Ivan UgrinJOŠ HRVATSKA NIJ’ PROPALA!

NakladnikNEZAVISNI SINDIKAT

SLOBODNA DALMACIJA

UrednikZvonko Bare

KorekturaBranka Šamadan

Dizajn ovitkaDuje Šilović

TisakDES - Split

CIP - Katalogizacija u publikacijiSVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU

UDK 32(497.5)”2010/...”

UGRIN, Ivan Još Hrvatska nij’ propala! / Ivan Ugrin.Split : Nezavisni sindikat SlobodnaDalmacija, 2013.

ISBN 978-953-57516-0-1

I. Hrvatska - Politička zbivanja - 2010.

141209017

Ivan Ugrin

JOŠ HRVATSKA NIJ’ PROPALA!

(DRUGO IZDANJE)

Split, 2014.

5

PREDGOVOROpet nas Ivan Ugrin ugodno iznenađuje novom knjigom.

Riječ je sada o osvrtima na neke događaje hrvatske društvene zbilje od početka 2011. do konca 2012. odnosno kolumnama koje je u tom razdoblju objavljivao u Slobodnoj Dalmaciji – u subotnjem prilogu Spektar. Događaji su redovito nametali “temu tjedna”, koju su u zadanoj rubrici Dva o jednom “tre-tirala” dva suprotna gledišta – tzv. lijevo i desno. Ugrinovu tzv. desnu poziciju odnosno stranu dodatno je naglašavala i desna stranica u novinama na kojoj je njegov komentar, ali to je potpuno sporedno. Izabrana 72 komentara, koji nisu pore-dani po sadržaju nego kronološki, što knjizi daje svojevrsnu dinamiku, znakovita su kronika još uvijek aktualne tzv. hr-vatske tranzicije, koju se kroz prizmu teologije povijesti može nazvati i presvlačenjem Zmije u Hrvatskoj! U tom je smislu u ovoj knjizi znakovit i broj naslovā, Ugrinovih “apostola”, koji su poput one sedamdesetdvojice učenika koje Isus šalje pred sobom (v. Lk 10,1), a oni – učenici i tekstovi – nose trajnu vri-jednost jer na efemerno gledaju sub specie aeternitatis.

Tematski knjiga obuhvaća, uvjetno rečeno, širok raspon – od politike do etike. Najviše je komentara posvećeno upravo politici, ili su teme promatrane u njezinu zrcalu, jer ona zapra-vo zahvaća i prožima (a ponekad čak, doslovce, i zagađuje!) sva područja života pa je razumljivo što je ona davala “ritam” temama odnosno događajima koje je autor komentirao. U tom kontekstu ili suodnosu također su Crkva, katolički me-diji, Međugorje, Haag, javni mediji, hrvatski branitelji, odnos HR-EU, droga, globalni sukobi, političari (Čačić, don Gru-bišić, Josipović, Mesić, Milanović, SLinić…), ali i ekonomija

6

(voda, porezi…), Bleiburg, Tito, obitelj, brak, MPO, abortus, homoseksualnost, spolni odgoj, “gender ideologija”… itd.

Budući da se tijekom dvogodišnjeg “rađanja” ove knjige u Hrvatskoj promijenila vladajuća politička garnitura, vrijedno je iz ove bogate literarne “šume” izdvojiti dva znakovita “stabla” – Crkvu i medije, pod vidom utjecaja politike na te stvarnosti. Pritom je vrlo zanimljiva usporedba prijašnjih i današnjih izja-va članova današnje i nekadašnje opozicije, kao i današnjih i nekadašnjih vladajućih, jer ništa i nitko jače od njih samih ne potvrđuje relativnost i besmislenost golemog dijela onoga što govore i rade! U taj “aranžman” izvrsno se uklapaju i “hrvat-ski” javni mediji (a u njima poglavito “dežurni” kolumnisti!), koji se doista mogu pohvaliti da su na razini onih u “kolijevci demokracije”, za koje je živa legenda Noam Chomsky rekao: “Uloga američkih novinara je otkrivanje, osuđivanje i ismi-javanje svake manifestacije koja oponira dominantnim aran-žmanima moćnika, uključujući silnu opoziciju korporativno vođenoj globalizaciji. Osnovni cilj je zadržati javnost što da-lje od bilo kakvih spoznaja o tome što se uistinu događa.” (Feral Tribune, 28. srpnja 2001.). Drugo, kad je riječ o Crkvi i politici - možda sasvim slučajno, ali svakako vrlo znakovito - prva tema u ovoj knjizi je Glas Koncila, a zadnja zdravstve-ni odgoj i vjeronauk u školi. Vodeći čitatelja od problema do sasvim logičnog zaključka, kao i u drugim tekstovima, autor (ne nastupajući nigdje po formuli “pipl mast trast mi!”) sjajno - baš kao što je i Bl. Ivan Pavao Dragi upozorio na fenomen paralelne antievangelizacije! - zaključuje kolumnu i knjigu i sve hrvatske dvojbe: “Oko spornog predmeta i ne bi trebalo biti problema; zdravstveni odgoj s prva tri modula može biti ob-vezatan, a što se tiče izbornog, tko ne želi vjeronauk, može na TIPSS (teoriju i praksu sdp-ovske sodome i gomore).” Odno-sno - zvjeronauk! Tertium non datur. Nema nesvrstanih!

Umjesto zaključka – igrajući se riječima U-green & ever-green - može se reći da Ugrin još jednu svoju knjigu stavlja na policu hrvatske publicističke zimzeleni.

Anđelko Kaćunko

7

VJERODOSTOJNI GLAS KONCILA„Osobno se često ne slažem s onim što piše u Glasu

Koncila“. Izjavio je to, ni manje ni više, nego nadbiskup osječko-đakovački i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, mons. dr. Marin Srakić. Gostujući u emisiji Osječke televizije, Srakić je rekao kako HBK nije nikad razgovarao o uređivačkoj politici Glasa Koncila te dodao kako ne treba uopćavati ono što urednik Ivan Miklenić napiše u uvodniku. Po toj Srakićevoj izjavi dade se zaklju-čiti kako je riječ o Miklenićevim autorskim komentarima, na koje ne može utjecati niti zagrebački nadbiskup kar-dinal Josip Bozanić, koji za izricanje svojih stavova ima svoga glasnogovornika.

Glas Koncila izdaje njegov osnivač, Nadbiskupski duhovni stol, Kaptol 31, Zagreb, što se lijepo može išči-tati i iz impressuma. Nadbiskup Srakić zaključuje kako se Glas Koncila fi nancira novcem čitatelja, Crkva tamo nikoga i ne pokušava smijeniti, jer taj katolički tjednik nije službeno glasilo Hrvatske biskupske konferencije niti Crkve u Hrvatskoj.

Nije u navedenom razgovoru na Osječkoj televiziji bilo šire rasprave o tome što se mons. Srakiću ne sviđa u Glasu Koncila, no mislim da se ne radi samo o uvodnim Miklenićevim komentarima koji se s vremena na vrije-me nađu u središtu interesa šire javnosti. Ovih je dana o jednom od tih komentara pisao i Inoslav Bešker koji je

8

Miklenića p(r)ozvao „da obrazloži je li to što piše njego-vo izdvojeno mišljenje... ili ono što on piše treba smatrati gledištem koje Katolička crkva u Hrvata... preporučuje svojim vjernicima“.

Nakon Srakićevih pojašnjenja mislim da je sada svi-ma lakše, osobito Mikleniću, jer je on vjerojatno jedini glavni urednik u Hrvatskoj koji može mirno spavati. Jav-nosti je sada jasno da novine koje uređuje žive od prodaje, i to one u okviru župa i crkava, a prema nekim podacima, naklada Glasa Koncila još uvijek je pristojna. Nije kao ne-kada kad je dosizala brojke od stotinjak tisuća, ali ni osta-lim tiskanim medijima, tjednim i dnevnim, glede tog pi-tanja ne ide više tako sjajno. Komentari koje piše počesto izazivaju negodovanje osobito onih s lijevog spektra, a to autoru koji nešto želi postići napisanim u svakom slučaju može ići samo u prilog - što će ti tekst za kojim se nitko ne osvrće. I konačno, sada svi znaju, komentari su isključivo Miklenićev, a ne stav Crkve.

U Glasu Koncila uistinu se mogu pročitati stvari koje se nigdje drugdje ne mogu vidjeti. Tako, primjerice u po-sljednjem božićnom broju je i vijest kako je Europska ko-misija za dar srednjoškolcima diljem Europske unije tiska-la tri milijuna rokovnika. No kad je dar podijeljen u više od 330 tisuća primjeraka u Velikoj Britaniji, kršćani nisu mogli zatomiti neugodno iznenađenje da su u rokovniku navedeni datumi židovskih, muslimanskih, hinduističkih i drugih blagdana, svi važni datumi i slavlja Europske uni-je, jedino se na dan 25. prosinca ne navodi ništa. Tako je „Europska vlada“ izbacila Božić, stoji u naslovu.

Nedavno je Glas Koncila jedini izvijestio kako je Parlamentarna skupština Vijeća Europe u Strasbourgu potvrdila rezoluciju koja priznaje pravo na priziv savjesti

9

medicinskom osoblju u slučaju pobačaja, umjetne oplod-nje i eutanazije. A trebala je biti donesena rezolucija o pravu „pristupa žena na zakonom dopuštene medicinske zahvate“. No, unatoč silnom medijskom pritisku, dogodio se obrat i europski vijećnici potvrdili su dosadašnju re-zoluciju o pravu na priziv savjesti medicinskom osoblju, što Bojani Genov, glavnoj koordinatorici Ženske mreže, i sličnima izbija argumente kad kao iz rukava izbacuju da se u Hrvatskoj u bolnicama moraju zapošljavati samo gi-nekolozi koji žele obavljati pobačaje jer je to u opisu nji-hova posla.

U opisu posla Glasa Koncila trebalo bi, primjerice, biti izvještavanje o zbivanjima u Međugorju. Tamo se okupljaju milijuni ljudi, rijetko ćete kad pročitati kakvu vijest na tu temu. U opisu posla Glasa Koncila trebalo bi biti i izvještavanje s kojeg molitvenog ili sličnog skupa kad se tisuće ljudi nađu oko nekog karizmatika. Što rade neokatekumeni, fokolarini, vikendaši… o tome u Glasu Koncila nećete pročitati gotovo ništa. Zašto, naprimjer, velečasni Ivan Miklenić ne komentira situaciju u kojoj se velečasni Zlatko Sudac na svojevrstan način onemoguća-va u održavanju duhovnih seminara na kojima su se u najvećem broju okupljali hrvatski branitelji i članovi nji-hovih obitelji. Bog zna koliko je zahvaljujući tim susreti-ma spašeno ljudskih života, ali o tome se u listu Nadbi-skupskog duhovnog stola sa zagrebačkog Kaptola - šuti.

Možda i to smeta nadbiskupu Srakiću, no, unatoč svemu, valja reći da je u moru žutila i sličnog sadržaja Glas Koncila još uvijek rijedak primjerak drugačijeg i vje-rodostojnog pristupa događajima. Još kad bi tekstovi bili grafi čki i urednički bolje prezentirani, gdje bi mu bio kraj. No, i za to će biti još prilika.

10

BJELOSVJETSKI LICEMJER IVrši se pritisak na Hrvatsku iz različitih pobuda i u

tome sudjeluju oni koji su izvršili ili sudjelovali ili podu-pirali agresiju na Hrvatsku, izjavio je predsjednik Hrvat-skog sabora Luka Bebić u povodu aktualnih optužbi o na-vodnoj odgovornosti potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa za ratne zločine u Slavoniji. Na pitanje kako takve stvari može pripisivati Amnesty Internationalu, svjetski poznatoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava, a koja je aktualizirala optužbe za Šeksa, Davora Domazeta Lošu i Tomislava Merčepa, Bebić je odgovorio kako ne podcje-njuje ničiji rad, ali da ima kritički odnos prema svakomu.

Admiral Domazet Lošo bio je prema optužbama na svoj račun još oštriji od Bebića. Izjavio je kako je Amne-sty International u službi britanske vanjske politike koja pokušava onemogućiti Hrvatsku u zatvaranju poglavlja 23. i dovršenju pristupnih pregovora s Europskom uni-jom. Amnesty International admirala u izvješću proziva zbog uloge u Medačkome džepu. Domazet smatra da mu se to događa jer već punih deset godina raskrinkava takvo protuhrvatsko djelovanje britanske vanjske politike i jer je u Domovinskom ratu bio od samog početka i sudjelo-vao u planiranju svih važnijih operacija. Činjenica je i to da iz Haaga na njegovo ime nije stigla nikakva optužnica.

Prema Domazetovim riječima, na djelu je pokušaj obnove Jugoslavije i pritisci na Hrvatsku nastavit će se u

11

drugim oblicima dok, kako je rekao, hrvatski političari tomu ne popuste. Odgovarajući na upit kako komentira činjenicu da Ministarstvo pravosuđa tvrdi da protiv Vladi-mira Šeksa nema dokaza, a za njega to ne ističe, Domazet je istaknuo kako to treba pitati Ministarstvo pravosuđa.

Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković izjavio je kako se za admirala Domazeta provode izvidi, a treba još dodati da je zbog istrage i navodne sumnje zbog ratnih zločina više od mjesec dana u pritvoru Tomislav Merčep. Najdugovječniji hrvatski političar Šeks sam je pak otišao u Državno odvjetništvo i obavio razgovor. Nakon sve ove hajke naglašava kako, ako DORH smatra da ima osno-vane sumnje da se protiv njega provede istraga i kazneni postupak, on to respektira, uvažava i štoviše želi, ali tvrdi da za to nema osnove.

Zanimljivo je u svemu kako su gospoda iz Amnesty Internationala nezadovoljna činjenicom što je Ministar-stvo pravosuđa s odgovorima na njihove posljednje op-tužbe odmah upoznalo javnost, a tek onda njih. Među-tim, to što su sve iz te organizacije za zaštitu ljudskih pra-va naveli u svojim optužbama, takvo nešto ne bi sastavio ni „Veritas“ Save Štrpca.

Za Ministarstvo je posebno neprihvatljivo što je Amnesty International u svom izvješću, kako kažu, pro-izvoljno i neistinito utvrdio da je nakon osamostaljenja Hrvatske uslijedio oružani sukob između hrvatske voj-ske i oružanih snaga hrvatskih Srba kojima je pomaga-la JNA. U očitovanju stoji da je potpuno „nevjerojatna“, „proizvoljna“ i „neistinita“ tvrdnja Amnesty Internati-onala da je Hrvatska proglašavanjem neovisnosti prou-zročila oružani sukob i da su tijekom sukoba od 1990. do 1995. obje strane počinile znatna i ozbiljna kršenja

12

ljudskih prava. U Ministarstvu drže da je to potpuno izjednačavanje odgovornosti.

Nedavno su na WikiLeaksu objavljeni dokumen-ti o mučenjima i zlostavljanjima američkih vojnika nad iračkim civilima. Ne sumnjam da su to radili i Britanci, i otprije poznati kao brutalni kolonijalni osvajači. „Was-hington mora pojasniti što su odgovorni u SAD-u znali o slučajevima zlostavljanja u iračkim zatvorima“, kao da im se ispričavaju što ih smetaju, pitali su se nakon objave na WikiLeaksu u Amnesty Internationalu. Jesu li mož-da koga optužili? Jesu li možda optužili nekog od zapo-vjednika nizozemskog korpusa UN-a koji je u Srebrenici „propustio“ Ratka Mladića i povampirene četnike da izvr-še genocid nad Bošnjacima? Jesu li se ikad zapitali kolika je zapovjedna odgovornost britanskih časnika koji su na Bleiburgu „predali“ u ruke jugoslavenskim partizanima nenaoružane hrvatske civile koji su se samo htjeli preda-ti saveznicima na kraju Drugoga svjetskog rata, a ovi su ih na desetke tisuća vratili u smrt na križnim putevima iz kojih su rijetki izvukli živu glavu i o svojoj kalvariji iz straha nisu pričali ni djeci.

Svuda na svijetu, nakon ratova, povijest su pisali po-bjednici. Nama Hrvatima to nije trebalo. Nismo nikad kao narod išli osvajati tuđi teritorij, zapravo smo se cijelo vrijeme borili kako bi oni u Europi bili slobodni i, uza sve, uspjeli uz Božju pomoć opstati u ovoj Lijepoj našoj. Pa neka nas više ti bjelosvjetski licemjeri puste na miru i najprije izvade brvna iz svojih očiju, pa tek onda neka vade trun iz naših.

13

KLANOVI NA PRISAVLJUJednom sam prilikom pročitao da u Francuskoj na-

kon parlamentarnih izbora i promjene vlasti, među oso-bama koje prve stavljaju mandat na raspolaganje jest i ravnatelj javne televizije. U zemlji u kojoj demokratska praksa traje puno više godina, pa i stoljeća, za razliku od hrvatskih dvadesetak, pravila igre dobru su poznata i nit-ko se ne iznenađuje ako stranka ili koalicija na vlasti ima kroz to vrijeme malo povoljniji tretman na dalekovidnici kojom preko određenih tijela upravlja parlament. Samo kod nas svi se dižu na noge kad se premijerka Jadranka Kosor upita o opravdanosti jednog priloga u središnjem Dnevniku, a Vladin ured nespretno reagira tražeći odgo-vornost urednika Zorana Šprajca. Je li bila riječ o pritisku, ili samo želji da se čuje i druga strana medalje, teško je reći, jer uvijek postoji i lice i naličje, a istina je iznad svega.

Međutim, simptomatično je da se na Prisavlju po-diže buka kad se, primjerice, za jednog od voditelja Dnevnika u 19.30 sati, umjesto mlađahnog Gorana Bro-zovića, koji se ruku na srce nije baš najbolje snašao na voditeljskoj poziciji, predlaže Mislav Togonal. Riječ je o dugogodišnjem radijskom voditelju, kojeg je svojedob-no Hloverka Novak-Srzić ubacila u „televizijsku vatru“ Otvorenog i koji se pokazao kao dobar voditelj te emisije, a i sada se na mjestu urednika Trećeg dnevnika ponaša kao profesionalac.

14

Krenule su nakon pokušaja v.d. urednika Informa-tivnog programa Renata Kunića da s Togonalom usposta-vi ravnotežu u središnjem Dnevniku priče o klanovima na Prisavlju: Šprajcovu, Hloverkinu, ekipi oko „Hrvatske uživo“... Čitamo nove sapunice koje zapravo nimalo ne pomažu da se HTV i cijela HRT dovede malo u red. Tamo se godinama gomilaju ogromni milijunski gubici, broj za-poslenih prelazi sve razumne okvire, a kao vrhunac svega nedavno smo mogli čitati bisere nekih instant prisavskih zvijezda kako im nakon što je stotinama honoraraca ot-kazana daljnja suradnja, nema tko donijeti kavu, ili odni-jeti kasete u studio, a da ne govorimo nakon posla, kad se uopće pojave, srediti stvari na stolu. I ako nakon potroše-nosti uredništvo ukine neku emisiju, onda je to cenzura.

To je u srijedu na Aktualnom satu premijerki prigo-vorio SDP-ovac Arsen Bauk, poručujući joj da umjesto da se miješa u Dnevnik i ukida emisije, neka ukine Vla-du, na što mu je Jadranka Kosor odgovorila: „Ono što činim je i da ta kuća, u kojoj sam provela najbolje godine svog života, počne funkcionirati u najboljem redu. Ja se ni na koji način ne miješam u uredničku politiku ni jed-nog medija, a kamoli HRT-a. Ali se zauzimam za jedno od temeljnih načela, a to je da se u medijima objavljuje isključivo istina.“

Još od početka ljudske ere, pitanje istine ključno je u mnogim osobnim i povijesnim procesima. Mučenički su skončali u ovoj našoj civilizaciji mnogi svjedoci koji su se zauzimali za istinu. Na taj žrtvenik život su položili i brojni novinari koji su smetali moćnicima jer su otkrivali istinu. Nije lako, ali mediji bi trebali biti na tragu borbe za istinu, no, nažalost, nisu svi takvi. Ima među medij-skim mogulima i onih čiji je program: istina je ono što mi

15

objavimo. No, moraju li oni koji su istinski novinari profe-sionalci biti žrtve borbe za monopol i posjedovanje „isti-ne“ koju drži samo jedna strana, a postoje barem dvije.

Zanimljivo je kako strukovno novinarsko druš-tvo uvijek ustaje u obranu jedne određene novinarske populacije, a kad se ti dočepaju pozicija, onda svi koji drukčije misle mogu zaboraviti posao. Klasičan je slučaj kolege Joze Kapovića koji je jednom izravno na HTV-u komentirao prijenos sjednice s Markova trga i konstati-rao kako njen tijek može utjecati na opstanak tadašnje koalicije predvođene SDP-om, i u roku odmah je skinut s mjesta saborskog izvjestitelja. Ili, neka se sjeti gospodin Bauk kako je na prošloj sjednici njegov šef Zoran Milano-vić onemogućio dogovor SDP-a s HDZ-om da HTV-u u udarnom terminu ostane barem šest minuta reklama. O tome je na Facebooku pisao i Denis Latin.

Hoće li HTV i HRT početi funkcionirati u redu, što je zaželjela i hrvatska premijerka, uskoro ćemo vidjeti. Temeljem novoga Zakona o HRT-u upravo je u tijeku izbor novoga Nadzornoga odbora i Programskog vijeća, uslijedit će imenovanja ravnatelja i urednika. No, istina je, samo kvalitetne informativne, dokumentarne i zabavne emisije, odnosno program u cjelini, prije svega domaći i s više pluralizma, održat će nacionalnu dalekovidnicu u nesmiljenoj bitci za gledatelje i tržišni profi t.

16

BOGATAŠI NISU ZA POLITIKUIdemo dalje!, lakonski je u srijedu na koncu kon-

ferencije za novinare poručio novi potpredsjednik Vla-de za investicije Domagoj Ivan Milošević. Milošević je formalno okupio novinare kako bi ih upoznao s radom u proteklih mjesec dana u Banskim dvorima i koje su investicije na redu, pa se pohvalio kako je održao stoti-njak sastanaka.

„Nerado“ je iskoristio priliku kako bi se osvrnuo na brojne medijske napise vezane uz njegovu ulogu u privatizaciji tvrtke „Pastor“, radi čega je ovih dana za-radio kaznenu prijavu koju je protiv njega podnio Pero Kovačević. Usput je, opet onako kao da to nije njego-va briga, dodao novinarima kako „ne bi trebali gubiti vrijeme samo na to, jer ‘Pastor’ nije jedina tema konfe-rencije“. Ponovio je kako je privatizacija „Pastora“ pro-vedena prije nego što je on 2000. godine ušao u njezinu vlasničku strukturu, kad je tvrtka bila pred stečajem te zaključio kako je ponosan što je „Pastor“ danas uspješ-na tvrtka i što su sva radna mjesta sačuvana, ističući to kao svijetli primjer pretvorbe i privatizacije.

Međutim, novinari ne bi bili to što jesu kad se ne bi potrudili otkriti i drugu stranu medalje. Tako možemo čitati kako je Državna revizija utvrdila da su „Pastoro-ve“ nekretnine prije pretvorbe bile podcijenjene, da je Miloševićev otac Radenko, umjesto za 4,7 tvrtku kupio

17

za 3,5 milijuna DEM. Kolega Vedran Marjanović ustvr-dio je i da je aktualni potpredsjednik Vlade za investi-cije među onima kojima je Nadzorni odbor „Pastora“ oprostio dug za dionice, i to, kako navodi Revizija, u iznosu od 1,3 milijuna kuna.

„Tu bi sigurno bilo posla za fi nancijske vještake, dje-latnike DORH-a i USKOK-a, koji ovih mjeseci podižu kaznene prijave i hapse i za manje stvari, od opraštanja višemilijunskih potraživanja“, zaključio je Marjanović.

Pogotovo ako potraživanja opraštaš i diskontiraš sam sebi, kao što je učinio Domagoj Ivan Milošević.

Pretpostavlja se da je Hrvatska udruga poslodavaca predložila Miloševića na tu poziciju s obzirom da je on predsjednik Nadzornog odbora HUP-a. Ovo je već drugo mjesto u Vladi koje popunjavaju članovi iz redova HUP-a. I aktualni ministar gospodarstva Đuro Popijač done-davno je bio direktor HUP-a. Milošević je i u Upravnom odboru Hrvatskih izvoznika, pa stoga već u startu ima dobru potporu dviju institucija.

Kad i ne bi bilo cijele te priče oko „Pastora“, za koju i nije trebala znati, ipak je pomalo nejasno zbog čega je hrvatska premijerka na visoku poziciju u Vladu odlučila angažirati čovjeka čija imovinska kartica „iznosi“ neko-liko stranica teksta, desetke stanova i garaža, milijunske vrijednosti od kojih se običnom čovjeku zavrti u glavi. Na sve to Jadranka Kosor odgovara da nije važno koliko čovjek ima, nego koliko zna. Nije isključeno da ga se premijerka sjeća iz vremena kada je Milošević bio član Ekonomskog vijeća i kada je, prema nekim izvorima, vrlo otvoreno i jasno govorio o potrebnim promjenama za poduzetnike.

18

Milošević dolazi iz biznisa, vjerojatno ima viziju i zna kako se preskaču prepreke da bi se postiglo cilj. Ali, iz biznisa je u politiku ušao i trenutačni splitski gradonačel-nik Željko Kerum. I vidimo kako je istog dana dok se Mi-lošević „pravdao“ novinarima u Banskim dvorima, pre-ko puta u Saboru Povjerenstvo za sukob interesa uputilo opomenu Kerumu budući da se u roku od 15 dana nije izjasnio o prijavi koja je podnesena zbog kontroverznog odnosa gradonačelnika Keruma i poduzetnika Keruma.

Isto je povjerenstvo najavilo daljnju istragu i izrica-nje novčanih kazni u slučaju da se utvrdi da je splitski gradonačelnik u sukobu interesa glede poslovanja Gra-da s Kerumovim tvrtkama. Ne čudi stoga niti poteštato-va reakcija: „Satralo me... Neka oporba raspiše referen-dum o mojoj smjeni!“

Danas najpoznatiji političar koji dolazi iz redova poduzetnika je preko puta nas, u Italiji, Silvio Berlusco-ni. O njegovom stilu vladanja ne treba trošiti riječi. No, to je još jedan, drastičan slučaj koji, po mome mišljenju, govori o tome kako bogatim poduzetnicima i nije baš mjesto u politici. Možda me Domagoj Ivan Milošević u tome demantira.

Žao mi je čovjeka što u samo godinu dana koliko će mu u naboljem slučaju trajati mandat, nema ni sto dana za dokazivanje, a već se nakon mjesec dana mora boriti s kaznenom prijavom. Što će mu nakon svega preostati za pravi posao radi kojega je angažiran, investicije za razvoj zemlje i izlazak iz krize, tek ćemo vidjeti.

19

NALOGODAVCU JE IME TITONa Bleiburgu nije bilo zločina. Izjavio je to neku ve-

čer u HTV-ovu Dnevniku 3 glavom i bradom bivši hrvat-ski predsjednik Stipe Mesić. Bio je to odgovor kojim je nekadašnji vic-maher s Pantovčaka ustao u obranu svojih pajdaša Jože Manolića i Josipa Boljkovca, ali i drugih na-logodavaca i počinitelja ubojstava, oko kojih se, po svemu sudeći, počela stiskati omča intenziviranja istraga i pro-cesuiranja komunističkih zločina počinjenih pri kraju i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.

Lov na komunističke zločin(c)e najavio je nedavno u Saboru ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Nakon velikih uspjeha u borbi protiv korupcije i organi-ziranog kriminala, Karamarko se, inače povjesničar po struci, odlučio do kraja svoga mandata posvetiti ovoj ta-bu-temi, kako bi barem donekle bile zacijeljene tolike rane na dušama i tijelima stotina tisuća hrvatskih žrtava i nji-hovih potomaka, koji ne znaju ni gdje su grobovi njihovih najmilijih kako bi im barem spomen bio dostojanstven.

„Fascinantno je da političari i intelektualci na feno-men masovnih komunističkih zločina ostaju nijemi... Moje inzistiranje da se istrage o tim zločinima ubrzaju nisu dio predizborne kampanje“, izjavio je ministar Karamarko.

Svi koji poznaju Karamarka, znaju da on neće odu-stati od onoga što je najavio, pitanje je samo koliko će

20

biti volje drugih čimbenika koji su bitni u ovom procesu. Tu prije svih mislimo na Državno odvjetništvo koje se u proteklim godinama nije baš previše „pretrglo“ kako bi rasvijetlilo tu mračnu stranicu hrvatske povijesti. Dapa-če, već možemo čitati kako je iskopavanje ostataka žrtava Drugog svjetskog rata izazvalo sukob MUP-a i DORH-a. Potonji pilatovski izjavljuju kako „u predmetima u koji-ma je u tijeku postupanje nadležnih tijela i policije nisu u mogućnosti govoriti“.

A da Karamarko poduzima nešto ozbiljno, dade se naslutiti i iz već navedene Mesićeve izjave, ali isto tako i Manolićeve, koji smatra kako su priču ponovno otvori-li gubitnici iz Drugog svjetskog rata. Manolić, uz to, ne vjeruje u brojku o više od 600 jama. Boljkovac pak tvr-di kako su te istrage gubljenje vremena, a na navode da se njega sumnjiči za poratne zločine u Karlovcu dodaje: „Neka istražuju ako nemaju pametnijeg posla“.

Tipično licemjerno za trio koji je gdje god je stigao denuncirao prvoga hrvatskoga predsjednika Franju Tuđ-mana i ratno vodstvo koje je obranilo Lijepu našu od veli-kosrpskih osvajanja i zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Da stvar bude gora za njih, Karamarko im je nekada bio vrlo blizak, čak štoviše i odan, osobito Mesiću.

Iz navedenih krugova je, zacijelo uz „blagoslov“ DORH-a, procurila i informacija kako je Nevenka Jurak u aferu Fimi media uvukla i ministra Karamarka i optu-žila ga za korupciju. No, ubrzo je iz MUP-a demantirana ta konstrukcija, jer zadnji koji je s Fimi medijom nešto potpisao bio je bivši ministar Berislav Rončević.

