla pokraj njih i otišla

na pozornicu da priviri kako je u dvorani.Sjedala su se brzo popunjavala i publika jeugodno žamorila. Vratila se i nasamoporazgovarala sa svojim mužem. Očito sugovorili o Kathleen, jer su je čestopogledavali dok je razgovarala s jednom svojomprijateljicom nacionalistkinjom, kontraaltomgospođicom Healy. Neka nepoznata žena blijedalica prošla je kroz sobu. Žene su se radoznaloogledale za njenom izblijedjelom plavomhaljinom koja je kao krpa visila s mršavogtijela. Netko reče da je to gospođa Glynn,sopran.

»Pitam se gdje su li je samo iskopali« rečeKathleen gospođici Healy. »Uvjerena sam danikad nisam za nju čula.«

Gospođica Healy se nasmiješila. Tog časadošepesao je u garderobu g. Holohan i dvije gadjevojke upitaše tko je nepoznata žena. G.

Holohan reče da je to gospođa Glynn iz Londona.Gospođa Glynn se povukla u kut i sva ukočenadržala pred sobom svitak nota, te je samoponekad mijenjala smjer svoga preplašenogpogleda. Sjena je prekrila njenu izblijedjeluhaljinu, ali joj se zato osvetnički uvukla uudubinu iza ključnih kosti. Žamor iz dvoranepostao je glasniji. Prvi tenor i bariton stiglisu zajedno. Obojica su bili dobro odjeveni,krupni i samodopadni i unijeli su dah imućstvameđu izvođačima.

Gđa. Kearney im je odmah prišla sa kćerkom iprijazno s njima popričala. Bilo joj je staloda s tom dvojicom bude u prijateljskimodnosima, no, iako se trudila da bude ljubazna,pažljivo je pratila šepavo i krivudavo šetanjeg. Holohana. Prvom prilikom se ispričala iizašla za njim.

»G. Holohan, htjela bih načas s vamagovoriti« reče ona.

Otišli su u povučeni dio hodnika. Gđa.Kearney ga upita kad će njena kćerka dobitinovac. G. Holohan reče da je to briga g.Fitzpatricka. Gđa. Kearney odgovori da ona nemaništa s gospodinom Fitzparickom. Njena kćerkaje potpisala ugovor na osam gvineja i to joj semora platiti. G. Holohan reče da to nije njegovposao.

»Kako, to nije vaš posao?« upita gđa.Kearney. »Zar joj niste vi osobno donijeliugovor? U svakom slučaju, ako to nije vaš

posao, to je moj posao, a ja ću se većpobrinuti da se obavi kako valja.«

»Govorite radije s g. Fitzpatrickom«, rečeg. Holohan određeno.

»Nemam ja ništa s g. Fitzpatrickom«, ponovigđa. Kearney. »Imam ugovor i pobrinut ću se daga ostvarim.«

Kad se vratila u garderobu, obrazi su jojbili neznatno porumenjeli. U sobi je biloživahno. Dva čovjeka u građanskim odijelimazauzela su mjesta kraj ognjišta i prisnorazgovarali s gospođicom Healy i baritonom. Tosu bili urednik Freemana i g. O’Madden Burke.Urednik Freemana je svratio da kaže kako nećemoći ostati na priredbi, jer mora pisati opredavanju koje je neki američki svećenikodržao u gradonačelnikovoj kući. Rekli su da ćemu ostaviti izvještaj o predavanju u uredništvuFreemana, i njegova je sad briga da članakuvrsti. Bio je sjedokos, imao je ugodan glas ibio pažljiva ponašanja. U ruci je držao utrnulucigaru čiji je miris još uvijek lebdio okonjega. Nije namjeravao ostati ni časa, jer suga umjetnici i priredbe prilično zamarali, alise ipak zadržao. Naslonio se na okvir ognjištadok je gospođica Healy stajala ispred njega,pričala i smijala se. Bio je dovoljno star daposumnja u određen razlog njene ljubaznosti,ali i dovoljno mlad da iskoristi priliku.Toplina, ugodni miris njenog tijela i bojanjene kože uzbuđivali su mu osjetila. Sa

zadovoljstvom je bio svjestan da su se grudikoje su se pored njega polako dizale ispuštale, tog časa dizale i spuštale za njega,da su njen smijeh, njen ugodni miris i njeniuporni pogledi bili namijenjeni njemu. I kad jeipak morao otići, on se sa žaljenjem oprostiood nje.

»O’Madden Burke će napisati vijest«,objasnio je g. Holohanu, »a ja ću se pobrinutida se objavi.«

»Hvala vam velika, g. Hendrick«, reče g.Holohan. »Znam da ćete nam to učiniti. A sada,prije no što odete, ne biste li nešto popili?«

»Nemam ništa protiv«, reče g. Hendrick.Obojica odoše nekim krivudavim prolazima uz

neke tamne stepenice i dođoše do jedne zabačenesobe gdje je jedan razvođač otvarao boce zanekoliko nazočne gospode. Među njima je bio ig. O’Madden Burke koji je pronašao put do sobepo instinktu. Bio je to prijazan stariji čovjekkoji je, dok je stajao, oslanjao svoje krupnotijelo na veliki svileni kišobran. Njegovouzvišeno prezime sa zapada bilo mu je moralnikišobran na koji je oslanjao osjetljivo pitanjesvojih financija. Poštovao ga je širok krugljudi.

Dok je g. Holohan zabavljao urednikaFreemana, gđa. Kearney je tako živahnorazgovarala sa svojim mužem da ju je moraozamoliti da malo stiša glas. U razgovoru

ostalih u garderobi počela se osjećatinapetost. G. Bell, koji je bio prvi na redu,stajao je spreman sa svojim notama, aliKatheleen se nije ni pomakla. Očito nešto nijebilo u redu. G. Kearney je gledao ravno predase i gladio bradu, dok je gđa. Kearney siznenadnom oštrinom šaptala nešto Kathleen uuho. Iz dvorane je dopiralo bodrenje, pljesak itoptanje nogu. Prvi tenor i bariton i gospođicaHealy stajali su zajedno i mirno čekali, dok jeg. Bell bio veoma uzbuđen jer se bojao da ćepublika pomisliti kako je on zakasnio.

Tog su časa ušli su u sobu g. Holohan i g.O’Madden Burke. G. Holohan je odmah shvatiotišinu. Prišao je gđi. Kearney i počeo jojozbiljno govoriti. Gledaoci su u dvorani sveglasnije galamili. G. Holohan postade vrlorumen i uzbuđen. Govorio je brzo i rječito, alimu je gđa. Kearney na sve odgovorila kratko iodsječno:

»Neće nastupiti. Najprije mora dobiti svojihosam gvineja.«

G. Holohan je sav očajan pokazivao premadvorani gdje je publika pljeskala i toptalanogama. Obratio se g. Kearneyju, ali g. Kearneyje i dalje gladio bradu, a Kathleen je oborilaoči i micala vrškom nove cipele. Ona nije bilakriva. Gđa. Kearney ponovi:

»Neće nastupiti dok ne dobije novac.«

Nakon brzoplete borbe jezicima g. Holohanžurno odskakuta iz sobe. Za njim je ostalatišina. Kad je zbog šutnje postalo nekakomučno, gospođica Healy reče baritonu:

»Jeste li vidjeli ovog tjedna gđu.Campbell?«

Bariton je nije vidio, ali rekli su mu da jedobro. Razgovor se više nije nastavljao. Prvitenor prignuo je glavu i počeo brojati karikena zlatnom lancu, koji mu se bio protegao prekoprsluka, i pri tom se smiješio i mumljaoneodređeni napjev kako bi provjerio djelovanjena čeone sinuse. Svi su od vremena do vremenapogledavali gđu. Kearney.

Kad je g. Fitzpatrick banuo u sobu u pratnjizadihanog g. Holohana u dvorani se već čulonegodovanje. Osim što su pljeskali i toptali,ljudi su počeli i zviždati. G. Fitzpatrickdržao je u ruci nekoliko novčanica. Izbrojao ječetiri funte na ruku gđe. Kearney i rekao jojda će drugu polovicu dobiti u pauzi. Gđa.Kearney reče:

»Tu nedostaje četiri šilinga.«Ali Kathleen je skupila haljinu i rekla

prvom izvođaču koji se tresao kao jasikin list:»Molim, g. Bell«. Pjevač i pratnja izašli su napozornicu. U dvorani je nastala tišina koja jepotrajala nekoliko trenutaka, a onda se začuoglasovir.

Prvi je dio priredbe vrlo lijepo uspio, osimtočke gospođe Glynn. Jadna je dama pjevalaKillarney bestjelesnim glasom i gubeći dah, sasvom zastarjelom izvještačenošću u intonaciji iizgovoru što je, kako je ona mislila, bio izrazotmjenosti. Izgledala je kao da su je izvukliiz neke stare kazališne garderobe, a publika najeftinijim sjedalima ismijavala se njenimvisokim tužnim notama. Međutim, prvi tenor ikontraalt oduševili su dvoranu. Kathleen jeodsvirala izbor irskih napjeva i za to su jenagradili oduševljenim pljeskom. Na kraju prvogdijela predstave nastupila je s vatrenomrodoljubnom recitacijom jedna mlada dama kojaje inače vodila amaterske kazališne predstave.Dobila je zasluženi pljesak i poslije togaljudi su izašli iz dvorane zadovoljni.

Čitavo to vrijeme u garderobi je vladalouzbuđenje. U jednom uglu bili su g. Holohan, g.Fitzpatrick, gospođica Beirne, dva razvođača,bariton, bas i g. O’Madden Burke. G. O’MaddenBurke je rekao da je to bio najskandaloznijiispad koji je ikad vidio. Rekao je da jeposlije svega u Dublinu zapečaćena glazbenakarijera gospođice Kathleen Kearney. Upitali subaritona što on misli o ponašanju gđe. Kearney.On nije htio ništa reći. Dobio je svoj novac inije se htio nikome zamjeravati. Ipak, rekao jeda je gđa. Kearney trebala biti obzirna premaizvođačima. Razvođači i tajnici raspravljali su

vatreno što bi trebalo učiniti kad se svršiprvi dio.

»Slažem se s gospođicom Beirne«, reče g.O’Madden Burke, »nemojte joj ništa višeplatiti.«

U drugom uglu bili su gđa. Kearney, njenmuž, g. Bell, gospođica Healy i mlada dama kojaje recitirala rodoljubnu pjesmu. Gđa. Kearneyje rekla da je odbor s njom skandaloznopostupio. Nije štedjela ni truda ni troška zaovu priredbu, a eto kako su joj se odužili.

Mislili su da s jednom djevojkom mogu bitibezobzirni. Ali ona će im već pokazati kako suse prevarili. Ne bi se usudili s njom tako daje bila muškarac. Ali ona će se pobrinuti danjena kćer ostvari svoje pravo. Neće dopustitida je izigraju. Ako joj ne plate sve doposljednjeg novčića, čitav će Dublin o tomebrujati. Naravno, žao joj je zbog izvođača, ališto je drugo mogla učiniti? Obratila se drugomtenoru i on je rekao da po njegovom mišljenjunisu s njom ispravno postupili. Zatim seobratila gospođici Healy. Gospođica Healy binajradije prešla na drugu stranu, ali nije tomogla učiniti, jer je bila Kathleenina dobraprijateljica i jer su je Kearneyjevi čestopozivali u goste.

Čim je završio prvi dio programa, g.Fitzpatrick i g. Holohan prišli su gđi. Kearneyi rekli joj da će joj preostale četiri gvinejeplatiti poslije sastanka odbora koji će se

održati idućeg utorka, međutim, ako njenakćerka ne nastupi u drugom dijelu priredbe,odbor će smatrati da je ugovor raskinut i nećeništa platiti.

»Ne znam ni za kakav odbor«, reče gđa.Kearney srdito. »Moja kćerka ima ugovor. Ili ćedobiti još četiri funte i osam šilinga na rukuili neće stupiti nogom na ovu pozornicu.«

»Iznenađen sam, gđo. Kearney«, reče g.Holohan. »Nikad ne bih pomislio da ćete takoprema nama postupiti.«

»A kako ste vi sa mnom postupili?« upitagđa. Kearney. Po licu joj se osulo rumenilosrdžbe i izgledala je kao da će nekoga rukamanapasti.

»Tražim svoje pravo« reče ona.»Mogli biste imati bar malo osjećaja

pristojnosti«, reče g. Holohan.»Mogla bih, zaista?... A kad sam vas pitala

kad ćete mojoj kćerki platiti, vi niste znalipristojno odgovoriti.«

Zabacila je glavu i počela ga s prizvukomdrskosti oponašati.

»Morate govoriti s tajnicom. Nije to mojposao. Ja sam veliki čovjek, zvrc, prc, trc...«

»Mislio sam da ste dama«, reče g. Holohan inaglo ode.

Poslije toga svi su osudili ponašanje gđe.Kearney. I svi su odobravali postupak odbora.

Ona je stajala na vratima divlja od bijesa,preprirala se s mužem i kćerkom i mahalarukama. Čekala je da počne drugi dio priredbe unadi da će joj tajnici pristupiti. Aligospođica Healy je ljubazno pristala da pratinekoliko točaka. Gđa. Kearney se moralaskloniti u stranu da propusti na pozornicubaritona i njegovu pratnju. Ipak, stajala jejoš neko vrijeme bijesna i ukočena kao kamen ikad su odjeknuli prvi zvuci popijevke,dohvatila je kćerkin ogrtač i rekla mužu:

»Nađi kočiju.«On je odmah izašao. Gđa. Kearney je ogrnula

kćerku i pošla za njim. Pri izlasku, zastala jei pogledala još jednom g. Holohanu u lice.

»Nisam još s vama svršila«, reče ona.»Ali ja sam s vama svršio«, odgovori joj g.

Holohan.Kathleen je krotko slijedila majku. G.

Holohan koji je osjećao kako mu koža gori, počešetati po sobi kako bi se smirio.

»To je fina dama«, reče on. »O, ona je finadama!«

»Učinio si kako valja, Holohan«, reče g.O’Madden Burke i nasloni se na kišobran u znakodobravanja.

MILOST

Dva gospodina koja su se u to vrijeme našlau zahodu pokušala su ga podići, međutim, on jebio posve bespomoćan. Ležao je zgrčen na dnustepenica kojima se strmoglavio. Uspjelo im jeda ga okrenu. Šešir mu se otkotrljao nekolikojardi dalje, a odjeća mu je bila umrljanaprljavštinom i blatom s poda na kojem je ničiceležao. Oči su mu bile zatvorene i disao jeglasno kao da rokće. Iz ugla ustiju tekao mu jetanki mlaz krvi.

Ta dva gospodina i jedan konobar odnijeli suga uza stepenice i spustili ga na pod u krčmi.Za dvije minute opkolili su ga ljudi. Krčmar jepitao svakoga tko je on i tko je bio s njim.Nitko nije znao tko je on, samo je jedankonobar rekao da je gospodina poslužio malomčašom ruma.

»Je l' bio sam?« upita krčmar.»Ne, gospodine. Bila su još dva gospodina s

njim.«»A gdje su oni?«Nitko nije znao. Netko reče:»Dajte zraka. Onesvijestio se.«Krug promatrača se rastvorio i opet se

elastično stegao.Kraj čovjekove glave na opločenom podu

stvorila se tamna krvava lokva. Krčmar seuplaši sivog bljedila na čovjekovu licu i poslapo policajca.

Ovratnik mu je bio raskopčan i kravatarazvezana. Otvorio je načas oči, uzdahnuo iponovo ih zatvorio. Jedan gospodin od onih kojisu ga nosili držao je u ruci njegov spalicilindar. Krčmar je ponovo pitao da li itko znatko je ranjeni čovjek ili kamo su mu otišliprijatelji. Otvorila su se vrata i u krčmu jestupio golemi policajac. Gomila koja ga jeslijedila na ulici, skupila se pred ulazom ipokušavala vidjeti kroz staklena okna navratima što se unutra događa.

Krčmar je odmah počeo pričati koliko jeznao. Policajac, mlad čovjek debela nepokretnalica, slušao je. Micao je polako glavu zdesnanalijevo, pa od krčmara prema čovjeku na podu,kao da se bojao da bi mogao biti žrtva nekeobmane. Zatim je skinuo rukavicu, izvukao izprsluka malu knjižicu, ovlažio vršak olovke ispremio se da zapisuje. Pitao je sumnjičavimprovincijskim naglaskom:

»Tko je čovjek? Kako se zove i gdjestanuje?«

Jedan mladić u biciklističkom odijeluprogurao se kroz krug promatrača. Odmah jeklekao kraj ranjenog čovjeka i zatražio vode. Ipolicajac je klekao da mu pomogne. Mladić jesprao krv s usta i zatražio rakije. Policajacponovi njegovu narudžbu zapovjedničkim glasom,na što jedan konobar trčeći donese čašu. Ulilisu rakiju čovjeku u grlo. Nekoliko časakakasnije otvorio je oči i ogledao se. Pogledao

je na krug lica oko sebe i onda, shvativši štose dogodilo, pokuša stati na noge.

»Je l' vam sada dobro?« upita mladić ubiciklističkom odijelu.

»Tja, nije ništa«, reče ranjeni čovjekpokušavajući da se uspravi.

Pomogli su mu da ustane. Krčmar spomenubolnicu, a neki promatrači počeše davati raznesavjete. Izgužvani cilindar staviŠe čovjeku naglavu, a policajac ga upita:

»Gdje stanujete?«Čovjek ne odgovori već poče frkati krajeve

brkova. Kao da nije ozbiljno shvaćao nezgodu.Rekao je da nije ništa, samo mala neprilika.Govorio je vrlo promuklo.

»Gdje stanujete?« ponovi policajac.Čovjek reče da mu pozovu kočiju. Dok se o

tome raspravljalo, priđe im s drugog krajakrčme visok okretan gospodin svijetle puti udugom žutom kaputu. On uzviknu:

»Zdravo, Tome, stari moj! Što ti sedogodilo?«

»Tja, ništa« reče čovjek.Pridošlica odmjeri jadnu priliku pred sobom,

a zatim se okrenu policajcu i reče:»Ne brinite, ja ću ga odvesti kući.«Policajac dodirnu kacigu i reče:»U redu, g. Power!«

»Hajde, Tome«, reče g. Power prihvativšiprijatelja pod ruku. »Nisi slomio nijednu kost,je li? Možeš li hodati?«

Mladić u biciklističkom odijelu uhvatičovjeka za drugu ruku, a gomila se razdvoji.

»Kako te snašla ova svinjarija?«, upita g.Power.

»Gospodin se strmoglavio niza stepenice«,reče mladić.

»Veo’a sa’ ’am za’alan, go’podine«, rečeranjenik.

»Ništa, ništa.«»Ne ’i li ’opili ’oju....«»Ne sada. Ne sada.«Tri su čovjeka izašla iz krčme i gomila

navali kroz vrata za njima na ulicu. Krčmar jeodveo policajca do stepenica da pregleda mjestonezgode. Složili su se da je gospodin sigurnopromašio stepenicu. Policajac se vratio dotezge, a jedan konobar poče s poda uklanjatitragove krvi.

Kad su izašli na Grafton Street g. Powerzviždanjem dozva slobodna kola. Ozlijeđeničovjek ponovo izgovori koliko je najboljemogao:

»’rlo ’am ’am za’valan, gospodine, ’adam seda ’emo se o’ et ’resti. Ja ’am Kernan.«

Od prepasti i od boli koju je počeo osjećatidjelomično se otrijeznio.

»Nije to ništa«, reče mladić.Rukovali su se. G. Kernana su ugurali u

kočiju i dok je g. Power govorio kočijašu kamoće, on se ponovo zahvaljivao mladiću i žaliošto nisu mogli zajedno popiti čašicu.

»Drugi put«, reče mladić.Kočija pođe prema Westmoreland Streetu. Kad

su prošli kraj Ureda za teret, na satu je bilopola deset. Udari ih oštar istočni vjetar, kojije puhao od ušća rijeke. G. Kernan se sav skupiod hladnoće. Prijatelj ga zamoli da mu ispričakako se nezgoda dogodila, »’e ’ogu, ’ovje’e«,on odgovori, »’oli ’e ’ezik.«

»Pokaži!«G. Power se nasloni iznad kotača i zagleda

se ranjeniku u usta ali nije mogao ništavidjeti. Zapalio je žigicu i zaklanjajući jedlanovima ponovo se zagleda u njegova poslušnorazjapljena usta. Kako su se kola drmusala,žigica se približavala i udaljavala. Donji zubii desni bili su pokriveni zgrušanom krvi ičinilo se da je odgrizen sićušni komadićjezika. Žigica se ugasila.

»Gadno«, reče g. Power.»Tja, ’ije ’išta«, reče g. Kernan zatvorivši

usta i povuče ovratnik svoga uprljanog ogrtačauz vrat.

G. Kernan je bio trgovački putnik starogkova koji je vjerovao u uzvišenost svog zvanja.Nikada ga nisu vidjeli u gradu bez pristojnog

cilindra i gamaša. Govorio je da čovjekzahvaljujući tim dvama odjevnim predmetima možeproći svaku smotru. Nastavljao je tradicijusvog uzora, velikog Blackwhitea, na čiju jeuspomenu ponekad podsjećao pričajući o njemu ipodražavajući ga. Suvremeni način poslovanjapoštedio ga je tek toliko da je mogao zadržatimalu poslovnicu u Crowe Streetu gdje je nakapku izloga pisalo ime njegove tvrtke i adresa– London, E.C. Tu je na okviru ognjišta bilaporedana mala četa limenih kutija, a na stoluispred izloga stajalo je četiri ili petporculanskih zdjela koje su obično bile do polanapunjene crnom tekućinom. Iz tih je zdjela g.Kernan kušao čaj. Srknuo bi gutljaj, povukaoga, okvasio nepca i ispljunuo ga kroz rešetkuna ognjištu. Zatim bi zastao da ga procijeni.

G. Power, mnogo mlađi čovjek, bio jenamješten u Kraljevskom irskom redarstvu uDublin Castleu. Krivulja njegovoga društvenoguspona sjekla je krivulju društvenog padanjegovog prijatelja, ali pad g. Kernana bio jeublažen činjenicom da su ga izvjesni prijateljikoji su ga poznavali kad je bio na vrhuncuuspjeha još uvijek cijenili kao karakternogčovjeka. G. Power bio je jedan od tihprijatelja. Njegovi nepojmljivi dugovi postalisu poslovični u njegovom krugu. On je bioljubazan mladi čovjek.

Kola su se zaustavila ispred jedne male kućena Glasnevin Roadu i tu su pomogli g. Kernanu

da siđe iz kočije. Žena ga je smjestila ukrevet, dok je g. Power ostao dolje u kuhinji ipitao djecu u koju školu idu i što sada čitaju.Djeca – dvije djevojčice i dječak, svjesniočeve nemoći i majčinog odsustva, počeše s njimzbijati neslane šale. Bio je zaprepaštennjihovim ponašanjem i govorom i lice mu postadezabrinuto. Nakon nekog vremena gđa. Kernan uđeu kuhinju i uzvikne:

»Kako samo izgleda! Oh, jednog će dananastradati i to će biti kraj. Pije još odpetka.«

G. Power joj pažljivo objasni da on nije zato kriv i da je posve slučajno naišao na mjestonezgode. Gđa Kernan, svjesna njegovih zaslugaprilikom obiteljskih svađa kao i mnogih malih,ali dobrodošlih posudba, reče:

»O, nije potrebno da mi to kažete, g. Power.Znam da ste njegov prijatelj, ne kao neki drugis kojima se druži. Oni su uz njega dok novacada se zabavlja daleko od žene i obitelji.Lijepi prijatelji!

Voljela bih znati s kim je bio večeras?«G. Power zatrese glavom, ali ništa ne reče.»Baš mi je žao«, nastavi ona, »što nemam

ništa u kući što bih vam ponudila. Ali ako malopričekate, poslat ću dijete do Fogartyja nauglu.«

G. Power je ustao.

»Čekali smo ga da se vrati kući s novcem.Kao da je zaboravio da uopće ima kuću.«

»Znate, gđo. Kernan«, reče g. Power, »učinitćemo nešto da se promijeni i započne nov život.Govorit ću s Martinom. On je za to pogodančovjek. Doći ćemo jedne večeri ovamo i o tomeporazgovarati.«

Otpratila ga je do vrata. Kočijaš je cupkaogore-dolje po pločniku i zamahivao rukama da sezagrije.

»Vrlo je lijepo od vas što ste ga dovelikući«, reče ona.

»Nije to ništa«, reče g. Power.Uspeo se u kola. Kad su pošli, on je veselo

pozdravi skidajući šešir.»Učinit ćemo od njega novog čovjeka«, reče.

»Laku noć, gđo. Kernan!«Gđa. Kernan je zbunjena pogleda promatrala

kočiju sve dok joj se nije izgubila iz vida.Zatim se okrenula, otišla u kuću i ispraznilamuževljeve džepove.

Bila je to marljiva praktična sredovječnažena. Nema dugo da je proslavila srebrni pir itada se ponovo zbližlila sa svojim mužemplešući s njim valcer, dok je g. Power svirao.U doba kad joj je udvarao nitko ne bi rekao dag. Kernan može biti i neugodan čovjek. Jošuvijek bi žurila u crkvu kad god je biloobjavljeno neko vjenčanje i pri pogledu namladence sjećala se sa živim zadovoljstvom svog

izlaska iz crkve »Zvijezda mora« u Sandymontu,kada se oslanjala na ruku veseloga punokrvnogmuškarca koji je bio otmjeno odjeven u frak iblijedoljubičaste hlače, dok je na drugoj rucigraciozno nosio cilindar. Već nakon tri tjednabračni joj je život postao dosadan, a kasnijekad joj se počeo činiti i nepodnošljiv, postalaje majka. Uloga majke nije joj predstavljalaneke nesavladive teškoće, pa je kroz dvadeset ipet godina spretno vodila kućanstvo i obitelj.Dva starija sina već je izvela na put. Jedan jeradio u suknariji u Glasgowu, a drugi je bioslužbenik kod nekog trgovca čajem u Belfastu.Bili su dobri sinovi, pisali su redovito iponekad slali kući novac. Druga djeca su jošuvijek išla u školu.

Sutradan je g. Kernan uputio pismo svojojposlovnici i ostao u krevetu. Gđa. Kernan mu jeskuhala krepku goveđu juhu i svojski gaizgrdila. Prihvaćala je njegove česteneumjerenosti kao posljedicu podneblja, predanoga je liječila kad god je bio bolestan i uvijekga nagovarala da pojede doručak. Bilo je igorih muževa. On nikada nije bio grub premanjoj, a otkad su dječaci odrasli, znala je dabi otišao i do kraja Thomas Streeta i natrag dajoj obavi čak i vrlo malu narudžbu.

Dvije večeri kasnije došli su prijatelji daga vide. Odvela ih je do spavaonice u kojoj jezrak odisao zadahom tijela i posjela ih krajognjišta. G. Kernan se sada mnogo bolje

izražavao, iako je tokom dana zbog povremenihoštrih bolova bio razdražljiv. Sjedio je nakrevetu podbočen jastucima, a njegovi punirumeni obrazi podsjećali su na žeravicu.Ispričavao se gostima zbog nereda u sobi igledao ih s visine taštinom veterana.

Nije ni slutio da je žrtva zavjere koju suskovali njegovi prijatelji g. Cunningham, g.M’Coy i g. Power o čemu su u salonu uputili igđu. Kernan. Smislio ju je g. Power, ali g.Cunninghamu su povjerili da je provede u djelo.G. Kernan je potjecao iz protestantskeobitelji, pa, iako je prešao na katoličku vjeruprilikom vjenčanja, nije već dvadeset godinastupio u crkvu. Štoviše, volio se čak ipodsmjehivati na račun katoličanstva.

G. Cunningham bio je najpogodniji čovjek zatakvu priliku. Bio je stariji kolega g. Powera.Njegov vlastiti obiteljski život nije bio bašnajsretniji. Ljudi su ga žalili, jer je svimabilo poznato da se oženio neuglednom ženom kojaje bila neizlječiva pijanica. Zbog nje je šestputa iznova kućio kuću, jer je ona svaki putzalagala pokućstvo u njegovo ime.

Svi su cijenili jadnog Martina Cunninghama.Bio je izvanredno razborit čovjek, utjecajan ipametan. Povremenim poniranjem u vode općefilozofije, on je ublažavao oštricu svojespoznaje o ljudima i urođenu prepredenost kojuje još istančao rješavajući razne slučajeve uredarstvenim sudovima. Njegovi su se prijatelji

pokoravali njegovim shvaćanjima i smatrali suda je licem nalik Shakespeareu.

Gda. Kernan, nakon što su joj otkrilizavjeru, jednostavno reče:

»Prepuštam sve u vaše ruke, g. Cunningham.«Poslije četvrtine stoljeća provedene u braku

ostalo joj je vrlo malo iluzija. Vjera je zanju bila običaj i nije vjerovala da bi sečovjek u godinama njena muža mogao mnogopromijeniti prije smrti. Bila je sklona da unjegovoj nezgodi vidi čudnu dosljednost i kadse ne bi bojala da će izgledati krvoločna,rekla bi gospođi da jezik g. Kernana neće mnogotrpjeti što je postao kraći. Bilo kako bilo g.Cunningham je sposoban čovjek, a vjera jevjera. Spletka bi mogla dobro djelovati, usvakom slučaju neće naškoditi. Nijepretjerivala u pobožnosti. Čvrsto je vjerovalau Srce Isusovo kao općenito najkorisnijekatoličko štovanje i priznavala je sakramente.Njena vjera bila je sputana kuhinjom, ali akobi je netko na to naveo, ona bi isto tako moglavjerovati i u Vilu smrti ili u Sv. Duha.

Gospoda su počela govoriti o nezgodi. G.Cunningham reče da je jednom znao sličanslučaj. Neki sedamdesetogodišnjak odgrizao jesebi komad jezika za vrijeme napadaja padavice,ali jezik se ponovo nadopunio tako da više nijebilo ni traga ugrizu.

»Da, ali ja nemam sedamdeset godina«, rečebolesnik.

»Sačuvaj Bože«, reče g. Cunningham.»Sada te ne boli, zar ne?« upita g. M’Coy.G. M’Coy bio je svojevremeno tenor s

izvjesnom reputacijom. Njegova žena, nekadašnjisopran, još uvijek je uz malu nagradupodučavala djecu u sviranju glasovira. Crtanjegovog života nije tekla ravno kao najkraćaudaljenost između dvije točke i on je povremenobio prisiljen da se snalazi kako zna. Bio jenamještenik u Midland željeznice, sakupljačoglasa za Irish Times i Freeman’s Journal, posrednikuz proviziju za jedno skladište ugljena,privatni obavještajni agent, činovnik u uredušerifovog pomoćnika, a nedavno je postao tajnikgradskog suca istražitelja. Zbog novognamještenja službeno ga je zanimao slučaj g.Kernana.

»Boli? Ne mnogo«, odgovori g. Kernan. »Alitako je mučno. Osjećam kao da bih htiopovraćati.«

»To je od pića«, reče strogo g. Cunningham.»Ne«, reče g. Kernan. »Mislim da sam se

prehladio u kolima. Neprestano mi neštonadolazi u grlu. Sluz ili...«

»Sluz«, reče g. M’Coy.»Neprestano mi se penje uz grlo. Mučno je.«»Da, da«, reče g. M’Coy. «To su prsa.«

On u isto vrijeme pogleda g. Cunninghama ig. Powera s izrazom poticanja. G. Cunninghambrzo kimnu glavom, a g. Power reče:

»Ah, ipak, sve je dobro što se dobrozavrši.«

»Zadužio si me mnogo, stari«, reče bolesnik.G. Power mahnu rukom.»Ona druga dvojica s kojima sam bio...«»S kim si bio?« upita g. Cunningham.»S jednim momkom. Ne znam mu ime. Do vraga,

kako se zove? Mali čovuljak crvenkastožutekose...«

»I s kim još?«»S Harfordom.«»Hm«, reče g. Cunningham.Na ovu njegovu primjedbu, svi su ušutjeli.

Bilo je poznato, da g. Cunningham raspolažetajnim izvorom obavještenja. U tom slučaju ovauzrečica imala je moralno značenje. G. Harfordje ponekad sastavljao društvance koje jenedjeljom odlazilo iz grada odmah poslije ručkas namjerom da stigne što je moguće brže do nekekrčme u okolici, gdje su se prijateljipredstavljali kao putnici namjernici5. Ali ipored ovih zajedničkih izleta suputnici g.Harforda nikad nisu htjeli smetnuti s uma kakose on probio u životu. Počeo je kao sitninovčar koji je radnicima posuđivao male svote5 Nedjeljom je u Irskoj bilo zabranjeno točenje alkoholnih pića. Na okrjepu su imali pravo samo putnici namjernici.

novaca uz lihvarske kamate. Kasnije je postaoortak vrlo debelog i malog g. Goldberga uPosudbenoj banki Lififey. I premda nije usvojioništa drugo od židovskih etičkih zakona, oninjegovi sunarodnjaci katolici od kojih je onsam ili preko zastupnika utjerivao dugove, sgorčinom su govorili o njemu kao o irskomŽidovu i nepismenom čovjeku i duševnu suzaostalost njegovog sina tumačili kao Božjukaznu za njegove lihvarske poslove. U drugimprilikama sjećali su se i njegovih dobrihstrana.

»Čudim se kamo je otišao«, reče g. Kernan.Htio je da pojedinosti njegove nezgode

ostanu nejasne. Želio je da njegovi prijateljipomisle da je došlo do nesporazuma, da su se g.Harford i on izgubili. Njegovi prijatelji, kojisu vrlo dobro poznavali običaje g. Harforda pripiću, šutjeli su. G. Power ponovo reče: »Sve jedobro što se dobro završi.«

G. Kernan odjednom promijeni predmetrazgovora.

»Onaj medicinar je bio dobar mladić«, reče.»Da nije bilo njega...«

»O, da nije bilo njega«, reče g. Power,»možda bi završio s kaznom od sedam danazatvora bez prava zamjene za novčanu kaznu.«

»Da, da« reče g. Kernan i pokuša seprisjetiti. »Sjećam se, bio je tamo i

policajac. Čini mi se da je bio pristojanmladić. Kako se to uopće dogodilo?«

Nedjeljom je u Irskoj bilo zabranjenotočenje alkoholnih piča. Na okrjepu su imalipravo samo putnici namjernici.

»Dogodilo se da si bio pijan, Tome« reče g.Cunningham ozbiljno.

»Točna optužba«, reče g. Kernan jednakoozbiljno.

»Pretpostavljam da si ti umirio policajca,Jack«, reče g. M’Coy.

G. Power nije volio da ga oslovljavajukrsnim imenom. Nije bio uštogljen, ali nijemogao zaboraviti da je g. M’Coy prije kratkogvremena obilazio prijatelje i tražio da muposude putne torbe i kovčege za gđu. M’Coy kojaje tobože trebala nastupiti na priredbama upokrajini. Tako nisko prenemaganje još više gaje ljutilo nego i sama činjenica da gaobmanjuju. Zbog toga se, zapostavljajući g.M’Coya, okrenuo g. Kernanu kao da mu je onpostavio to pitanje.

Priča je ozlojedila g. Kernana. On je bioduboko svjestan svoga građanskog položaja,želio je sa svojim gradom živjeti u međusobnompoštovanju i zamjeravao je zbog toga svakuuvredu od strane onih, koje je on nazivaoseljačkim neotesancima.

»Zar zato plaćamo porez?«, pitao je. »Zarsamo da bismo hranili i oblačili te glupavepetljance... oni i nisu ništa drugo.«

G. Cunningham se nasmije. On je biopolicijski službenik samo za vrijeme uredovnihsati.

»Kako bi i mogli biti nešto drugo. Tome?«upita on.

Poprimio je tvrd provincijski naglasak ipočeo oponašati zapovijed:

»65, hvataj kupus!«Svi su se nasmijali. G. M’Coy koji se po

svaku cijenu htio umiješati u razgovor, gradiose kao da nikad prije nije čuo priču. G.Cunningham reče:

»Navodno – znate tako kažu – to se događa usabiralištima, gdje okupljaju te goleme krupneseljačke momke novake da ih vježbaju. Narednikim naređuje da se poredaju uza zid i pružetanjure.« On poprati priču grotesknimkretnjama.

»Za vrijeme ručka, znate. A pred sobom nastolu ima vraški veliku zdjelu kupusa i vraškiveliku zaimaču poput lopate. Zagrabi zaimačomkupusa pa ga baci preko sobe, a jadni gavragovi moraju pokušati uhvatiti u tanjure:>65, hvataj kupus!<«

Svi ponovo prasnuše u smijeh, samo je g.Kernan bio još uvijek nekako ozlojeđen.Spomenuo je da će napisati pismo novinama.

»Kad te životinje dođu ovamo«, reče, »misleda mogu ljudima gospodariti. Tebi, Martine, nemoram govoriti kakvi su to ljudi.«

G. Cunningham mudro potvrdi.»To je kao i sve ostalo na svijetu«, reče

on. »Čovjek se susreće s lošima i dobrima.«»Da, čovjek se susreće i s dobrima,

priznajem«, reče g. Kernan zadovoljno.»Bolje je nemati s njima posla«, reče g.

M’Coy. »To je moje mišljenje!«Gđa. Kernan stupi u sobu, stavi poslužavnik

na stol i reče:»Izvolite, ponudite se, gospodo!«G. Power ustade da ih posluži i odstupi joj

svoju stolicu.Ona je odbi uz napomenu da dolje glača i

nakon što je iza leđa g. Powera namignula g.Cunninghamu i on njoj, spremi se da izađe izsobe. Njen muž je pozva:

»A zar meni nisi ništa donijela, pile moje?«»O, da! Imam za tebe batine«, reče gđa.

Kernan osorno.Muž za njom viknu:»Ništa za svog mužića?«Rekao je to tako smiješnim licem i glasom da

su se boce piva dijelile u znaku općeveselosti.

Gospoda su iskapila čaše, stavila ih ponovona stol i zašutjela. Tada se g. Cunninghamobrati g. Poweru i reče kao slučajno:

»Rekao si u četvrtak uvečer, Jack?«»Da, u četvrtak«, reče g. Power.»Dobro!« odgovori Cunningham spremno.»Možemo se sastati kod M’Auleyja«, reče g.

M’Coy. »To će biti najprikladnije mjesto.«»Ali ne smijemo zakasniti, reče g. Power

ozbiljno, jer će zacijelo biti sve krcato dosamih vrata.«

»Možemo se naći u pola osam«, reče M’Coy.»Dobro!« reče g. Cunningham.»Onda neka bude u pola osam kod M’Auleyja.«Zašutjeli su. G. Kernan je čekao da li će mu

prijatelji otkriti o čemu se radi. Onda upita:»Što se to sprema?«»O ništa«, reče g. Cunningham. »Samo se

nešto dogovaramo za četvrtak.«»Za operu je li?« upita g. Kernan.»Ne, ne«, reče g. Cunningham kao da

izbjegava odgovor.»Samo mala duhovna stvar.«»O«, reče g. Kernan.Ponovo su šutjeli. Onda g. Power reče

otvoreno:»Iskreno rečeno. Tome, spremamo se na

duhovne vježbe.«

»Da, eto, to je«, reče g. Cunningham. »Jacki ja i M’Coy odlučili smo oprati mješine.«

Promrmljao je tu usporedbu s izvjesnomprisnošću i ohrabren vlastitim glasom nastavi:

»Znaš, svi bismo mi mogli iskreno priznatida smo lijepa družinica pokvarenjaka, sviodreda. Kažem, svi odreda«, doda on s oporomponiznošću i obrati se g. Poweru: »Priznaj!«

»Priznajem«, reče g. Power.»I ja priznajem«, reče g. M’Coy.»Eto, i odlučili smo da zajedno isperemo

mješine«, reče g. Cunningham.Kao da se iznenada dosjetio okrenu se

bolesniku i reče:»Znaš li što. Tome, upravo mi je palo na

pamet da bi nam se i ti mogao pridružiti pabismo zaigrali učetvoro.«

»Izvrsna zamisao«, reče g. Power, »nasčetvorica zajedno«.

G. Kernan je šutio. Nije mu bilo posve jasnošto mu predlažu, ali shvatio je ipak da bi seneke duhovne sile trebale pozabaviti njegovomosobnošću i on pomisli da se zbog svogdostojanstva mora tvrdokorno oduprijeti. Dugose nije uplitao u razgovor, već je hladno ineprijateljski slušao što su njegovi prijateljigovorili o isusovcima. Konačno se ipak umiješa:»Ne mislim tako loše o isusovcima. Oni suobrazovani. Vjerujem također da imaju i dobrenamjere.«

»Oni su najveći crkveni red. Tome« reče g.Cunningham oduševljeno. »General isusovačkogreda odmah je do Pape.«

»O tome nema sumnje«, reče g. M’Coy. »Akoželiš da se nešto dobro obavi i bez mnogo bukesamo se obrati isusovcu. To su utjecajni momci.Evo jedan slučaj...

»Isusovci su sjajna družba«, reče g. Power.»Ima nešto čudno u vezi s isusovačkim

redom«, reče g. Cunningham. »Svi drugi crkveniredovi doživjeli su tijekom vremena nekepromjene, samo se isusovački red nikada nijemijenjao. Nikada nije bio slab.«

»Je l' istina?« upita M’Coy.»To je činjenica« reče g. Cunningham, »to

pokazuje povijest.«»Pogledajte na primjer njihovu crkvu«, reče

g. Power. »Pogledajte kakvu imajukongregaciju.«

»Isusovci podržavaju gornje slojeve«, rečeg. M’Coy.

»Naravno«, reče g. Power.»Da«, reče g. Kernan. »Zato mi se sviđaju. A

među svjetovnim svećenicima ima neukih,nadutih...«

»I oni su dobri ljudi« reče g. Cunningham«,»svatko na svoj način. Posvuda u svijetu cijeneirske svećenike.«

»Pa da«, reče g. Power.

»Posve su drugačiji nego svećenici u nekimeuropskim zemljama koji nisu dostojni svogzvanja,« reče g. M’Coy

»Možda si u pravu«, reče g. Kernanpopustljivo.

»Naravno da sam u pravu«, reče g.Cunningham. »Sve ovo vrijeme što sam proživiona svijetu i promatrao ga sa svake njegovestrane, trudio sam se da ga upoznam iprosudim.«

Gospoda su ponovo počela piti ugledajući sejedan u drugog. G. Kernan kao da je o nečemurazmišljao. Razgovor ga se dojmio. Veoma jecijenio g. Cunninghama kao poznavaoca pojava iljudi. Htio je čuti više pojedinosti.

»Znaš, to su samo duhovne vježbe«, reče g.Cunningham. »Vodi ih otac Purdon. Za poslovneljude.«

»Neće biti previše strog prema nama« rečeuvjerljivo g. Power.

»Otac Purdon? Otac Purdon?« ponovi bolesnik.»O, zacijelo ga poznaješ. Tome«, reče

odlučno g. Cunningham. »Vesela dobričina! On jesvjetovnjak kao i mi.«

»Ah... da. Mislim da ga poznajem. Dosta jerumen u licu, visok.«

»To je on.«»Reci mi, Martine... Je li dobar

propovjednik?«

»Mmmdaa... neće to baš biti propovijed,znaš. Više neka vrsta pametnog prijateljskograzgovora.«

G. Kernan je razmišljao. G. M’Coy reče:»Otac Burke, to je bio momčina!«»Da, otac Tom Burke bio je rođeni govornik«,

reče g. Cunningham. »Jesi li ga ikad čuo,Tome?«

»Da li sam ga ikad čuo!« uzviknu g. Kernanuvrijeđeno. »Naravno, čuo sam ga...«

»A ipak kažu da je bio slab teolog«, reče g.Cunningham.

»Zaista?« začudi se g. M’Coy.»O, naravno, nije tu bilo ništa pogrešno,

znate. Samo, govorilo se da je ponekadpropovijedao što nije bilo posve u skladu svjerom.«

»Ah!... on je bio sjajan čovjek!« reče g.M’Coy.

»Slušao sam ga jednom«, nastavi g. Kernan.»Sada se više ne sjećam što je bio sadržajpropovijedi. Crofton i ja sjedili smo otragau... parteru, znate...«

»U glavnoj lađi«, ispravi ga g. Cunningham.»Da, otraga, blizu vrata. Ne pamtim više što

je govorio... Ah, da, o Papi, o pokojnom Papi.Sada se dobro sjećam. Časna riječ, bilo jeveličanstveno, stil propovijedanja, pa njegovglas! Bože, kakav je samo imao glas! Nazvao ga

je zarobljenikom Vatikana. Sjećam se da mi jeCrofton rekao kad smo izašli...«

»Ali zar Crofton nije protestant?« reče g.Power.

»Naravno da jeste«, reče g. Kernan, »i tookorjeli protestant. Otišli smo k Butleru uMoore Street – vjere mi, bio sam iskreno ganut,tako mi Boga – i dobro se sjećam njegovihriječi. Kernan, rekao je, molimo se na različitimoltarima, ali naša vjera je ista. To me se dojmilo kaovrlo dobro rečeno.«

»Ima u tome mnogo istine«, reče g. Power.»Uvijek je u crkvi bilo mnogo protestanata kadje otac Tom propovijedao.«

»Između nas nema mnogo razlike«, reče g.M’Coy. »I jedni i drugi vjerujemo u...«

Oklijevao je trenutak.»... u Spasitelja. Jedino što oni ne vjeruju

u Papu i Majku Božju.«»Ali u svakom slučaju«, reče g. Cunningham

mirno i uvjerljivo, »naša vjera je prava vjera,iskonska izvorna vjera.«

»Nema sumnje«, reče gorljivo g. Kernan.Gđa. Kernan dođe do vrata spavaonice i

najavi:»Imaš gosta.«»Tko je?«»G. Fogarty.«»O, izvolite, izvolite!«

Svjetlost pade na blijedo dugoljasto lice.Luk njegovih plavih brkova ponavljao se uplavim obrvama koje su se povijale iznad ugodnozačuđenih očiju. G. Fogarty bio je skromantrgovac. Nekada je imao u gradu gostionicu kojaje propala jer su ga novčane prilike prisilileda se veže s drugorazrednim tvorničarimaalkoholnih pića i pivarima. Otvorio je malutrgovinu u Glasnevin Roadu gdje će se, laskaoje sebi, svojom uglađenošću dodvoritikućanicama tog kraja. Bio je na izvjestan načinprijazan, dobar prema maloj djeci i birano seizražavao. Nije bio bez kulture.

