MHCTMTVT 3A HOBl/lJY MCTOPMJY CPBMJE

j y r O C A O B E H C K AA M n A O M A T M J A

1 9 4 5 - 1961.3EOPHHK PAAOBA

HHCTHTYT 3A HOBMJY MCTOPHJY CPBHJE BHGjiHOTeKa ,,36opHHUH pajjoBa“

KfbHra Spoj 9

3a ladaema ,2Jp Momhhjio MmpoBHh

PedciKijiijaH,p C jto 6 o ;u ih CejiHHHli (raaBHH h o/u 0 B0p iin ype;jnni<)

npocj). £p Jty6oflpar ,Hp /[paran E orerah

,Hp AncKcan/iap tK h b o th I i Mp BjiaAHMHp JL. l^BeTKOBHh

Mp JoBaH HaBouiKH (ceK peT ap)

Peifen3enmu ^ o u . ap M upa PaflojeBHfi

,Hp 3opaH JaiteTO BH h ,Hp AHaTOJinj AHHKejeB

ISBN: 978-86-7005-103-4

UTaMnaite 36opHHKa noMorao je MiiHHCTapcTBO npocBeTe u nayi<e Peny6jim<e C po nje

H H C T H T Y T 3 A H O B M J Y 0 C T O P H J Y C P B H J E

jyrOCJIOBEHCKA^HIIJIOMATHJA

1945- 1961.36opHHK pa^O Ba

B eorpaa, 2012.

CAflP>KAJ

nOflAMM O A yT O P M M A .................................................. ......................... 7

n P E f lr 0 B 0 P ................................................................................................... 13

flMIUlOMATMJA: c T B a p a h b e , o p ra H M 3 a M M ja , K a ,q p o B n

MunaH TepsHfi, 0 /7 BOJHEflO nOHMTIMKE flMMlOMATMJE (PamHU nošenu dunnoMamuje ,,dpyae“ Jyzocnaeuje) ........................... 19

BnaflUMnp rieTpoBi/ifi, jyrOCflOBEHCKA CAM14T- -JJUrVlOMATMJA 1944-1961........................................................................... 31

flpa roM np GoHMHfi, LUKOflOBAhbE KAflPOBA 3A flMnnOMATMjy y COUMJAJll/ICTI/I^KOJ jyrOCJlABl4Jl/l On 1945. /^O 1960............ 48

Cno6oflaH CenMHMfi, K0MyHMCTl4 y jyrOCJ!OBEHCKOJm nnO M ATM JM 1945-1956: 6poj u opzaHU3au,ujanapmujCKoa Mueoma ...................................................................................... 69

flUnJlOMATCKA nPEflCTABHMLJJTBA

AneKcej TmviocfciejeB, n^nflOMATCKA MMCMJA KPAfbEBMHEjy ro c jiA B i/U E y c c c p -y 19 4 1-19 4 4 ....................................... 93

MMfbaH MmiKMli, jyrOCflOBEHCKO nOCJlAHCTBO y PMMy 1947-1951.............................................................................................................. 115

Cno6oflaH CenMHMfi, jyrOCflOBEHCKM llPEnCTABHl/ILIM y LiEXO CnO BAŠKOJ 1945-1949....................................................................... 135

MunaH rynnfi, jyrO C flO BEH C KE AMlinOMATE M CJiy)K5EHML{M HA nVHABY y BPMJEME CYKOEA jyrOCJlABM JE CA 1/IH0OPMBI/IPOOM ...................................................................................... 159

OHflp>Kej BojTjexoBCKH, M3 flMnflOMATUJE y M5 EMMrPAUMJV JHoaafjaju y jyaocnoeeHCKUM dunnoMamcKUM npedcm aeH uuim euM a y CAfl-y noeočoM Pe3onyu,uje MHcpopMdupoa 1948. aoduH e ............ 174

BnaflMMnp fb. L4BeTK0 Bnfi, fll/HlJlOMATCKE Ml/ICl/IJE OHPJ y CO0MJM, 5yKyPELUTy l/l TM PA Hl/l 1953-1954: noepam aK aM Čacadopa, y c n o e u p a d a u UHU,udeHmu............................................... 205

j y r 0 C J 1 0 B E H C K E f lU n n O M A T E M n o n U T H H A P H

AjieKcaHflap >KMBOTnfi, CTAHOJE CMMMTi: Llpunoz Suoapacpuju .. 223

"Fb0K0 TpunKOBufi, BEIbKO MMHyHOBI/ITi - JUBA PA3J1MHMTA l4CKyCTBA M3 nMnjlOMATCKMX Cfiy>K50BAIbA y MOCKBL4 .... 242

Lidija Bencetić, DOPRINOS VLADIMIRA VELEBITA JUGOSLAVENSKOJ DIPLOMACIJI...................................................... 256

BecHa TbuKaHOBuFi, CABA H. KOCAHOBI/ITi - jyr0CI10BEHCKM AMBACAJHOP y BALUl/IHrTOHy 1946-1950........................................ 271

AneKcaHflap B. M nneinfi, CnOfbHOnOJlI/ITMHKA JHEJ1ATHOCT ' M14J10BAHA Tbl/IJIACA 1944-1953........................................................ 291

C T P A H E f lU n f lO M A T E M jy [" 0 C J 1 0 B E H C K A C n O J b H A flO JlU T M K A

flparaH BoreTMfi, y3POLJl/l HECJlABHOr EIlMJlOrA m nnOM ATCKE MI/ICI4JE AMBACA/JOPA l^OPLJA KEHAHA y jyrOCJlABl/IJM 1961-1963................................................................ 315

AneKcaHAP CTbiKanuH, HDPl/ll/l AHJUPOnOB - fiMlUlOMAT.Habano očhou a0n 080Kpy>KumenbH0u Kapbepbi....................................... 351

JoBaH HaBOLUKU, nOJll/ITl/IHKA M flMflJlOMATCKA KAPMJEPABycjy~hyEHA, n P B o r a m b a c a h o p a h p k m h e y jy ro c n A B M jy i....................................................................................384

DOPRINOS VLADIMIRA VELEBITA JUGOSLAVENSKOJ DIPLOMACIJI

Lidija Bencetić

APSTRAKT: Jugoslavenski diplomat, pravnik i političar Vladimir Velebit u diplo­maciju ulazi 1943. godine kao šef misije NOP-a u Egiptu. U pregovorima se odlično snašao, pa postaje stalni predstavnik NOP-a kod zapadnih saveznika. Odigrao je jednu od ključnih uloga u pregovorima oko sastavljanja poslijeratne vlade, a idejao namjesništvu potekla je upravo od njega. ,,Nova“ Jugoslavija je imala i novu diplomaciju, a Velebit je bio jedan od njenih pionira. Kao pomoćnik ministra vanj­skih poslova i osoba od Titova povjerenja, sudjeluje u izgradnji nove jugoslavenske diplomacije. Sudjelovao je u rješavanju najvažnijih poslijeratnih pitanja - tršćanska kriza, pregovori o zajmu sa Svjetskom bankom, pregovori sa SAD-om o pomoći u hrani i naoružanju, organizacija Titova posjeta Velikoj Britaniji. Djelovao je kao ambasador u Rimu i Londonu. Popis njegovih postignuća i doprinosa jugoslavenskoj diplomaciji bio bi vjerojatno i veći da nije bilo dva faktora: prvi je što Velebit nije bio visoko pozicioniran partijski dužnosnik već samo član Partije, a drugi je optužba iz Rezolucije Informbiroa d a je engleski špijun.Ključne riječi: Vladimir Velebit, misija na Zapadu, tršćanska kriza, ambasador u Ri­mu, ambasador u Londonu, funkcije u međunarodnim tijelima, Rezolucija Inform­biroa

Misija na Zapadu 1943-1945.