Koliko se trude „ocrniti“ Karamarka, može se vidje-ti i iz raznih naslova tipa: antifašisti poručuju da je riječ o izbornoj manipulaciji sa stradalima. Međutim, imam

21

dojam da neće zaustaviti ministra. On im jasno daje do znanja da se, umjesto da dovode u pitanje zbog čega poli-cija istražuje komunističke zločine, najprije upitaju zašto su uopće počinjeni ti zločini, i tko su krivci, a tko žrtve?

„Krivci će, ako su među živima, biti kažnjeni, ali daleko je važnije da se konačno osudi jedan poredak koji je bio totalitaran i koji je u nekim razdobljima pro-vodio masovnu torturu i egzekucije bez suđenja“, za-ključuje Karamarko.

Na pragu ulaska Hrvatske u EU, treba podsjetiti kako je Europski parlament usvojio rezoluciju o žrtvama komunističkih zločina, koju je prihvatio i naš Sabor. No, nevjerojatno je da ima ljudi koji i danas govore kako na Bleiburgu nije bilo zločina, a „na križnom putu je vjero-jatno bilo zločina, ali ove brojke se napuhavaju i od toga nema ništa“, značajno će Mesić.

Zar je moguće da čovjek koji je deset godina stolo-vao na Pantovčaku o ratnom zločinu govori kao o na-puhavanju. Njemu i takvima, da im dođe pameti: u Hr-vatskoj su poznate lokacije sa 628 masovnih grobnica i 171 pojedinačnom, s mnogobrojnim žrtvama za koje nitko nije odgovarao, tijela nisu ekshumirana, a grob-nice nisu označene.

Procjenjuje se da je gotovo sto tisuća ubijenih vojni-ka NDH, ali i civila, žena i djece, pa i logor Jasenovac bio je u službi komunističkog režima nakon završetka Dru-gog svjetskog rata.

Svaka čast antifašistima, ali zločin je zločin, i on ni-kada ne zastarijeva, kao što se na kraju mora jasno reći: nalogodavcu je ime Josip Broz Tito.

22

VODA JE ZLATOPrema nekim geostrateškim stručnjacima, u ovom

trećem tisućljeću ratovi se više neće voditi za naft u, već za krajeve bogate vodom. Čovjek će već naći i nalazi način kako zamijeniti „crno zlato“ drugim energentima, među-tim, vodu se ne može proizvesti, i bez nje, sunca i zraka, nema života na zemlji.

U ovom kontekstu često se spominje stanje u Afga-nistanu koje svjetske sile nastoje držati pod kontrolom, prije svega zbog toga što se preko te države otvaraju vrata Srednje Azije i tamošnjih zemalja s najbogatijim izvorima vode, koja je bez sumnje danas najvažniji životni resurs na našem planetu.

Hrvatska je država bogata vodom te je među prvih deset u svijetu po tom prirodnom bogatstvu, ali nam to ne daje za pravo, ističu stručnjaci, iako imamo dvadeset puta više vodenih rezervi nego nam je potrebno, da vodu trošimo neracionalno.

S druge strane, gledajući globalno, intenzitet po-trošnje u turističkom sektoru rapidno raste te današnji standardi traže sve više vodenih resursa - samo jedan golf teren treba vode kao manje mjesto, a na nama je koristiti je što učinkovitije, jer paradoks današnjeg života je da se voda kao temeljni element svih živih bića najmanje ko-risti za piće, što joj je, inače, elementarna namjena. Zato

23

vodu treba tretirati kao prirodno bogatstvo, a ne kao bez-vrijednu tekućinu.

Naša država, zahvaljujući svojem geografskom polo-žaju, te osobinama svoga reljefa i klime, raspolaže znat-nim količinama kvalitetne slatke vode, koja je preduvjet života. Prema službenim podacima, Hrvatska posjeduje oko 45 milijardi kubičnih metara obnovljive slatke vode, ili gotovo 10.000 kubika po stanovniku, pa je u tom smi-slu u odnosu na druge zemlja bogata vodom.

Zanimljiva je relacija cijene vode u Lijepoj našoj. Prosječno, stanovništvo u Hrvatskoj za potrošeni kubični metar, odnosno tisuću litara vode, plaća 20 kuna. Toliko košta litra, odnosno pet malih bočica fl aširane prirodne izvorske vode u bilo kojem dućanu. Samo ovaj podatak potvrđuje istinu kako su sve dosadašnje prodaje neka-dašnje društvene imovine strancima bile običan đački džeparac prema neprocjenjivoj vrijednosti vode koja će s vremenom još rasti.

Zemlja u kojoj živimo ispresijecana je mnogobroj-nim rijekama, koje sa svojim pritocima jednim dijelom pripadaju slivu Crnoga mora, a drugim slivu Jadranskog mora, te uz nekoliko ponornica predstavljaju iznimno kvalitetno vodeno bogatstvo. K’ tome, kada je riječ o vi-sokokvalitetnoj pitkoj vodi, kraško područje Hrvatske s malo vode na površini, a mnogo u podzemlju, predstavlja neprocjenjivo vrijedan, specifi čan rezervoar pitke vode vrhunske kvalitete.

U uvjetima u kojima se globalno gledajući ubrza-no smanjuju svjetske zalihe pitke vode, problem vode će uskoro postati glavno ekološko i gospodarsko pitanje, te moramo učiniti sve kako bismo spasili trenutačno ugro-žena područja i spriječili daljnja onečišćavanja naših

24

vodenih resursa, ali i pokušaje privatizacije zadnjeg preo-stalog obiteljskog srebra.

Čitajući sve ovo čini se razumnim što je premijer-ka Jadranka Kosor najavila povlačenje prijedloga zakona o preoblikovanju Hrvatskih voda iz javnog poduzeća u trgovačko društvo. Učinila je to, kako je sama izjavila, nakon razgovora s biskupom Vladom Košićem, pred-sjednikom Komisije HBK „Iustitia et pax“. A čitali smo, također, ovih dana i kako je ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković, u nedavnom susretu s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton, govoreći o moguć-nosti investiranja SAD-a u Hrvatsku, uz niz sektora na-veo i vodni biznis.

Inače, spomenuta komisija Hrvatske biskupske kon-ferencije, prošlih godina objavila je dvije izjave o odnosu prema vodama kao „najvažnijem hrvatskom nacional-nom blagu“. Posljednju izjavu od 9. veljače ove godine na-slovili su: „Neprihvatljivost predloženih izmjena zakona o vodama“. Među ostalim „Iustitia et pax“ navodi: „Vodna infrastruktura se ne može prodavati, otuđivati niti može biti sredstvom stvaranja profi ta trgovačkih društava. To znači da političari i državne institucije nisu ovlašteni tr-govati javnim dobrom ili ga otuđiti jer ih za to nitko nije ovlastio. To im je pravo Ustavom uskraćeno“.

Dobro je dok još ima političara koji osluškuju mudre savjete.

25

KAD BRANITELJI PROSVJEDUJUDiljem sjeverne Afrike padaju dugogodišnji dikta-

torski režimi, u Egiptu uz nemale ljudske žrtve otišao je s prijestolja Hosni Mubarak, a i u Libiji se ljulja fotelja Moamaru al Gaddafi ju koji ne preže ni od mučeništva, naravno ne svoga nego stotina svojih podanika, kako bi se zadržao na vlasti.

U svemu bitna je činjenica da se prosvjednici orga-niziraju preko internetskih društvenih mreža, zahvaljuju-ći čemu i oni koji upravljaju centrima moći kao da gube kontrolu nad događajima.

Valjda pod dojmom okupljanja stotina tisuća ljudi u afričkim mediteranskim zemljama preko Facebooka, vidjeli smo i pokušaje fi no obučenih i goropadnih hrvat-skih prosvjednika, koji su htjeli do Markova trga poručiti da im je dosta svega, i da žele odlazak HDZ-a i Vlade Ja-dranke Kosor.

Iz prikrajka su izjave davali oporbeni čelnici, i dok su se u sebi podsmjehivali, za javnost su govorili oprezno: nije dobro da se vlast ruši na ulici, neka se raspišu izbori, treba izbjeći svaku manipulaciju koja bi dovela do izvan-redne situacije, i slično, svjesni ipak da ako danas-sutra osvoje izbornu trku, i njima prijete isti scenariji.

Naime, svatko dobronamjeran zna i vidi da je sta-nje u ovom našem „globalnom selu“, pa tako i u nevelikoj

26

Lijepoj našoj, bremenito. Recesija i kriza stvaraju dodat-nu nervozu koja utječe na ljude, i izlasci na ulice postali su sastavni dio rituala u kojemu se ispražnjavaju emocije, no, isto tako iskazuju zahtjevi koji su plod teške situacije u kojoj živi većina ljudi kojima je uistinu potrebna pomoć. Pitanje je koliko će još dugo potrajati stanje u kojem je broj nezaposlenih narastao na rekordnih 334.327 ljudi.

U ovom trenutku, ipak, za HDZ i vladajuću koali-ciju zacijelo najteže padaju prosvjedi koje po Hrvatskoj organiziraju braniteljske udruge. Slučaj Tihomira Pur-de, vukovarskog branitelja i zatočenika srpskih koncen-tracijskih logora - koji je na osnovi tjeralice iz Beograda, utemeljenoj na prisilno iznuđenoj izjavi u logoru da je navodno počinio ratne zločine, uhićen početkom go-dine na graničnom prijelazu u Bosni i Hercegovini - i njegovo mukotrpno iščekivanje u zatvoru u Zenici hoće li biti izručen Srbiji, ili će se kao slobodan čovjek vratiti u Hrvatsku, bio je fi tilj koji je pokrenuo val nezadovolj-stva branitelja.

Na prvom skupu u Vukovaru čulo se podosta oštrih kritika na račun Vlade i premijerke Kosor, upućivani su zvižduci i poruke nazočnim ministrima da ih može biti sram, govorilo se o Hrvatskoj kao velikom šoping centru, o tome kako su sve prodali za jednu kunu... Kasnije se polemika nastavila u sličnim žestokim tonovima, spomi-njala se majka, odnosno maćeha braniteljima.

No, ako se izuzmu posljednji događaji vezani uz Pur-du, i jednu nevjerojatnu naivnost hrvatske politike, prije svega predsjednika Ive Josipovića s kojim njegov srbijan-ski kolega Boris Tadić licemjerno paradira po našoj ze-mlji i tobože se ispričava, ne može se reći da se država ne trudi oko onih koji su je stvarali i sve dali za Hrvatsku.

27

U tome treba poglavito istaknuti ne samo zakone nego i mnoge druge poduhvate koje je Kosor poduzimala dok je bila ministrica branitelja.

Isto tako, neka se ne zaboravi, kako je za one tri go-dine vladavine prve koalicijske vlasti u Hrvatskoj, tada SDP-ov ministar branitelja Ivica Pančić do očaja dovo-dio stopostotne invalide, poput Darka Bešteka koji je u ratu ostao bez jedne noge, da mu ispred ureda vrati svo-ju protezu. I nije to jedina stvar koju su „rezali“ tadašnji vlastodršci, spomenimo samo još porodiljne naknade, iako se zna da su nam pronatalitetne mjere i te kako važ-ne. I na kraju, ne manje važno, ne čudi što se oko bra-niteljskih prosvjeda okuplja i podosta onih koji u ovoj predizbornoj godini priželjkuju i svoj dio kolača u Sa-boru. Tako će šef Hrvatske straže - nacionalne stranke, Ivan Vekić, pozivajući građane da se ne odazivaju sku-pu koji će se ovu subotu održati u Zagrebu, izjaviti kako je „najavljeni prosvjed na Trgu bana Jelačića navlakuša HDZ-a i Ministarstva branitelja“.

Među organizatorima prosvjeda ističu se Tomislav Pokrovac iz Sindikata hrvatskih seljaka, bliskog HD-SSB-u, tu je i Željko Sačić, HSLS-ovac. Na skup će doći ali neće govoriti Mladi Jastreb, HSS-ovac, Stari Jastreb, HDZ-ovac, protiv je prosvjeda, navodno će se na Jelačić placu pojaviti i Th ompson, ali neće pjevati, a sutradan u organizaciji Željka Strize iz kaštelanske Hvidre na split-skoj se Rivi očekuje tisuću ljudi.

Prosvjedi su, bez sumnje, legitiman način demokrat-skog izražavanja, ali, vodimo svi računa da nam je sada najpotrebnije sačuvati hladne glave i unatoč svemu upi-tati se: što još možemo mi učiniti za Hrvatsku, a ne samo što bi Hrvatska trebala učiniti za nas.

28

DESNICA POMAŽE LJEVICINe znam je li se igdje u svijetu događa proces kakav

ovih dana gledamo u Hrvatskoj: desnica pomaže ljevici predvođenoj SDP-om kako bi smijenila aktualnu vlast na čelu s HDZ-om. Već sam ranije na ovome mjestu ustvrdio kako je u politici sve moguće i da nema više toliko jasne podjele između lijevih i desnih stranaka, odnosno ono što spaja stranke različitih orijentacija prije svega su interes, osvajanje i ostanak na vlasti.

Hrvatska ima mladu demokraciju, tek je dvadeset godina otkako smo samostalna država, svoju smo slobo-du izvojevali i u krvavom ratu koji nam je nametnula ve-likosrpska ideologija a provodila zloglasna JNA. Sve ove godine redovito su se održavali izbori, parlamentarni, predsjednički, lokalni... sve u skladu s hrvatskim zakoni-ma i uglavnom bez velikih zloporaba i kršenja demokrat-ske procedure. I smjene vlasti odvijale su se mirno, bez ikakvih potresa.

Ovo čemu ovih dana svjedočimo, brojnim prosvje-dima kojima je zajednička točka raspisivanje izbora i smjena koalicije u kojoj glavnu riječ vodi HDZ, prve su inicirale neke braniteljske udruge potaknute slučajem Ti-homira Purde - u međuvremenu je srbijansko pravosuđe odustalo od njegova progona te je pušten iz zeničkog pri-tvora - zbog kojega se dogodio i veliki prosvjedni skup prošle subote u Zagrebu.

29

U vezi s tim u javnosti se počelo spominjati okuplja-nje nove desnice, a među ljudima koji bi je predvodili isti-cao se Željko Sačić, jedan od organizatora i najžešćih go-vornika na prosvjedima, za kojeg sam u prošloj kolumni napisao da je HSLS-ovac. To je i bio do prije dvije godine, a sad očito svoje mjesto u politici traži na desnoj strani.

Sačić je najprije govorio da će okupiti rascjepkane desne stranke u jedinstvenu, novu hrvatsku desnicu te kako mu je cilj da se stranke na desnici okupe u Novu de-snicu i stvore novu Hrvatsku. Prva republika je potrošena i trebamo stvoriti drugu republiku, Sačićeve su riječi. No, nekoliko dana nakon braniteljskih prosvjeda, tvrdi da ne osniva Novu desnicu jer u Hrvatskoj ima dovoljno stra-naka. Nama treba pokret za spas Hrvatske, poručuje Sačić i dodaje kako bi on bio za boljitak Hrvatske koju bi vodila vlada nacionalnog jedinstva kao što je bila Gregorićeva u ratu. „Situacija u Hrvatskoj toliko je teška da nam je po-trebna takva vlada“, kazao je Željko Sačić.

Zanimljivo je kako tezu s početka teksta možemo i malo drugačije interpretirati: europska ljevica pomaže vodećoj hrvatskoj stranci desnog centra da ostane ba-rem do konca godine na vlasti. Ovaj se zaključak može izvući iz izjave socijalista Hannesa Swobode, koji je prije nekoliko dana kazao kako nije na njemu da se miješa u unutarnje stvari Hrvatske, ali: „Ako Hrvatska želi biti u EU-u što je prije moguće“, izjavio je izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku, „onda za određivanje datuma izbora treba pričekati kraj pregovora“.

Na taj način, s izborima koji bi se dogodili koncem godine, nakon završetka pristupnih pregovora za ulazak u EU, te očekivano dobre turističke sezone i laganog izla-ska iz krize, HDZ ima vremena da još više učvrsti svoje

30

redove poljuljane velikim korupcijskim aferama, recesi-jom i osobito braniteljskim prosvjedima. U slučaju da se lideri „kukuriku-koalicije“, poput Damira Kajina, nastave pojavljivati na prosvjednim skupovima koje po Zagrebu vode mlađahni fejsbukovci, koji su zapravo postali anar-histički ispadi po gradu, onda time samo potvrđuju kako su u HDZ-u u pravu kad izjavljuju da se dio opozicije stavlja u službu prosvjeda.

Kuda to sve skupa vodi, teško je u ovom trenutku predvidjeti. Međutim, činjenica je da se na desnici, izu-zevši HDZ-a, teško može naći stranka ili pokret koji bi relevantnije utjecao na političku sliku u Hrvatskoj. Za-dnjih nekoliko mjeseci zabilježeni su napori više različi-to profi liranih organizacija i nekih u javnosti poznatih osoba, da se okupe u pokret HRAST - Za Hrvatski rast. Pitanje je koliko će i hoće li uopće imati kakvog uspje-ha na izborima. Nešto desnije od HDZ-a pokušava se ponovno nametnuti HSP, čiji predsjednik Danijel Srb javno pledira da u njihove redove uđe i gore spominjani Željko Sačić. Tu je i agilna Ruža Tomašić koja predvodi HSP dr. Ante Starčević...

Objektivno, na kraju će od rascjepkane desnice ko-risti imati samo HDZ, koji će osvojiti najviše mandata na izborima, kad god oni bili, ali upitno je hoće li naći dovolj-no bliskoga koalicijskog potencijala za sastavljanje vlasti.

Konačno, ostaje još jedan bitan problem, kako za HDZ, tako i za cijelu Hrvatsku, a to je očekivane presude hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku u Haagu. Ako budu krajnje negativne, teško je predvidjeti moguće scenarije, a time i preslagivanje na desnom po-litičkom spektru. Nadajmo se, ipak, u pozitivan rasplet. Generali i Hrvatska to zaslužuju.

31

TREBA NAM VIŠE SOLIDARNOSTINije lako danas biti političar u Hrvatskoj. Osobito

ako ste član HDZ-a i još uz to obnašate neku visoku po-litičku funkciju. To su na svojoj koži osjetili i Jadranka Kosor, Vladimir Šeks, Andrija Hebrang...

Prosvjednici koji svaki drugi dan šetaju po Zagrebu u pravilu navraćaju u kasnim noćnim satima pod prozore njihovih stanova i uzvikuju im uvrede te pozivaju na ras-pisivanje izbora s jednim jedinim ciljem: HDZ mora pasti!

Iako su maškare već nekoliko dana iza nas, neki ipak maske još uvijek ne skidaju, tako da ostaje ozbiljno pitanje tko sve stoji iza prosvjednika i čemu služi s vremena na vri-jeme „nježno“ artikuliran gnjev izražen protiv SDP-a i HNS-a, odnosno onih koji iz sjene očekuju daljnji razvoj situacije, priželjkujući skoro smjenivanje HDZ-a i uz pritisak ulice, na valu objektivnog nezadovoljstva velikog broja razočaranih hrvatskih građana. Kad se tome doda i „navijanje“ predsjed-nika Ive Josipovića, aktualnog neformalnog „lidera“ opo-zicije, koji poručuje da se najprije moraju održati izbori, a potom zaključiti pregovore za pristup Europskoj uniji, onda „kukuriku koaliciji“ ostaje samo brojiti dane kad će se dogo-diti ono o čemu sanjaju već osam godina: vlast!

No, najprije moraju dobiti izbore, pa moliti Boga da se i njima ubrzo ne dogodi ulica, jer preko noći stanje se u državi neće promijeniti i tako će biti sve dok se Hrvatska ne izvuče iz krize.

32

Za sada se samo još sindikati nekako drže sa stra-ne, iako i iz njihovih redova ima najava da kad oni uđu u prosvjed ciljevi će biti jasno defi nirani. Predsjednik Škol-skog sindikata „Preporod“ Željko Stipić neku se večer pred prosvjednicima na Cvjetnom trgu obrušio na lidere sindikalnih središnjica, p(r)ozivajući ih da što prije dođu među narod. Međutim, pet sindikalnih vođa najavljuju da bi radnici mogli u masovni prosvjed potkraj ožujka ili početkom travnja, ne pokaže li Vlada sluha za zahtjeve koje im upućuju, a među njima jedan je i da se što prije objavi datum održavanja izbora. Dotle daju potporu sa-dašnjim mirnim prosvjedima.

Ovakav potez sindikalnih lidera je logičan budući da naglas razmišljaju kako se u ovo predizborno vrijeme od vladajućih može izvući najviše opipljive koristi.

Jedna od stvari koju su svojedobno sindikalisti dogo-vorili s premijerkom Kosor je i zadržavanje odredbi o tra-janju kolektivnih ugovora kako je sada regulirano u Za-konu o radu kao i povoljnijih odredbi glede provođenja referenduma. Tko zna hoće li u slučaju promjene vlasti dogovor ostati ispoštovan?!

Sada sindikalni vođe od Vlade traže rješavanje jed-nog od najtežih hrvatskih socijalnih i moralnih proble-ma: neisplatu plaća i neplaćanje doprinosa. Lista sindi-kalnih želja time nije iscrpljena. Zahtijeva se pronalaženje instrumenata za smanjivanje kamata, provođenje mjera za uklanjanje nelikvidnosti, ukidanje rada na crno... Ne znam tko bi im sada među vladajućima, ali i iz trenutne oporbe, udovoljio svim željama. Međutim, valja istaknuti kako iz sindikata dobro vide kuda vode neki najnoviji po-litičko-fi nancijski manevri.

Konkretno, potez guvernera HNB-a Željka Rohatin-skog, koji je bez dogovora s Vladom, uz podršku vodećih

33

poduzetnika i direktora najvećih banki, odlučio smanji-ti devizne rezervacije banaka za 850 milijuna eura pod uvjetom da banke taj novac plasiraju u određene gospo-darske grane i projekte.

„U Hrvatskoj je visina kamatnih stopa zamrznu-la gospodarstvo i povećala broj nezaposlenih ljudi. Dio tih ljudi maršira ovih dana po ulicama gradova upirući u svom očaju prst na Markov trg kao izvor problema. Pri tome su prolazili i pored Narodne banke, ne shvaćajući da su se tamo trebali zadržati jednako dugo koliko i pred Markovim trgom“, izjavio je sindikalist Vilim Ribić.

Ribića zanima zašto je ovo Rohatinski napravio tek sada, a u međuvremenu tisuće su ljudi ostale bez posla? Guverner tvrdi da s ovih 6,3 milijarde kuna nije pomo-gao Vladi, već gospodarstvu. Zašto to nije napravio rani-je?, pita Vilim Ribić dodajući da Rohatinski duguje od-govor javnosti.

„Stoga se valja zapitati: interese kojih skupina u društvu, svojim činjenjem ili nečinjenjem promiče Želj-ko Rohatinski? U tom traganju dopuštam si dijabolično razmišljanje. Guvernerovo čekanje (i Vladino naravno) dovelo je zemlju do ruba, nastupili su nemiri i danas se on pojavljuje kao spasitelj“, zaključuje Ribić.

Vrijeme je korizme, promišljanja, molitve, poko-re... Spasenje ne dolazi samo od sebe, niti jedino ljud-skim snagama.

Svima nam treba više solidarnosti, odgovornosti, razgovora, dogovora, reda, rada, strpljenja... Nije to jed-nostavno prihvatiti, ali drugog puta nema. Na to su po-zvani i političari, i gospodarstvenici, i bankari, i sindikati, i obični ljudi... Inače smo na slijepoj ulici.

34

HEROJ ULICE I KRUPNOG KAPITALAIme Željka Rohatinskog ne silazi posljednjih dana s

naslovnica novina. I uvijek se uz njega obvezno veže na-java: Rohatinskog za premijera. Guverner Hrvatske na-rodne banke to ima zahvaliti činjenici što je nedavno na sebe privukao dodatnu pozornost kad je bez konzultacija s Vladom bankama oslobodio 850 milijuna eura.

Nesumnjivo, Rohatinski je zanimljiv lik. Njegovo podrijetlo, obrazovanje, karijera, a prije svega pojava i trag koji ostavlja svojim „teškim“, ali mucanju usprkos, „hrabrim“ i argumentiranim javnim nastupima, mnogi-ma daju za pravo da u njemu vide osobu koja Hrvatskoj može pomoći u ovim teškim vremenima. Ne čudi sto-ga što je po nekim konstatacijama postao „heroj ulice i krupnog kapitala“. Takav se zaključak dade izvući nakon gore navedenog poteza smanjivanja deviznih rezervaci-ja bankama pod uvjetom da oslobođena sredstva ulože u gospodarske projekte a također iz bankarskih krugova najavljeno smanjivanje kamata na kredite građana, što je tijekom jedne od zagrebačkih uličnih šetnji dovelo do odobravanja prosvjednika ispred zgrade HNB-a.

S druge strane, potaknute ovim mjerama, te kao plod sastanka održanog u Ministarstvu gospodarstva - jer se u međuvremenu otkazao najavljeni skup podrške guverneru - najjače hrvatske tvrtke poput Agrokora najavile su otva-ranje tisuća radnih mjesta, makar na određeno vrijeme, što

35

zadovoljava i konstataciju da Rohatinskog uvažava i kru-pni kapital.

On nije bez iskustva u tim krugovima. Nakon stručnih poslova koje je obavljao u Republičkom zavodu za društve-no planiranje, gdje je bio i generalni direktor, potom voditelj Odjela za makroekonomsku analizu i politiku Ekonomskog instituta u Zagrebu, okušao se kao glavni ekonomist u Pri-vrednoj banci, a potom ga je u travnju 2000. godine njegov kolega sa studija ekonomije Ivica Todorić privolio da preuz-me mjesto direktora za makroekonomske analize koncerna Agrokor. Tu se zadržao kratko, samo tri mjeseca, a onda je na nagovor svog mentora s fakulteta, tadašnjeg ministra fi nan-cija Mate Crkvenca, u srpnju iste godine prihvatio poziv pre-mijera Ivice Račana da preuzme mjesto guvernera HNB-a.

Mandat Rohatinskog, a u ovih jedanaest godina „pre-živio“ je tri premijera, osim Račana, još i Ivu Sanadera i ak-tualnu premijerku Jadranku Kosor, svodi se na dvije bitne stvari: neovisnost HNB-a i čvrst tečaj kune. O (ne)ovisnosti HNB-a postoje različita mišljenja. Potonje, čvrst tečaj, na-slijedio je iz devedesetih, kad je po prosudbi uglednih eko-nomista kuna u odnosu na euro precijenjena, što proizlazi iz pogrešno izabranoga prvog tečaja, a kasnije je teško bilo uspostaviti ravnotežu, osobito kad je nastupila recesija.

To je zapravo i najjači adut guvernera koji je na kri-zu upozoravao puno prije nego što je nastupila, i zbog činjenice da, unatoč lošim gospodarskim rezultatima, uspješno održava monetarnu stabilnost u zemlji, dobio je i laskavo priznanje za najboljega guvernera Europe i najboljega centralnog bankara godine 2008. u globalnim razmjerima, prema izboru mjesečnika Th e Banker, publi-kacije iz grupe najutjecajnijih europskih fi nancijskih no-vina Financial Times.

36

O tome kakva je stvarna uloga Rohatinskog kritič-ki je svojedobno govorio ekonomist Dragan Kovačević (HNS), bivši ravnatelj Hagene koja je provodila mirovin-sku reformu, koji guvernera ne izdvaja iz opće slike hrvat-skog problema.

„On je sudionik gospodarske politike u cjelini, koja nas je dovela do teškog stanja u Hrvatskoj. Nije na vrijeme uočio lošu tečajnu politiku i tvrdoglavo je branio nešto što je po-godovalo uvozu, a štetilo izvozu. Kad je nastala kriza, pred-stavio se kao heroj jer je spasio državu od bankrota, no ako gospodarstvo nastavi tonuti, monetarni i fi nancijski sektor bit će ugroženi. Ako se, pak, to dogodi, bojim se, njega će okriviti. Tanka je granica između heroja i krivca za sve.“

Za sada Željko Rohatinski može uživati u lovorikama i vagati ima li smisla politički se angažirati. Otvoreni mu je poziv za izlazak na parlamentarne izbore na stranač-koj listi nekoliko puta uputio Darinko Kosor, predsjednik HSLS-a. Prema političkim kuloarima, guvernera osobi-to gura njegov prijatelj Marijan Hanžeković, odvjetnik i član užeg vodstva HSLS-a. U ovom kontekstu ne čudi što je prije nekoliko dana predsjednik Ivo Josipović na kon-zultacije na Pantovčak pozvao i jednu neparlamentarnu stranku, HSLS, a bome, ničim izazvan, Darinko Kosor našao se i na razgovorima s Hannesom Swobodom, izvje-stiteljem EU za Hrvatsku, tijekom posjeta Zagrebu.

Bilo kako bilo, eventualni politički angažman guver-nera HNB-a zacijelo bi bio od koristi hrvatskom društvu, kao što će Rohatinskom dobro doći i govorne vježbe na koje je odnedavno krenuo kako bi smanjio mucanje. O tome da bi baš on bio premijer, to je malo teži slučaj, budu-ći da smo ih do sada dobivali iz redova HDZ-a ili SDP-a, pa će tako sigurno biti i nakon sljedećih izbora.

37

S MOSKVOM NA MRTVOJ TOČKIRuski premijer Vladimir Putin održao je turneju u na-

šem susjedstvu posjetivši Sloveniju i Srbiju, što su mnogi prokomentirali kao zahlađivanje odnosa između Zagreba i Moskve, jer Hrvatska nije bila na dnevnom redu putovanja.

U Ljubljani je potpisan sporazum ruskog energetskog diva Gazproma i slovenskoga Geoplina o osnivanju zajed-ničke tvrtke u ravnomjernom odnosu svaki po 50 posto. Ta tvrtka upravljala bi slovenskom trasom plinovoda Juž-ni tok koji Rusija planira početi uskoro graditi i kojim bi konkurirala trasi Nabucco, koji zagovara Europska unija.