G. Fogarty je donio poklon, pola pinte6

specijalnog viskija. Uljudno se raspitivao o g.Kernanu, stavio je poklon na stol i pridružiose društvu na ravnoj nozi. G. Kernan je ipogotovo cijenio dar, jer je kod g. Fogartyjaimao jedan nesređeni računčić za mješoviturobu. Stoga reče:

»Nikad nisam sumnjao u tebe, stari Jack,otvori to, molim te!«

G. Power se ponovo prihvatio posluživanja.Čaše su bile isprane i on u svaku natoči poprst viskija. Ova nova sila oživjela jerazgovor. G. Fogarty koji je sjedio na djelićustolice s osobitim je zanimanjem pratio što sugovorili.

6pinta – engleska mjera, za tekućine 0,568 litre

»Papa Leo XIII.«, reče g. Cunningham, »bioje luč svojeg vremena. Njegova velika zamisaobila je, kako znate, ujedinjenje rimske iistočne crkve. To je bio cilj njegova života.«

»Čuo sam u više navrata da je bio jedan odnajumnijih ljudi Europe«, reče g. Power.»Mislim, i bez obzira na to što je bio papa.«

»Da, bio je«, reče g. Cunningham, »ako ne inajumniji uopće. Njegovo papinsko geslo bilo jeLux nad Lux — Svjetlost nad svjetlošću.«

»Ne, ne«, reče g. Fogarty živo. »Mislim daste pogriješili. Geslo je bilo Lux in tenebris —Svjetlo u tmini.«

»Pa da«, reče g. M’Coy, »Tenebrae.«»Dopustite mi«, reče g. Cunningham uporno,

»bilo je Lux nad Lux. A geslo Pija IX, njegovogprethodnika, bilo je Crux nad Crux što znači Križnad križem – da bi se istakla razlika izmeđunjihova dva pontifikata.«

Zaključak je bio prihvaćen. G. Cunninghamnastavi:

»Papa Leo bio je veliki učenjak i pjesnik.«»Imao je odlučno lice«, reče g. Kernan.»Da«, reče g. Cunningham. »Pisao je pjesme

na latinskom jeziku.«»Zaista?« upita g. Fogarty.G. M’Coy zadovoljno okusi viski, zatrese

glavom iz dva razloga i reče:»Ozbiljno, kažem ti.«

»Mi to nismo učili. Tome«, reče g. Powerkoji je slijedio primjer g. M’Coya, »išli smo usiromašku školu pod vedrim nebom.«

»Ima dosta valjanih ljudi koji su u pučkuškolu umjesto pločice nosili pod rukom komadtreseta«, reče mudro g. Kernan. »Stari načinškolovanja bio je najbolji, bio je tojednostavan pošten odgoj bez današnjih modernihbesmisHca...«

»Baš tako«, reče g. Power.»Nije bilo nikakvih suvišnih stvari«, reče

g. Fogarty.Čim je ovo izgovorio ozbiljno potegnu iz

čaše.»Sjećam se da sam negdje pročitao«, reče g.

Cunningham, »da je papa Leo opjevao u jednojsvojoj pjesmi fotografiju – naravno, nalatinskom jeziku.«

»Fotografiju?« uzviknu g. Kernan.»Da«, reče g. Cunningham.I on nagnu iz čaše.»Pa, znate«, reče g. M’Coy, »zar fotografija

nije čudesan izum kad se o tome počnerazmišljati?«

»O, svakako«, reče g. Power. »Samo velikiumovi mogu spoznati neke stvari.«

»Kako pjesnik kaže: Veliki umovi su vrlo blizuludilu,« reče g. Fogarty.

Kao da je g. Kernana nešto mučilo u mislima.Pokušavao se prisjetiti protestantske teologijeu vezi s nekim škakljivim pitanjima i konačnose obrati g. Cunninghamu.

»Reci mi, Martine, zar nije bilo Papa –naravno, ne mislim našega sadašnjeg Papu nitinjegovog prethodnika, već neke stare Pape, kojinisu bili baš... najsavršeniji?«

Nastade tišina. G. Cunningham reče:»O, naravno, bilo je i loših... ali

zapanjuje činjenica da nijedan od njih, ninajveći pijanica, ni najveći... ubojica, danijedan od njih nije ex cathedra propovijedaopogrešne doktrine. Pa recite, zar to niječudno?«

»Da zaista«, reče g. Kernan.»Jer kad Papa govori ex cathedra on je

nepogrešiv«, objasni g. Fogarty.»Tako je«, reče g. Cunningham.»O, znam o nepogrešivosti Pape. Sjećam se,

bio sam tada mladić... Ih, da li je tobilo...?«

G. Fogarty prekide g. Kernana. Uze bocu istade redom nuditi prijatelje. Kad je g. M’Coyvidio da neće biti dovoljno za sve poče sebraniti da nije ispio još ni prvu čašu. Drugisu to prihvatili s negodovanjem. Blaga glazbanatakanja viskija u čaše odzvanjala je kaougodna međuigra.

»Što si ono govorio, Tome?« upita g. M’Coy.

»O papinskoj nepogrešivosti«, reče g.Cunningham. »To je bio najveći događaj učitavoj povijesti crkve.«

»Pričaj nam o tome, Martine«, reče g. Power.G. Cunningham ispruži dva debela prsta.»U svetom kolegiju, znate, među kardinalima,

nadbiskupima i biskupima bila su dva čovjekakoja su se tome protivila, dok su svi ostalibili za to. Čitava konklava, osim dvojice, bilaje jednodušna. Ne, oni to nikako nisu htjeliprihvatiti.«

»Ha!« reče g. M’Coy.»A to su bili: njemački kardinal koji se

zvao Dolling... ili Dowling... ili-«»Pouzdano je da Dowling nije bio Nijemac kao

što su dva i dva četiri«, reče g. Power inasmije se.

»Dobro, taj veliki njemački kardinal kakogod se zvao bio je jedan, a drugi je bio JohnMacHale.«

»Što?« viknu g. Kernan. »Zar John od Tuama?«»Jesi li baš uvjeren u to?« upita g. Fogarty

sumnjičavo. »Meni se čini da je bio nekiTalijan ili Amerikanac.«

»John od Tuama«, ponovi g. Cunningham, »onje bio drugi.«

On srknu i drugi se povedoše za njim. Zatimnastavi:

»Tako su se bili okupili svi kardinali,biskupi i nadbiskupi iz svih krajeva svijeta ita dvojica koja su se borila na mrtvo ime, dokkonačno Papa nije ustao i ex cathedra proglasiopapinsku nepogrešivost kao crkvenu dogmu.Istoga tog časa ustao je John MacHale, koji sedo tada protivio i riknuo kao lav: Credo!«

»Vjerujem«, prevede g. Fogarty.»Credo!« reče g. Cunningham. »Tako je izrazio

svoju vjeru. On se pokorio istog časa kad jePapa progovorio.«

»A što je bilo s Dowlingom?« upita g. M’Coy.»Njemački kardinal se nije htio pokoriti.

Napustio je crkvu.«Riječi g. Cunninghama izgradile su u

svijesti njegovih slušatelja veličanstvenupredodžbu o crkvi. Njegov duboki hrapavi glassve ih je uzbudio kad je izgovarao riječi vjerei pokornosti. Kad je gđa. Kernan ušla u sobubrišući ruke o pregaču, zatekla je društvo uozbiljnom raspoloženju. Pažljivo, da ne narušitišinu, naslonila se bez riječi na krevet krajuznožja.

»Jednom sam vidio Johna MacHalea i neću tozaboraviti dok sam živ«, reče g. Kernan.

Okrenuo se ženi da i ona to potvrdi.»Često sam ti to pričao, zar ne?«Gđa. Kernan kimnu.

»To je bilo prilikom otkrivanja spomenikaSir Johnu Grayu. Govorio je Edmund Dwyer Gray,blebetao je koješta, a tu je bio taj stari,namrgođen starac i gledao ga ispod svojihčupavih obrva.«

G. Kernan skupi obrve i pognuvši glavu kaokakav razjareni bik pogleda ženu.

»Bože!« kliknu on poprimivši svoj prirodniizaz lica, »nikada nisam vidio takvo oko učovjekovoj glavi. Izgledalo je kao da govori:Ja bih ti pošteno zavezao jezik moj sinko. Imao je okosokolovo.«

»Nijedan od Grayovih nije bio kako treba«,reče g. Power.

Ponovo je nastala tišina. G. Power se okrenugđi. Kernan i reče s iznenadnom srdačnošću:

»Pa gđo. Kernan, učinit ćemo, eto, od vašegmuža dobrog pobožnog i bogobojaznogrimokatolika.«

On pokretom ruke obuhvati čitavo društvo.»Svi ćemo otići na duhovne vježbe i

ispovijedati naše grijehe – sam Bog zna da namje to veoma potrebno.

»Nemam ništa protiv«, reče g. Kernan inemirno se nasmiješi.

Gđa. Kernan pomisli da će biti pametnije akoprikrije zadovoljstvo. Zato reče:

»Žalim jadnog svećenika koji će vas moratislušati.«

G. Kernan promijeni izraz lica.»Ako mu se ne sviđa«, odbrusi on, »neka...

se bavi nekim drugim poslom. Ja ću mu samoukratko ispričati moju nevolju. Nisam tako loščovjek...«

G. Cunningham se brzo umiješa:»Svi ćemo se odreći đavla«, reče on, »i

nećemo zaboraviti njegova djela i napasti.«»Sotono, ostavi me« reče g. Fogarty smijući

se i pogleda ostale.G. Power ne reče ništa. Osjećao je da su ga

potpuno nadmašili. Ali na licu mu zalepršazadovoljan izraz.

»Jedino što će trebati učiniti«, reče g.Cunningham, »to je da ustanemo sa zapaljenimsvijećama i obnovimo naše zavjete krštenja.«

»O, što god činio ne zaboravi svijeće,Tome«, reče g. M’Coy.

»Što?« reče g. Kernan. »Zar moram imatisvijeću?«

»Pa da«, reče g. Cunningham.»Neka sve ide do vraga«, reče g. Kernan

uvrijeđeno. »To ne prihvaćam. Učinit ću sve štotreba. Otiću ću na duhovne vježbe i naispovijed i... i sve što spada. Ali... bezsvijeća! Ne, neka ide sve do vraga, ali odbijamsvijeće!«

Zatresao je glavom sa smiješnom ozbiljnošću.»Čujte sad to!« reče njegova žena.

»Odbijam svijeće«, reče g. Kernan svjestanda je ostavio dojam na nazočne i nastavi trestiglavom s jedne na drugu stranu. »Odbijam tusmicalicu s čarobnom svjetiljkom!«

Svi su se od srca nasmijali.»Eto mi lijepog katolika!« reče njegova

žena.»Neću svijeće!« ponovi g. Kernan uporno. »I

gotovo!«

Poprečna lađa u isusovačkoj crkvi u GardinerStreetu bila je gotovo puna, a ipak su jošuvijek kroz pokrajna vrata ulazila gospoda i pouputama brata laika na prstima prolazila izmeđuklupa, dok nisu našla slobodno mjesto. Sva sugospoda bila lijepo odjevena i dotjerana.Svjetlost crkvenih svijeća padala je na skupcrnih odijela i bijelih ovratnika, koji su setu i tamo izmjenjivali s tvidom, prelazila jezatim na tamne prošarane stupove od zelenogmramora i na tužne svetačke slike. Gospoda susjedila u klupama sa zasukanim nogavicama maloiznad koljena i sa šeširima na krilu. Sjedilisu uspravni i ukočeno zurili u udaljeni tračakcrvene svjetlosti koja je lebdjela ispredglavnog oltara.

U jednoj klupi blizu propovjedaonice sjedilisu g. Cunningham i g. Kernan. Iza njih jesjedio g. M’Coy sam, a iza njega g. Power i g.

Fogarty. G. M’Coy nije uspio naći mjesto nikraj jednih ni kraj drugih i kad se društvorazmjestilo kao petica na kocki, on se pokušana račun toga našaliti, ali kao i obično bezuspjeha. Kako njegove primjedbe nisu bilenajbolje primljene, on ušuti. Čak je i samosjećao svečanu atmosferu i počeo se predavativjerskim osjećajima. G. Cunningham šaptomupozori g. Kernana na g. Harforda lihvara, kojije sjedio malo podalje od njih i na g.Fanninga, registratora glasačkih spiskova iproglašivača gradonačelnika, koji je sjedioodmah ispod propovjedaonice pokraj jednognovoizabranog kotarskog vijećnika. Nadesno jesjedio stari Michael Grimes vlasnik trijuzalagaonica i Dan, Hoganov nećak, koji jetražio službu u Gradskom tajništvu. Malopodalje, sprijeda, sjedio je g. Hendrick,urednik Freeman ’s Journala i siroti O’Carroll,stari prijatelj g. Kernana, koji jesvojevremeno bio značajna poslovna ličnost.Postupno, kako je pronalazio poznata lica, g.Kernan se počeo lagodnije osjećati. Šešir kojimu je žena uredila mirovao mu je na koljenima.Nekoliko puta povukao je manšete jednom rukom,dok je drugom lagano, ali čvrsto pridržavaoobod šešira.

Tada su ugledali jednog čovjeka snažnepojave u bijelom ruhu kako se teško uspinje napropovjedaonicu. Svi su se vjernici u isti mahpromeškoljili, izvukli rupčiće, prostrli ih i

pažljivo na njih klekli. G. Kernan slijedio jeprimjer ostalih. Svećenik je sada stajaouspravan u propovjedaonici. Iznad ogradevidjele su se dvije trećine njegova tijela iglomazno crveno lice.

Otac Purdon kleknu, okrenu se prema tračkucrvenog svjetla i pokrivši lice rukama započemolitvu. Nakon nekog vremena ponovo otkri licei uspravi se. I vjernici su ustali i ponovosjeli na klupe. G. Kernan vrati šešir na staromjesto na koljenu i usmjeri svoje pažljivo liceprema propovjedniku.

Propovjednik zavrnu široke rukave svojegruha širokom pomnom kretnjom i polako odmjeriporedana lica. Onda reče:

»Jer su djeca ovog svijeta mudrija u svom naraštaju oddjece svjetlosti. Zato uzimajte kao moje prijatelje griješnepoklonike Mamona, da bi vas kad umrete primili u vječnaprebivališta.«

Otac Purdon poče razlagati ovaj tekst sprodornom uvjerljivošću. Reče da je to u Svetompismu jedan od onih tekstova koje je najtežepravilno tumačiti; on je mogao izgledati usuprotnosti s uzvišenim ćudoređem koje je nadrugim mjestima propovijedao Isus Krist. Ali,reče on svojim slušateljima, njemu se čini daje taj tekst posebno prilagođen da bude vodiljaonima kojima je sudbina odredila da živesvjetovnim životom, a koji se ipak ne želeposvetiti samo ovozemaljskim stvarima. To jetekst namijenjen poslovnim ljudima i

stručnjacima. Svojim božanskim razumijevanjemza svaku pukotinu u našoj ljudskoj prirodi,Isus Krist je shvatio da nisu svi ljudi pozvanida žive svetim životom, da je većina ljudiprisiljena živjeti svjetovnim životom i zasvjetovni život — do izvjesne granice. U ovojrečenici on im je nakanio dati savjet,stavljajući im kao uzore u svetom životu bašone prave poklonike Mamona, koji među svimljudima najmanje brinu o stvarima vjere.

Rekao je svojim slušateljima da je večerasovdje ne zato da ih zaplaši ili zbog nekihposebnih namjera, već samo kao svjetovnjak kojiželi govoriti svojim bližnjima. Došao je dagovori poslovnim ljudima i govorit će im naposlovni način. Ako bi se smio poslužitimetaforom, onda je on njihov duhovni knjigovođakoji bi želio da svaki njegov slušatelj otvorisvoje knjige, knjige duhovnog života i pogledada li su uredno knjižene i u skladu sasavješću.

Isus Krist nije strog gospodar. On shvaćanaše male pogreške, shvaća slabosti naše jadneljudske prirode, shvaća kušnje ovog života.Možda smo imali, svi mi povremeno imamoiskušenja. Možda smo imali, svi mi povremenoimamo slabosti. Ali svoje slušatelje moli samojedno — reče — a to je da budu iskreni imuževni prema Bogu. Ako im se računi slažu usvakoj točki, da kažu:

Lijepo, provjerio sam svoje račune. Našao sam da je sve uredu.

Ali, ako ima kakvih neispravnosti, kao štose može dogoditi, neka priznaju istinu, nekabudu iskreni i kažu kao muškarci:

Lijepo, pogledao sam u moje račune i našao da je ovo i onopogrešno. Ali Božjom milošću ja ću to ispraviti. Sredit ću mojeračune.

MRTVI

Lily, kći kućepazitelja, doslovno je spala snogu. Tek što je uvela jednog gospodina u maluostavu iza poslovnice u prizemlju i pomogla muda svuče ogrtač, kad je ponovo zazvonilokreštavo zvono u predvorju i ona je moralatrčati preko nezastrtog hodnika da otvori vratadrugom gostu. Bilo je dobro što nije moralaposluživati i gospođe. Gospođica Kate igospođica Julia mislile su i na to i preuredilekupaonicu na gornjem katu u garderobu za dame.One su bile tamo, brbljale su, smijale se iuzrujavale se ni zbog čega, hodale jedna zadrugom do vrha stubišta, zagledavale se prekoograde i dozivale Lily da je upitaju tko jedošao.

Uvijek je godišnji ples gospođica Morkan bioveliki događaj. Tom prilikom došli bi svinjihovi znanci, rođaci, stari prijatelji

obitelji, članovi Julijinog zbora, svi Katiniđaci koji su bili dovoljno odrasli, pa čak ineki učenici Mary Jane. Nijednom se još nijedogodilo da ples nije uspio. Otkako se pamti,ponavljao se iz godine u godinu jednakoraskošan, još iz onog vremena kad su Kate iJulia poslije smrti svog brata Pata napustilekuću u Stoney Batteru i dovele Mary Jane, svojujedinu nećakinju, da s njima živi u mračnojsumornoj kući na Usher’s Islandu u kojoj sugornji kat unajmile od g. Fulhama, žitara izprizemlja. Bilo je to ni manje ni više prijetrideset godina. Mary Jane, koja je tada bilamala djevojčica u kratkoj haljinici, bila jesada glavna potpora obitelji, jer je podučavalaorgulje u Haddington Roadu.

Završila je akademiju i svake je godinepriređivala đački koncert u gornjoj dvoraniAntient Concert Roomsa. Mnogi njeni učenicipripadali su višim slojevima oko Kingstowna iDalkeyja. Iako su bile stare njene tetke sutakođer pridonosile svoj udio. Julia, koja jebila već sva sijeda, pjevala je prvi sopran uAdamu i Evi, a Kate, koja je bila previše slabada se mnogo kreće, davala je početnicima satoveiz glazbe na velikom starom pianinu u stražnjojsobi. Lily, kućepaziteljeva kći, pomagala im jeu kući. Iako su skromno živjele voljele sudobru hranu, uzimale su uvijek sve najbolje:najljepši goveđi bubrežnjak, čaj od tri šilingai najbolje pivo u bocama. Kako je Lily rijetko

kad griješila u poslu, dobro je prolazila sasvojim trima gospodaricama. Bile su nervozne ito je bilo sve. Jedino, nikako nisu podnosileda im odgovara na njihove primjedbe.

Naravno, imale su dovoljno razloga da jedneovakve večeri budu nervozne. A onda, već jeodavno prošlo deset sati a o Gabrielu injegovoj ženi nigdje ni traga ni glasa. Osimtoga, strašno su se bojale da se Freddy Malinsne pojavi nakresan. Ni za što na svijetu ne bihtjele da ga itko od Mary Janinih đaka vidi podgasom. A kad je bio takav, ponekad je bilo vrloteško izaći s njim na kraj. Freddy Malins jeuvijek dolazio kasno, ali čudile su se zbogčega nema Gabriela. Zbog toga su svaki časdolazile do ograde i pitale Lily da li su došliGabriel i Freddy.

»O, g. Conroy«, reče Lily Gabrielu kad mu jeotvorila vrata. »Gospođica Kate i gospođicaJulia već su pomislile da nećete doći. Dobravečer, gđo. Conroy.«

»Vjerujem da su to pomislile«, reče Gabriel,»ali zaboravile su da mojoj ženi treba tri punasata da se spremi.«

Stupio je na otirač i počeo otirati snijeg skaljača dok je Lily povela njegovu ženu dostubišta i viknula:

»Gospođice Kate, evo gđe. Conroy.«Kate i Julia sjuriše istog časa niz tamno

stubište. Obje su poljubile Gabrielovu ženu,

rekle joj da je zacijelo sva promrzla i upitaleje da je i Gabriel došao s njom.

»Evo, tu sam, tetko Kate, točan kao sat!Pođite gore, ja ću za vama«, viknu Gabriel izmraka.

On je nastavio žustro čistiti cipele dok sutri žene smijući se pošle stubištem premagarderobi za gospođe. Mekani mu je snijegprekrio ogrtač preko ramena poput pelerine inakupio se na kaljačama kao kapica na cipeli. Idok su puceta na njegovu ogrtaču zaškripala uobrubima rupica koje su se ukrutile od mraza,iz nabora se širio hladan svježi zrak koji jeunio s ulice.

»Da li još uvijek pada snijeg, g. Conroy?«upita Lily.

Ona je prije njega ušla u ostavu da mupomogne svući ogrtač. Gabriel se nasmiješio,jer je naglasila njegovo prezime kao da ima trisloga i pogleda je. Bila je vitka i jošnedorasla, blijede kože i kose žute kao slama.Pod plinskom svjetlošću u ostavi izgledala jejoš bljeđa. Gabriel ju je znao još kad je biladijete i sjedila na najdonjoj stepenici skrpenom lutkom u krilu.

»Da, Lily«, odgovori on, »i mislim da ćepadati čitavu noć.«

Pogledao je prema stropu koji se tresao odtoptanja i povlačenja nogu, poslušao jetrenutak glasovir i zatim pogledao djevojku

koja je pažljivo presavijala njegov kaput nakraju police.

»Reci mi, Lily«, reče on prijaznim glasom,»ideš li još uvijek u školu?«

»O, ne, gospodine«, odgovori ona, »ima višeod godine dana da sam završila školovanje.«

»Pa onda«, reče Gabriel veselo, »nadam se daćemo ti jednog lijepog dana doći na svadbu, e?«

Djevojka mu dobaci pogled preko ramena ireče vrlo gorko:

»Današnji muškarci su samo brbljavci inastoje iskoristiti djevojku.«

Gabriel pocrveni, jer je osjetio da jepogriješio i ne gledajući je odbaci kaljače ipoče živahno glačati svojom debelom rukavicomcipele od laka.

Bio je krupan visok mlad čovjek. Rumenilo muje s obraza prelazilo sve do čela, gdje serazilazilo u nekoliko nepravilnihblijedocrvenkastih mrlja. Na njegovom glatkoobrijanom licu nemirno su svjetlucala dva čistastakla u blistavom pozlaćenom okviru naočalakoje su zaklanjale meke i nemirne oči. Njegovasjajna crna kosa bila je razdijeljena posredini i začešljana u dugoljastom luku izaušiju, gdje se lagano kovrčala ispod brazdekoju je utisnuo šešir.

Pošto je ulaštio cipele, ustao je i povukaoprsluk zatežući ga preko svoga punog tijela.Zatim je brzo izvukao jedan novčić iz džepa.

»Lily«, reče i gurne joj ga u ruku, »božićnoje doba, zar ne? Eto... to je mali... «

Žurno je prišao vratima.»O, ne, gospodine!« povikala je djevojka i

sustigla ga.»Zaista, gospodine, ne mogu to uzeti.«»Božićno je doba, božićno je doba« reče

Gabriel gotovo poskakujući do stubišta i mahnujoj kao da je moli.

Kad je djevojka vidjela da se već počeouspinjati, viknula je za njim:

»Pa, dobro, hvala vam, gospodine.«Čekao je pred vratima salona da završi

valcer i slušao kako šušte suknje što suprelijetale kraj njega i kako topću noge. Jošuvijek je bio smeten zbog djevojčinog gorkog ibrzog odgovora. To ga je ispunilo sjetom kojupokuša odagnati popravljajući manšete i leptirmašnu. Izvukao je zatim iz džepa od prslukakomad papira i pogledavao na bilješke koje jenabacio za govor. Bio je neodlučan u pogledustihova Roberta Browninga, jer se bojao da ćebiti iznad intelektualnih mogućnosti nazočnihslušatelja. Bilo bi bolje da je naveo nekecitate iz Shakespearea ili iz Melodija koje bioni lakše razumjeli. Grubo lupkanje muških petai povlačenje stopala po podu podsjeti ga da sugosti ispod njegove kulturne razine. Bit ćesamo smiješan ako navede stihove koje oni nemogu razumjeti. Pomislit će da se razmeće

svojom višom naobrazbom. Pogriješit će prednjima kao što je pogriješio prema djevojci uostavi. Promašio je sadržaj. Zapravo čitavgovor je promašen od prve do posljednje riječi,potpuno neuspio.

Tog su časa njegove tetke i žena izašle izgarderobe za dame. Njegove su tetke bile dvijejednostavno odjevene stare žene. Tetka Juliabila je nešto viša. Njeno široko mlohavo licebilo je jednako sivo, samo s nešto tamnijimsjenama, kao i njena kosa koju je češljalanisko preko ušiju. Iako je bila čvrsto građenai držala se uspravno, njene polagane oči irastvorena usta odavale su ženu koja ne znagdje se nalazi ni kamo je pošla. Tetka Katebila je živahnija. Njeno lice smežurano inaborano kao uvenula crvena jabuka djelovalo jezdravije nego lice njene sestre, a kosa koju ječešljala na isti starinski način još uvijek jezadržala boju zrelog oraha.

Obje su srdačno poljubile Gabriela. On im jebio najdraži nećak, sin njihove pokojne starijesestre Ellen, koja je bila udana za T. J.Conroya iz Lučke kapetanije.

»Gretta mi kaže da večeras ne misliš uzetikočiju za povratak u Monkstown«, reče tetkaKate.

»Ne«, odgovori Gabriel i obrati se ženi.»Zar nam nije prisjela prošle godine? Sjećašse, tetko Kate, kako se Gretta tada prehladila?Čitavim su se putem prozori na kočiji klimatali

i kad smo prošli Merrion počeo je kroz njihpuhati istočnjak. Bilo je veselo. Gretta jetada uhvatila strašnu prehladu.«

Tetka Kate se ozbiljno namrgodila i na svakunjegovu riječ kimala glavom.

»Imaš pravo, Gabriele, imaš potpuno pravo«,reče ona.

»Čovjek nikada nije dovoljno oprezan.«»Što se tiče Grette, ona bi gazila kući i po

snijegu samo kad bih je pustio.«Gđa. Conroy se nasmije.»Ne slušaj ga, tetko Kate«, reče ona. »On je

zaista prava pokora! Nabavio je zelena sjenilada Tom uvečer ne kvari oči i natjerao ga davježba gimnastiku na ručicama, a Evu da jedezobenu kašu. Jadno dijete, ne može je ni očimavidjeti!... Ali nikada nećete pogoditi što jemene natjerao da obujem!«

Ona prasnu u grohotan smijeh i pogleda muža,koji je zadivljenim i zadovoljnim pogledomprelazio s njene haljine na lice i kosu. Idvije su se tetke također od srca smijale, jerje Gabrielova brižnost bila vječni predmetšale.

»Kaljače!« reče gđa. Conroy. »To jenajnovije. Kad god je vlažno vrijeme moramnavući kaljače. Čak je i večeras zahtijevao daih obujem, ali nisam pristala. Vjerojatno ćuidući put dobiti na poklon ronilačko odijelo.«

Gabriel se nervozno smijao i da se umiripoče popravljati ovratnik, dok se tetka Katesva previjala jer je iskreno uživala u tojšali. Tetka Julia se, međutim, uskoro uozbiljii upravi svoje nevesele oči prema nećaku.Poslije nekog vremena ona upita:

»A što su kaljače, Gabriele?«»Kaljače, Julia!« uskliknu njena sestra.

»Gospode, zar ne znaš što su kaljače? Nose sepovrh... cipela, Gretta, je l’ tako?«

»Da«, potvrdi gđa. Conroy. »Izrađuju se odgutaperče7. Sada imamo oboje po jedan par.Gabriel kaže da ih na kontinentu svi nose.«

»Na kontinentu«, promrmlja tetka Julia ikimnu polako glavom.

Gabriel se namršti i reče kao da je maloljut:

»Nije to ništa osobito, ali Gretti se činivrlo smiješno, jer kaže da je podsjećaju naChristyja Minstrelsa.«

»Ali reci mi, Gabriel«, reče tetka Katespretno i na fm način. »Zacijelo si se pobrinuoza sobu. Gretta kaže... «

»O, ne brinite za to«, reče Gabriel. »Uzeosam sobu u Greshamu.«

»Svakako«, reče tetka Kate »to si dobroučinio. A djeca, Gretta, zar se ne brineš zanjih?«

7 Malajski naziv za vrstu gume od soka raznog malajskog drveća.

»Pa to je samo jedna noć«, reče gđa. Conroy.»Osim toga, Bessie će paziti na njih.«

»Svakako«, reče tetka Kate ponovo, »kakva jeolakšica imati takvu djevojku na koju se možešosloniti! Evo, naša Lily, zaista ne znam što ses njom događa u posljednje vrijeme. Uopće višenije ona djevojka otprije.«

Gabriel je baš htio upitati svoju tetkunešto o tome, ali ona naglo prekinu razgovor ipogleda za sestrom koja je pošla uza stepenicei svakog se časa nadvijala preko ograde.

»Pitam ja vas«, reče ona gotovo strogo,»kamo je pošla Julia? Julia! Julia! Kamo ideš?«

Julia, koja je već bila sišla do polovicestuba, vrati se i javi im umilno:

»Došao je Freddy.«Istog časa začu se pljesak i završni tuš

pijanistice navijesti završetak valcera. Vratasalona otvorila su se iznutra i nekoliko jeparova izašlo. Tetka Kate žurno povuče Gabrielau stranu i šapnu mu u uho:

»Budi dobar, Gabriele, šmugni dolje ipogledaj da li je trijezan i ne puštaj ga akoje nakresan. Zacijelo je nakresan. Zacijelo.«

Gabriel ode do stubišta i osluhnu prekoograde. Čuo je kako dvoje ljudi razgovara uostavi. Onda prepozna smijeh Freddyja Malinsa.Bučno je sišao stubama.

»Toliko je olakšanje kad je Gabriel ovdje«,reče tetka Kate gđi. Conroy. »Uvijek se osjećam

smirenije kad je on u kući... Julia, gospođicaDaly i gospođica Power žele nešto popiti. Hvalavam za prekrasni valcer, gospođice Daly. Biloje krasno.«

Na vratima se tog časa pojavi sa svojomplesačicom visok muškarac namreškana lica,sivkastih brkova, tamnoputan, i reče:

»A da li bismo i mi mogli dobiti kakvo piće,gospođice Morkan?«

»Julia«, reče tetka Kate kratko, »evo i g.Brownea i gospođice Furlong. Odvedi ih sgospođicom Daly i gospođicom Power.«

»Ja sam kao stvoren za dame«, reče g. Brownei poče pućiti usne sve dok mu se brkovi nisunakostriješili i dok mu iz svakog nabora nijenavro smijeh. »Znate, gospođice Morkan, one mevole zato...«

Nije završio rečenicu i kad je vidio da setetka Kate udaljila i da ga ne može čuti,povede tri mlade dame u stražnju sobu. Nasredini su bila postavljena dva četvrtastastola jedan uz drugi i preko njih su tetkaJulia i kućepaziteljica stavile velikistolnjak. Na stolu za posluživanje bili suporedani tanjuri i pladnjevi, čaše i hrpenoževa, vilica i žlica.

Na starom zatvorenom tafelklaviru8 takođersu bila jela i slatkiši. Kraj manjeg stola za8 engl.: square piano, glasovir pačetvorinastog oblika koji se razvio odklavikorda u 18. st. i proizvodio se do konca 1900., pretežno na britanskimotocima i u SAD-u.

posluživanje u kutu stajala su dva mladića ipila svijetlo pivo.

G. Browne dovede svoje štićenice i predložiim u šali da uzmu kakav punč za dame, vruć, jaki sladak. Pošto su odgovorile da nikada ne pijujaka pića, on im otvori tri boce limunade.Zatim zamoli jednog mladića da stane malo ustranu, dohvati bocu i natoči sebi dobru mjeruviskija. I dok je ispijao prvi gutljaj, mladićisu ga s poštovanjem gledali.

»Tako mi Bog pomogao«, reče on i nasmiješise, »ovo je kao po liječničkom naputku.«

Njegovo namreškano lice razvuče se u širokosmijeh, a tri mlade dame popratiše njegovudosjetku odjekom smijeha njišući tijela itrzajući nemirno ramenima. Najsmionija reče:»G. Browne, uvjerena sam da vam liječnik nikadnije tako nešto propisao.«

G. Browne ponovo gucnu viski i rečepodržavajući njihovu plahost:

»Eto, znate, ja sam kao poznata gđa. Cassidyo kojoj se priča da je jednom rekla: Čuj me, MaryGrimes, ako ne uzmem, prisili me da uzmem, jer osjećam daželim.«

Prignuo se svojim zažarenim licem nekakopreviše prisno, a pri tom je počeo govoritivrlo prostim dublinskim naglaskom, tako da suga mlade dame kao po dogovoru saslušale bezriječi. Gospođica Furlong, koja je bila učenicaMary Jane, upita gospođicu Daly kako se zvao

onaj divni valcer koji je svirala. Kad je vidioda ga zapostavljaju, g. Browne se naglo okretedvojici mladića koji su ga bolje shvaćali.

Mlada žena rumena lica i u haljini bojemaćuhice banu u sobu uzbuđeno plješćući rukamai uzvikujući:

»Kvadrile! Kvadrile!«Odmah za njom dojuri tetka Kate i viknu:»Trebaju nam dva gospodina i tri dame, Mary

Jane.«»Evo, tu su g. Bergin i g. Kerrigan«, reče

Mary Jane. »G. Kerrigan, hoćete li povestigospođicu Power? Gospođice Furlong, smijem livam predložiti g. Bergina kao partnera? Evo,sad je sve u redu.«

»Tri dame, Mary Jane«, reče tetka Kate.Dva mladića upitaše dame da li ih mogu

zamoliti za ples, a Mary Jane obrati segospođici Daly:

»O, gospođice Daly, vi ste zaista izvanrednodobri što ste nam svirali posljednja dva plesa,ali večeras nam zaista nedostaju dame.«

»Nije mi ni najmanje teško, gospođiceMorkan.«

»Našla sam vam zgodnog partnera, g. BartellD’Arcyja, tenora. Nagovorit ću ga kasnije danam nešto otpjeva. Čitav Dublin luduje zanjim.«

»Ima prekrasan glas, prekrasan glas!« rečetetka Kate.

Kako je netko na glasoviru već dva putazapočeo uvod u prvu figuru, Mary Jane brzoizvede plesače iz sobe. Tek što su otišli, kadu sobu polako uđe tetka Julia osvrćući se izaleđa.

»Što se dogodilo, Julia?« upita radoznalotetka Kate. »Tko je?«

»Samo Freddy, Kate, Gabriel je s njim.«I zaista, odmah iza nje mogao se vidjeti

Gabriel kako preko odmorišta vodi FreddyjaMalinsa. Posljednji, mlađi čovjek okočetrdesete, bio je Gabrielove visine i građe ivrlo oblih ramena. Lice mu je bilo mesnato iblijedo i samo su mu debele obješene ušneresice i široki nos bili malo rumeni. Imao jegrube crte lica, tupast nos, izbočene irazmaknute obrve, mesnate ispupčene usne. Zbogteških kapaka i razbarušene kose izgledao jepospan. Piskavim glasom smijao se od sveg srcanečemu što je po stepenicama ispričao Gabrielui u isti mah trljao je zglobovima stisnute šakelijevo oko.

»Dobra večer, Freddy« reče tetka Julia.Freddy Malins pozdravi gospođice Morkan na

izgled nemarno zbog toga što je po običajugubio dah i čim je ugledao g. Brownea kako muse smiješi kraj stolića za posluživanje, pređesobu prilično nesigurnim korakom i poče mu tiho

ponavljati priču koju je upravo ispričaoGabrielu.

»Ne izgleda kao da je mnogo popio, je l’da?« reče tetka Kate Gabrielu.

Gabriel je bio namrgođen, ali brzo razvučeobrve i odgovori:

»Ne, jedva se primjećuje.«»Pa reci, zar nije užasan« reče ona. »A

njegova jadna majka navela ga je da joj naStaru godinu obeća kako više neće piti. Alidođi, Gabriele, u salon.«

Prije no što je s Gabrielom izašla iz sobeona je mršteći se i prijeteći kažiprstom dalaznak g. Browneu. G. Browne joj umjesto odgovorakimnu i kad je izašla, reče Freddy Malinsu:

»A sada, Teddy, napunit ću ti veliku čašulimunade samo da se malo povratiš.«

Freddy Malins, koji se bio upravo približiokraju priče, nestrpljivo odbi rukom ponudu, aliga g. Browne upozori na njegovu neurednuodjeću, nalije čašu limunade i pruži mu je.Freddy Malins makinalno uze čašu u lijevu rukudok je desnom popravljao odijelo. G. Brownečije se lice ponovo namreškalo od veselostinatoči sebi ponovo čašu viskija, kad FreddyMalins, prije no što je stigao do kraja priče,prasnu u piskavi hripljiv smijeh i spustivšisvoju netaknutu i prepunu čašu, poče trljatilijevo oko zglobovima šake i ponavljati riječi

posljednje rečenice koliko mu je to smijehdopuštao.

Gabriel se prisiljavao da sluša Mary Janekoja je u savršenoj tišini salona svirala svojkomad iz Akademije pun rulada i teških pasaža.

Volio je glazbu, ali po njegovom mišljenjukomad koji je ona svirala nije imao nikakvemelodioznosti, a sumnjao je da se sviđao idrugim slušateljima, iako su je molili da imnešto odsvira. Četvorica mlađih ljudi koji suna zvuk glasovira došli iz blagovaonice i stalikraj vrata, tiho su otišli poslije nekolikominuta. Jedine osobe koje su, kako se činilo,zaista pratile glazbu bile su sama Mary Janečije su ruke letjele preko tipki ili sepodizale uvis kao ruke kakve svećenice u časuizricanja kletve i tetka Kate koja jenaslonjena na laktove pažljivo pratila notekako bi u pravom trenutku okrenula stranicu.

Gabriel podiže oči koje su ga boljele odsjaja što se pod velikim svijećnjakom odbijaood poda ulaštenog pčelinjim voskom i počelutati pogledom po zidu iznad glasovira. Tu jevisjela slika koja je prikazivala prizor nabalkonu iz Romea i Julije, a malo dalje goblendvaju prinčeva ubijenih u Toweru koji jeizradila tetka Julia s crvenom, plavom i crnomvunicom još dok je bila djevojčica. Po svoj suprilici sve tri sestre učile ručni rad godinudana u školi koju su pohađale kao djevojčice.

Njegova majka mu je za rođendan izradila prslukod ljubičastog moarea s malim utkanim lisičijimglavama koji je bio podstavljen mrkim satenom iimao okrugla dudova puceta. Čudno je da njegovamajka nije imala dara za glazbu iako ju jetetka Kate nazivala umom porodice Morkan. I onai Julia kao da su se oduvijek nekako ponosilesvojom ozbiljnom i dostojanstvenom sestrom. Navelikom ogledalu stajala je njena slika gdje nakrilu drži otvorenu knjigu i nešto pokazujeConstantineu koji odjeven u mornarsko odijelosjedi do njenih nogu. Sama je odabrala imena zasvoje sinove, jer je veoma cijenila uzvišenostobiteljskog života. Zahvaljujući njojConstantine je sada bio podžupnik u Balbrigganui isto tako zahvaljujući njoj Gabriel jediplomirao na Royal univerzitetu. Preko lica mupreletje sjena kad se sjetio kako se prkosnoprotivila njegovoj ženidbi.

Još uvijek su ga u sjećanju boljele nekeuvredljive riječi koje je tada izgovorila.Jednom je rekla za Grettu da je seoskanamiguša, a to uopće nije bila istina. Za njeneposljednje duge bolesti upravo ju je Grettadvorila u njihovoj kući u Monkstownu.

Znao je da će Mary Jane uskoro završiti sasviranjem, jer je upravo ponavljala uvodnumelodiju s nizom ljestvica poslije svakogataktnog tinca i dok je čekao na svršetak,prestao je osjećati gorčinu u srcu. Glazbenatočka se završila s trilerom visokih oktava i

jednom završnom dubokom oktavom u basu. Nazočnisu burnim pljeskom pozdravili Mary Jane koja jesva rumena nervozno skupila note i izjurila izsobe. Najjače su pljeskala ona četiri mladićakraj vrata koji su na početku bili otišli ublagovaonicu, ali su se ponovo vratili čim jeglasovir utihnuo.

Plesači su se počeli razvrstavati zakvadrilu. Gabrielova partnerica bila jegospođica Ivors. Bila je to otvorenarazgovorljiva mlada dama s pjegavim licem iizražajnim smeđim očima. Haljina joj je bilaprilično zatvorena, a ispod ovratnikaprikopčala je broš s irskom oznakom i geslom.

Kad su zauzeli mjesta, ona iznenada reče:»Moram nešto s vama obračunati.«»Sa mnom?« začudi se Gabriel.Ona ozbiljno kimnu glavom.»O čemu se radi?« upita Gabriel i nasmiješi

se njenoj ozbiljnosti.»Tko je G. G?« upita gospođica Ivors i

pogleda ga.Gabriel porumeni i upravo se htio namrštiti

kao da je ne razumije, kad mu ona odbrusi:»O nedužni Amy! Doznala sam da pišete za The

Daily Express. Zar vas nije stid?«»Zašto bi me bilo stid?« upita Gabriel

trepnuvši očima i pokuša se nasmiješiti.

»Eto, ja se sramim zbog vas«, reče gospođicaIvors iskreno. »Tko bi rekao da ćete pisati zatakve novine. Nisam znala da ste na straniEngleza.«

Na Gabrielovom se licu pojavi izrazzbunjenosti. Zaista su svake srijede izlazili uThe Daily Expressu njegovi književni prikazi zakoje je dobivao po petnaest šilinga. Ali tonije značilo da je na strani Engleza. Više seveselio knjigama koje je dobivao da o njimapiše nego tričavom čeku. Uživao je opipavatikorice i okretati stranice knjiga koje su tekizašle iz tiska. Skoro svakog dana, poslijepredavanja u koledžu, odlazio je uz obalu uantikvarijate, Hickeyu na Bachelor Walku, Websuili Masseyju na Aston’s Quayu ili O’Clohisseyjuu pokrajnjoj ulici. Nije znao kako bi odgovoriona njenu optužbu. Htio joj je reći da jeknjiževnost iznad politike. Ali oni su biliprijatelji dugi niz godina, pa im je čak iživot uporedo tekao isprva na sveučilištu, azatim su oboje postali profesori. Zbog toga jojnije smio odgovoriti bombastično. Nastavio ježmirkati očima i pokuša se nasmiješiti ineuvjerljivo promrmlja da nema ništa političkogu pisanju književnih prikaza.

Kad je došao na njih red da se izmijene, onje još uvijek bio smeten i nepažljiv. GospođicaIvors prihvati ga spremno svojom toplom rukom ireče nježnim prijateljskim glasom:

»Ma ja sam se samo šalila. Hajde, sad seizmjenjujemo.«

Kad su se ponovo sastali ona je govorila osveučilišnom pitanju i Gabriel se osjećao mnogougodnije. Neki njen prijatelj pokazao joj jenjegov prikaz Browningovih pjesama. Tako jeotkrila tajnu. U stvari, prikaz joj seneizmjerno svidio. Onda iznenada reče:

»G. Conroy, dođite ovog ljeta na izlet knama na otočje Aran! Ostat ćemo tamo čitavmjesec. Bit će divno na Atlantiku. Morate doći!Doći će i g. Clancey i g. Kilkelly i KathleenKearney. Bilo bi sjajno i za Grettu ako bipošla. Ona je iz Connachta, zar ne?

»Njeni su odande«, reče Gabriel kratko.»Ali vi ćete doći, zar ne?« reče gospođica

Ivors i živahno položi svoj topli dlan nanjegovu ruku.

»Zapravo, baš sam se nedavno već dogovorioza ljetovanje...«

»Gdje?« upita gospođica Ivors.»Znate svake godine ja i neki moji

prijatelji putujemo dvokolicama.«»Ali kamo?« upita gospođica Ivors.»Pa, eto, obično idemo u Francusku ili

Belgiju ili možda u Njemačku«, reče Gabrielnelagodno.

»A zašto idete u Francusku i Belgiju umjestoda putujete po vlastitoj zemlji?« upitagospođica Ivors.

»Pa, djelomično zbog jezika, a djelomičnoradi promjene.«

»A zar vam nije stalo do vašeg jezika –irskog jezika?« upita gospođica Ivors.

»Pa«, reče Gabriel, »kad smo već došli dotoga, znate, irski nije moj jezik.«

Njihovi su se susjedi okrenuli da slušajuovo unakrsno ispitivanje. Gabriel nemirnopogleda oko sebe i pokuša sačuvati dobroraspoloženje, iako mu se u ovoj mučnoj prilicirumenilo počelo razlijevati po čelu.

»I zar nemate vlastitu zemlju da po njojputujete, zemlju o kojoj ništa ne znate, vašuvlastitu domovinu i vlastiti narod?« nastavigospođica Ivors.

»O, iskreno rečeno«, iznenada odvratiGabriel, »sit sam moje vlastite zemlje, sit samje!«

»Zašto?« upita gospođica Ivors.Gabriel joj ništa ne odgovori jer se bio

raspalio.»Zašto?« ponovi gospođica Ivors.Morali su zajednički obići krug i kako joj

još uvijek nije odgovorio, ona reče vatreno:»Naravno, nemate što odgovoriti.«

Gabriel pokuša prikriti uzbuđenost predajućise gorljivo plesu. Izbjegavao je njen pogled,jer joj je na licu vidio ogorčen izraz. Ali kadsu se ponovo sastali u dugom lancu iznenadi gačvrst stisak njene ruke. Pogledala ga je zatrenutak obijesno ispod oka i on se moraonasmiješiti. A onda, upravo kad su trebaliponovo stati u lanac, ona se podiže na prste išapnu mu u uho:

»Britanac!«Kad je kvadrila završila, Gabriel ode u

udaljeni kraj sobe gdje je sjedila majkaFreddyja Malinsa. Bila je to krupna iznemoglastara žena bijele kose. I ona je kao i njen sinhvatala zrak i pomalo zamuckivala. Rekli su jojda je Freddy došao i da je gotovo trijezan.