M isije V ladim ira Velebita na Zapadu 1943-1945. spadaju u početak po­vijesti diplomacije ,,nove“ Jugoslavije tj. u partizansku diplomaciju, svrha koje je priznavanje ,,nove“ Jugoslavije, tj. legalizacija prom jena u sferi vlasti do kojih je došlo tijekom rata. Najveći dio posla u partizanskoj diplomaciji odradio je upravo Vladimir Velebit.

256

L. BENCETIĆ DOPRINOS VLADIMIRA VELEBITA JUGOSLAVENSKOJ DIPLOMACIJI

Doktor Vladim ir Velebit1 diplomacijom se počinje baviti u vrijeme Dru­goga svjetskog rata. Kao visoko obrazovana osoba, poznavatelj nekoliko stranih jezika,2 europskih manira, načina ophođenja i ponašanja te s prirodnim darom za diplomaciju - bio je vrlo vrijedan za NOP.3 Riječ je o čovjeku od Titova najvećeg povjerenja, čovjeku koji nije tvorac politike već izvrstan izvršilac zadanog, po­sredstvom kojega Tito provodi svoju „osobnu diplomaciju11.4 Tito Velebita drži podalje od partijskih funkcija želeći time ublažiti strahovanje Zapada da je na- rodnooslobodilački pokret u stvari komunistički pokret. Ali s druge strane, kod ideološki ortodoksnog dijela Partije postavlja pitanje njegove iskrenosti.5 Zbog izvrsnog poznavanja njemačkog jezika Velebit sudjeluje u pregovorim a s N i­jem cim a vođenim a u proljeće 1943, najprije u svojstvu prevoditelja a kasnijei kao pregovarač. Velebit pregovore smatra značajnim je r je tada prvi put posta­vljen zahtjev da Njem ačka prizna Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije kao „zaraćenu stranu".6

Brzo napredovanje sovjetske vojske na Istočnom bojištu nagnalo je Ve­liku Britaniju da se pozabavi pitanjem Balkana (SAD je to pitanje prepustio Velikoj Britaniji) - bojeći se ugrožavanja svojih interesa na njemu. Započelo je razdoblje složene diplomatske igre između britanskog rukovodstva (Churchill) i rukovodstva NOP-a (Tita). Rukovodstvo NOP-a prilagođava se situaciji, napušta radikalne stavove te se okreće kompromisu i real-politici.7 Tragom rečenog javlja se potreba za slanjem predstavnika na obje strane - tu na scenu stupa Vladimir Velebit - čineći prve korake u diplomatskoj karijeri. Koncem ljeta 1943. biva postavljen za oficira za vezu s britanskom vojnom misijom koja tada boravi pri Vrhovnom štabu NOVJ. Velebitov zadatak je svakodnevno komunicirati sa britanskim oficirima, izvještavati ih o stanju na terenu, te ih informirati o suradnji četnika sa Nijem cim a i Talijanima.8 Slijedom događaja nam eće se potreba slanja misije u Egipat na razgovore sa saveznicima. Za šefa misije, zbog svojih već ranije navedenih znanja i kvaliteta te dotadašnjeg iskustva, postav ljen je Velebit. Svrha

1 Rođen 1907, po zanimanju doktor pravnih znanosti. Prije početka Drugoga svjetskog rata radi kao odvjetnik u Zagrebu, gdje i dolazi u kontakt s komunistima, a član Partije postaje 1939. Narodnooslobodilačkom pokretu se pridružuje 1941. godine. Tito ga prima u Vrhovni štab, gdje kao načelnik vojnosudskog odjeljenja pri Vrhovnom štabu radi na organizaciji sudova u NOVJ.

2 Njemački,'francuski, talijanski, kasnije i engleski.3 Milan Terzić, „Odnos narodnooslobodilačkog pokreta prema kralju Petru II u svjetlosti misija

Vladimira Velebita11, Istorijski zapisi, br. 3/4, 1994, 114—126, str. 116.4 Isto.5 Isto , s tr 117.6 Mira Suvar, Vladimir Velebit: svjedok historije. Razlog, Zagreb, 2001, str. 96.7 Milan Terzić, „Misija Vladimira Velebita u Londonu - leto 1944“, Vojnoistorijski glasnik, br. 3,

1998, 92-104, str. 92.8 Mira Suvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 104-118; Milan Terzić, „Odnos narodno­

oslobodilačkog pokreta prema kralju Petru II u svjetlosti misija Vladimira Velebita", Istorijskizapisi, br. 3/4, 1994, 114-126, str. 116.

257

jy rO C flO B E H C K A m n riO M A T M JA 1945- 1961.