Nabucco nosi naziv po Verdijevoj operi u kojoj se radi o oslobađanju iz babilonskog zatočeništva. Taj plino-vod trebao bi simbolizirati „oslobađanje“ od ovisnosti o ruskom plinu monopolista Gazproma. Nabucco bi trebao ići od Kaspijskog mora prema Europi, zaobišao bi ruski teritorij, a time i izbjegao svaki budući rusko-ukrajinski konfl ikt. Plin iz Azerbajdžana ili Turkmenistana bi preko Turske, Bugarske, Rumunjske i Mađarske „tekao“ do Au-strije, a onda i dalje prema Njemačkoj.

Plinovod Južni tok treba ruski plin dopremati u Eu-ropu preko Crnoga mora. Radovi bi trebali započeti 2013. godine. Rusima je svakako najvažnije zaobići svoje susje-de Ukrajince, s kojima su prošlih godina bili često u za-tegnutim odnosima upravo zbog trase plinovoda koji ide

38

tom zemljom i što je na svojim leđima osjećala cijela Eu-ropa, osobito kad bi se događao zastoj u opskrbi plinom u hladnim zimskim danima.

Rusi trenutačno imaju problema s turskim vlastima jer bi dio plinovoda išao crnomorskim dnom koje je pod jurisdikcijom Ankare. U slučaju da ne dođe do spora-zuma s Turcima, iz Moskve najavljuju kako će na svo-joj strani Crnog mora sagraditi terminale i potom plin brodovima transportirati u bugarski Plovdiv. Iz Bugarske plinovod bi preko Srbije išao u Mađarsku, a odatle bi jed-nim krakom stigao i u Hrvatsku.

Hrvatski dio trase je, prije godinu dana u posjetu Ru-siji, u zadnji čas uspjela ubaciti u dnevni red naša premijer-ka Jadranka Kosor, kad se u Moskvi susrela s Vladimirom Putinom. To je bio njihov treći susret u osam mjeseci koli-ko je Kosor bila na čelu Vlade, jer su u Sanaderovo vrijeme hrvatsko-ruski odnosi bili potpuno zahladnjeli. Tijekom bilateralnih razgovora u ožujku 2010. u Kremlju s hrvatske strane dano je uvjerenje da će prije svega riješiti plinovod Južni tok, zbog čega se trebala osnovati zajednička tvrtka između Gazproma i Plina-croa, najavljeno je oživljavanje ideje o naft ovodu Družba Adria te da se ruskim tvrtkama omogući sudjelovanje u procesu privatizacije tvrtki iz sek-tora turizma i energetike, osobito u dva najozbiljnija spora ruskih investitora s hrvatskim vlastima.

Radi se o slučaju „Mljet“, odnosno investiciji ruskog bogataša Vladimira Jevtušenka, inače Putinova osobnog prijatelja, koja je već sedam godina u blokadi (nedavno smo mogli čitati da je indirektno u taj projekt uključen i Domagoj Milošević, novi potpredsjednik Vlade zadužen za investicije, koji se uskoro sprema na put u Rusiju), te hotelskog kompleksa Haludovo na Krku.

39

Rusi su otvoreno poručili da je, zbog opstrukcije i neprijateljskog ponašanja vlasti u Zagrebu, uloženi kapi-tal već godinama blokiran, a novi vlasnici ne mogu rije-šiti pitanje vlasničkih odnosa niti mogu dobiti dozvole za rad. K tome treba dodati i nezadovoljstvo ruske strane što ne može dobiti odgovarajući prostor u Zagrebu za grad-nju nove zgrade veleposlanstva.

Prošla je godina dana a niti jedan problem nije ri-ješen i zato ne treba čuditi što je Putin nakon Ljubljane otišao u Beograd, gdje su ga dočekali na velika zvona, kao najvažnijeg srpskoga gosta. Ruski premijer tamo uistinu nije došao praznih ruku, za razliku od ostalih zemalja Gazprom će u odnosu na partnera Srbijagas u zajedničkoj tvrtki imati 51 posto udjela, a Južni tok će Srbiji osigurati 1,5 milijardi eura izravnih investicija. Uz to, za lipanj je najavljeno potpisivanje sporazuma o specijalnim vezama Beograda i Moskve.

To je ono što posebno zabrinjava Bruxelles koji Srbiju vidi u Europskoj uniji, kao i činjenica da je Putin došao od-govoriti Tadića od ulaska u NATO u zamjenu za podršku oko Kosova. U igri velikih, s jedne strane NATO, a s druge Rusija, Hrvatska je uistinu sitna riba i nije se lako u svakom trenutku postavljati onako kako to drugima odgovara.

Trebalo bi ipak voditi računa da, unatoč članstvu u NATO savezu, treba zadržati ravnotežu i mogućnost pri-dobivanja koristi za sebe i u odnosu s moćnom Rusijom. To prije što nije dobro da je očito zbog zahlađivanja poli-tičkih odnosa došlo i do najnovijih otkazivanja dogovo-renih poslova, konkretno, odustajanja Aerofl ota od sva-kodnevnih letova u sezoni na liniji Moskva-Dubrovnik.

Dubrovčane to ipak nije do kraja rastužilo. Na jed-nom forumu su poručili: bitno je da nama preko ljeta dođu Ruskinje iz Budve i Tivta.

40

HAAŠKE KADIJEIako je u jednom trenutku izgledalo da će od facebo-

ok prosvjeda nešto na kraju i ispasti, kako sada stvari stoje, oni polako odlaze u legendu. U ovom trenutku još se ne naziru rezultati sindikalnog izlaska na ulice, tako da vla-dajućoj koaliciji u skoroj budućnosti preostaje samo išče-kivati što će se zbiti 15. i 16. travnja, za kada su najavljena dva braniteljska skupa na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

Obadva su sazvana u povodu izricanja prvostupanj-skog pravorijeka hrvatskim generalima na haaškom sudi-štu: Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. Na sam dan presude, u petak 15. travnja, okupljanje na Jelačić placu organizira Zvonimir Trusić, predsjednik ini-cijative „Stop progonu hrvatskih branitelja“. Dan poslije, u subotu 16. travnja na istome mjestu, skup saziva Željko Sačić, vođa „Akcije za bolju Hrvatsku“.

Premda i jedni i drugi najavljuju mirna okupljanja, gdje će među inim nastupiti još neimenovani operni pje-vač koji će otpjevati „Lijepu našu“, potom reper Shorty s baladom „Heroji“, te Mladen Bodalec s izvedbom nesluž-bene braniteljske himne „Ruže Hrvatske“, teško je pred-vidjeti kako će se odvijati situacija osobito u slučaju da presude generalima budu optužujuće, odnosno, na tragu bjesomučnih 27 godina zatvora koliko haaško tužiteljstvo traži za Gotovinu, odnosno 23 godine za Markača i 17 godina za Čermaka.

41

Jedna stvar, za sada, čini se nije ista navedenim sku-povima na Jelačić placu. Zvonimir Trusić, inače blizak Tomislavu Merčepu koji je osumnjičen za ratne zločine u Pakračkoj Poljani i još uvijek je u istražnom pritvoru, poručuje da okupljanje na dan izricanja presude neće imati protuvladin karakter. Svrha skupa je happening u slavu Domovinskom ratu, na velikom ekranu puštat će se inserti iz slavnih dana stvaranja slobodne i demokratske Hrvatske, a u pet do dvanaest uživo će se pratiti trenutak istine u Haagu.

Željko Sačić subotnje okupljanje na glavnom zagre-bačkom trgu saziva i s namjerom da prosvjeduje protiv Vlade. Najavljuje da će s pozornice govoriti ugledni inte-lektualci, istaknuti branitelji, a on bi vjerojatno bio „šećer na kraju“. Kad se taj skup bude održavao, presude će već biti poznate, tako da će Sačiću sve biti jasnije, pa tako i artikuliranje očiglednih političkih ambicija.

Zanimljivo je kako je general Ante Gotovina pre-ko odvjetnika poručio da nema potrebe za prosvjedima koje su udruge najavile. „General Gotovina što se tiče na-javljenih prosvjeda misli da svako mora raditi po svojoj savjesti, međutim, da nema potrebe da se sada za njega organiziraju prosvjedi, pošto smo mi duboko uvjereni da će general Gotovina biti oslobođen i da će već 15. ili 16. travnja biti na putu za Zagreb“, kazao je odvjetnik gene-rala Luka Mišetić.

Željko Sačić na to je uzvratio da Mišetić radi za Vladu koju želi zaštititi od jačih prosvjeda, a očito je da on na jedan način vodi i svoje bitke jer već duže vrije-me Državno odvjetništvo provodi protiv njega istragu zbog sumnje da je utjecao na svjedoke u postupku pro-tiv osumnjičenih u ratnom zločinu u akciji specijalne

42

policije u Gruborima. U sklopu tih istražnih radnji Sa-čić je svojedobno bio i uhićen. Kako je u vrijeme Oluje bio zamjenik šefa specijalne policije Mladena Markača, razumljiva je Sačićeva poruka Mišetiću da Gotovina nije jedini hrvatski general kojem se sudi u Haagu.

Poziv pak hrvatskih biskupa, odnosno komisije Iu-stitia et pax na post i molitvu uoči presude generalima u Haagu, jako je obradovao Antu Gotovinu. „Generalu Gotovini kao vjerniku to puno znači i siguran je da će i te molitve pomoći da dođemo do pravedne presude, a ov-dje je pravedna presuda isključivo oslobađajuća presuda“, izjavio je Mišetić.

Tri godine od početka suđenja, presuda neće biti ključna samo za trojicu generala, imat će posljedice i za Republiku Hrvatsku. Europa će na nju gledati kao na haašku istinu o akciji Oluja, iako će to biti tek prvostu-panjska presuda. Točno je neki dan na stranicama Tribine Slobodne Dalmacije napisao Duško Lozina, profesor na splitskom Pravnom fakultetu: O haaškom pravorijeku 15. travnja ovisit će i prosudba je li Hrvatska nastala na zloči-nu prema tendencioznoj teoriji tzv. zločinačkog pothvata, ili će međunarodna zajednica konačno prihvatiti tezu da je Hrvatska nastala na legalnoj i legitimnoj obrani svoga teritorija, što će imati dalekosežne implikacije za buduće hrvatske naraštaje.

Ne želimo vjerovati da bi haaško sudište tendencio-zno presuđivalo, no sačuvaj nas Bože parafrazirane po-slovice: Brammertz te tuži, Brammertz ti sudi.

43

JOŠ JEDAN ALIKad je prije pet godina predsjednik Europske komi-

sije José Manuel Barroso bio u posjetu Zagrebu, domaćin mu je bio tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, a pri-ča o ulasku u Europsku uniju svodila se na sir i vrhnje, odnosno hoćemo li se mi Hrvati zbog europskih propisa morati odreći poznatih specijaliteta koje prodaju kumice na zagrebačkom Dolcu.

Slike prvog čovjeka EU-a u društvu s Ollijem Reh-nom te Sanaderom i Jadrankom Kosor, tada potpredsjed-nicom Vlade, kako kušaju i uživaju u siru bile su namije-njene euroskepticima kao dokaz da EU nema ništa protiv hrvatskih tradicija. To je, naravno, bio paravan iza kojega su se zacijelo odvijale jače stvari.

Podsjetimo se, bila su prošla tek dva mjeseca od uhi-ćenja generala Ante Gotovine, i Barroso je zacijelo došao pohvaliti Zagreb radi toga, te poručio kako je Hrvatska na dobrom putu ulaska u Europsku uniju.

Međutim, Bruxelles ne bi bio to što jest kad ne bi nama Hrvatima nalazio uvijek nove dlake u jajetu, tako nas već razvlače godinama. Stoga je u srijedu, premijer-ka Jadranka Kosor, na sjednici Vlade, održanoj dan uoči novog posjeta Barrosa i Štefana Fülea, europskog povje-renika za proširenje, jasno dala do znanja kako je puno posla napravljeno i Hrvatska je spremna za potpisivanje

44

pretpristupnog ugovora. Vlada je tako prihvatila svoje prvo izvješće o ispunjavanju deset mjerila za zatvaranje poglavlja 23 o pravosuđu, s nadom kako će ovi napori zadovoljiti José Manuela Barrosa. Posebice su istaknuti napori oko smanjenja neriješenih predmeta na sudovima.

„Od kraja 2010. godine od 84.802 neriješena gra-đanska predmeta do 25. ožujka 2011. riješili smo 1422 građanska predmeta, odnosno 16,8 posto“, istaknula je premijerka. Podsjetila je i kako je donesen Zakon o spr-ječavanju sukoba interesa i Zakon o policiji unatoč pro-tivljenjima oporbe, pohvalila se odlučnom borbom protiv korupcije, uz napomenu kako je lani zbog korupcije pri-javljena 1101 osoba.

„Donijeli smo i zakon o fi nanciranju stranaka, osna-žili smo Državno izborno povjerenstvo sa šest novih dje-latnika“, rekla je Kosor. Ponovila je i kako je cilj Vlade završetak pregovora u lipnju za što, dodala je, ima šanse.

Ministar pravosuđa Bošnjaković podsjetio je, pak, kako smo dobili novo sudbeno i odvjetničko vijeće, da je izmijenjen zakon o USKOK-u te da je pri kraju akcij-ski plan zaštite prava nacionalnih manjina. Sve navedeno, izgleda, ipak je barem donekle zadovoljilo predsjednika Europske komisije.

„Pristup je nadohvat ruke i potrebno je učiniti po-sljednji dodatni napor u području pravosuđa. Lipanj je ambiciozan cilj, ali je Vlada već ranije postizala ambicio-zne ciljeve“, rekao je José Manuel Barroso na konferenciji za novinare u Zagrebu, koju je održao zajedno s premijer-kom Jadrankom Kosor.

No, kako bi to bilo kad ne bi bilo još onoga ali... „Hr-vatska je napravila povijesni napredak tijekom posljednjih

45

godina, ali mora se uložiti još jedan dodatni napor i sada je na Hrvatskoj da punom snagom zadnjeg kilometra zai-sta povuče“, poručio je Barroso, dodajući kako njegov po-sjet daje dodatni zalet završetku pregovora.

Naravno, ponovo je naglasio da se ti napori moraju napraviti na područjima reforme pravosuđa, temeljnih prava i borbe protiv korupcije koji su sadržani u Poglavlju 23. Prevedeno na jezik običnoga puka, Barroso očigledno još traži nešto više: presudu ili podizanje optužnice za ko-rupciju protiv nekog kapitalca. Od slovima: tisućustoijed-nog lani prijavljenog za korupciju, zacijelo se onaj jedan gleda na poseban način, a to je razvoj istrage oko bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera. Tako, je na kraju, stvar dovedena do apsurda. Sanader, koji se svojedobno na sve načine upirao kako bi uhićenjem Gotovine intenzivirao Hrvatske pretpristupne pregovore, sada postaje svojevr-sno mjerilo oko zadovoljavanja kriterija vezanih uz re-formu pravosuđa, osobito glede borbe protiv korupcije i završetka pregovora za ulazak u EU.

S uma se ne smije smetnuti ni činjenica da je Barroso u Zagreb stigao svega osam dana prije izricanja presude hrvatskim generalima u Haagu. Europska komisija će i na reakcijama u svezi haaškog prvostupanjskog pravorijeka Gotovini, Čermaku i Markaču, po svemu sudeći temeljiti i svoje ocjene o tome kako i na koji način javnost u Hrvat-skoj prihvaća neovisnost sudskih instancija. Kad bi barem Haaški sud bio uistinu neovisan od političkih utjecaja.

46

HRVATSKA JE BILA ŽRTVAHrvatski branitelji su branili svoju zemlju i svoj dom,

i to su činjenice kao što je činjenica da je Hrvatska bila žrtva krvave agresije. To je neki dan izjavila hrvatska pre-mijerka Jadranka Kosor na sastanku s predstavnicima osamnaest braniteljskih udruga iz Domovinskog rata, održanom u Banskim dvorima.

Skup je, razumljivo, održan u iščekivanju prvostu-panjskih presuda hrvatskim generalima Gotovini, Mar-kaču i Čermaku na Haaškom sudu, i na jedan način je potvrdio još jednom da većina braniteljskih udruga na nacionalnoj razini odaje punu podršku premijerki Kosor i svemu onome što ona danas čini, kao i onome što je prije činila dok je bila ministrica, za one koji su stvarali slobodnu Hrvatsku.

Domovinski rat, kako to kaže i saborska Deklaraci-ja, bio je pravedan i obrambeni i oslobodilački rat, stoga je razumljivo da je na spomenutom sastanku premijerka Kosor prihvatila i prijedlog da se pokrene inicijativa da Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji postane ustavni zakon, da-kle da se digne na novu razinu i da se na taj način „ojača“; da se dizanjem na razinu ustavnog zakona zaista omogući da se zakon u potpunosti poštuje ili, bolje rečeno, da oni koji taj zakon neće poštovati moraju snositi sankcije.

47

Jadranka Kosor za branitelje i njihove obitelji, uisti-nu, na zakonodavnoj razini i ne može više učiniti. Ako se braniteljska prava zaštite Ustavom, onda nijednoj vlasti, bila ona HDZ-ova ili SDP-ova, neće moći pasti na pamet smanjivati ta prava, kao što je to svojedobno, nakon 2000. godine, činila vlada Ivice Račana.

Iz istih redova sada stižu i kritike na račun ove ini-cijative, pa će tako SDP-ov saborski zastupnik i ratni sudrug generala Gotovine Ante Kotromanović poruči-ti kako bi HDZ-ova Vlada trebala poštovati postojeća prava branitelja, pa ih onda neće trebati štititi Ustavom. Kotromanović se, naravno, nada da premijerka neće ovom inicijativom skupiti političke bodove jer misli da su branitelji dovoljno pametni da vide što se događa, a korak dalje ide Radimir Čačić, predsjednik HNS-a, koji je ustvrdio kako je SUBNOR bio ustavna kategorija, a hr-vatskim braniteljima to ne treba.

Što je, zapravo potrebno, hrvatskim braniteljima? Prije svega poštovanje njihove uloge i zahvalnost za za-sluge obrane domovine od srpsko-četničke agresije. Isto tako, važno je da im se prava koja im pripadaju, osobito onima koji nose teške rane na tijelu, ni na koji način ne umanjuju. Ružno je, također, kad svako malo netko dis-kreditira Listu branitelja prozivanjem nekolicine koji su lažno stekli takav status. Istinski branitelji se znaju, a stal-no preispitivanje njihove uloge i dovođenje u pitanje zna-čenja Domovinskog rata više je izraz nepoštovanja nego bilo koje drugo zakidanje braniteljskih prava.

Stoga, branitelje najviše boli kad moraju zajedno sa svojim narodom iznova proživljavati ratnu kalvariju koja se odvija pred njihovim i našim očima na suđenju hrvat-skim generalima u Haagu. Tu se možemo potpuno složiti

48

sa stavom iznesenim u izjavi komisije Hrvatske biskup-ske konferencije „Iustitia et pax“ kako je hrvatski narod očekivao da će Haaški sud u svom djelovanju poći od či-njenice da je Hrvatska bila napadnuta, razorena te da su nad njezinim građanima od strane Srbije počinjeni ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločini genocida, za što će počinitelji biti kažnjeni.

No, Sud u Haagu uopće nije vrednovao činjenicu da je Hrvatska bila žrtva srpske agresije, štoviše, podignuli su optužnicu za tzv. udruženi zločinački pothvat kojem je na čelu dr. Franjo Tuđman i hrvatski generali. K tome, Haaški sud nije nikoga optužio ni osudio za razaranja i ubijanja civila u Dubrovniku, Škabrnji, Vukovaru... Ma-jora JNA Veselina Šljivančanina samo što nije oslobodio zbog zločina na Ovčari... Branitelji i cijeli hrvatski narod pitaju se gdje je tu pravda.

Tko je dao pravo petokrakoj koalicijskoj vlasti da ha-aškom tužiteljstvu u travnju 2000. godine omogući nad-ležnost nad oslobodilačkim operacijama Bljesak i Oluja, kako se Mesić može pogledati u ogledalo nakon što je tu-žiteljstvu selektivno i protuzakonito dostavio povjerljive dokumente iz ureda prvog hrvatskoga predsjednika. Po-stoji li, na koncu, ijedan hrvatski general koji je oslobađao Hrvatsku a da na koncu nije osuđen i da mu nisu otuđena zaslužena odličja.

Znam da smo velikima poremetili njihove planove i razbili im tvorevinu zvanu SFRJ. Ali, ipak, gospodo, sve ima svoje granice: ne dirajte naše branitelje!

49

555 POTPISNIKAKad smo za Božić 2002. godine vezano uz slučaj ge-

nerala Gotovine potpisali zahtjev, nas 555 ljudi, da Vlada Republike Hrvatske odbije izručenje generala Gotovine na osnovi optužnice koja je protiv njega bila podignu-ta u Haagu, te da Vlada od Haaškog tužiteljstva zatraži obustavu kaznenog progona protiv generala Gotovine na temelju podignute optužnice, doživjeli smo svakakva etiketiranja od tadašnjih političkih elita, te su se naša imena spominjala u kojekakvim kontekstima. A bilo je među potpisnicima i akademika, i profesora, i biskupa, i svećenika, i vrhunskih sportaša, umjetnika i nekolicina nas novinara.

Danas, devet godina kasnije, stvari su puno jasnije. Nakon prvostupanjske okrivljujuće presude protiv gene-rala Gotovine i Markača, i osobito neutemeljene formu-lacije o „udruženom zločinačkom pothvatu“, većina ljudi u Hrvatskoj doživjela je to što je učinio Sud u Haagu kao uvredu pravde. Ta je presuda unijela nemir u srca mno-gih hrvatskih građana te je narušila njihovo povjerenje u institucije pravde i istine na međunarodnoj razini. Na tom je tragu izjava biskupa Hrvatske biskupske konferen-cije, koji smatraju da haaška presuda Gotovini i Markaču može postati opasna i indirektna potpora novom nasi-lju, kao i izvorom daljnjih nepravdi u svijetu. Konačno, hrvatski biskupi ponovno pozivaju građane Republike

50

Hrvatske da unatoč doživljenoj nepravdi čuvaju svoje do-stojanstvo, mir srca i bistrinu uma.

Moglo bi se reći kako su do sada hrvatski građani postupali u skladu s tim pozivom, te da na održanim prosvjedima nije zabilježeno većih incidenata, osim što je dan poslije presude u Zagrebu na Trgu bana Jelačića spaljena zastava EU-a. Uz to, u okolici Zadra bilo je po-vremenih paljenja guma i rušenja borova na cestu, te još ponekih pojedinačnih ekscesa koji nisu toliko utjecali na opće raspoloženje.

Međutim, kako smo već duboko zagazili u izbornu godinu, činjenica je da se stvari oko haaške presude gene-ralima na svoj način i politiziraju. Ima tu raznih inicijati-va. Već prvi prosvjedni skup, održan u subotu 16. travnja na Jelačić placu, organizirale su nove snage na političkoj sceni – „Akcija za bolju Hrvatsku“ i HRAST. Bez jasno profi liranih lidera, ali s očiglednom političkom pozadi-nom, navedeni pokreti u ovom trenutku imaju samo jed-nu poruku: pobijediti na kraju na parlamentarnim izbo-rima i lijevu i desnu opciju jer su za haaške presude, po njima, jednako odgovorne i SDP-ova i HDZ-ova vlast.

Isti najavljuju veliki prosvjedni skup u Splitu 1. svib-nja, gdje bi se trebalo okupiti više desetaka tisuća ljudi. Ali, osim povika protiv dosadašnjih vlastodržaca i po nji-ma krivaca za osuđene hrvatske generale, malo je nazna-ka budućih političkih poteza u slučaju osvajanja vlasti.

Bilo je još zanimljivih političkih inicijativa u Splitu. Na prijedlog HSP-a, uz podršku Kerumova HGS-a, na-mjeravalo se Antu Gotovinu proglasiti za počasnoga gra-đanina grada pod Marjanom. Predstavnici SDP-a i HNS-a ostali su suzdržani jer su oni „protiv politikantstva“. No, onda su na sjednici Gradskog vijeća iz Kerumove stranke

51

predložili da će pitati samog generala u Haagu je li on za to da se njegovim imenom nazove jedna ulica ili trg u Splitu. Možete misliti što je Gotovini u haaškom pritvoru sada na pameti uopće razmišljati o takvim inicijativama. Poigravanje emocijama u ovom trenutku uistinu je osjet-ljivo pitanje, kao i poruke vijećnicima da je „zbog takvih general Gotovina spremljen na 24 godine u Haag“.

Ne ulazeći u dublje razloge ocjenjivanja postupanja određenih stranaka, pokreta ili bilo kojih drugih institu-cija i pojedinaca u vezi s haaškim presudama generalima Gotovini i Markaču, nažalost, sve se to sada čini tek kao iznenadno buđenje u gorkoj realnosti. Na neke je stvari trebalo puno ranije misliti, a sad kad smo svi šokirani, valja poduzimati korake koji mogu prije svega pomoći generalima i njihovim obiteljima, te skinuti ljagu sramote koja je bačena na one koji su stvarali državu, prvog pred-sjednika Franju Tuđmana i hrvatske branitelje.

Hrvatski državni vrh mora uložiti i dodatne napore kako bi se u žalbenom postupku osporilo navode koji su izrečeni u prvostupanjskoj presudi, i u tom smislu angaži-rati sve koji mogu pomoći. I odvjetnički timovi generala moraju prihvatiti da nisu u mogućnosti sami se izboriti za preokret u drugostupanjskom procesu. A isto tako, za one koji na račun generala žele uhvatiti poneke političke poene, uskoro će izbori pa će u kampanji vrijediti ona: Hic Rhodus, hic salta!

52

OBITELJ JE IZVOR POSTOJANJAMalo koji mali narod kao što je naš hrvatski može se

pohvaliti činjenicom da ga je više puta posjećivao vrhov-ni poglavar Katoličke crkve. Papa Ivan Pavao II., koji će u nedjelju 1. svibnja postati blaženik, poznat i kao papa svjetski putnik, u tri je navrata pohodio Lijepu našu, a osobito je važno primijetiti da je stoto apostolsko putova-nje poduzeo upravo u Hrvatsku. Ako se tomu doda da je i dva puta bio s hrvatskim vjernicima u susjednoj Bosni i Hercegovini, onda se uistinu možemo smatrati velikima jer smo blaženom Wojtyli bili na srcu kao narod koji je trinaest stoljeća ostao vjeran svome krsnom savezu i Ri-mokatoličkoj crkvi.

Ta je vjernost nas Hrvate kroz stoljeća održala na ovim našim Bogom danim prostorima, za kojima su pre-sizali različiti osvajači. Kad nam je bilo najteže, samo su rimski biskupi bili ti koji su podizali glas za spas Hrvatske, dok su nas bijelosvjetski moćnici nastojali uvijek iskori-stiti za svoje interese. U vrijeme turskih osvajanja počet-kom 16. stoljeća papa Lav X. Hrvatsku je nazvao časnim imenom „predziđe kršćanstva“, jer su naši ratnici hrabro odolijevali osmanlijama dok je kršćanska Europa uživala u miru razvijajući sve svoje gospodarske i kulturne poten-cijale, od koje pomoći nikad nismo vidjeli.

Pa ipak, upravo zbog pripadnosti kršćanskom svje-tonazoru i kulturnom identitetu, i Hrvatska se razvijala

53

pod zaštitom rimskih biskupa i te je veze održala sve do naših dana kad smo zahvaljujući prije svega Svetoj Stolici doživjeli međunarodno priznanje u vrijeme kad smo se još jednom morali boriti za svoju slobodu i samostalnost. Veliku je ulogu pri tome odigrao baš papa Ivan Pavao II., kojega smo dugo očekivali otkada je 1978. godine bio izabran za vrhovnog svećenika, no u jugokomuni-stičkom ozračju taj se posjet, osobito zbog montiranog sudskog procesa i osude kardinala Alojzija Stepinca, nije mogao ostvariti.

I kad je usred ratnih zbivanja Wojtyla 1994. prvi put došao u Hrvatsku, u Zagreb, pozvao je hrvatski narod na pomirenje i opraštanje unatoč svim strahotama koje je proživio. Drugi posjet pamtit ćemo po Stepinčevoj beatifi kaciji u Mariji Bistrici, Splitu i Solinu, a treći po najvećem broju pohođenih gradova: Rijeci, Zadru, Osi-jeku i Đakovu, te Dubrovniku gdje je beatifi cirao Mariju Petković iz Blata.

Vjernost Hrvata Petrovim nasljednicima i baštinje-nje kršćanstva, u našem je narodu dalo velik broj svjedo-ka vjere i velikana duha, umjetnosti i kulture. Sva najveća i najljepša djela s kojima se dičimo plod su stoljetne ka-toličke tradicije hrvatskoga naroda i po njima smo, iako maleni, poznati u svijetu. Stoga imamo razloga biti po-nosni što će nam uskoro u posjet stići i Petar naših dana, papa Benedikt XVI., koji za razliku od svoga prethodnika manje putuje svijetom, ali je našao vremena doći u Hr-vatsku da bi s nama zajedno u Kristu proslavio prvi na-cionalni dan katoličkih obitelji, i kako bi se pomolio na grobu blaženoga Alojzija Stepinca.

Danas, kad je osobito ugrožena obitelj kao izvor i vrhunac svakog ljudskog postojanja, naglasak na njenom

54

očuvanju i blagoslovu u prvom je planu ovog papinog posjeta. Oni koji se protive Benediktovom dolasku, prav-dajući to kako u Hrvatskoj ne žive samo katolički vjernici i da je taj posjet skup, imaju na to pravo. Međutim, još veće pravo ima i katolička većina da ugosti svoga vjer-skog vođu koji i putuje prije svega u svojstvu učitelja koji želi svoju braću učvrstiti u vjeri. Uz to, Papa je i državni suveren, te su ga su osim hrvatskih biskupa pozvali i hr-vatski državni poglavari na čelu s predsjednikom Ivom Josipovićem.

U ovom trenutku kad se odlučuje o daljnoj hrvatskoj sudbini u kontekstu završetka pregovora o pristupu Eu-ropskoj uniji, dolazak pape Ratzingera u Zagreb 4. i 5. lip-nja može biti samo dodatni poticaj. Koliko god bili veliki i moćni krojači novog svjetskog poretka, ipak ne mogu isključiti činjenicu da vrhovni moralni svjetski autoritet, poglavar Katoličke crkve, daje potporu jednom malom narodu koji traži svoje mjesto u društvu slobodnih i suve-renih država, želeći zadržati svoje posebnosti, a osobito u vjernosti Kristovu evanđelju i vrednotama s kojima smo kroz povijest opstali na ovom svetom tlu.