Gabriel je upita kako je bilo prilikomprelaska mora. Ona je živjela s udanom kćerkomu Glasgowu i dolazila je u Dublin jednomgodišnje. Spokojno mu odgovori da je prijelazbio divan i da je kapetan bio prema njojneobično pažljiv. Govorila je još kako njenakći ima divnu kuću u Glasgowu i o prijateljimakoje tamo ima. Dok je ona brbljala, Gabrielpokuša izbrisati iz sjećanja svaku uspomenu naneugodni doživljaj s gospođicom Ivors. Naravno,ta je djevojka ili žena, ili što vam drago,bila veliki zanesenjak, ali sve ima svojevrijeme. Možda joj nije trebao onakoodgovarati. Ali ona ga nije smjela čak ni ušali nazvati pred ljudima Britancem. Pokušala

ga je pred svima učiniti smiješnim obasuvši gapitanjima koja su ga dovodila u nepriliku igledajući ga svojim zečjim očima.

Ugleda svoju ženu kako se probija premanjemu među parovima koji su plesali valcer. Kadmu priđe šapnu mu u uho:

»Tetka Kate pita hoćeš li kao i običnorezati gusku. Gospođica Daly će narezati šunku,a ja kolač.«

»Hoću«, reče Gabriel.»Čim ovaj valcer svrši, poslužit ćemo

najprije mlađe tako da kasnije budemo sami zastolom.«

»Jesi li plesala?« upita Gabriel.»Naravno, zar me nisi vidio? Zbog čega si se

svađao s Molly Ivors?«»Nismo se svađali. Što, zar je ona tako

nešto rekla?«»Tako nešto. Pokušavam nekako navesti onog

g. D’Arcyja da pjeva. Izgleda da je vrlo tašt.«»Nismo se svađali«, reče Gabriel zlovoljno.

»Samo me nagovarala da posjetim zapadnu Irsku,a ja sam joj rekao da neću.«

Njegova žena oduševljeno pljesnu rukama iposkoči.

»Hajdemo, Gabriele, voljela bih da ponovovidim Galway.«

»Idi ako ti se sviđa«, reče Gabriel hladno.

Pogledala ga je na trenutak, a onda seokrenula gđi. Malins i rekla:

»Eto, i to vam je dobar muž, gđo. Malins.«Dok se ponovo provlačila natrag na drugu

stranu sobe, gđa. Malins, ne obazirući se naupadicu, stade pričati Gabrielu kako u Škotskojima divnih mjesta i prekrasnih predjela. Njenih je zet vodio svake godine na jezera gdje suobično išli na pecanje. Njen zet je sjajanribič. Jednog je dana uhvatio prekrasnu velikuribu koju su im u hotelu spremili za večeru.

Gabriel je jedva čuo što je govorila. Sada,kad se približavala večera, počeo je ponovorazmišljati o govoru i citatima. Kad je ugledaoFreddyja Malinsa gdje dolazi da pozdravi majku,odstupi mu stolicu i povuče se u udubinuprozora. Soba se već bila ispraznila i izstražnje sobe dopiralo je zveckanje tanjura inoževa. Oni koji su još ostali u salonuizgledali su umorni od plesa i tiho sučavrljali u malim skupinama. Gabrielovi toplidrhtavi prsti tipkali su po hladnom prozorskomoknu. Kako tek mora biti studeno napolju! Kakobi bilo divno šetati posve sam isprva uzrijeku, a onda kroz park! Na granama ležisnijeg i kao blještava kapa pokriva vrhWellingtonova spomenika. Koliko bi neusporedivoljepše bilo tamo nego ovdje na večeri.

Preletio je bilješke za svoj govor: irskagostoljubivost, tužne uspomene, tri Gracije,Pariz, Browningov citat. Ponovio je u sebi

rečenicu iz jednog svog osvrta: Čovjek osjeća dasluša glazbu mučenu nemirom. Gospođica Ivorspohvalila je osvrt. Da li je bila iskrena? Daona uopće ima neki svoj vlastiti život iza tognjenog propagandizma? Do ove večeri između njihnikada nije bilo zlonamjernosti. Obeshrabrilaga je i sama pomisao da će ona biti na večeri ida će ga, kad bude govorio, promatrati svojimkritičkim i ispitivačkim očima. Vjerojatno jojneće biti žao ako mu govor ne uspije. Pade muna pamet jedna misao koja ga ohrabri. Reći ćesmjerajući na tetku Kate i tetku Juliju:Gospođe i gospodo, generacija koja odlazi možda je imalanedostatke, ali po mom mišljenju imala je izvjesne vrlinegostoljubivosti, duhovitosti, čovječnosti, koje nova, vrlo ozbiljnai preobražavana generacija koja sada dolazi, kako se meni čini,nema. Izvrsno, to će biti za gospođicu Ivors.Nije važno što su njegove tetke samo dvijeneuke stare žene.

Žamor u sobi privuče njegovu pažnju. Navratima se pojavio g. Browne otmjeno pratećitetku Juliju koja se nasmiješena i oboreneglave naslanjala na njegovu ruku. Sve doglasovira pratio ih je isprekidan praskavipljesak koji je postupno utihnuo kad je MaryJane sjela na stolicu, a tetka Julia koja seviše nije smiješila, napola okrenula kako bijoj se bolje razlijegao glas po sobi. Gabrielje prepoznao uvod jedne stare pjesme tetkeJulije Ukrašena za vjenčanje. Njen snažan i jasanglas izvodio je s velikim žarom rulade koje su

ukrašavale napjev, pa iako je pjevala u vrloubrzanom tempu, nije izostavljala ni najmanjuukrasnu notu. Pratiti njen glas ne gledajućijoj lice značilo je osjećati i sudjelovati uuzbuđenju brzog i sigurnog leta. Na krajupjesme Gabriel je kao i svi ostali burnopljeskao, a glasan je pljesak dopirao i izdruge sobe gdje se posluživala večera.Odjekivao je tako iskreno da se lice tetkeJulije osulo rumenilom kad se prignula da vratina stalak za note u kožu uvezanu starupjesmaricu s njenim monogramom utisnutim ukorice. Freddy Malins koji je pratio pjesmuokrenuvši glavu malo u stranu kako bi je bolječuo, pljeskao je još uvijek kad su svi ostaliveć prestali i živahno nešto govorio svojojmajci koja je kimala ozbiljno i polako u znakodobravanja. Konačno, kad je već bio iznemogaood pljeskanja, naglo je ustao i prišao tetkiJuliji, zgrabio je objema šakama za ruku izatresao je kad god bi mu ponestale riječi ilikad bi izgubio glas.

»Upravo sam govorio majci kako te nikadanisam čuo tako lijepo pjevati, nikada«, rečeon. »Nikada ti glas nije bio tako lijep kaovečeras. Vjeruješ li mi? To je živa istina.Časna riječ, to je prava istina. Nikada ti glasnije zvučao tako svježe i tako... tako jasno isvježe, nikad.«

Tetka Julia se široko nasmiješila ioslobodivši ruku njegovog stiska promrmljala je

nešto o komplimentima. G. Browne ispruži rukuprema njoj i onima oko sebe kao najavljivač kadpredstavlja gledateljima novu zvijezdu i reče:

»Gospođica Julia Morkan, moje najnovijeotkriće!«

Sam se od srca nasmijao vlastitoj dosjetki,kad mu se Freddy Malins obrati:

»Pa, Browne, ako si mislio ozbiljno, zaistabi ti se poslije ovoga moglo dogoditi slabijeotkriće. Ja mogu jedino reći da ju, otkadadolazim ovamo, nikada nisam čuo tako dobropjevati. I to je živa istina.«

»Ni ja«, reče g. Browne. »Mislim da joj seglas veoma popravio.«

Tetka Julia slegnu ramenima i reče s krotkimponosom:

»Prije trideset godina nisam imala loš glas,kako je to već s glasovima.«

»Često sam govorila Juliji«, reče tetka Kateznačajno, »da je ona u tom zboru jednostavnozapostavljena. Ali nikada me nije htjelaslušati.«

Okrenula se kao da od drugih očekujerazumijevanje zbog neposlušnog djeteta. TetkaJulia je gledala preda se, a na licu joj jepoigravao neodređeni osmijeh sjećanja.

»Ne«, nastavila je tetka Kate, »ona nijehtjeta ni čuti ni vidjeti što su joj drugigovorili i robovala je u tom zboru dan i noć,

noć i dan. U šest sati ujutro na Božić! A čemusve to.«

»Pa zar nije Bogu na čast, tetko Kate?«upita Mary Jane vrteći se na glasovirskojstolici i smiješeći se.

Tetka Kate se srdito okrenu nećakinji ireče:

»Znam ja što je čast Božja, Mary Jane, alimislim da nije dostojno Pape što je istjerao izzbora žene koje su u njemu robovale čitavogasvog života i postavio im nad glavom neke drskedječake. Pretpostavljam da je za dobro crkve,ako to Papa čini, ali nije pravedno, Mary Jane,ne, nije pravo.«

Bila se razbjesnjela i nastavila bi branitisestru, jer je to za nju bilo bolno pitanje,ali kad je Mary Jane vidjela da su se sviplesači vratili, umiješa se pomirljivo.

»Tetko Kate, daješ povoda g. Browneu koji jedruge vjere.«

Tetka Kate pogleda g. Brownea koji sesmiješio na tu aluziju o svojoj vjeri i rečežustro:

»Ja ne ispitujem da li je Papa u pravu. Jasam glupa stara žena i ne bih se ni drznula datako nešto učinim. Ali postoji nešto što sezove obična jednostavna pristojnost izahvalnost. I kad bih bila na Julijinom mjesturekla bih to ravno u lice ocu Healeyju...«

»Zapravo, tetko Kate«, reče Mary Jane, »svismo zaista vrlo gladni, a kad je čovjek gladanonda je i vrlo svadljiv.«

»I ako je čovjek žedan, također je vrlosvadljiv.« doda g. Browne.

»Zato je bolje da pođemo na večeru«, rečeMary Jane, »i da poslije završimo ovuraspravu.«

Gabriel je na odmorištu naišao na svoju ženui Mary Jane kako nagovaraju gospođicu Ivors daostane na večeri. Ali gospođica Ivors koja jeveć stavila šešir na glavu i zakopčavala ogrtačnije htjela ostati. Nije bila nimalo gladna, aionako je ostala duže nego što je namjeravala.

»Ali ostani još samo deset minuta, Molly«,reče gđa. Conroy. »Nećeš zbog toga zakasniti.«

»Pa bar da malo založiš nakon što si tolikoplesala«, reče Mary Jane.

»Zaista ne mogu«, reče gospođica Ivors.»Bojim se da se uopće nisi zabavljala«, reče

Mary Jane beznadno.»Nikad mi nije bilo tako lijepo, uvjeravam

te«, reče gospođica Ivors. »A sada me zbiljamoraš pustiti da pobjegnem.«

»Ali kako ćeš kući?« upita gđa. Conroy.»Pa to je svega dva koraka uz obalu.«Gabriel je trenutak oklijevao, a onda reče:»Ako mi dopustite, gospođice Ivors, otpratit

ću vas u slučaju da zaista morate ići.«

Ali gospođica Ivors se otrže.»Neću ni čuti o tome«, viknu ona. »Za ime

Boga idite na večeru i ne brinite se za mene.Ja mogu i sama paziti na sebe.«

»Pa ti si zbilja smiješna djevojka, Molly«,reče gđa. Conroy iskreno.

»Beannacht Libh,«9 povika gospođica Ivorssmijući se i potrči niza stepenice.

Mary Jane je gledala za njom sa zlovoljnim izbunjenim izrazom lica, dok se gđa. Conroynaslonila preko ograde da čuje vrata. Gabrielse pitao da li je on možda kriv što je takonaglo otišla. Ali ona nije izgledala kao da jeloše raspoložena – otišla je smijući se. Gledaoje začuđeno niz stubište.

Tog časa dogega se iz blagovaonice tetkaKate lomeći ruke od očaja.

»Gdje je Gabriel?« viknu ona. »Za ime Božjegdje je Gabriel? Tamo svi čekaju da se počne, anema nikoga da izreže gusku«.

»Evo me, tetko Kate!« viknu Gabriel siznenadnom živosti. »Spreman sam da izrežem ijato gusaka, ako treba.«

Debela mrka guska ležala je na jednom krajustola, dok je na drugom kraju na naboranompapiru posutom peršunovim stručcima ležalavelika oguljena šunka posuta mrvicama i ukusnoukrašena prstenom od naboranog papira okogoljenice. Pokraj nje bio je debeo okrugli9 laku noć na irskom jeziku

komad začinjene govedine. Između ta dva slasnasuparnika bila su poredana u usporednom nizuostala jela: dvije male zdjele s crvenim ižutim želeom, plitka zdjela puna kocaka odbadema i crvenog džema, zatim velika zelenazdjela u obliku lista s peteljkom u kojoj subili grozdovi ljubičastog suhog grožđa iočišćeni bademi, a do nje druga zdjela sašatoom povrh kojeg je bio nariban malajskioraščić, zatim mala zdjela puna čokoladnih idrugih bombona u zlatnom i srebrenom papiru, pastaklena vaza u koju su bile zataknute visokecelerove stabljike. Na sredini stola krajpladnja s voćem na kojem je bila piramidanaranči i američkih jabuka stajale su kaostraža dvije pljosnate starinske boce odbrušenog stakla. U jednoj je bio porto, udrugoj višnjevača. Na poklopcu glasovira čekaoje kolač na velikom žutom tanjuru, a iza njegabile su prema boji odore poredane kao vojnici utri voda boce crnog i svijetlog piva i kiselevode, prva dva voda u crnim bocama s mrkim icrvenim naljepnicama, dok je treći i najmanjivod bio bijele boje s koso nalijepljenimzelenim trakama.

Gabriel je odvažno zauzeo mjesto na čelustola i odmjerivši oštricu noža čvrsto zabovilicu u gusku. Sada se osjećao mnogo lagodnijejer je bio stručnjak u rezanju pečenja i ništamu nije bilo draže no naći se na čelu obilnopostavljena stola.

»Gospođice Furlong, što da vam dodam?« upitaon. »Krilo ili komad od prsa?«

»Samo mali komadić od prsa.«»Gospođice Higgins, što vi želite?«»Bilo što, g. Conroy.«Dok su Gabriel i gospođica Daly izmjenjivali

tanjure s guščetinom i tanjure sa šunkom izačinjenom govedinom, Lily je išla od jednog dodrugog gosta sa zdjelom vrućih sipkih krumpiraumotanih u bijeli ubrus. To je bila zamisaoMary Jane, a ona je predložila i umak od jabukauz gusku, ali tetka Kate je odgovorila da jeobična pečena guska bez umaka od jabuka bilaoduvijek za nju dovoljno dobra i da se nada danikad neće jesti nešto slabije. Mary Jane jeposluživala svoje učenike i pazila da dobijunajbolje komade, a tetka Kate i tetka Julijaotvarale su i raznosile s glasovira boce crnogi svijetlog piva za gospodu, a kiselu vodu zadame. Čitavo to vrijeme bilo je mnogo zbrke,smijeha i galame, dovikivale su se narudžbe iprotunarudžbe, zveckali su noževi i vilice,pucali su čepovi i zatiskivači. Čim je poslužiosve redom po prvi put, Gabriel odmah započerezati gusku za novo posluživanje, a da sebijoš ništa nije stavio na tanjur. Svi su glasnonegodovali i on popusti tako što je potegaojedan veliki gutljaj crnog piva, jer se odrezanja bio zagrijao. Mary Jane je mirno sjelada i sama večera, ali tetka Kate i tetka Juliajoš uvijek su se gegale oko stola, išle jedna

drugoj za petama ili natrčavale jedna drugoj naput i izdavale jedna drugoj zapovijedi kojenisu izvršavale. G. Browne ih zamoli da sjednui počnu večerati, a to isto ponovi i Gabriel,ali one rekoše da ima za to vremena, tako da jekonačno Freddy Malins ustao, uhvatio tetku Katei bacio je na stolicu uz sveopći smijeh.

Kad su svi bili dobro posluženi, Gabrielreče smiješeći se:

»A sada, ako netko želi još malo od onog štoprost svijet naziva nadjev, neka se javi.«

Zbor glasova pozva ga da počne konačno i samvečerati, a Lily dođe s tri krumpira koje jesačuvala za njega.

»Vrlo dobro« reče Gabriel prijazno nakon štoje povukao još jedan gutljaj, »molim vas,gospođe i gospodo, da nekoliko minuta ljubaznozaboravite na moje postojanje.«

Sjeo je da večera i nije se miješao urazgovor koji se zapodjeo dok je Lily uklanjalatanjure. Govorilo se o opernoj družini koja jeu to vrijeme gostovala u Theatre Royalu. G.Bartell D’Arcy, tenor, tamnoputi mladić sotmjenim brkovima, veoma je hvalio prvakinjukontraaltisticu, ali po mišljenju gospođiceFurlong ona je imala stilski prostački nastup.Freddy Malins reče da u božićnoj igri ukazalištu Gaiety drugu glavnu ulogu pjeva nekicrnački poglavica koji ima tako lijep tenorkakav on do sada nikada nije čuo.

»Jeste li ga slušali?« upita on g. BartellD’Arcyja preko stola.

»Ne«, odgovori nemarno g. Bartell D’Arcy.»Pitam vas zato što bih rado čuo što vi

mislite o njemu«, objasni Freddy Malins.»Mislim da ima veličanstven glas.«

»Teddy je baš stručnjak za otkrivanje dobrihstvari«, reče prisno g. Browne svima oko stola.

»A zašto ne bi mogao imati dobar glas?«upita oštro Freddy Matins. »Zar samo zato štoje crnac?«

Nitko ne odgovori na ovo pitanje i Mary Janeponovo vrati razgovor na operu. Neka joj jeučenica dala kartu za Mignon. Naravno, bilo jevrlo lijepo, reče ona, ali ju je podsjetilo najadnu Georginu Burns. G. Browne se sjetio čak idavnijeg vremena, kad su stare talijanskedružine dolazile u Dublin – Tietjensove, Ume deMurzka, Campaninijeve, velikih Trebellijih,Giuglinijih, Ravellijih, Aramburoa. To je bilodoba, reče on, kad se u Dublinu doista mogločuti pravo pjevanje. Pričao je također kako jegalerija u Royalu bila svake večeri dupkom punai kako je jedne večeri neki talijanski tenorpet puta ponovio Pustite me da padnem kao vojnik isvaki put iznova unosio visoki C, te kako sumladići s galerije znali u svom oduševljenjuispregnuti konje iz kočije neke velikeprimadone i sami je odvesti kroz ulice dohotela. »Zašto sada nikada ne pjevaju

veličanstvene stare opere Dinom ili LucrezijuBorgiju?« upita, on. »Zato što ne mogu naćipjevače koji će ih pjevati, eto, zato.«

»Ja mislim da danas ima isto tako dobrihpjevača kao što ih je bilo nekada«, reče g.Bartell D’Arcy.

»A gdje su?« upita prkosno g. Browne.»U Londonu, Parizu, Milanu«, reče g. Bartell

D’Arcy živahno. »Pretpostavljam da je Caruso,na primjer, isto tako dobar ako, ne i bolji odsvih koje ste spomenuli.«

»Možda«, odgovori g. Browne. »Ali mogu vamreći da u to ozbiljno sumnjam.«

»O, ja bih dala sve na svijetu da čujemCarusa«, reče Mary Jane.

»Za mene«, reče tetka Kate koja jeoglodavala kost, »bio je samo jedan tenor nasvijetu, mislim po mojoj volji. Ali sumnjam daje itko od vas za njega čuo.«

»Koji je to, gospođice Morkan?« upitauljudno g. Bartell D’Arcy.

»Zvao se Parkinson«, reče tetka Kate. »Čulasam ga kad je bio na vrhuncu svoje snage imislim da je to bio najčistiji glas koji seikad izvio iz grla jednog muškarca.

»Čudno« reče g. Bartell D’Arcy. »Ja čaknisam ni čuo za njega.«

»Da, da. Gospođica Morkan je u pravu«, rečeg. Browne. »Sjećam se da sam čuo o starom

Parkinsonu, ali to je bilo previše davno da bihga i sam mogao pamtiti.«

»Prekrasan, čist, mio i nježan engleskitenor«, reče oduševljeno tetka Kate.

Kad je Gabriel završio s pečenjem donijelisu na stol golemi kolač. Ponovo su zazveckalevilice i žlice. Gabrielova žena je punilatanjure i slala ih gostima. Na sredini stolaprihvatila ih je Mary Jane i dodavala žele odmaline i naranče ili bademove kocke i džem.Kolač je načinila tetka Julia i sa svih jestrana ubirala za njega pohvale. Ona reče danije dovoljno taman.

»Pa nadam se, gospođice Morkan«, reče g.Browne, »da sam ja dovoljno taman za vaš ukus,jer znate, ja sam skroz-naskroz taman«, reče g.Browne.

Sva gospoda, osim Gabriela, jela su kolač izpoštovanja prema tetki Juliji. Kako Gabrielnikad nije jeo slatkiše, dobio je celer. FreddyMalins također uze jednu stabljiku celera kojuje jeo s kolačem. Rekli su mu da je celer neštonajbolje za krv, a on se baš u to vrijemeliječio. Gđa. Mallins, koja je čitavo vrijemevečere šutjela, reče da se njen sin sprema uMount Melleray. Čitav je stol na to počeogovoriti o Mount Mellerayju, kako je tamo čistzrak, kako su redovnici gostoljubivi i kakonikad nisu tražili ni penija od svojih gostiju.

»Mislite li time reći«, upita g. Brownesumnjičavo, »da čovjek može tamo otići ismjestiti se kao u hotelu i živjeti kao bubregu loju i zatim otići ne plativši ni pare?«

»O, većina ljudi pri odlasku ostavisamostanu izvjestan milodar«, reče Mary Jane.

»Volio bih da u našoj crkvi imamo takvuustanovu«, reče g. Browne iskreno.

Iznenadio se kad je čuo da redovnici nikadane govore, da ustaju u dva po ponoći i daspavaju u lijesovima. Upita zašto to čine.

»Takvo je pravilo tog reda«, reče tetka Kateozbiljno.

»Da, ali zašto?«Tetka Kate ponovi da je to pravilo i to je

bilo sve. G. Browne kao da još uvijek nijeshvaćao. Freddy Malins mu, koliko je najboljemogao, protumači da redovnici pokušavaju takookajati grijehe koje čine svi griješnici ovogasvijeta. Tumačenje nije bilo posve jasno, jerje g. Browne razvukao lice i rekao:

»Meni se veoma sviđa takva namjera, ali zarim udoban krevet na pera ne bi isto takoposlužio kao i lijes?«

»Lijes je zato da ih podsjeti na posljednjičas«, reče Mary Jane.

Kako je razgovor postao mračan, svi suušutjeli i samo se čulo kako je gđa. Malinsrekla svom susjedu prigušenim šaptom:

»Ti su redovnici vrlo dobri ljudi, vrlopobožni ljudi.«

Oko stola su počele kružiti grožđice ibademi, smokve, jabuke i naranče, čokolade ibomboni, a tetka Julia pozva goste da natočeporto ili višnjevaču. Isprva g. Bartell D’Arcyodbi i jedno i drugo, ali kad ga je jednasusjeda gurnula i nešto mu šapnula, dopustio jeda mu se čaša napuni. Postupno, dok su seposljednje čaše punile, razgovor se stišavao.Slijedila je stanka koju su prekidali samonatakanje vina i premještanje stolica.Gospođice Morkan, sve tri, oborile su pogled igledale u stol. Netko je jednom ili dvaputzakašljao, a nekoliko je gostiju zalupkaloblago po stolu da upozori na tišinu. Svi suposve ušutjeli. Gabriel odgurnu stolicu iustade.

Pozdravi ga buran pljesak koji naglo utihnu.Gabriel se sa svojih deset drhtavih prstijuupre o stol i nervozno se nasmiješi nazočnima.Njegove se oči sukobiše s nizom lica okrenutihprema njemu i on podiže pogled prema velikomgranatom svijećnjaku. U salonu je glasovirsvirao valcer i on je čuo kako kraj vrata šuštesuknje. Vani, na obali, ljudi su možda stajalina snijegu, pogledavali prema osvijetljenimprozorima i slušali glazbu. Tamo je zrak biočist. U daljini je bio park u kome su stablaotežala od snijega. Wellingtonov spomenik imaoje blještavu kapu od pahuljica čiji se odsjaj

vidio daleko na zapadu preko bijele poljaneFifteen Acres.

On započe:»Gospođe i gospodo!Večeras mi je palo u dužnost, kao i

prethodnih godina, da izvršim jednu ugodnuzadaću, ali zadaću za koju se bojim da mojeslabe govorničke sposobnosti nisu dorasle.«

»Ne! Ne!« reče g. Browne.»Ali bilo kako bilo, mogu vas jedino

zamoliti da primite dobru volju kao djelo i dami na nekoliko časaka poklonite vašu pažnju,dok ću ja pokušati riječima izraziti štoosjećam ovom prigodom.

»Gospođe i gospodo, nije prvi put da smo seokupili pod ovim gostoljubivim krovom oko ovegostoljubive trpeze. Nije prvi put da smouživaoci – ili možda, bolje je reći, žrtve –gostoljubivosti izvjesnih dobrih dama.«

Pokazao je rukom kućedomaćice i zastao. Svisu se nasmijali ili osmjehnuli na tetku Kate,tetku Juliju i Mary Jane koje su pocrvenjele odzadovoljstva. Gabriel nastavi odvažnije:

»Svake godine sve jače osjećam da našazemlja nema tradiciju ravnu tradiciji našegostoljubivosti koja joj čini toliku čast ikoju bi trebalo ljubomorno čuvati. Koliko jemeni poznato to je jedinstvena tradicija međusuvremenim narodima (a ja sam prilično putovaopo svijetu). Netko će možda reći da je to prije

nedostatak negoli nešto čime bi se trebalohvalisati. Ali čak i da je tako, po mommišljenju to je prinčevski nedostatak i ja senadam da ćemo ga još dugo njegovati. Konačno, ujednu stvar sam posve siguran: sve dok ovajkrov bude štitio spomenute dame — a ja želim izsvega srca da to bude još mnogo i mnogo dugihgodina – među nama će živjeti tradicija iskrenesrdačne i ljubazne irske gostoljubivosti, kojusu nam predali naši preci i koju mi moramodalje predavati našim potomcima.«

Oko stola prostruja srdačan žamorodobravanja. Gabrielu prođe kroz mozak dagospođica Ivors nije tu i da je nepristojnootišla i on reče samouvjereno:

»Gospođe i gospodo!Novo pokoljenje raste u našoj sredini,

pokoljenje nadahnuto novim idejama i načelima.Ozbiljno je i puno oduševljenja, i ja vjerujemda su to nove ideje i oduševljenje, čak i kadsu krivo usmjereni, u suštini iskreni. Aliživimo u skeptično doba i ako smijemupotrijebiti određenu frazu, u doba rastrzanonemirima i ponekad se bojim da će ovom novompokoljenju, obrazovanom i preobrazovanom kakvoveć jeste, nedostajati one vrline čovječnosti,gostoljubivosti, prijaznog duha, koje smo imaliu staro vrijeme. Slušajući večeras imena svihonih velikih pjevača iz prošlosti, učinilo mise, moram priznati, da živimo u skučenije doba.Ono vrijeme, međutim, može se bez pretjerivanja

nazvati širokim, pa iako su ti dani otišli unepovrat, nadajmo se bar da ćemo na ovakvimskupovima još uvijek govoriti o njima s ponosomi ljubavlju, još uvijek čuvati u našim srcimauspomenu na one mrtve i minule velikane čiju ćeslavu svijet čuvati i neće tako lako dopustitida se ugasi.«

»Čujmo, čujmo!«, reče glasno g. Browne.»No ipak«, nastavi Gabriel blažim glasom,

»uvijek nas na ovakvim skupovima obuzimaju itužnije misli: misli na prošlost, na mladost,na ono što se promijenilo, na lica koja namvečeras nedostaju. NaŠ životni put je posutmnogim takvim tužnim uspomenama: i kad bismostalno mislili o njima ne bismo imali srčanostida hrabro nastavimo svojim radom među živima.Svi mi imamo dužnosti i ljubavi prema živimakoji traže, i s pravom traže, sav naš neumorantrud.«

»Zbog toga se neću zadržavati na prošlosti.Neću dopustiti da nas večeras obuzme sjetnomoraliziranje. Okupili smo se ovdje i otrglisamo kratak trenutak od žurbe i jurnjave našegasvakodnevnog života. Sastali smo se kaoprijatelji u duhu dobrog prijateljstva, uizvjesnom smislu kao kolege u duhu pravecamaraderie i kao gosti – kako da ih nazovem? –triju gracija dublinskog glazbenog života.«

Na ovu aluziju zaori oko stola pljesak ismijeh. Tetka Julija je uzalud pokušavaladoznati od svojih susjeda što je rekao Gabriel.

»Kaže da smo tri gracije, tetka Julia«, rečeMary Jane.

Tetka Julija nije razumjela što to znači,ali pogledala je smješeći se Gabriela, kojinastavi u istom stilu:

»Gospođe i gospodo!«Neću pokušavati da večeras odigram istu

ulogu koju je Paris odigrao jednom drugomprilikom. Neću pokušavati da biram jednu izmeđunjih tri. To bi bio zavidljiv posao i iznadmojih skromnih moći. Jer kad pogledam svakuposebno, bilo našu glavnu domaćicu, čije jedobro srce, čije je predobro srce postaloposlovično za svakog tko je poznaje, ili njenusestru koja je kako se čini obdarena vječnommladošću i čije je pjevanje večeras za sve nasbilo iznenađenje i otkriće, ili posljednju, aline i najmanje vrijednu, našu najmlađu domaćicu,nadarenu, vedru, marljivu i najbolju nećakinjuna svijetu, iskreno kažem, gospođe i gospodo,ne znam kojoj bih od njih tri dodijelionagradu.«

Gabriel pogleda svoje tetke i kad ugledaširoki osmijeh na licu tetke Julije i suze kojesu navrle na oči tetke Kate, požuri da završigovor. Svaki je gost s iščekivanjem prihvatiočašu. On otmjeno podiže svoju čašu porta i rečeglasno:

»Nazdravimo svim trima zajedno. Pijmo unjibovo zdravlje, za njihovu dobrobit, dug

život, sreću i napredak i neka još dugo zadržečasni i vlastitim trudom stečeni položaj u svomzvanju, kao i poštovanje i ljubav u našimsrcima.«

Svi su gosti ustali s čašama u rukama iokrenuvši se prema trima damama, koje su ostalesjediti, zapjevaše složno s g. Browneom načelu:

»Jer one su veseli dečki.Jer one su veseli dečki.Jer one su veseli dečki.Što nitko neće poreći.«

Tetka Kate je otvoreno brisala rupčićem očii tetka Julia je izgledala dirnuta. FreddyMalins je dirigirao vilicom za kolač, a pjevačisu se okrenuli jedni prema drugima i, kao da semeđusobno uvjeravaju, pjevali su naglašavajućisvaki stih:

» Tko istinu voli a mrzi laž.Tko istinu voli a mrzi laž.«

A onda, okrenuvši se ponovo premadomaćicama, još jednom su zapjevali:

»Jer one su veseli dečki,Jer one su veseli dečki.

Jer one su veseli dečki.Što nitko neće poreći.«

Sveopćem klicanju koje je poslije slijedilopridružili su se i ostali gosti koji nisu biliu blagovaonici, a Freddy Malins im je odvremena do vremena kao zapovjednik limeneglazbe davao takt podignutom vilicom.

U predvorje gdje su stajali prodirao jeoštar jutarnji zrak i tetka Kate reče:»Zatvorite vrata. Gđa. Malins će umrijeti odhladnoće.«

»Browne je napolju, tetko Kate«, reče MaryJane.

»Browne je svagdje«, reče tetka Kate tiše.Mary Jane se nasmije njenom prigušenom

glasu.»Zaista, on je vrlo pažljiv«, reče ona

nestašno.»Sve ovo vrijeme visio je ovdje kao

svijećnjak«, reče tetka Kate jednakim glasom,»čitavo božićno doba.«

Ovaj put se i sama dobroćudno nasmijala ibrzo dodala:

»Ali reci mu, Mary Jane, neka uđe i zatvorivrata. Nadam se, Bože, da me nije čuo.«

Toga časa otvoriše se ulazna vrata i g.Browne uđe kidajući se od smijeha. Imao je na

sebi dugi zeleni ogrtač koji je oko rukava i naovratniku bio ukrašen umjetnim astrahanom, a naglavi je nosio visoku krznenu kapu. Pokazivaoje na snijegom pokriveni kej odakle je dopiraodugi prodorni zvižduk.

»Teddy će dozvati ovamo sve kočije Dublina«,reče on.

Gabriel se pojavi iz male ostave izaposlovnice i s mukom poče navlačiti svojogrtač. Osvrte se po predvorju i reče:

»Gretta još nije sišla?«»Oblači se«, reče tetka Kate.»Tko svira gore?« upita Gabriel.»Nitko, svi su otišli.«»Ne nisu, tetko Kate«, reče Mary Jane.

»Bartell D’Arcy i gospođica O’Callaghan još suovdje.«

»U svakom slučaju netko luduje naglasoviru«, reče Gabriel.

Mary Jane pogleda Gabriela i g. Brownea istrese se.

»Kad pogledam vas dvojicu ovako umotane,postaje mi hladno. Ne bih voljela da se u ovajsat vraćam kući kao vi.«

»A ja bih ovog časa najviše volio finu brzušetnju daleko od grada ili brzu vožnju sdobrim, hitrim konjem između ruda.«

»Mi smo nekad kod kuće imali vrlo dobrogkonja i sjajnu opremu«, reče s tugom tetkaJulia.

»Nezaboravnog Johnnyja«, reče Mary Jane inasmije se.

Tetka Kate i Gabriel se također nasmijaše.»Zašto, što je bilo čudno s Johnnyjem?«

upita g. Browne.»Pokojni i oplakivani Patrick Morkan, naš

djed, kojeg su pod stare dane općenito nazivalistari gospodin, bavio se izradom tutkala«,objasni Gabriel.

»Ma ne, Gabriele«, reče tetka Kate krozsmijeh, »imao je tvornicu škroba.«

»Dobro, tutkalo ili škrob, svejedno, starije gospodin imao konja koji se zvao Johnny.Johnny je radio u tvornici starog gospodina,gdje je okretao mlin. Sve je bilo lijepo idobro, ali sad dolazi tužni dio priče oJohnnyju. Jednog lijepog dana stari gospodinpomisli kako bi bilo lijepo izvesti se sotmjenim svijetom na vojnu paradu u parku.«

»Bože, smiluj se njegovoj duši«, reče tetkaKate sućutno.

»Amen«, reče Gabriel. »Tako je starigospodin, kao što rekoh, upregnuo Johnnyja istavio na glavu svoj najbolji cilindar i okovrata svoj najtvrđi ovratnik i krenuveličanstveno iz pradjedovske kurije, mislimnegdje blizu Back Lanea.«

Svi su se nasmijali Gabrielovu načinupričanja, čak i gđa. Malins, a tetka Kate reče:

»Ma ne, Gabriel, nije živio u Back Laneu.Tamo je samo bila tvornica.«

»Izvezao se s Johnnyjem iz pradjedovskekurije«, nastavi Gabriel, »i sve je bilonajljepše dok se Johnny nije približiospomeniku kralja Billa. I da li zato što sezaljubio u konja kojeg je jahao kralj Bili ilizato što je pomislio da se ponovo nalazi utvornici škroba, on poče hodati oko spomenika.«

Gabriel stade u kaljačama obilazitipredvorje uz sveopći smijeh ostalih.

»Išao je tako okolo-naokolo«, reče Gabriel,»a stari gospodin, koji je bio vrlo pompozan,veoma se naljutio. Naprijed, gospodine! Što to znači,gospodine? Johnny, Johnny! Kakvo je to čudno ponašanje!Naprosto ne razumijem tog konja!«

Glasno lupanje na kućnim vratima prekinuurnebesni smijeh koji je popratio Gabrielovooponašanje događaja. Mary Jane otrči da otvorivrata i pusti Freddyja Malinsa unutra. FreddyMalins, zabačena šešira i zgurivši ramena odhladnoće, puhao je i drhtao od napora.

»Našao sam samo jednu kočiju«, reče on.»Neka, naći ćemo drugu putem«, reče Gabriel.»Pa da«, reče tetka Kate. »Bolje je ne

zadržavati gđu. Malins na propuhu.«Gđi. Malins su pomogli njen sin i g. Browne

da siđe niz ulazne stepenice i poslije mnogo

manevriranja uspeše je na kola. Freddy Malinsse uspentrao za njom i utrošio dugo vremena daje smjesti na sjedište dok mu je g. Brownepomagao savjetima. Konačno je bila udobnosmještena i Freddy Malins pozva g. Brownea ukočiju. Kočijaš je pokrio koljena gunjem iprignuo se da čuje adresu. Nastala je zbrka,jer su Freddy Malins i g. Browne proturiliglave svaki sa svoje strane i različito gauputili. Teškoća je bila u tome što se nikakonije moglo doznati gdje treba putem iskrcati g.Brownea, pa su se u raspravu umiješale tetkaKate, tetka Julia i Mary Jane koje su stajalena kućnom pragu i svaka sa svoje stranespominjale suprotne smjerove i davaleproturječne upute uz obilje smijeha. FreddyMalins je od grohota gubio dah. Svakog je časaizvlačio i uvlačio glavu kroz prozor uz velikuopasnost po svoj šešir i obavještavao majkukako rasprava napreduje, dok konačno g. Brownenadvikujući ostale ne dreknu zbunjenomkočijašu:

»Znate li gdje je Trinity College?«»Znam, gospodine«, odgovori kočijaš.»E pa dobro, vozite ravno do ulaza u Trinity

College«, reče g. Browne«, a onda ćemo vam rećikamo ćete dalje. Razumijete li sad?«

»Da, gospodine!« reče kočijaš.»Poletite kao ptica do Trinity Collegea.«»U redu, gospodine,« reče kočijaš.

Kočijaš ošinu konja i kočija pođe tandrčućiuz obalu praćena smijehom i pozdravima.

Gabriel nije izašao s drugima pred vrata. Onje ostao u zamračenom dijelu predvorjapromatrajući stubište. Neka žena je stajalaprivrhu prvog odmorišta također u sjeni. Nijejoj vidio lice, ali prepoznao je njenu suknju sterakota i ružičastim umecima koji su u mrakuizgledali crnobijeli. Bila je to njegova žena.Naslanjala se na ogradu i nešto slušala.Gabriela je iznenadila njena mirnoća i onnapregnu uši da i sam čuje. Ali zbog smijeha irazgovora pred kućnim vratima uhvatio je samonekoliko zvukova na glasoviru i djeliće pjesmekoju je pjevao neki muškarac.

Stajao je nepomično u tami predvorja trudećise da čuje napjev i promatrao svoju ženu. Unjenom držanju bilo je dražesti i tajnovitostikao da predstavlja neki simbol. Pitao se što sekrije u ženi koja stoji na stepenicama u sjenii sluša udaljenu glazbu. Kad bi bio slikarnaslikao bi je u tom položaju. Njen plavipusteni šešir isticao bi na zasjenjenojpozadini brončanu boju njene kose, a tamniumeci njene suknje isticali bi one svjetlije.Kad bi bio slikar nazvao bi tu sliku Udaljenaglazba.

Ulazna se vrata zatvoriše i u predvorje uđutetka Kate, tetka Julia i Mary Jane još uvijeksmijući se.

»Eto, zar Freddy nije strašan?« reče MaryJane. »Zaista je strašan.«

Gabriel ne reče ništa već samo pokaza premastubama gdje je stajala njegova žena. Sada, kadsu ulazna vrata bila zatvorena, pjevač iglasovir mogli su se čuti jasnije. Gabrielpodiže ruku i upozori ih da utihnu. Pjesma je,čini se, bila u starom irskom tonalitetu, apjevač kao da nije posve sigurno vladao niriječima ni glasom. Zbog daljine i pjevačevepromuklosti pjesma je zvučala plačno i glas jebezizražajno izvodio kadencu koja je govorila oboli:

»O, na kovrče guste pada mi kiša,I rosa mi vlaži put,A dijete mi hladno leži...«

»Gle, uzviknu Mary Jane. »To pjeva g.Bartell D’Arcy, a čitavu ovu večer nije htiopjevati. Nagovorit ću ga da nam otpjeva jošjednu pjesmu prije no što ode.«

»O, molim te, učini to, Mary Jane«, rečetetka Kate.

Mary Jane prođe pokraj ostalih i pojuristepenicama, ali prije no što se uspela,pjevanje je utihnulo i glasovir se naglozaklopio.

»Kakva šteta!« povika ona. »Da li je većpošao ovamo, Gretta?«

Gabriel je čuo kako je njegova ženaodgovorila »da« i ugleda je kako silazi premanjima. Nekoliko koraka iza nje bili su BartellD’Arcy i gospođica O’Callaghan.

»G. D’Arcy«, povika Mary Jane, »zaista nijelijepo od vas što odlazite sada kad smo vas sviushićeno slušali.«

»Čitavo smo ga veče nagovarale ja i gđa.Conroy«, reče gospođica O’Callaghan, »ali rekaonam je da je strašno prehlađen i da ne možepjevati.«

»O, g. D’Arcy«, reče tetka Kate, »to jekrupna laž.«

»Zar ne vidite da sam promukao kao vrana?«reče grubo g. D’Arcy.

Žurno je otišao u ostavu i navukao ogrtač.Poslije ovoga svi su zanijemili. Tetka Katemršteći čelo dade znak da o tome više negovore. G. D’Arcy je namrgođen omotavao vrat.

»Vrijeme je takvo«, reče nakon izvjesnestanke tetka Julia.

»Da, svi su prehlađeni«, reče spremno tetkaKate. »Svi.«

»Kažu«, reče Mary Jane, »da trideset godinanije bilo takvog snijega, a jutros sampročitala u novinama da je snijeg pao posvuda,u čitavoj Irskoj.«

»Volim snijeg«, reče s tugom tetka Julia.

»I ja«, reče gospođica O’Callaghan. »Mislimda Božić nije pravi Božić bez snijega.«

»Ali siroti g. D’Arcy ne voli snijeg«, rečetetka Kate smiješeći se.

G. D’Arcy izađe iz ostave posve umotan izakopčan do grla i pokajničkim glasom ispričakako je uhvatio prehladu. Svatko mu neštosavjetova, a svi rekoše kako je velika štetašto se tako dogodilo i zamoliše ga da pripazina svoje grlo na noćnom zraku. Gabriel jenetremice gledao svoju ženu koja se nijeumiješala u razgovor. Stajala je odmah krajulaza i plinska svjetlost koja je padala krozprašno okno iznad vrata osvjetljavala je njenubrončanu kosu koju je prije nekoliko danasušila kraj ognjišta. Još uvijek je imala istodržanje i činilo se kao da nije svjesnarazgovora oko sebe. Konačno se okrenula premanjima i Gabriel primijeti kako su joj sezarumenjeli obrazi i kako joj sjaje oči. I srcemu se preli iznenadnom radosti.

»G. D’Arcy«, reče ona, »kako se zvala pjesmakoju ste pjevali?«

»Zove se >Djevojka iz Aughrima<«, reče g.D’Arcy, »ali već sam je pomalo zaboravio.Zašto? Zar je znate?«.

»Djevojka iz Aughrima«, ponovi ona. »Nisam semogla sjetiti naslova.«

»Vrlo je lijepa« reče Mary Jane. »Žao mi ješto niste večeras bili pri glasu.«

»Molim te, Mary Jane, nemoj uzrujavati g.D’Arcyja«, reče tetka Kate. »Ne želim da ga seuzrujava.«

Svi su bili spremni za polazak i ona ihpovede do vrata gdje su se počeli opraštati.

»Pa, laku noć, tetko Kate, i hvala za ugodnuvečer!«

»Laku noć, Gabriele! Laku noć, Gretta!«»Laku noć, tetko Kate i velika ti hvala na

svemu! Laku noć, tetko Julia!«»O, laku noć, Gretta, nisam te vidjela.«»Laku noć, g. D’Arcy! Laku noć, gospođice

O’Callaghan.«»Laku noć, gospođice Morkan.«»Laku noć, ponovo!«»Laku noć svima. Sretno!«»Laku noć« »Laku noć!«Jutro je još uvijek bilo mračno. Sumorna

žuta svjetlost pritisla je kuće i rijeku, anebo kao da se spuštalo prema zemlji. Podnogama je bila bljuzgavica i samo su krpicesnijega ležale po krovovima, zaklonima uz obalui na ogradama. Svjetiljke su još uvijektreperile crvenkastom svjetlošću kroz tmastizrak i s druge strane rijeke palača Four Courtsprijeteći se uzdizala prema teškom nebu.

Ona je išla ispred njega s g. BartellomD’Arcyjem. Gurnula je pod pazuho smeđi zamotak

s cipelama i objema rukama pridržavala suknjuda je ne poprska. Izgubila je onu dražest idržanje od maločas, ali Gabriel ju je jošuvijek promatrao očima koje su blistale odsreće. Krv mu je jurnula žilama i u glavi su muse rojile misli, ponosne, radosne, nježne,smione.

Išla je ispred njega tako lagana i takouspravna da je zaželio da za njom potrčinečujno, da je uhvati za ramena i da joj šapneu uho nešto ludo i strastveno. Činila mu setako krhka, da je žudio da je od nečega odbranii da onda ostane s njom sam. U njegovomsjećanju zasvjetlucaše kao zvijezde trenucinjihovog skrovitog zajedničkog života. Zadoručkom kraj njegove šalice leži pismosuncokretove boje i on ga miluje. Ptice cvrkućuu bršljanu i bjelokosna i osunčana paučinazastora svjeduca na podu. Nije mogao jesti odsreće. Ili stoje na prenatrpanom peronu i onjoj uvlači voznu kartu u topli dlan ispodrukavice. Pa onda, stoje na hladnoći i gledajukroz rešetkast prozor kako čovjek izrađujestaklene boce u užarenoj peći. Bilo je vrlohladno. Njeno lice, mirisno od svježeg zrakaposve je blizu njegovog i on doviknu staklaru:

»Je l' vruća peć, gospodine?«Ali čovjek ga nije mogao čuti zbog praskanja

vatre. I tako je bilo bolje. Možda bi im gruboodgovorio.