razgovora u Egiptu je uputiti saveznike u stanje na terenu u Jugoslaviji, dobiva­nje pomoći u naoružanju i ostalim potrebitim stvarima, te obznaniti saveznicima odluke donijete u studenom e 1943. u Jajcu na zasjedanju AVNOJ-a. Najdelikatni­ji dio zadatka je objava odluka AVNOJ-a, gdje Velebit ima u zadatku postupno obznanjivati saveznicim a pojedine odluke sve do 17. prosinca 1943. kada je u potpunosti obavijestio saveznike o odlukama AVNOJ-a.9 Saveznici nisu odbacili odluke AVNOJ-a, ali ih nisu ni prihvatili. Uvjerljiv je u ostalim razgovorim a sa savezničkim predstavnicim a te uspijeva ishoditi dosta stvari koje vojno nisu bile realne,10 a nastavljeno je sa slanjem pomoći u osnovnom naoružanju, municiji, lijekovima i hrani.11 Uz pomoć Vladimira Dedijera, koji leži u bolnici u Kairu, uspostavlja kontakt s am eričkim i britanskim novinarima, te im daje uvid u odluke AVNOJ-a iz 1943. i upućuje ih u zbivanja u Jugoslaviji. Mnogi britanski i američki listovi tek tada počinju objektivnije izvještavati o situaciji u Jugoslaviji, a publicitet dan razgovorim a u Egiptu pomogao je razbijanju izolacionizma i popularizaciji narodnooslobodilačkog pokreta.12 Velebit smatra teškim ocijeniti je li misija u Egiptu bila uspješna ili ne, m išljenja je da u političkim i vojnim prilikama bolji rezultati nisu bili realni, te da je razočaravajuća bila jedino nemogućnost dobivanja brodova jugoslavenske ratne m ornarice.13 Što se tiče karaktera misije, Velebit smatra da je bila prvenstveno političke prirode - je r su saveznici već prihvatili NOVJ kao ratnog saveznika ali se trebalo izboriti za ravnopravnost.14 Terzić dijeli Velebitovo mišljenje smatrajući misiju „trojanskim konjem" koji je širom otvorio vrata za ulazak u 1944, prelom nu godinu za m eđunarodno priznavanje „nove" Jugoslavije".15 Nakon uspješno obavljene misije u Egiptu Velebit postaje zadužen za vezu sa Britancima i Amerikancima, a prvu priliku za nastavak savezničke suradnje dobiva u Alžiru u travnju 1944.16 Daljnji razgovori se pokazuju uspješnima, i na Velebitovo veliko iznenađenje, saveznici prihvaćaju prijedlog da NKOJ bude zastupljen kod predstavništva agencije UN-a za pom oć i razvoj (UNNRA). Ovo je tim značajnije što se zna da UNNRA pruža pomoć samo priznatim vladama - što NKO J još nije bio, ali se aktivno radilo na njegovu priznanju.17 Misiju u Alžiru Velebit ocjenjuje kao „vrlo

’ Milan Terzić, „Odnos narodnooslobodilačkog pokreta prema kralju Petru 11 u svjetlosti misija Vladimira Velebita", Istorijski zapisi, br. 3/4, 1994, 114-126, str. 118; Milan Terzić, „Misija Vladimira Velebita u Egiptu decembra 1943", Vojnoistorijski glasnik, br. 1/3, 1992, 161-181, str. 171,175.

111 NOVJ dobiva tenkove i veliku pomoć u avijaciji.11 Mira Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 104-118.12 Isto, str. 315; Milan Terzić, „Misija Vladimira Velebita u Egiptu decembra 1943", Vojnoistorijski

glasnik, br. 1/3, 1992, 161-181, str. 174.13 Vladimir Velebit, Sećanja, Globus, Zagreb, 1983, str. 158.14 Isto, str. 147.15 Milan Terzić, „Misija Vladimira Velebita u Egiptu decembra 1943", Vojnoistorijski glasnik, br.

1/3, 1992, 161-181, str. 179.16 Mira Suvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 122.17 Isto, str. 123-124.

258

L. BENCETIĆ DOPRINOS VLADIMIRA VELEBITA JUGOSLAVENSKOJ DIPLOMACIJI

pozitivan korak u unapređivanju saradnje sa savezničkom vojnom komandom za Sredozemlje11.18

Krajem travnja 1944. Velebit odlazi u London kao še f vojne misije. Tom prilikom biva unaprijeđen najprije u čin pukovnika a zatim u general-majora, s namjerom da se status misija podigne na višu razinu. M isija u Londonu proglaše­na je isključivo vojnom misijom, ali Velebit ima ovlasti razgovarati i o političkim pitanjima - ako ih netko postavi.19 Ubrzo po dolasku povezuje se s predstavnici­ma londonskog kom iteta simpatizera partizanskog pokreta u Jugoslaviji, na čiji savjet saziva konferenciju za novinare na kojoj opisuje stanje u Jugoslaviji te raskrinkava Dražu M ihailovića kao suradnika nacističke Njemačke. Konferencija je dobro prošla, te je nekoliko londonskih novina pisalo o njoj.20 Tijekom boravka u Londonu upoznaje brojne osobe iz političkog i javnog života, m noge novinare, te uspostavlja dosta kontakata s diplomatskim predstavnicima drugih zemalja.21 Susreće se i s mnogim pripadnicima jugoslavenske em igracije (Dušanom Si- movićem, Srđanom Budisavljevićem...), na neki način svojim djelovanjem ra­zbijajući emigrantski front protiv komunističkog pokreta u zemlji.22 Posljednjeg dana boravka u Londonu, zahvaljujući intervenciji i naporim a novinara Kingsle- ya M artina i lorda Beaverbrooka, sastaje se sa Churchillom.23 Iako ga Churchill prima u svojstvu m inistra obrane, sastanak s njime je od presudne važnosti za NOP, te predstavlja jedan od najznačajnijih susreta tijekom rata - onaj koji je učinio značajan preokret u odnosu saveznika prema partizanskom pokretu. Naime, nekoliko dana kasnije (24. svibnja 1944) Churchill u parlam entu hvali napore Tita i NOP, istakavši da su oni jedini koji se bore protiv Nijemaca na teritoriju Jugoslavije - te im iskazuje javnu potporu, a samog Velebita pohvaljuje kao dobrog političara i vojnika. Ova izjava obilazi svijet i baca novo svjetlo na partizanski pokret.24 Svoje zadatke u Londonu Velebit je uspješno izvršio. Glavni zadatak mu bješe da svijet sazna što više o NOP-u, te da isposluje što veću pomoć u oružju, opremi i hrani. Ali on odlazi i korak dalje sastavši se sa Churchillom, te uspostavivši stalni kontakt sa Ivanom Subašićem.25 Velebit smatra da je m a­terijalni uspjeh misije minimalan, ali d a je politički rezultat „bio vrlo krupan11.26

18 Vladimir Velebit, Sećanja, str. 201.19 Mira Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 122.20 Isto, str. 125; V. Velebit, Sećanja, str. 212.21 M. Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 125-126.22 Milan Terzić, „Odnos narodnooslobodilačkog pokreta prema kralju Petru II u svjetlosti misija

Vladimira Velebita", Is to rjsk i zapisi, br. 3/4, 1994, str. 121.2’ M. Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 127; V. Velebit, Sećanja, str. 222-223.:J V. Velebit, Sećanja, str. 223; M. Terzić, „Odnos narodnooslobodilačkog pokreta prema kralju

Petru II u svjetlosti misija Vladimira Velebita", Istorijski zapisi, br. 3/4, 1994. str. 122.25 M. Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 129; Dragovan Sepić, Vlada Ivana Subašića,

Globus, Zagreb, 1983, str. 149-150.26 V. Velebit, Sećanja, str. 226.

259

JVrOCIlOBEHCKA JJlsinnOMATMJA 1945- 1961.