Crkva i narod koje pohodi nasljednik svetog Petra Apostola blagoslovljeni su, napisali su hrvatski biskupi početkom godine vjernicima, u iščekivanju ovog apostol-skog pohoda. Uvjeren sam da će posjet pape Benedikta XVI. nama Hrvatima, ne samo vjernicima, obnoviti nadu i dati nam snage da izdržimo u modernim izazovima, i da dežurni kritičari ne moraju zbog toga strahovati.

55

MALO JE REĆI DA SMO RAZOČARANIGlavni haaški tužitelj Serge Brammertzu srijedu je

bio u Zagrebu. I sastao se s premijerkom Jadrankom Ko-sor. A kako je sam najavio prije dolaska u intervjuu za jedne novine, družio se i s akcijskim timom koji radi na lociranju nestalih vojnih dokumenata iz operacije Oluja. Nakon posjeta Brammertz nije davao nikakve izjave, a iz Vlade su objavili samo kratko priopćenje.

U medijima je sve to jedva zabilježeno. Kad je svoje-dobno Carla del Ponte dolazila u Hrvatsku, sve se dizalo na noge. U stavu mirno pred njom su stajali i Račan, i Me-sić, i Sanader, dočekivala se u najmanju ruku kao fi lmska zvijezda, Carline presice bile su praćene s velikom pozor-nošću. Sada, kad njezin nasljednik gotovo neprimjetno boravi u zemlji, najviše se tijekom dana spominjalo kako mu je nekolicina prosvjednika bila spremna u Mesničkoj ulici zapriječiti put na Gornji grad. Ukratko, moglo bi se reći, Hrvatska se do kraja razočarala nakon što su nam iz Haaga uoči Uskrsa isporučili čestitku u vidu presude ge-neralima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, uz dodatak kako su zajedno s predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom Gojkom Šuškom i vojnim vrhom sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

No, zanimljivo je kako je Serge Brammertz u spo-menutom intervjuu poručio hrvatskoj javnosti sljede-će: „Razočaran sam kako vaša Vlada tumači presudu

56

Gotovini...“ Nije mi jasno što je gospodin htio, da naša Vlada plješće presudi i da zahvali Haagu što je Goto-vini dao 24 godine, a Markaču 18 godina. Istina, to je još prvostupanjska presuda, no, budimo realni, teško je očekivati, uza sva nastojanja, pa i Vlade koja je zatra-žila stjecanje statusa prijatelja suda, bilo što povoljnije. Osim toga, na Haaškom tribunalu tek se imaju izreći presude Praljku, Prliću i ostalima kojima se sudi za ratne zločine u susjednoj Bosni i Hercegovini, i ako se stvari budu odvijale po dosadašnjem scenariju, onda nas još čeka proglašenje Hrvatske agresorom u BiH.

Mislite da je slučajno Stipe Mesić nedavno za srbijan-ski Press izjavio: „Da je Tuđman ostao živ, svakako da bi trebalo da završi u Haagu. Nije mogao Milošević sam sa sobom podijeliti Bosnu i Hercegovinu“. Zna se što je Me-sić i do sada radio kako bi denuncirao Franju Tuđmana.

U stvari, Brammertz nije ni trebao davati nikakve izjave nakon susreta s Jadrankom Kosor, jer je sve rekao u intervjuu na dan posjeta. Na pitanje novinara smatra li da je Hrvatska u dobroj mjeri sama kriva što su genera-li završili u Haagu jer nije na vrijeme procesuirala ratne zločine nakon Oluje, glavni haaški tužitelj nedvojbeno poručuje: „Ne, ne slažem se. Hrvatska pravosudna tije-la svakako su dužna suditi drugim ljudima koji su igrali neku ulogu u počinjenju zločina tijekom operacije Oluja. Međutim, to ne znači da ne treba pozvati na odgovornost i visoke vojne i političke ličnosti odgovorne za te zloči-ne“. Toliko na znanje Čičku, Pusićki i sličnima. Nema tu greške, oni su u Haagu jednostavno odlučili, unatoč sve-mu, pa i činjenici da su stotine i tisuće postupaka provele hrvatske sudske institucije za počinjene ratne zločine u Domovinskom ratu, suditi Franji Tuđmanu.

57

Točno onako kako sam napisao 15. travnja u komenta-ru „Sramna haaška presuda“ na svom profi lu na Facebooku: „Sud u Haagu presudio je po najgorem mogućem scenariju - proglasivši krivima generale Antu Gotovinu i Mladena Mar-kača kao sudionike zločinačkog pothvata, sudac Alphons Orie osudio je cijeli državni vrh na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Implicitno, ovakvom sramotnom pr-vostupanjskom presudom politički sud u Haagu okrivio je cijeli hrvatski narod. Jedini grijeh nama Hrvatima je taj što smo srušili masonsku tvorevinu zvanu Jugoslavija...“

Potvrdio nam je Brammertz i još jedno licemjerje ha-aške pravde i međunarodne politike. Novinar ga pita jesu li topnički dnevnici, da ih je imao Sud, možda i mogli po-moći Gotovini, a Sergie kao iz rukava odgovara: „Moj je ured učinio sve kako bi pronašao i na suđenju predočio te dokumente. Međutim, presuda potvrđuje naše mišljenje da je, čak i bez tih dokumenata, predmet protiv Gotovine i Markača bio dobro potkrijepljen dokumentima. Ništa ne upućuje na to da bi ti dokumenti mogli pomoći Gotovini.“

Pa što je onda sad u Zagrebu trebao sastanak s akcij-skim timom za izgubljene dokumente iz Oluje, famozne topničke dnevnike zbog kojih su nam Britanija i Nizo-zemska već blokirale završetak pregovora o pristupanju EU. Što će nama Hrvatima Brammertzove izjave nakon sastanka u Banskim dvorima? On će već dati izjave ona-ko kako ga upute, pa i kad bude 6. lipnja pred Vijećem sigurnosti UN-a podnosio izvješće o suradnji Hrvatske s Haagom. Sve se unaprijed zna, kao i već pripremljen tu-žiteljev alibi za srpske bjegunce: „Ako Mladić i Hadžić ne budu uhićeni do kraja mandata, bit će to tamno poglavlje u povijesti Suda“.

Gospodine Brammertz, malo je reći da smo razočarani.

58

SROZAO SVOJ OBRAZAustrija se sprema uskoro izručiti Hrvatskoj bivšeg

premijera Ivu Sanadera.Vijest je to koja više nikoga po-sebno ne uzbuđuje, jer se na Sanadera kod nas već naba-cilo toliko blata da ni oni koji su mu do jučer pisali pa-negirike danas više nemaju toliko žuči koliko bi je rado prolili na njegov račun.

Nakon odluke Zemaljskog suda u Salzburgu pred-stoji još i mogućnost žalbe o kojoj će odlučivati Viši sud u Linzu, što će, po nekim izvorima, biti riješeno vrlo brzo, a daljnja procedura na austrijskom Vrhovnom sudu neće odgoditi odluku kakva god ona bila.

Naši se mediji sada već bave nastavkom priče, od-nosno, u kojem će od hrvatskih zatvora bivši premijer iščekivati početak suđenja, kakvi su uvjeti u našim ka-zamatima, što je sve propisano zatvorenicima, a s vrha vlasti, konkretno predsjednik Ivo Josipović, poručuje se Sanaderu da će mu sudski postupak biti pošten. Slično je ustvrdila i Vesna Pusić.

Iz HDZ-a se za sada ne izjašnjavaju o svome dugogo-dišnjem predsjedniku. On je očigledno među vladajućima persona non grata, to više što se pamti kako je Sanader do jučer vladao strankom i državom, o čemu se jednom pri-godom izrazio Vladimir Šeks, gvozdenom šakom umo-tanom u svilenu rukavicu. Na koji god se način situacija

59

oko bivšeg premijera bude odvijala, suđenje u Hrvatskoj zacijelo neće početi prije parlamentarnih izbora.

Prije svega, Državno odvjetništvo mora složiti čvrstu i utemeljenu optužnicu, koja će biti jača od svega onoga što smo cijelo ovo vrijeme čitali u njihovu biltenu, i to uglavnom od novinara koji su se najviše iskazali u uvla-čenju Sanaderu dok je bio na vlasti. Osim toga, očekuje se da će taj postupak biti pod posebnom pozornošću i eu-ropske i svjetske javnosti, stoga već u startu najistaknutiji hrvatski osumnjičenik ima više izgleda za fer postupak.

Zbog svega što se u državi događa, osobito korpo-rativnih skandala uzrokovanih korupcijskim procesima i političkim aferama, što je sve još povezano fi nancijskom i brojnim drugim krizama, osim Sanadera i njegove obi-telji, kao i onih koji su bili umiješani u navedene stvari i manje ili više provodili ili još uvijek provode vrijeme iza brave u Remetincu, najviše je štete imao hrvatski narod.

Ljudi su razočarani u sve, prije svega u političare, i najvišu cijenu bijesa zbog toga plaća HDZ. Objektivno, najmanje je za to kriva aktualna premijerka Jadranka Ko-sor. Ona je uletjela u vatru kad je to bilo najteže, jer ne treba zaboraviti da je Ivo šmugnuo kad je kriza dosegnu-la vrhunac i kad je izgledalo da će država bankrotirati. Kosor je provodila teške mjere za koje njezin prethodnik nije imao hrabrosti i koje malo-pomalo donose rezultate s naznakama da smo blizu izlaska iz krize, uhvatila se u ko-štac s borbom protiv korupcije, privela je kraju pregovore za pristupanje Europskoj uniji...

Lako je danas, nakon dvije godine, biti general po-slije bitke. Trebalo je preživjeti proteklo razdoblje, izdr-žati konstantan pad rejtinga stranke, nezadovoljstvo bra-nitelja, seljaka, ribara, običnih građana... Za razliku od

60

Sanadera koji je poprilično toga namaknuo na svoj konto, i to više njih u zemlji i inozemstvu, Jadranki Kosor se ne može zamjeriti da je stjecala ikakvu protuzakonitu mate-rijalnu korist.

Možda je HDZ mogao i bolje proći što se tiče bor-be protiv korupcije, odnosno, dok su na vlasti mogli su bili pometati pod tepih grijehe i prijestupe svojih članova. Tako manje-više svi vladajući čine, tako su uostalom radi-li i prije i Linić sa svojim aferama, poput Štrokovih hotela ili brodogradilišta „Viktor Lenac“, ili Čačić koji je uzeo novac a nikad nije izgradio starački dom u Dubrovniku...

U predgovoru moje prošle knjige GORI-DOLI... velečasni Zlatko Sudac navodi: „Život je najveća škola, i u ovom se životnom razredu svi učimo većem moralu i etici, većoj društvenoj odgovornosti, razvijanju većeg povjerenja među ljudima...“ Potrebno je da kroz tu školu prođu i oni koji obnašaju javne poslove, oni koji se bave politikom. U protivnom bi se ovo vrzino kolo vrtjelo dok nas sve skupa ne bi došlo glave.Trebalo je jednom pre-rezati lanac korupcije i kriminala, pa i po cijenu pada rejtinga. Nije važno samo osvojiti ili sačuvati vlast, nego imati prije svega čist obraz, i omogućiti generacijama koje dolaze dostojanstven život u zemlji koju s pravom zovemo Lijepa naša.

A što se tiče Ive Sanadera, s njim u Hrvatskoj ili izvan nje, za HDZ je svejedno, dovoljno je štete učinio, neće više niti njegovo svjedočenje koje bi moglo škoditi nečijem ugledu. On je najviše srozao svoj obraz, i za to mu nitko drugi nije kriv.

61

PODMUKLI ODVJETNIKSaborski odbor za unutarnju politiku jednoglasno

je odlučio da se u Ministarstvo unutarnjih poslova poša-lje radna skupina od pet zastupnika koji će tamo izvršiti nadzor kako bi se provjerili navodi iz predstavke SDP-ova zastupnika Slavka Linića. Linić je, naime, optužio upravo policiju u kojoj je navodno nastala anonimna prijava pro-tiv njega zbog spornih transakcija oko nabave oružja za Krizni stožer grada Rijeke 1991. godine.

Linićeve sumnje koje je on već ranije izricao protiv Olivera, kako javno naziva ravnatelja policije Olivera Gr-bića, dobile su na težini kad je na konferenciji za novina-re u uredu svoga odvjetnika Ante Nobila, bivši potpred-sjednik Vlade Damir Polančec prozvao Grbića, koji mu je tobože u jednom razgovoru prije dvije godine povjerio informaciju kako je puno kaznenih prijava protiv HDZ-ovih političara i da bi zauzvrat trebalo početi pisati anoni-mne prijave na račun oporbenih političara.

Logično je da se Polančec hvata za svaku slamku koja mu može pomoći u situaciji u kojoj se protiv njega vode brojni postupci, a za neka je djela već i osuđen. Me-đutim, nije jasno kako se čovjek koji je do jučer bio smrt-ni neprijatelj sa SDP-ovim vječnim sumnjivcem Slavkom Linićem može javno sastajati na kavi s njime i to u Nobi-lovu društvu.

62

Nedugo nakon toga uslijedila je Polančecova presi-ca i pokušaj kompromitiranja ravnatelja policije, sve pod budnim okom i podmuklim smješkom odvjetnika u kan-tunu.Taj Nobilo je prije nekoliko mjeseci prognozirao da će HDZ izgubiti mnogo više od sljedećih izbora, te mu najavio destrukciju i raspadanje. Ovo što sada čini pove-zujući Polančeca i Linića zacijelo je u službi rušenja stran-ke koja je u dvadeset godina hrvatske demokracije u naj-više navrata bila na vlasti, i koja prolazi kroz fazu čišćenja trpeći najveće posljedice u borbi protiv korupcije.

No, neka odvjetnik Ante još malo pričeka s nabav-kom Murtićevih ili sličnih grafi ka, koje bi on rado poslije izbora podijelio svojim favoritima Milanoviću i Čačiću, čiju pobjedu iščekuje. Naime, i Oliver Grbić održao je konferenciju za novinare, a nije zaobišao ni Polančecova odvjetnika Nobila, za kojeg je rekao da „nije prvi put da sudjeluje u sumnjivim rabotama na granici zakonitosti“.

Novinarima je ravnatelj policije poručio kako pod-metanje u vezi s anonimnim prijavama nije slučajno i be-značajno u ovom trenutku, i ima svoju logiku i motiv, te najavio da će se motivi složiti u mozaik kada se za neko-liko tjedana dovrše ozbiljna policijska istraživanja. Tko je sve u njih umočen Grbić nije otkrivao, no očigledno je da ima punu potporu ministra Tomislava Karamarka i pre-mijerke Jadranke Kosor, koji vodećeg hrvatskog policaj-ca smatraju izuzetno zaslužnim za uspjehe u borbi protiv korupcije u posljednje dvije godine.

Uistinu, bilo bi potpuno deplasirano da je istina ono za što Linić sumnjiči Olivera Grbića. Sam je Gr-bić izjavio na spomenutoj konferenciji da kakav bi on bio policajac kad bi neutemeljenim prijavama blokirao rad policije, to više što kao ravnatelj ima visoke ovlasti.

63

„Svaka službena osoba na temelju bilo kakvih saznanja može sastaviti izvješće prema kojem će se postupati“, za-ključio je ravnatelj policije.

No, istom je prigodom prvi hrvatski policajac izjavio kako je točno da se u nekoliko navrata prije dvije godine sastajao s Polančecom u njegovu uredu, ali nije bilo go-vora o pisanju anonimnih prijava, već je bivši potpred-sjednik Vlade tražio od Grbića da policija napravi prekid od 30 dana u akciji Spice u kojoj su se istraživale afere u Podravki, uz riječi da mu je to vrijeme neophodno da „popegla sve stvari“.

Sve ovo što se čulo na relaciji Grbić-Linić-Polančec, bio je razlog da neki dovedu u pitanje politički sustav u zemlji, zato se burno na tu temu raspravljalo u Saboru, najavljena je i sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost. Na kraju kao najveći krimen Oliveru Grbiću se pripisuje da je šutio dvije godine i nije ništa poduzeo kad je Polančec od njega tražio zataškavanje istrage u Podravki.

U stvari najbolji odgovor na to Grbić je dao nastav-kom policijskog postupka u aferi Spice, Kamioni i svim drugim slučajevima koji su rezultirali privođenjima i sud-skim postupcima. Pitanje je što bi tko dobio da je nakon privatnih razgovora išao prijavljivati Damira Polančeca, na sudu to nije nikakav dokaz. Policija mora vršiti op-sežne istrage, i tek treba vidjeti što će biti od Grbićeva najavljenog završetka najnovijih istraživanja, na koju će se stranu klatno pravde zanjihati.

64

KUKURIKAVCI NE VOLE PAPUProsječno inteligentnom Hrvatu ovih dana nije

nimalo lako. Nije, naime, jednostavno defi nirati čita-jući novine i gledajući televizijske dnevnike, koje bi se moguće glavno pitanje od nacionalne važnosti moglo postaviti u javnosti, a na koje bi trebalo bez puno raz-mišljanja i muke, iz prve odgovoriti: dolazi li to uop-će papa Benedikt XVI. u Hrvatsku, ili, hoće li na kraju SDP-ov predsjednik Zoran Milanović stići na susret ne-kih sedam stotina odabranih uzvanika sa Svetim Ocem u zgradu HNK u Zagrebu?!

Dok držite današnje novine, vrhovni poglavar Ka-toličke crkve već je na tlu Lijepe naše, kako bi „Zajedno u Kristu“ s biskupima, svećenicima i vjernicima prosla-vio Nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji, koji se u Crkvi u Hrvata organizira prvi put. Poznati su i svi drugi detalji ovoga, prvog posjeta pape Ratzingera našoj do-movini koji se održava dva dana, u subotu i nedjelju 4. i 5. lipnja. U nekih tridesetak sati, koliko će trajati pohod, bit će prostora i za bdjenje s mladima, i molitvu na gro-bu blaženog Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali, i za protokolarno druženje s predsjednikom i premijer-kom, samo, dok ovo pišem, još uvijek nije jasno hoće li na susretu Pape s predstavnicima civilnog društva, svije-ta politike, znanosti, kulture i poduzetništva, diplomat-skog zbora te vjerskim predstavnicima u Hrvatskome

65

narodnom kazalištu biti stolica za lidera najjače oporbe-ne stranke i kukuriku koalicije.

No, za to je ponajprije kriv sam Zoran Milanović. Čovjek je poznat po tome što mu je teško sjediti i u Sa-boru, na njegovu radnome mjestu. Rijetko ćete ga tamo vidjeti, a sam je to jednom prilikom protumačio proble-mima s preponama. Ali, to nije razlog da nakon što je iz Hrvatske biskupske konferencije, kao i svi ostali čelnici parlamentarnih stranaka na adresu u Saboru dobio po-ziv za susret s Papom u HNK, prema njemu se odnosio kao da razmišlja preponama, a ne mozgom. I onda se na kraju čudi strci koja je oko njega nastala, jer HBK je na-zvala njegova saborska tajnica unutar roka predviđenog za akreditacije, i rekla im kako njen šef ne dolazi u teatar.

Zvonimira Ancića, glasnogovornika HBK, poznajem dugo i ne vjerujem da bi čovjek o ovako ozbiljnoj stvari lagao. A Zoki se može prati do besvijesti, Papu će doći vidjeti očito pod pritiskom javnosti.

Za razliku od njega, neki, poput bivšega predsjedni-ka Stjepana Mesića, nemaju takvih problema. Stipe više ne ide ni na kakve izbore, pa za ovakve gafove samo diže sebi rejting. Njega iz HBK jednostavno nisu pozvali na susret s Papom u kazalištu, jer su biskupi odlučili ne zvati nikoga od bivših političkih dužnosnika. To je njihov izbor i pravo, iako svi ne rade tako. Primjerice, kad je Benedikt XVI. u rujnu prošle godine imao sličan susret s predstav-nicima javnog života u Westminsterskoj palači u Londo-nu, tu su uz aktualne bili i bivši političari, pa i čelična lady Margaret Th atcher, Tony Blair i mnogi drugi.

Mesić se sad hvali kako apostolski nuncij pokušava ispraviti neugodnu situaciju za vatikanski protokol, jer je fakat i on kad je prije isteka mandata bio u Rimu pozvao

66

Ratzingera da posjeti Hrvatsku, i da ga pokušavaju uvući u okvir prijema kod Josipovića na Pantovčaku. S visoka bljuje vatru na biskupe i njihov gaf naziva „svinjarijom“, i ne želi se odazvati toj inicijativi nuncija jer bi time to-bože rehabilitirao HBK. Tako će sve ovce biti na broju, i svi zadovoljni, jer se Stipe neće moći nametnuti svome nasljedniku Ivi, biskupi, jer su mu uzvratili za sva njego-va dosadašnja udaranja ispod pojasa, a bome ne mora ni Benedikt opet slušati, kao zadnji put u Vatikanu, tipa koji će mu pričati kako treba skidati križeve iz javnih ustano-va i slične bljezgarije.

Sve u svemu, najzanimljivije je očito nabrajanje koga sve neće biti s Papom. Na toj listi je među inima predsjed-nik HNS-a Radimir Čačić, njemu je važniji tenis u Ro-land Garrosu. I njegova desna ruka Vesna Pusić mora na „neodgodiva“ putovanja u Sloveniju i Italiju. Veliki IDS-ov katolik Damir Kajin će i u nedjelju, na Dan Gospodnji, radije obrađivati vinograd i masline nego na misu.

Zato ti, kršćanski hrvatski puče, koji si blagoslovljen Papinim pohodom, dobro slušaj što ti govori Kristov na-mjesnik na zemlji. I ne daj se za koji mjesec zavesti kad budeš glasovao na izborima. Jer, gore nabrojeni neće se libiti raskinuti ni ugovore s Vatikanom, niti izbaciti vjero-nauk iz škola, niti ukinuti porodiljne naknade..., sve ono što ide u prilog obitelji koja je temelj Crkve i društva, i radi koje je Benedikt XVI., koji inače ne putuje tako često kao njegov prethodnik blaženi Ivan Pavao II., došao u po-sjet našoj zemlji s molitvom: Bože, čuvaj Hrvatsku!

67

VALTER BRANI ŽIVOTPrije početka euharistijskog slavlja u prigodi Prvo-

ga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji na zagrebačkom hipodromu, središnjeg događaja dvod-nevnog pohoda Benedikta XVI. Lijepoj našoj, voditelj programa zamolio je gotovo pola milijuna vjernika da se suzdrže za vrijeme mise, tako i tijekom propovijedi, na bilo koji način remetiti molitveno ozračje, mahati zasta-vama i sličnim obilježjima, osobito je zatražio pljeskom tijekom homilije.

Moram priznati da smo se mi Hrvati ponijeli dosto-janstveno tijekom boravka poglavara Katoličke crkve u Zagrebu, da smo Ratzingerovu propovijed, kao i sve druge govore izrečene ta dva dana saslušali s velikom pozorno-šću, i da je bio užitak osluškivati na hipodromu onu tišinu koja je odjekivala nakon svakog pasusa iz homilije koju je Kristov namjesnik na zemlji izrekao najvećim dijelom na talijanskome, a u hrvatskom je prijevodu briljantno pre-nosio svećenik iz Splita don Josip Periš. Ipak, kurtoazan pljesak na kraju propovijedi nije se mogao zatomiti.

A vrhunac emocija prolomio se pri samom koncu misnog slavlja, kad je nazočno mnoštvo u više navrata aplaudiralo riječima krčkog biskupa Valtera Župana koji se kao predsjednik Vijeća HBK za obitelj zahvalio Svetom Ocu što je došao u Hrvatsku i predsjedao slavlju Prvoga obiteljskog dana. Župan je pobrao pljesak kad je kazao

68

da „imamo pravo i hoćemo da djeca svoje roditelje mogu nazivati prirodnim imenom mama i tata“, a još veći i duži aplauz zaslužio je za jasno izrečene stavove: „Ako se da-nas svima priznaje pravo na slobodno izražavanje svojih stavova, onda izjavljujemo da i mi, koji predstavljamo većinu hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske, imamo neotuđivo pravo da živimo, javno iznosimo i na-viještamo vrijednosti po kojima nam je darovan život... Imamo pravo i želimo da oni koji nama upravljaju promi-ču život i da se konačno revidira zakon iz nekih, željeli bi-smo vjerovati, prošli vremena o prekidu ljudskog života, i da se ne naziva napretkom ono što vodi u smrt.“

Naravno, ovo je odmah izazvalo lavinu nerazumje-vanja onih za koje je abortus pravo izbora žene da radi što je volja s njezinim tijelom. Ponajprije treba uzeti u obzir da je mons. Župana aklamacijom podržalo najmanje 10 posto cjelokupnog hrvatskog pučanstva koje je nazoči-lo misi s Petrom naših dana na hipodromu. Potom, ne manje važno, stavovi krčkog biskupa nisu izrečeni bez Papine suglasnosti, jer svi govori izrečeni za vrijeme po-hoda Hrvatskoj, prošli su konzultacije svih strana koje su sudjelovale u organizaciji ovog događaja, odnosno kroz protokole vatikanske i hrvatske diplomacije, te vodstva Hrvatske biskupske konferencije.

Ono što je bitno u govoru biskupa Valtera nije bio zahtjev za apsolutnu zabranu abortusa, jer je jasno kako to u ovom trenutku nije realno. Međutim, za očekivati je da se u Hrvatskoj revidira zakon koji je donesen još u doba Jakova Blaževića, 1976. godine. Po tom se zako-nu pobačaj tretira kao kontracepcijska metoda, po njemu medicinsko osoblje nema pravo na priziv savjesti koje je opetovano i ove godine usvojeno rezolucijom u Vijeću

69

Europe, a da ne govorimo o tome da u tom zakonu nema ni spomena o savjetovalištu za žene koje se odlučuju na najgori mogući životni potez.

Dugoročno gledano, što se tiče pobačaja tu će se i u Hrvatskoj stvari odvijati točno u skladu s onim što je Benedikt XVI. poručio na zagrebačkom hipodromu: „Uz riječ Crkve, veoma je važno i svjedočenje te zauzetost kr-šćanskih obitelji, vaše konkretno svjedočanstvo, posebno kao potvrda nepovredivosti ljudskog života od začeća do njegova prirodnoga skončanja, što je jedinstvena i ne-zamjenjiva vrijednost obitelji utemeljene na braku i na potrebi zakonskih odredbi koje bi podupirale obitelji u zadaći rađanja i odgoja djece.“

U zemljama Europske unije svaka peta trudnoća za-vršava pobačajem, a svaki sedmi prekid trudnoće odno-si se na djevojke do dvadeset godina. Pobačaj je glavni uzročnik smrtnosti: ispred raka, srčanog udara i promet-nih nesreća. Uzimajući u obzir i države izvan EU, svake se godine u Europi izvrši i zabilježi oko 2 milijuna i 863 tisuće pobačaja, više negoli Rim ima stanovnika. U Hr-vatskoj se broj pobačaja svake godine smanjuje, ali ostaje činjenica da je i naš narod na putu izumiranja, ukoliko ne počnemo slušati glas savjesti, upravo onako kako je papa Ratzinger govorio uzvanicima u Hrvatskom narod-nom kazalištu u Zagrebu:

„Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi Zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se naprotiv savjest otkri-je kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake dikta-ture, onda ima nade za budućnost“.

70

STVORI IH KAO MUŽA I ŽENUKoliko tinte pune žuči i crnila se prosulo ovih dana

po stranicama novina, na portalima i Facebooku, a sve nakon što je proliveno nekoliko kapi krvi na prvoj split-skoj homoseksualnoj paradi, koja je u svakom slučaju neslavno završila prije kraja, na kantunu Marmontove i Rive. Kad se sve zbroji i oduzme, na koncu nikome nije bilo ugodno, ni onima unutra, ni onima izvan ogra-de, ni policiji, a osobito ne nama Splićanima koji sada doživljavamo izljeve mržnje sa svih strana jer je gotovo deset tisuća naših sugrađana htjelo poručiti paraderima kako za razliku od sudionika Split Pridea, oni smatraju da gay nije okej.

Nije okej ni to što je njih stotinjak uzelo stvar u svoje ruke, osobito kad se pritom radilo o kamenju, suzavcima, petardama, pitarima sa cvićem, pomama i sličnim sred-stvima kojima su se nabacivali na one koji nisu krivi što se majčica priroda poigrala s njihovim genima.

Na stranu to što je takvih u paradi bilo najmanje, a osobito zanemariv broj upravo iz Splita, već su stigli iz Zagreba, Crne Gore i Srbije, ali su zato pride bile doma-će heteroseksualne snage da dadu podršku onima koji se bore za svoje istospolne ciljeve, osobito glede obitelji koja je po njima jednako vrijedna kao i ustanova koju od pamtivijeka čine muškarac i žena i njihova u ljubavi, po blagoslovu Božjem darovana djeca.

71

Vidio sam na Facebooku neke insajderske fotografi je s parade i na jednoj transparent u nečijim rukama: Killed, pa onda navedena imena: Miljenko Štambuk, don Cvitko. Mogli su se barem toliko informirati i znati kako su don Ivanu Cvitanoviću žene bile draže i da je ubijen drugi sve-ćenik: don Petar Blajić. A i on i spomenuti Štambuk, po svim indicijama dosadašnje policijske istrage, stradali su od gay-friendly ruke.

Jedan je pak mediteranski tip na polasku iz Đardina izjavio kako on misli da bi u povorci trebalo biti najviše svećenika, jer da je među njima veliki broj onih koji su istospolne orijentacije, no na takve gluposti nije reagirao nitko, dok se s druge strane zbog nesmotrenih izjava uda-ralo iz svih oružja na Ćirka i Rebića.

Jedno me ipak pitanje posebno ponukalo da se na-kon svega što se zbilo prije sedam dana, zabavim temom prve splitske parade, koju bih najradije i ovdje ignorirao kao što sam i učinio toga dana. Netko je, naime, javno prozvao sve ljude koji se spominju kao kršćani, da sjednu, zbroje se u glavi i postave sebi jedno zaista bitno pitanje: s koje bi strane ograde u subotu bio Isus? Priznajem, evo sjedim jer drugačije bih teško mogao pisati, no za neka-kvo zbrajanje nemam ni trunke potrebe. Moj odgovor je jasan: Isus na Split Prideu ne bi bio ni na jednoj strani, ni s onima unutra, a ni s onima izvan ograde.