Val još nježnije radosti razli se iznjegovog srca i toplo prostruja njegovimžilama. Njegovo sjećanje obasjaše kao nježnizvjezdani plamen trenuci njihovog zajedničkogživota koje nitko nije znao niti će ikad znati.Čeznuo je da u njoj probudi iste uspomene, dajoj pomogne zaboraviti sve one godinejednoličnog zajedničkog životarenja i da jepodsjeti samo na trenutke zanosa. Jer, osjećaoje da godine nisu ugasile ni njegovo ni njenosrce. Ni djeca nisu ugasila nježni žar njihovihduša, ni njegovo pisanje, ni njene brige okokućanstva. U jednom pismu koje joj je u onodoba uputio, napisao je: Zašto mi se riječi kao što suove, čine tako bezizražajne i hladne? Da li je to zato što nijednariječ nije dovoljno nježna da bude tvoje ime!

I sada su kao udaljena glazba izranjale izprošlosti te riječi koje je napisao prijetoliko godina. Čeznuo je da bude s njom sam.Kad svi odu njih će dvoje ući u hotelsku sobu itada će konačno biti sami. Nježno će jedozvati:

»Gretta!«Možda neće odmah čuti. Svlačit će se. A onda

će je nešto u njegovom glasu trgnuti. Okrenutće se i pogledat će ga ...

Susreli su jednu kočiju na uglu WinetavernStreeta. Njeno zaglušno tandrkanje bilo mu jedrago jer tako nije morao razgovarati. Ona jegledala kroz prozor i izgledala umorna. Ostalisu progovorili samo po koju riječ i pokazivali

poneku zgradu na ulici. Konj je umorno kasaopod tmastim jutarnjim nebom povlačeći za sobomsvoju staru štropotavu škrinju i Gabriel seponovo prisjećao kako je sjedio s Grettom ukočiji i kako su žurili na bračno putovanje.

Kad su prelazili O’Connel Bridge gospođicaO’Callaghan reče:

»Kažu da čovjek uvijek vidi bijelog konjakad prelazi O’Connell Bridge.«

»Gdje?« upita g. Bartell D’Arcy.Gabriel pokaza spomenik na kojem su ležale

krpice snijega. Onda prijateljski kimnu i mahnurukom prema njemu.

»Laku noć, Dan«, reče veselo.Kad se kočija zaustavila pred hotelom,

Gabriel skoči i usprkos negodovanju g. BartellaD’Arcyja, plati kočijašu. Dao je čovjeku šilingdžeparca. On ga pozdravi i reče:

»Sretna vam Nova godina, gospodine.«»I vama također«, reče Gabriel srdačno.Ona se oslanjala na njegovu ruku kad je

izlazila iz kočije i kad se na pločnikuopraštala od drugih. Oslanjala se lagano, takolagano kao kad je prije nekoliko sati plesala snjim. Onda se osjećao ponosan i sretan što jenjegova, ponosan na njenu dražest iženstvenost. Ali sada, nakon što su oživjeletolike uspomene, prvi dodir njenog tijela,skladnog, stranog i mirisnog, probode gaoštricom požude. Pod izlikom njene šutnje on

jače privuče njenu ruku i dok su tako stajalipred vratima hotela, njemu se učini da supobjegli od svog života i dužnosti, od obiteljii prijatelja, i da su se zajedno uputilistrastveno i razdragana srca u novi nepoznatidoživljaj.

Starac je dremuckao u velikom prekrivenomnaslonjaču u predvorju. Zapalio je svijeću usvom uredu i pošao ispred njih stepenicama.Slijedili su ga šutke i gotovo nečujno koračalipo mekom debelom sagu. Ona je išla prva izavratara pognute glave i povijenih ramena kao danosi teret sa suknjom pritegnutom uz tijelo.Osjećao je da bi je mogao obujmiti oko bokova izaustaviti je, jer su mu ruke drhtale od željeda je privuku i samo je zarivši nokte u dlanoveobuzdao silovit nagon svog tijela. Portir jezastao na stepenicama da popravi svijeću. I onisu zastali ispod njega. U tišini Gabriel je čuokako rastopljeni vosak kaplje na pladanj i kakomu srce udara o rebra.

Portir ih povede hodnikom i otvori jednavrata. Postavi zatim nesigurnu svijeću natoaletni stolić i upita kad žele da ih ujutroprobude.

»U osam«, reče Gabriel.Portir pokaza na prekidač za električnu

svjetlost i poče mrmljati ispriku, ali gaGabriel prekide:

»Ne treba nam svjetlost. Dovoljno nam dolazis ulice. A vi budite dobri i uklonite ovajlijepi predmet«, doda on i pokaza na svijeću.

Vratar ponovo uze svijeću, ali polako, jerga je začudila takva neobična želja. Ondapromrmlja laku noć i izađe. Gabriel zaključavrata.

Ulična svjetiljka bacala je s prozora snopsablasne svjetlosti sve do vrata. Gabriel bacina kauč ogrtač i šešir i priđe prozoru. Gledaoje na ulicu da malo smiri svoje osjećaje. Ondase okrenuo i leđima naslonio na komodu. Ona jeskinula šešir i ogrtač i stajala je predvelikim ogledalom otkopčavajući steznik.Gabriel je nekoliko trenutaka šutio i promatraoje, onda reče:

»Gretta!«Ona se polako okrete od ogledala i pođe

tragom svjetlosti prema njemu. Lice joj jeizgledalo ozbiljno i umorno i riječi muzanijemiše na usnama. Ne, još nije bio pravičas.

»Izgledaš umorna«, reče on.»I jesam malo.«»Da nisi bolesna ili slaba?«»Ne, samo sam umorna.«Otišla je do prozora, stala i gledala

napolje. Gabriel ponovo počeka, a onda u strahuda ga ne obuzme plahost iznenada reče:

»Znaš, Gretta!«»Što je?«»Znaš onog jadnika, Malinsa?« brzo reče.»Da, što je s njim?«»Vidiš, siromah, na kraju krajeva, pristojan

je čovjek«, nastavi Gabriel glasom koji nijebio njegov. »Vratio mi je onaj zlatnik koji sammu posudio, iako to uopće nisam očekivao. Štetaje što se druži s onim Browneom, jer zapravo inije loš čovjek.«

Sada je drhtao od muke. Zašto je izgledalatako odsutna? Nije znao kako bi počeo. Da li jei nju nešto mučilo? Kad bi mu se malo okrenulaili mu prišla sama od sebe! Bilo bi grubo uzetije ovakvu kakva je bila sada. Ne, najprije moravidjeti u njenim očima bar neku strast. Gorioje od želje da zagospodari njenim čudnimraspoloženjem.

»Kad si mu posudio, funtu?« upita ona nakonnekog vremena.

Gabriel se jedva suzdržavao da ne plane i neprokune pijanduru Malinsa i njegovu funtu.Čeznuo je da je zovne iz dubine srca, da snažnopritisne njeno tijelo uz svoje, da je nadvlada.Ali samo reče:

»Na Božić, kad je otvorio onu trgovinicubožićnim čestitkama u Henry Streetu.«

Toliko je bio obuzet strašću i žudnjom da jenije čuo kad mu je prišla. Stajala je pred njimjedan čas i gledala ga čudno. A onda, odjednom,

podigla se na prste, lagano mu stavila ruke naramena i poljubila ga.

»Ti si vrlo plemenit čovjek, Gabriele«, rečeona.

Gabriel zadrhta od slasti zbog njenogiznenadnog poljupca i privlačne jednostavnostinjene rečenice i poče je milovati po kosi jedvaje dotičući prstima. Poslije pranja kosa joj jebila meka i sjajna. Srce mu se prelijevalo odsreće. Upravo kad je zaželio da mu priđe, onaje došla sama od sebe. Možda su njene mislitekle usporedo s njegovim mislima. Možda je iona osjetila onu istu silovitu čežnju koju jeon osjećao i zatim zaželjela da mu se preda.Sada kad mu je prišla tako lako, čudio se zaštoje bio tako plah.

Stajao je i držao njenu glavu u svojimrukama. A onda ogrlivši je brzo jednom rukom iprivukavši je k sebi nježno reče:

»Gretta, draga, o čemu razmišljaš?«Ona ništa ne reče i još se uvijek nije posve

prepuštala njegovoj ruci. On opet nježnoponovi:

»Reci mi, Gretta, što je? Možda znam o čemuse radi? Da li znam?«

Nije mu odmah odgovorila. A onda rečebriznuvši u plač:

»O, mislim na onu pjesmu Djevojka iz Augbrima.«Otrgla se i otrčala do kreveta. Prebacila je

ruke preko ruba i sakrila u njima lice. Gabriel

je trenutak stajao nepomičan od iznenađenja, aonda joj priđe. U prolazu kraj ogledala ugledasamog sebe u punoj veličini, svoja široka dobropopunjena prsa, lice čiji ga je izraz uvijekzbunjivao kad bi ga vidio u zrcalu isvjetlucave naočale u pozlaćenom okviru.Zaustavio se nekoliko koraka iza nje i rekao:

»Što je s tom pjesmom? Zašto zbog njeplačeš?«

Podigla je glavu i obrisala oči nadlanicomkao dijete. Blaže nego što je namjeravao on jeupita:

»Zašto, Gretta?«»Sjetila sam se osobe koja je nekada davno

pjevala tu pjesmu.«»A tko je bila ta osoba nekad davno?« upita

smiješeći se Gabriel.»Bio je to čovjek koga sam upoznala u

Galwayu kad sam živjela kod bake«, odgovoriona.

Na Gabrielovu licu zamre smiješak. Osjetikako mu negdje u podsvijesti poče ponovotinjati pritajena srdžba i kako mu se u žilamarazbuktava zapretana vatra pohote.

»I u koga si bila zaljubljena?« upitaironično.

»Bio je to mladić s kojim sam se družila«,odgovori ona.

»Zvao se Michael Furey. On je pjevao tupjesmu Djevojka iz Aughrima. Bio je vrlo nježneprirode«.

Gabriel je šutio. Nije želio da ona pomislikako ga zanima taj nježni mladić.

»Tako ga jasno vidim«, reče ona nakon nekogvremena. »One njegove oči, velike tamne oči! Ionaj izraz u njima – onaj izraz!«

»Znači, bila si zaljubljena u njega?« rečeGabriel.

»Kad sam bila u Galwayu išli smo zajedno ušetnju«, reče ona.

Jedna misao poleti Gabrielovom glavom.»Možda si zbog toga htjela ići u Galway s

onom Ivorsicom?« upita on hladno.Ona ga pogleda i začuđeno upita:»Zašto bih?«Od njenog pogleda osjeti nelagodu. Slegnu

ramenima i reče:»Što ja znam. Možda, da ga vidiš.«Ona šuteći svrnu pogled s njega prema snopu

svjetlosti sve do prozora.»On je mrtav«, reče konačno. »Umro je kad mu

je bilo tek sedamnaest godina. Nije li strašnoumrijeti tako mlad?«

»Čime se bavio?« upita Gabriel još uvijekironično.

»Radio je u plinari«, odgovori ona.

Gabriela obuze osjećaj poniženja zbogpromašene ironije i oživljene uspomene namrtvog mladića iz plinare. Dok je bio ispunjensjećanjima na njihov zajednički skroviti život,pun nježnosti, radosti i čežnje, ona ga je umislima uspoređivala s drugim. Obuze ga sramnaspoznaja o vlastitoj osobi. Bio je sam sebismiješan, trčkaralo svojih tetaka, nervozan idobronamjeran sentimentalan glupan koji držigovore prostacima i idealizira svoje vlastitelakrdijaške strasti, kukavan i smiješan jadnikčiju je pojavu ugledao u ogledalu. Oninstinktivno još više okrene leđa premasvjetlosti da ona ne primijeti kako mu se čelooblilo rumenilom srama.

Pokuša zadržati hladni ispitivački prizvuk,ali čim je progovorio glas mu postadesnishodljiv i ravnodušan.

»Pretpostavljam da si bila zaljubljena u togMichaela Fureyja, Gretta«, reče on.

»U ono vrijeme mnogo sam mu značila«, rečeona.

Glas joj je bio tmuran i tužan. Gabrielosjeti da bi sada bio uzaludan svaki pokušaj dau njoj probudi svoje raspoloženje i poče jojmilovati ruku pa reče i on s tugom:

»A od čega je umro tako mlad, Gretta? Odsušice, je li?«

»Mislim da je umro zbog mene«, odgovori ona.

Od tog odgovora obuze ga nejasan strah, kaoda mu se tog časa kada se nadao da ćepobijediti, suprotstavilo izvjesno neopipljivoi osvetničko biće koje je iz svog maglovitogsvijeta podiglo mračne sile protiv njega. Alinaporom razuma on se otrese tog osjećaja inastavi je milovati po ruci. Nije ju više ništapitao, jer je osjetio da će mu sama pričati.Ruka joj je bila topla i vlažna. Nijeodgovarala na njegov dodir, ali on ju je ipakmilovao baš kao što je milovao i njeno prvopismo onog proljetnog jutra.

»Bila je zima« reče ona, »nekako je upravopočela, kad sam se spremala da napustim baku iodem u zavod. A on je baš tada ležao bolestan usvom stanu u Galwayu i nisu ga puštali da izađei pisali su njegovim roditeljima u Oughterard.Govorili su da ima sušicu ili tako nešto. Nikadnisam točno saznala.«

Ona za trenutak ušuti i uzdahnu.»Jadnik« tiho reče. »Veoma me je volio, a

bio je tako plemenit mladić. Izlazili smozajedno na šetnju, znaš Gabriele, kako je većobičaj na selu. Želio je učiti pjevanje, alinisu mu dopuštali zbog zdravlja. Imao je vrlolijep glas, siroti Michael Furey.«

»Dobro, i onda?« upita Gabriel.»I onda kad je došlo vrijeme da napustim

Galway i dođem ovamo u zavod, njegovo se stanjepogoršalo i nisu me pustili da ga vidim, pa sam

mu napisala pismo da odlazim u Dublin i da ćuse vratiti na ljeto i da se nadam da će mu tadabiti bolje.«

Zastala je trenutak da svlada uzbuđenje inastavi:

»A onda, uvečer, uoči odlaska, bila sam ubakinoj kući na Nuns’ Islandu i spremala stvariza put, kad začuh kako je netko bacio kamenčićena moj prozor. Okna su bila tako zamagljena danisam mogla ništa vidjeti. Otrčala sam nizastepenice i iskrala se kroz stražnja vrata uvrt, kad tamo, na dnu vrta, stajao je jadnimladić i sav se tresao od groznice.«

»Zar mu nisi rekla da se vrati kući?« upitaGabriel.

»Preklinjala sam ga da se odmah vrati irekla mu da će umrijeti na kiši. Ali on jeodgovorio da ne želi živjeti. Tako jasno vidimnjegove oči, tako jasno! Stajao je na krajuograde gdje je bilo jedno stablo.«

»I je l' otišao kući?« upita Gabriel.»Da, otišao je kući. I tek što sam provela

tjedan dana u zavodu, čula sam da je umro i dasu ga zakopali u Oughterardu odakle su njegovi.Kad se samo sjetim dana kad su mi javili da jeumro!«

Ušutjela je i sva se trzala od jecaja.Obuzeta osjećajima bacila se na krevet i zarilalice u pokrivač. Gabriel je još koji trenutakdržao njenu ruku neodlučno, a onda, iz bojazni

da joj ne smeta u boli, ispusti je nježno dapadne i tiho ode do prozora.

Zaspala je duboko.Gabriel je naslonjen na laktove gledao neko

vrijeme bez ljutnje njenu zamršenu kosu ipoluzatvorena usta i slušao njeno dubokodisanje. Tako dakle, ona je u svojoj mladostidoživjela tu romantičnu priču: jedan jemuškarac umro zbog nje. Sada ga je jedvazaboljelo kad je pomislio kako je jadnu ulogu,on, njen muž, odigrao u njenom životu.Promatrao ju je dok je spavala kao da nikadanisu živjeli zajedno kao muž i žena. Njegovradoznali pogled dugo se zadržavao na njenomlicu i kosi, i kad je pomislio kakva je moralabiti u to doba svoje prve djevojačke ljepote,obuze ga čudna prijateljska samilost premanjoj. Nije volio priznati čak ni samom sebi danjeno lice nije više lijepo, ali znao je da toviše nije bilo lice zbog kojeg je Michael Fureyprkosio smrti.

Možda mu nije ispričala čitavu priču. Pogledmu svrnu na stolicu preko koje je prebacilaodjeću. Po podu se vukla vrpca iz podsuknje.Jedna je cipela stajala uspravno i samo joj segornji mekani dio savio. Njen par je bio pao nastranu. Čudio se bujici svojih osjećaja prijejedan sat. Što ga je uzbudilo? Tetkina večera,njegov vlastiti glupi govor, vino i ples,veseli oproštaj u predvorju, užitak povratka posnijegu uz rijeku? Jadna tetka Julia! I ona će

se uskoro pridružiti sjeni Patricka Morkana injegovog konja. U jednom času zapazio je kakojoj je lice oronulo kad je pjevala Ukrašena zavjenčanje. Možda će uskoro sjediti u tom istomsalonu odjeven u crno odijelo s cilindrom nakoljenima. Zavjese će biti spuštene i tetkaKate će sjediti kraj njega i plačući i šmrčućipričati mu kako je umrla tetka Julia. On će umislima tražiti izraze utjehe, ali sjetit će sesamo beznačajnih i beskorisnih riječi. Da, da,to će se vrlo skoro dogoditi.

Od zraka u sobi osjeti studen u ramenima.Pažljivo se uvukao pod pokrivače i ispružiokraj svoje žene. Jedan za drugim svi će postatisjene. Bolje je preći odvažno na onaj drugisvijet, u punom zanosu neke velike ljubavi,nego nestajati i turobno venuti sa starošću.Razmišljao je kako je ona, koja je ležala krajnjega, zadržala tolike godine u svom srcu liksvog dragog i njegov pogled dok je govorio dane želi živjeti.

Gabrielove se oči ispuniše plemenitimsuzama. On sam nikada nije tako osjećao niprema jednoj ženi, ali znao je da takav osjećajmora biti ljubav. Suze su mu sve gušće naviralena oči i u polumraku on je zamišljao da vidimladića kako stoji ispod mokrog stabla. I drugesu prilike počele izranjati iz mraka. Njegovaje duša zaronila u prostranstva u kojimaprebiva beskrajno mnoštvo mrtvih. Bio je

svjestan njihovog čudnog i lepršavogpostojanja, ali ga nije mogao uhvatiti.

I njegova vlastita osobnost gubila se usivom neopipljivom svijetu. A sam čvrsti istvarni svijet, koji su ti isti mrtvi jednomgradili i u njemu živjeli, rastvarao se iiščezavao.

Nekoliko laganih udaraca o prozorsko oknonagnaše ga da se okrene prema prozoru. Ponovoje počeo padati snijeg. Sneno je promatraopahuljice, srebrnaste i tamne, kako su padalekoso u svjetlosti svjetiljke. Došlo je vrijemeda pođe na put na zapad. Da, novine su točnopisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padaoje na svaki djelić tamne središnje ravnice, nabrežuljke bez drveća, na Bog of Allen i jošdalje zapadno u tamne uzvitlane valoveShannona. Padao je također na svaki djelićpustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje jebio pokopan Michael Furey. Pritiskivao jegustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobnespomenike, napadao je na šiljke malih željeznihvrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kakopahuljice lepršaju kroz svemir, njegova je dušapolako gubila svijest, a snijeg je lagano padaona sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazinjihov posljednji čas.

PROGNANICI

IGROKAZ U TRI ČINA

S ENGLESKOGA PREVEOANTE STAMAĆ

OSOBE

RICHARD ROWAN, književnikBERTHA, njegova žena

ARCHIE, njihov osmogodišnji sinROBERT HAND, novinar

BEATRICE JUSTICE, njegova sestrična, učiteljicaglazbe

BRIGID, stara sluškinja obitelji RowanPRODAVAČICA RIBE

Zbiva se u dublinskim predgrađima Merrion iRanelagh, ljeti 1912.

PRVI ČIN

Salon u kući Richarda Rowana u Merrionu, predgrađu Dublina.Sprijeda s desne strane nalazi se kamin s niskom pregradom.Na kaminu vaza sa zlatnim rubom. Dalje, straga, na desnomzidu, dvokrilna mimokretna vrata sto vode u sobu za primanje iu kuhinju. Na stražnjem zidu s desne strane mala vrata štovode u radnu sobu. Lijevo od njih kredenc. Na zidu ponadkredenca olovkom skiciran portret mlada čovjeka. Još višeprema lijevo nalaze se dvokrilna vrata, sa staklenim oknima;ona vode u vrt. Na lijevom je zidu prozor koji gleda na ulicu. Ana istom zidu, bliže amo, vrata su što vode u predsoblje i ugornji dio kuće. Između prozora i vrata stoji prislonjen uz zidženski pisaći stolić, a pored njega pleteni naslonjač. Na sredinisobe okrugao stol Oko stola stolice, presvučene blijedozelenimplišom. Sprijeda s desne strane manji stolić s priborom zapušenje. Pored njega naslonjač i sofa. Ispred kamina, poredsofe i pred vratima, prostirači od kokosova vlakna. Pod je odobojenih dasaka. Dvokrilna stražnja vrata i desna mimokretnavrata zakrivena su zastorima od resa; zastori su napolpovučeni. Podignuto je donje prozorsko pomično okno; iznadprozora visi težak zeleni zastor od pliša. Kapak je spušten doruba odignuta donjeg okna. Toplo je lipanjsko popodne, soba jeispunjena blagim sunčanim svjetlom koje postupno slabi.Na lijeva vrata ulaze Brigid i Beatrice Justice.Brigid je postarija žena niska rasta i srebrnosive kose.Beatrice Justice je vitka mlada crnka; dvadeset i sedam joj jegodina. Odjevena je u tamnomodri dobro skrojen kostim, a naglavi joj elegantan i jednostavan cm slamnati šešir; nosi malukožnu torbu za spise.

BRIGID: Gospođa i gospodin Archie su nakupanju. Nikad vas ne bi očekivali. Jeste li,gospođice Justice, pisali da ćete se vratiti?

BEATRICE: Nisam. Tek sam se vratila.BRIGID (pokazuje na naslonjač): Sjednite, a ja ću

reći gospodinu da ste tu. Jeste li dugo biliu vlaku?

BEATRICE (sjedne): Od jutros.BRIGID: Gospodin Archie primio je Vašu

razglednicu iz Youghala. Ali, zacijelo steveoma umorni.

BEATRICE: Ni govora. (Prilično nervozno zakašlje.) Jeli što vježbao klavir dok me nije bilo?

BRIGID (srdačno se smije): Vježbao! Što je Vama?Gospodin Archie? Odjednom je poludio zamljekarevim konjem. Je li tamo, gospođiceJustice, bar lijepo vrijeme?

BEATRICE: Pa, mislim da je bilo previše kiše.BRIGID (sućutno): Ma nemojte! I nama je kiše

navrh glave. (Ide prema radnoj sobi.) Reći ću muda ste tu.

BEATRICE: Zar je gospodin Rowan kod kuće?BRIGID (pokazuje): Da, u radnoj sobi. Muči se

oko nečega što piše. Sjedi unutra do polanoći. (Odlazi.) Pozvat ću ga.

BEATRICE: Nemojte ga prekidati, Brigid. Mogu jai pričekati dok se ne vrate, ako ne bude bašpredugo.

BRIGID: Kad sam Vam otvarala vrata, vidjela samnešto u poštanskom sandučiću. (Pođe k vratimaradne sobe, lagano ih otvori i pozove) GospodineRicharde, došla je gospođica Justice radisatova gospodinu Archieju.

(Iz svoje radne sobe iziđe Richard Rowan i pođe premaBeatrici, pružajući joj ruku. Richard je visok i atletski građenmlad čovjek.pomalo troma hoda. Ima svijetlosmeđu kosu ibrkove; nosi naočale. Obučen je u lagano odijelo odsvijetlosivog tvida)

RICHARD: Dobro došli!BEATRICE (ustane i pruži mu ruku; pri tom lagano

pocrveni): Dobar dan, gospodine Rowan! Nisamhtjela da Vam Brigid smeta.

RICHARD: Smeta? Ma ni govora!BRIGID: Gospodine, ima nešto u poštanskom

sandučiću.RICHARD (vadi iz džepa mali svežnjić ključeva i daje ga njoj):

Izvolite!(Brigid izlazi na lijeva vrata; čuje se kako otvara i zatvarasandučić. Kratka stanka. Ulazi s dva primjerka novina uruci)

RICHARD: Pisma?BRIGID: Ne, gospodine. Samo ovo, talijanske

novine.RICHARD: Budite ljubezni, ostavite ih na mom

stolu.

(Brigid mu vraća ključeve, ostavlja novine u radnoj sobi,ponovno se vraća i konačno izlazi na desna mimokretnavrata)

RICHARD: Sjednite, molim Vas. Bertha će sezačas vratiti.(Beatrice ponovno sjeda u naslonjač. Richard sjedi poredstola)

RICHARD: Već sam mislio da se nikada nećetevratiti. Prošlo je punih dvanaest dana otkakoste otišli.

BEATRICE: I ja sam tako mislila. Ali eto, došlasam.

RICHARD: Jeste li razmislili o onome što samVam govorio kad ste bili posljednji put?

BEATRICE: Jesam, i to dobro.RICHARD: Zacijelo ste to i prije znali. Niste?

(Ona ne odgovara) Da li mi zamjerate?BEATRICE: Ne.RICHARD: Držite li da sam se prema Vama ponio

loše? Ne? Možda prema nekome drugome?BEATRICE (gledaga tužna i zagonetna izraza lica): To sam

upravo pitala i samu sebe.RICHARD: A odgovor?BEATRICE: Nisam mogla odgovoriti.RICHARD: Kad bih bio slikar, i kad bih Vam

rekao da imam mapu skica za Vaš portret, toVas ne bi začudilo?

BEATRICE: Ali to ipak nije baš isto.

RICHARD (lagano se nasmiješi): Pa ne posve. Rekaosam također, da Vam nikako ne bih pokazao onošto sam napisao, sve dok Vi to ne bistezaželjeli vidjeti. Nije li tako?

BEATRICE; Ja vas neću moliti.RICHARD (nagne se naprijed, nasloni se laktovima na koljena

i spoji ruke): A biste li željeli vidjeti?BEATRICE: Veoma bih voljela.RICHARD: Zato što je riječ o Vama?BEATRICE: Da. Ali ne samo zato.RICHARD; Zato jer sam to ja napisao? Zbilja? Pa

čak ako biste u tim retcima našli i neštookrutno?

BEATRICE (stidljivo): Pa i to je dio Vašeg duha.RICHARD: Znači da Vas privlači moj duh? Je li

tako?BEATRICE (pogleda ga načas, pa krzmajući reče): Što

mislite, zašto sam došla amo?RICHARD: Zašto? Ima mnogo razloga. Da Archieju

dajete satove. Pa mi se poznajemo tolikogodina, još od djetinjstva — Robert, Vi, ija. Oduvijek ste se zanimali za mene, prijenego sam otišao, pa i dok me nije bilo. A inaša pisma o mojoj knjizi. Ona je sadaobjavljena, a ja sam opet ovdje. Moždaslutite da se u mojoj glavi rađa nešto novo;možda osjećate da biste to i Vi trebaliznati. Je li to možda razlog?

BEATRICE: Nije.

RICHARD: Onda zašto?BEATRICE: Pa inače Vas ne bih mogla vidjeti.

(Ona ga kratko vrijeme promatra, pa naglo okrene glavu ustranu)

RICHARD (poslije stanke ponovi nesigurno): Inače me nebiste mogli vidjeti?

BEATRICE (iznenada se zbuni): Bilo bi bolje daodem. Oni se ne vraćaju. (Ustane.) GospodineRowan, moram ići.

RICHARD (ispruživši ruke): Ali Vi bježite!Ostanite! Recite, što znače te Vaše riječi.Bojite me se?

BEATRICE (ponovno utone u naslonjač): Bojim? Ne.RICHARD: Imate li povjerenja u mene? Držite li

da me poznajete?BEATRICE (opet se zbuni): Teško je poznavati ikoga

osim sebe.RICHARD: Pa je li mene teško poznavati? Iz Rima

sam Vam slao poglavlja svoje knjige čim bihih napisao; i pisma tijekom čitavih devetgodina. Dobro, osam godina.

BEATRICE; Da, proteklo je skoro godinu dana doksam primila Vaše prvo pismo.

RICHARD: Odgovorili ste mi odmah. I od tada panadalje promatrali ste me u mojoj borbi.(Ozbiljno, sastavi ruke.) Recite mi, gospođiceJustice, jeste li osjetili da je sve što stečitali bilo napisano za Vaše oči? Ili, da steme Vi nadahnuli?

BEATRICE (odmahne glavom): Na to pitanje nisamdužna odgovoriti.

RICHARD; Onda, na koje?BEATRICE (načas utihne): Ne bih mogla reći. Vi me

sami morate pitati, gospodine Rowan.RICHARD (sa žarom): Znači da je sve što sam u

tim poglavljima i pismima izrazio, pa i osvom značaju i životu, znači da je to neštošto Vi ne možete ni štovati ni prezirati?

BEATRICE: Ne mogu?RICHARD (nagne se prema njoj): Ne možete, jer se ne

usuđujete. Je li zato?BEATRICE (spusti glavu): Jest.RICHARD; Zbog drugih, ili zbog nedostatka

hrabrosti? Zbog čega?BEATRICE (tiho): Zbog hrabrosti.RICHARD: I zato ste me u srcu i štovali i

prezirali ?BEATRICE: I osjećala samoću.

(Ona nasloni glavu njemu na ruku, otklonivši lice. Richardustane i stane hodati po sobi; tromim koracima pođe doprozora. Nekoliko trenutaka gleda van, a onda se vrati knjoj, pođe do sofe i sjedne do nje)

RICHARD: Volite li ga još uvijek?BEATRICE: Više čak i ne znam.

RICHARD: A baš me je to prisililo da – u todoba – budem suzdržljiv prema Vama, iako samosjećao Vašu naklonost, iako sam osjećao danešto značim u Vašem životu.

BEATRICE: I značili ste.RICHARD: Ipak, to me je udaljilo od Vas.

Osjećao sam da sam treća osoba. Otkad mesluži pamćenje. Vaša su se imena uvijekspominjala zajedno: Robert i Beatrice. Takose bar činilo, meni, pa i svakome drugome...

BEATRICE; Mi smo prvi rođaci. Nije nikakvo čudoda smo često bili zajedno.

RICHARD: On mi je povjerio i Vaše tajne zaruke.Preda mnom nije ništa tajio; pretpostavljamda to znate.

BEATRICE (s nelagodom): Ono... što se među namadogodilo... bilo je davno. Bila sam dijete.

RICHARD (zlobno se nasmije):. Dijete? Jeste lisigurni? Zbilo se to u vrtu njegove majke.Nije? (Pokaže prema vrtu) Tamo prijeko. Zaručiliste se, kako se to kaže, poljupcem. A Vi stemu dali vjeru. Smije li se to reći?

BEATRICE (s ogradom): Ako mislite da jevrijedno spomena.

RICHARD: Mislim da to niste zaboravili. (Tihosklopi ruke.) To je ono što ne razumijem. Akasnije, kad sam otišao, razmišljao sam.Jeste li patili zbog mog odlaska?

BEATRICE: Uvijek sam znala da ćete jednoga danaotići. Nisam patila; samo sam se promijenila.

RICHARD: Prema njemu?BEATRICE: Promijenilo se sve. Njegov život;

činilo se da se poslije toga promijenio čak injegov duh.

RICHARD (zamišljeno): Da. Kad sam nakon godinudana primio Vaše prvo pismo, uvidio sam daste se i Vi promijenili; pa i nakon Vašebolesti. U pismu ste to i spomenuli.

BEATRICE: To me je približilo smrti. Navelo meda drugačije gledam na stvari.

RICHARD: I tako, malo pomalo, postajali ste svehladniji jedno prema drugome. Je li tako?

BEATRICE (poluzatvorenih očiju): Ne. Ne odjednom. Unjemu sam vidjela tek blijedi odraz Vas;zatim je izblijedio i taj odraz. Ali kakvesvrhe ima sada razgovarati o tome?

RICHARD (s manje siline): Ali što je to, što kao dalebdi nad Vama? Pa nije valjda tako tragično!

BEATRICE (mirno): O, pa nije nimalo tragično. Svremenom ću se oporaviti. Kažu, kad budemnešto starija. I, budući da tada nisam umrla,kažu da ću vjerojatno živjeti. Vratio mi seživot, i zdravlje ali sada ih više ne mogukoristiti. (Tiho i gorko.) Ja samrekonvalescent.

RICHARD (prijazno): Zar Vas baš ništa u životu nemože smiriti? Pa mora i za Vas negdjepostojati mir.

BEATRICE: Kad bi u našoj vjeri bilo samostana –možda. Ili bar tako ponekad mislim.

RICHARD (odmahne glavom): Ne, gospođice Justice,ni tamo. Ne biste se tom miru mogli predatislobodno i potpuno.

BEATRICE (gledajući u njega): Pokušala bih.RICHARD: Pokušali biste, da. On Vas je

privlačio baš tako kao što Vas je privlačiomoj duh. Ali Vi ste ga se klonili. Pa i mene,samo na drugi način. Vi se ne možetepredavati slobodno i potpuno.

BEATRICE (nježno sklopi ruke): To je strahovitoteško, gospodine Rowan, – strahovito je teškopredavati se slobodno i potpuno, i bitisretan.

RICHARD: Ali mislite li Vi da je sreća ononajbolje i najviše što možemo spoznati?

BEATRICE (sa žarom): Kad bih bar mogla takomisliti.

RICHARD (zavali se natrag i sastavi ruke iza glave): Oh,kad biste znali kako upravo sada trpim! Pa izbog Vas. Ali, najviše trpim zbog sebe.(Gorko i snažno): I što sve ne bih dao za onotvrdo srce što sam ga bio naslijedio odpokojne majke! A moram ga naći, u sebi iizvan sebe, moram pomoći sam sebi. I naći ćuga!

(Beatrice ustane, napetoga promotri i odšeće prema vrtnimvratima. Neodlučno se okrene, ponovno ga pogleda, i,vrativši se, nagne se nad naslonjač.)

BEATRICE (tiho): Je Ii Vas, gospodine Rowan,zvala prije nego što je umrla?

RICHARD (izgubljen u mislima): Tko?BEATRICE: Vaša majka.RICHARD (nanovo se sabere i pogleda je načas): I to su

o meni govorili ovdašnji moji prijatelji – daje prije smrti poslala po mene, a da ja nisamdošao, zar ne?

BEATRICE: Da.RICHARD (hladno): Nije. Umrla je sama, ne

oprostivši mi nikad, okrijepljena otajstvimaSvete Matere Crkve.

BEATRICE: Gospodine Rowan, zašto takorazgovarate sa mnom?

RICHARD (ustane i nervozno šeće gore-dolje): A za mojusadašnju patnju Vi ćete reći da je dosuđenakazna.

BEATRICE: Je li Vam pisala? Mislim, prijenego...

RICHARD (prekine je): Jest. Napisala mi je pismo ukojem me opominje da prekinem s prošlošću ida se spomenem njezinih posljednjih riječi.

BEATRICE (nježno): I ni smrt Vas, gospodineRowan, nije ganula? To je ipak kraj. Sve jedrugo tako neizvjesno.

RICHARD: Dok je bila na životu, zanemarivala jei mene i moje drage. To je sigurno.

BEATRICE: Vas i...?

RICHARD: Berthu, mene, i naše dijete. I zatosam čekao taj kraj; i on je došao.

BEATRICE (rukama pokrije lice): Ma ne. Sigurnoniste.

RICHARD (divlje): Kako da se moje riječi sudare snjezinim jadnim tijelom što trune u grobu?Mislite li Vi da ja ne žalim njezinu hladnuali zaslijepljenu ljubav prema meni? Dok godje živjela, sve do samog kraja, borio sam seprotiv njezina duha. (Pritisne rukama čelo.) A onse još i danas bori protiv mene – ovdjeunutra.

BEATRICE; Oh, ne govorite tako!RICHARD: Otjerala me. Zbog nje sam godinama

živio u progonstvu, pa i u bijedi, ili narubu bijede. Nikada nisam primio milostinjukoju mi je slala putem banke. Čekao sam, nena njezinu smrt, nego samo na malorazumijevanja prema meni, njezinu sinu, kojisam njezina krv i njezino tijelo; ali ganikada nisam dočekao.

BEATRICE: Ni poslije Archieja... ?RICHARD (grubo): Poslije mog sina, mislite?

Dijete grijeha i srama! Mislite li Viozbiljno? (Ona podigne lice i gleda ga.) Bilo jeovdje jezika koji su jedva dočekali da jojsve kažu, ne bi li joj ogorčili ishlapjeliduh na mene, na Berthu i na naše bezbožnobezimeno dijete. (Pruža ruke prema njoj.) Nečujete li kako mi se ruga dok govorim? Pa

morate znati taj glas, zacijelo ga znate; tajglas koji Vas je nazivao »crnimprotestantom«, odmetničkom kćeri. (Iznenada sesabere.) U svakom slučaju, značajna žena.

BEATRICE (tiho): Bar ste sad slobodni.RICHARD (kimne): Da, ona nije mogla izmijeniti

očevu oporuku, a ni vječno živjeti.BEATRICE (skupi ruke): Njih oboje više nema,

gospodine Rowan. A voljeli su Vas oboje,vjerujte mi. Posljednje su im misli bile uzVas.

RICHARD (približi joj se, blago je takne po ramenu i pokažecrtež na zidu): Vidite li ga tamo, nasmiješena izgodna? Njegove posljednje misli! Sjećam senoći kad je umro. (Načas stane, a onda mirnonastavi.) Bio sam još četrnaestogodišnjak.Pozvao me je k postelji. Znao je da želim ukazalište, poslušati »Carmen«. Rekao je majcida mi dade šiling. Poljubio sam ga i otišao.Kad sam se vratio kući, bio je već mrtav.Koliko znam, to su bile njegove posljednjemisli.

BEATRICE: Tvrdoća srca zbog koje steproklinjali... (Prekine.)

RICHARD (nastavi ne obazirući se na njezine riječi): To sumoje posljednje uspomene na njega. Nema li utome nečega nježnog i plemenitog?

BEATRICE: Gospodine Rowan, govorite tako jerVam je nešto obuzelo duh. Otkad ste se prijetri mjeseca vratili, promijenili ste se.

RICHARD (zuri u crtež; smireno, gotovo vedro): Možda mipomogne on, moj nasmijani zgodni otac.

(S lijeve strane, iz predsoblja, začuje se kucanje.)

RICHARD (iznenada): Ne, ne. Ne ovaj koji sesmiješi, gospođice Justice. Ta stara majka;njen duh mi je potreban. Idem sad!

BEATRICE: Netko kuca. Vratili su se.RICHARD: Ne, Bertha ima ključ. On je to.

Uostalom, idem, pa bio tko god.

(On brzo izađe nalijevo, a onda se jos jednom vrati saslamnatim šeširom u ruci.)

BEATRICE: On? Tko to?RICHARD: Pa, vjerojatno Robert. Ja idem malo u

vrt. Ne bih ga sada mogao vidjeti. Recite muda sam otišao na poštu. Do viđenja!

BEATRICE (sve uzbuđenije): Roberta, njega neželite vidjeti?

RICHARD (mirno): Trenutno, ne. Ovaj me jerazgovor uzbudio.Zamolite ga da pričeka.

BEATRICE: Vratit ćete se?RICHARD: Ako Bog da.

(On brzo izađe kroz vrt. Beatrice kao da će poći za njim, aliposlije nekoliko koraka stane. Kroz vrata nadesno uđe

Brigid, pa kroz sobu pođe nalijevo. Čuje se kako se upredsoblju otvaraju vrata. Poslije nekoliko trenutaka ulazeBrigid i Robert Hand; Robert Hand je čovjek srednje visine,prilično čvrst, između trideseti četrdeset godina. Svježe jeobrijan i živih crta lica. Kosa i oči su mu tamni, a licebljedoliko. Hoda i govori prilično sporo. Na njemu jetamnoplavo jutarnje odijelo, a u ruci drži bokor crvenih ružazavijenih u svileni papir.)

ROBERT (ide prema njoj ispružene ruke, koju ona prihvaća):Najdraža moja sestrična! Već mi je Brigidrekla da si tu. Nisam imao pojma. Jesi librzojavila majci?

BEATRICE (za to vrijeme promatra ruže): Nisam.ROBERT (slijedi njezin pogled): Diviš se mojim

ružama? Donio sam ih gospodarici kuće.(Kritički) Bojim se da nisu lijepe.

BRIGID: Ne, gospodine, ljupke su. Gospođa ćebiti ushićena.

ROBERT (bezbrižno položi ruke na stolicu, gdje se ne vide):Nema nikoga?

BRIGID: Nema, gospodine. Sjednite. Začas ćebiti tu. Gospodin je maloprije izišao. (Onase osvrne, zatim se nakloni i izađe nadesno.)

ROBERT (nakon kratke stanke): Kako si, Beatty? Kakosvi naši dolje u Youghalu? Dosadno kao iuvijek?

BEATRICE: Kad sam odlazila, bili su dobro.

ROBERT (pristojno): Znaš, žao mi je što nisamznao da ćeš doći. Bio bih te dočekao nakolodvoru. Zašto si to učinila? Beatty, stobom se zbiva nešto čudno, ne?

BEATRICE (istim tonom): Hvala ti, Roberte. Ja samse već posve navikla putovati sama.

ROBERT: Da, no htio sam reći... Uostalom, uredu, stigla si na sebi svojstven način.

(Kroz prozor se začuje buka; jedan dječji glas zove:»Gospodin Hand!«)

ROBERT (se okrene): Zaboga, pa to je Archie... Ion dolazi na sebi svojstven način!

(Kroz otvoren prozor na lijevoj strani uspentra se Archie, i,zagrijan, zadahtao, uspravi se na noge. Archieju je osamgodina, nosi bijele hlačice i majicu, i kapu. Ima naočale,živahno se kreće i govori pomalo stranim izgovorom.)

BEATRICE (ide prema njemu): Za Boga miloga,Archie! Pa što je tebi?

ARCHIE (diže se, sav izvan sebe od gubitka daha): Joj!Pretrčao sam cijelu ulicu.

ROBERT (nasmije se i pruži mu ruku): Dobra večer,Archie! Zašto si trčao?

ARCHIE (prihvati ruku): Dobra večer! Vidjeli smoVas iz tramvaja, i ja sam Vas zvao: »GospodinHand!« Ali niste me vidjeli. No, mi smo

vidjeli Vas, mama i ja. Ona će doći zaminutu. Ja sam trčao.

BEATRICE (pruži ruku): A meni ništa?ARCHIE (ponešto bojažljivo prihvati ruku): Dobra večer,

gospođice Justice!BEATRICE: Jesi li bio razočaran što ti prošlog

petka nisam došla održati sat?ARCHIE (smijese): Nisam.BEATRICE: A veseo?ARCHIE (iznenada): Ali danas je već kasno.BEATRICE: A samo malo?ARCHIE (zadovoljno): Dobro.BEATRICE: Ali sad, Archie, moraš vježbati.ROBERT: Jesi li bio na kupanju?ARCHIE: Jesam.ROBERT: Plivaš li već dobro?ARCHIE (nasloni se na pisaći stolić): Ne. Mama me ne

pusti u duboko. A Vi, gospodine Hand, plivateli Vi dobro?

ROBERT: Izvrsno! Kao kamen!ARCHIE (smije sé): Kao kamen? (Pokazuje prema podu)

Ovako?ROBERT (pokazuje i on): Da, baš tako, ravno dolje.

Kako se to kaže u Italiji?ARCHIE: To? Giù. (Pokazuje dolje i gore) Ovo je giù,

a ovo je sù. Htjeli biste razgovarati staticom?

ROBERT: Da, došao sam ga vidjeti.ARCHIE (uputi se prema Richardovoj radnoj sobi): Reći ću

mu. On je unutra, piše.BEATRICE (mirno, gledajući u Roberta): Nije; izašao

je. Otišao je na poštu baciti neka pisma.ROBERT (vedro): O, ne smeta. Ako je otišao samo

na poštu, pričekat ću ga.ARCHIE: Ali zato će doći mama. (Pogleda kroz

prozor) Evo je!

(Archie izjuri na lijeva vrata. Beatrice polako odšeta dopisaćeg stolića. Robert stoji i čeka. Kratka stanka. Kroz lijevavrata ulaze Archie i Bertha. Bertha je mlada, skladnograđena žena. Ima tamnosive oči, strpljiv izraz lica i blagecrte. Ponaša se srdačno i sabrano. Nosi svijetloljubičastuhaljinu, a oko ručice suncobrana privezala je rukavicesvijetložute boje.)

BERTHA (rukuje se): Dobra večer, gospođiceJustice! Mislili smo da ste još uvijek uYoughalu.

BEATRICE (rukujući se): Dobra večer, gospođoRowan!

BERTHA (nakloni se): Dobra večer, gospodine Hand!ROBERT (klanja se): Dobra večer, signora!

Zamislite, nisam ni znao da se vratila, svedok je nisam zatekao ovdje.

BERTHA (obojima): Niste došli zajedno?

BEATRICE: Ne. Ja sam došla prva. Gospodin Rowanje izašao. Rekao je da će se začas vratiti.

BERTHA: Žao mi je. Da ste bar pisali ili jutrosposlali po djevojci nekoliko riječi...

BEATRICE (nervozno se nasmije): Stigla sam prijetek otprilike sat i pol. Razmišljala sam dali da pošaljem brzojav, ali mi se to činilopreviše tragičnim.

BERTHA: Zaista ste netom stigli?ROBERT (pruži ruke, prijazno): Povlačim se iz javnog

i privatnog života. Ja, njezin prvi rođak inovinar, ništa ne znam o njezinu kretanju.