Sam Churchill u svojemu pismu Anthonyu Edenu iznosi pozitivno mišljenje o Velebitu, navodeći: „Velebit je izvanredan čovjek. Vi ga niste sreli; međutim, ja imam osjećaj da bismo se mogli preko njega približiti Titu...“, svoj stav je po­novio i u parlam entu 2. kolovoza 1944. naglašavajući d a je Velebit veza između kraljevske vlade i snaga što ih vodi maršal Tito.27 Foreign Office dijeli mišljenje Churchilla u kontekstu Velebita kao veze sa Titom, smatrajući ga važnom vezom između Tita i jugoslavenske vlade u Londonu.28

Nakon Londona Velebit putuje preko Alžira i Barija na Vis, gdje je nakon desanta na Drvar sm ješten Vrhovni štab. Na Visu su vođeni pregovori između Tita i Šubašića (koji predstavlja kraljevsku vladu u Londonu) nakon kojih je potpisan Viški sporazum (Sporazum Tito-Šubašić) kojime je om ogućeno da se započete prom jene u zemlji nastave na legalnoj osnovi - odnosno da se osigura međunarodni legitimitet. Tito je učinio neke ustupke u odnosu na odluke AVNOJ-a iz studenog 1943, a Subašić je priznao tekovine partizanske borbe.29 Velebit je mišljenja d a je Šubašić bio mlak i popustljiv te stoga nakon dva dana potpisao sporazum koji Foreign Office oštro napada je r sadrži malo toga čemu teži britan­ska politika. Velebit napominje da upravo nakon sporazuma T ito-Šubašić dolazi do sve većih teškoća u odnosima sa zapadnim saveznicima, a to vrijeme karakte­rizira kao „vrijeme borbe britanske vanjske politike za potiskivanje sovjetskog utjecaja i osvajanje pozicija u Jugoslaviji41.30

Nakon sporazum a Tito-Šubašić osnovan je ured za vezu izm eđu Kom ite­ta nacionalnog oslobođenja i kraljevske vlade sa sjedištem u Londonu - za šefa ureda postavljen je Velebit. On i njegov tim kreću za London polovicom srpnja1944. godine.31 Velebitova uloga u Londonu uglavnom se svodila na svakodne­vne sastanke sa Šubašićem, ponekad i s nekim ministrom u kraljevskoj vladi, dok se sm anjivala njegova suradnja sa britanskim vojnim ustanovama. Jedan od Velebitovih glavnih zadataka je konstantno vršenje pritiska na Šubašića kako bi se ispunile odredbe sporazuma Tito-Šubašić, a ujedno i prikupljanje obavještaj­nih podataka za Tita, kako bi ovaj u predstojećim pregovorim a m ogao zauzeti što bolju poziciju u odnosu na Churchilla.32 Velebit redovito izvještava Tita o stanju u Londonu, nam jeram a i prijedlozim a Šubašića, kralja i britanske vlade - time mu

27 Tito - Churchill: strogo tajno, ur: Dušan Biber, Arhiv Jugoslavije - Globus, Beograd - Zagreb, 1981, str. 220; M. Terzić, „Misija Vladimira Velebita u Londonu - leto 1944“, Vojnoistorijski glasnik, br. 3, 1998, 92-104, str. 99.

28 Tito - Churchill: strogo tajno, str. 242.29 M. Terzić, „Misija Vladimira Velebita u Londonu - leto 1944“, Vojnoistorijski glasnik, br. 3,

1998, str. 95.30 M. Suvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 131-134.51 Isto, str. 135.12 M. Terzić, „Odnos narodnooslobodilačkog pokreta prema kralju Petru 11 u svjetlosti misija

Vladimira Velebita", Istorijski zapisi, br. 3/4, 1994, str. 123; M. Terzić, „Misija Vladimira Vele­bita u Londonu - leto 1944", Vojnoistorijski glasnik, br. 3, 1998, str. 101.

260

L. BENCETIĆ DOPRINOS VLADIMIRA VELEBITA JUGOSLAVENSKOJ DIPLOMACIJI

dajući uvid u razvoj političke situacije, te smjer kojim događaji idu.33 Istovreme­no Foreign Office neumorno umanjuje značaj Velebitove pozicije šaljući poruke d a je Velebit samo veza između Tita i Subašića, te d a je izbjeglička vlada i dalje jedini legitimni predstavnik Jugoslavije. Velebita se htjelo predstaviti kao člana administracije kraljevske vlade te ograničiti njegovo djelovanje. Ali sam Velebit kaže d a je bez obzira na nam etnuta ograničenja - uglavnom uspijevao obaviti sve zadatke. A pošto se politika Foreign Officea i Churchilla nije uvijek poklapala, to mu je ostavljalo prostora za djelovanje - tako je npr. Churchill pozvao Velebita i Subašića na ručak 29. srpnja 1944, što nije bilo po volji Foreign Officea.34

Svoj drugi boravak u Londonu započinje krajem srpnja 1944, gdje na pritisak Foreign Officea cijeli kolovoz i rujan provodi sa Subašićem u razgovori­ma o osnivanju jedinstvene jugoslavenske vlade.35 U m eđuvrem enu je prisutan sastanku Tita i Churchilla u Napulju u kolovozu 1944. godine. Sastanke u Napu­lju opisuje više kao upoznavanje dvaju ličnosti nego kao konkretne pregovore.36 U sklopu londonskih razgovora Velebit predlaže namjesništvo kao rješenje za oblik vlade. Ideju je preuzeo od ranijeg namjesništva koje je uspostavljeno nakon ubojstva kralja Aleksandra. Kralj Petar prihvaća namjesništvo zbog Churchillove prijetnje da će ga se odreći i priznati Tita za predsjednika vlade. Sam Velebit predlaže namjesništvo kako bi Tito izbjegao direktno podvrgavanje kralju je r u Ustavu Jugoslavije stoji da kralj može u svakom trenutku raspustiti vladu - što znači da bi Tito mogao izgubiti vlast u vrlo kratkom roku.37 Kraj rata Velebit provodi na relaciji London - Beograd - Moskva - London, zajedno sa Subaši­ćem, rješavajući posljednja pitanja vezana uz konstruiranje i konstituiranje vlade. U Beograd se vraća u veljači 1945, što ujedno predstavlja kraj njegove misije na Zapadu.38

Pitanje granice s Italijom

Velebit sudjeluje u rješavanju jednog od najvažnijih poslijeratnih pitanja- granice s Italijom. Prisutan je u tri navrata - pregovori 1945, pregovori 1946, te pregovori i potpisivanje sporazuma 1953/1954. U pregovorim a u svibnju1945. sudjeluje samo kao član pregovaračkog tima, jednako tako i u pregovorima1946. u Parizu, iako je nesumnjivo da je zbog svog iskustva uvelike pridonio

jugoslavenskoj strani. No, ključnu ulogu u rješavanju tršćanskog pitanja Velebit

33 M. Terzić, „Misija Vladimira Velebita u Londonu - leto 1944", Vojnoistorijski glasnik, br. 3, 1998, str. 102-103.

3,4 M. Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 329.35 Isto, str. 141.36 Isto, str. 139.37 Isto, str. 349.3S Isto, str. 145.