Zašto bi uopće bio s paraderima? Da je hodao s nji-ma, onda bi bio protiv svoga Oca nebeskoga, a tko je ikad uzeo Sveto Pismo u ruke, onda je mogao vidjeti kako Isus u više navrata govori da je on jedno s Ocem, koji ga je i poslao da ljudima donese spasenje. A na samom počet-ku Biblije, u Knjizi Postanka, pri kraju prve glave stoji ovako: „Tako Bog stvori čovjeka na sliku svoju. Stvori ga

72

na sliku Božju. Stvori ih kao muža i ženu. I Bog ih bla-goslovi. Tada im Bog zapovijedi: Rađajte se i množite se. Napučite zemlju i sebi je podvrgnite.“ (Post 1, 27-28)

One izvan ograde Isus bi podsjetio na scenu kad su mu doveli preljubnicu s nakanom da je kamenuju, tipično starozavjetni model, a on im je uzvratio neka oni koji su bez grijeha prvi to učine. I razišli su se počev od starijih.

Isus, ipak nikada nije rekao da bi trebalo dokinuti Stari zavjet. Dapače, nije dao niti jednu jotu protiv ono-ga što je u njemu zapisano, osobito u Deset zapovijedi Božjih. Ali je svemu dodao bitnu dimenziju ljubavi: Lju-bi Boga i bližnjega svoga kao samoga sebe. Kad je vidio preljubnicu kako je ostala sama, Isus ju je upitao: „Gdje su oni što te osuđuju?“ i dodao: „I ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više.“

Oni koji misle da ne griješe dok se razbacuju svo-jom gay praksom, varaju se. No, to je pitanje njihove sa-vjesti po kojoj ćemo na koncu vremena svi biti suđeni. Kad, pak, organizatori Desetog Zagreb gay pridea ističu slogan: „Uvijek hrabro, uvijek solidarno i uvijek out - i budućnost je naša!“, onda valja reći da su u dubokoj za-bludi. Iz njihovih veza nemoguće je roditi djecu, a djeca su budućnost.

73

GOSPA S DJECOM GOVORI HRVATSKIKad sam prvi put hodočastio u Međugorje, u prvu

subotu mjeseca listopada koja je te Godine Gospodnje 1982. ujedno bila i blagdan Anđela čuvara, ni slutio nisam da ću na kraju dobro proći s čvrstom glavom na ramenu i tek jednom čvorugom na čelu, za razliku od prijatelja koji se, nakon automobilske nesreće nadomak Klobuka, u mostarskoj bolnici borio za život.

Od toga prvoga puta ja sam doživio čudo u Među-gorju, nisam trebao vidjeti Gospu kako bih znao da to što se nama dogodilo nije bila tek puka slučajnost, već da je neka nevidljiva ruka upravljala našim sudbinama, oso-bito dok je na operacijskom stolu u Mostaru jedan život visio o koncu. Dok se odvijala ta životna drama, ja sam u međugorskoj crkvi osjetio snagu i moć molitve kao nikad prije, a možda ni poslije.

Taj događaj, kao i činjenica da se u to vrijeme u Me-đugorju događala čista represija sa strane ondašnje ko-munističke nomenklature, osobito iskustvo druženja i rasta u vjeri s mnogim dragim fratrima, ljudima iz župe, kao i onima koji su u tu malu duhovnu oazu u Hercegovi-ni dolazili sa svih strana svijeta, učvrstilo me u uvjerenju da na Podbrdu i Križevcu i u dolini između tih dviju gora, pogotovo u Svetištu Kraljice Mira, djeluje Duh Sveti.

Naravno, bilo je tu, i danas je, puno ljudskih uple-tanja, podmetanja, krivih navoda, pokušaja provođenja

74

nekih vlastitih volja i programa, da ne kažem da je i dim Sotonin pokušavao učiniti svoje. Međutim, nije, barem do sada, našao dovoljno velikih pukotina kroz koje bi se uvu-kao, osim, ako u skladu s onom poznatom uzrečicom kako je put u pakao popločen dobrim namjerama, neke poteze koji su poduzimani u neskladu s crkvenom praksom ne pripišemo isključivo slabosti nas običnih smrtnika.

Ima, ipak, jedan čovjek upravo iz crkvenih struktu-ra, koji zaslužuje da se njegovo ime u kontekstu među-gorskih zbivanja, danas, na tridesetu obljetnicu Gospinih ukazanja, istakne zlatnim slovima. To je pokojni splitsko-makarski nadbiskup dr. Frane Franić. On je od početka prepoznao prst Božji u svemu što su vidioci još kao djeca govorili, trpjeli i svjedočili o porukama koje je Isusova i naša Majka htjela reći svijetu u ovo naše vrijeme, poziva-jući na molitvu i post za mir.

Franić je bio prvi visoki crkveni prelat koji je poho-dio Međugorje. Mogu ovdje otkriti da je to učinio dobrim dijelom i na poticaj nas onda mladih vjernika, koji smo ga uvjerili svojom željom za jačim vjerskim angažmanom, potaknuti baš porukama Kraljice Mira, da se nešto ozbilj-no događa tamo iza Tromeđe, u selu u koje su već nakon godinu dana hodočastile stotine tisuća ljudi.

Kao ugledni biskup, teolog koji je sudjelovao i na Drugom vatikanskom saboru i iz tih vremena prijate-ljevao s papom Ivanom Pavlom II., Franićevo svjedo-čanstvo u prilog Gospina ukazanja odjeknulo je diljem katoličkoga svijeta i nije dugo trebalo, župna crkva sve-tog Jakova postala je pretijesna za hodočasnike iz Italije, Irske, SAD-a, Australije... Splitsko-makarski nadbiskup ostao je vjeran do kraja svome stavu, pa i onda kad su neke čudne poruke stizale o dvojici fratara i tobožnjem

75

svrstavanju na njihovu stranu u sukobu s mjesnim bisku-pom. Sjećam se kako smo jedne večeri posebno razgova-rali na tu temu, i Bogu hvala što je starina Frane bio bistra uma i otvorena srca, za razliku od nekih i danas tvrdih i umišljenih glava.

Još jedna stvar mene potpuno drži u uvjerenju da se Međugorje nije slučajno dogodilo baš tu u Bosni i Herce-govini, i to 25. lipnja 1981. Kad se Majka Božja ukazala djeci, a oni je pitali kako se zove, odgovorila je: „Ja sam Kraljica Mira.“ U to je vrijeme stalno ponavljala kako je došla donijeti mir, a ništa nije slutilo da bi moglo biti rata. Samo deset godina kasnije započeo je krvavi rat u Hrvat-skoj, koji će se poslije nastaviti u susjednoj BiH.

Svjedoci smo i sami da su naši branitelji gotovo golo-ruki, s krunicama oko vrata, stali na braniku domovine. I nitko me na kraju ne može uvjeriti da je slučajno 25. lip-nja 1991. Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samo-stalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, proglašavajući Lijepu našu samostalnom i neovisnom državom. A još u svibnju 1987. hrvatski je pjesnik Drago Štambuk napisao u Londonu, u pjesmi „Croatiam aeternam“, po kojoj se zove istoimena knjiga, i ove stihove: „Gospa s djecom go-vori hrvatski i vrata zadnjih, zatvara, vremena... Nekad zborismo o predznacima, sad sve ukazuje na odsudni čas nastavaka.“ Međugorje je znak vremena Crkvi i svijetu na kraju drugog i početkom trećeg tisućljeća. Treba samo otvoriti svoje srce, jer ono vidi što je bitno, s njim se može osjetiti Mariju, Najvjerniju Odvjetnicu Hrvata.

76

VARLJIVE ANKETEKoncem 2007. godine, nakon još jednog poraza na

parlamentarnim izborima, Radimir Čačić je izjavom u No-vom listu okrivio i medije za neuspjeh u srazu s HDZ-om, jer su ih oni uljuljkali anketama koje su im u predizbornoj kampanji davale veliku prednost, a onda ih je suočavanje s realnošću i gubitak vlasti koju su tako žarko željeli, jedno-stavno spustio na zemlju.

Danas, četiri godine kasnije, na djelu je gotovo isti obrazac. Sve do nedavno oporba je okupljena u Kukuriku koaliciji vodila s velikom prednošću u svim anketama. I onda je početkom tjedna, baš u Novom listu osvanuo kao glavni materijal na naslovnici: HDZ za petama SDP-u. Ri-ječ je o istraživanju agencije Ipsos Puls za mjesec srpanj, rađen za Novu TV, koje prenose sve relevantne dnevne novine, s očiglednom promjenom trenda, odnosno, za-vršetak pregovora s Europskom unijom pridonio je da vladajuća stranka za najjačom opozicijskom zaostaje naj-manje u posljednjih godinu dana.

Po toj anketi, rejting je HDZ-u u mjesec dana po-rastao sa 19,3 na 23,8 posto, dok SDP dobiva podršku 26,3 posto anketiranih građana. SDP-ov lider Zoran Mi-lanović na ove objavljene podatke reagirao je duboko istinitom konstatacijom: Jedina prava anketa su glasači na biralištima. No, trebalo bi Zokija podsjetiti da je pra-va anketa došla do izražaja i na prošlim izborima, uoči

77

kojih je Milanović krivim potezima zbunjivao svoje birače, osobito kad je u zadnji čas dogovorenog kandidata stranke za premijera, Ljubu Jurčića, zamijenio samim sobom.

Sva prethodna prednost pa čak i izlazne ankete isto-pile su se SDP-u kako je dublje ulazio u izbornu noć, a za-tim i nemogućnost da se nađe dovoljno jakih partnera za postizborno koaliranje. U ovom trenutku Zoranova jedi-na prednost je ta što zajedno koalicija Savez za promjene po Pulsovoj najnovijoj anketi dobiva 37,8 posto glasova, no svaka njegova izjava i javni nastup zapravo je na nje-govu štetu.

Tako je, primjerice, na završetku pregovora o pristu-panju Hrvatske EU-u, sve što je imao reći bio usklik: Ju-huuu. Jedan ozbiljan političar mogao je barem kurtoazno čestitati hrvatskoj premijerki Jadranki Kosor na velikom uspjehu koji je postignut ponajviše njezinim zalaganjem u posljednje dvije godine koliko je na čelu Vlade. Upravo taj uspjeh probudio je HDZ-ove birače koji su se proteklih mjeseci sklonili među neodlučne, na povratak povjerenja vlastitoj stranci. Dok su oko vladajuće stranke pljuštale afere koje su koštale robije brojne poduzetnike, direktore javnih poduzeća, te neke visoke stranačke dužnosnike sve do njezina drugog predsjednika Ive Sanadera, izgledalo je da ništa više ne može zaustaviti pobjedu opozicije na izborima, kad god oni bili.

Međutim, baš je dosljedna borba protiv korupcije, uz prije spomenuto okončanje pregovora s EU-om, jedan od glavnih aduta premijerke Kosor koja hrabro kroči prema osvajanju trećega uzastopnog mandata za svoju stranku. Objektivno, to će biti teško postići, no i neki vodeći HDZ-ovci po objavi zadnjih anketa izjavljuju kako nisu bez šansi, navlastito ako se ispune dva uvjeta: ako u idućim

78

mjesecima dođe do željenih pomaka u gospodarstvu i ako uspiju uvjeriti birače da je na sceni novi HDZ koji nema veze s korupcijskim aferama.

Za potonje, HDZ mora na izbore s puno više novih lica kako bi oni birači koji su ostali neodlučni, a njih je još uvijek veliki broj, glasovali upravo za takav, novi HDZ. Što se tiče prvog uvjeta, činjenica je da Hrvatska ne samo statistički, izlazi iz krize. Turistička sezona ide više nego dobro, za iduću godinu se najavljuje rast BDP-a od 1,5 posto... To su sitni pomaci, ali otvaraju vrata kakvom ta-kvom optimizmu, to više što se kuna drži poprilično sta-bilno, a iz EU predpristupnih pregovora možemo uskoro očekivati značajna sredstva za investicije.

S druge strane, stječe se dojam da je Zoran Milanović ozbiljnije reagirao na krizu tek kad je njemu osobno rata kredita za automobil u „švicarcima“ skočila sa 1600 na 2600 kuna. Vlada je glede toga odavno dogovorila mjere s bankama i izišla u susret građanima koji muku muče s kreditima, tako da ostaje upitno kako bi, i kad bi danas, sutra kao mogući premijer, Milanović poduzimao korake o kojima ovisi budućnost svakog od nas, pa i cijele nacije.

U svakom slučaju, predsjednik SDP-a je na dobrom putu da svojim načinom obraćanja, katastrofalnim komu-niciranjem i stavom koji odaje svojevrsnu bahatost, još jednom porazi samog sebe i sa svojim koalicijskim par-tnerima ostane na istim pozicijama, odnosno u opoziciji. Uostalom, ubrzo su izbori, oni su jedina prava anketa.

79

SPORNA DAJLAPuno je prijepora posljednjih dana u javnosti izazva-

la odluka Svete Stolice koju je odobrio osobno papa Be-nedikt XVI., po kojoj Porečko-pulska biskupija mora pre-pustiti istarski samostan Dajla i 600 hektara pripadajućeg zemljišta talijanskim benediktincima iz Praglie, te im uz to platiti više od četiri milijuna eura kao naknadu štete.

Oštrim je priopćenjem u vezi s cijelim slučajem rea-girao vatikanski Tiskovni ured, Papu je i sebe osobno bra-nio na otočiću Visovcu zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, koji je i sam sudjelovao u radu Kardinal-ske komisije koja je u sporu presudila u korist benedikti-naca. Oni su, podsjetimo, s posjeda koji im je oporučno koncem 19. stoljeća ostavio darežljivi grof da bi u njemu držali samostan, istjerani nakon Drugog svjetskog rata, i to odlukom komunističke agrarne komisije koja im je sve oduzela. Prema Osimskim sporazumima, dijelom su redovnici isplaćeni.

Početkom devedesetih u postupku denacionalizaci-je, župi Dajla u porečkoj-pulskoj biskupiji pripala je bene-diktinska imovina. O postupcima koji su potom uslijedili ovih dana se naveliko piše i govori. No, činjenica je da je biskupija već rasprodala dobar dio novostečene imovine, i to za različite namjene: golf-terene, maslinike...

Od tih je sredstava investirala u Đački dom u Pa-zinu, u komunu za liječenje ovisnika i druge sadržaje.

80

Novonastala situacija i veliki iznosi novca kojim Poreč-ko-pulska biskupija mora obeštetiti prijašnje vlasnike, što je trebala biti isključivo crkvena stvar, medijskim pra-ćenjem postalo je najzanimljivija tema ovoga ljeta, čak se išlo toliko daleko da se govorilo o narušavanju tradicio-nalno dobrih odnosa između Hrvatske i Vatikana.

U jednom trenutku u cijelu se stvar uključila i hr-vatska premijerka Jadranka Kosor koja je primila po-rečko-pulskog biskupa Ivana Milovana i obećala mu pomoć u rješavanju problema najavljujući da će uputiti i pismo Papi.

Uistinu je u cijelom ovom slučaju poprilično nein-formiranosti. Ali, ima i onih koji se u najmanju ruku pra-ve malo blesavi, kao što je, primjerice, u javnosti najviše eksponirani župnik u Dajli, ujedno i kancelar i ekonom u Porečko-pulskoj biskupiji, mr. Ilija Jakovljević, koji među inim izjavljuje kako se „biskup Milovan i biskupija nisu povukli iz pregovora, već nisu željeli više pregovarati“.

Zanimljivo je kako spomenuti Jakovljević ima udjela u Nadzornom odboru poduzeća Benedikt d.o.o. koje su osnovale župa Dajla, Porečko-pulska biskupija i Biskupij-ska zaklada za nekretnine iz Austrije. Porečko-pulska bi-skupija prodavala je zemljište bivše benediktinske opatije i svome poduzeću Benedikt d.o.o., a ono je razvilo raz-granatu apartmansku i drugu djelatnost, te mu temeljni kapital iznosi gotovo četrdeset milijuna kuna.

Dakle, kad je o novcu riječ, svi smo vrlo slično osjet-ljivi, draže nam ga je ubirati negoli plaćati ono što smo dužni. U ovom slučaju, razumljiv je šok koji su doživjeli biskup Milovan i njegov istarski kler nakon što im je iz Vatikana dano na znanje da moraju platiti odštetu pravim vlasnicima, benediktincima, koje je istini za volju odbio

81

Općinski sud u Bujama kad je još 1996. presudio u korist župe Dajla kao pravnog sljednika bivšega samostana.

Međutim, u crkvenim pitanjima presudan je Zako-nik kanonskog prava koji rješava i ovakve nesporazume, ne dovodeći u pitanje ugovore koje je Hrvatska o eko-nomskim pitanjima potpisala sa Svetom Stolicom, gdje jasno stoji da se ono što je nekad oduzeto a zakonski je moguć povrat, vraća Katoličkoj crkvi. A unutarcrkvena je stvar kako će raspolagati svojom imovinom.

Benediktinci su nadnacionalni red, nije riječ, dakle, o talijanskim iredentističkim pretenzijama, već je činjeni-ca da je više vatikanskih kongregacija kojima su se redov-nici obratili za rješavanje slučaja došlo do dogovora da se imovina podijeli na pola. To se jasno ističe u Izjavi Stal-noga vijeća HBK u povodu spora između Porečko-pulske biskupije i benediktinske opatije Praglia.

Taj su dogovor zainteresirane strane potpisale u Rimu 17. svibnja 2006. Kako su Milovan i njegovi već po-prilično toga preprodali, jasno je da se dogovorena podje-la nije mogla realizirati. Uslijedila je potom kardinalska komisija i Papina odluka, za koju Stalno vijeće HBK izri-jekom tvrdi da nije na štetu istarske biskupije, naprotiv, rješava odnose među institucijama unutar iste Crkve po ključu pravednosti.

Na djelu je „sukob“ dvaju različitih pravnih sustava, onog Katoličke crkve i onog Republike Hrvatske. Kako su obznanili iz DORH-a, po svemu sudeći država je pogri-ješila kad je sporni samostan dala župi Dajla. Papa je na kraju svojom odlukom presudio u unutarcrkvenoj stvari, i u tome bi crkveni službenici trebali znati što im je činiti, iako to nekad zna biti teško, osobito kad popriličan novac treba pošteno podijeliti.

82

LONDON GORILondon gori. To je naziv pjesme koja je nedavno

izabrana za himnu Olimpijskih igara, koje bi se iduće godine trebale održati u glavnom gradu Velike Britanije. Pjesma govori o apokaliptičkom kraju naše civilizacije i svijeta koji poznajemo, a u samo nekoliko dana London je uistinu gorio. Kaotična situacija dogodila se i u još ne-kim engleskim gradovima i poprimila razmjere anarhi-je. Tek je slanje više desetaka tisuća policajaca u sraz s huliganima i jaka kiša smirila dramu na Otoku.

Sve je počelo ubojstvom 29-godišnjeg Marka Dug-gana, oca četvero djece, u Tottenhamu, na sjeveru Lon-dona. Ubili su ga naoružani pripadnici Scotland Yardo-ve jedinice specijalizirane za kriminalna djela crnačke zajednice. Duggan je bio diler. Poslije je utvrđeno da on nije pucao na policajce. Prosvjedi koji su uslijedili izmakli su kontroli, bande su uzele stvar u svoje ruke. U Londonu i Birminghamu ima poginulih, zgrade su u plamenu, pljačka je samo dio scenarija...

Jedna je novinarka izvještavajući ovih dana iz Lon-dona zaključila na kraju dramatičnog teksta kako se „čini da je London, simbol suživota ljudi u takozvanom melting potu, prijestolnica koncepta ‘velikog društva’ koje građani zajednički formiraju, postao žrtvom svojih plemenitih ideja.“

83

Koliko je to sve skupa bilo plemenito, sada izlazi na svjetlo dana, ili bolje rečeno, noći. Svake večeri nove sce-ne nasilja šokirale su svijet. Još više izjave koje su pred kamerama BBC-ja izrekle dvije mlade djevojke: „Neredi su nam zabavni. Želimo pokazati bogatima i policiji da možemo raditi što god želimo!“ Na istom BBC-ju uživo je govorio s londonskih ulica poznati pisac i televizijski voditelj Darcus Howe. Čovjek rodom s Trinidada i Toba-ga nekada je početkom osamdesetih bio pripadnik Crnih pantera koji su se u Engleskoj borili za prava crnaca. On je u vrlo konfl iktnom razgovoru s voditeljicom poručio kako im mladi crnci i bijelci na ulicama pokušavaju reći što se događa u ovoj zemlji, što je on shvatio iz razgo-vora sa svojim sinom i unucima. „Nije riječ o neredima nego ustanku masa koji se događa ne samo u Claphamu, Liverpoolu, nego i u Siriji... To je priroda povijesnog tre-nutka“, zaključio je Howe.

Jasno je kako nasilje nije pravi put za rješavanje pro-blema. No, činjenica je da smo ovakve prizore već gledali na ulicama Francuske, a da analitičari predviđaju da će se scene poput engleskih moći uskoro vidjeti i u Nizo-zemskoj te u skandinavskim zemljama. Pokolj kojeg je počinio u Norveškoj protuislamski fanatik Anders Be-hring Breivik na jedan drugi, morbidan način ukazuje na činjenicu da multikulturalizmu u zapadnom svijetu ruže baš ne cvjetaju. Ruše se pokušaji nadilaženja etničkih i kulturnih rascjepa u europskim društvima, jer imigranti kojih je sve veći broj, nisu se integrirali u svoje nove sre-dine, a ni one se nisu posebno trudile kako bi ih učinile jednako vrijednim.

Istini za volju, brojni su iz „Trećega svijeta“ uspjeli u jako individualiziranim društvima, na raznim poljima,

84

osobito sportskom. Međutim, većina je predstavljala jeft i-nu radnu snagu a ekonomska kriza samo im je pospješila muke. Mnogi su zbog nemogućnosti legalne zarade za-vršili u kriminalnom miljeu. Kad su doživjeli da ih ubi-jaju bez pravog povoda, poput slučaja Duggan, to im je poslužilo kao okidač usmjeren prije svih protiv bogatih elita koje kao manjina uživaju veći komad kolača posje-dovanja, od njih koji su odavno većina u odnosu na sta-rosjedioce u zapadnom svijetu.

U poznatoj knjizi „Smrt Zapada“, Patrick J. Bucha-nan ističe kako su ideje „kulturne revolucije“ zapadnu elitu učinile neosjetljivom na smrt njezine civilizacije. Po Buchananu četiri su stvari pogibeljne za opstanak Za-pada: invazija doseljenika iz Trećega svijeta, izumiranje europskih naroda, opasnost od multikulturalizma, novi poredak sa svjetskom vladom. U pozadini svega mnoge konce kroje nevidljive sile i elite koje stvaraju kontrolirani kaos pogotovo na fi nancijskom i političkom planu.

S druge strane, pojave poput prosvjeda, ili nereda diljem svijeta izmiču kontroli, u pozadini je govor mr-žnje koji se nezaustavljivo širi osobito putem društvenih mreža. Ipak, facebook demonstracije donijele su i pozi-tivnih pomaka u nekim zemljama arapskog svijeta. Na kraju sve ukazuje na revolucionarne promjene u svijetu kakvog poznajemo.

Pitanje je samo gdje je svemu kraj, hoćemo li doži-vjeti apokalipsu kakvu smo gledali proteklih dana u Lon-donu, ili je moguće da čovječanstvo, navlastito zapadna civilizacija, na mirniji način izađe iz previranja u kojima živimo, vrijeme će pokazati.

85

I KOMUNISTI SU ZLOČINCIEuropski Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i

autoritarnih režima koji je prije nekoliko godina uteme-ljen Rezolucijom Europskog parlamenta, u utorak 23. kolovoza po prvi put je na visokoj razini obilježen i u Hrvatskoj. Naša je Vlada početkom lipnja donijela za-konski prijedlog o uvođenju tog novog spomen-dana.

Zašto je baš izabran datum 23. kolovoza? Zato što se obilježava kao spomen na dan kada je 1939. godine potpisan njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, po-znat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop. Njime su Sta-ljinov SSSR i Hitlerov Treći Reich postigli sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi.

Inače, Hrvatski je sabor još 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totali-tarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički re-žimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Međutim, kad se dogodio pad komu-nizma u Hrvatskoj, nije se dovoljno radilo na istragama zločina koje je taj režim počinio nad brojnim nedužnim hrvatskim građanima.

Prije svega radi se o partizanskim zločinima na Ble-iburgu i križnom putu, te o državnom terorizmu koji je u

86

Jugoslaviji provodila zloglasna UDBA. Kao posljedica ne-provođenja istraga, vrlo je niska svijest hrvatske javnosti o zločinima počinjenim od totalitarnih komunističkih re-žima, a da ne govorimo o tome da se nije dogodila lustra-cija, već da su, štoviše, stare strukture zajedno sa svojim potomcima nastavile veličati lik i djelo, prije svih, Josipa Broza Tita, koji je odavno označen kao jedan od desetori-ce najvećih svjetskih zločinaca u 20. stoljeću.

Dakle, 23. kolovoza premijerka Jadranka Kosor po-hodila je stratišta u Macelju i Staroj Gradiški, položivši vijence za sve žrtve totalitarističkih režima, ministar Ka-ramarko sudjelovao je u Dubrovniku na tribini u povo-du obilježavanja Europskog spomen-dana i poklonio se stradalnicima na otoku Daksi. Taj su dan obilježili i po-jedini ogranci HDZ-a, primjerice kaštelanski koji je odao počast žrtvama komunističkog režima kod Kevine jame. I HSP se uključio na različite načine u spomen na nevine hrvatske žrtve. U više hrvatskih katedrala i crkava, te na mjestima stradanja, 23. kolovoza biskupi i svećenici slu-žili su mise zadušnice za sve žrtve totalitarnih i autori-tarnih režima 20. stoljeća. Dojmljive propovijedi održali su sisački biskup Košić, šibenski biskup Ivas, varaždinski biskup Mrzljak, dubrovački biskup Uzinić...

Još je papa Ivan Pavao II. u jubilarnoj 2000. godini tražio da mjesne crkve obilježe spomen mučenika totali-tarnih režima, a poznat je podatak da je u Crkvi u Hrvata od komunističke ruke stradalo više od 600 biskupa, sve-ćenika, časnih sestara...

Biskup Košić poručio je kako je vrijeme da već jed-nom prestane selektivni pristup prema žrtvama, jer, po njegovim riječima, oni bivši koji još uvijek dobro umreže-ni vladaju našom zemljom, ne dopuštaju da se „njihove“

87

dira. Da je Košić u pravu pokazuju i reakcije nekadašnjih komunističkih prvaka koji su i na početku stvaranja mo-derne Hrvatske obnašali visoke službe, Josipa Boljkovca i Jože Manolića, do kojih su došle istrage o zločinima na-kon Drugog svjetskog rata. Zajedničkim snagama nastoje diskreditirati ministra Karamarka koji ustrajava na pro-vođenju istraga o komunističkim zločinima.

Zanimljivo je kako je Boljkovac okrenuo pilu nao-pako izjavljujući da se njega progoni zbog političkih ra-zloga, jer on se otvoreno zauzimao za izbor Josipovića za predsjednika, a i sada je na strani kukuriku koalicije i protiv pljačkaša na vlasti. No, ako ima dokaza da je kriv za zločine, onda bi se i Boljkovac trebao pojaviti na sudu bez obzira na svoje godine, kao što je svojedobno u poodma-kloj dobi na isto mjesto bio priveden i Andrija Artuković.

„Treba detronizirati glavnog sumnjivca po kojem se još uvijek nazivaju najljepše ulice i trgovi u Hrvatskoj“, svoj je stav o Titu još jednom iskazao Karamarko. Dokle god se istina o tom zločincu jasno ne kaže i ne stavi ga se u isti koš s Hitlerom, Staljinom, Pavelićem i sličnima, podjele u našem društvu bit će duboke.

Zločin je zločin, i svi oni koji su ga provodili jedna-ko su krivi, a svaka žrtva ima pravo na pijetet i makar, na kraju, moralnu zadovoljštinu da se utvrdi istina, krivci osude i podignu dostojna spomen-obilježja na mjestima stradanja. Do sada, nažalost, u modernoj Hrvatskoj nije ni protiv jednog komunističkog zločinca podignuta op-tužnica, a krivi su za smrt više desetaka tisuća ljudi.

88

U BEOGRADU ‘KLJUČ’ ZA NESTALESvakakvih konstrukcija moglo se pročitati ovih

dana, a jedna je posebno intrigantna vrištala sa stranica jednih novina, da se dogovoreni rat između Hrvatske i Srbije bliži kraju. Naslov navedene umotvorine nije bio u navodnicima, ali je zato na kraju prikačen upitnik kako bi valjda ostavilo čitatelje u nedoumici, da možda zaoštrava-nje u regiji sa skrivenim motivima u režiji Borisa Tadića i Jadranke Kosor ipak ide dalje?!

O čemu je riječ? Nakon posjeta naše premijerke Pri-štini, susreta s kolegom Hashimom Th acijem te izjavom da će Kosovo imati podršku Hrvatske na svom europ-skom putu, iz Beograda je digao glas predsjednik Boris Tadić zamjerajući Jadranki Kosor što je uopće putovala na Kosovo. Nazvao je to „neeuropskim“ ponašanjem te dodao kako se ne mogu dobri gospodarski odnosi Zagre-ba i Prištine graditi na štetu trećih, a to je srpski narod. I da, još je istom prilikom Tadić zamjerio premijerki Kosor što se usudila u Kninu pozdraviti hrvatske generale Goto-vinu i Markača u Haagu.