BEATRICE (ne izravno njemu): Moje kretanje nijetako zanimljivo.

ROBERT (istim tonom): Kretanje jedne dame uvijekje zanimljivo.

BERTHA: Ali sjednite, zaboga. Jamačno ste veomaumorni.

BEATRICE (brzo): Ma nisam, uopće. Došla samzapravo radi Archiejeva sata.

BERTHA: O tome ne želim ni čuti! Ali gospođiceJustice, nakon tako duga putovanja?

ARCHIE (iznenada, Beatrici): Osim toga, nistedonijeli ni note.

BEATRICE (pomalo zbunjeno): Zaboravila sam. Alizato imamo staru etidu.

ROBERT (blago uhvati Archieja za uho): Ti mali lupežu!Htio bi da nemaš sata, a?

BERTHA: Ne brinite se Vi za sat. Morate sadsjesti i popiti šalicu čaja. (Ide prema desnimvratima.) Reći ću Brigid.

ARCHIE: Ja ću, mama. (Kani otići.)BEATRICE: Ne, molim Vas, gospođo Rowan. Archie!

Ja bih zaista radije...ROBERT (mirno): Predlažem kompromis. Neka održe

polovinu toga sata.BERTHA: Ali ona je zacijelo iscrpljena.BEATRICE (brzo): Ma ni govora. Još u vlaku

mislila sam na taj sat.ROBERT (Berthi): Vidite li, gospođo Rowan, što

znači kad je netko savjestan?ARCHIE: Gospođice Justice, na moj sat?BEATRICE (jednostavno): Prošlo je punih deset

dana otkako sam čula zvuk glasovira.BERTHA: No, dobro; ako je tako...ROBERT (nervozno i vedro): Pa hajde, slušajmo sada

glasovir. Znam što je sada Beatrici u uhu.(Okrene se Beatrici.) Da kažem?

BEATRICE: Ako znaš, reci.ROBERT: Zvuk harmonija u gostinjskoj sobi

njezina oca. (Opet se okrene Beatrici.) Priznaj!BEATRICE (smije se): Jest, čujem ga.ROBERT (smrkne se): Čujem i ja. Astmatičan

protestantski zvuk.BERTHA: Gospođice Justice, tamo Vam nije bilo

lijepo?

ROBERT (upleće se): Nije, gospođo Rowan. Tamo seona povuče kad u njoj prevlada protestantskastrana – sumornost, ozbiljnost, krijepost.

BEATRICE: Ja tamo odlazim da vidim svog oca.ROBERT (nastavlja): Ali se zatim vraća amo, mojoj

majci. Sklonost prema glasoviru dobila je odnašeg roda.

BERTHA (krzma): Pa dobro, gospođice Justice,ako Vi zaista želite svirati... Ali, molimVas, nemojte dopustiti da Vas Archie zamara!

ROBERT (udvorno): Hajde, Beatty, dobro. Kad većtoliko želiš.

BEATRICE: Archie, hoćeš li?ARCHIE (slegne ramenima): Slušati, da.BEATRICE (uzme ga za ruku): Malo ćemo i raditi.

Tek vrlo kratko.BERTHA: U redu, ali poslije morate ostati na

čaju.BEATRICE (Archieju): Dođi, Archie!

(Beatrice i Archie izlaze zajedno kroz lijeva vrata. Berthapođe do pisaćeg stolića, skine šešir, i zajedno sasuncobranom položi ga na plohu. Tada iz male vaze zacvijeće uzme neki ključ, otvori u stoliću jednu ladicu, uzmekomadić papira i ponovno zatvori ladicu. Robert stoji i gledaje.)

BERTHA (ide prema njemu s papirom u ruci): Prošle stemi noći to stavili u ruku. Što to znači?

ROBERT: Pa, ne znate?BERTHA (čita): »Ima jedna riječ koju Vam se

nikad ne bih usudio reći.« Koja je to riječ?ROBERT: Da sam Vas jako zavolio.

(Kratka stanka. Iz gornje sobe čuje se prigušeno sviranjeglasovira.)

ROBERT (uzme sa stolice bokor ruža): To sam donioVama. Hoćete li ih primiti, od mene?

BERTHA (prima ih): Hvala Vam. (Položi ruže na stol iopet otvori ceduljicu.) Zašto mi se to nisteusudili reći prošle noći?

ROBERT: Nisam mogao razgovarati s Vama nislijediti Vas. Na travnjaku je bilo punoljudi. Želio sam da mislite o tome i zato samVam uručio taj papirić dok ste odlazili.

BERTHA: Sad ste se, eto, usudili reći.ROBERT (lagano prijeđe rukama preko očiju): Vi ste

prolazili. Ulica je bila prekrivena sutonskimsvjetlom. Mogli su se zapaziti tamnozeleniobrisi stabala. A pod njima ste prolazili Vi.Izgledali ste kao mjesec.

BERTHA (smije se): Zašto kao mjesec?ROBERT: U onoj haljini, što Vam je pokrivala

vitko tijelo, hodali ste malim ujednačenimkoracima. Vidio sam kako u polutami prolazimjesec, sve dok niste prošli i nestali izmoga vida.

BERTHA: Jeste li mislili o meni prošle noći?

ROBERT (približi se): Uvijek mislim o Vama – kao onečemu lijepu i daleku – kao o mjesecu ili odubokoj glazbi.

BERTHA (nasmiješi se): A što sam bila prošle noći?ROBERT: Probdio sam pola noći. Jasno sam mogao

čuti Vaš glas. Vidjeti Vaše lice u tami; Vašeoči... Želio bih razgovarati s Vama. Hoćeteli me saslušati? Smijem li govoriti?

BERTHA (sjedne): Izvolite.ROBERT (sjedne pored nje): Zamaram li Vas?BERTHA: Ne.ROBERT: Mislio sam da Vas zamaram. Tako ste

brzo odložili moje cvijeće.BERTHA (uzme ruže sa stola i približi ih svom licu): Htjeli

biste da to s njima učinim?ROBERT (gleda je): I Vaše je lice cvijet – ali

još ljepši. Divlji cvijet što raste u živici.(Primakne stolicu tik do njezine) Zašto se smijete?Mojim riječima?

BERTHA (položi cvijeće u krilo): Pitam se govorite lito i drugima.

ROBERT (iznenađeno): Kojim drugima?BERTHA: Drugim ženama. Čula sam da imate mnogo

obožavateljica.ROBERT (nevoljko): A, zato i Vi...?BERTHA: Ali imate ih, hm?ROBERT: Prijateljica, da. Istina je.BERTHA: Razgovarate li s njima na isti način?

ROBERT (uvrijeđeno): Kako me to možete pitati? Zakoga me Vi držite? Ili, zašto me ondaslušate? Ne volite da tako s Vama razgovaram?

BERTHA: Ono što ste mi govorili bilo je vrlolijepo. (Pogleda ga načas) Hvala Vam što ste torekli i – mislili.

ROBERT (nagne se naprijed): Bertha!BERTHA: Molim?ROBERT: Imam pravo zvati Vas po imenu. Još od

davnih vremena od prije devet godina. Tadasmo bili Bertha i Robert. Ne bi li i sadmoglo biti tako?

BERTHA (spremno): Pa, može. Zašto ne?ROBERT: Bertha, Vi ste to znali. Još one noći

kad ste se iskrcali na Kingstownskom gatu. Umeni se tada sve vratilo. Vi ste to znali.Vidjeli ste.

BERTHA: Nisam. Bar te noći ne.ROBERT: Nego kada?BERTHA: One noći kad smo se iskrcali osjećala

sam se umornom i prljavom. (Zatrese glavom) Tenoći to u Vama nisam opazila.

ROBERT (nasmiješi se): Recite mi, što ste vidjelite noći – Vaš prvi dojam?

BERTHA (namršti obrve): Stajali ste naslonjenileđima na silazni most i razgovarali s dvijedame.

ROBERT: Da, s dvjema ružnim ženama srednjihgodina.

BERTHA: Odmah sam Vas prepoznala. I primijetilada ste se malo udebljali.

ROBERT (primi je za ruku): Evo toga jadnog debelogRoberta – pa je li Vam baš toliko odbojan?Zar mu ne vjerujete baš ništa što veli?

BERTHA: Mislim da muškarci tako govore svimženama koje im se sviđaju ili koje obožavaju.A što biste htjeli da Vam vjerujem?

ROBERT: Svi muškarci, Bertha?BERTHA (s iznenadnom sjetom): Mislim da je tako.ROBERT: I ja?BERTHA: Da, Roberte, mislim da i Vi.ROBERT: Znači svi – bez iznimke? Ili, s jednom

jedinom iznimkom? (Spušta glas.) Ili je i on –Richard – isti kao i svi mi – bar u tome? Ilimožda drugačiji?

BERTHA (gleda ga u oči): Drugačiji.ROBERT: Bertha, jeste li posve sigurni?BERTHA (malo zbunjena, pokušava povući ruku): Pa

odgovorila sam Vam već.ROBERT (iznenada): Bertha, smijem li Vam

poljubiti ruku? Dopustite! Smijem li?BERTHA: Ako želite.

(Robert lagano primakne njezinu ruku k usnama. Onaiznenada ustane i počne osluškivati.)

BERTHA: Jeste li čuli vrtna vrata?

ROBERT (i on ustane): Ne.

(Kratka stanka. Iz gornje sobe začuje se tiho sviranjeglasovira.)

ROBERT (molećivo): Ne odlazite. Sad nikako nesmijete otići. Ovdje je Vaš život. Zato samdanas i došao; došao sam da razgovaram s njim– da ga namolim da prihvati taj položaj.Mora. I Vi ga morate uvjeriti. Vi na njegaimate velik utjecaj.

BERTHA: Vi biste htjeli da on ostane ovdje?ROBERT: Da.BERTHA: A zašto?ROBERT: Zbog Vas, jer ste nesretni kad ste

daleko. A i zbog njega, jer i on mora konačnomisliti na svoju budućnost.

BERTHA (smije se): Sjećate li se što Vam je rekaokad ste s njim razgovarali prošle noći?

ROBERT: O... (Prisjeća se) Da, sad se sjećam.Citirao mi je »Oče naš«, ono mjesto o kruhunašem svagdašnjem. Rekao je da brinuti se zabudućnost znači svijetu razoriti ljubav inadu.

BERTHA: Ne mislite li da je neobičan?ROBERT: U tome, jest.BERTHA: Pomalo – lud?

ROBERT (približi se): Ne. Nije. Možda smo mi. ZarVi...?

BERTHA (smije se): Pitam Vas, jer ste bar Vipametni.

ROBERT: Ne smijete otići. Ja Vas neću pustiti.BERTHA (gleda ga otvorenim očima): Vi?ROBERT: Te oči ne smiju otići. (Uzme njezine ruke)

Smijem li Vam poljubiti oči?BERTHA: Smijete.ROBERT (ljubi joj oči, a tada joj prijeđe rukom preko kose):

Mala Bertha!BERTHA (smiješi se): Ali ja nisam tako mala. Zašto

me nazivate malom?ROBERT: Mala Bertha! Jedan zagrljaj? (Obavije

ruke oko njezinih ramena) Pogledajte me opet uoči!

BERTHA (gleda ga): Vidim u njima male zlatnemrlje. Ima ih toliko mnogo.

ROBERT (očaran): Vaš glas! Dajte mi poljubac,poljubac sa Vaših usana!

BERTHA: Uzmite ga.ROBERT: Bojim se. (On je poljubi u usta, i više puta joj

prijeđe rukom preko kose) Konačno Vas držim urukama!

BERTHA: Pa, jeste li zadovoljni?ROBERT: Dopustite da Vaše usne dodirnu moje.BERTHA: A tada, hoćete li biti zadovoljni?ROBERT (mrmlja): Vaše usne, Bertha!

BERTHA (sklopi oči i brzo ga poljubi): Evo! (Zagrli gaobim rukama) Zašto ne kažete: hvala?

ROBERT (uzdiše): Moj je život završen.BERTHA: Ma Roberte, ne govorite tako.ROBERT: Prošao je, prošao. Htio sam ga

dovršiti, i dovršio sam ga.BERTHA (sućutno ali vedro): Vi ludi dječače!ROBERT (privine je k sebi): Dovršiti ga dokraja –

smrt! Pasti s velike klisure, ravno u more.BERTHA: Molim Vas, Roberte...ROBERT: Slušati glazbu, i biti u naručju žene

koju volim; more, glazba i smrt.BERTHA (pogleda ga za trenutak): Žene koju volite?ROBERT (naglo): Bertha, želim razgovarati s

Vama, ali nasamo – ne ovdje. Hoćete li doći?BERTHA (oborenih očiju): I ja želim s Vama

razgovarati.ROBERT (nježno): Da, draga, znam. (Opet je poljubi.)

Razgovarat ću s tobom, tada ću ti sve reći.Tada ću te ljubiti – dugim, dugim poljupcima– kada dođeš k meni – dugim, dugim, nježnimpoljupcima.

BERTHA: A gdje?ROBERT (strastveno): Tvoje oči. Tvoje usne.

Čitavo tvoje božansko tijelo.BERTHA (istrgne se iz zagrljaja; zbunjeno): Mislila sam:

kamo želiš da dođem?

ROBERT: K meni, kući. Ne tamo prijeko k majci.Napisat ću ti adresu. Hoćeš li doći?

BERTHA: Kada?ROBERT: Noćas. Između osam i devet. Dođi. Noćas

ću te čekati. I svake noći. Hoćeš li?

(Poljubi je strastveno, držeći u rukama njezinu glavu. Poslijenekoliko trenutaka ona se istrgne. Robert sjedne.)

BERTHA (osluškuje): Netko otvara vrata.ROBERT (napeto): Čekat ću te.

(Skloni sa stola papir. Bertha se polako udalji od njega. Izvrta dolazi Richard.)

RICHARD (stupi unutra i skine šešir): Dobra večer.ROBERT (ustane; nervozno, prijateljski): Dobra večer,

Richarde.BERTHA (je pored stola, uzima ruže): Pogledaj kako mi

je divne ruže donio gospodin Hand.ROBERT: Bojim se da su već ocvale.RICHARD (iznenada): Molim vas, oprostite načas.

(Okrene se i brzo ode u radnu sobu. Robert izvuče iz džepaolovku i napiše na ceduljici nekoliko riječi, zatim brzo papirićdadne Berthi.)

ROBERT (brzo): Adresa. Uđi na tramvaj kodLandsdowne Road i zamoli da te iskrcajunegdje u blizini.

BERTHA (uzme): Ništa ne obećajem.ROBERT: Čekat ću te.

(Richard se vraća iz radne sobe.)

BERTHA (odlazi): Moram ruže staviti u vodu.RICHARD (pruži joj svoj šešir): Da, stavi; i, molim

te, objesi na vješalicu moj šešir.BERTHA (uzme šešir): Evo, ostavit ću vas da sami

razgovarate. (Ogleda se.) Želite li štogod?Cigarete?

RICHARD: Hvala. Imamo ovdje.BERTHA: Znači, mogu ići?

(Izađe na lijevu stranu s Richardovim šeširom u ruci, ostaviga u predsoblju, pa se odjednom vrati; na trenutak sezaustavi kod pisaćeg stolića. Ponovno ubaci ceduljicu uladicu, zaključa je i ostavi kljuć, i, s ružama u ruci, pođenadesno. Robert je predusretne i otvori joj vrata. Ona senakloni i izađe.)

RICHARD (pokazuje na naslonjač uz mali stol na desnojstrani): Tvoje počasno mjesto.

ROBERT (sjedne): Hvala. (Prijeđe rukom preko čela)Bože moj, kako je danas vruće! Vrućina mipali oči. Blješti.

RICHARD: Mislim da je soba prilično tamna;kapci su spušteni; ali ako želiš...

ROBERT (brzo): Ne, nikako. Znam što je to:posljedica rada od prošle noći.

RICHARD (sjedne na sofu): Moraš baš toliko?ROBERT (uzdahne): Da, na žalost. Svake noći

moram pred sobom imati otisak. A tu su i mojiuvodnici. Bližimo se teškim trenutcima. I tone samo ovdje.

RICHARD (poslije kratke stanke): Ima li što nova?ROBERT (posve izmijenjena glasa): Da. Htio bih s

tobom ozbiljno razgovarati. Za tebe bi danasmogao biti važan dan – ili, bolje rečeno,noćas. Jutros sam sreo prorektora. Richarde,on o tebi ima vrlo visoko mišljenje. Rekao mije da je pročitao tvoju knjigu.

RICHARD: Je li je kupio ili posudio?ROBERT: Nadam se, kupio.RICHARD: Popušit ću cigaretu. U Dublinu je

prodano čak trideset i sedam primjeraka.

(Iz kutije za cigarete na stolu izvadi jednu; zapali.)

ROBERT (udvorno, bez nade): Dobro, onda je zasadta priča završena. Danas si navukao željeznumasku.

RICHARD (puši): Da čujem dalje.ROBERT (ponovno se uozbilji): Richarde, previše si

sumnjičav. To ti je mana. Uvjeravao me je dao tebi ima najbolje mišljenje, najbolje štoga netko o nekome može imati. Rekao je da siza to mjesto idealan. Zapravo, da će se on,ako se tvoje ime pročuje i dalje, zalagati zatebe u vijeću iz petnih žila, a i ja... jaću, naravno, učiniti svoje, i u tisku iosobno. Držim to svojom građanskom dužnošću.Ti imaš pravo na katedru za romanskeknjiževnosti, i kao školnik i kao književnaosoba.

RICHARD: A uvjeti?ROBERT: Uvjeti? Misliš na budućnost?RICHARD: Mislim na prošlost.ROBERT (nehajno): Ta je zgoda iz tvoje prošlosti

zaboravljena. Stvar impulsa. Svi smo miimpulzivni.

RICHARD (gleda ga ravno u oči): Onda, prije devetgodina, ti si to nazvao ludorijom. Rekao sida sam sebi vješam teret oko vrata.

ROBERT: Nisam bio u pravu. (Udvorno.): Richarde,stvari sada stoje ovako: Svi znaju da siprije devet godina zbrisao s nekommladicom... ili, kako da kažem... s mladomdjevojkom koja nije tvoj par. (Ljubezno.):Oprosti, Richarde, nije to moje mišljenje,niti su to moje riječi. Ja samo govorimjezikom ljudi čije mišljenje ne dijelim.

RICHARD: Pišeš zapravo jedan od svojihuvodnika.

ROBERT: Kako hoćeš. Dobro, tada je to bilavelika senzacija. Misteriozno iščeznuće. Tomzgodom spominjalo se i moje ime, i to kaonajpozitivnije, recimo. Naravno, držali su daje to, što se mene tiče, bio čin pogrešnoshvaćenoga prijateljstva. U redu, sve se tozna. (S nekom nelagodom.) Ali ono što sedogodilo poslije, to se ne zna.

RICHARD: Ne zna?ROBERT: Naravno, Richarde, to je tvoja stvar.

Ali znaš, ti više nisi tako mlad kao što sibio onda. I to je formulirano točno u stilumojih uvodnika, zar ne?

RICHARD: Želiš li ti, ili možda ne želiš, da janatjeram u laž čitav svoj protekli žvot?

ROBERT: Ja mislim na tvoj budući život – i toovdje. Razumijem tvoj ponos i tvoj osjećajslobode. Ali razumijem i njihovo stajalište.Međutim, postoji jedan izlaz, jednostavan je:Ne obaziri se ni na kakve glasine o onome štose dogodilo... ili što se nije dogodiloposlije vašeg odlaska. Ostalo prepusti meni.

RICHARD: A ti ćeš dopustiti da te glasinekolaju?

ROBERT: Hoću. S Božjom pomoći.RICHARD (promatra ga): Zbog društvenih obzira?

ROBERT: I zbog nečega drugoga: zbog našegaprijateljstva, našega dugogodišnjegprijateljstva.

RICHARD: Hvala.ROBERT (malo uvrijeđeno): A reći ću ti i cijelu

istinu.RICHARD (nasmiješi se i nakloni): Zbilja? Molim!ROBERT: Ne samo zbog tebe. Nego i radi –

sadašnje tvoje životne suputnice.RICHARD: Aha! Shvaćam.

(On polako ugasi cigaretu u pepeljari i nagne se naprijed,lagano trljajući ruke.)

RICHARD: A zašto radi nje?ROBERT (i on se nagne naprijed, tiho): Richarde, jesi

li prema njoj bio dokraja pravedan? Reći ćeš:bio je to njezin slobodan izbor. Ali, je liona doista bila slobodna izabrati? Pa bila jetek u cvijetu mladosti. I prihvaćala je svešto si joj predlagao.

RICHARD (smiješi se): Ti često veliš da ona običnopredlaže sve što ja ne želim prihvatiti.

ROBERT (kima glavom): Sjećam se. Međutim, ona jeotišla za tobom. Ali, je li to doista bilo ponjezinu slobodnom izboru? Priznaj otvoreno!

RICHARD (okrene se prema njemu; mirno): Igrao sam nanju protiv svega što ti kažeš ili što bimogao reći; i pobijedio sam.

ROBERT (ponovno kimne, glavom): Da, pobijedio si.RICHARD (ustane): Oprosti, zaboravio sam. Hoćeš

li malo viskija?ROBERT: Tko čeka, taj dočeka.

(Richard pođe prema kredencu i donese na stol malu pliticus pićem i čašama; tu ih ostavi.)

RICHARD (nanovo sjedne i zavali se u sofu): Hoćeš li se,molim te, sam poslužiti?

ROBERT (natoči): A ti? Još si uvijek postojan?(Richard odmahne glavom.) Gospode, kad se sjetimnaših davnih ludih noći! Satima i satimarazgovori, planovi, pijanke, bančenja...

RICHARD: U našoj kući.ROBERT: Sada je moja. Držim je još odonda,

premda u nju ne idem baš često. Kad godzaželiš doći, javi mi. Moraš doći jedne noći.Bit će to opet ono staro doba. (Podigne čašu iotpije.) Živio!

RICHARD: Nije to bila samo kuća za bančenja;trebala je biti središtem jednoga novogživota. (Zamišljeno.) I u to ime počinili smosve naše grijehe.

ROBERT: Grijehe! Moje (pokazuje na sebe) – piće ibuljenje. Tvoje (pokazuje na njega) – piće ikrivovjerje, što je još gore. Misliš li na tegrijehe?

RICHARD: I na neke druge.ROBERT (nehajno, ali s nelagodom): Misliš na žene.

Mene ne muči grižnja savjesti. Možda tebe

muči. U takvim smo prigodama nosili dvaključa. (Zlobno.) Tebe muči?

RICHARD (razljuti se): Za tebe je sve to biloprirodno?

ROBERT: Za mene je posve prirodno poljubitiženu koja mi se sviđa. Zašto ne? Ona jelijepa za mene.

RICHARD (igra se s jastukom na sofi): Ljubiš li ti svešto je za tebe lijepo?

ROBERT: Sve – ako se samo može poljubiti. (Uzmeu ruku plosnat kamen što leži na stolu.) Na primjer,ovaj kamen. Tako je hladan, tako gladak, takonježan, kao da je ženin hram. Tih je, i trpinašu strast; i lijep je. (Stavi ga na usnice.) Izato ga ljubim, jer je lijep. A što je žena?Djelo prirode, kao i kamen, ili cvijet, iliptica. Poljubac je čin poklonstva.

RICHARD: Poljubac je čin sjedinjenja muškarca ižene. Pa ako u nama osjećaj ljepote često ibudi želju, može li se onda reći da je onošto želimo baš ljepota?

ROBERT (pritisne kamen na čelo): Ako me danasprisiliš na razmišljanje, zaboljet će meglava. Danas ne mogu misliti. Osjećam sepreviše prirodno, previše jednostavno. Osimtoga, što je u ženi najprivlačnije, pa bilaona i najljepša?

RICHARD: Što?ROBERT: Ne ona svojstva koja ta žena ima a

druge nemaju, nego ona koja su im zajednička.

Mislim ona... najopćenitija. (Preokrene kamen ipritisne ga na čelo drugom stranom.) Mislim na to,kako joj raste tjelesna toplina kad jepritisneš, kako joj se pokreće krv, kako brzoprobavlja ono što pojede — i ono što se nesmije reći. (Smije se.) Danas se prostačkiizražavam. Nikada ti nije sinula ta ideja?

RICHARD (suho):. Čovjeku koji je devet godinaživio s jednom ženom sinu mnoge ideje.

ROBERT: Da, vjerojatno je tako... Ovaj lijepihladni kamen tako razblažuje. Je li topritiskač za papir ili lijek za glavobolju?

RICHARD: Jednoga dana Bertha ga je donijela sobale. I ona kaže da je lijep.

ROBERT (tiho spusti kamen): U pravu je.

(Podigne čašu i otpije. Kratka stanka.)

RICHARD: Je li to sve što si mi htio reći?ROBERT (brzo): Ima još nešto. Prorektor ti po

meni upućuje poziv za večeras. Zove te k sebina večeru. Ti znaš gdje on stanuje? (Richardpotvrdi glavom.) Mislio sam da si moždazaboravio. Posve privatno, dakako. On bi teopet rado vidio, pa te najtoplije poziva.

RICHARD: U koliko sati?ROBERT: U osam. Ali, kao i ti, ne zahtijeva

krajnju točnost. Richarde, tamo bi moraootići. To je sve. Osjećam da će noćas u tvom

životu doći do prekretnice. Ovdje ćešživjeti, ovdje ćeš raditi, ovdje misliti ibiti čašćen — ovdje, među našim ljudima.

RICHARD (smije se): Mogu već sada, sto godinaunaprijed, vidjeti kako dva predstavnikaputuju u Sjedinjene Države da bi nekakoskupili priloge za moj spomenik.

ROBERT (povladuje): Jednom sam prigodom napisaomali epigram o spomenicima. Postoje dvijevrsti kipova. (Prekriži ruke na grudima.) Jedanveli: »Kako da siđem?«, a drugi (Rastavi ruke,ispruži desnu i nakrene malo glavu.) »U moje doba ovoje smetlište bilo ovako visoko.«

RICHARD: Ovo drugo za mene, molim!ROBERT (nehajno): Hoćeš li mi, molim te, dati

jednu od onih tvojih dugačkih cigara?

(Richard izabere iz kutije na stolu jednu virdžiniju, izvučeslamku i dadne mu je.)

ROBERT (pali cigaru): Ove me cigare europeiziraju.Ako Irska želi postati nova Irska, moranajprije postati Europa. I zato upravo ti,Richarde, moraš ostati ovdje. Jednoga danamorat ćemo birati između Engleske i Europe.Ja sam potomak davnih doseljenika; upravozato i želim ostati ovdje. Možda samdjetinjast. Ali gdje osim u Dublinu mogupušiti zavjereničku cigaru kao ovu ovdje, ilipopiti šalicu crne kave? Irsku će osvojiti

čovjek koji pije crnu kavu. A sada, Richarde,popit ću pol tog viskija, da ti pokažem kakonemam nikakvih zlih namjera.

RICHARD (nutka ga): Samo izvoli.ROBERT (natoči): Hvala. (Popije viski i nastavi kao i

ranije.) Pa onda ti, način na koji si sezavalio u toj sofi, glas tvoga maloga, pa i –Bertha. Richarde, dopuštaš li mi da je takozovem? Mislim, kao stari prijatelj vas oboje?

RICHARD: Ma dakako, zašto ne?ROBERT (živahno): Ti posjeduješ onu divlju

gorčinu koja je razdirala Swiftovo srce. Paosi amo iz jednoga višega svijeta, Richarde, ipun si divlje gorčine kad otkriješ da ježivot kukavan i mrzak. A ja... Da ti kažem?

RICHARD: Svakako.ROBERT (uvijeno): Ja sam se uzdigao iz donjeg

svijeta i pun sam zaprepaštenosti kadotkrijem da ljudi imaju nekih vrlina koje ihipak mogu iskupiti.

RICHARD (naglo se uspravi i laktima se nasloni na stol):Znači, ti si mi prijatelj?

ROBERT (ozbiljno): Za sve vrijeme dok te nijebilo borio sam se za tebe. Borio sam se da tevratim. Borio sam se da ti očuvam mjesto. Iborit ću se za tebe i dalje, jer vjerujem utebe; vjerujem, kao učenik u svoga učitelja.Više od toga ne mogu ti reći. Možda ti se točini čudnim... Daj mi žigicu.

RICHARD (zapali i preda mu jednu žigicu): Postoji tujedna vjera još čudnija od vjere učenika usvog učitelja.

ROBERT: Koja to?RICHARD: Vjera učitelja u učenika koji će ga

izdati.ROBERT: Richarde, u tebi je crkva izgubila

teologa. Ali ja mislim da ti upireš pogled uživot preduboko. (Ustane i lagano uhvati Richarda zaruku.) Veseli se! Život toga nije vrijedan.

RICHARD (ne ustaje): Odlaziš?ROBERT: Moram. (Okrene se i reče prijateljskim tonom.)

Znači, sve smo dogovorili. Večeras se vidimokod prorektora. Ja ću navratiti oko deset.Tako ćete moći biti nasamo sat vremena ilinekako tako. Čekat ćeš dok ne dođem?

RICHARD: Dobro.ROBERT. Još jednu žigicu, i bit ću sretan.

(Richard kresne još jednu žigicu, dadne mu je, pa se i ondigne. Na lijeva vrata ulazi Archie; za njim ide Beatrice.)

ROBERT: Beatty, čestitaj mi. Pobijedio samRicharda.

ARCHIE (pođe prema desnim vratima i pozove): Mama,gospođica Justice odlazi.

BEATRICE: Na čemu ti treba čestitati?

ROBERT: Jasno, na pobjedi. (Stavi lagano ruku naRichardovo rame.) Potomak Archibalda HamiltonaRowana vratio se svom domu.

RICHARD: Ja nisam potomak Hamiltona Rowana.ROBERT: Kako to?

(Bertha ulazi zdesna s ružama u vazi.)

BEATRICE: Je li gospodin Rowan...ROBERT (okrene se prema Berthi): Richard večeras ide

prorektoru na večeru. Pojest će ugojeno tele;pečeno, nadam se. A na slijedećoj sjednicipotomak imena, i tako dalje, i tako dalje,sjedit će za sveučilišnom katedrom. (Pruža muruku.) Richarde, do viđenja. Vidjet ćemo senoćas.

RICHARD (dodirne mu ruku): Kod Philippija.BEATRICE (i ona mu stisne ruku): Gospodine Rowan,

želim Vam sve najbolje.RICHARD: Hvala. Ali, ne vjerujte mu.ROBERT (živo): Vjeruj ti meni, vjeruj. (Okrene se

prema Berthi): Do viđenja, gospođo Rowan!BERTHA (stisne mu ruku; naivno): I ja Vam

zahvaljujem. (Okrene se Beatrici) GospođiceJustice, nećete ostati na čaju?

BEATRICE: Ne, hvala lijepo. (Oprašta se s njom)Moram ići. Do viđenja! Zbogom, Archie!(Izlazi.)

ROBERT: Archibald, addio!ARCHIE: Addio!ROBERT: Beatty, pričekaj! Otpratit ću te.BEATRICE (izlazi s Berthom nadesno): O, ne trsi se.ROBERT (slijedi je): Ali kao rođak zahtijevam.

(Bertha, Beatrice i Robert izlaze na lijeva vrata. Richardneodlučno stoji kraj stola. Archie zatvara vrata što vode upredsoblje i, došavši do njega, povuče ga za rukav.)

ARCHIE: Tatice!RICHARD (odsutno): Što je?ARCHIE: Htio bih te nešto pitati.RICHARD (sjedne na rub sofe i zapilji se preda se): Što

to?ARCHIE: Hoćeš li reći mami da me ujutro pusti

da idem s mljekarom?RICHARD: S mljekarom?ARCHIE: Da. Njegovim kolima. On kaže da će mi

dati voziti kad izađemo na cestu gdje nemaljudi. Konj je jako dobra životinja. Mogu liići?

RICHARD: Možeš.ARCHIE: Pitaj sad mamu mogu li ići. Hoćeš?RICHARD (gleda prema vratima): Hoću.ARCHIE: Rekao mi je da će mi u polju pokazati

krave. Znaš li koliko on ima krava?

RICHARD: Koliko?ARCHIE: Jedanaest. Osam crvenih i tri bijele.

Ali jedna je bolesna. Ne, ne bolesna! Palaje!

RICHARD: Krâvâ?ARCHIE (gestikulira): Pa da! Ne bikova! Jer bikovi

ne daju mlijeka. Jedanaest krava. Morajudavati puno mlijeka. Tata, kako to da kravedaju mlijeko?

RICHARD (uzme ga za ruku): Tko to zna? Razumiješli ti što to znači nešto dati?

ARCHIE: Dati? Razumijem.RICHARD: Ako nešto imaš, to ti mogu i uzeti.ARCHIE: Razbojnici? A?RICHARD: Ali kada ti to daješ, dao si. Nijedan

ti razbojnik ne može to više uzeti. (Sagneglavu i pritisne ruku svog sina na lice.) Kad si dao,zauvijek je tvoje. I uvijek će biti tvoje. Toznači dati.

ARCHIE: Ali tata!RICHARD: Molim?ARCHIE: Kako razbojnik može ukrasti kravu? Pa

svi bi ga vidjeli. Možda noću?RICHARD: Da, noću.ARCHIE: Ima li i ovdje razbojnika kao u Rimu?RICHARD: Svugdje ima jadnih ljudi.ARCHIE: A imaju li revolvere?RICHARD: Nemaju.

ARCHIE: A noževe? Imaju li noževe?RICHARD (ozbiljno): Da, da. I noževe i revolvere.ARCHIE: Pitaj sad mamu. Evo je, ide.RICHARD (učini pokret kao da će otići): Hoću.ARCHIE: Ne, tata, sjedni. Čekaj i pitaj je čim

se vrati. Ja neću biti ovdje. Bit ću u vrtu.RICHARD (opet se zavali): Dobro. Idi sad.ARCHIE (žustro ga poljubi): Hvala ti.

(Brzo istrči na stražnja vrata što vode u vrt Na lijeva vratauđe Bertha; približi se stolu i ostane pored njega, prebirućiprstima po laticama ruža i gledajući Richarda.)

RICHARD (gleda je): Kako je bilo?BERTHA (odsutno): Dobro. Kaže da mu se sviđam.RICHARD (nasloni bradu na ruku): Pokazala si mu

njegovu ceduljicu?BERTHA: Da; pitala sam ga što to znači.RICHARD: I što je rekao da znači?BERTHA: Rekao je da bih ja to morala znati. Ja

sam rekla da slutim. Tada mi je rekao da mepuno voli. Da sam lijepa – i sve tako.

RICHARD: A otkada?BERTHA (opet odsutno): Što – otkada?RICHARD: Otkada je rekao da te voli?BERTHA: Oduvijek, kaže. Ali otkad smo se

vratili, više. Rekao je da u ovojsvijetloljubičastoj haljini izgledam kaomjesec. (Gleda ga.) Jesi li si s njim štorazgovarao o meni?

RICHARD (blago): Pa, o tebi ne. O običnimstvarima.

BERTHA: Bio je vrlo nervozan. Jesi liprimijetio?

RICHARD: Da, primijetio sam; što je dalje bilo?BERTHA: Zatražio je da mu dam ruku.RICHARD (smiješi se): Radi braka?BERTHA (smiješi se i ona): Ne, samo da je drži.RICHARD: Pa jesi li mu dala?BERTHA: Jesam. (Otkine nekoliko latica) Tada me

pomilovao po ruci i zapitao hoću li mudopustiti da me poljubi. Dopustila sam.

RICHARD: I?BERTHA: Onda me je zapitao može li me zagrliti

– i to samo jednom... Zatim...RICHARD: Zatim?BERTHA: Zagrlio me obim rukama.RICHARD (neko vrijeme gleda u pod, a onda je ponovno

pogleda): I onda?BERTHA: Rekao mi je da imam lijepe oči. I pitao

može li ih poljubiti. (Riječ poprati kretnjom.)Rekla sam mu: »Da.«

RICHARD: I on ih je poljubio?IBERTHA: Da. Najprije jedno, onda drugo. (Naglo

prekine.) Dick, reci mi, smeta li ti to? Jer,ja sam ti rekla da to ne želim. Čini mi se dase samo praviš da ti ne smeta. Meni ne smeta.

RICHARD (mirno): Znam, draga. Ali htio bihdoznati što on misli i osjeća; pa i ti,zapravo.

BERTHA (upre u njega prstom): Ali, ako se sjećaš,ti si mi dopustio da nastavim. Već sam ti upočetku sve rekla.

RICHARD (kao i prije): Znam, draga... I, što jebilo dalje?

BERTHA: Zamolio je za poljubac. Rekla sam mu:»Uzmite ga.«

RICHARD: I?BERTHA (zgužva nekoliko latica): Poljubio me je.RICHARD: U usta?BERTHA: Da, jednom ili dvaput.RICHARD: Dugim poljupcima?BERTHA: Prilično dugim. (Prisjeća se) Da, bilo je

dosta dugo.RICHARD (lagano mota ruke): Usnama? Ili... možda

kako drugačije?BERTHA: Jest, i to zadnji put.RICHARD: Je li htio da i ti njega poljubiš?BERTHA: Jest.RICHARD: Pa jesi li?BERTHA (krzma, a tada ga pogleda ravno u oči): Jesam.

Poljubila sam ga.RICHARD: Kako?BERTHA (slegne ramenima): Pa, jednostavno.

RICHARD: Jesi li bila uzbuđena?BERTHA Pa, možeš zamisliti. (Iznenada se namršti.)

Ali, ne jako. Nema lijepe usne... Ipak,naravno, bila sam uzbuđena. Ali, Dick, ne kaos tobom.

RICHARD: A on?BERTHA: Uzbuđen? Da; mislim da je bio. Uzdisao

je. Bio je silno nervozan.RICHARD (odmara čelo na ruci): Shvaćam.BERTHA (prijeđe do sofe i stane kraj njega): Jesi li

ljubomoran?RICHARD (kao i prije): Nisam.BERTHA (mirno): Jesi, Dick.RICHARD: Nisam! Zbog čega bih bio ljubomoran?BERTHA: Jer me poljubio.RICHARD (uspravi pogled): Je li to sve?BERTHA: Da, sve. Osim što me je pitao hoću li

se s njim sastati.RICHARD: Negdje vani?BERTHA: Ne, u njegovoj kući.RICHARD (iznenadi se): U onoj gdje mu je majka, u

njoj?BERTHA: Ne, u onoj u kojoj je sada. Napisao mi

je i adresu.

(Pođe k stolu, uzme ključ iz vaze, otključa ladicu i vrati se knjemu s ceduljicom.)

RICHARD (gotovo za sebe): Naša kućica.BERTHA (pruži mu ceduljicu): Evo ti je.RICHARD (pročita): Da. Naša kućica.BERTHA: Vaša...?RICHARD: Ne, njegova. Ja je zovem našom. (Gleda

u nju.) To je ona vila o kojoj sam ti čestogovorio — za koju smo imali dva ključa, i oni ja. Sad je njegova. Tu smo znali provoditinoći u razgovorima, piću, kovanju osnova – uono vrijeme. Da, divlje noći. On i jazajedno. (Baci ceduljicu na naslonjač i naglo ustane.) Akadšto i ja sâm. (Zuri u nju.) Ali ne posve sam.O tome sam ti govorio. Sjećaš se?

BERTHA (zaprepašteno): Ono mjesto?RICHARD (udalji se za nekoliko koraka od nje te zastane,

nešto misli držeći se za bradu): Da.BERTHA (ponovno uzme ceduljicu): Gdje je to?RICHARD: Ne znaš?BERTHA: Rekao mi je da se popnem na tramvaj kod

Landsdowne Road i da upitam konduktera gdjeda siđem. Je li to... je li to neko lošemjesto?

RICHARD: O ne, vile. (Vrati se do sofe i sjedne.) Štosi mu odgovorila?

BERTHA: Ništa. Ali rekao je da će čekati.RICHARD: Noćas?

BERTHA: Svake noći, rekao je. Između osam idevet.

RICHARD: A, zato ja noćas moram na razgovor – stim profesorom. I zbog tog sastanka ja moramokolo moljakati. (Gleda je.) A razgovor jeudesio on – i to noćas, između osam i devet.Zanimljivo, ne? U isti sat.

BERTHA: Vrlo zanimljivo.RICHARD: Je li te pitao o ikakvim mojim

sumnjama?BERTHA: Nije.RICHARD: Je li spomenuo moje ime?BERTHA: Ne.RICHARD: Ni jednom?BERTHA: Koliko se sjećam, ne.RICHARD (skoči na noge): No, da! Posve jasno!BERTHA: Što to?RICHARD (korača gore-dolje): Lažac, lupež, i

budala! Posve jasno! Lupež prosti! A štodrugo? (Oporo se nasmije.) Veliki moj prijatelj!I rodoljub! Lupež – ništa drugo. (Zastane,gurajući ruke u džepove.) Ali i budala!

BERTHA (gleda ga): Što ćeš učiniti?RICHARD (kratko): Poći za njim. Pronaći ga. Reći

mu. (Mirno.) Bit će dovoljno tek nekolikoriječi. Lupež i budala.

BERTHA (naglo baci ceduljicu na naslonjač): Sveshvaćam!

RICHARD (okrene se): Što shvaćaš?BERTHA (vatreno): Sotonino djelo.RICHARD: Njegovo?BERTHA (okrene se prema njemu): Ne, tvoje!

Sotonski je posao to što ga želiš okrenutiprotiv mene, kao što si protiv mene pokušaookrenuti i moje vlastito dijete. Samo štonisi uspio.

RICHARD: Kako? Za Boga miloga, kako?BERTHA (uzbuđeno): Da, da! Tako kao što kažem.

Svi su to vidjeli. Svaki put kad sam gapokušavala ispraviti, ma i zbog najmanjesitnice, ti si ustrajao u svojim ludorijama irazgovarao s njim kao s kakvim odraslimčovjekom. To znači kvariti dijete, ili barpokušavati. A onda sam ja, naravno, okrutnamajka; samo ga ti voliš. (Još uzbuđenije.) Alinisi ga uspio okrenuti protiv mene – protivnjegove vlastite majke. A zašto? Zato jer jeto dijete i odviše prirodno.

RICHARD: Bertha, takvo što nikada nisam nipokušavao. Ali, ti znaš da ja ne mogu bitistrog prema djeci.

BERTHA: Jer nikada nisi volio ni svoju rođenumater. Majka je uvijek majka, bez obzira nato kakva je. Nisam nikada čula za ljudskobiće koje ne bi ljubilo majku, onu koja ga jei donijela na svijet, osim tebe.

RICHARD (mirno joj se približi): Bertha, ne govoristvari koje ćeš kasnije požaliti. Pa nije liti drago, što me moj sin voli?

BERTHA: A tko ga je naučio da te voli? Tko gaje naučio da trči tebi u susret? Tko mu jegovorio da ćeš mu donijeti igračaka, dok siti lunjao naokolo po kiši, posvezaboravljajući i na njega i na mene. Ja! Jasam ga naučila da te voli!

RICHARD: Da, draga. Znam da si to bila ti.BERTHA (gotovo plačući): I sada hoćeš da svi budu

protiv mene. Sve mora biti za tebe. Svimaosim tebi ja se moram prikazivatiprijetvornom i okrutnom. I to zato jeriskorištavaš moju naivnost, kao i onda – prviput.

RICHARD (divlje): I imaš hrabrosti to reći?BERTHA (unese mu se u lice): Da, imam! Iskoristio

si me onda, iskorištavaš me sada. Ja samnaivna, pa misliš da od mene možeš činiti štote volja. (Gestikulira.) Pođi sad za njim!Nadijevaj mu imena! Ponizi ga i učini da mezamrzi! Pođi sad za njim!

RICHARD (staloženo): Ti zaboravljaš da sam ti jadao potpunu slobodu i da ti je još uvijekdajem.

BERTHA (prezrivo): Slobodu!RICHARD: Da, i to potpunu. Ali on mora znati da

ja znam. (Još mirnije.): Razgovarat ću s njimmirno. (Molećivo.) Bertha, dušo, vjeruj mi!

Nije to ljubomora. Ti imaš potpunu slobodu, ičini što god hoćeš — i ti i on. Ali ne na tajnačin. Neće on tebe prezirati. Zar ne, pa time ne želiš prevariti, niti to kaniš – bar nes njim?

BERTHA: Ne, ne želim. (Gleda ga u oči.) Ali tko jeod nas dvoje lažljivac?

RICHARD: Od nas dvoje? Tebe i mene?BERTHA (mirno i odlučno): Ja znam zašto si mi dao

to što ti zoveš potpunom slobodom.RICHARD: Zašto?BERTHA: Da bi ti stekao potpunu slobodu – s

onom djevojkom.RICHARD (razdraženo): Ali, zaboga, ti si za to

znala sve ovo vrijeme. Ja ti to nikada nisamskrivao.

BERTHA: Jesi. Ja sam mislila da je to izmeđuvas tek neko prijateljstvo – ali samo dok senismo vratili. Tada sam tek uvidjela.

RICHARD: Bertha, pa to i jest prijateljstvo.BERTHA (odriče glavom): Nije, nije. Puno je više;

i zato mi ti i daješ potpunu slobodu. To štoti tu unutra (Pokazuje radnu sobu.) sjediš dokasno u noć, to je zato da bi pisao — da bipisao o njoj. I ti to nazivaš prijateljstvom?

RICHARD: Ali, Bertha, dušo, vjeruj mi! Vjerujmi kao što ja vjerujem tebi.

BERTHA (s naglom kretnjom): Bože, pa sad vidim!Sad znam što je! Pa što bi između vas moglobiti ako nije ljubav?

RICHARD (mirno): Ti bi mi zapravo htjelautuviti tu ideju u glavu, ali ja ti skrećempozornost na to, da ne primam ideje oddrugih.

BERTHA (zagrije se): Jest, jest! Pa mu baš zato idopuštaš da nastavi! Pa naravno! To se tebene tiče. Ti voliš nju.

RICHARD: Volim!? (S uzdahom odbaci ruke i odmakne seod nje.) S tobom se uopće ne može razgovarati.

BERTHA: Ti ne možeš jer sam u pravu. (Pođe zanjim nekoliko koraka.) A što bi drugi na to rekli?

RICHARD (okrene se prema njoj): Misliš da me jebriga?