261

jy rocnoB E H C K A 31/innoM A tm ja 1945- 1961.

je odigrao nekoliko godina kasnije, kada sam predvodi pregovore te potpisuje sporazum. Naime, krajem 1953. Jugoslavija je prihvatila američko-britansku inicijativu 0 pregovorim a za rješavanje tršćanske krize. A Velebit je dobio mandat jugoslavenskog pregovarača.39 N a tajnim pregovorima u Londonu, slijedeći do­bivene upute - iznosi m aksimalističke zahtjeve, iako je jugoslavenska vlada bila svjesna da će rješenje vjerojatno biti da Jugoslaviji pripadne zona ,,B“ a Italiji zo­na ,,A“ . Takvo rješenje je u konačnici i postignuto, a sporazum naziva „M emoran­dum 0 razum ijevanju" potpisan je 5. listopada 1954. U ime jugoslavenske vlade sporazum je potpisao Vladimir Velebit.40 U sklopu pregovora, a na vlastitu ini­cijativu i protivno volji m inistra vanjskih poslova Koče Popovića, Velebit je zatražio od Italije da Jugoslaviji isplati 50 m ilijuna dolara ratne štete - na što je Italija pristala.41 Velebit naglašava kako je u tadašnjim složenim okolnostima tajna diplomacija bila najrealnije i najprihvatljivije rješenje s obzirom na golemi pritisak javnog mnijenja, m edija i unutam jopolitičkih aktera, a što je moglo bitno otežati pregovore i dovesti u pitanje kompromis koji je valjalo postići.42 Jedan od aktera pregovora (De Castro) ističe d a je Velebit bio značajan pregovarač je r je odlično poznavao svako mjesto tršćanskog područja.43 Recentna talijanska historiografija iznosi kritičan stav prema „tvrdim stavovim a Velebita11.44

Pomoćnik ministra vanjskih poslova 1945-1948.

Nakon povratka u Beograd u veljači 1945, Velebit najprije radi kao šef Titova ureda. Ovaj posao zahvaća širok spektar dužnosti, od npr. pripreme spo­razuma o trgovinskoj suradnji s Albanijom, do zaduženja da prati feldmaršala A lexandera tijekom njegova posjeta Srijemskom frontu.45 N a vlastiti zahtjev vrlo brzo napušta Titov ured i odlazi u M inistarstvo vanjskih poslova na mjesto pom oćnika m inistra vanjskih poslova (ministar vanjskih poslova - Ivan Subašić), ali je i dalje svakodnevno u kontaktu s Titom te ga osobno izvještava o stanju u M inistarstvu.46 Nova Jugoslavija ima i novu diplomaciju, a starih diplomata je ostalo svega nekoliko - tako d a je stvari trebalo učiti u hodu, a diplomatskih predstavnika u inozemstvu praktički nije bilo.47 Diplomatski kor u Beogradu či­

39 Budislav Vukas, „Tršćanska kriza u prijelomnom vremenu prve polovice 50-ih godina XX. stoljeća". Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2007, V. 28, br. 2, str. 33.

40 ML Suvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 187-189; Darko Bekić, Jugoslavija u Hlad­nom ratu. Odnosi s velikim silama 1949-1955, Globus, Zagreb, 1988, str. 596, 652.

41 M. Suvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 366.4: Isto, str. 365.43 B. Vukas, „Tršćanska kriza u prijelomnom vremenu prve polovice 50-ih godina XX. stoljeća",

Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2007, V. 28, br. 2, str. 33.44 Isto, str. 35.45 M. Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 148.4" Isto, str. 149.47 Isto, str. 149-150.

262

L. BENCETIĆ DOPRINOS VLADIMIRA VELEBITA JUGOSLAVENSKOJ DIPLOMACIJI

nili su prvenstveno predstavnici europskih država, a sam Velebit najviše konta­ktira sa predstavnicima zapadnih zemalja.48 Razlog tomu su veze koje je usposta­vio na Zapadu ali i poznavanje zapadnih jezika (engleski, njemački, francuski i talijanski).

Velebit smatra da je jugoslavenska diplomacija nakon Drugoga svjetskog rata imala dobre diplomate, koji su znali strane jezike, te ih je krasila požrtvo- vnost. Po njegovu mišljenju, kasnije dolazi do stagnacije, čak i degradacije ju ­goslavenske vanjske politike. Kao razlog tomu navodi infiltraciju ljudi iz oba­vještajne službe u diplomaciju, a takvi su bili sve moćniji te su istisnuli profe­sionalne diplomate.49

U jesen 1945. Ivan Šubašić daje ostavku na mjesto m inistra vanjskih poslova, a zamjenjuje ga Stanoje Simić (iskusan diplomat). Do povratka Simića iz Washingtona, gdje je obnašao dužnost jugoslavenskog ambasadora, zamjenju­je ga Velebit.50 Postoje mišljenja da je uloga Vladimira Velebita u M inistarstvu vanjskih poslova puno veća od one koju obnaša (pomoćnik ministra), npr. če- hoslovački veleposlanik u FNRJ Josef Korbel smatra da „glavnu ulogu i u pre­raspodjeli kadrova i u vođenju M inistarstva ima Vladim ir Velebit".51 Na ovo razmišljanje nadovezuje se i mišljenje State Departmenta, a koje se odnosi na kasnije pregovore 1950/51, da Velebit ima veći utjecaj nego što to omogućuje njegova funkcija pom oćnika ministra vanjske trgovine - te da predvodi struju koja se zalaže za sporazumijevanje sa Zapadom .52

Za Velebita se u britanskim izvještajima, između ostalog, navodi da se doima kao osoba koja „stvarno voli Britance i misli britanski", ali i da „nije nesklon dvostrukoj igri“ . Nadalje se kaže d a je očito osoba od Titova povjerenja: ,,U m inistarstvu koje ima malu ili nikakvu moć, koristan je kontakt jer, iako sam ima malo utjecaja, ipak ima pristup onima (uključujući M aršala) koji imaju m oć."51 Američki izvještaji ga ocjenjuju kao povjerljivu osobu, te ga smatraju „možda najznačajnijim zagovornikom zapadne orijentacije i protusovjetskih po­gleda u Titovom užem krugu“ .54 Postoje i drugačija mišljenja, tako npr. savjetnik Veleposlanstva SAD-a u Beogradu Hickok smatra da „je često bio ciničan i sarkastičan, pa je i na taj način otežavao suradnju s misijom SAD-a“ .55 Ivan Su-

48 Isto, str. 152.49 Isto, str. 370.50 Isto, str. 156.51 Tvrtko Jakovina, Američki komunistički saveznik: Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Ame­

ričke Države 1945.-1955, Profil - Srednja Europa, Zagreb, 2003, str. 313.52 D. Bekić, Jugoslavija u Hladnom ratu. Odnosi s velikim silama 1949-1955, str. 209.:'3 Katarina Spehnjak, Britanski pogled na Hrvatsku 1945.-1948, Golden marketing - Tehnička

knjiga, Zagreb, 2006, str. 307-308.54 T. Jakovina, Američki komunistički saveznik: Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke

Države 1945.— 1955, str. 313.55 Isto, str. 115-116.