Kosor nije ostala dužna Tadiću. Uzvratila mu je kako su davno iza nas vremena kad su Hrvati morali ići u Beograd po mišljenje i dopuštenje što im je činiti. Ta-kva izjava od jednog nositelja vlasti u Hrvatskoj nije se čula još od vremena Franje Tuđmana. I Kosor je stoga uistinu pokupila simpatije na desnom spektru, no to nije

89

izjava koja bi bila samo u dnevnopolitičke svrhe. Poka-zala je da se ne da manipulirati i zanositi lijepim riječima naših istočnih susjeda koji, kad se pojave na ovim našim stranama, ostavljaju dojam susjeda koji nisu ni za što krivi. No, to je njihova taktika i politika koju mi Hrvati dobro znamo, samo što često ispadamo naivni kad je o našim interesima riječ.

Dovoljno se sjetiti posljednjeg Tadićeva dolaska u Hrvatsku, kad je tobože izrekao ispriku za srpske zločine u Vukovaru, bez ikakve nakane da njegova zemlja popra-vi bilo kakvu štetu koju su nanijeli gradu heroju. Usput je u jednoj kutiji donio nekakvu dokumentaciju iz vukovar-ske ratne bolnice, koja je, prema riječima legendarne rav-nateljice dr. Vesne Bosanac, jednostavno neupotrebljiva.

Možda je Tadiću zaoštravanje prema hrvatskoj pre-mijerki dobro došlo i za izbore koji njega očekuju u Srbi-ji, no znakovito je kako je ubrzo, nakon nekoliko dana, počeo smirivati tenzije i opet govoriti o potrebi dobrih međususjedskih odnosa. Kosor je, pak, poručila da se ona ni s kim nije ni svađala, ali je zato jasno dala do znanja na obilježavanju Međunarodnog dana nestalih osoba, 30. kolovoza u Petrinji, kako će Vlada učiniti sve da se rasvi-jetli sudbina nestalih hrvatskih osoba te naglasila kako je u „Beogradu ključ koji otvara vrata rješenja tog pitanja“.

U Hrvatskoj se gotovo dvije tisuće osoba vode kao nestale, i uglavnom je riječ o ljudima koje se traži još iz vremena Domovinskog rata. Beograd o njima svih ovih godina ne želi reći istinu. A istina je, prije svega, da su srpske paračetničke postrojbe potpomognute s JNA izvr-šile agresiju na Hrvatsku, pobile desetke tisuća naših lju-di, velikom broju Hrvata još uvijek nema nikakvog traga, i zacijelo su stradali kao žrtve srbijanskih logora.

90

Kad je riječ o pitanjima nestalih, Kosor je još prije dvadeset godina kao novinarka i urednica emisije „Do-bar dan, ovdje Hrvatski radio“ u jednom novinskom intervjuu govorila upravo o toj temi na kojoj je i onda radila. Rekla je kako oni koji traže svoje najmilije ne vole riječ nestali, zato je u emisijama uvela termin „ljudi ko-jima se gubi svaki trag“, jer oni koji su nestali gotovo su otpisani, a za njihove najbliže to nisu dok ne znaju točno što je s njima. I tom je prilikom jasno dala do znanja da ljudi koji traže svoje očeve, majke, djecu... nestale u rat-nom vihoru, „uvijek dođu pred isti srpski zid, a oni ne daju nikakve podatke“.

Dakle, kod Jadranke Kosor riječ je o dosljednosti, jer se nestalima bavila i dok je bila ministrica branitelja, dok je Tadić sa svojim zadnjim izjavama očito politikant. Pre-ma tome, apsolutno je deplasirano kad se pokušava uvje-riti javnost kako je posrijedi dogovor Kosor-Tadić koji to-bože zaoštravaju retoriku radi predizbornih potreba. Kad bismo mi Hrvati zaboravili brinuti i tražiti one koji su za Hrvatsku dali svoje živote, a nestali su, po svemu sudeći, među njima, onda bismo pogazili temelje svoje države. Tadić, da je pošten, nešto bi već poduzeo o ovom pitanju.

Nakon izjave Jadranke Kosor kako je ključ o nesta-lim Hrvatima u Beogradu, Tadić šuti. Bilo bi mu bolje da ubuduće zašuti i kad je riječ o Oluji, koju stalno naziva zločinačkom akcijom. I da shvati, kako god mu to teško bilo, Hrvatska je lider u ovom dijelu Europe, a ne Srbija, i zato su sami sebi krivi.

91

MEDIJSKI LINČPovjerljive informacije koje je USKOK-u dala bivša

blagajnica Branka Pavošević, u istrazi o crnim fondovi-ma u HDZ-u u vrijeme predsjednika Ive Sanadera, ugle-dale su svjetlo dana u ne baš najboljem trenutku za vla-dajuću stranku. Upravo kad je, zahvaljujući velikim na-porima, a prije svih predsjednice Jadranke Kosor, HDZ počeo smanjivati razliku u predizbornim anketama u odnosu na najjaču oporbenu stranku SDP, osamdesetak dana prije najavljenih parlamentarnih izbora isplivali su u javnosti detalji o milijunskim iznosima koji su mimo računa stizali u razne ruke.

Zacijelo će objava materijala koji su trebali biti tajna do eventualnog podizanja optužnice i sudskih postupaka utjecati na izborni rejting HDZ-a u trenutku kad je stran-ka na vlasti odlučna u borbi protiv korupcije na svim ra-zinama, pa i u vlastitim redovima.

Ne ulazeći u razloge i motive zbog kojih je Branka Pavošević odlučila zakopati spornu dokumentaciju u ko-jima je bilježila iznose koje je u gotovini izdavala kako stranačkim dužnosnicima, tako i estradnim zabavljačima, i to u vrijeme izbornih kampanja, najsumnjiviji je u cije-loj njezinoj priči podatak da je naknadno na uplatnicama rukom dopisivala kako je riječ o kampanjama u kojima je sudjelovala Jadranka Kosor. I to za predsjedničke izbore

92

2005., a zatim i parlamentarne 2007., gdje je bila prva na listi u prvoj izbornoj jedinici.

To je očit pokušaj da se napakosti premijerki koja tvrdi da nije ništa znala o crnim fondovima u stranci, a teško je vjerovati da bi se upustila u bespoštednu bitku s korupcijom da je imala iza sebe ikakvih repova. Mo-glo bi se reći kako je Kosor obznanila rat korupciji zbog završetka pregovora za ulazak u EU. No, ne samo zbog toga, činjenica je da je Vlada kojoj je na čelu posljed-nje dvije godine, osobito ministri unutarnjih poslova i pravosuđa, imala potpuno odriješene ruke, kao i pra-vosudne institucije, da odrade posao koji će dugoročno pomoći Hrvatskoj u preobrazbi u uređenu zemlju prava i poštovanja zakona.

Pri tome se nije prezalo podizati optužnice i protiv najvećih riba, a bez sumnje glavni kapitalac je bivši pre-mijer i neprikosnoveni gazda HDZ-a Ivo Sanader. Do-nedavno to je bilo nezamislivo da istrage idu do vrha, no, nije Hrvatska jedina koja ide tako daleko.

Ovih dana u Parizu je počeo sudski proces protiv bivšega francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, ko-jega se tereti za ilegalno fi nanciranje stranke u vrijeme kada je bio gradonačelnik glavnoga grada. Prije nekoli-ko godina, nakon silaska s vlasti, bilo je najava istražnih radnji protiv ujedinitelja Njemačke Helmuta Kohla, koji je bio kancelar šesnaest godina. Sumnjičilo ga se zbog crnih fondova u CDU-u, stranci kojoj je predsjedao od 1973. godine. No, na kraju nije završio na sudu jer nije bilo dovoljno dokaza protiv njega.

Kao ni za nekadašnjega talijanskog premijera Giu-lija Andreottija, koji je više puta bio optuživan i protiv kojega su se vodili sudski postupci zbog korupcije, ali

93

nije nikada za to osuđen. Zato su kršćanski demokrati, kojima je predsjedao, postali u Italiji marginalna stran-ka. Na njihovo je mjesto uskočio aktualni premijer Silvio Berlusconi, a već sada je po korupciji zacijelo jedan od najčešće spominjanih političara. Tek treba vidjeti što će s njim biti kad jednog dana padne s vlasti.

Nije, dakle, Hrvatska jedina zemlja u kojoj stranke dok vladaju koriste i paralelne izvore fi nanciranja, niti je Sanader mag koji je do kraja razvio mehanizme upravlja-nja crnim fondovima. I SDP je imao svoje afere dok je bio na vlasti, u kojima su se spominjali Linić, Štrok, Vrhov-nik... Nikad do kraja nisu objavljeni ni svi fi nancijeri Me-sićevih predsjedničkih kampanja, a činjenica je kako je među inima Josipovićevu fi nancirao i Robert Ježić, jedan od onih koji se našao na udaru USKOK-a zbog korupcije.

Međutim, zbog pojedinačnih krimena ne može se nabaciti ljaga na cijeli HDZ, koji se uistinu ovih dana osjeća izložen medijskom linču, kao da su svi njegovi čla-novi sudjelovali u nečasnim radnjama. To jednostavno nije istina. No, s druge strane, itekako jest prisutan go-vor mržnje koji se često može iščitavati ne samo između redaka novinskih članaka, nego i iz komentara voditelja televizijskih dnevnika, da ne spominjemo što se sve može vidjeti, primjerice, na društvenim mrežama.

Lako je danas nekima govoriti kako ne treba voditi rat protiv korupcije, nego da Hrvatska treba biti društvo bez korupcije. A da je naše društvo blizu toga, zasluge po-najviše pripadaju Jadranki Kosor. Jasno je da je ona mno-gima trn u oku, i da je s jedne strane na meti onih koji joj se osvećuju, ali i onih kojima smeta u skoroj izbornoj bitci. Nakon toga, kome opanci, kome obojci.

94

GREŠNE PRESUDEPredsjednik Josipović dobro je „zakuhao“ pred hr-

vatskim iseljenicima u New Yorku, kad je izjavio kako su u Haagu završili krivi ljudi. Baš u stilu kampanje koju je svojedobno vodio za predsjedničke izbore, kad je dobio nadimak „kuhane nogice“, i svojim je dodatnim objašnje-nima onoga što je htio reći ostavio dojam čovjeka koji se dobrano zapetljao u stvarima gdje se obično služio fraze-ologijom poštivanja sudskih presuda, ili ne komentiranja postupaka koji su u tijeku.

Poznajem i osobno neke naše ljude u New Yorku, i koliko su puno učinili za Hrvatsku tijekom borbe za slo-bodu i samostalnost, i znam da kao i mi Hrvati u domo-vini jednostavno ne mogu prihvatiti pristrane političke osude Haaškog suda, osobito one nedavne protiv gene-rala Gotovine i Markača. Ne čudi stoga što su iskoristili prigodu Josipovićeva sudjelovanja u radu Opće skupštine UN-a da se sastanu s njime i upitaju ga kakva je sudbi-na hrvatskih generala koji čekaju drugostupanjski sudski pravorijek, te koliko im može pomoći prosvjed u Haagu u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa.

Iseljenicima je Josipović kazao kako je unatoč činje-nici da je Hrvatska vodila pravedan, obrambeni rat, i s naše strane bilo teških zločina, a on kao pravnik nije u potpunosti zadovoljan rezultatima Haaškog suda, kojega je inače od početka zagovarao, i nadodao kako „griješe

95

domaći, ali i međunarodni sudovi“. Naknadno je pojasnio kako su krivi ljudi u Haagu bili generali Blaškić i Čer-mak. Podsjetio je i na presude oko zločina u Vukovaru i da mnogi visokorangirani zapovjednici nisu završili na sudu. Kad je upitan je li i general Gotovina „kriva osoba u Den Haagu“, onda je odgovorio da nije spominjao imena. Opet se pozivao na pravednost, jer po njegovu mišljenju Haaški sud nije do kraja iskoristio mogućnost jednakih kriterija za odgovornost, da su suđenja bila velika prilika da se pred lice pravde izvedu najodgovorniji...

I tako je izazvao niz pitanja, čuđenja i zgražanja, pri-je svega ovdje u domovini raznoraznih dobro plaćenih udruga koje se bave samo, u odnosu na srpski genocid nad Hrvatima, minornim pojedinačnim zločinima s hr-vatske strane, i koji bi najradije da sud u Haagu, ako je to ikako moguće, osudi makar i mrtve hrvatskog predsjed-nika Tuđmana i ministra obrane Šuška.

Zoran Pusić, Vesna Teršelić,Tvrtko Jakovina, ti stalni komentatori ovakvih i sličnih stvari u našem me-dijskom prostoru, odmah su se potrudili kako bi Josi-povićevoj izjavi dali jednu višu, političku dimenziju. Pusić je konstatirao, kako su diplomatskim rječnikom rečeno, najodgovorniji oni koji su stajali na čelu zloči-načkog pothvata, a to su političari. Teršelič je ustvrdila kako je bolno da odgovaraju ljudi iz vojnih struktura, a neke su odluke donesene u političkoj sferi. Jakovina pak, smatra da Josipović nije aludirao da je sud u krivu, već je htio apostrofi rati odgovornost hrvatskih političara i jasno dao do znanja kako je Josipović zacijelo mislio na Tuđmana i Šuška, koji su se po Jakovini „dosta jeft ino izvukli jer su na vrijeme umrli“, te ih na kraju prozvao zbog loše politike prema Haagu.

96

Takav stav blizak je i onima koji još žale za bivšom državom. Za njih je Tuđman vodio lošu politiku, jer je bio predvodnik borbe za slobodu i osamostaljenje Hrvatske. Za to će im on uvijek biti trn u oku, kao što je notornom Mesiću, koji se i nedavno razbacivao izjavama kako je Tu-đman s Miloševićem najviše kriv za rat u Bosni i Herce-govini. Međutim, koliko god laži nabacivali na Tuđmana, nisu mu do koljena, ni Mesić ni Josipović, jer je Franjo imao stav i s njim nisu mogli manipulirati. S druge strane, čak je i smiješno kako se s Josipovićem „poigravaju“ Tadić i ekipa iz Beograda, pa je ovih dana na temelju optužni-ce koju je ćirilicom još 1992. godine sastavila zločinač-ka JNA, stigla još jedna srbijanska tužba, ovaj put protiv Šeksa, Vekića, Glavaša, Merčepa i četrdesetak branitelja za tobožnje zločine u Vukovaru.

Naš predsjednik misli da time njegova regionalna politika nije dovedena u pitanje, i da u slučaju navedenih optužnica treba dovršiti proceduru. S pravom je Šeks pri-mijetio: kao da je rekao da je voda mokra. Hrvatski pred-sjednik mora bez okolišanja poručiti Srbima kako je to još jedan udar na Domovinski rat i branitelje. No, Josipović za to nema petlje. U jednom se ipak možemo složiti s njime: sudovi griješe. Mnogi su nevini ljudi kroz povijest nepra-vedno osuđeni u političkim procesima. Isusa Krista osu-dio je na smrt rimski sudac Poncije Pilat, uz pomoć židov-skog sinedrija. Kardinala Stepinca utamničio je do konca života Titov komunistički sud. Zar bi trebali onda slijepo poštivati presude sudova poput ovoga „grešnoga“ u Haa-gu? Zato, pozdrav hrvatskim generalima, ma gdje bili.

97

NAJSLABIJA KARIKASudeći prema posljednjem aktualnom prijepodnevu

u ovom sazivu Sabora, kampanja za parlamentarne izbore bit će žestoka. I dok su s jedne strane nimalo nježna gos-poda iz oporbe, konkretno iz SDP-a, udarala po premi-jerki Jadranki Kosor - istini za volju ovoga puta bez britvi u rukama - s druge strane iz redova vladajućeg HDZ-a na meti napada kao najslabija karika Kukuriku koalicije našao se predsjednik HNS-a Radimir Čačić.

Puno su toga HDZ-ovi zastupnici pitanjima stavljali Čačiću na teret. Među inim kako su radnici „Coninga“ u vlasništvu Radimira Čačića dobili nakon više od pet mjeseci plaću za lanjski studeni, a kasni im i uplata do-prinosa. A isti Čačić najgrlatiji je kad napada aktualnu vlast i situaciju u Hrvatskoj gdje više tisuća radnika radi, a ne prima plaću. Uz to, zanimljivo je kako se predsjednik HNS-a već javno reklamira kao budući potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo koji će pod sobom imati šest resora.(!) Kako će, eventualni drugi čovjek u izvršnoj vlasti, moći voditi gospodarsku politiku kad nije u stanju niti svoje poduzeće?

Slijedom prethodnoga, ne čudi da je Čačić nedavno na sudu u Mađarskoj izjavio kako su mu mjesečna prima-nja manja od tisuću eura, da ima tri nekretnine i manji automobil. S obzirom na situaciju u kojoj mu se nalazi tvrtka, možda je to i istina. No, zvuči gotovo nevjerojatno

98

da jedan dugogodišnji gospodarstvenik, koji je uz to na čelu parlamentarne stranke, bio je i varaždinski župan, saborski zastupnik, ministar u Račanovoj vladi, da mje-sečno jedva prima nekih pet tisuća kuna plaće. Bit će prije da Radimir Čačić obmanjuje javnost.

No, poput Pinocchija koji je upadao iz jedne u drugu obmanu, ili bolje rečeno laž, ubrzo se Radimir još jed-nom upetljao. Naime, nije prijavio plovilo na kojem je ovoga ljeta nelegalno prevozio putnike i usput napravio pomorski prekršaj. Na svu sreću, tu nije za razliku od au-tomobilske nesreće u kojoj je usmrtio dvoje Mađara, bilo težih posljedica za sudionike. Međutim, i na njega bi se mogla primijeniti zabrana koja je dosuđena Tomislavu Horvatinčiću, također poznatom po brojnim nesrećama sa smrtnim posljedicama. Kad već nije bio u pritvoru, za-služio je Čačić barem da mu se oduzmu dozvole za uprav-ljanje autom i brodom, ako ih uopće ima, tko zna.

Zna se, ipak, da na temelju knjige „Uspon Radimira Čačića 90-ih“ koja se bavi navodno kriminalnom proš-lošću Čačića i „Coninga“, i policija i DORH provjeravaju sve informacije. Zacijelo i onu kako je Čačićev „Coning“ početkom devedesetih dobio posao izgradnje Doma umi-rovljenika u Dubrovniku u iznosu od ondašnjih 20 mili-juna maraka, kad je izvršio poslove u visini od četiri mili-juna maraka, a ostatak nikada nije vraćen.

Na posljednjem aktualnom prijepodnevu nije samo razotkriven Čačić. Ministar uprave Davorin Mlakar de-cidirano je izjavio i kako je SDP-ov račun u Grazu bio ilegalan i protivan Zakonu o deviznom poslovanju, na što je nedavno upozorio predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak. Pitanje je samo koliko će se angažirati državni od-vjetnik Mladen Bajić i šef USKOK-a Dinko Cvitan, koji se

99

nekako kad su u pitanju istrage protiv SDP-ovaca i ostalih iz Kukuriku koalicije baš i ne žure, kao da su se uplašili one Linićeve da će dobro paziti što rade Bajić i sudovi. Izjava dostojna starih komunističkih vremena kad je na snazi bio samo sud partije...

A spominjala je Jadranka Kosor i slučaj riječkih trž-nica za koje se još od siječnja 2010. čekaju rezultati istra-ge. Ne treba zaboraviti ni kako su, kad su 2000. godine došli na vlast, isti ljudi, Čačić i Linić, rasprodali sve što je bilo vrijedno u Hrvatskoj, osobito banke, ili onih 25 posto dionica Ine koje su prodali za nikakav novac. Valja se sjetiti i Viktora Lenca. K tome ukidali su povlastice za branitelje, porodiljne naknade, smijenili u državnoj upra-vi sve što su stigli. I sad Slavko Linić najavljuje otpuštanje 80 posto ljudi koji su ne samo članovi HDZ-a već koji nisu za njih i njihove metode. Uistinu, mnogi bi mogli biti zabrinuti u slučaju da ih zahvati kao britva hladan pogled Zorana Milanovića.

Na svojoj je koži nekidan to osjetio i bivši SDP-ov ministar Davorko Vidović. Čuo sam prije par mjeseci u saborskom restoranu kad se naglas „hvalio“ kako je u Sarajevu u jednom društvu pretrpio i udvaranje deklari-ranog gaya Luisa Ajale, glavnog tajnika Socijalističke in-ternacionale, koji ga je ispod stola štipao za nogu. Jadni je Vidović stisnuo zube i kao pravo muško izdržao sve za ideju socijaldemokracije. Nije, međutim, mogao dugo izdržati na stolici pokraj Zokijeve, koji mu je govorom ti-jela dao do znanja da se odmakne od njega. Kad je tako prošao junak Davorko, što tek mogu drugi očekivati.

100

CRKVA NE IDE U LIJEVOJako oštro ovih je dana reagirala Komisija Hrvat-

ske biskupske konferencije „Iustitia et pax“, i to sa svega tri rečenice u kojima izražava žaljenje i čuđenje što je u Hrvatskom Saboru donesen jasno i nedvosmisleno pri-stran proturadnički Zakon o trgovini, konstatirajući da se hrvatski političari ni oko čega ne mogu složiti osim oko borbe protiv hrvatskih radnica i radnika.

Kad se ovoj izjavi dodaju i javni istupi dvojice te-ologa, i to Adalberta Rebića koji je ustvrdio kako „SDP nipošto nije crvena nego nacionalna i lijeva stranka“, te fra Zvonimira Bone Šagija s porukom da nam grabežljivi kapitalizam oduzima slobodu, neki su novonastalu situ-aciju počeli mjeriti dnevnopolitičkim metrom, zaključu-jući kako je riječ o otklonu Crkve ulijevo. Odnosno, još se samo očekuje nekakva sintagma poput one famozne Bozanićeve o „grijehu struktura“, na krilima koje je peto-kraka lijeva koalicija 2000. godine prvi put dobila izbore.

Unutar Crkve, koja sebe defi nira kao narod Bož-ji, oduvijek je bilo različitih mišljenja i pogleda kad je u pitanju politika. No, Crkva po svome poslanju nije poli-tička organizacija već ona baštini misiju koju joj je dao utemeljitelj Isus Krist kad je poslao apostole da idu diljem svijeta i propovijedaju evanđelje, da se svi ljudi spase. I to je jamstvo na kojem je opstala već dvije tisuće godina, kao ni jedna druga zemaljska institucija, jer osim što je

101

ljudska ustanova ima i božansku dimenziju, i Isusove riječi kad ju je ustanovio na Petru stijeni, i njegovim nasljedni-cima, a to su pape: „Ni vrata je paklena neće nadvladati.“

I upravo je ono što je činio Krist i prvi kršćani, ide-al i snaga iz koje Crkva i danas crpi energiju. Sin Božji je išao zemljom čineći dobro. Za njega nije bilo razlike među ljudima, osobito je bio sklon najslabijima i odba-čenima u društvu, onima na rubu, bolesnima. Ako bismo to opisali modernim rječnikom, bio je socijalno osjetljiv na nepravdu, što je blisko lijevim idejama. A prvi kršća-ni poslije njega živjeli su tako da su svi bili jednaki i sve su zajednički dijelili, pa i materijalno bogatstvo, jer im je ono što je duhovno i činjenje dobra bilo važnije od svega ostaloga, a progoni su ih samo još više učvršćivali u vjeri.

Kad je kršćanstvo postalo dominantna religija u zapadnom svijetu, izgubio se taj prvobitni zanos i duh, i došlo je s vremenom do jačanja Crkve i kao ljudske in-stitucije. To je, naravno, utjecalo i na život i ponašanje i nositelja crkvenih vlasti koji su uglavnom bili bliskiji bo-gatijima, uvaženijima u društvu i sličnima. Međutim, ni u tom vremenu nije nedostajalo socijalno osjetljivih ljudi unutar Crkve. Dovoljno je spomenuti svetog Franju i pro-sjačke redove koji su nastojali živjeti onako kako su prvi kršćani. Uz to, nitko u Crkvi nije za sebe prisvajao mate-rijalno bogatstvo, već su građene bazilike, katedrale i dru-ge građevine, Crkva je bila nositeljica kulture, znanosti, otvarala je prve škole u Europi, sveučilišta, ali i bolnice, sirotišta, staračke domove...

Prije stotinjak godina, zbog kapitalističkog izrablji-vanja radnika, prva je opet reagirala Crkva. Papa Lav XIII. je povijesnom enciklikom „Rerum novarum“ 1891. godi-ne dao odgovor na prilike radnika u društvu. Istaknuo

102

bih primjer blaženog Adolfa Kolpinga koji je u Njemačkoj i zapadnoj Europi osnivao društva za pomoć radnicima. Tako je postao inicijator katoličkog socijalnog pokreta i prije Marksa promovirao radničke ideje, ali utemeljene na Kristovim riječima: „Lakše je rušiti, teško je graditi, ali se samo od građenja opstaje“.

U ovo naše vrijeme dovoljno je vidjeti što je radila Majka Terezija i danas rade na socijalnom planu Misio-narke ljubavi koje je ona utemeljila. Ili primjerice veli-ki hrvatski misionar otac Ante Gabrić koji je u dalekoj Bengaliji pomagao tamošnjoj sirotinji, gradio za njih škole, bolnice, učio ih obrađivati polja. I danas diljem svijeta crkveni ljudi čine dobro, i kod nas se otvaraju pučke kuhinje, starački domovi, ubožnice, no o tome se malo piše i govori.

Nažalost, često i senzacionalistički se ističe samo ono što je u Crkvi loše. Ne vide se toliki projekti i planovi iza kojih stoje svećenici, časne sestre, vjernici laici, u kojima je na prvom mjestu čovjek bez obzira na boju kože, stalež ili imanje. Ne može se, dakle, na Crkvu gledati samo kroz prizmu lijevo ili desno. Niti mislim da će se Crkva u Hr-vatskoj značajnije svrstavati uz neku političku opciju uoči izbora koji nas čekaju za manje od dva mjeseca. No, po-jedinci u crkvenim redovima zacijelo imaju svoje favorite i sigurno neće dati svoj glas niti preporučivati one koji se budu zalagali za reviziju ugovora s Vatikanom, ili ukida-nje vjeronauka u školama. A o tim temama neki političari lijevog spektra imaju stavove koji ne obećavaju dobre od-nose s ljudima iz crkvenih struktura.

103

ULIČNA DEMOKRACIJASve je počelo prije mjesec dana prosvjedom protiv

Wall Streeta. I dok neki govore da su korijeni demonstra-cija koje se šire nakon Amerike diljem svijeta u stvari u prosvjedima pokrenutim preko Facebooka početkom ove godine u Kairu, a drugi tvrde da se pokret oformio ovoga proljeća u Španjolskoj, mora se reći da smo i mi u Hrvatskoj vrlo rano imali prosvjede koji su krenuli preko društvenih mreža na internetu, a onda su se ispuhali bez jasne vizije i koncepta u napadima na političare iz vladajuće stranke.

Sada se za ovu subotu u Zagrebu, u 18 sati na Trgu bana Josipa Jelačića, organizira građanski prosvjed po-krenut „Wall Street prosvjedima“ protiv pogubnog utje-caja neoliberalizma, multinacionalnih korporacija, fi -nancijskih institucija i s njima povezanih političkih elita na živote građana. Kako se nalazimo usred neformalne predizborne kampanje, tako su i oči mnogih uprte u do-gađaj koji bi mogao donekle i utjecati na buduću politič-ku scenu uoči najavljenih izbora koji bi se trebali održati 4. prosinca. Tako je, gostujući nedavno u emisiji HTV-a „Otvoreno“ u kojoj su bili lideri manjih stranaka, pred-sjednik hrvatskih laburista Dragutin Lesar najavio da će o budućim potezima u kampanji govoriti nakon današnjeg zagrebačkog prosvjeda.

Na njemu su svoje sudjelovanje najavili i sindikati, pa tako i najjača sindikalna središnjica, Nezavisni hrvatski

104

sindikati, koji su nedavno održali zapaženi IV. redovni sa-bor koji je održan pod geslom „Dosta pohlepe – radnik je iznad profi ta!“. Pod istim geslom, NHS na čelu s predsjed-nikom Krešimirom Severom sada poziva sve svoje člano-ve da u što većem broju dođu na prosvjed na Jelačić plac, a isto čine koordinirano i ostali sindikalni lideri. Ako se dogodi masovniji odaziv građana, sukladno slikama koje stižu sa svih strana svijeta, onda se može govoriti i o tome kako smo i mi u Hrvatskoj korak bliže tzv. direktnoj demo-kraciji o kojoj na internetskim forumima ovih dana govore anonimni koordinatori prosvjeda.

Tako će jedan od njih poručiti: „Ako se pitate tko je organizator prosvjeda i tko stoji iza svega, odgovora za-pravo nema. Direktna demokracija pojam je gotovo ne-poznat u Hrvatskoj, jer je naš mentalni sklop naviknut na podjele tipa jesu li lijevi, desni, konzervativni, liberalni… Kod nas uvijek ljudi žele znati tko je vođa, no vođe nema, ovo je samoorganizacija građana. Teško im je shvatiti da nema podjele na lijeve i desne, prosvjeduju i jedni i drugi. Cilj je da stvari koje razdvajaju ostavimo doma i borimo se protiv korupcije.“

Nema izgleda da na svoju stranu ljude koji ovako raz-mišljaju pridobiju ni HDZ, ni SDP, ni itko iz famozne Ku-kuriku koalicije. Njihovom ekonomskom strategu Branku Grčiću omaklo se ovih dana u jednoj izjavi kako ne želi govoriti što će sve morati poduzeti nakon izbora jer onda nitko ne bi glasovao za njih, čime samo potvrđuje nave-deno. No, s druge strane, novim i drugačijim pristupom mogle bi profi tirati manje stranke, poput Lesarove, koja očigledno igra i na nezadovoljstvo građana koji prosvje-duju. Hoće li to utjecati na preslagivanje na političkoj sce-ni u Hrvatskoj, vidjet ćemo nakon rezultata izbora.

105

Što se, pak, tiče daljnjeg razvoja „marševa protiv korupcije“ koji se odvijaju širom svijeta, zanimljivo je kako je na stranu prosvjednika protiv Wall Streeta stao i kontroverzni milijarder koji voli da ga se naziva i fi lan-tropom, George Soros. Čovjek se obogatio uglavnom mešetarenjem i onda je, gdje je god stigao, fi nancirao projekte Otvorenog društva. Sjećamo ga se i mi u Hrvat-skoj, obilato je davao, među inim i ražalovanom „Feral Tribuneu“, čiji su čelni ljudi, kako se kasnije ustvrdilo, od novca koji su dobivali za plaće svojim zaposlenicima po-debljavali svoju imovinu popriličnim brojem nekretnina, osobito stanova. Eto, oni koji su sebe nazivali borcima protiv korupcije, na kraju su i sami upali u njezine ralje. Koliko će direktna demokracija ostati „čista“ u namjera-ma da se mijenja slika svijeta kakvog danas poznajemo, teško je prognozirati.