BERTHA: Ali mene je briga. Što bi rekao on, kadbi znao? I to ti, koji toliko govoriš o višimosjećajima koje gajiš prema meni, a tu sepotajno udvaraš drugoj! Kad bi to učinio on,ili tko drugi, mogla bih to razumjeti, jer susvi oni lažljivci. Ali ti, Dick? Zašto ondane kažeš njemu?

RICHARD: Ako hoćeš, reci mu ti.BERTHA: I hoću. Naravno da hoću.RICHARD (hladno): On će ti to i objasniti.BERTHA: On ne govori jedno a čini drugo. On je

pošten – na svoj način.

RICHARD (zgrabi jednu ružu i baci je njoj pred noge): On,da, zaista! Oličenje poštenja!

BERTHA: Možeš praviti viceve na njegov računkoliko god hoćeš. Ali ja o tome znam višenego što ti misliš. A i on će. Godinama jojpišeš ta duga pisma, i ona tebi! Godinama! Itek otkako sam došla amo shvatila sam, i todobro.

RICHARD: Ti ne. A niti on.BERTHA (smije se prezrivo): Pa jasno! Ni on ni ja

to ne možemo shvatiti. Samo ona može. To je,naime, vrlo duboko!

RICHARD (razljuti se): Ni on, ni ti – pa ni ona!Nitko od vas!

BERTHA (s velikom gorčinom): Ona hoće! Ona će torazumjeti! Bolesnica!

(Okrene se i pođe nadesno prema stoliću. Richard obuzdanaglu kretnju. Kratka stanka)

RICHARD (ozbiljno): Bertha, pazi na svoje riječi!BERTHA (uzbuđeno se okrene): Nisam mislila ništa

loše! Ja prema njoj osjećam više nego štomožeš ti, jer sam žena. Osjećam, i toiskreno. Ali ono što kažem istina je.

RICHARD: A je li to plemenito? Razmisli!BERTHA (pokaže prema vrtu): Ako netko nije

plemenit, onda to nije ona. A sada zapamtišto ću ti reći.

RICHARD: Što?BERTHA (približi se; mirno): Ti si toj ženi, Dick,

dao jako puno. Možda je ona toga i vrijedna.Pa možda to sve i razumije. Poznajem je.

RICHARD: Vjeruješ u to?BERTHA: Vjerujem. Ali vjerujem i to, da ćeš

zauzvrat dobiti vrlo malo – i od nje i odnjezina roda. Zapamti moje riječi, Dick. Jerona nije tako velikodušna, niti su oni takovelikodušni. Jesam li u krivu? Jesam li?

RICHARD (smrkne se): Nije. Nije tako.

(Ona se zaustavi, podigne ružu s poda i stavi je ponovno uvazu. Gleda je. Na mimokretnim vratima s desne stranepojavi se Brigid.)

BRIGID: Gospođo, čaj je na stolu.BERTHA: Dobro.BRIGID: Je li gospodin Archie u vrtu?BERTHA: Jest. Zovite ga.

(Brigid prođe sobom i pođe u vrt. Bertha ide prema desnimvratima. Kad dođe do sofe, zaustavi se i uzme ceduljicu.)

BRIGID (iza vrta): Gospodin Archie! Morate doćina čaj!

BERTHA: Da li da idem tamo?RICHARD: Želiš li ići?

BERTHA: Želim znati što misli. Da odem?RICHARD: A zašto mene pitaš? Sama odluči!BERTHA: Kažeš li mi ti da idem?RICHARD: Ne.BERTHA: A braniš li mi?RICHARD: Ne branim.BRIGID (iz vrta): Dođite brzo, gospodine Archie!

Čeka Vas čaj.

(Brigid prođe kroz sobu i iziđe kroz mimokretna vrata.Bertha savije ceduljicu, stavi je u struk haljine i pođe polakonadesno. Kad dođe do vrata, okrene se i zastane.)

BERTHA: Reci mi da ne idem, pa neću ići.RICHARD (ne gleda je): Odluči sama.BERTHA: Ali hoćeš li mi onda zamjeriti?RICHARD (uzrujano): Ma neću! Neću ti zamjeriti!

Slobodna si. Nemam ti što zamjeriti.

(Na vratima koja vode u vrt pojavi seArchie.)

BERTHA: Nisam te prevarila.

(Izađe kroz mimokretna vrata. Richard ostane stojeći kodstola. Archie, videći da mu je majka izašla, dotrči doRicharda.)

ARCHIE (brzo): Onda, jesi li je pitao?RICHARD (prenese): Što to?ARCHIE: Mogu li ići?RICHARD: Možeš.ARCHIE: Ujutro? Rekla je da?RICHARD: Da. Ujutro.

(Ovije ruke oko sinovljevih ramena i gleda ga nježno.)

DRUGI ČIN

Soba u ljetnikovcu Roberta Handa u Ranelaghu. Sprijeda nadesnoj strani mali crni glasovir; na pultu otvorene note.Straga su vrata koja vode prema vanjskim vratima. Nastražnjem zidu mimokretna vrata prekrivena tamnimzastorom; ona vode u spavaću sobu. Pored glasovira stojiveliki stol, na kojemu je velika petrolejka sa širokim žutimsjenilom. Pored stola tapecirane stolice. Sprijeda mali stolićza kartanje. Uza stražnji zid stoji ormar za knjige. Na lijevomzidu, straga, prozor koji gleda na vrt, a sprijeda vrata itrijem; i vrata vode u vrt. Tu i tamo postavljeni su naslonjači.U trijemu i uz mimokretna vrata lonci s cvijećem. Nazidovima uokvireni crni i bijeli crteži. U desnom kutu, straga,stoji kredenc. U sredini sobe, lijevo od stola, instaliranaturska lula, niska peć na ulje, koja nije upaljena, i stolica zanjihanje. Večer je istoga dana.

Robert Hand, u večernjem odijelu, sjedi za glasovirom.Svijeće ne gore, ali gori svjetiljka na stolu. Robert tiho svira,u basovskom registru, početne taktove Wolframove pjesmeiz posljednjeg čina » Tannhausera«. Zatim prekine izamišljeno se nasloni laktom na rub klavijature. Onda opetustane i, izvukavši iza glasovira zračnu štrcaljku, hoda amotamo po sobi i raspršuje miris. Polako udiše zrak; zatimponovno ostavi štrcaljku iza glasovira. Sjedne na stolicu,pored stola, pažljivo gladi kosu i jednom ili dvaput uzdahne.Tada, spustivši ruke u džepove hlača, nasloni se leđima,

ispruži noge i čeka. Na vanjskim se vratima začuje kucanje.On brzo ustane.

ROBERT (klikne): Bertha!

(Izjuri van kroz desna vrata. Čuje se bučno pozdravljanje.Nakon nekoliko trenutaka uđe Robert, a za njim RichardRowan, obučen kao i prije u sivo odijelo od tvida; u jednojruci drži taman pusteni šešir a u drugoj kišobran.)

RICHARD: Prije svega daj da ovo negdje ostavim.

(Uzme šešir i kišobran, ostavi ih u predsoblju pa se vrati.)

ROBERT (izvuče jednu stolicu): Izvoli. Imaš sreću dasi me zatekao kod kuće. Zašto mi nisi danasrekao? Uvijek me vraški iznenadiš.Pretpostavljam da je moje prizivanjeprošlosti preteško palo tvojoj divljojnaravi. Pogledaj kako se umjetnički uzdižem.(Pokazuje na zidove.) Tu je i glasovir, još odtvojih dana. Kad si došao upravo sam tupioWagnera. Ubijao sam vrijeme. Vidiš, spremansam za borbu. (Smije se.) Upravo sam razmišljaoo tome, kako ćete se složiti ti i prorektor.(S pretjeranom vikom.) Ali zar ideš u tomodijelu? Pa, zapravo i ne smeta. Ali kakostojimo s vremenom? (Izvadi sat i pogleda.) Tako misvega, već je osam i dvadeset!

RICHARD: Imaš neki sastanak?ROBERT (nervozno se smije): Sumnjičav si do

krajnosti!RICHARD: Znači, mogu ostati?ROBERT: Ma dakako, dakako! (Obojica sjednu.) Nije

važno, za nekoliko minuta. Onda možemonastaviti zajedno. Nismo vezani vremenom.Rekao je između osam i devet, zar ne? Zanimame koliko je sati. (Kao da će opet pogledati na sat;onda odustane.) A da, osam i dvadeset.

RICHARD (umorno i snuždeno): Tvoj je sastanakzakazan u isti sat.I to ovdje.

ROBERT: Kakav sastanak?RICHARD: Pa s Berthom.ROBERT (zuri u njega): Jesi li lud?RICHARD: Jesi li ti?ROBERT (nakon duge stanke): A tko ti je to rekao?RICHARD: Ona.

(Kratka stanka.)

ROBERT (spuštena glasa): Da, sigurno sam bio lud.(Ubrzanim riječima): Čuj me, Richarde. Tvojdolazak za mene je veliko olakšanje – uistinuvrlo veliko. Uvjeravam te da sam još odposlijepodneva mislio i razmišljao kako da toprekinem a da ne ispadnem budala. Ma bašveliko olakšanje! Čak sam kanio napisati i...

pismo, zapravo, tek nekoliko redaka.(Iznenada.) Ali tada je već bilo prekasno.(Prijeđe rukom preko čela.) No, dopusti da sad stobom porazgovaram otvoreno; dopusti da tisve kažem.

RICHARD: Ja znam sve. Nema tome dugo kako samdoznao.

ROBERT : Otkad znaš?RICHARD: Pa, odonda otkad je to između tebe i

nje počelo.ROBERT (opet ubrzano): Zaista, bio sam lud. Ali

to je bila puka lakomislenost. I priznajem daje to što sam je večeras pozvao amo bilapogreška. Mogu ti sve objasniti. I hoću.Iskreno.

RICHARD: Objasni mi koja je to riječ koju sičeznuo da joj kažeš, ali se nikada nisiusudio. Ako možeš i hoćeš, dakako.

ROBERT (gleda u pod, a zatim podigne glavu): Da. Hoću.Vrlo se divim osobnosti... tvoje... tvojesupruge. To je ta riječ. I mogu je izreći.Nije tajna.

RICHARD: Pa zašto si onda želio zatajiti svojeudvaranje?

ROBERT : Udvaranje?RICHARD: Približavao si joj se malo pomalo, dan

za danom, a onda su uslijedili pogledi, pašaputanja. (Nervoznim pokretom ruku.) Insomma,udvarao si.

ROBERT (pobijesni): Ali kako ti sve to znaš?RICHARD: Pa ona mi je rekla.ROBERT: Danas popodne?RICHARD: Ne. Dan za danom, onako kako je teklo.ROBERT: Ti si dakle znao? Od nje? (Richard

potvrdi.) I za sve vrijeme ti si nas promatrao?RICHARD (vrlo hladno): Da, promatrao sam vas.ROBERT (brzo): Mislim, promatrao si mene. I

nikada nisi ništa govorio! A trebao si rećisamo jednu jedinu riječ – pa bi me izbavio odmene sama. Iskušavao si me. (Opet prijeđe rukompreko čela.) Bilo je to za mene teškoiskušenje. Pa i sada je. (Utučeno.) Dobro, sadje to prošlost. Bit će mi pouka za cijeliživot. Ti me sad mrziš zbog toga što samučinio, a i zbog...

RICHARD (mirno; gleda ga): Jesam li ti rekao da temrzim?

ROBERT: Ne mrziš? Pa morao bi.RICHARD: I da mi Bertha nije rekla, ja bih

znao. Nisi li primijetio da sam, kad sipopodne došao, iznenada načas pošao u svojuradnu sobu?

ROBERT: Da. Sjećam se.RICHARD: Da ti dam vremena da se pribereš.

Sažalio sam se gledajući tvoje oči. Pa iruže. Ne bih mogao reći zašto. Toliko punoocvalih ruža.

ROBERT: Mislio sam da ih moram dati. Zar je tonešto čudno? (Izmučenim pogledom gleda Richarda.)Je li ih možda bilo previše? Ili su moždabile prestare i previše obične?

RICHARD: Eto, upravo te zato ne mrzim. Sve meto odjednom ražalostilo.

ROBERT (za sebe): No, tako mi i treba. Eto,dogodilo nam se – i to obojici.

(Nekoliko časaka tiho gleda preda se kao da je omamljen;zatim, ne okrećući glave, nastavi.)

ROBERT: Pa i ona, i ona me je iskušavala. Tebiza volju eksperimentirala je na meni.

RICHARD: Ti poznaš žene bolje nego ja. Ona kažeda te je sažaljevala.

ROBERT Sažaljevala me, jer više nisam neki...savršeni ljubavnik. Kao i moje ruže. Običansam, star.

RICHARD: Kao i svi muškarci, ti imaš ludo inemirno srce.

ROBERT (polako): No, konačno si progovorio.Izabrao si pravi čas.

RICHARD (nagne se naprijed): Roberte, nemoj tako.Nemoj, zbog nas obojice. Prijateljevali smogodinama, zapravo čitav život. Razmisli malo!Još od djetinjstva, od mladosti... Hajde,nemoj. Nemojmo tako – kao neki razbojnici – i

to noću. (Pogleda oko sebe.) I na takvom mjestu.Ne, Roberte, nije to za ljude našega kova.

ROBERT: Kakva pouka! Richarde, ne mogu tiopisati kakvo mi olakšanje predstavlja to štosi progovorio – što je opasnost minula. Da,da. (Pomalo nepovjerljivo.) Jer... ako promisliš,bilo je to opasno i za tebe. Nije?

RICHARD: Kako to: opasno?ROBERT (istim tonom): Pa ne znam. Naime, da nisi

progovorio. Da si i dalje promatrao i čekaosve dok...

RICHARD: Dok?ROBERT (odvažno): Dok mi se ne bi počela sve

više sviđati (jer, uvjeravam te, bila je tosamo jedna moja lakomislena ideja), dok je nebih duboko zavolio, dok se ne bih zaljubio.Bi li i tada razgovarao sa mnom kao sada?(Richard šuti. Robert nastavi još hrabrije.) To bi ipakbilo nešto drugačije, zar ne? Jer tada biipak možda bilo prekasno; sada to nije. I štobih tada bio mogao reći? Mogao bih reći samo:»Ti si moj prijatelj, moj dobri dragiprijatelj. Vrlo mi je žao, ali ja je volim.«(Učini iznenadan gorljiv pokret.) Ja je ljubim i hoćuti je oteti na bilo koji način, jer jeljubim.

(Nekoliko časaka promatraju se u tišini.)

RICHARD (smireno): Takav sam govor često slušaoali mu nikada nisam vjerovao. Kako ti misliš:oteti potajice ili silom? Ukrasti je iz mojekuće nisi mogao, jer su vrata otvorena; silomje nisi mogao oteti, ako ona ne pruža nikakvaotpora.

ROBERT: Ti zaboravljaš da i kraljevstvo nebeskopodnosi nasilje; a kraljevstvo nebesko sličnoje ženi.

RICHARD (smiješi se): Samo nastavi.ROBERT (s nepovjerenjem, ali hrabro): Misliš li ti da

imaš pravo, na — na njezino srce?RICHARD: Nikako.ROBERT: Jer, što si ti učinio za nju? Vrlo

mnogo! I baš ništa ne zahtijevaš?RICHARD: Baš ništa.ROBERT (nakon kraće stanke udari se rukom po čelu): Što

ja to govorim? Ili, bolje, o čemu ja tomislim? Htio bih da me izgrdiš, da meispsuješ, da me zamrziš kao što i zaslužujem.Ti ljubiš tu ženu. Sjećam se svega što si mijoš davno govorio. Ona je tvoja, tvoje djelo.(Iznenada): I upravo sam zato bio i japrivučen njome. Toliko si jak da me privlačiščak i s pomoću nje.

RICHARD: Ja sam slab.ROBERT (oduševljeno): Ti, Richard! Pa ti si

utjelovljenje snage!RICHARD (pruži ruke): Probaj ove ruke.

ROBERT (uzme Richardove ruke): Da. Moje su jače.Ali ja sam mislio na snagu druge vrsti.

RICHARD (zlovoljno): Ja mislim da bi je tipokušao uzeti i silom.

(On polako povuče ruke.)

ROBERT (brzo): To su časovi krajnjeg ludila,kad prema nekoj ženi osjećamo silnu strast.Tada ništa ne vidimo. Ništa ne mislimo. Samona to kako da je posjedujemo. Svejedno zvaoti to brutalnim ili životinjskim.

RICHARD (plaho): Bojim se da ta čežnja zaposjedovanjem neke žene nije ljubav.

ROBERT (nestrpljivo): Na tom svijetu nije živionijedan muškarac koji nije čeznuo zaposjedovanjem – mislim tu na tjelesnoposjedovanje – žene koju ljubi. Pa to jeprirodni zakon.

RICHARD (s prezirom): Pa što se to mene tiče?Jesam li ga ja izglasao?

ROBERT: Ali ako ljubiš... Što bi onda drugomoglo biti?

RICHARD (krzmajući): Htjeti njezin izvor.ROBERT (zagrije se): Ali strast za posjedovanjem

koja danonoćno gori u nama. Ti osjećaš kao ija. A to nije isto što sam rekao maloprije.

RICHARD: Zbilja si rekao...? (Umukne načas.)Osjećaš li ti u sebi onu kristalnu jasnoću da

je tvoj mozak u dodiru s onim što i ona moramisliti i poimati, i da je tvoje tijelo udodiru s onim što i njezino tijelo moraosjećati? Imaš li u sebi tu jasnoću?

ROBERT: A ti?RICHARD (dirnuto): Nekoć sam je imao, Roberte;

jasnoću, kristalnu kao jasnoću svog opstanka– ili bar tako kristalnu iluziju.

ROBERT (oprezno): A sada?RICHARD: Kad bi je ti imao, i kad bih ja

osjetio da je imaš – još i sada...ROBERT: Što bi onda?RICHARD (mirno): Otišao bih. Njoj bi bio

potreban ti, a ne ja. Osamljen kao što sambio i prije nego sam je sreo.

ROBERT (nervozno se igra rukama): Divan teret namojoj savjesti!

RICHARD (rastreseno): Kad si popodne bio kod menesreo si mog sina. Rekao mi je. I što siosjećao?

ROBERT (spremno): Zadovoljstvo!RICHARD: Ništa drugo?ROBERT: Ništa. Osim ako nisam istodobno mislio

na dvije stvari. Ja sam takav. Kad bi mojnajbolji prijatelj ležao na odru a lice bi muimalo komičan izraz, ja bih se smijao. (Teriječi poprati kretnjom koja sugerira beznađe.) Eto,takav sam. Ali bih i patio, i to duboko.

RICHARD: Govorio si o savjesti... Je li ti seučinilo da je on samo dijete — ili anđeo?

ROBERT (odmahne glavom): Nije. Ni anđeo niAnglosaksonac. Uz put rečeno, za te dvijestvari imam vrlo malo simpatija.

RICHARD: Pa ni onda? Ni onda... kad bi bio snjom? Reci mi. Htio bih to znati.

ROBERT: U srcu osjećam nešto drugo. Vjerujem daće na Sudnji dan (ako ikada dođe), kada sesvi okupimo, da će nam otprilike takogovoriti i Svevišnji. Mi ćemo reći da smočasno živjeli s nekim drugim bićem...

RICHARD (gorko): Lagati Njemu?ROBERT: Ili da smo bar pokušali. A On će nam

reći: »Lude! Tko vam je kazao da sebe moratedati samo jednom biću? Stvoreni ste zato dase slobodno dajete mnogima. Svojim sam prstomu vaša srca zapisao taj zakon.«

RICHARD: I u žensko srce?ROBERT: I u njezino. Možemo li mi nekom

uzbuđenju koje tako duboko osjećamo zatvoritisrce? Da ga zatvorimo? Da ga i ona zatvori?

RICHARD: Govorimo o tjelesnom sjedinjenju.ROBERT: Uzajamna sklonost muškarca i žene mora

dovesti do toga. Mi previše mislimo o tomejer nam je duh unakažen. Danas to nemanikakvih većih posljedica od bilo kojegdrugog oblika dodira — primjerice poljupca.

RICHARD: Ako to nema nikakvih većih posljedica,zašto si onda nezadovoljan sve dotle dok nepostigneš cilj? Zašto si noćas ovdje čekao?

ROBERT: Strast teži doprijeti što dalje može;no, vjerovao ti meni ili ne, to mi i nijebila namjera – to, doseći cilj.

RICHARD: Ma ako hoćeš dosegni ga. Neću protivtebe upotrijebiti nijedno od oružja koja mije svijet stavio u ruke. Ako je zakon što gaje Bog zapisao u našim srcima baš taj zakon okojemu ti govoriš, onda sam i ja stvor Božji.

(On ustade i nekoliko trenutaka šutke hoda gore-dolje. Tadapođe prema trijemu i nasloni se na dovratak. Robert gagleda.)

ROBERT: Takvim sam ga uvijek osjećao. I u sebii u drugima.

RICHARD (odsutno): Zbilja?ROBERT (širokom gestom): I u svih drugih. To da i

žena, primjerice, ima pravo iskusiti mnogemuškarce prije nego što nađe ljubav.Nemoralna ideja, je li? O tome sam htionapisati čitavu knjigu. Započeo sam je...

RICHARD (kao i prije): Zbilja?ROBERT: Naime, poznavao sam jednu ženu za koju

mi se činilo da tu moju misao potvrđujevlastitim životom. Jako me je zanimala.

RICHARD: Kad je to bilo?

ROBERT: Pa, ne tako davno. Kad si još bio vani.

(Richard prilično naglo napusti mjesto na kojemu je stajao iopet počne hodati gore-dolje.)

ROBERT: Vidiš, čestitiji sam nego što simislio.

RICHARD: Volio bih da sada nisi mislio na nju,tko god ona bila, ili možda trenutno jest.

ROBERT (olako): Ona je bila i jest ženaburzovnog mešetara.

RICHARD (okrene se): Poznaješ ga?ROBERT: Intimno.

(Richard ponovno sjedne na staro mjesto, nagne se naprijedi stavi glavu među ruke.)

ROBERT (primakne stolicu malo bliže): Mogu li tipostaviti jedno pitanje?

RICHARD: Izvoli.ROBERT (malo zamuckuje): Nije li ti se tijekom

svih tih godina nikada dogodilo — mislim,kada nisi bio uz nju ili, recimo, naputovanju — da je... prevariš s nekom drugom.Ne mislim; prevariš u ljubavi. Mislim, posvetjelesno... Nikada ti se to nije dogodilo?

RICHARD: Jest.ROBERT: I, kako si postupio?

RICHARD (kao i prije): Sjećam se kad je to biloprvi put. Vratio sam se kući. Bila je noć.Kuća u tišini. Moj je sinčić spavao u svomkrevetiću. I ona je spavala. Probudio sam jei sve joj ispričao. Plakao sam pored njezinakreveta; i slomio sam joj srce.

ROBERT: Ali, Richarde, zašto si to učinio?RICHARD: Prevario je?ROBERT: Ne, nego zašto si joj rekao, zašto si

je probudio da joj kažeš? Upravo joj je toslomilo srce.

RICHARD: Ona me mora poznavati onakva kakavjesam.

ROBERT: Ali to nisi bio ti onakav kakav jesi.Bio je to trenutak slabosti.

RICHARD (izgubi se u mislima): A svojim sam grijehomrazgorio plamen njezine nevinosti.

ROBERT (naglo): Ma ne govori o grijehu inevinosti. Ti si je stvorio takvom kakvajest. Čudesnom i divnom osobom — bar u mojimočima.

RICHARD (smrkne se): Ili sam je ubio.ROBERT: Ubio nju?RICHARD: Djevičanstvo njezine duše.ROBERT (nestrpljivo): Beznadno! Pa što bi ona bila

bez tebe?RICHARD: Ja sam joj nastojao pružiti nov život.ROBERT: Pa i pružio si. Nov i bogat život.

RICHARD: A vrijedi li taj život koliko i onošto sam joj uzeo — njezino djevojaštvo,njezin smijeh, njezinu mladenačku ljepotu,nade njezina mladog srca?

ROBERT (uvjerljivo): Da, vrijedi. (Nekoliko trenutakatiho promatra Richarda.) Da si je zanemarivao,živio divljim životom, odveo je tako dalekosamo da je učiniš patnicom...

(Umukne. Richard podigne glavu i promatra ga.)

RICHARD: Da sam?ROBERT (pomalo zbunjeno): Tebi je poznato, da su

kod nas kružile glasine o tvome tamošnjemživotu — navodno o razuzdanom životu. Pričalisu to neki koji su te u Rimu sreli ili sučuli o tebi. Uostalom, lažne glasine.

RICHARD (hladno): Nastavi.ROBERT (grubo se nasmije): Čak sam i ja kadšto o

njoj mislio kao o žrtvi. (Uglađeno.) Ali,dakako, Richarde, ja sam sve to vrijeme iosjećao i znao da si ti veliki talent — pa iviše nego talent. A to je u mojim očimapredstavljalo ispriku – i to valjanu.

RICHARD: Jesi li možda pomislio da je ja i sada– ovoga časa – da je ja i sada zanemarujem?(Nervozno sklopi ruke i nagne se prema Robertu.) Ja jošuvijek mogu šutjeti. A ona se može dati tebi– posvema, i mnogo puta.

ROBERT (naglo se povuče): Dragi moj Richarde,dragi prijatelju, kunem ti se da ne bihnikako učinio da patiš.

RICHARD (nastavi): Tada i dušom i tijelom, ustotinu oblika, i bez prestanka, možešspoznati ono što je neki teolog, mislim DunsScotus, zvao smrću duha.

ROBERT: Smrću. Ne; to je njegova potvrda! Asmrt! Vrhunski trenutak života iz kojegaproizlazi sav budući život, vječni zakon sameprirode.

RICHARD: I onaj drugi zakon prirode što ga tizoveš: mijena. A kako će biti kad se okreneši protiv nje i protiv mene; kada te njezinaljepota, ili ono što ti se sada pričinjanjezinom ljepotom, kada te ona zamori a mojati se naklonost pričini prijetvornom imrskom?

ROBERT: To se nikada neće dogoditi. Nikada.RICHARD: Ni onda kada se, zato što si me

upoznao, okreneš protiv samoga sebe, ili kadapočneš trgovati s oboje nas?

ROBERT (ozbiljno): Nikada, Richarde, nikada. Budiu to uvjeren.

RICHARD (prezirno): Ja se zapravo vrlo malobrinem hoće li biti tako ili ne, jer sedaleko više bojim nečega drugoga.

ROBERT (odmahuje glavom): Ti da se bojiš?Richarde, ne vjerujem ti. Pratio sam tvoj duh

još od onda kada smo bili djeca. Ti ne znaššto je to moralni strah.

RICHARD (lagano ga uhvati za ruku): Čuj. Ona jemrtva. Leži u mom krevetu. Ja gledam njezinotijelo koje sam varao — obilno, i mnogo puta.Pa i ljubio, i plakao nad njim. A znam i daje njezino tijelo uvijek bilo moj vjerni rob.Meni, samo meni ona se davala... (Zašuti i okrenese na drugu stranu, nesposoban da i dalje govori.)

ROBERT (blago): Ne trpi zbog toga, Richarde.Nije potrebno. Ona ti je vjerna, dušom itijelom. Zašto se bojiš?

RICHARD (okrene se prema njemu; gotovo divlje): Ma nijeme zato strah. Nego zato što ću joj tadaprići da bih sve uzeo za sebe, jer ne bihmogao podnijeti da preda ikome drugome onošto je samo njezino a ne moje; jer sam od njeprimio svu vjernost a njezin život osiromašiojer sam mu oduzeo ljubav. Toga se ja bojim.Bojim se da stojim između nje i svakogtrenutka života koji bi trebao biti uistinunjezin, između nje i tebe, između nje inekoga drugoga, između nje i svega drugoga.Zato to neću. Ne mogu i neću. Ne usuđujem se.

(Bez daha se zavali u stolicu; oči mu se sjaje. Robert tihoustane i stane iza njegove stolice.)

ROBERT: Vidiš, Richarde. Rekli smo jedandrugome zapravo sve što je trebalo reći. Nekasad prošlost ostane prošlost.

RICHARD (naglo i grubo): Čekaj malo. Još nešto.Jer i ti me moraš upoznati takvoga kakav sam— kakav sam sada.

ROBERT: Još? Zar postoji još nešto?RICHARD: Rekao sam ti da sam te, kad sam

popodne vidio tvoje oči, sažaljevao. Tvojaponiznost i zbunjenost, tako sam osjećao,učinile su da mi budeš plačidrug. (Napola seokrene prema njemu.) Toga časa osjetio samcijeli naš zajednički prošli život, i zaželiosam te zagrliti oko vrata.

ROBERT (iznenada duboko dirnut): Richarde, od tebeje vrlo plemenito što mi tako opraštaš.

RICHARD (bori se sam sa sobom): Tada sam ti u sebirekao, da bih želio da ne učiniš ništa podloni zakulisno što bi bilo protiv mene – protivnašeg prijateljstva, protiv nje; i da mi jene ukradeš podmuklo, potajice, podlo – umraku, noću – baš ti, Robert, moj prijatelj.

ROBERT: Znam. I to je bilo plemenito od tebe.RICHARD (podigne oči prema njemu i gleda ga netremice):

Ma nije. Nije to plemenito. To je podlo.ROBERT (učini neodlučnu kretnju).Kako to? Zašto?RICHARD (ponovno mu odluta pogled; spusti glas): Eto, i

to ti moram reći, jer u samom dnu mogapodlačkog srca želio sam da me ti i onaprevarite – u mraku, noću – i to podlo, iz

potaje, podmuklo. Ti, najbolji moj prijatelj,i ona. Strastveno i podlački čeznuo sam zatim da zauvijek budem obeščašćen ljubavlju ipohotom, da budem ...

ROBERT (nagne se nad njega i stavi svoje ruke Richardu nausta): Dosta. Dosta. (Skine ruke.) Ali ne;nastavi.

RICHARD: Da zauvijek budem osramoćen stvor, ida svoju dušu ponovno izgradim iz ruševinanjezine sramote.

ROBERT: I zato si želio da ona ...RICHARD (mirnije): Ona je uvijek govorila o

svojoj nevinosti, kao što sam ja, ponizujućise, uvijek govorio o svojoj grešnosti.

ROBERT: Znači, zbog ponosa?RICHARD: Zbog ponosa i zbog podle čežnje. A i

zbog još dubljih pobuda.ROBERT (odlučno): Razumijem te.

(On se vrati na svoje mjesto i, primaknuvši stolicu bliže,najednom počne govoriti.)

ROBERT: Da bar nismo ovdje i da bar sada nismonazočni času koji će nas obojicu – i tebe imene – osloboditi veza koje se zovumoralnost. Jer, moje prijateljstvo prema tebiobvezuje me.

RICHARD: To su, očito, labave veze.

ROBERT: Djelovao sam noću, iz potaje. Takodalje neću. Imaš li hrabrosti da mi dopustišdjelovati slobodno?

RICHARD: Misliš – dvoboj između nas?ROBERT (veoma uzbuđen): Dvoboj naših dviju duša,

koliko se god one razlikovale, protiv svegašto je u njima i u svijetu lažno. Borba tvojeduše protiv utvara vjernosti, moje protivutvara prijateljstva. Sav je život uosvajanju, u pobjedi ljudske strasti nadzakonima kukavštine. Hoćeš li, Richarde? Imašli hrabrosti? Pa i ako se naše prijateljstvorasprši u atome, ako ta borba zauvijekrazbije i posljednju iluziju tvoga života?Prije nego što smo se rodili postojala jejedna vječnost; druga će doći poslije našesmrti. Zasljepljujući čas same strasti –slobodne, bezsramne, neodoljive strasti – tosu jedina vrata kroz koja možemo pobjeći odbijede onoga što robovi zovu životom. Nije lito jezik tvoje mladosti, jezik koji sam takočesto slušao upravo s toga mjesta na kojemu isada sjediš? Jesi li se možda promijenio?

RICHARD (prijeđe rukom preko čela): Da. To je jezikmoje mladosti.

ROBERT (žustro i napregnuto): Richarde, ti si medoveo do te točke. Ona i ja samo smoposlušali tvoju volju. Sam si u mom mozgupokrenuo te riječi. Tvoje su to vlastiteriječi. Hoćemo li? Slobodno? Zajedno?

RICHARD (svladava svoje osjećaje): Zajedno, ne. Svojudionicu izbori sam. Ja te neću osloboditi. Amene pusti da izborim svoju.

ROBERT (ustane, odlučno): Znači, dopuštaš mi?RICHARD (također ustane, mirno): Oslobodi se sam.

(Na vratima se začuje kucanje.)ROBERT (uzbuni se): Što sad to znači?RICHARD (mirno): Pa Bertha, očito. Nisi li je

zamolio da dođe amo?ROBERT: Jesam, ali ... (Gleda oko sebe.) Onda

idem, Richarde.RICHARD: Ne. Idem ja.ROBERT (očajan): Richarde, preklinjem te. Daj da

ja odem. Sve je prošlo. Ona je tvoja. Zadržije i oprosti mi, i ti i ona.

RICHARD: Zato jer si dovoljno darežljiv da mije prepustiš?

ROBERT (zagrije se): Richarde, budeš li takogovorio, učinit ćeš da se naljutim na tebe.

RICHARD: Ljutio se ti ili ne, ja neću ovisiti otvojoj darežljivosti. Ti si je zamolio da senoćas ovdje sastanete, i to sami. Riješite topitanje između sebe.

ROBERT (spremno): Otvori vrata! Ja ću čekati uvrtu. (Ide prema trijemu.) Richarde, objasni jojkako najbolje znaš. Sada je ne bih mogaovidjeti.

RICHARD: Kažem ti, ja idem. A ti, ako hoćeš,čekaj vani.

(On izađe na desna vrata. Robert žurno izlazi kroz trijem, alise istoga časa vrati.)

ROBERT: Kišobran! (Učini nervozan pokret.) Uh!

(Opet izađe kroz trijem. Čuje se kako se otvaraju i zatvarajuvrata u predsoblju. Ulazi Richard, a za njim ide Bertha,obučena u tamnosmeđi kostim; na glavi joj malentamnocrveni šešir. Nema ni kišobrana ni kišnog kaputa.)

RICHARD (vedro): Sretan povratak u staru Irsku!BERTHA (nervozno i ozbiljno): Je li to ono mjesto?RICHARD: Jest. Kako si ga pronašla?BERTHA: Rekla sam kočijašu. Nisam se htjela

raspitivati za put. (Ispitivačkim pogledom zaokružipo sobi.) Nije me čekao? Izašao je?

RICHARD (pokaže prema vrtu): Čeka te. Tamo, vani.Čekao te je i kad sam ja došao.

BERTHA (opet se pribere): Vidiš, poslije svega ipaksi došao.

RICHARD: Mislila si da neću?BERTHA: Znala sam da nećeš moći ostati tamo.

Vidiš, konačno si postao kao i svi drugimuškarci. Morao si doći. Ljubomoran si kao isvi drugi.

RICHARD: Čini se da ti nije drago što si menašla ovdje.

BERTHA: Što se dogodilo među vama?RICHARD: Rekao sam mu da znam sve, da znam već

dosta dugo. Pitao me je: kako? Rekao sam dasam doznao od tebe.

BERTHA: Mrzi li me sad?RICHARD: Ja ne mogu čitati iz njegova srca.BERTHA (bespomoćno sjedne): Da. On me mrzi.

Vjeruje da sam ga učinila budalom – da sam gaizdala. I znala sam da hoće.

RICHARD: Ja sam mu rekao da si prema njemu bilaiskrena.

BERTHA: On u to ne vjeruje. Niti bi itkovjerovao. Trebala sam reći najprije njemu – ane tebi.

RICHARD: Ja sam mislio da je on običanrazbojnik koji je spreman protiv tebeupotrijebiti čak i silu. Od tog sam te moraozaštititi.

BERTHA: To sam mogla i sama.RICHARD: Jesi li uvjerena?BERTHA: Bilo bi dovoljno da si mu rekao da znaš

da sam ja ovdje. Sad me ništa ne možeopravdati. On me mrzi. I ima me pravo mrziti.Ponijela sam se prema njemu nisko i sramotno.

RICHARD (uzme je za ruku): Bertha, pogledaj me.BERTHA (okrene se prema njemu): Što je?RICHARD (zagleda joj se u oči a zatim pusti da joj ruka

padne.): Ne mogu čitati ni iz tvoga srca.

BERTHA (još uvijek ga gleda): Nisi mogao ostativani. Ne vjeruješ mi? Vidiš, posve sam mirna.Od tebe sam bila mogla sve sakriti.

RICHARD: U to sumnjam.BERTHA (lagano zanjiše glavu): O, mogla sam, i to

lako, samo da sam htjela.RICHARD (smrkne se): Sad kad nisi možda ti je i

žao.BERTHA: Pa, možda.RICHARD (neljubazno): Kad si bila luda i rekla

mi! Da si zatajila, meni bi bilo tako lijepo.BERTHA: Kao što ti primjerice tajiš, ne?RICHARD: Da, kao što ja činim. (Okrene se da ode.)

Privremeno, zbogom.BERTHA (uzbuni se i ustane): Zbilja ideš?RICHARD: Dakako. Ovdje je moja uloga završena.BERTHA: Vjerojatno, k njoj?RICHARD (zaprepasti se): Komu?BERTHA: Njezinu gospodstvu. Pretpostavljam da

je sve to dogovoreno, kako bi ti imao dobruispriku da se nađeš s njom i povedeš jedanintelektualni razgovor!

RICHARD (u njemu provali grubost i ljutnja): Da nađemvražju mater!

BERTHA (skine iglu sa šešira i sjedne): Pa u redu. Možeši otići. Sad bar znam što mi je činiti.

RICHARD (vrati se i približi joj se): Ti sama ne vjeruješni u jednu riječ koju si rekla.

BERTHA (mirno): Možeš ići. Zašto ne odeš?RICHARD: Znači, ti si ovamo došla i navela ga

na sve to zbog mene. Je li tako?BERTHA: U svemu tome postoji samo jedna osoba

koja nije budala. A to si ti. Ja ipak jesam.I on je.

RICHARD (nastavi): Ako je tako, onda si se premanjemu ponijela uistinu podlo i sramotno.

BERTHA (upre u njega prstom): Da. Ali tome si biokriv ti. A ja ću tome sada stati na kraj. Jasam jednostavno tvoje oruđe. A ti me uopće necijeniš. Niti si me ikada cijenio, jer samčinila ono što sam činila.

RICHARD: A on te cijeni?BERTHA: On, da. Od svih ljudi koje sam upoznala

otkako smo se vratili, on me jedini cijeni. Injemu je jasno ono što drugi tek sumnjaju.Upravo mi se zato odmah svidio, i još mi seuvijek sviđa. A ona, ona me baš cijeni! Zaštoprije devet godina nisi od nje tražio da pođes tobom?

RICHARD: Bertha, ti znaš zašto. Upitaj sebe.BERTHA: Da, ja znam zašto. Znao si što ću ti

odgovoriti. Upravo zato.RICHARD: Nije zato, Bertha. Ja te čak nisam ni

pitao.BERTHA: Jesi. Znao si da ću ja ići, tražio ti

to ili ne. Ja sam od djela. Ali učinim li

jedno, mogu i nešto drugo. Budući da samstekla ime, mogu se njime i okoristiti.

RICHARD (sve uzbuđenije): Bertha, ja prihvaćam onošto se mora dogoditi. Ja sam ti vjerovao. Ivjerovat ću ti i dalje.

BERTHA: Kako bi se time poslužio protiv mene.Konačno, ostavio me. (Gotovo strastveno): Azašto me onda ne braniš od njega? Zašto sadaodlaziš od mene bez ijedne riječi? Dick,zaboga, reci mi što želiš da učinim?

RICHARD: Ja to ne mogu, draga. (Bori se sam sasobom.) Tvoje će ti srce to samo reći. (Onuhvati obje njezine ruke.) Kad te pogledam, Bertha,osjećam u duši bezumnu sreću. Vidim te upravotakvu kakva jesi. Ali to što sam ja prvi ušaou tvoj život, dakle, prije njega — to tebi nemora značiti ništa. Ti možeš biti njegovaviše nego moja.

BERTHA: To nisam. Ali i prema njemu neštoosjećam.

RICHARD: Pa i ja. Ti možeš biti i njegova imoja. Vjerovat ću ti, Bertha, kao i njemu.Moram. Ja ga ne mogu mrziti jer su te grlilenjegove ruke. Ti si nas zbližila. Postoji utvom srcu nešto što je mudrije od samemudrosti. Tko sam ja da sebe mogu držatigospodarom tvog srca ili srca bilo koje drugežene? Bertha, ljubi ga, budi njegovom, predajmu se ako želiš – ili ako možeš.

BERTHA (sanjarski}: Ostat ću.

RICHARD: Zbogom.

(On ispusti obje njezine ruke i brzo izađe nadesno. Berthasjedi neko vrijeme. Tada ustane i plaho pođe prema trijemu.Kad dođe do njega, zaustavi se i, pomalo neodlučno, okrenese prema vrtu i zazove.)

BERTHA: Ima li koga?

(Istoga časa povuče se opet na sredinu sobe. Tada opetzazove na isti način.)

BERTHA: Ima li koga?

(U otvorenom prolazu koji vodi iz vrta pojavi se Robert.Kaput mu je zakopčan, a okovratnik podignut. Ruke jelagano upro o dovratke; čeka da ga Bertha opazi.)

BERTHA (opazivši ga, ustukne; zatim, brzo): Roberte!ROBERT: Jesi li sama?BERTHA: Jesam.ROBERT (gleda nadesno prema vratima): Gdje je on?BERTHA: Otišao je. (Nervozno.) Prestrašio si me.

Odakle si došao?ROBERT (poprati kretnjom glave riječi): Izvana. Nije li

ti rekao da sam vani i – da te čekam?

BERTHA (brzo): Jest, rekao mi je. Ali uplašilasam se biti ovdje sama. Sva su vrataotvorena, a ja čekam. (Priđe stolu i položi ruku naugao.) Zašto tako stojiš u tom prolazu?

ROBERT: Zašto? Pa i ja se bojim.BERTHA: Čega?ROBERT: Tebe.BERTHA (gleda u pod): Mrziš li me?ROBERT: Bojim te se. (Prekriži ruke na leđima; mirno, ali

pomalo drsko.) Bojim se novoga mučenja – novestupice.

BERTHA (kao i prije): Što sam ti skrivila?ROBERT (zakorači malo naprijed pa stane, onda naglo):

Zašto si me tako mamila? Dan za danom, sveviše i više. Zašto me nisi zaustavila? Moglasi – jednom jedinom riječju. Ali ni riječi!Ja sam zaboravio i na sebe i na njega.Vidjela si. To, da rušim sebe u njegovimočima, da gubim njegovo prijateljstvo. To litražiš od mene?

BERTHA (podigne pogled): To me nikada nisi nipitao.

ROBERT: Pitao? A što?BERTHA: Pa, da li on sumnja – ili zna.ROBERT: A, bi li mi ti to rekla?BERTHA: Bih.ROBERT (krzmajući): Jesi li mu ti rekla – sve?BERTHA: Jesam.

ROBERT: Mislim – i pojedinosti?BERTHA: Sve.ROBERT (usiljeno se smiješi): Shvaćam. Obavila si

pokus za njega. I to na meni. Pa, konačno,zašto ne? Izgleda da sam bio dobar uzorak. Paipak, bilo je to od tebe pomalo okrutno.

BERTHA: Roberte, pokušaj me razumjeti. Morašpokušati.

ROBERT (pristojnom kretnjom): Dobro, pokušat ću.BERTHA: Zašto tako stojiš pored vrata?

Gledajući te postajem nervozna.ROBERT: Pokušavam razumjeti. A i bojim se.BERTHA (ispruži ruku): Ne moraš se bojati.ROBERT (brzo dođe do nje i primi je za ruku. Nepovjerljivo.):

Jeste li mi se običavali smijati – zajedno?(Povuče ruku.) Ali sada moram biti dobar, inačećeš mi se smijati – i noćas.

BERTHA (rastreseno, stavi mu ruku na mišicu): Roberte,molim te, poslušaj me ... Ali ti si takomokar, sav si promokao! (Prijeđe rukom prekonjegova kaputa.) O, ti, jadni moj dječače! Sveto vrijeme stajao si vani na kiši! Na to sampotpuno zaboravila.

ROBERT (smije se): Da, zaboravila si na ovopodneblje.

BERTHA: Ali ti si zbilja skroz naskroz mokar.Moraš promijeniti ovaj kaput.

ROBERT (uzme je za ruke): Reci mi, je li to štoprema meni osjećaš zaista sažaljenje, kao štoon – kao što Richard – veli?

BERTHA: Molim te, Roberte, promijeni kaput, kadti kažem. Možeš se zbog toga jako prehladiti.Promijeni, molim te.

ROBERT: Ali zašto je to sada važno?BERTHA (ogleda se oko sebe): Gdje ti se nalaze

odijela?ROBERT (pokaže vrata na stražnjem zidu): Tamo unutra.

Čini mi se da tamo imam nekakav žaket.(Lukavo.) U mojoj spavaćoj sobi.

BERTHA: Dobro, onda pođi tamo i svuci ovaj sasebe.

ROBERT: A ti?BERTHA: Ja ću pričekati ovdje dok se ne vratiš.ROBERT: Zapovijedaš li mi da to učinim?BERTHA (smije se): Da, zapovijedam.ROBERT (spremno): Onda hoću. (Brzo ode prema

vratima spavaće sobe.) Nećeš mi otići?BERTHA: Neću, čekat ću te. Ali nemoj dugo.ROBERT: Samo čas.

(On ode u spavaću sobu; vrata ostavi otvorena. Bertharadoznalo pogleda oko sebe i tada baci neodlučan pogledprema stražnjim vratima.)

ROBERT (iz spavaće sobe): Nisi otišla?

BERTHA: Nisam.ROBERT: Ovdje sam u mraku. Moram upaliti

svjetlo.

(Čuje se kako Robert kresne žigicom i stavlja sjenilo nasvjetiljku. Kroz vrata dopire žuta svjetlost. Bertha pogleda nasat na narukvici pa sjedne za stol.)

ROBERT (kao i ranije): Sviđa li ti se ovakavsvjetlosni efekt?

BERTHA: Sviđa.ROBERT: Možeš li mu se diviti s tog mjesta na

kojemu si sada?BERTHA: Mogu, baš je fino.ROBERT: To je za tebe.BERTHA (smeteno): Nisam vrijedna čak ni toga.ROBERT (razgovjetno, grubo): Izgubljen ljubavni

trud!BERTHA (nervozno ustane): Roberte!ROBERT: Da?BERTHA: Dođi amo, brzo! Brzo, kad ti kažem!ROBERT: Evo me, gotov sam.