263

jy rO C flO B E H C K A flMHnOMATMJA 1945- 1961.

bašić ga opisuje kao „hulju, zločestog i za nas, najopasnijeg čovjeka u režim u11, dok je Randolph Churchill jednom prilikom izjavio kako je Velebit „osobno odgovoran za smaknuće barem stotinu ljudi koji su bili protiv Tita11.56

Prijelomni trenutak karijere - Rezolucija Informbiroa

Prijelomni trenutak Velebitove diplomatske karijeri dogodio se 1948. go­dine optužbom Staljina i Informbiroa d a je „engleski špijun11 i neprijatelj Sovjet­skog Saveza. U Staljinovom prvom pismu upućenom Titu i CK KPJ, Velebita se optužuje kao „engleskog špijuna11 te se zahtjeva njegovo uklanjanje sa svih pozicija. U dogovoru s Titom, on se povlači iz M inistarstva vanjskih poslova pod izgovorom bolesti, za koju mu nalaz izdaje Titov osobni liječnik dr Božović.57 Kako se sam sjeća - Tito i Politbiro su mu iskazali puno povjerenje. No, njemu samome je trebalo vremena da shvati kako je njegova uloga sporedna, te da je samo poslužio kao „argum ent11 da se izvrši pritisak na Tita i CK KPJ a sve u cilju sm jenjivanja Tita i njegova rukovodstva.58 Velebit u svojim razmišljanjimao razlozim a zbog kojih je upravo on optužen kao „engleski špijun11 navodi tri razloga: 1. vjeruje da se NKVD-u prvi puta zamjerio kada je u proljeće 1945. odbio Sovjete obavještavati o djelovanju jugoslavenskog M inistarstva vanjskih poslova; 2. drugi se puta zamjerio u pregovorima oko formiranja sovjetsko- -jugoslavenskih mješovitih društava za civilno zrakoplovstvo i riječni transport- tada se suprotstavio potpisivanju sporazuma sa Sovjetskim Savezom štetnih za Jugoslaviju59 i 3. Kardelj je M olotovu - u jednom e razgovoru o osobinama rukovodećih ljudi jugoslavenskog M inistarstva vanjskih poslova - kazao da se uz Velebita veže jedno neraščišćeno pitanje iz 1944. godine: da l i je Velebit tijekom boravka u Londonu bio u vezi s jednom engleskom špijunkom.60

Pregovori sa Svjetskom bankom i SAD-om 1950/51.

Nakon kraćeg odmora poslije „bolovanja11 (nekoliko dana prije obja­vljivanja Rezolucije Informbiroa), vlada odlučuje da Velebit preuzm e dužnost predsjednika Komiteta za turizam i ugostiteljstvo (jednog od resora državne

56 Isto.57 M. Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 163-164.58 Isto, str. 165.39 Velebit je glavni pregovarač u pregovorima sa Sovjetima oko civilnog zrakoplovstva i riječnog

transporta. Odbija potpisati gotove ugovore koje je donio sovjetski pregovarač - ocijenivši ih krajnje nepovoljnima za Jugoslaviju. Sovjetska delegacija je tada protestno otišla i kasnije se žalila CK KPJ i Titu, da bi pola godine kasnije ugovori bili potpisani u formi kakvu su Sovjeti od samoga početka predlagali.

“ M. Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 167-169.

264

L. BENCETIĆ DOPRINOS VLADIMIRA VELEBITA JUGOSLAVENSKOJ DIPLOMACIJI

uprave koji nisu imali rang ministarstva).61 Kako je sam kasnije rekao - vrijeme provedeno u resoru turizma i ugostiteljstva bilo mu je „najugodnije doba slu­žbo vanja“.62

U diplomaciju se vraća u kolovozu 1950. kada biva imenovan pomoćni­kom ministra vanjske trgovine. Naime, kako se Jugoslavija u to vrijeme okretala prema Zapadu i uspostavljala ekonomske odnose sa Zapadom - trebala je ljude koji su znali zapadne jezike i koji su imali iskustva sa zapadnim zemljama, a jedan od takvih je Vladim ir Velebit.53 Prvi povjereni zadatak na novoj funkciji bili su pregovori s M eđunarodnom bankom za obnovu i razvoj. N jegov je zadatak bio da ispita je li banka voljna odobriti Jugoslaviji veći investicijski zajam. Prvu priliku za ispitivanje terena imao je na skupštini banke u Parizu krajem 1950. godine.64 Sljedeći važan zadatak je vođenje jugoslavenske delegacije na pregovore o zajmu u Washington u sjedište banke. Pregovori su bili vrlo teški, ali posjet W ashingtonu mu je poslužio za obnovu starih kontakata i uspostavu novih s brojnim am eričkim diplomatim a i novinarima.65 N a njegovo veliko razočarenje, dobiva negativan odgovor banke te mu je predloženo da od SAD-a zatraži pomoć u pšenici.66 Uslijedilo je veliko lobiranje kod američkih kongresmena i senatora a iskoristio je priliku - pa lobira i za pomoć u oružju.67 Velebit ističe da je ideja o traženju pomoći u naoružanju bila njegova: „M islio sam da u slučaju da dobijem negativan odgovor, moja Vlada nikad neće ni saznati što sam pokrenuo, a u slučaju pozitivnog odgovora imat će izbor: da moju inicijativu prihvati ili me dezavuira, što mi se i nije činilo strašnim14.68 Neki povjesničari, npr. Tvrtko Jakovina, izražavaju sumnju u samoinicijativu Velebita da zatraži pomoć u naoružanju - ističući mogućnost da je neke instrukcije ipak dobio ,,s najvišeg mjesta", ali i ostavljajući mogućnost d a je ipak djelovao sam oinicijativno.69

Nekoliko tjedana nakon pokretanja pitanja pomoći u naoružanju biva obaviješten d a je am erička vlada spremna Jugoslaviji isporučiti određenu količi­nu oružja. Nakon konzultacija u Beogradu, određen je za člana pregovaračke delegacije, zajedno sa Kočom Popovićem. Nakon pregovora s Amerikancima, u travnju 1951, dogovoreni su svi detalji isporuke.70 Procjenjuje se d a je Jugosla­

61 Isto, str. 166.62 Isto, str. 171.w Isto, str. 173.64 Isto, str. 174.65 Isto, str. 175.M’ S obzirom na to da Svjetska banka nije sigurna da će Jugoslavija moći otplaćivati zajam, posta­

vljen joj je uvjet da se za besplatnu pomoć u hrani i nekim sirovinama obrati SAD-u, je r će takonovac koji bi inače potrošila na hranu i sirovine preusmjeriti na otplatu zajma.