Zacijelo, to će ovisiti o snazi i broju prosvjednika, kao i načinu na koji će se ulične revolucije odvijati, mirno ili možda s nasiljem. Meni se čini da će ih u slučaju da oja-čaju nastojati pod svoje preuzeti krojači novog svjetskog poretka, nije isključeno da i „kupe“ protagoniste, jer no-vac može svakoga okrenuti. Ne čudi me što je Soros već izrazio svoje simpatije za uličnu demokraciju, i našao se nasuprot bankara s Wall Streeta. Očigledno da osim vla-stitih interesa treba za potrebe „otvorenog društva“ dobiti i neke od moćnih banaka koje još nisu pod kontrolom.

106

PRERANO ZAKUKURIKNUONakon što je nesuđeni SDP-ov ministar fi nancija

Slavko Linić u jednoj televizijskoj emisiji u kojoj je na-stupio zajedno s aktualnom HDZ-ovom ministricom fi -nancija Martinom Dalić, bez imalo kolebanja najavio da će ako Kukuriku koalicija dođe na vlast angažirati i MMF, dobio sam, među inima, jednu zanimljivu e-mail poruku iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske. Na početku poruke navodi se kako Sindikat nema namjeru preporučavati svojim članovima za koga će glasati na sljedećim izborima, ali ih po onoj da „pametan uči na pogreškama, budala ih ponavlja“, poziva da razmisle glasaju li za stvarnu hrvatsku političku op-ciju ili MMF, ma kako reformiran bio. Stoga sindikalisti podsjećaju kako su onda izgledali aranžmani s MMF-om i Svjetskom bankom i što su sve donijeli, a još više odnijeli malom čovjeku.

Prije svega donosi se niz dokumenata iz vremena kada je početkom tisućljeća na vlasti bila petokraka koa-licija predvođena SDP-om i HSLS-om, u kojoj je potpred-sjednik Vlade bio upravo Slavko Linić, ministar fi nancija Mato Crkvenac, a guverner Hrvatske narodne banke Želj-ko Rohatinski. Njih su trojica, u daljnjem tekstu oslovlja-vani kao hrvatske vlasti, potpisali s Horstom Köhlerom, generalnim direktorom Međunarodnog monetarnog fon-da, Memorandum o ekonomskoj i fi nancijskoj politici.

107

U tom memorandumu na prvom je mjestu bilo provođe-nje politike ograničavanja rasta plaća za 182 tisuće ljudi u proračunskom sektoru.

Ponajprije je odrađeno 10-postotno smanjenje mase plaća koja je predviđena u državnom proračunu za 2001. godinu. Onda se navodi da se u toj istoj godini javnim službama, dakle i učiteljima, liječnicima, policajcima... kao i državnim službenicima i namještenicima neće isplaćivati regres za godišnji odmor, božićnice i darovi za djecu u novcu ili u robi, dakle nikako.Uslijedio je potom, nakon godinu dana, zajam kod Svjetske banke. Zajmo-primac, tadašnja hrvatska Vlada na čelu s premijerom Ivicom Račanom, usvojila je izmjene Zakona o radu, koje su se za Svjetsku banku, kao Zajmodavca, pokazale zado-voljavajuće, a čiji je cilj bio povećanje fl eksibilnosti tržišta rada, kako stoji na još jednom dokumentu iz Ministarstva fi nancija datiranom 28. veljače 2002.

Svjetsku banku veseli i to što je zajmoprimac sma-njio izuzeća od plaćanja participacije za farmaceutske proizvode i pojedine zdravstvene usluge. A kako se shva-ćalo povećanje fl eksibilnosti na tržištu rada, može se vi-djeti iz onoga što su u to vrijeme tražili svjetski fi nancijeri od Vlade u novom Zakonu o radu, kako bi joj zauzvrat isplatili zajam u tranšama. Između ostaloga: smanjenje otpremnina, uklanjanje odredbe po kojoj ugovori o radu na određeno vrijeme mogu biti dogovoreni samo u izni-mnim slučajevima i zahtijevaju valjan razlog, smanjenje vremenskog trajanja porodiljnog dopusta...

Dobar dio tih mjera provela je Račanova Vlada: sma-njili su porodiljne naknade, ukinuli trogodišnji porodilj-ni za majke koje rode blizance ili treće, četvrto dijete..., smanjili dječji doplatak, ukinili povlastice braniteljima.

108

Učinili bi i više od toga da nisu naišli na žestoke otpore osobito sa strane sindikata. Zanimljivo je kako je Kuku-riku koalicija nakon početnog šoka s Linićevom izjavom najprije počela s pričom kako MMF danas i nije toliki bauk kakav je bio prije, a kad je na sjednici Vlade njezi-na predsjednica i ujedno šefi ca HDZ-a Jadranka Kosor konstatirala kako zahvaljujući mjerama štednje u mini-starstvima, u Hrvatskoj prvi put otkada pamtimo nije bilo rebalansa proračuna, onda su u oporbi promijenili ploču.

Prvak SDP-a Zoran Milanović tako je značajno po-ručio da se u njihovu programu MMF uopće ne spomi-nje, jer što bi išli na hitnu pomoć prije specijalističkog pregleda. Onda bi mogli zaključiti da Linić nije prošao na testu inteligencije kad se onako samouvjereno i na svoju ruku odlučio javno zazivati MMF, što bi mogao biti samo uteg u predizbornoj kampanji. Bit će ipak da je Linić pre-rano zakukuriknuo, potaknut prednošću u anketama, a s MMF-om se onda unaprijed osigurava alibi za neuspjeh vlastitih programa gospodarskog oporavka, po scenariju „nismo ni pretpostavljali kakvo ćemo stanje zateći kad smo se borili za vlast“.

Ne bi me čudilo, da bi Kukuriku, kao što su radili prije deset godina, rasprodali i one jedine prave vrijedno-sti koje su nam ostale: HEP, šume, vode... Neće ni MMF tek tako ući u igru, sve ima svoju cijenu.

109

NE ŽIVI SE OD MANE S NEBAJesu li biskupi pristali na klasičnu političku korup-

ciju, kako ovih dana sugerira dr. Ivica Maštruko iz Za-dra, ili je riječ o prejakim riječima čovjeka koji nije dobro niti pročitao priopćenje koje je nakon nedavne sjednice u Banskim dvorima Biskupske komisije HBK za odno-se s državom i Povjerenstva Vlade RH za odnose s HBK, objavljeno na stranicama Vlade i na portalu IKA.

Evo, radi gospodina Maštruka, don Ivana Grubišića i sličnih, koji takve stvari ne čitaju, donosimo ono naj-važnije iz priopćenja: „Na sjednici su razmotreni zahtjevi pravnih osoba Katoličke crkve podneseni sukladno Za-konu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugosla-venske komunističke vladavine. Usuglašen je i model pri-mjerene naknade za imovinu oduzetu pravnim osobama Katoličke crkve, i to za dio dobara koja se ne mogu vratiti Katoličkoj crkvi u naravi.“

Dakle, nisu donesene nikakve odluke koje će državu, odnosno građane enormno koštati, kako sugerira Ma-štruko. On zamjera vladajućima i biskupima što su se sa-stali mjesec dana prije izbora kada bi Vlada trebala djelo-vati samo kao tehnička, a ne uvažava činjenicu da se samo „razgovaralo o defi niranju modela pravične naknade“. Čudi me da jedan iskusan diplomat, k tome još prvi hr-vatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, nastupa u ovoj stva-ri kao političar, jer ne treba zaboraviti da je svojedobno

110

biran u Sabor s liste HNS-a, umjesto da progovori riječ, dvije o tome da se već godinama Crkvi nije vratio dobar dio imovine koji joj je bio oduzet u vrijeme komunističke totalitarne vladavine. A radi se o brojnim objektima, ze-mljištima, bolnicama, školama, domovima...

Po sporazumu koji je s Vatikanom potpisan još da-leke 1998. godine Hrvatska se obvezala da će Crkvi u ra-zumnom roku vratiti svu imovinu koju je moguće vratiti, a za ostalo je obeštetiti ili zamjenskim nekretninama ili u novcu. Stvari oko povrata rješavane su uglavnom na lokalnim razinama, i to kako u kojoj sredini. Najviše je imovine vraćeno Crkvi u Dalmaciji, naprimjer u Šibeniku gotovo sve, dok je najviše nevraćene crkvene imovine u Zagrebu. Kao jedan od objekata o kojem se ovih dana go-vori u javnosti a kao zamjenski za toliku nevraćenu imo-vinu zagrebačkoj nadbiskupiji, spominju se nekadašnja Politička škola i Spomen-dom u Kumrovcu.

Kako je na spomenutoj sjednici Vlade i HBK sudje-lovao i državni odvjetnik koji je tom prilikom u Banskim dvorima izrazio stav da „Crkva ne može na ime obešteće-nja dobiti objekt koji će sutra prodati, nego onaj koji joj je potreban i koji će koristiti“, a s druge strane svećenik zagrebačke nadbiskupije Mijo Gabrić javno poručuje da će uzeti sve što im se ponudi i „kad neka od zgrada bude u našem vlasništvu, znat ćemo što ćemo s njom, sigurno neće zjapiti prazne“, onda je očigledno da u stvari nika-kvih problema nema. Moglo bi ih biti jedino ako ova teh-nička Vlada donese odluku po kojoj bi se takva transakci-ja obavljala u ovo vrijeme.

No, nema sumnje da će, ako primjerice Kukuriku koalicija dođe na vlast, poštovati džentlmenske dogovo-re svojih prethodnika. Gospodin Maštruko zacijelo zna,

111

vidio je i u svome Zadru kao i u Vatikanu, ili bilo gdje na svijetu, da Crkva umije upravljati svojom imovinom, da je ona uvijek služila ne samo svojim vjernicima nego i narodu u kojem djeluje, da čuva sakralnu, umjetničku ba-štinu, da je uvijek bila prva u školstvu, zdravstvu i mno-gim drugim životnim područjima i da nitko od svećeni-ka, redovnika, redovnica nije rasipao crkvenu imovinu već ona ostaje za buduća pokoljenja. Ustvari me u ovome više čudi Maštruko, koji, barem, koliko mi je to poznato, nema političkih ambicija, nego recimo don Grubišić, koji ovom prigodom ponovno pljuje u tanjur iz kojega jede, jer se godinama hrani i živi od svoje svećeničke službe, a sad se, kad želi ući u Sabor, razbacuje izjavama da se „Cr-kva umjesto pitanjima morala i duhovnosti iznova bavi materijalnim stvarima“.

Po toj logici, i on se kao crkveni čovjek bavi samo materijalnim stvarima jer okolo organizira večere za Hr-vatsku skupljajući lovu za svoju izbornu kampanju. Zašto ne klekne poput Mojsija na koljena pa zamoli Svevišnjega da mu pošalje manu s neba, onda bi mu mogli i vjerovati. Samo, pitanje je komu se taj moli, kad je okružen ljudima poput stanovitog pjevača čiji se album zove „Ararita“. Za one koji to ne znaju, tako se zove Knjiga 813 znamenito-ga engleskoga književnika, okultista i astrologa Aleistera Crowleya, koji se smatra osnivačem modernog sotoniz-ma. Pametnome dosta!

112

KOLIKO PARA TOLIKO I MUZIKESva sreća da su prvi dan nakon izborne pobjede pres-

pavali, jer kako su krenuli drugi i treći dan, članovi Ku-kuriku koalicije vrlo zorno su pokazali da njihova ljubav i neće baš potrajati četiri godine koliki bi im trebao biti mandat. Naravno, prednjačio je u zalaganju za podjelu ministarstava čelnik HNS-a Ratko Čačić. On je na Iblerov trg pojurio samo dan nakon što su se tamo na druženje s budućim premijerom izredali (ne)suđeni ministri i drugi pretendenti za pojedina važna mjesta u državi iz redova SDP-a. Očito je Ratko procijenio kako nema više što čekati, te se i sam uputio na druženje sa Zoranom Milanovićem.

Tko god je gledao priloge na bilo kojem dnevniku nacionalnih televizija, onda mu je sve bilo jasno kad je Čačić nakon sat vremena sastanka s Milanovićem izašao pred novinare koji su mu postavili nekoliko suvislih pi-tanja, od kojih je ovome tlak skočio i da nije držao ruke u džepovima balonera, prijetila je ozbiljna opasnost da nekog od njih i ošamari. Mislim da će se Ratko, koji je na vlasti bio i prije osam godina kada se ondašnja koali-cija stalno svađala, i prije vremena završila svoj boravak u Banskim dvorima, ovoga puta morati pomiriti s činje-nicom da na medijskoj sceni u Hrvatskoj više nije stanje onako kako je to bilo 2000. godine.

Naime, dok su onda vladali, bila je samo jedna re-levantna televizijska kuća, HTV. U međuvremenu, tu su

113

još dvije jake, ako ne i jače po gledanosti informativnih emisija, NOVA i RTL, televizije koje su u privatnom vlasništvu i nije ih baš moguće politički uređivati, kao što su Opačićka i druga ekipa radili s HTV-om kad su prošli put bili na vlasti. Pa ni na javnoj televiziji stvari ne štimaju više kao nekad, jer postoji Programsko vijeće i Nadzorni odbor koji su odgovorni za kadroviranje na HRT-u. Osim toga, u međuvremenu je u javnom životu sva sila internetskih portala i društvenih mreža kojima se ne može sakriti gotovo ništa, tako da će Čačić i ostali koji dolaze na vlast tek vidjeti kroz što je sve prolazila Jadranka Kosor i njezin tim koji je zadnje dvije godine vladao Hrvatskom.

No, što je to razjarilo Ratka nakon sastanka s budu-ćim premijerom. Ukratko, čelnik HNS-a za sebe je tražio ministarstvo regionalnog razvoja i tu je naletio na Mila-novićevo odlučno - ne! Zoki, navodno, osobito nije dobro primio Čačićev prijedlog da SDP-ov kandidat za ministra regionalnog razvoja, bude njihov glavni ekonomski stra-teg, Branko Grčić, kojega bi on radije vidio kao ministra obrazovanja. Malo se Ratko u cijeloj ovoj situaciji, ipak precijenio. Naime, ipak je SDP osvojio 61 mandat, za ra-zliku od HNS-a koji u novom sazivu Sabora ima 14 za-stupnika. Po ranijem dogovoru, narodnjacima su trebala pripasti tri ministarska mjesta. I dok je IDS zadržao jed-no svoje ministarstvo, turizma, HSU je od svog portfe-lja odustao, pa je tako HNS dobio četvrto ministarstvo, a jedno potpredsjedničko mjesto pripada Čačiću, koji bi vodio resor gospodarstva. Sada se priča da bi mu se od re-sora odvojilo poduzetništvo i rad, kako bi mu se smanjio utjecaj. Uz to, SDP nudi HNS-u, umjesto ministarstva po-ljoprivrede koje su tražili, ministarstvo graditeljstva, a to

114

njihova predsjednika očito ne zadovoljava, jer što će se uopće graditi u ovo vrijeme recesije.

Nije Čačić bez razloga tražio mjesto ministra regio-nalnog razvoja. Uz to ministarstvo bi se vezalo i korištenje EU fondova, i kako najavljuje kandidat za ministra Bran-ko Grčić, samo u prvoj godini članstva u EU Hrvatska će imati priliku povući 450 milijuna eura, a već u drugoj i sljedećim godinama više od milijardu eura bespovratnih i potpuno besplatnih sredstava. Jasno je da će onaj tko bude upravljao tolikim novcima i raspodjelom po regija-ma, sebi osigurati značajan utjecaj i za vremena koja do-laze, jer koliko para, toliko i muzike, odnosno i budućih mandata na nekim drugim izborima.

A ono oko čega će se još žešće lomiti koplja, zacije-lo će biti podjela kolača u najvažnijim javnim poduzeći-ma kao što su HEP i Janaf. Neki dan je Čačić za Dnevnik HTV-a znakovito kazao kako HEP i Janaf spadaju pod ministarstvo gospodarstva, a zna se tko će voditi to mini-starstvo. No, zaboravlja Ratko kako on još nije završio ni svoju priču sa suđenjem za dvoje ljudi koje je usmrtio u automobilskoj nesreći u Mađarskoj, i da mu i to sve može poremetiti planove.

Osim toga, vjerojatno ne zna kako i predsjednik Jo-sipović poziva na Pantovčak neke kandidate s kojima se računa na vodećim mjestima u javnim poduzećima. Čini mi se kako će Ratko Čačić ipak morati malo smanjiti svo-je apetite, jer uvijek mora imati na umu, da na koncu kon-ca, SDP i bez njega može sastaviti Vladu.

115

NE POVLAČITE TUŽBU ZA GENOCIDJoš nisu ni preuzeli vlast, a Kukuriku koalicija već je

jasno dala do znanja na čemu će se temeljiti njihova vanj-ska politika. Mandatar, budući premijer Zoran Milanović, više je puta izjavio da će prioritet nove Vlade biti odnosi sa susjednim zemljama, i tu nije ništa sporno. Hrvatska, koja uskoro postaje punopravna članica Europske unije, zacijelo će se moći okoristiti svojom pozicijom lidera u regiji, i to joj samo može ići u prilog, osobito u gospodarskom smislu. Međutim, ono što je neku večer u trećem Dnevniku HRT-a, ne prvi put, najavila izgledna ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, a u svemu je zdušno podržao hrvatski pred-sjednik Ivo Josipović, otkriva, zapravo, kakve su stvarne na-mjere Kukuriku koalicije glede suradnje sa susjedima.

Dakle, Pusićka je još jednom najavila povlačenje tuž-be za genocid koju je Hrvatska podigla protiv Srbije, zala-žući se ovaj put za nekakve tobožnje međusobne dogovo-re i rješavanje pitanja poput nestalih osoba, ratnih zločina i opljačkane imovine. Nevjerojatno je s kakvom lakoćom ta gospođa gazi preko svega što je hrvatski narod proživio u agresiji koju je nad njim provela velikosrpska politika uz potporu bivše JNA. Pusićka kao da je s Marsa pala, a s njom zajedno i predsjednik Josipović, kad očekuje od Srba dogovor o gore navedenim temama.

Znaju li njih dvoje da iz Srbije već godinama ne žele dati odgovor na pitanje što je sa sudbinom još tisuće

116

nestalih hrvatskih branitelja. Posve razumljivo, jer bi onda morali priznati što su im učinili, teško je vjerovati da je itko od nestalih preživio srpske logore. Odgovori se kriju u arhivima JNA, i od Srba to nikad nećemo vidjeti, ali zato hoćemo fantomske optužnice iz arhiva tužiteljstva te iste jugovojske protiv hrvatskih branitelja, koje je srbijansko pravosuđe već više puta uručivalo na adrese naših ljudi.

No, imaju Pusićka i Josipović „rješenja“ i za te zavr-zlame. Više puta su jasno dali na znanje kako će ukinuti Zakon o ništetnosti tih srbijanskih optužnica koji je za-slugom HDZ-a jedva usvojen pri koncu zasjedanja proš-log saziva Sabora. Tada oporbeni Kukuriku bojkotirao je rad parlamenta očekujući da taj zakon ne bude usvojen. No, prevarili su se, jednako kao i Josipović koji je negdje u proljeće, u vrijeme Facebook prosvjeda, sazivao stranke na konzultacije.

Konačna namjera mu je bila srušiti Vladu na čelu s Jadrankom Kosor i onemogućiti završetak hrvatskih pre-govora za ulazak u EU prije nego otpočnu pregovori sa Srbijom. Zato još više dobivaju na težini riječi premijerke Kosor izrečene prigodom potpisivanja pristupnog ugovo-ra u Bruxellesu: „Republika Hrvatska je bila 90-ih žrtva agresije. I danas s ljubavlju i ponosom mislim na sve one koji su svoje živote dali za slobodnu Hrvatsku.“

S druge strane, ako ovako nastave, Vesna Pusić i Ku-kuriku koalicija su na dobrom putu da na sebe vrlo brzo navuku gnjev braniteljske populacije, tolikih običnih, malih ljudi, koji su branili svoj dom i nisu okupirali stra-ni teritorij niti pljačkali tuđu imovinu. Jedan od njih je i Marko Miljanić, zapovjednik Samostalnog škabrnjskog bataljuna, a genocidnost srpskih agresora pokazala se u Škabrnji u najgorem svjetlu, koji je na Pusićkinu izjavu

117

reagirao ovako: „Ako buduća Vlada povuče tužbu za ge-nocid, onda je to ravno veleizdaji hrvatskog naroda. To je dno dna morala i ljudskosti, jer ne vjerujem da netko može prijeći preko 20 tisuća hrvatskih žrtava i oprostiti agresorima što su napravili. Ma neka oni opraštaju u ime svojeg ćaće, jer njima nitko drag nije stradao.“

I da se ne zaboravi, ta ista Vesna Pusić se nedav-no žestoko okomila protiv usvajanja Ustavnog zakona o pravima hrvatskih branitelja tvrdeći pritom kako bi „usvajanje ovakvog zakona predstavljalo ustavnu nejed-nakost građana u Republici Hrvatskoj“. A nakana podi-zanja rečenog zakona na razinu ustavnog zakona je bila da se u budućnosti onemogući bilo koga da pokuša do-kinuti prava koja pripadaju istinskim hrvatskim branite-ljima, što su SDP i HNS već i radili kad su prije desetak godina bili na vlasti.

Ako netko u hrvatskoj državi ima prava i na zaslu-žene povlastice, onda su to branitelji koji su svojim ju-naštvom i žrtvom udarili temelje samostalnosti. I ono najvažnije: Vesna Pusić je svojedobno izjavila da je hr-vatska država nastala na zločinima, te da smo mi Hrvati bili agresori na susjednu BiH. I ta žena godinama uživa u povlasticama saborskog mandata, a sada bi trebala posta-ti hrvatska ministrica vanjskih poslova.

118

IDEOLOGIJA UMJESTO ISTINEDa je kojim slučajem Zoran Šprajc zaposlen u bilo

kojoj relevantnoj medijskoj kući, ne samo u Hrvatskoj, nego u svijetu, za ono što je učinio prošle nedjelje na kra-ju Dnevnika koji je vodio na HTV-u, dobio bi otkaz, a ne, kako je na kraju dobro prošao, tek s opomenom i mje-stom koordinatora u informativnom programu.

Može Šprajc biti ne znam kako dobar novinar, me-đutim, on se javno u eteru obračunao s članovima Pro-gramskog vijeća HRT-a koji su od njega tražili da na sjed-nici Vijeća obrazloži jedan prilog objavljen na obljetnicu pada Vukovara. I to su tražili jednoglasno, a on je, vadeći iz konteksta dijelove rasprave pojedinih vijećnika, u jav-nosti želio diskreditirati trojicu koji mu očito ideološki i politički nisu dragi. No, to je njegov problem, a javnost s time ne bi trebala imati veze, osobito ne na način kako je to učinio Šprajc, koji se i sam nedavno kandidirao za glavnog urednika HTV-a, ali nije prošao. Na to je mjesto izabran Bruno Kovačević.

Nije Šprajc ništa napravio slučajno. Već dulje vri-jeme on je u svojim Dnevnicima „navijao“ za Kukuriku koaliciju. Kad već nije izabran za glavnog urednika, u idealnom je trenutku, uoči primopredaje vlasti u Ban-skim dvorima, odigrao potez kojim je ponovno pri-vukao pozornost na sebe s „bombom koja eksplodira u svačijem dnevnom boravku“, kako je naknadnom

119

pameću jedan od članova Programskog vijeća pohvalio Šprajcovo privatiziranje središnjeg Dnevnika. Inače, i taj je vijećnik zajedno s ostalih deset podigao ruku kad se jednoglasno tražilo da se Šprajc očituje o prilogu o Vu-kovaru, na sjednici toga tijela.

Iz tabora SDP-a u roku odmah reagirao je, i to na svome Facebook profi lu, Ranko Ostojić, pretendent na mjesto ministra unutarnjih poslova u Milanovićevu kabi-netu. „Kada će više taj Sabor... da se mogu početi mijenja-ti zakoni protiv slobode i demokracije... i zajedno s njima oni koji provode politički progon. Ubijaju istinu!“ Ako se ovako bude provodila sloboda i demokracija, onda smo na dobrom putu da ubuduće policija s britvama u rukama uređuje program na Hrvatskoj televiziji.

Nije trebalo dugo čekati, a već se na udaru tzv. lijevih intelektualaca našao novopečeni glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević jer je bio tražio od Šprajca da povuče sporni prilog iz Dnevnika. Naravno, istodobno zahtije-vaju i ostavku Programskog vijeća HRT-a zato što su Ko-vačevića uopće postavili na mjesto glavnog urednika. Za njih je, dakle, demokracija samo ono što njima odgovara. Kad se na odgovornim mjestima, primjerice na HRT-u, nađu ljudi koji drugačije misle i samo provode zakone i propise kako su ih u svoje vrijeme postavili prije svih ne-kadašnji SDP-ov ministar kulture Antun Vujić, onda im odmah smetaju tako propisana pravila.

Sudjelovao sam kao vanjski član Saborskog odbora za medije u prošlom mandatu na više sjednica kad se od-lučivalo o članovima sadašnjeg Programskog vijeća. Una-toč brojnim nesuglasicama, na kraju su svi jednoglasno podržali predložene kandidate kako sa strane vladajućih, tako i opozicije. Zanimljivo je kako je svoju primjedbu

120

na izbor jednog člana, i to kolege novinara Josipa Jovi-ća, imao tadašnji predsjednik Odbora Nenad Stazić, i to zato jer je Jović tobože radio izmišljeni intervju s genera-lom Mirkom Norcem. Isto je ponovio i Šprajc u svom za-dnjem Dnevniku, a to mantra i nekakva Društvena mreža građana koja poziva na prosvjede pred HRT-om.

Ono što sam tada odgovorio Staziću, sada ponav-ljam i ostalima: Jovićev intervju s Norcem nije izmišljen, samo je metaforički u uvodu navedeno da se odigravao u podrumima Dioklecijanove palače, dapače, cijeli tekst je Norac autorizirao i nikad nije ni jednom riječju deman-tirao intervju. Toliko radi istine. Pitanje je samo koliko je nekima stalo do istine, a koliko do provođenja svoje ideologije.

Jović je zacijelo jedan od najuspješnijih glavnih ured-nika, s najvišim nakladama u povijesti Slobodne Dalma-cije. Jedini se u Tuđmanovo vrijeme suprotstavio kri-minalnoj privatizaciji, zbog čega je 1996. bio smijenjen. Godine 2001. uređivao sam, u njegovu drugom mandatu, kulturni prilog Forum i dobio nagradu HND-a za ured-nika najboljeg priloga. Predložio me kolega s lijeve strane, Danko Plevnik, a poslije mi objasnio kako je on kritički pisao o Jovićevoj knjizi „Sudbonosci“, a ja mu nisam ni retka skratio. Rijetki su glavni urednici koji dopuštaju ta-kve stvari.

A kad sam kasnije bio smijenjen, onda mi je upravo ministar Vujić kazao kako će ih kvaziljevičari stajati vla-sti. Budu li ponovno plesali kako im takvi sviraju, neće se Kukuriku ni ovaj put dugo zadržati u Banskim dvorima.

121

LICEMJERNI ‘ČOVJEK NADASVE’ Don Ivan Grubišić do konca devedesetih bio je tek

običan gradski župnik, poznat u Splitu i donekle izvan njega, u krugovima Crkve u Hrvata. Bavio se, uz sveće-nički pastoralni rad, sociologijom religije, organizirao nekoliko simpozija te pokrenuo Hrvatsku akademsku udrugu. I onda je, u vrijeme kad je Slobodnu Dalmaciju uređivala Olga Ramljak, postao kolumnist u našim novi-nama. Glavna urednica je tražila od mene da pronađem svećenika koji će zamijeniti don Dragu Šimundžu u ispi-sivanju nedjeljne kolumne. Tako je izbor pao na don Iva-na Grubišića koji je kolumnu nazvao „Čovjek nadasve“ i od tada on postaje poznat širom Hrvatske, a njegov ego počinje rasti do neslućenih visina.

Propovijedajući nekakvo sinkretističko, newagevsko učenje koje tek u tragovima dodiruje kršćanstvo, okuplja oko sebe vjerno stado kojem govori do iznemoglosti, a da se ne čuje ikoga drugoga tijekom njegovih monolo-ga koje emitira i jedna lokalna televizija. Postaje redovi-ta rubrika dnevnih novina s najavama „Kod don Ivana“, izjave daje o svemu živome i neživome, pa i o onome o čemu pojma nema, ali jednostavno je nemoćan kad vidi mikrofone oko sebe. Glas o njemu širi se daleko pa je pri-je nekog vremena shvatio da bi to mogao kapitalizirati i u političkim vodama, iako prije godinu dana prijeti tužbom novinaru koji je objavio da, kako je krenuo, Grubišić će se očito kandidirati na izborima.

122

I onda je došao i taj dan. Don Ivan je završio u Sabo-ru, a jedna od njegovih vjernih slušateljica poručuje mu kako mora gore na Markovu trgu biti narodni zastupnik, a ne saborski zastupnik u narodu. Sad on kao mantru po-navlja da je baš to, narodni zastupnik, i ništa više. I za div-no čudo, još je puno onih koji u tom jadnom umirovlje-nom svećeniku vide žrtvu, dok on uporno prodaje maglu kako se suzpenzija kojom ga je kaznio njegov ordinarij, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, ne odnosi na njega, jer on nije osnivao nikakvu političku stranku.