(On se pojavi na vratima, obučen u tamnozelen baršunastikaput. Videći je uzbuđenu, pođe brzo prema njoj.)

ROBERT: Što se dogodilo, Bertha?

BERTHA (dršćući): Bilo me je strah.ROBERT: Što si sama?BERTHA (zgrabi ga za ruke): Znaš što mislim. Živci

su mi prenapeti.ROBERT: Misliš da ću te... ?BERTHA: Roberte, obećaj mi da nećeš misliti na

to. Nikada. Ako me uopće voliš. Ovoga časamislila sam...

ROBERT: Što ti pada na pamet?BERTHA: Ali ako me voliš, obećaj mi.ROBERT: Ako, te volim, Bertha? Obećajem. Dakako

da obećajem. Ali ti sva drhtiš.BERTHA: Daj da negdje sjednem. Začas će proći.ROBERT: Jadna moja Bertha! Dođi, sjedni!

(On je odvede do stolice pored stola. Ona sjedne. On stoji uznju.)

ROBERT (nakon kraće stanke): Je li prošlo?BERTHA: Jest. Bilo je to samo načas. Bila sam

baš bedasta. Bojala sam se da ćeš... Htjelasam da budeš uza me.

ROBERT: Da bi... da bi me natjerala da tiobećam da više neću misliti o onome?

BERTHA: Da.ROBERT (radoznalo): Ili radi nečega drugog?

BERTHA (beznadno): Roberte, nečega me je bilostrah, a ne znam čega.

ROBERT: A sada?BERTHA: Sad si ti tu. Mogu te vidjeti. I prošlo

je.ROBERT (rezignirano): Prošlo, da. Izgubljeni

ljubavni trud.BERTHA (podigne pogled prema njemu): Čuj, Roberte.

Htjela bih ti objasniti sve to. Dicka ne moguprevariti. Nikada. Ni u čemu. Rekla sam musve – sve od početka. Onda je išlo sve daljei dalje; a ti mi ipak nikada nisi ništagovorio niti me upitao. A to bih željela.

ROBERT: Bertha, je li to istina?BERTHA: Jest, jer sam se bojala da bi ti mogao

pomisliti da sam i ja kao... kao i druge,koje si ti vjerojatno upoznao kao takve. Amislim da je i Dick bio u pravu. Zašto daišta tajimo?

ROBERT (nježno): Pa ipak, tajne mogu biti islatke. Ne mogu?

BERTHA (smiješi se): Da, znam da mogu. Ali, vidiš,ja ne mogu Dicku ništa zatajiti. Osim toga,kakve to ima koristi? Na kraju sve se tajneipak otkriju. Nije li bolje da se sve odmahzna?

ROBERT (nježno i pomalo sramežljivo): Ali, Bertha,kako si mu mogla sve ispričati? Zbilja jesi?Svaku pojedinost koja se dogodila između nas?

BERTHA: Jesam. Sve što me je pitao.ROBERT: Je li te puno – ispitivao?BERTHA: Pa ti znaš kakav je on. On se raspituje

za sve. Od početka do kraja.ROBERT: I o poljupcima?BERTHA: Pa jasno. Sve sam mu rekla.ROBERT (polako odmahuje glavom): Pa ti si posve

mala, zapravo. I nije te bilo sram?BERTHA: Ne.ROBERT: Baš nimalo?BERTHA: Ne. A i zašto? Pa je li to nešto

strašno?ROBERT: A kako je on to primio? Reci mi. I ja

bih htio znati sve.BERTHA (smije se): Uzbudio se. Više nego obično.ROBERT: Zašto? Pa može li njega još uvijek što

uzbuditi?BERTHA (uvijeno): Da, i to jako. Kada se ne

zadubi u to svoje filozofiranje.ROBERT: Više nego mene?BERTHA: Više nego tebe? (Zamisli se.) Kako ja mogu

na to odgovoriti? Pretpostavljam da steobojica takvi.

(Robert se okrene u stranu i gleda prema trijemu; jednom ilidvaput zamišljeno prijeđe rukom preko kose.)

BERTHA (umilno): Opet se ljutiš na mene?ROBERT (zlovoljno): Ma ti se ljutiš na mene.BERTHA: Ne, Roberte. Pa zašto bih se ljutila?ROBERT: Zato jer sam te molio da dođeš na ovo

mjesto. Trsio sam se da ga uredim za tebe.(Neodređenom kretnjom zaokruži po sobi.) Osjećajtišine.

BERTHA (dodirne prstima njegov kaput): I to. Tvojlijepi baršunasti kaput.

ROBERT: Znaš, ni ja od tebe neću ništa tajiti.BERTHA: Podsjećaš me na nekoga s jedne slike.

Sviđaš mi se na njoj... Ali, valjda se neljutiš?

ROBERT (namršti se): Da. Pogriješio sam. Moliosam te da dođeš amo. To sam osjetio kad samte gledao iz vrta i ugledao te – tebe, Berthu– kako tu stojiš. (Bespomoćno) Ali što samdrugo mogao učiniti?

BERTHA (tiho): Misliš zato što su ovamo dolazilei druge?

ROBERT: Da.

(Nekoliko koraka odmakne se od nje. Zbog naglog vjetrasvjetiljka malo zadrhti. On malo spusti stijenj.)

BERTHA (prati ga očima): Ali to sam znala i prijenego što sam došla. Ne ljutim se na tebe zbogtoga.

ROBERT (slegne ramenima): Konačno, zašto bi se iljutila na mene? Ne ljutiš se čak ni na njega– zbog istog razloga – ili još gorega.

BERTHA: Je li ti to rekao o sebi?ROBERT: Jest. Rekao mi je. Mi jedan drugome

ovdje sve priznamo. Ali, promijenimo temu.BeERTHA: Ja pokušavam prijeći preko toga.ROBERT: I to ti ne smeta?BERTHA: Trenutno ne. Samo, ne volim misliti o

tome.ROBERT: To je tek tjelesno, misliš; nešto što

je malo važno?BERTHA: Meni to ne smeta. Bar ne sada.ROBERT (gleda je preko ramena): Međutim, ima nešto

što bi te vrlo zabrinjavalo, i što ti ne bimogla podnijeti, ne?

BERTHA: Što to?ROBERT (okrene se prema njoj): Pa kad to s ovom ili

onom osobom ne bi bilo tek nešto tjelesno,ili nešto trenutačno. Kad bi to bilo neštočisto i produhovljeno — samo s jednom osobom— s jednom ženom. (Smiješi se.) Ali, možda, uzto i osjetilno. Uostalom, na to se obično isvodi, prije ili kasnije. Bi li i tadapokušala prijeći preko toga i oprostiti?

BERTHA (igra se s narukvicom): Komu?ROBERT: Pa, bilo komu. Meni.BERTHA (mirno): Ti misliš, Dicku?

ROBERT: Rekao sam meni. No, bi li?BERTHA: Misliš da ću se ja osvećivati? Pa ne

mora li i Dick biti slobodan?ROBERT (upre prst u nju): Ne govoriš iz svog srca,

Bertha.BERTHA (ponosno): Govorim, i neka bude tako:

neka i on bude slobodan. Jer i on je meniostavio slobodu.

ROBERT (ne popušta): A znaš li zašto? Irazumiješ li to? I sviđa ti se to? I želiš datako bude? I to te usrećuje? I konačno te iusrećilo? Oduvijek? Usrećio te taj darslobode kojim te je darovao – još prije devetgodina?

BERTHA (gleda ga razrogačenih očiju): Ali zašto mi,Roberte, postavljaš tolika pitanja?

ROBERT (ispruži obje ruke prema njoj): Jer sam ti jamogao ponuditi jedan drugi dar – dar skromani jednostavan, kakav sam i sam. A ako želišznati koji, reći ću ti i to.

BERTHA (gleda na svoj sat): Prošlost je prošlost,Roberte. Ali sad mislim da moram ići. Skoroće devet.

ROBERT (naglo): Ne, ne. Još ne. Treba priznatijoš nešto, a mi imamo pravo razgovarati.

(On brzo prođe ispred stola i sjedne do nje.)

BERTHA (okrene se prema njemu i položi mu na rame lijevuruku): Da, Roberte. Znam da me voliš. Netrebaš mi to reći. (Umilno.) Noćas mi ne morašpriznati ništa više.

(Kroz trijem u naletu zapuhne vjetar; čuje se šum lišća.Plamen svijeće brzo zatreperi.)

BERTHA (pokaže preko njegova ramena): Pogledaj kakojako puše!

(Robert, ne ustavši, nagne se nad stol i još više spusti stijenj.Soba je u polutami. Svjetlo što dolazi kroz vrata spavaćesobe još je jače.)

ROBERT: Vjetar je sve jači. Zatvorit ću vrata.BERTHA (osluškuje): Ne, to još uvijek kiši. Bio

je to samo nalet vjetra.ROBERT (takne joj rame): Reci mi ako ti je zrak

previše hladan. (Napola ustane.) Zatvorit ću.BERTHA (zadržava ga): Nemoj. Nije mi zima. Osim

toga, Roberte, ja sad idem. Moram.ROBERT (odvažno): Ne, nikako. Nema sada

nikakvog moram. Mi smo ovdje za toostavljeni. A ti, Bertha, nisi u pravu.Prošlost nije tek prošlost. Ona je sad ovdje.Moji osjećaji prema tebi isti su sada kao ionda, samo što si ih ti u ono vrijeme —prezrela.

BERTHA: Ne, Roberte, nisam.ROBERT (nastavi): Jesi. I to sam osjećao a da

nisam ni znao, svih tih godina — sve do sada.Pa čak i dok sam živio — ti znaš kakav je toživot bio, o njemu ne voliš misliti — dok samživio onaj život na kakav si me osudila.

BERTHA: Ja?ROBERT: Da, i to onoga časa kad si prezrela moj

skroman i jednostavan dar koji sam ti ponudio– i umjesto moga primila njegov.

BERTHA (gleda ga): Ali ti nikada nisi...ROBERT: Nisam. Jer ti si izabrala njega. To sam

vidio. Vidio sam to još one prve noći kad smose našli, sve troje zajedno. Zašto siizabrala njega?

BERTHA (spusti glavu): Zar to nije ljubav?ROBERT (nastavi): I svake noći kad bismo nas

dvojica – on i ja – došli na onaj ugao gdjebismo se sastajali s tobom, ja bih to opazioi osjetio. Sjećaš li se tog ugla, Bertha?

BERTHA (kao i prije): Sjećam.ROBERT: Ja sam to osjećao i onda kad biste vas

dvoje pošli u šetnju a ja sam hodao ulicom. Aviše no ikad osjećao sam to kad bi mi govorioo tebi, i kad mi je rekao da odlazi.

BERTHA: Zašto tada više no ikad?ROBERT: Jer sam tada počinio prema njemu svoj

prvi izdajnički čin.

BERTHA: Roberte, što to govoriš? Kakav to tvojprvi izdajnički čin prema Dicku?

ROBERT (kima glavom): I ne zadnji. On mi jegovorio o tebi i o sebi. O tome kakav će bitivaš zajednički život, slobodan, i tako dalje.Da, slobodan! Ali tebe nije htio čak nipitati hoćeš li s njim. (Gorko.) Nije. A ti sisvejedno pošla.

BERTHA: Ja sam htjela biti s njim. Ti znaš...(Podigne glavu i gleda ga.) Ti znaš kako nam jetada bilo – Dicku i meni.

ROBERT (ne obazirući se): Ja sam mu savjetovao dapođe sam – da tebe ne povede – neka živi sam,pa neka ustanovi je li ono što prema tebiosjeća ipak samo nešto prolazno, što bi moglorazoriti tvoju sreću i njegovu karijeru.

BERTHA: Da, Roberte. To nije bilo lijepo odtebe, bar ne prema meni. Ali opraštam ti, jersi mislio na njegovu i na moju sreću.

ROBERT (nagne se još više prema njoj): Ne, Bertha.Nije tako bilo. U tome i jest moja izdaja. Jasam mislio na sebe – mislio sam da bi se ti,kad on ode, mogla okrenuti od njega, i on odtebe. A ja bih ti tada bio ponudio svoj dar.Danas znaš kakav bi to bio dar. Jednostavanskroman darak što ga muškarac nudi ženi.Možda ne najbolji. Ali bio on najbolji ilinajgori – bio bi tvoj.

BERTHA (okrene se od njega): On nije poslušao tvojsavjet.

ROBERT (kao i prije): Nije. A one noći kad stepobjegli – kako sam bio sretan!

BERTHA (grčevito sklopi ruke): Smiri se, Roberte. Jaznam da si me uvijek volio. Ali zašto me nisizaboravio?

ROBERT (gorko se nasmije): Kako sam bio sretan kadsam se vraćao uz gatove i u daljini vidiobrod sav osvijetljen, dok je plovio niz crnurijeku i konačno te oteo, meni! (Smirenije.)Ali zašto si izabrala njega? Zar me uopćenisi voljela?

BERTHA: Jesam. Bio si mi drag kao njegovprijatelj. Mi smo često razgovarali o tebi.Vrlo često. Svaki put kad bi nam pisao, ilikad bi Dicku slao novine i knjige. I ja te,Roberte, još uvijek volim. (Gleda ga u oči.)Nikada te nisam zaboravila.

ROBERT: Ni ja tebe. Znao sam da ću te opetvidjeti. Čak i one noći kad si bilaotputovala, znao sam da ćeš se vratiti. Iupravo sam vam zato pisao, i činio sve da vasopet vidim, i to ovdje.

BERTHA: I konačno sam tu. Bio si u pravu.ROBERT (polako): Devet godina! I sad si devet

puta ljepša!BERTHA (smiješi se): Zbilja? A što vidiš u meni?ROBERT (zagleda se u nju): Čudesnu i divnu ženu.BERTHA (gotovo s gađenjem): Ma, molim te, nemoj mi

tako govoriti.

ROBERT (ozbiljno): I više od toga; mlada i lijepakraljica.

BERTHA (prasne u smijeh): Ali Roberte!ROBERT (spusti glas i još se više nagne nad nju): Ali ne

znaš li da si divno ljudsko biće? Ne znaš lida imaš lijepo tijelo? Lijepo i mlado?

BERTHA (ozbiljno): Jednoga dana bit ću i stara.ROBERT (odmahne glavom): To ne mogu zamisliti.

Ali noćas si i mlada i lijepa. Noćas si mi sevratila. (Strastveno.) Tko zna što će sutrabiti? Možda te više nikada neću vidjeti ilite neću vidjeti takvu kakvu te vidim sada.

BERTHA: Bi li tada trpio?ROBERT (ogleda se po sobi ne odgovorivši na pitanje): Ova

soba i ovaj sat pripremljeni su za tvojdolazak. Kad odeš – sve će otići.

BERTHA (sa zebnjom): Ali, Roberte, vidjet ćeš meopet... istu kao i prije.

ROBERT (gleda je otvorenim očima): Tada će on –Richard – trpjeti.

BERTHA: On ne trpi.ROBERT (jednom kimne): Trpi on, trpi.BERTHA: On zna da se mi volimo. Prema tome, tu

nema nikakva zla.ROBERT (podigne glavu): Ne, nema zla. Pa zašto i

ne bismo? On jos i ne zna što ja osjećam. Aovdje nas je ostavio same, noću, u ovaj sat,zato što to želi doznati – želi seosloboditi.

BERTHA: Čega?ROBERT (još joj se više približi; dok govori, snažno je drži za

gornji dio ruke): Svakog zakona, Bertha, svakespone. Cijeloga svog života on je težio zavlastitom slobodom. I strgnuo je sve lanceosim jednoga, a taj jedan strgnut ćemo mi.Bertha – ti i ja.

BERTHA (gotovo nečujno): Jesi li siguran?ROBERT (još zagrijanije): Uvjeren sam da nijedan

zakon što ga je čovjek stvorio nijeposvećeniji od strasti. (Gotovo neobuzdano.)Tko nas je stvorio samo za nekoga? A ako smostvoreni takvi, onda je to zločin protivnašega vlastitog bića. Nema nikakva zakonaosim poriva. Zakoni su za robove. Bertha,izgovori moje ime! Daj da čujem kako gaizgovara tvoj glas. Izgovori, nježno!

BERTHA (nježno): Robert!ROBERT (ovije joj ruke oka ramena): Samo težnja prema

mladosti i ljepoti ne umire. (Pokazuje trijem.)Slušaj!

BERTHA (uzbuni se): Što?ROBERT: Pada kiša. Ljetna kiša pada na zemlju.

Noćna kiša. Tama, i toplina, i bujicastrasti. Ljubljena je noćas zemlja –ljubljena i osvojena. Obujmile je rukenjezinog ljubavnika; a ona je sva tiha. Recinešto, mila!

BERTHA (iznenada se nagne naprijed i osluhne): Pst!

ROBERT (sluša, pa se nasmije): Nije ništa. Nemanikoga. Sami smo.

(Kroz vrata trijema nadre udarac vjetra; čuje se šumotpalog lišča. Plamen svijeće poskakuje.)

BERTHA (pokaže svijeću): Pogledaj.ROBERT: To je vjetar. Iz druge sobe, uostalom,

dolazi dovoljno svjetla.

(On ispruži ruku preko stola i ugasi svjetiljku. Svjetlo izdruge sobe osvjetljuje mjesto gdje oni sjede. Soba je posvetamna.)

ROBERT: Jesi li sretna? Reci mi.BERTHA: Idem sad, Roberte. Vrlo je kasno. Budi

zadovoljan.ROBERT (gladi je po kosi): Još ne, još ne. Reci mi,

voliš li me bar malo?BERTHA: Volim te, Roberte. Mislim da si dobar.

(Napola ustane.) Jesi li zadovoljan?ROBERT (zadržava je, ljubi joj kosu): Ne idi, Bertha!

Imaš još vremena. Voliš li i ti mene? Dugosam čekao. Voliš li nas obojicu – i njega imene? Reci mi, Bertha! Istinu! Reci mi. Recimi svojim očima. Ili govori!

(Ona ne odgovara. Čuje se kako tiho pada kiša.)

TREĆI ČIN

Salon u kući Richarda Rowana u Merrionu. Mimokretnavrata na desnoj strani zatvorena su; također i dvokrilnavrata koja vode u vrt. Preko prozora na lijevoj stranipovučeni su zeleni baršunasti zastori. Soba je u polumraku.Rano je ujutro slijedećeg dana. Bertha sjedi pored prozora igleda van kroz razmak među zastorima. Na njoj je dugaprostrana haljina boje šafrana. Kosa joj je lagano začešljanapreko ušiju, a na potiljku svezana u čvor. Ruke je skupila ukrilu. Lice joj je blijedo i iscrpljeno.

Kroz mimokretna vrata ulazi Brigid, s peruškom i otiračemza prašinu u ruci. Kani prijeći kroz sobu, ali, videći Berthu,naglo se zaustavi i nesvjesno pokazuje znakove zadovoljstva.

BRIGID: Tako rano, gospođo? Srce me boli kadVas vidim. Ma zašto ste ustali tako rano?

BERTHA: Koliko je sati?BRIGID: Tek je prošlo sedam, gospođo. Jeste li

već dugo na nogama?BERTHA: Pa, ne dugo.BRIGID (približi joj se): Jeste li što loše sanjali,

pa ste se probudili?BERTHA: Nisam spavala čitavu noć, pa sam ustala

da vidim izlazak sunca.BRIGID (otvori dvokrilna vrata): Tako je lijepo jutro

poslije tolike kiše. (Okrene se.) Ali, gospođo,

zacijelo ste vrlo umorni. Što će rećigospodin kad vidi što ste učinili? (Pođe dovrata radne sobe i pokuca.) Gospodine Richard!

BERTHA (obazre se uokolo): On nije ovdje. Izišaoje još prije jedan sat.

BRIGID: Tamo na obalu, zar ne?BERTHA: Da.BRIGID (dođe do nje i nagne se nad naslon stolice): Muči

li Vas štogod, gospođo?BERTHA: Ne, Brigid.BRIGID: Ne brinite se. On je oduvijek takav,

odluta nekamo sam bez cilja. Čudna je pticagospodin Richard, i uvijek je bio. Buditeuvjereni da znam za svaki njegov korak. MoždaVas muči što on ovdje unutra (pokazuje na radnusobu) provodi pola noći s knjigama? Pustitega neka bude sam. Vratit će Vam se on opet.On je posve uvjeren, gospođo, da sunce sja sVašeg lica.

BERTHA (tužno): Prošla su ta vremena.BRIGID (povjerljivo): A imam dosta razloga da Vas

podsjećam na to – još od onda kad Vam jeudvarao. (Sjedne pored Berthe, spusti glas.) Znate lida je on o Vama običavao govoriti samo meni,a ne majci. Bog je pomilovao? O Vašimpismima, i o svemu?

BERTHA: Što? O pismima koja sam mu pisala?BRIGID (ushićeno): Pa da! Još ga uvijek vidim

kako sjedi za kuhinjskim stolom, maše nogama

i na dugo i široko raspreda o Vama i njemu, oIrskoj i o vrag bi ga znao o čemu – i tomeni, staroj i neukoj ženi. Ali uvijek je biotakav. Ali kad bi se morao naći s nekimuznositim i pametnim, onda je bio jošuznositiji. (Iznenada pogleda Berthu.) Ali Viplačete! Ma nemojte, ne plačite! Bit će jošlijepih dana.

BERTHA: Ne, Brigid, takvi dani dolaze samojedanput u životu. Ostatak života ne služiničemu osim sjećanju na te dane.

BRIGID (utihne načas; onda ljubazno): Gospođo, bisteli možda htjeli šalicu čaja? To bi Vasvjerojatno smirilo.

BERTHA: Bih. Ali mljekar još nije došao.BRIGID: Nije. Gospodin Archie mi je rekao da ga

probudim prije nego on dođe. Ide se malovoziti kolima. Ali ostala mi je jedna šalicamlijeka od sinoć. Ovoga časa zakuhat će mivoda u kotliću. Biste li htjeli uz čaj ijedno malo jaje?

BERTHA: Ne, hvala.BRIGID: Ili jedan lijepi komadić dvopeka?BERTHA: Ne, Brigid, hvala Vam. Samo šalicu

čaja.BRIGID (pođe prema mimokretnim vratima): Idem

načas. (Stane, okrene se i pođe prema lijevim vratima.)Ali najprije moram probuditi gospodinaArchieja, inače će biti plača.

(Ona izađe na lijeva vrata. Poslije nekoliko trenutaka Berthaustane i pođe prema radnoj sobi. Široko otvori vrata ipogleda unutra. Vidi se mala neuredna soba, u njoj mnogopolica za knjige, veliki pisaći stol s papirima i ugašenomsvjetiljkom; pored stola tapecirana stolica. Neko vrijemeostane kod vrata, a tada ih ponovno zatvori, a da nije ušla usobu. Ponovno se vrati do stolice pored prozora i sjedne.Kroz desna vrata ulazi Archie, obučen kao i ranije, a za njim iBrigid.)

ARCHIE (prilazi joj, pruži lice na poljubac i reče): Buongiorno, mamma!

BERTHA (poljubi ga): Buon giorno, Archie! (Zatim seobrati Brigid i reče joj): Jeste li mu obukli i drugumajicu ispod one?

BRIGID: Nije dao, gospođo.ARCHIE: Mama, nije mi hladno.BERTHA: Ali rekla sam ti da je obučeš, nisam?ARCHIE: Ma nije hladno!BERTHA (izvadi iz glave češalj i na obje strane začešlja mu

kosu unatrag): Još ti je uvijek san u očima.BRIGID: Pošao je sinoć u krevet odmah nakon što

ste izašli.ARCHIE: Mama, znaš li da će mi dati da vozim?BERTHA (ponovno stavi češalj u kosu; iznenada ga zagrli):

O, kako je to velik čovjek, kad može voditikonja.

BRIGID: Vidite ga, lud je za konjima.

ARCHIE (oslobodi se): Tjerat ću ga da ide brzo.Vidjet ćeš, mama, s prozora. Bičem. (Nastojioponašati pucketanje bičem i iz svega glasa poviče:)Avanti!

BRIGID: Pa tako tući jadnog konja?BERTHA: Dođi da ti obrišem usta. (Iz džepa na

haljini izvadi rupčić, navlaži ga jezikom i čisti Archieju usta.)Sav si se zamazao, ti mali prljavko.

ARCHIE (ponovi i nasmije se): Zamazao! Što znači»zamazao«?

(Začuje se buka; na rešetkama prozora zazveči kanta zamlijeko.)

BRIGID (razmakne zastore i pogleda van): Evo ga!ARCHIE (brzo): Čekajte me. Gotov sam. Mama, do

viđenja! (Žurno je poljubi i okrene se da ode.) Je litatica gore?

BRIGID (zgrabi ga za ruku): Gubi se sad!BERTHA: Archie, čuvaj se, i nemoj ostati dugo,

jer te inače više neću pustiti.ARCHIE: Dobro. Gledaj kroz prozor pa ćeš me

vidjeti. Do viđenja.

(Brigid i Archie izlaze na lijeva vrata. Bertha ustane, još višerazmakne zastore, pa, stojeći u dubini prozora, gleda van.Čuje se kako se otvaraju vanjska vrata; buka glasova i kantaza mlijeko. Vrata se zatvaraju. Za časak dva vidi se kakoBertha pozdravlja veselo mašući rukom u znak pozdrava.

Ulazi Brigid i stane iza nje, gledajući preko njezinihramena.)

BRIGID: Pogledajte ga kako sjedi. Drži seozbiljno, onako kako Vi volite.

BERTHA (iznenada se povuče s dotadašnjeg položaja):Maknimo se s prozora. Neću da me vide.

BRIGID: Ali zašto, gospođo?BERTHA (pođe prema mimokretnim vratima): Recite da

nisam ustala, da mi nije dobro. Ne moguvidjeti nikoga.

BRIGID (ide za njom): A koga to, gospođo?BERTHA (zaustavi se): Pričekajte časak.

(Ona osluškuje. Na ulaznim vratima začuje se kako netkokuca.)

BERTHA (neko vrijeme stoji neodlučno; zatim reče): Ne,recite da sam kod kuće.

BRIGID (neodlučno): U salonu?BERTHA (užurbano): Da. Recite da sam upravo

ustala.

(Brigid izađe nalijevo. Bertha pođe prema dvokrilnimvratima i počne nervozno prebirati prstima po zastorima,kao da ih namješta. Čuje se kako se otvaraju vratapredsoblja. Ulazi Beatrice Justice, pa, budući da se Bertha

odmah ne okrene, neodlučno zastane kod vrata na lijevojstrani. Obučena je kao i prije; u ruci drži novine.)

BEATRICE (naglo stupi naprijed): Gospođo Rowan,oprostite mi što dolazim u ovo vrijeme.

BERTHA (okrene se): Dobro jutro, gospođiceJustice. (Pođe prema njoj.) Je li se štodogodilo?

BEATRICE (nervozno): Pa ne znam. Upravo sam tohtjela Vas upitati.

BERTHA (gleda je ispitivački): Vi ste bez daha.Nećete sjesti?

BEATRICE (sjeda): Hvala.BERTHA (sjedne nasuprot njoj i pokaže novine): Ima li

što u novinama?BEATRICE (nervozno se nasmije i otvori novine): Ima.BERTHA: O Dicku?BEATRICE: Da. Evo, ovdje. Dug članak, uvodnik

mog rođaka. Čitav njegov životopis. Želite lipogledati?

BERTHA (uzme novine i otvori ih): Gdje je to?BEATRICE: Na sredini. Nosi naslov: Ugledni

Irac.BERTHA: Je li... za Dicka ili protiv njega?BEATRICE (srdačno): Dakako, za njega! Pročitajte

što on kaže, o gospodinu Rowanu. A znam i daje Robert sinoć ostao dugo u gradu, samo dabi napisao taj članak.

BERTHA (nervozno): Da. Jeste li uvjereni?BEATRICE: Jesam. Do vrlo kasno u noć. Čula sam

kad se vratio. Dva sata su već odavno bilaprošla.

BERTHA (promatra je): To vas je uznemirilo?Mislim, što Vas je probudio u to doba noći.

BEATRICE: Ja imam lagan san. Ali znala sam dadolazi iz ureda pa sam... Slutila sam da jepisao članak o gospodinu Rowanu, pa da jezato došao tako kasno.

BERTHA: Kako ste se brzo tome domislili?BEATRICE: Pa, poslije onoga što se jučer

popodne ovdje zbivalo, mislim, Robert jerekao da je gospodin Rowan prihvatio tomjesto. Posve je prirodno da sam pomislila...

BERTHA: A, da. Pa naravno!BEATRICE (naglo): Ali nije me uznemirilo to.

Nego odmah poslije toga iz sobe mog rođakačula se buka.

BERTHA (zgužva novine u rukama; bez daha): Bože! Štose dogodilo? Recite mi!

BEATRICE (promatra je): Zašto Vas to tolikouzbuđuje?

BERTHA (zavali se i usiljeno se nasmije): Pa zaista, bašsam luda! Prenapeti su mi živci. A i loše samspavala. Zato sam i ustala tako rano. Alirecite mi, što se zapravo zbilo?

BEATRICE: Pa čulo se kako vuče po podu putnutorbu. Zatim sam čula kako hoda po sobi i

tiho zviždi. Onda je zaključao torbu ipovezao je remenjem.

BERTHA: Pa on putuje!BEATRICE: To me i uzbunilo. Bojala sam se da se

posvadio s gospodinom Rowanom pa da ga jenapao u članku.

BERTHA: Ali zašto bi se oni svađali? Jeste limožda opazili da se među njima štogod zbiva?

BEATRICE: Mislim da jesam. Neku hladnoću.BERTHA: Od nedavno?BEATRICE: Prije nekog vremena.BERTHA (izravna novine): A znate li možda razlog?BEATRICE (krzmajući): Ne.BERTHA (poslije stanke): Dobro, ali ako ga u članku

hvali, kao što ste rekli, onda se nisuposvadili. (Neko vrijeme razmišlja.) A napisao gaje prošle noći?

BEATRICE: Da. Odmah sam kupila novine da vidim.Ali zašto onda odlazi tako naglo? Čini mi seda nešto nije u redu. Slutim da se među njimanešto dogodilo.

BERTHA: Bi li Vam bilo žao?BEATRICE: Bilo bi mi veoma žao. Znate, gospođo

Rowan, Robert je moj prvi rođak, i duboko bime rastužilo kad bi se on prema gospodinuRowanu loše ponio, i to sada kad se onkonačno vratio; ili kad bi se oni ozbiljnoposvadili, osobito jer...

BERTHA (poigrava se s novinama): Jer...

BEATRICE: Jer je upravo moj rođak uvijeknagovarao gospodina Rowana da se vrati. I topada na moju dušu.

BERTHA: Trebalo bi padati na dušu gospodinaHanda, ne?

BEATRICE (nesigurno): I na moju. Jer, kad jegospodin Rowan bio još vani, ja sam o njemugovorila svom rođaku, pa sam u stanovitomsmislu i ja...

BERTHA (kima glavom): Razumijem. Pa je to paloVama na dušu. Samo to?

BEATRICE: Mislim da je tako.BERTHA (gotovo veselo): Ispada da ste upravo Vi,

gospođice Justice, vratili mog muža u Irsku.BEATRICE: Ja, gospođo Rowan?BERTHA: Da, Vi. Najprije ste mu slali pisma, a

zatim ste, kao što ste upravo rekli, govorilio tome svom rođaku. Ne mislite li da steupravo Vi osoba koja ga je vratila?

BEATRICE (naglo pocrveni): Ne. S tim se ne bihmogla složiti.

BERTHA (promatra je načas; tada se okrene na stranu): Viznate da moj muž, otkada se vratio, piše vrlomnogo.

BEATRICE: Zaista?BERTHA: Niste to znali? (Pokaže na radnu sobu.)

Veći dio noći provodi tamo u pisanju. Noć nanoć.

BEATRICE: U radnoj sobi?

BERTHA: U radnoj sobi, ili u spavaćoj. Zoviteje kako god hoćete. Tamo i spava, na otomanu.Tamo je spavao i prošle noći. Pokazat ću Vamako ne vjerujete.

(Ustane da pođe prema radnoj sobi. Beatrice se brzopridigne i odlučnom kretnjom odbije.)

BEATRICE: Dakako da vjerujem, gospođo Rowan,kad mi Vi kažete.

BERTHA (ponovno sjedne): Da. On piše. I tozacijelo o nečemu što je u njegov život ušlotek nedavno – poslije našeg povratka u Irsku.Neka promjena. Znate li možda Vi, je li se unjegovu životu što promijenilo? (Istražuje nanjezinu licu.) Znate li, osjećate li?

BEATRICE (mirno odgovara na njezin pogled): GospođoRowan, ne možete to pitanje postaviti meni.Ako se u njegovu životu nakon vašeg povratkaišta zbilo, onda biste to Vi morali znati iosjetiti.

BERTHA: Isto tako morali biste i Vi znati. Viste veoma bliski našoj kući.

BEATRICE: Ja nisam jedina osoba bliska ovojkući.

(Nekoliko trenutaka gledaju se hladno u tišini. Bertha odložinovine pa sjedne na stolicu, još bliže Beatrici.)

BERTHA (položi ruku na Beatricino koljeno): GospođiceJustice, znači, i Vi me mrzite?

BEATRICE (s naporom): Mrzim? Ja?BERTHA (ustrajno ali blago): Da. Vi znate što znači

nekoga mrziti?BEATRICE: Ali zašto bih Vas mrzila? Nikada

nisam nikoga mrzila.BERTHA: Jeste li ikoga ljubili? (Položi ruku na

Beatricin zglavak.) Recite mi. Jeste li?BEATRICE (kao i Bertha): Jesam. Ali davno.BERTHA: Sada ne?BEATRICE: Ne.BERTHA: Možete mi to reći – posve iskreno.

Pogledajte mi u oči.BEATRICE (pogleda je): Da, mogu.

(Kratka stanka. Bertha povuče ruku i, kao zbunjena, okreneglavu.)

BERTHA: Maloprije ste rekli da je i jedna drugaosoba bliska našoj kući. Mislite na svogrođaka... Je li na njega?

BEATRICE: Da.BERTHA: Niste ga još zaboravili?BEATRICE (tiho): Pokušala sam.BERTHA (sklopi ruke): Vi me mrzite. Mislite da sam

sretna. Kad biste samo znali kako se varate!

BEATRICE (odmahuje glavom): Ne varam se.BERTHA: Sretna! A ne razumijem ništa od onoga

što piše, ni na koji način mu ne mogu pomoći,ne razumijem ni pola od onoga što mi kadštokaže! A Vi biste to mogli, i možete.(Uzbuđeno.) Ali ja se bojim za njega, bojim seza njih obojicu. (Iznenada ustane i pođe premapisaćem stoliću.) On ne smije otići tek tako.(Izvadi iz ladice podložak za pisanje i u velikoj žurbi napišenekoliko redaka.) Ne, pa to je nemoguće! Je li onlud? (Okrene se Beatrici.) Je li on još kod kuće?

BEATRICE (gleda je s čudenjem): Jest. Jeste li mumožda pisali da dođe amo?

BERTHA (ustaje): Jesam. Poslat ću Brigid da toodnese. Brigid!

(Onda brzo izađe na lijeva vrata.)

BEATRICE (gleda za njom, zatim instinktivno): Dakle,istina je!

(Ona baci pogled prema Richardovoj radnoj sobi i obimrukama se uhvati za glavu. Zatim se pribere, uzme novine smalog stola, otvori ih, izvadi korice s naočalama iz ručnetorbice, stavi naočale na oči, nagne se i stade čitati. Iz vrtadolazi Richard Rowan. Obučen je kao i prije, ali mu je ovajput na glavi mek šešir, a u ruci nosi lagan štap.)

RICHARD (zastane kod dovratka i promatra je nekolikotrenutaka): Tamo vani (pokazuje prema obali) imazlih duhova. Slušam kako blebeću još od zore.

BEATRICE (skoči na noge): Gospodine Rowan!RICHARD: Uvjeravam vas. Otok je pun glasova.

Čuo sam i Vaš. Rekao je: »Pa drukčije Vas nebih mogla vidjeti«. A i njezin glas. Ali,uvjeravam Vas, sve su to zli dusi. Ja sam,međutim, odozgo prema dolje načinio znakkriža, i to ih je ušutkalo.

BEATRICE (zamuckuje): Gospodine Rowan, došla samtako rano jer... da Vam pokažem... to jenapisao Robert... o Vama... prošle noći.

RICHARD (skine šešir): Draga moja gospođiceJustice, jučer ste mi, mislim, rekli zaštoste došli, a ja nikada ništa ne zaboravljam.(Ide prema njoj i pruža ruku.) Dobro jutro!

BEATRICE (naglo skine naočale i složi novine u ruci): Došlasam zbog ovoga. Tu je članak o Vama. Robertga je napisao prošle noći. Hoćete li gapročitati?

RICHARD (nakloni se): Pročitati ga, sada? Dakakoda hoću!

BEATRICE (sva očajna;gleda ga): Oh, gospodineRowan, kako mi je teško kad Vas gledam takva.

RICHARD (otvori novine i stane čitati): Smrt prečasnogkanonika Mulhalla. Je li to?

(Bertha se pojavi na vratima slijeva, stane i sluša.)

RICHARD (okrene stranicu): Aha, evo ga! UgledniIrac. (Počne čitati, glasno, oporim glasom): »Odmnogih problema s kojima se suočava našazemlja, nije najmanje važan ni problemnjezina odnosa prema onoj njenoj djeci, kojasu, napustivši je u času kad ih je onanajviše trebala, uoči dana dugo očekivanepobjede ipak dozvala k sebi, njoj koju sukonačno naučili ljubiti u osami i progonstvu.Rekosmo u progonstvu, ali tu moramorazlikovati dvoje. Postoji ekonomsko ipostoji duhovno progonstvo. Postoje jednikoji su je napustili u potrazi za kruhom okojemu ovisi život i drugi, da, njezinanajobdarenija djeca, koja su je napustila dabi u drugim zemljama potražila onu duhovnuhranu, kojom jedan narod, zajednica ljudskihbića, krijepi svoj život. Oni koji sebidozovu u pamćenje intelektualni život Dublinaod prije deset godina, sjećat će se dobro igosp. Rowana. Nešto od one divlje gorčinekoja je razdirala srce...«

(On podigne oči s novina i ugleda Berthu kako stoji poredvrata. Zatim odloži novine i stade je gledati. Duga šutnja.)

BEATRICE (napreže se): Vidite, gospodine Rowan,Vaš je dan konačno svanuo. Čak i ovdje. I

vidite da u Robertu imate dragog prijatelja,prijatelja koji Vas razumije.

RICHARD: Jeste li zapazili onu malu frazu napočetku: ».. .koja su, napustivši je u časukad ih je ona najviše trebala«?

(Pogleda ispitivački Berthu, okrene se i pođe u radnu sobu;za sobom zatvori vrata.)

BERTHA (kao za sebe): Svega sam se odrekla zbognjega, svoje vjere, obitelji, svog mira.

(Sjedne tromo u naslonjač. Beatrice pođe prema njoj.)

BEATRICE (slabašno): Ali ne osjećate li i Vi dasu ideje gospodina Rowana...

BERTHA (gorko): Ideje i ideje! Ali na tomsvijetu ljudi imaju i drugih ideja ili ih barnastoje imati. I oni ga moraju uvažavatiunatoč njegovim idejama, jer je on sposobanstvoriti nešto. Mene, ne. Ja nisam ništa.

BEATRICE: Ali Vi ste uz njega.BERTHA (s još većom gorčinom): Besmislica,

gospođice Justice! Ja sam samo stvar, koju jeon upleo u svoju mrežu, a moj sin je — lijepoime koje se daje djeci. Mislite li Vi da samja kamen? Mislite li Vi da ja to ne vidim unjihovim očima, i kako se odnose prema menikad nekoga sretnem?

BEATRICE: Ne dopustite, gospođo Rowan, da vasponizuju.

BERTHA (uznosito): Ponizuju! Ja sam vrlo ponosnana sebe, ako Vas to zanima. Što su oni zanjega ikada učinili? Ja sam ga učinilačovjekom. Što su svi oni u njegovu životu? Neviše od smeća pod njegovim cipelama! (Ustane iuzbuđeno hoda gore-dolje.) I on me može prezirati– može sada, kao i svi drugi. Pa i Vi memožete prezirati. Ali me nikada nećeteponiziti, nitko od vas.

BEATRICE: Zašto sad mene optužujete?BERTHA (uzbuđena, pođe prema njoj): Toliko sam se

već napatila. Oprostite ako sam bila grubaprema Vama. Željela bih da budemoprijateljice. (Pruža ruke.) Hoćete li?

BEATRICE (prihvati njezine ruke): Rado.BEATRICE (gleda je): Kako su ti divne trepavice!

A oči ti imaju tako tužan izraz!BEATRICE (smiješi se): S njima vrlo malo vidim.

Vrlo su slabe.BERTHA (srdačno): Ali zato lijepe.

(Ona je nježno zagrli i poljubi. Zatim se, pomalo sramežljivo,povuče. Slijeva ulazi Brigid.)

BRIGID: Gospođo, osobno sam mu predala.BERTHA: Je li mi poslao kakvu poruku?

BRIGID: Upravo je odlazio, gospođo. Rekao je daće doći amo nešto poslije mene.

BERTHA: Hvala Vam.BRIGID (izlazeći): Biste li, gospođo, možda sada

željeli čaja i dvopeka?BERTHA: Ne sada, Brigid. Možda kasnije. Kad

dođe gospodin Hand, smjesta ga uvedite.BRIGID: Da, gospođo.

(Izađe na lijevu stranu.)

BEATRICE: Gospođo Rowan, ja sad idem, prijenego što on dođe.

BERTHA (pomalo plaho): Znači, sprijateljile smose?

BEATRICE (istim tonom): Pokušat ćemo. (Okrene se.)Dopuštaš li mi da izađem kroz vrt? Ne bih sadhtjela sresti svog rođaka.

BERTHA: Naravno. (Uzme je za ruku.) Tako je čudnošto ovako razgovaramo. Ali to sam oduvijekželjela. A ti?

BEATRICE: Mislim da sam i ja.BERTHA (lagano se smije): Čak i u Rimu. Kad bih s

Archiejem izašla na šetnju, znala samrazmišljati o tebi, o tome kako izgledaš, jermi je Dick pričao o tebi. Znala sampromatrati žene koje bi izlazile iz crkve ilise vozile u kočijama, i pomisliti da možda

tako izgledaš i ti. Jer Dick mi je rekao dasi crnka.

BEATRICE (ponovno nervozno): Zaista?BERTHA (stisne joj ruku): Onda zbogom – za sada!BEATRICE (izvuče ruku): Do viđenja!BERTHA: Otpratit ću te do vrata.

(Ona je isprati kroz dvokrilna vrata. Upute se zajedno krozvrt. Iz radne sobe izlazi Richard Rowan. Zaustavi se kodvrata i pogleda niz vrt Zatim se okrene, pođe prema malomstolu, podigne novine i počne čitati Poslije nekolikotrenutaka na vratima se pojavi Bertha;zastane, pa ga gledasve dok nije dovršio. On ponovno odloži novine i okrene seda opet pođe u radnu sobu.)

BERTHA: Dick!RICHARD (stane): Molim?BERTHA: Nisi razgovarao sa mnom.RICHARD: Nemam ti što reći. A ti?BERTHA: Ne želiš znati – što se dogodilo prošle

noći?RICHARD: To ja nikada neću ni doznati.BERTHA: Ako me upitaš, reći ću ti.RICHARD: Ti ćeš mi reći. Ali ja nikada neću

doznati. Nikad na tom svijetu.BERTHA (primiče mu se): Dick, reći ću ti istinu,

kao što sam ti uvijek rekla. Nikada ti nisamlagala.

RICHARD (stisne ruke i podigne ih u zrak; strastveno): Da,da! Istinu! Ali kažem ti, neću je nikadadoznati.

BERTHA: Zašto si onda prošle noći otišao odmene?

RICHARD (gorko): U času kad ti je to bilonajpotrebnije.

BERTHA (prijeteći): Ti si me na to nagovarao. Nezato jer me voliš. Kad bi me ti volio ili kadbi znao što je ljubav, ne bi me bio ostavio.Ti si me na to nagovarao zbog sebe.

RICHARD: Ja sebe nisam stvorio. Takav sam kakavjesam.

BERTHA: Kako bi mi to uvijek mogao baciti ulice. Da me poniziš pred sobom, kao što si meuvijek ponižavao. Da ti sam budeš slobodan.(Pokaže vrt.) S njom! To je tvoja ljubav! Svakati je riječ laž!

RICHARD (svladava se): Beskorisno je moliti te dame poslušaš.

BERTHA: Tebe poslušati! To može samo ona! Zaštobi ti sa mnom gubio vrijeme? Govori njoj!

RICHARD (kima glavom): Sad shvaćam. Sad si jeotjerala od mene, kao što si svakoga tjeralaod mene – svakog prijatelja ako sam ga ikadaimao, svako ljudsko biće ako mi se samopokušalo približiti. Ti je mrziš.

BERTHA (uzbuđeno): Nije riječ o tome! Moje jemišljenje da si nju učinio nesretnom, kao štosi nesretnom učinio i mene, i kao što si i

svoju majku učinio nesretnom i tako je ubio.Ženoubojica! To je tvoje ime!

RICHARD (okrene se kao da će otići): Arrivederci.BERTHA (uzbuđeno): Ona je divan i plemenit

značaj. Volim je. Ona je sve što nisam ja — ipodrijetlom i odgojem. Ti si je pokušaorazoriti ali nisi mogao. Jer ti je dorasla —ne ja. I ti to znaš.

RICHARD (gotovo viče): Koga vraga sada govoriš onjoj?

BERTHA (sklopi ruke): Oh, kako bih bila sretna date nikada nisam srela! Kako proklinjem tajdan!

RICHARD (gorko): Ja ti stojim na putu, je li? Ati bi voljela biti slobodna. Ali dovoljno jeda kažeš samo jednu jedinu riječ.

BERTHA (ponosno): Spremna sam, kad god ti tozaželiš.

RICHARD: Tako da se možeš sastajati sa svojimljubavnikom – i to posve slobodno?