1,7 M. Suvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, str. 176.68 Isto, str. 176-177.69 T. Jakovina, Američki komunistički saveznik: Hrvati. Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke

Države 1945.-1955, str. 295.70 M. Šuvar, Vladimir Velebit: svjedok historije, sir. 176-177.

265

jyrocnoBEHCKA ni/innoMATi/iJA 1945-1961.

vija dobila naoružanja u vrijednosti nekoliko stotina milijuna dolara.71 U isto vri­jem e američki kongres odobrava Jugoslaviji besplatnu pomoć u prehram benim proizvodim a i nekim sirovinama, a time je ispunjen uvjet M eđunarodne banke za obnovu i razvoj za dobivanje investicijskog zajma, te Velebit u ime jugoslavenske vlade potpisuje dokum ent o zajmu. Ovime Jugoslavija biva prva komunistička zemlja koja je dobila veći investicijski zajam od Svjetske banke.72 A Velebit se pokazao kao izvrstan pregovarač - čak mu je predsjednik M eđunarodne banke za obnovu i razvoj ponudio direktorsko mjesto u toj banci. Velebit o ovoj ponudi obaviještava Beograd, koji se ne slaže s prelaskom u M eđunarodnu banku već mu namjenjuje mjesto am basadora u Italiji, koje Velebit i prihvaća.73

Ambasador u Rimu i Londonu

Na mjesto am basadora u Rimu stupa 1951. godine. Rad u Rimu ga je razočarao. Naim e, jugoslavenski ambasador je praktički u potpunoj izolaciji od domaćina te uglavnom nije pozivan na domjenke i ostala druženja koja su priređivana za diplomate i predstavnike stranih zemalja. Sam Velebit kaže d a je njegov boravak i rad u Rimu bio „potpuni neuspjeh na diplomatskom polju".74 Srećom za njega pa na ovoj funkciji ostaje relativno kratko - već u prosincu 1952. dobiva obavijest iz Beograda da je premješten na mjesto am basadora u Velikoj Britaniji. Iz Rim a putuje direktno za London bez svraćanja u Beograd na uobičajene konzultacije.75 Odmah se prim a posla organizacije Titova posje­ta Londonu, zakazanog za ožujak 1953. godine - to je prvi posjet jednog ko­munističkog državnika Velikoj Britaniji. Kako je kasnije saznao - Tito je htio da upravo on bude taj koji će organizirati njegov posjet - zbog dobrih veza koje je uspostavio u Londonu tijekom Drugoga svjetskog rata, poznanstva s mnogim generalima, poslanicim a i novinarima, te odličnog engleskog koji m u omogućuje da na ravnopravnoj osnovi razgovara sa svojim engleskim sugovornicim a.76 D e­set dana prije Titova dolaska u London, Velebit je pozvan na ručak kod britan­skog prem ijera Churchilla. Tada provodi dva sata nasamo sa Churchillom, najvi­še razgovarajući o sovjetsko-jugoslavenskim odnosim a.77

71 Isto, str. 373-374.7- Isto, str. 373.73 Isto, str. 178.74 Isto, str. 180.75 Isto, str. 183.76 Isto, str. 375.77 Isto, str. 184-185.

266

L. BENCETIĆ DOPRINOS VLADIMIRA VELEBITA JUGOSLAVENSKOJ DIPLOMACIJI

Privredna diplomacija 1956-1960.

U posljednjem razdoblju svoje službe u jugoslavenskoj administraciji Velebit se bavi pitanjim a jugoslavenske vanjske trgovine. Kada je u svibnju 1956. opozvan sa mjesta ambasadora u Londonu, biva postavljen na mjesto državnog podtajnika u Ministarstvu vanjskih poslova, ali je ubrzo, na vlastiti zahtjev, stavljen na funkciju u privrednom sektoru, gdje je radio na stvaranju uvjeta za vanjsku trgovinu, sklapanju sporazuma, aranžm ana itd.78 Za privrednu diplomaciju se odlučio s namjerom stvaranja uvjeta za unapređenje jugoslaven­ske vanjske trgovine te privredne suradnje općenito.79 Godine 1958, nakon povra­tka sa godišnjeg odmora, biva premješten na funkciju podtajnika u M inistarstvu vanjske trgovine na kojoj ostaje do svibnja 1960, kada neočekivano i bez znanja zašto biva maknut.80 Posljednja funkcija koju obnaša je ona predsjednika Kom i­teta za socijalna pitanja. Na njegovu sreću na njoj ostaje svega par mjeseci a potom odlazi na međunarodnu funkciju.81

U međunarodnim tijelima 1960-1973.

U jesen 1960. dobiva poziv generalnog tajnika OUN-a Daga Hammar- skjolda, te biva imenovan tajnikom Europske ekonomske kom isije UN-a u Žene- vi. Ovime definitivno izlazi iz redova jugoslavenske diplomacije i birokracije te postaje značajan funkcionar u međunarodnim organizacijama, u kojima je i ranije slovio kao vješt diplomat.82

Pitanja koja mu zadaju najviše briga na novoj funkciji i oko kojih su vo­đeni najveći sukobi su stanje i perspektiva „socijalističke" privrede u Istočnoj Eu­ropi te forsiranje primanja Istočne Njemačke u Europsku ekonomsku komisiju.83 Velebit se na ovoj funkciji ponaša kao međunarodni djelatnik a ne kao jugosla­venski diplomat, te upravo iz tog razloga često dolazi do nesporazum a između njega i istočnoeuropskih predstavnika u komisiji.84 Krajem 1967. godine istekao mu je drugi m andat predsjednika Europske ekonomske komisije, te početkom 1968. prelazi na mjesto direktora planiranja u M eđunarodnoj organizaciji rada.85 Krajem ljeta 1969. prihvaća ponudu Carnegijeve fondacije te preuzim a vođenje

78 Isto, str. 192-193.7,> Isto, str. 194.811 Isto, str. 207.81 Isto, str. 210.82 Isto, str. 211.“ Isto, str. 215.84 Isto, str. 219.8? Isto, str. 221.

267

JVrOCIlOBEHCKA AMn/lOMATMJA 1945- 1961.

projekta pom irenja Židova i Arapa u Palestini, a u M eđunarodnoj organizaciji rada uzima godinu dana neplaćenog dopusta.86 Ubrzo mu postaje jasno da ideja pom irenja Arapa i Židova neće uspjeti iz prostog razloga što niti jedna strana ne­ma dobre volje i spremnosti za kom prom is.87 Angažm an u Carnegijevoj fondaciji završava u jesen 1971.88

Posljednji posao koji obavlja je organizacija okruglog stola o Cipru. Ovog posla se prihvaća na prijedlog Nada Baynea, direktora Am eričkog centra za proučavanje Sredozemlja. Okrugli stol je održan u Rimu od 18. do 22. studenog1973. godine. Velebit je uložio mnogo truda u organizaciju okruglog stola, koji

je prošao u zanimljivoj raspravi ali nije urodio konkretnim rezultatim a.89 Godine1974. odlazi u mirovinu.

Velebit o vlastitoj diplomatskoj karijeri

„Ne mogu suditi, da li s pravom li ne, ali mnogi su me smatrali osnivačem jugoslavenske diplomacije socijalističkog razdoblja. Već za vrijem e rata povjere­ne su mi misije u biti diplomatskog karaktera. U prvoj poslijeratnoj vladi pripao m ije zadatak da iz ruševina gradim novu zgradu diplomacije. N e m ogu sam suditi da li sam taj zadatak dobro obavio. No, trudio sam se da naša diplomacija odgo­vori sve složenijim zahtjevima, s kojima se suočavala u burnim svjetskim zbiva­njima. U Staljinovoj ljutnji na Tita i Komunističku partiju Jugoslavije osumnjičen sam ni kriv ni dužan, na osnovu izmišljotina, a što je brutalno presjeklo moju karijeru. Poslije prekida odnosa između Jugoslavije i SSSR-a, bilo je posve pri­rodno da me se vrati u službu iz koje sam zbog sovjetskih optužbi bio odstranjen. Došao sam u jednu novu strukturu koja nije odgovarala m ojim predodžbama. Postao sam četvrti državni podsekretar u jednom relativno m alom ministarstvu, a očigledno je da nas je bilo previše. Kada je pala odluka da nas ne bude toliko, nije teško pogoditi, zašto je pogodila upravo mene, iako sam imao najviše diplomatskog iskustva. Ja, naime, jedini nisam imao nikakve partijske funkcije, dok su ostali podsekretari bili članovi Centralnog kom iteta Saveza komunista Jugoslavije. To je bio i dokaz d a je partija imala apsolutni monopol na sva važna mjesta u državnom aparatu i da su se mjesta popunjavala prema partijskom rangu pojedinaca, bez obzira na stručnost i iskustvo."90

*" Isto, str. 224.s7 Isto, str. 225.m Isto, str. 231.1,9 Isto, str. 233.90 Isto, str. 208-209.

268

L. BENCETIĆ DOPRINOS VLADIMIRA VELEBITA JUGOSLAVENSKOJ DIPLOMACIJI

Zaključak

Vladimir Velebit je jedan od utemeljitelja jugoslavenske diplomacije- kako u vrijeme Drugoga svjetskog rata tako i nakon njega, te jedan od naj­uglednijih jugoslavenskih diplomata u misijama izvan zemlje. On je čovjek od Titova najvećeg povjerenja, osoba zaslužna za proboj međunarodne izolacije u Drugome svjetskom ratu, Titov osobni čovjek koji djeluje po njegovim nalozima. Prvih šest mjeseci nakon formiranja vlade T ito-Šubašić, jedini je pomoćnik m inistra vanjskih poslova. S obzirom na tadašnju bliskost s Titom i svakodnevne izvještaje i razgovore koje vodi s njime - vjerojatno je Velebit tada najznačajnija osoba u M inistarstvu vanjskih poslova, značajnija od m inistra Šubašića.91 Velebit je mišljenja da je na ,,padove“ u njegovoj karijeri znatno utjecala Staljinova optužba iz 1948. da je engleski špijun, te njegov status u Partiji - gdje nije bio ništa više od običnog člana.92 S njim se slaže i Ranko Petković, iznoseći u svojoj knjizi93 m išljenje da je Velebit mogao biti nasljednik Edvarda Kardelja na mjestu ministra vanjskih poslova ali „mu je politička karijera bila okončana zbog Staljinove insinuacije d a je britanski agent“ .94 N esum njivo je d a je Velebit nnao kvalitete, iskustva i odlučnosti da vrši takvu funkciju, ali na njegovu žalosti vjerojatno štetu jugoslavenske diplomacije, zbog gore navedenih razloga to nije realizirano.

Doprinos Vladim ira Velebita jugoslavenskoj diplomaciji od trenutka kada ulazi u nju 1943. do trenutaka izlaska 1960. iznimno je veliki, kako na unu­trašnjem planu izgradnje i organizacije iste, tako i na vanjskom, gdje je jedan od najpoznatijih jugoslavenskih diplomata u m eđunarodnim krugovima, cijenjen u diplomaciji Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim organizacijama.

Summary

The Contribution of Vladimir Velebit to Yugoslav Diplomacv

The article analyzes the contribution to the Yugoslav diplomacy of one of the most important Yugoslav diplomats, Dr. Vladimir Velebit. Dr. Velebit spent 18 years in Yugoslav diplomacy, out of that two in partisan diplomacy. He was one of trailblazers and organizers of the diplomacy of the ,,new“ Yugoslavia. He entered diplomacy during WWII in 1943 when he was appointed chief of the mission of the People’s Liberation Movement

1,1 Isto, str. 369.52 Isto, str. 380.93 Ranko Petković, Subjektivna istorija jugoslovenske diplomatije 1943-1991, Službeni list SRJ,

Beograd, 1995.94 Isto, str. 40.

269

jy ro c n o B E H C K A a m iu io m a tm ja 1945- 19 6 1 .

in Egypt. During the negotiations in Egypt he acquitted himself excellently so he became the permanent representative of the People’s Liberation Movement with the Westem allies. He played one of the key roles during the negotiations with the emigre Yugoslav government in London concerning the formation of the postvvar government and the idea of introducing a regency as a transitional government originated with him. He was the man in whom Tito had special eonfidence, the person who broke through the international isolation of the People’s Liberation Movement, Tito’s personal aide acting on his orders. During the first six months of the Tito-Šubašić government he was the sole aide foreign minister. Considering his intimacy with Tito it is likely that Velebit was then the most important person in the Ministry of Foreign Affairs, more important than the minister Subašić himself. He took part in resolving the most important Yugoslav postwar matters- the Trieste crisis, negotiations about a loan from the World Bank, negotiations with USA on aid in food and armament, organization ofTito’s visit to Great Britain. He serveđ as ambassador in Rome and in London. The list of his achievements and contributions to the Yugoslav diplomacy would perhaps have been even larger but for two factors: firstly, Velebit wasn’t a high ranking Party official but just an ordinary Party member, and secondly he was accused of being a British spy in the Informbureau resolution. He spent the last 14 years of his eareer serving on international bodies (secretary of the European Economic Commission of the UN in Geneva, director for planning in the International Labor Organization, he chaired the project of reconciliation between the Jews and the Arabs within the framework of the Carnegie Endowment, he organized a round table on Cyprus in Rome between 18 and 22 November 1973). Velebit was one of the best known Yugoslav diplomats in international circles, respected in the diplomacy of the United Nations and of other international organizations.

UDK 341.71:929 Bene6nT B.341.71(497.1)” ! 9”

270