BERTHA: Da.RICHARD: Noć na noć?BERTHA (gleda preda se i govori uzbuđena do krajnosti):

Sastajati se sa svojim ljubavnikom! (Ispružiruke.) S mojim ljubavnikom! Da! S mojimljubavnikom!

(Iznenada brizne u plač i spusti se na stolicu, skrivajući licerukama. Richard joj se polako približi i dodirne joj rame.)

RICHARD: Bertha! (Ona ne odgovara.) Bertha,slobodna si!

BERTHA (odbaci njegove ruke i skoči na noge): Ne dotičime se! Ti si za mene stranac. Ništa u meni nerazumiješ – ništa što se događa u mom srcuili duši. Stranac! Živim sa strancem!

(Na vratima predsoblja začuje se kucanje. Bertha brzoobriše rupčićem oči i sprijeda popravi haljinu. Richard natrenutak osluškuje, upitno gleda u nju, pa, okrenuvši se,pođe u radnu sobu. Slijeva uđe Robert Hand. Obučen je utamnosmeđe odijelo, a u ruci drži smeđi šešir od zečjedlake.)

ROBERT (za sobom tiho zatvori vrata): Poslala si pomene.

BERTHA (ustane): Jesam. Ti si lud ako misliš daćeš otići samo tako — ni ne došavši amo – bezi jedne riječi!

ROBERT (pođe prema stolu na kojemu leže novine i bacipogled na njih): Što sam imao reći rekao sam tu.

BERTHA: Kad si to napisao? Prošle noći nakonmog odlaska?

ROBERT (otmjeno): Da budemo iskreni – jedan dionapisao sam – u glavi, prije nego si otišla.Ostatak – najlošiji dio – napisao samkasnije. Mnogo kasnije.

BERTHA: I mogao si pisati prošle noći!

ROBERT (slegne ramenima): Ja sam dobro dresiranaživotinja. (Približi joj se.) Nalutao sam se prošlenoći poslije... bio sam u uredu, uprorektorovoj kući, u jednom noćnom klubu,lutao sam ulicama, pa u svojoj sobi. Predočima mi je stalno bila tvoja slika, u rucitvoja ruka. Bertha, prošlu noć neću nikadazaboraviti. (Ostavi šešir na stolu i uzme je za ruku.)Zašto me ne gledaš? Ne smijem te nidodirnuti?

BERTHA (pokazuje vrata radne sobe): Unutra je. Dick.ROBERT (ispusti njezinu ruku): U tom slučaju, djeca

moraju biti dobra.BERTHA: Kamo odlaziš?ROBERT: U tuđe krajeve. To jest, mom rođaku

Jacku Justiceu alias Psećoj Pravdi, u Surrey.On ima zgodno malo seosko imanje, a i zrak jevrlo ugodan.

BERTHA: A zašto ideš?ROBERT (gleda je u tišini): Ne možeš li se domisliti

razlogu?BERTHA: Zbog mene? ROBERT: Da. U ovom času nije mi baš ugodno

ostati ovdje.BERTHA (bespomoćno sjedne): Ali od tebe je to

okrutno, Roberte. Okrutno je i za mene, pa iza njega. .

ROBERT: Je li pitao... što se dogodilo?

BERTHA (očajna, sastavi ruke): Nije. On me odbijaišta pitati. Kaže da neće nikada doznati.

ROBERT (ozbiljno kima glavom): Richard tu imapravo. Uvijek je u pravu.

BERTHA: Ali, Roberte, ti moraš razgovarati snjim.

ROBERT: A što da mu kažem?BERTHA: Istinu! Sve!ROBERT (razmisli): Ne, Bertha. Ja sam muškarac

koji govori s muškarcem. Ne mogu mu sve reći.BERTHA: On će povjerovati da ti odlaziš jer se

bojiš suočiti se s njim nakon prošle noći.ROBERT (nakon stanke): U redu, ja nisam ni u

kojem slučaju veća kukavica od njega.Razgovarat ću s njim.

BERTHA (ustaje): Pozvat ću ga.ROBERT (zgrabi je za ruke): Bertha! A što se prošle

noći dogodilo? Koja je to istina koju jamoram reći? (Gleda je ozbiljno u oči): Jesi li ti utoj svetoj ljubavnoj noći bila moja? Ili samja to sanjao?

BERTHA (blago se nasmiješi): Sjeti se svog sna omeni. Snivao si da sam prošle noći bilatvoja.

ROBERT: I je li ta istina – san? Moram li mu toreći?

BERTHA: Da.ROBERT (poljubi joj obje ruke): Bertha! (Još nježnijim

glasom.) U čitavome mom životu samo je taj san

stvaran. Ostalo ću zaboraviti. (Ponovno jojpoljubi ruke.) A sada mu mogu reći istinu.Pozovi ga.

(Bertha pođe prema vratima Richardove radne sobe ipokuca. Nema odgovora. Opet pokuca.)

BERTHA: Dick! (Nema odgovora.) Ovdje je gospodinHand. Htio bi razgovarati s tobom; oprostitise s tobom. On putuje. (Nema odgovora. (Onastane šakom tući po vratima i uznemirenim glasom poviče.)Dick! Odgovori mi!

(Richard Rowan izade iz radne sobe. Odmah pođe premaRobertu, ali ne pruža mu ruku.)

RICHARD (mirno): Zahvaljujem ti na tvomljubaznom članku o meni. Je li istina da sise došao oprostiti?

ROBERT: Nemaš mi na čemu zahvaljivati,Richarde. Sada kao i uvijek tvoj samprijatelj. Sada čak i više nego prije.Richarde, vjeruješ li mi?

(Richard sjedne na stolicu i rukama pokrije lice. Bertha iRobert šutke se gledaju. Tada se ona okrene i tiho izađenadesno. Robert pođe prema Richardu i stane pored njega,podbočivši se rukama o naslon stolice. Gleda ga nadolje.

Duga šutnja. Čuje se kako Prodavačica ribe, prolazećiulicom, izvikuje.)

PRODAVAČICA RIBE: Svježe haringe iz Dublinskogzaljeva! Svježe haringe iz Dublinskogzaljeva. Haringe iz Dublinskog zaljeva!

ROBERT (tiho): Richarde, priznat ću ti istinu.Slušaš Ii me?

RICHARD (otkrije lice i nasloni se, spreman slušati):Slušam.

(Robert sjedne na stolicu pored njega. Čuje se kakoProdavačica ribe i dalje izvikuje.)

PRODAVAČICA RIBE: Svježe haringe! Haringe izDublinskog zaljeva!

ROBERT: Richarde, nisam uspio. To je ta istina.Vjeruješ li mi?

RICHARD: Slušam te.ROBERT: Nisam uspio. Ona je tvoja, kao što je

bila tvoja i prije devet godina kad si jesreo prvi put.

RICHARD: Misliš, kad smo je mi sreli prvi put.ROBERT: Da. (Nekoliko trenutaka gleda dolje.) Da

nastavim?RICHARD: Da.ROBERT: Otišla je. Ostavila me je sama — već

drugi put. Pošao sam prorektoru i tamo

večerao. Rekao sam mu da si bolestan i da ćešdoći jedne druge noći. Onda sam sastavionekoliko epigrama, novih i starih – pa i onajo dva kipa. Popio sam jedan claret-cup. Ondasam pošao u svoj ured i napisao članak.Zatim...

RICHARD: Zatim?ROBERT: Zatim sam pošao u neki noćni klub. Bilo

je tamo nekih ljudi — pa i žena. Bar suizgledale kao žene. S jednom od njih samplesao. Zamolila me da je otpratim kući. Danastavim?

RICHARD: Nastavi.ROBERT: Otpratio sam je kući u kočiji. Stanuje

u blizini Donnybrooka. U kočiji se dogodiloono što bi časni Duns Scotus nazvao smrćuduha. Da nastavim?

RICHARD: Da.ROBERT: Plakala je. Rekla mi je da je bivša

žena nekog odvjetnika. Ponudio sam jojdvadeset šilinga jer mi je rekla da nemanovaca. Ali nije htjela uzeti, i jako jeplakala. Zatim je iz bočice koju je nosila utorbici popila malo melise. Otpratio sam jedo ulaza u kuću. Tada sam pješice pošao kući.Kad sam ušao u sobu, otkrio sam da mi jekaput poliven melisom. Jučer nisam imao srećeni sa svojim kaputima: to je bio već drugi.Tada mi je pala na pamet misao da promijenimodijelo i da otplovim jutarnjim parobrodom.

Spakirao sam se i pošao spavati. I sadaupravo putujem prvim vlakom u Surrey, svomrođaku Jacku Justiceu. Možda na petnaestdana. A možda i na dulje vrijeme. Gadim li tise?

RICHARD: Zašto nisi putovao brodom?ROBERT: Prespavao sam ga.RICHARD: I ti si nakanio krenuti a da se i ne

oprostiš – a da amo ni ne dođeš?ROBERT: Da.RICHARD: Zašto?ROBERT: Moja priča nije tako lijepa, a?RICHARD: No ipak si došao.ROBERT: Bertha mi je poslala poruku da dođem.RICHARD: Ali zbog toga...ROBERT: Ali zbog toga ne bih dolazio.RICHARD: Bi li te pogodilo to što bih ja, u

slučaju da si otišao a da nisi došao amo,shvatio to — onako kako ja već shvaćam?

ROBERT: Pa jasno, bi.RICHARD: U što ti, dakle, želiš da ja vjerujem?ROBERT: Želim da vjeruješ da sam promašio. Da

je Bertha tvoja kao što je bila tvoja i prijedevet godina kad si je – kad smo je – sreliprvi put.

RICHARD: A želiš li znati što sam ja učinio?ROBERT: Ne.RICHARD: Smjesta sam se vratio kući.

ROBERT: Jesi li čuo kad se Bertha vratila?RICHARD: Nisam. Čitavu noć sam pisao. I

razmišljao. (Pokaže na radnu sobu.) Tu unutra.Pred zoru sam izašao i prošetao s kraja nakraj obale.

ROBERT (odmahuje glavom): Patiš. Mučiš sam sebe.RICHARD: Osluškujem glasove oko sebe. Glasove

onih koji kažu da me vole.ROBERT (pokaže na desna vrata): Onaj. A moj?RICHARD: I još jedan.ROBERT (smiješi se; desnim kažiprstom dodirne čelo):

Istina je. Moja zanimljiva ali pomalomelankolična sestrična. I što su ti rekli?

RICHARD: Rekli su mi da izgubim nadu.ROBERT: Mora se priznati, zanimljiv način

iskazivanja ljubavi. Pa jesi li očajavao?RICHARD (ustaje): Nisam.

(Kod prozora se začuje neka buka. Na jednom od okana vidise Archiejevo lice pritisnuto uz staklo. Čuje se njegov glaskako doziva.)

ARCHIE: Otvorite prozor! Otvorite prozor!ROBERT (pogleda Richarda): Jesi li, Richarde, –

tamo na obali – zajedno s drugima čuo injegov glas? Glas svoga sina. (Smiješi se.)Slušaj, samo beznađe!

ARCHIE: Dajte, molim vas, otvorite prozor!

ROBERT: Richarde, možda je tamo sloboda kojutražimo – ti na jedan, ja na drugi način. Unjemu, ne u nama. Možda.

RICHARD: Možda...?ROBERT: Rekao sam »možda«. A možda i sigurno,

kad bi...RICHARD: Kad bi, što?ROBERT (jedva se zamjetljivo smiješi): Kad bi on bio

moj sin.

(On pođe prema prozoru i otvori ga. Upadne Archie.)

ROBERT: Kao i jučer, a?ARCHIE: Dobro jutro, gospodine Hand. (On potrči

prema Richardu i poljubi ga.) Buon giorno, babbo.RICHARD: Buon giorno, Archie.ROBERT: A gdje ste bili, mladi moj gospodine?ARCHIE: Vani, s mljekarom. Gonili smo konja.

Išli smo prema Booterstownu. (Skine kapu i baci jena jednu stolicu) Jako sam gladan.

ROBERT (uzme šešir sa stola): Richarde, do viđenja.(Pruža mu ruku) Do našega slijedećeg susreta!

RICHARD (ustane, dodirne mu ruku): Do viđenja!

(Bertha se pojavi na vratima zdesna.)

ROBERT (opazi je; Archieju): Uzmi kapu. Pođi samnom. Kupit ću ti slatkiš i ispričati priču.

ARCHIE (obrati se Berthi): Mogu li, mama?BERTHA: Možeš.ARCHIE (uzima kapu): Ja sam spreman.ROBERT (Richardu i Berthi): Tati i mami zbogom. Ali

ne veliki zbogom.ARCHIE: Hoćete li mi ispričati bajku?ROBERT: Bajku? Zašto ne? Pa ja sam tvoj

Vilinski kralj.

(Oni zajedno izlaze kroz dvokrilna vrata pa kroz vrt. Kad suotišli Bertha priđe Richardu i ovije mu ruku oko struka.)

BERTHA: Dick, mili, vjeruješ li sad da sam tibila vjerna? I prošle noći, kao i uvijek?

RICHARD (žalosno): Ne pitaj me, Bertha.BERTHA (stisne se još jače uz njega): Jesam, bila sam,

dragi. Vjeruj mi! Čitava sam se dala – tebi.Svega sam se odrekla zbog tebe. Ti si me uzeo– i ti si me ostavio.

RICHARD: A kad sam te to ostavio?BERTHA: Ostavio si me: i čekala sam da mi se

vratiš. Dick, dragi, dođi mi. Sjedni. Sigurnosi vrlo umoran!

(Ona ga povuče na sofu. On sjedne gotovo se oslanjajući onjezinu ruku. Ona sjedne na prostirač ispred naslonjača idrži ga za ruku.)

BERTHA: Da, dragi. Čekala sam te. Bože moj,kako sam onda trpjela – kada smo bili u Rimu!Sjećaš li se još terase naše kuće?

RICHARD: Da.BERTHA: Znala sam tamo sjediti i čekati te s

djetetom i njegovim igračkama, čekati te svedok on ne bi počeo spavati. Mogla sam vidjetisve krovove grada i rijeku, Tevere. Kako se unas zove ta rijeka?

RICHARD: Tiber.BERTHA (miluje svoje lice njegovom rukom): Dick, bilo

je divno, samo što sam bila tužna. Bila samsama, Dick, zaboravljena i od tebe i oddrugih. Činilo mi se da je mom životu došaokraj.

RICHARD: Nije još ni započeo.BERTHA: Pa sam znala gledati u nebo, koje je

bilo tako lijepo, bez jednog oblaka, i gradza koji si rekao da je tako star; zatim bihse sjetila Irske i nas.

RICHARD: Nas?BERTHA: Da. Nas. Nije prošao ni jedan dan a da

ne bih vidjela nas, tebe i mene, kad smo seprvi put sreli. I svakog dana života gledam

taj prizor. Nisam li ti bila vjerna sve tovrijeme?

RICHARD (duboko uzdahne): Jesi, Bertha. Bila sinevjesta u progonstvu.

BERTHA: Kamo god pošao, za tobom ću. Ako i sadaželiš otići, i ja ću s tobom.

RICHARD: Ostat ću. Još je prerano da izgubimnadu.

BERTHA (opet mu miluje ruku): Nije istina dasvakoga želim otjerati od tebe. Željela samvas zbližiti – tebe i njega. Pričaj mi.Govori mi iz dubine svog srca o onome štoosjećaš i što te tišti.

RICHARD: Ranjen sam, Bertha.BERTHA: Kako ranjen, mili? Objasni mi što

misliš. Pokušat ću razumjeti sve što kažeš.Kako si to ranjen?

RICHARD (oslobodi ruku, pa, uhvativši je obim rukama zaglavu, zabaci je natrag i duboko joj se zagleda u oči): Uduši mi je duboka, duboka rana sumnje.

BERTHA (nepokretna, gleda): Sumnje u mene?RICHARD: Da.BERTHA: Ja sam tvoja. (Šaptom.) Pa i ako ovog

jutra umrem, tvoja sam.RICHARD (još uvijek je gleda i govori kao nekome

odsutnome): Zbog tebe sam ranio svoju dušu –i ta rana sumnje neće nikad moći zacijeliti.Ja nikada neću znati, nikad dok sam na tomsvijetu. Ne želim znati ni vjerovati. I ne

tiče me se. Želim te, ali ne u tamivjerovanja, već u neprestanoj, živoj sumnjišto ranjava. Zadržati te bez ikakvih obveza,čak i bez spona ljubavi, kako bih se itijelom i dušom sjedinio s tobom u krajnjojgoloti – za tim sam ja čeznuo. A sad sam,Bertha, odjednom umoran. Umara me moja rana.

(Umorno se ispruži na sofi. Bertha ga još uvijek drži za ruku,i govori mu vrlo nježno.)

BERTHA: Zaboravi me, Dick. Zaboravi me pa meljubi ponovno, kao onda, prvi put. Želim svogljubavnika. Da se sretnem s njim, da pođem snjim, da mu se predam. Tebi, Dick. O, mojčudni divlji ljubavniče, vrati mi se opet!

(I sklopi oči.)

POGOVORJOYCEOVO DUBLINSKO ISHODIŠTE

Među svim europskim piscima, upravo je IracJames Joyce dao najveći i najoriginalnijiprinos razvoju modernizma u književnosti.Glavna djela u kojima su se u samoj formiiskazale njegove ideje, a ujedno i ni od kogadrugog dosegnuto bogatstvo i inventivnostjezika, jesu Uliks (1922.) i Finneganovo bdjenje(1939.). Ako su njegove dvije zbirke pjesama idrama Prognanici manje značajna djela, po kojimasamima ne bi bio poznat, dvije druge ranijeknjige, zbirka pripovijedaka Dublinci (1914.) iroman Portret umjetnika u mladosti (1916.), vrlo suvrijedna ostvarenja, koja valja čitati zbognjih samih, ali su ona i stepenice do većspomenuta dva autorova najzrelija i najpunijadostignuća.

Rođen je u Dublinu, 2. veljače 1882. godine,u obitelji u kojoj se rodilo četrnaestorodjece, od kojih je desetoro preživjelo svojedjetinjstvo. Otac, veseljak – malograđanin,poslao je sina na školovanje isusovcima, kodkojih se, ozbiljan i uzoran đak, zamalozaredio. Studirao je na Sveučilišnom koledžu uDublinu, a zatim otišao u Pariz gdje se s mukomodržavao pišući književne prikaze za irskenovine. Vratio se nakon nekoliko mjeseci uDublin, gdje mu je majka bila na umoru. Iduće

godine upoznao je Noru Barnacle, s kojom jeuskoro napustio domovinu. Nije htio da seslužbeno vjenčaju, a u Irskoj je nelegaliziranživot u dvoje bio nemoguć. Vjenčali su se 27godina poslije, da bi njihovo dvoje djece ubudućnosti izbjeglo komplikacije okonasljeđivanja. Najprije u Puli, a zatim uTrstu, uzdržavao se poučavanjem engleskogjezika, a kad je izbio rat, sklonio se uneutralnu Švicarsku. Poslije okupacijeFrancuske, u Drugom svjetskom ratu, napustio jePariz nakon više od dva desetljeća života unjemu, i ponovno se obreo u Zürichu, gradu gdjeje još ranije izdržao nekoliko teških operacijaočiju. Nakon nekoliko mjeseci umro je zbogperforacije čira na dvanaestercu, 13. siječnja1941.

Uz nešto stihova i jednu dramu, napisao jeuz par sitnijih rukopisa, četiri knjige prozekoje po svom stilu predstavljaju evoluciju isve složeniju razradu u biti iste konvencije oddjela u djelo, pa se ona, zapravo, i posadržaju uvijek vraćaju na bitno istu temu, alije iz knjige u knjigu obrađuje kompleksnije isimbolički, sve jače se udaljujući odčinjeničnog realizma.

U danima koje je proveo u istarskompodneblju, Joyce se, kad nije podučavao – ilipio, bavio s dvije stvari: razrađivao je svojeteorijske misli o estetici (jedan od izvora pokojima ih primjereno nazivaju proučavatelji

jest »Pulska bilježnica«), a uz to bio jezaokupljen rukopisom priča o svom rodnom gradu,koji je počeo još kod kuće – tri pripovijetketiskao je več u irskim novinama – a dopunio izaključio u Trstu i u Rimu, gdje je kraćevrijeme boravio.

Zbirka od petnaest novela, Dublinci (Dubliners),o građanima je irske prijestolnice, a pokazujezebnje i iskustva, zabave i poroke, krizesavjesti i svijesti građana irskoga glavnoggrada, od djetinjstva do starosti. Pisananaturalističkom preciznošću, stilska pažljivostte knjige stvara simboličke vrijednosti, kojedjelu daju izrazimo moderne kvalitete.Objavljeno je ono 1914., više od osam godinanakon što ga je Joyce poslao prvom od nekolikonakladnika, koje je pokušao zainteresirati zasvoj rukopis, a oni, odnosno slagari, zbognekih su se pojedinosti u tekstu, koje namdanas ne bi zapele za oko, pobojali kazne izapljene kad izdanje bude otisnuto!

U jednom pismu nakladniku, koji jenaposljetku i objavio knjigu, Joyce kaže da jehtio napisati »poglavlje o moralnoj povijestisvoje zemlje« i da je za mjesto zbivanjaizabrao Dublin, jer mu se taj grad učinio»središtem paralize«. Nemoć i osjećaj kako jesvaka aktivnost spriječena zaista su najšira,ali ne i imenovana tema svih tih priča (osimako se svećenika u prvoj ne shvati kao

metonimiju, kao predstavnika te – u knjizipsihološke – boljetice.)

Nedostaje volje i duhovnog poticaja;zamijenili su ih egoističnost, usredotočenostna sebe, opsjednutost materijalnim probitkom,onesposobljenost za veće i samostalne činove.Joyce ne kritizira otvoreno; njegov ujednačenton, neemocionalan, neutralan iskaz, kojirijetko vrednuje, a nikada ne sudi, proizlazeiz talenta koji, da bi postigao svoju svrhu,zatomljuje glas s vlastitog stanovišta.

Želio je biti objektivan, pa piše stilom»savjesne sitničavosti«, kojim, zaključuje, nemože nikog uvrijediti. »Nisam kriv što se zadahiz lijenog pepela, starih krpa i otpadaka nemože ukloniti s mojih priča«. Zamislio je daprve tri priče pripadnu njegovom djetinjstvu,da im slijede priče o mladenaštvu, pak one ozrelosti.

Posljednje bi se bavile javnim životom:»Bršljanov dan...« govori o politici, »Majka« oumjetnosti u provincijskom okružju, »Milost« oreligiji. Kad je naknadno dodao i posljednju,petnaestu, ona kao da je sabrala motive svihkoje su prethodile. Svom bratu Stanislavuobraćao se iz Trsta pitanjima o brojnimtehničkim pojedinostima o komunalnim službama(policija, ambulante...) i lokalnoj politici.Upotrijebio ih je funkcionalno, a da to ne budenaturalistički izvještaj o materijalnimokolnostima svakodnevnih zbivanja.

Sve priče imaju, uvjetno rečeno, dva vida.Jedan je tematika, koja ih približavanaturalizmu i pripovjednoj tehnici kasnedevetnaestostoljetne beletristike, a drugi jevrlo suptilan, nenametljiv simbolizam, kojipojedinostima daje i neizravno, dubljeznačenje. Po toj dvojakosti Dublinci su na polaputa od realizma do modernizma: čitaju se zbogonoga što predočavaju, ali i zbog onoga štodiskretno naviještaju i ne zaključujući slikudogađanja stvaraju raznolik, a po nečemu izajednički, jedinstven, karakterističan smisao,što ga autor otkriva ili, zapravo, što ga samdaje zbivanjima i sudbinama pojedinaca o kojimagovori. Neke od ovih priča čitamo lakše, jerspecifičnost irske situacije, političke,kulturne, vjerske, ne određuje bitno našurecepciju. Te su priče dosta univerzalne poonomu što pokazuju. Druge pak, manji broj njih,zahtijevaju određenu obaviještenost o sredinikoja je potakla Joyceovo stvaranje, apripovjedna tehnika koja će se u kasnijimdjelima mnogo više nametnuti pažnji, ovdje jejoš u prvim pokušajima.

Možda je najbliža realizmu u novelamaJoyceovih neposrednih prethodnika, njegovanovela »Penzion«. Mladić koji je skrivio drugostanje gazdaričine kćeri prinuđen je da jeoženi. Situacija je jasna, razmišljanje trojeglavnih likova u granicama je okolnosti koje sudo situacije dovele. Ono što je baš Joyceovo

jest sveprisutnost teme u nizu varijacija – uzbivanjima, u mislima, u simboličkom značenjudetalja u društvenom okolišu i u govoru.Obuhvaća fizičku prijetnju nasilna djevojčinabrata, ovisnost o poslodavcu – vlasniku velikekatoličke vinarske tvrtke, prinudnu taktikugazdarice; a vjerske institucije, otjelovljeneu crkvenom zvoniku, bdiju nad gradom ikontroliraju ga. Sasvim je joyceovska osobitostjedna pojedinost, koju teško da će zapazitinetko tko grad Dublin ne poznaje kao sam pisac:crkva u ulici Malborough, u koju se gđa. Mooneysprema nakon što je bezbolno po sebe obavilarazgovor s nesretnim »zavodnikom«, posvećena je– kaže nam jedan nedavni komentator –Bezgrješnom začeću... Taj tip ironije, kojanastaje upotrebom lokalnih dublinskihčinjenica, provlači se i čitavim Uliksom.

Otvorenija interpretacijama, a opet u bitijednostavna, jest priča »Eveline«. Djevojkakojoj je nakon teške bolesti umrla majka, ikoja je izložena stalnoj kritici nepovjerljivaoca, zaljubljena je u mornara i sprema se snjime pobjeći u Buenos Aires, gdje on navodnoima stan i gdje će je on, vjeruje, ona,oženiti. Situacija nam se čini jasna: djevojkaje u opasnosti. Kako, međutim, da budemosigurni? Mi pratimo njezine misli, a mladića,Franka (što znači »iskren, otvoren«) čitatelj ine susreće. Na večer, pri ukrcavanju na brod,Eveline u zadnjoj sekundi odustaje. U tom

prizoru, međutim, pisac nam više ne predočavanjezine misli. Zašto se to dogodilo?Nepovjerenje, obveza prema ocu, strah odbudućnosti? To autor ne tumači i ne razrađuje.

A nikad nećemo saznati je li Frank bio takavkako mu ime kaže – ili je lagao.

Što je zajedničko tim dvjema pričama,usprkos jednoznačnosti jednog svršetka iproblemnosti drugog? Protagonisti su smješteniu Dublin, žrtve su uskih okvira njegovihinstitucija i strogosti njihovih načela, lišenisu poduzetnosti i samopouzdanja (u »Penzionu« ine može djelovati, a Eveline koči odgoj iplahost pred životom).

Tematski bliska, ali ispričana iz suprotneperspektive, jesu »Dva zavodnika«: dva mladićapristupaju skromnim djevojkama, sluškinjama, dabi ih iskoristili i iznudili neki novac.Svijest samo jednog od njih otvorena ječitatelju, ali, uz nešto konvencionalnogprikaza njegove socijalne situacije, lako jeapsorbirati i njegov lik, te karakter njegovanešto sposobnijeg druga. Ono što tu priču nosiizvan kostura same anegdote – nabavljanjezlatnika jest živahan prikaz grada u kojemsvaka ulica kojom oni i ljudi koje susrećuprolaze, ima svoje ime, pa poznavatelju Dublinaostvaruju konkretnu atmosferu ljetne večeri. Zadruge, međutim, ta je predodžba znatno tanjanego, paradoks!, kad bi opis bio tek općenitijerealističan.

Daljnje dvije jednostavne priče su »Oblačić«i »Prijepisi« (»Counterparts« znači zapravoobrnute slike, paslike?). Njihovi antijunacisuočeni rutinskom svakidašnjicom koja im namećeobiteljske obveze, u svom izljevu neučinkovitabijesa postižu samo nova poniženja. U objepriče neposredne žrtve su sinčići, a to štojedan obećaje spontano ocu da će se, ako gapusti, za njega moliti Majci Božjoj, podvlačiduhovnu pustoš sredine u kojoj formalanreligiozni čin ima služiti kao sredstvo kojomće se izbjeći zaista nezasluženi udarci.

Općenito je mišljenje da je najslabija pričau zbirci jedna od najranijih, »Nakon trke«.Provincijski Dublin ovdje dobiva nekekozmopolitske osobine, kao što je do danasslučaj sa sličnim sredinama, kojima sumeđunarodna športska takmičenja na kratkopodala takvu auru. Priča nema onu čvrstoću isigurnost po kojima je u mnogim drugim novelamamladi Joyce već zreo pisac. Glavni lik, Jimmy,međutim, u svojoj osamljenosti, nesposobnostida se kontrolira i lakoj podložnosti euforiji –koju će prekinuti buđenje nakon pijančevanja –tipičan je za dublinske adolescente, što ihsusrećemo na mnogim mjestima u zbirci.

Tri priče o malim dječacima međunajzanimljivijima su. Jedine u kojima junakgovori u prvom licu otkrivaju dječju izloženostrazočaranju u susretu s ravnodušnošću, smrću,bolesti i možda nedefiniranoj izopačenosti.

Healistično oslikano mjesto zbivanja ispunjenoje nelagodom, osjećajem praznine, strahom,zatečenošću nejasnim. Odlazak na blagdanskisajam »Arabija« razbija ideal zaljubljenog iromantičkog dječaka – ta priča ne ostavljamnogo toga otvorenim. Naprotiv, »Susret«, gdjese dva đaka-markiranta, na izletu na kojem imbesmislenost njihovih igara nije donijelazadovoljstva, susreću s očito seksualnimpervertitom, čije nezdravo ponašanje neshvaćaju, ali im se gadi pričanje o tom danu,ostavlja mogućnost različitih interpretacija. Uistom smjeru otišla je i prva priča u zbirci,»Sestre«. U središtu pozornosti i nisu sestre,nego brat svećenik, koji je izgubio sposobnostda drži misu; je li zbog pijanstva, zbogpedofilskih sklonosti, zbog nekog trećeg zla?Nezaključene rečenice u razgovoru, iskidanemisli, izbjegavanje da se protumače simptomi –sve je to bliže tekovinama književnogmodernizma nego postupak u većini ostalihpriča. »Paraliza«, jedna od nepoznatih riječišto fasciniraju dječaka, možda je metafora zadruštveni i duhovni život irske prijestolnicepočetkom stoljeća.

Takva se nejednoznačnost iskaza isvenazočnost paralize uma i akcije može pronaćii na mnogim mjestima u pričama iz »javnogživota«, pogotovo u onoj, koja predočujepolitičko ozračje. Sam Joyce kaže da mu jenovela »Bršljanov dan u prostorijama Odbora«

najdraža u čitavoj zbirci. Onomu kome su dalekestranačke aluzije, pa i tehnika skupljanjaglasova na lokalnim izborima, psihološkasamootkrivanja i pomaci u konverzaciji nećebiti dovoljan sadržaj da bi usvojio autorovutehniku. Koliko je ironije u onim pucnjevimakod otvaranja pivskih boca? Ima li gorčine uisticanju da su djelatni faktori političkihirskih zbivanja koji se spominju, odreda mrtviili odsutni – kao što upozorava jedan kritičar.Tako mnogi neće shvatiti ni umješni pastiš –diletantsku pjesmu u čast pokojnog,nezaboravnog vođe, Parnella, koja je po svomknjiževnom izrazu klišeizirana i loša, ali poosjećajnim motivima koji su je izazvali,ljudska i dirljiva. Jednaka provincijalnaograničenja – ali na društveno »višoj« razini –pokazuje majčina svađa oko honorara za kćerkinopjevanje, na priredbi kakva bi početkomstoljeća bila kulturni događaj za Dublin(»Majka«). Uz politiku i umjetnost Joyce jejednu priču (»Milost«) posvetio i religiji –nedužan događaj oko obraćenja pijanice kojegaće prijatelji dovesti na propovijed u kojojsvećenik, koji traži podršku poslovnih ljudi,bestidno ugađa novčarima. Pozorni čitateljmožda će primijetiti satiru u autorovu stavu,ali nikako činjenicu da je priča komponiranaprema odnosu triju dijelova Danteove Božanskekomedije kako nas obavještava knjiga Joyceovabrata. Takva konstrukcija ostaje za piscanjegovim intimnim činom; nasuprot tomu,

razgovori, druženje uz šank, neuka i zbrkanateologija, licemjerno podilaženje u riječimaoca Purdona — to su elementi religijskesveprisutnosti u gradiću, što ga je mladi Joyces ogorčenjem zasićen napustio koju godinuranije.

Nezaključeni, vrludajući, tek napolaoblikovani dijalozi i individualni iskazi premanekim retoričkim konvencijama – pjesma,propovijed – samom svojom formom, za naivnočitanje prirodnom, sadrže autorov stav spramsvijeta koji prikazuje. Njegovo pripovijedanjene komentira i ne vrednuje, a karakterizacijapruža sve elemente čitatelju da likove samprocijeni. Ne tvrdnja, nego sam stil sugerirakvalitete teme, na primjer, osobine pojedinoglika. U priči »Ilovača«, dobrodušna usidjelicaMarija okružena je pažnjom i pohvalama na poslui u obitelji rodbine s kojom provodi blagdanskuvečer uoči Svih svetih. Njezina samoća inedostatak intimnosti proizlaze iz pripovjednogtona, koji na izgled iskazuje srdačnost ibliskost.

Tko ne poznaje irske tradicionalne pjesme –a to vrijedi valjda za sve čitaoce hrvatskogaprijevoda – neće prepoznati jedan Marijinpropust; kad pjeva, ponavlja prvu polovicustihova, a sasvim izostavlja onu, koja govori obračnoj sreći. Bez kritike koja bi tokomentirala, takva bitna pojedinost ostaje namnepoznata, a kontekst gubi smisao. Drugačiji

pak je ton u priči o drugom jednom osamljeniku,emocionalno suhom i egocentričnom g. Duffyju,»Žalosni slučaj«.

Iskaz je čvrst, neproblematičan, beznaglašenih sentimentalnih konotacija. U pitanjuje vrlo obrazovan čovjek, čitač Nietzschea,prevoditelj Hauptmanna. Samoubojstvo jednežene, koja se bila propila: a ne znamo je litomu kriv nerealiziran odnos s njime, i koliko,samo mu otkriva sterilnost vlastite prošlosti;iritira ga, ali mu i dovodi do svijesti kolikoje sam.

Priča »Mrtvi« naknadno je dodana koncepcijizbirke; pet do šest puta dulja je od većineostalih u njoj. Na neki način ona sintetizira iponavlja njihovu dublinsku bit, ali kao daautor sebe ne odvaja od zbivanja i ljudi kao udrugima. Naslov ima više značenja, koja sedopunjuju; »Mrtvi« znači pokojnici uopće, okojima se misli, znači nedostatak perspektive iorijentaciju spram prošlosti, znači ljude kojinemaju vitalnosti jer su istrošeni, značidjelovanje što ga proizvodi Grettino sjećanjena mladića koji ju je volio, a umro od nazeba,zadobivena dok je pjevao pod njezinim prozorom.Sva ta četiri aspekta djeluju na Gabrijela,jedinoga aktivnog intelektualca u čitavojknjizi; čine ga svjesnim svoga mjesta u srediniu kojoj je duhovna djelatnost i kad je iskrenaponajviše rutinska i u prvom reduformalistička; a posljednji od tih aspekata

naslova mijenja njegovu spoznaju o sebi i svombraku. Jedna pojedinost za drugom, počevši sbožićnom večerom kod dviju njemu dragih staricai govorom što ga on tom prigodom drži – govoromkoji estetizira spoznaju o neumitnom odumiranjusredišta, koje je sjedinjavalo nazočne – pakkulminacija priče nakon večere, u hotelskojsobi, dolazi pred čitatelja koji je atmosferomveć pripremljen, iako se na fabularnom planupojavljuje nešto novo. Među vrhuncima Joyceovepripovjedačke vještine, ovaj neavangardni,staromodni tekst, u dosluhu s temom kojaispraćuje preživjele i zastarjele ljudskevrijednosti, strši svojim nekarakterističnimugođajem. Opori odjek, kadšto i prikriven,pripovjednog glasa u ostalim pričama, ovdje sepromijenio i dao neku ljudsku popustljivostJoyceovoj osudi sredine koja ga je rodila ioblikovala u buntovnika i bjegunca. Iznimnadoimljivost te novele prelazi na ukupnostostalih i čini knjigu cjelinom sasvim iznimnommeđu strukturiranim zbirkama pripovijedaka.

Usporedo s dublinskim novelama Joyce jepisao i svoj autobiografski roman, koji jenamjeravao nazvati Junak Stephen (Stephen Hero).Velikdio tog rukopisa više ne postoji – autor,nezadovoljan, sam ga je čitava bacio u vatru, aodakle je jedan dio Nora u zadnji čas izvukla.Pisao ga je ponovno, a ta verzija, dovršena iobjavljena, jest Portret umjetnika u mladosti. Usačuvanom dijelu prvog rukopisa, međutim,

razrađuje se i jedan estetički koncept, što gaJoyce naziva epifanijom, prema izrazu zabožanski znak, što su ga vidjela tri Svetakralja na putu u Betlehem da se poklone tekrođenom Isusu. Pod tim izrazom misli na neko»naglo očitovanje duha, u banalnosti govora iligeste ili pak u nekom stanju duha dostojnu dase upamti« (»a sudden spiritual manifestation,whether in the vulgarity of speech or ofgesture or in a memorable phase of the minditself«). Pisac treba pažljivo bilježiti teepifanije, jer su one najsuptilniji inajprolazniji trenuci.

Epifanija je, kaže jedan kritičar, neštolatentno, što se nalazi pod uglađenom površinomnajobičnijih stvari. Ono bi moglo naglo izbitina površinu i pokazati do tada potisnutustranu, koja pokazuje istinu promatrane pojave.Drugi komentator reći će pak da su epifanijetrenuci kad teme nađu svoje pravo žarište i kadse naglo ističe ono što pripovijedanje zapravopodrazumijeva (njegove implikacije). Takvitrenuci ozarenosti, bitnog značenja, koje trebaprepoznati, izbijaju iz dubljeg, metafizičkiutemeljenog sadržaja pripovjednog djela, nakojem se u modernizmu građe izrazito lirskisačinjene strukture, za razliku od narativnepostupnosti realističkih cjelina. Epifanija jeili spoznajna kulminacija ili se u oblikuznačajnih slika ili iskaza ponavlja u tekstu,pa se time naglašava i učvršćuje doživljaj

izazvan jezičnim signalima. U Dublincima pričeotkrivaju intenzivne trenutke ljudskihsituacija i vođe ih do nekih moralnih,društvenih ili duhovnih spoznaja. Konkretnije,kako upozorava jedna studija o toj knjizi,priče uvijek ironički prokazuju nedostatakduhovne dimenzije; a Joyceov izbor iorganizacija dodaju značajnost i građi koja jerealistička.

Iako se radi o ranom djelu, »koprene jezika(Joyceovih strategija) u Dublincima već /su/ vrloguste, premda zamaskirane prividnomjednostavnošću stila«, piše Sonja Bašić uknjizi Subverzije modernizma: Joyce i Faulkner.Iza togprivida realizma rijetko stoji komentar iinterpretacija pripovjednog glasa, koji će nasorijentirati u skladu s vrijednostima što ihautor ne želi nametnuti, ali ih cjelinom tekstasugerira. »To, međutim, kaže Sonja Bašić, nijeobjektivnost koja pomanjkanjem subjektivnihsudova i analitičkih komentara u čitateljustvara pozitivan dojam nepristranosti, većnegativan osjećaj neodređivosti inesigurnosti...« U romanu kao što je JoyceovPortret umjetnika ili kao što su vrhunci modernizmaVirginije Woolf, epifanije koje konstituirajučvorišna mjesta u tekstu daju više prostora daih čitatelj apsorbira, nego u noveli. Zahtjevišto ih postavljaju veći su, ali otvoreniji,izravni. Prije postmodernog poigravanja prozomzbila se i u nas, svakako, modernistička

transformacija realizma (ostavimo po straniavangardističko eksperimentiranje u godinamaoko Prvoga svjetskog rata). Ta transformacija,međutim, do sada je proučavana priličnoparcijalno, a Joyceovo novelističko postignućeizazov je kritičkoj teoriji i analizi hrvatskenovele.

Drama Prognanici (The Exiles)objavljena god. 1918.,nije kazališni tekst koji se može usporediti sJoyceovim novelističkim opusom ili s njegovimprinosom modernom romanu. Ona je, međutim,zanimljiva i zbog načina na koji»objektivizira« neke vidove njegova osobnogživota i kako tematizira motive što ih udrugačijem, ali ne previše udaljenom oblikumožemo otkriti kod najvećeg zapadnoeuropskogdramatičara na prijelazu stoljeća (akoizostavimo humorom prožet duh Iraca Wildea iShawa), Norvežanina Henrika Ibsena.

Protagonist Prognanika otišao je u Italiju snevjenčanom ženom, tamo im se rodio sin, koji sroditeljima djelomice razgovara talijanski,junak se koleba između svoga ponovnog povratkau domovinu i neobveznijeg ostanka u emigraciji;kao i Joyce, ima slabe oči. Biografski podacidobili su onu impersonalnost koja, po T.S.Eliotu, izbjegava subjektivnu emocionalnost uliteraturi. S pravom, međutim, kritika tomkomadu zamjerava, što muški likovi, iako mnogogovore, nemaju do kraja istesane karakternecrte. Sam se autor koleba što od njihovih

postupaka želi prihvatiti, a što ne. U biti,radi se o obiteljskoj drami; ni ljubavni trokutni četverokut, to je studija o odnosu ljubavi islobode na pragu moderniteta u kulturi.

Zapravo se radi o seriji dijaloga, u kojimase likovi ispovijedaju, želeći razotkriti ishvatiti svoje odnose. Publika se nećepreozbiljno uživjeti u tu krizu međusobneodanosti Richarda i Roberta, odnosa obojicespram Berthe i odnosa Richarda spram Berthe iBeatrice. Danas više ne reagiramo preosjetljivona proklamaciju muškog intelektualca o slobodiodlučivanja, koju treba dati ženama u njihovomizboru suputnika kroz život ili, ako žele, samokroz segment životnog puta. Da takvu slobodumuškarci za sebe smatraju prirodnom nije nimalonovo. Ono što u ovom komadu traje, kao uostalomi u nekim pričama u Dublincima i u Uliksu, jestnerazriješena neizvjesnost i sumnja, koja jeparalelna društvenoj atmosferi u kojoj jeizdaja konstitutivna pojava u politici i uindividualnoj svijesti. U katoličkoj zemlji tudvoznačnost u ovoj drami nadmašuje jedinoprotestantska savjest jedne Beatrice, ali nasuh, usko načelan, usidjelički način. S drugestrane, Richardova podsvjesna mazohističnaželja da bude žrtvom nevjere, kao da je aspektJoyceove osobnosti. Pratimo je i u intimnimpismima Nori, kao i u nekim i danasskandaloznim poniranjima u samoponiženje g.Blooma u Uliksu; a na drugoj razini, možda u

međusobnom iznevjeravanju u keltskom mitu, kojeje jedan od temelja opernog libretta WagnerovogTristana i Izolde. Prognanici nemaju težinu samostalnapriloga kompleksnoj Joyceovoj umjetnosti, ali unjima nalazimo bezbroj motiva, u kojima seočituju pojedini vidovi njegovih stalnihpreokupacija.

Prvo izdanje ovih u ovoj knjizi nanovodotjeranih prijevoda izašlo je god. 1965. Prijetoga ti tekstovi nisu u cijelosti nikad uHrvatskoj objavljeni, a ni kasnije nisuprivukli pozornost, koju svojom značajnošćuzavređuju kao stupnjevi na Joyceovu putu doUliksa. Svjetska važnost toga iznimnog djela, upunoj mjeri poznata je i u nas, pa je hrvatskijezik jedan od rijetkih na kojima postoje čakdva potpuna prijevoda Uliksa (te više domaćihstranih studija i analiza o njemu). Kuriozitetje da je već god. 1929. publicist Ivan Krnic,koji se često javljao s informativnim napisimao pojavama u svjetskoj književnosti, objaviočlanak od šest stranica o Dublincima, u Jubilarnomalmanahu Kluba hrvatskih književnika iumjetnika u Osijeku.

IVO VIDAN

VAŽNIJA LITERATURA

PRIJEVODI

Mladost umjetnika, prev. S. Šimić, 1952. i 1965.Uliks, prev. Z. Gorjan, 1985. i 1965.Dublinci, prev. M. Buljan, i Izgnanici, prev. A.Stamać, 1965.Portret umjetnika u mladosti, prev. L. Držić, 1981. iGiacomo Joyce, prev. A. Šoljan, 1981.Komorna glazba, prev. A. Stamać, 1990., podnaslovom Pjesme, 1998.

LITERATURA

J. Joyce, Stephen Hero, 1944.Hugh Kenner, Dublin’s Joyce, 1955.J. Joyce, Letters (ur. S. Gilbert i R. Ellmann),3 sveska, 1957, 1966.Stanislaus Joyce, My Brother’s Keeper, 1958.J. Joyce, Critical Writings, 1959.Robert Scholes i Richard M. Kain (ur.). TheWorkshop of Daedalus, 1965. Ivo Vidan, Nepouzdanipripovjedač, 1970.Ivo Vidan, Romani struje svijesti, 1971; novo izdanjepod naslovom Joyce – William Faulkner, 1996.Ivo Vidan, Tekstovi u kontekstu, 1975.Richard Ellmann, Joyce, revid. izdanje, 1982.»Književna smotra«, hr. 45, 1982.

Ljiljana Gjurgjan, Kamov i rani Joyce, 1984.Derek Attridge (ur.), The Cambridge Companion toJames Joyce, 1990.Sonja Bašić, Subverzije modernizma, 1996.Višnja Sepčić, Klasici modernizma, 1996.

I.V.

DESIGN BIBLIOTEKEDUBRAVKA RAKOCI

GRAFIČKI UREDNIKBRUNO ABRAMOVIČ

LEKTORMARKO ALERIĆ

KOREKTORICABOŽICA ŽABČIĆ

GRAFIČKA PRIPREMASTUDIO ZA GRAFIČKI DIZAJN ALFA

ALFAD.D.ZAGREB, NOVA VES 23 A

ZA IZDAVAČAMIRO PETRIĆ

TISAKZRINSKI D.D. ČAKOVEC