Don Ivan Grubišić ima 75 godina, redio se prije pe-desetak godina i vrlo dobro zna što je obećao na sveće-ničkom ređenju: poslušnost svom ordinariju. Barišić ga je više puta lijepo molio da ne ulazi u politiku, jer sveće-niku je dovoljno biti svećenik i djelovati s oltara. Među-tim, Grubišiću to očito nije bilo dovoljno. Nastavio je svo-jim putem koji je svjesno odabrao, potican raznoraznim udrugama. One mu i sada, poput Građanske udruge za ljudska prava i Documente, daju potporu a ocjenjuju za-brinjavajućom i za Crkvu i za hrvatsko društvo u cjelini „situaciju u kojoj Katolička crkva ne nalazi ni riječi prije-kora za crkvene velikodostojnike koji daju duboko nemo-ralne i snažno politički angažirane izjave“. Pritom navode izjave nadbiskupa Marina Barišića koji je za Mirka Norca, osuđenog za ratne zločine, jednom napisao da se nalazi „u našim srcima, u našim mislima i u našim molitvama”. Zamislite koliki je to Barišićev krimen, jer po njima se ne smije moliti za čovjeka koji je u zatvoru.

Grubišić se poput navedenih koji ga podupiru već godinama licemjerno odnosio prema Crkvi čiji je služ-benik. Stalno je nešto prigovarao hijerarhiji, kad već sam nije postao biskup, čemu se iskreno nadao. A gotovo

123

trideset godina bio je na jednoj od najelitnijih splitskih župa, svetog Roka, gdje ga je postavio ondašnji nadbiskup Frane Franić kad ga je maknuo s mjesta župnika svetog Petra, jer je bilo ozbiljnih insinuacija da je, dok se gradila konkatedralna crkva, nekim čudom nicala i Grubišićeva kuća u Kučinama. I dok svi svećenici splitsko-makarske nadbiskupije umirovljeničke dane provode u skromnim sobicama Svećeničkog doma, don Ivan se ne može poža-liti da mu je tijesno u stanu.

Koliko je taj držao do crkvenih propisa, pokazuje i slučaj prije devet godina kad je izdao potvrdu jednom javnome mrzitelju Crkve, koji je to više puta demonstri-rao u svom „Ugovoru s đavlom“, da prema propisima kanonskog zakonika može kumovati kršćanskim sakra-mentima, i to kao krizmani kum kćeri svoje ljubavnice. Možda tu nakanu don Ivan nije znao, ali jest sigurno da dotični nije njegov župljanin i da mu takvu potvrdu nije smio izdati. No, nije Grubišić to učinio slučajno, za pri-jateljstvo s novinarima koji će „kaditi“ svakom njegovu potezu i graditi njegov kult ličnosti, što košta kršenje cr-kvenih propisa.

Pa i kad ga ovih dana zovu iz medija i pitaju, primje-rice, hoće li se žaliti Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, onda on mrtvo-hladno odgovara kako to nema smisla, jer riječ je o istoj bandi. Za kraj, pozivam dobronamjerne vjernike koji ovo budu čitali, neka se pomole za don Ivana Grubišića, to je još jedino što mu može pomoći.

124

POKUŠAJ CENZURE NA INTERNETUPrijedlog zakona SOPA (Stop Online Piracy Act) u

Sjedinjenim Američkim Državama prijeti Wikipedijinu opstanku. Pod izlikom zaštite autorskih prava, predlože-ne mjere praktički omogućuju cenzuru. U znak prosvjeda protiv takvih namjera, Wikipedija na engleskome jeziku danas neće biti dostupna. Takve namjere mogu pogoditi i Wikipediju na hrvatskome jeziku. Poput mnogih drugih internetskih stranica i mi jasno poručujemo: Internet ne smije biti cenzuriran!

Navedeni tekst mogli ste pročitati ako ste se u srije-du 18. siječnja 2012. pokušali spojiti na Wikipediju, na kojoj niste mogli pronaći ništa o nekom pojmu koji vas zanima, osim tek zacrnjene stranice i citirane „propagan-dne“ poruke. Radi se o potezu koji je Wikipedia ranije najavila u znak prosvjeda protiv kontroverznog zakona o internetskom piratstvu za koji mnogi vjeruju da bi mo-gao opasno ugroziti sigurnost na mreži i naštetiti broj-nim manjim tvrtkama.

„Već više od desetljeća provodimo milijune sati gra-deći najveću enciklopediju u ljudskoj povijesti. U ovom trenutku Kongres razmatra zakon koji bi mogao fatalno naštetiti slobodi i otvorenosti interneta“, izjavio je osni-vač Wikipedije Jimmy Wales, koji očekuje od svojih ko-risnika, a njih ima na milijune, da će svojim pritužba-ma Kongresu protiv prijedloga zakona o internetskom

125

piratstvu, zaustaviti njegovo donošenje. Protiv prijedloga istog zakona su i eBay, Google, Twitter i Yahoo!, zajedno s Wikipedijom, koncem prošle godine objavili pismo u kojem upozoravaju da bi takav zakon omogućio cenzuru interneta sličnoj onoj u Kini ili Iranu. Predlagači zakona, pak, tvrde da je zakon osmišljen tako da zaustavi prihode „sumnjivih“ internetskih stranica. Zakon bi, prema nji-hovu tumačenju, omogućio vlasnicima sadržaja i vladi SAD-a zatvaranje stranica povezanih s piratstvom.

Kao jedan od glavnih zagovorača predloženog za-kona je medijski mogul Rupert Murdoch, koji vjeruje kako je neophodan da bi se zaustavilo krivotvorenje te-levizijskih emisija i fi lmova koje proizvodi njegova tele-vizijska mreža Fox. Podršku zakonu daje i farmaceutska industrija. Prema nekim informacijama, Wikipediji se u prosvjedu pridružilo gotovo sedam tisuća internetskih stranica, naslovnicu su zacrnili i Huffi ngton post, Mi-nicraft te BoingBoing, dok su ostali skrenuli pažnju na svojim stranicama na sporni zakon. Od poznatijih, Goo-gle je pod kućicu za pretraživanje napisao: „Recite Kon-gresu: Molimo vas, nemojte cenzurirati web!“ Zanimlji-vo je, ipak, da se prosvjedu nisu pridružile najmoćnije društvene mreže: Facebook i Twitter. Očigledno je da su potonje postale dominantne u svijetu interneta i da im to donosi sve veću korist, jer danas gotovo da nema po-jedinca i tvrtke koji se ne oglašava, primjerice, preko Fa-cebooka. Na taj način bez plaćanja skupih reklama svoj proizvod uz pomoć klika „sviđa mi se“ mogu u trenu ponuditi milijunima diljem svijeta.

Svjestan je toga i Murdoch, koji u svojoj medijskoj branši po svemu sudeći gubi oglašivače. Pitanje internet-skog piratstva bio mu je idealan izgovor da se obruši na

126

Bijelu kuću i Google. Čelnik News Corporationa prošli vikend je napisao čitav niz tweetova u kojima optužuje Obaminu administraciju za klanjanje „blagajnicima Sili-cijske doline“, i to samo zato što je Bijela kuća zabrinu-ta zbog novopredloženog zakona o suzbijanju piratstva. Murdoch nije stao na tome nego je napao i Google, op-tužujući ih da su „piratski vođe“ jer se pomoću njihove tražilice još uvijek mogu pronaći stranice preko kojih se ilegalno skidaju podaci.

Ovo je pitanje načelno riješilo i Papinsko vijeće za medije u dokumentu „Etika na internetu“ objavljenom prije točno deset godina. Trebalo bi a priori od vla-da izbjegavati cenzuru, napisao je tadašnji predsjednik Vijeća, nedavno preminuli kardinal John Foley. Prema istom dokumentu, internet je kao i ostala društvena oba-vijesna sredstva podložan opravdanim zakonima protiv izraza mržnje, klevetanja, obmana, dječje pornografi je i pornografi je općenito kao i ostalih njihovih povreda.

Papinsko vijeće je najavilo kako će možda biti neop-hodno donijeti nove uredbe protiv posebnih kaznenih djela na internetu poput širenja virusa ili krađa osobnih podataka. No, gdje su granice između prijedloga zakona o internetskom piratstvu i moguće cenzure koja iz nje-ga može proizići, pitanje je na koje će odgovor dati po-najprije oni koji internet koriste, jer njegov je utjecaj na pojedince, narode i cijeli svijet ogroman i raste iz dana u dan, i uistinu, teško ga je kontrolirati. Toga mora biti svjestan i Veliki brat, tko god on bio.

127

BACANJE PRAŠINE U OČIZdenko Ljevak, predsjednik Vijeća koje upravlja

Agencijom za elektroničke medije, opomenuo je ovih dana nakon prigovora građana RTL televiziju zbog toga što nisu preveli na hrvatski jezik i titlovali srpski fi lm „Žikina dinastija“. Srpski jezik je u skladu sa zakonskim odredbama uvršten u kategoriju „stranih jezika“ te je prema Agenciji za elektroničke medije za njega potreban prijevod. Tako bi se svi fi lmovi na srpskom jeziku trebali emitirati s prijevodom na hrvatski jezik. No, to se do po-sljednjeg slučaja „Žikine dinastije“, koju je RTL, unatoč najavama, povukao iz programa, do sada nije događalo.

Prema Ljevakovu tumačenju, nitko prije nije reagi-rao na srpske fi lmove koje su prikazivale naše televizije, a budući da je Vijeće samostalno regulatorno tijelo koje provodi odredbe Zakona o elektroničkim medijima, ono je dužno postupiti po njemu. Vijeće je u stvari na najblaži mogući način reagiralo na utvrđena odstupanja od odre-daba Zakona koji u članku 4. govori o uporabi hrvatskog jezika i ne uvažava povezanost hrvatskoga medijskog prostora s medijskim prostorom u okruženju, i opomena RTL-u nema nikakvih pravnih učinaka koji bi mogli do-vesti do oduzimanja koncesije.

Međutim, s RTL-a su izokrenuli ono što je Vijeće od njih tražilo, odnosno prijevod srpskog fi lma na hrvatski jezik, te su poručili kako su „bili prisiljeni izvršiti nalog

128

regulatora televizijskih nakladnika i ukloniti najavljeni fi lm iz programa“, žaleći se na diskriminaciju sa strane re-gulatornog tijela koje im tobože prijeti ukidanjem konce-sije. Najavili su pokretanje odgovarajućih pravnih koraka, zatražili ostavke od svih članova Vijeća, a predsjednika Zdenka Ljevaka optužili za sukob interesa.

Kako bi do kraja pokazali zube, s RTL-a su odlučili vratiti „Žikinu dinastiju“ bez hrvatskog prijevoda u pro-gram, a da se na račun titlovanja može poigravati s ljudi-ma, pokazali su na primjeru presice Hajdukova trenera, inače Bugarina Krasimira Balakova, koji se trudi govoriti na hrvatskome jeziku. Kako mu to uvijek ne uspijeva baš najbolje, neku su večer uz Balakovljev ne baš najtečniji hrvatski, ali ipak razumljiv, titlovali njegov govor.

Da se razumijemo, većina nas gledatelja u Hrvatskoj bez problema gleda fi lmove na srpskom ili bosanskom jeziku, kao što često i hrvatski glumci igraju u produkci-jama zemalja u susjedstvu. Praktično, generacija nas koji smo živjeli u nekadašnoj Jugoslaviji, s razumijevanjem pratimo srpske fi lmove, no to ne znači da danas-sutra nova pokoljenja rođena u samostalnoj Hrvatskoj neće s time imati teškoća. Kao što će se još veći problemi dogo-diti uznapredovalim procesom globalizacije koji nauštrb malih jezika, u koje spada i naš hrvatski, forsiraju govore-nje engleskim jezikom koji se nameće kao uvjet bez koje-ga gotovo da ne možete zamisliti modernu komunikaciju, da ne spominjemo fi lmove i televizijske serije; devedeset posto ih je na američkom engleskom.

I zato postoje zakoni koji štite upotrebu hrvatsko-ga jezika i njih se treba pridržavati, naravno, ne ko pi-jan plota, odnosno, trebalo bi uvažiti iznimke za slu-čajeve poput fi lmova susjednih kinematografi ja. Svaki

129

hegemonizam, kojem i danas svjedočimo nametanjem engleskoga jezika kao opće norme, može na svoj način izazivati reakcije. Kao što je svojedobno u SFRJ nama Hrvatima smetalo kad se u vojsci, policiji ili bilo kojoj drugoj državnoj instituciji forsirao ne srpsko-hrvatski, koji je bio službeni jezik, nego čisti srpski. Stoga je bila znana ona njihova kovanica koja glasi: Govori bre po srpski da te ceo svet razume.

Nitko, međutim, ne prigovara kad u američkim fi l-movima razgovaraju Latinoamerikanci na španjolskome jeziku, a Hollywood to uredno titluje engleskim prijevo-dom, iako to velik broj Amerikanaca razumije. Naravno, svako titlovanje košta, što za velike fi lmske kompanije nije nikakav trošak. Za naše male televizije svakako je lakše i jeft inije prikazivati srpske fi lmove u originalu. No, to i nije ključni problem. U pozadini rata koji su iz RTL-a objavili Vijeću za elektroničke medije stoji pokušaj da se na valu političkih promjena iz toga regulatornog tijela eliminiraju ljudi koji im stavljaju pod nos njihovo ekla-tantno kršenje Zakona koji od njih traži u određenom postotku i kreiranje vlastitog programa i produkcije na hrvatskome jeziku. Osim glupavih sapunica i notornih emisija poput Big Brothera i sličnih, RTL, kao uostalom i druge privatne televizije, na hrvatskome rade malo ili gotovo ništa.

I zbog toga bi, kad bi se slijepo provodilo slovo za-kona, mogli ostati bez koncesije. Nadomještanje sadrža-ja na hrvatskom jeziku nekvalitetnim srpskim fi lmovi-ma (sa ili bez titla, svejedno) samo je perfi dno bacanje prašine u oči.

130

STRANI DUŠOBRIŽNICINakon hrvatskog potpisivanja pristupnog ugovora s

Europskom unijom, do sada nam je iz Bruxellesa došlo samo jedno ozbiljnije upozorenje. Naime, Hrvatska je do ulaska u punopravno članstvo EU-a, koje bi trebalo biti 1. srpnja iduće godine, pod monitoringom. To znači da Eu-ropska komisija prati ispunjavanje hrvatskih obveza od završetka pregovora do ulaska u članstvo kroz redovita izvješća jedanput godišnje, a za tri poglavlja - Pravosuđe i temeljna prava, Tržišno natjecanje i Pravda, sloboda i sigurnost - izvješća se rade svakih šest mjeseci.

Kako se bio bližio kraj pregovora i zaključivanje na-vedenih triju poglavlja, a također i parlamentarni izbori, prethodna je Vlada prije nekoliko mjeseci ukinula porez na telekomunikacijske usluge mobilnim operaterima. Nova, Milanovićeva Vlada, nedugo poslije ustoličenja odmah je vratila porez teleoperaterima. Na to je stiglo pismeno upozorenje potpredsjednice Europske komi-sije i povjerenice za digitalni razvoj Neelie Kross, koja od resornog ministra Zlatka Komadine traži da hrvatske vlasti ukinu namet telekom industriji jer porez na tele-komunikacijske usluge nije u skladu s pravnom stečevi-nom Europske unije.

Istini za volju, takav porez ne postoji samo u Hrvat-skoj, budućoj članici EU-a. Još 2009. godine uvele su ga Francuska i Španjolska koje također pritišće Komisija, te

131

ih je prijavila Europskom sudu zbog spornog poreza, a sprema se prijaviti i Mađarsku. Zanimljiva je u cijelom ovom slučaju epizoda zabilježena koncem siječnja, tije-kom prvog posjeta hrvatskog premijera Zorana Milano-vića sjedištu europskih institucija. Tom su zgodom, pred-sjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso i njegovi suradnici od Milanovića tražili da Hrvatska odustane od poreza na teleoperatere. Mora se priznati da se naš pre-mijer dobro snašao u toj situaciji, i pokazao da mu, što je naučio dok je bio u diplomatskoj službi, nije nepoznato na koji način stvari funkcioniraju u Bruxellesu.

On se, zauzvrat, požalio Barrosu kako Unija nije bila fer prema Hrvatskoj kad je tzv. antidampinške carine za bešavne cijevi počela primjenjivati na cijevi iz Siska, kad se zna da su te carine uvedene prije svega kao mjera pro-tiv dampinških cijena cijevi iz Ukrajine. Zaključeno je da će Hrvatska razmotriti primjedbe na telekomunikacijski porez, a Komisija će ispitati slučaj carina na cijevi iz Siska.

Ova priča na svoj način potvrđuje da Europska ko-misija ne može provoditi samo diktat nad članicama EU-a, već da je u svakom slučaju moguć i dijalog, pa i vezano uz teme o kojima naizgled nema razgovora. Poznat je slu-čaj od prije par godina, kad je u Irskoj propao referen-dum o Lisabonskom sporazumu. Irci su ga prihvatili tek u drugom glasovanju, a prije toga su to uvjetovali zadržava-njem nekih svojih poreznih zakona, i primjerice zakona o zabrani pobačaja.

Posve je razumljivo što se Barroso zalaže kod Mi-lanovića i štiti interese telekom kompanija iz Europske unije koje posluju u Hrvatskoj, kao što bi to učinio i za banke i za druge poslovne subjekte. No, s druge strane, posve je nejasno zašto se Milanović i njegova Vlada tako

132

uporno trude prodati još ono malo državnog srebra koje nam je ostalo, da bi se tek popunile rupe u proračunu, umjesto da se trude da država kao vlasnik unaprijedi poslovanje, konkretno Croatia osiguranja i Hrvatske po-štanske banke, o kojima je riječ. Te dvije tvrtke godinama su predmet spoticanja i trn u oku raznih stranih duše-brižnika i zagovornika gospodarskih sloboda, pa i nekih domaćih koji su propuste, pogreške ili političke utjecaje u njima tumačili „državom kao lošim gospodarom, pa i njih treba prodati kako bi se konačno i u njima dobro poslovalo“, poručuje Krešimir Sever, predsjednik Nezavi-snih hrvatskih sindikata.

Teze stranaca ne treba ni komentirati jer su oni i tako promicatelji stranih interesa krupnog kapitala, a ne naših interesa. Kad je riječ o domaćim „stručnjacima“, nerijet-ko je to isto ili je kod njih u pitanju naklonost i sljedbe-ništvo neoliberalne postavke gospodarstva. Osim toga, „teza o državi kao lošem gospodaru pada u vodu isti tren kad se za primjer uzme bilo koja razvijena demokratska zemlja, u kojoj će se naći cijeli niz primjera državnoga vlasništva nad velikim, značajnim i vrlo uspješnim tvrt-kama“, zaključuje Sever.

Kad bi se Milanović doma ponašao onako kako se u Bruxellesu ponio prema Barrosu, onda bi ga, možda mo-gli zapamtiti kao premijera od formata, koji štiti hrvatske interese. Ovako ćemo ga, po svemu sudeći, pamtiti kao Račanova učenika koji je prodao ono što njegov prethod-nik na čelu SDP-a nije stigao učiniti, jer je prije vremena sišao s vlasti.

133

SMETA IM 0,25 POSTO ZA CRKVUKukuriku koalicija predstavila je svoj prvi proračun.

O njemu se ovih dana dosta pisalo, tko je s njim profi tirao a tko izgubio, koliko je realan a koliko je on popis lijepih želja. Sve u svemu, radi se o iznosima od oko stotinu mi-lijardi kuna. No jedna stavka, koja čini tek 0,25 posto pro-računa, ponovno, kao i prijašnjih godina, bode oči neka-kvim građanskim aktivistima i njima bliskim političkim komentatorima, koji ne biraju riječi kako bi čak i prijetili Milanovićevoj Vladi, zbog toga što će, na temelju među-narodnog ugovora potpisanog s Vatikanom, ove godine dati Katoličkoj crkvi 245 milijuna kuna.

U tom ugovoru koji je rađen po modelu skandinav-skih zemalja gdje država daje određenu pomoć registrira-nim vjerskim zajednicama prema broju njihovih članova, Hrvatska, sukladno Ustavu i odgovarajućim zakonima, priznaje opće društveno vrijedan rad Katoličke crkve u službi građana na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju. Da bi Katolička crkva mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općega dobra, Republika Hrvatska će joj mjesečno davati iz go-dišnjega državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa koje postoje u Republici Hrvatskoj.

Kako to konkretno izgleda, može se vidjeti iz pri-mjera dubrovačke biskupije, čiji je biskup Mate Uzinić u

134

jednom intervjuu ovih dana kazao kako njegova biskupi-ja mjesečno iz državnog proračuna prima oko 500 tisuća kuna. Više od polovice tog novca troše na plaće biskupij-skih službenika, odnosno zaposlenih radnika koji svoju plaću ostvaruju u nekom od biskupijskih ureda, te sveće-nika koji se ne mogu uzdržavati samo od priloga vjernika, prije svih župnika na manjim i siromašnijim župama. A i tamo treba živjeti s vjernicima, služiti mise, krstiti djecu, pokapati mrtvace, pomagati potrebnima, držati vjerona-uk i raditi mnoge druge stvari za koje svećenik ne dobiva plaću, osim ono što ga pripada, misne stipendije.

Uz to, od spomenutih sredstava, u dubrovačkoj bi-skupiji dio ide za karitativne potrebe, a dio za uzdržavanje onoga čega imaju. Tek su nedavno uspjeli izgraditi skro-mni dom za umirovljene svećenike, a o gradnji crkve i pa-storalnog centra u Novoj Mokošici, biskup Uzinić može samo sanjati.

Slično je i u drugim biskupijama Crkve u Hrvata. I bi-skupi, svećenici i časne sestre su samo ljudi, i oni trebaju ži-vjeti i hraniti se, i ova sredstva, iako je riječ samo o mrvica-ma, služe Crkvi da bi mogla normalno funkcionirati i obav-ljati poslanje koje nije zanemarivo. S druge strane, Crkva je izložena nevjerojatnom pritisku, kao da je riječ o novcu koji bi Hrvatsku izvukao iz krize, i to uglavnom od onih koji spadaju u tzv. nevladine udruge, za koje se nitko ne pita: a koliko oni dobivaju iz proračuna? Očigledno je napad ra-znih aktivista na Crkvu najbolja obrana, da napadače nitko ne dira, a ako se skreše vjerskim zajednicama, jer, podsje-timo, sve dobivaju iz proračuna, ne samo Katolička crkva, onda bi i aktivistima mogao pripasti taj dio kolača.

Tako su prošli četvrtak aktivisti Građanske akcije dočekali članove Vlade koji su pristizali na sjednicu u

135

Banske dvore. Na ogromnom transparentu ispred Mar-kove crkve napisali su „Socijalu krešete, a popove pod-mazujete“. „Da smo htjeli da dajete Crkvi, glasali bismo za HDZ. Očekivali smo zaokret, a ne odlučno možda“, bio je jedan od komentara okupljenih, koji su uzvikiva-li razne parole ministrima, poput „Hrvatska je sekularna država“, „Više za zdravstvo i školstvo, a manje Crkvi“... I jedan politički komentator vidi kako tu ima nešto i žali što će Milanovićeva Vlada i ove godine „uložiti u djelova-nje i usmjereno obrazovanje amoralne parazitske klike...“ Zaboravlja, kako je prije nekoliko godina žarko trebao jednog pripadnika te „amoralne parazitske klike“ da mu krsti dijete(!).

I obično svi ti koji kritiziraju Crkvu, prvi su kad im treba crkveno vjenčanje, krštenje ili pričest djeteta, da ne govorimo kad na kraju treba i pokopati nekoga u obite-lji. No, svatko od nas ima svoju priču, pa se tako mnogo toga može iščitati i iz slučaja Fidela Castra, jednog od zadnjih živućih komunističkih revolucionara, koji bi pri kraju života htio da ga ispovjedi papa Benedikt XVI. kad dođe na Kubu.

Sve me to podsjeća na anegdotu iz bivše države, kad je jednom župniku u splitskom Varošu stigao visoki račun za struju. On ga je poslao na partijski komitet s porukom da je toliko struje potrošio krsteći, krišom u večernjim satima, njihovu djecu, pa neka ga oni i plate.

136

NE DIRAJTE BLEIBURGIstinu o Bleiburgu spoznao sam na početku gimnazij-

skih dana, kad sam sredinom sedamdesetih godina dobio u ruke dva toma u izdanju Zirala, koja su tiskana u emigra-ciji, jer se na tu temu u bivšoj SFRJ 45 godina nije smjelo govoriti ni pisati niti riječi. Štoviše, svećenik koji mi je dao dvije debele knjige svjedočanstava o bleiburškoj tragediji, upozorio me je da nikome ne kazujem što čitam i da pa-zim da netko ne sazna čime se bavim. I tako sam nekoliko dana skrovito u podrumu otkrivao naličje narodnooslobo-dilačke borbe, koja je iza sebe ostavila stotine tisuća žrtava, uglavnom Hrvata, i to ne samo vojnika poraženih domo-branskih snaga, nego prije svih civila, žena, djece i staraca koji su pred partizanima koji su oslobađali Lijepu našu bje-žali na Zapad, nadajući se spasu od saveznika.

Takvo nešto mogli su počiniti samo mržnja i zlo-činački um koji je, uz svesrdnu pomoć engleskih zapo-vjednika, naredio da se izvrši genocid nad hrvatskim narodom. Pokolj je počeo na Bleiburškom polju i trajao potom danima na krvavom Križnom putu. „Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu“, hvalio se zločinac Josip Broz Tito u Ljubljani 26. svibnja 1945.

Bleiburg predstavlja najveću tragediju Hrvata u cje-lokupnoj povijesti, i tek se s osamostaljivanjem hrvatske države o tom događaju moglo slobodno govoriti i pisati i

137

u domovini, a svibanjska komemoracija na Bleiburškom polju postala je mjesto hodočašća i odavanja počasti nevi-nim žrtvama čiji su životi ugrađeni u temelje državotvor-nosti. Svaka čast hrvatskim komunistima koji su se borili na strani antifašističkih pobjednika u Drugom svjetskom ratu, no, njihov ideal nije bila slobodna Hrvatska, nego stvaranje socijalističke Jugoslavije, za koju vrlo dobro zna-mo kako je završila, kao i prethodna, u krvi, jer je SFRJ bila ništa više nego utjelovljenje velikosrpske ideologije.

Život u Hrvatskoj, za sve one koji se s tim nisu slaga-li, bila je kalvarija, i zahvaljujući osobito Hrvatima u di-jaspori koja je, među inim, čuvala uspomene i na bleibur-ške žrtve, prije dvadeset godina ostvarili smo stoljetni san o slobodnoj i samostalnoj zemlji. Nešto slično dogodilo se u prošlom stoljeću još samo Židovima koji su obnovili svoju državu Izrael, a veliku ulogu imali su u tome njiho-va dijaspora i žrtve koje su podnijeli za slobodu. Narod koji ne štuje svoje žrtve, nije ni zaslužio da to bude.

I nije prošlo ni sto dana vlasti Kukuriku koalicije, a predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hr-vatske, Ratko Maričić, najavio je prijedlog Saboru da pre-stane biti pokrovitelj komemorativnih svečanosti kojima se svake godine obilježavaju žrtve Bleiburga. Odmah se oglasio i podržao ovu inicijativu Ivan Fumić, nekadašnji KOS-ovac i vojni tužitelj JNA, koji je hrvatskoj javnosti, kao i Stjepan Mesić, poznat po izjavama da nakon Drugo-ga svjetskog rata nije bilo partizanskih zločina, nego je na Bleiburgu, kako je jednom prigodom kazao, „pokopano 20 ustaša koji su se odbili predati partizanima pa su se sami ubili“. U isto vrijeme javili su se otac i sin Goldstein sa svo-jom novom knjigom „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“, kao da se može uopće povlačiti granica između dvaju zločina.

138

Sve ovo događa se dok se sprema ukidanje Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskog rata, što je očito iz prijedloga proračuna Kukuriku koalicije, u kojem te stavke više nema, a ministar Predrag Matić najavljuje pripajanje tog Ureda Ministarstvu hrvatskih branitelja. „Ne zatvarajte Ured za istraživanje komuni-stičkih zločina“, zatražio je Joseph Daul, šef zastupničkog kluba Europske pučke stranke u Europskom parlamentu, u otvorenom pismu predsjedniku Vlade Zoranu Milano-viću. „Inicijativa o samostalnom Uredu uključivala je i potporu vaše Socijaldemokratske partije i nadam se da ta potpora nije povučena“, piše Daul Milanoviću.

Kad je pisao ovo pismo, Daul zacijelo nije znao kako se jedan od potpredsjednika Sabora, istaknuti SDP-ovac Nenad Stazić, na svome Facebook profi lu izjasnio ovako: „Nisam za to da Hrvatski sabor bude pokrovitelj kome-moracije Bleiburga ako se ona održava tamo gdje dolaze ljudi u ustaškim uniformama“. A o onima koji su stradali na Bleiburgu, on se sprda. Jedan od prvih koji mu je ovo lajkao je i stranački sudrug, ministar Arsen Bauk.

Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu ističe kako „Europa ne može biti ujedinjena ako ne može uspo-staviti zajednički pogled na svoju povijest, na nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime i ne otvo-ri poštenu i temeljitu raspravu o njihovim zločinima ti-jekom prošlog stoljeća“. I Hrvatska, kao buduća članica EU-a, mora na isti način vrednovati i crni i crveni režim. Oni koji misle da Sabor ne treba biti pokrovitelj komemo-racije žrtava na Bleiburgu, i ne zaslužuju da obnašaju vlast u europskoj Hrvatskoj.

139

ZAOBIŠAO FRATRE NA BRIGUZa razliku od Josipovićeva nastupnog posjeta Bo-

sni i Hercegovini, kad se predsjednik po uzoru na svoga prethodnika Stipu Mesića ispričavao za „pogreške hr-vatske politike“ tijekom rata u BiH, što je u hrvatskom narodu dočekano s neodobravanjem, premijer Zoran Milanović svoj prvi vanjskopolitički potez posvetio je posjetu susjednoj državi zamalo bez suvišnih komenta-ra. Svoje domaćine u Sarajevu, Vitezu, Širokom Brijegu i Mostaru Milanović je uglavnom slušao, a kako se radi isključivo o ljudima koji pripadaju dvama bosansko-hercegovačkim HDZ-ima, može se reći kako se dogodio zanimljiv fenomen da je predsjednik SDP-a šutio dok su HDZ-ovci govorili.

S druge strane, lider hrvatskih socijaldemokrata do-živio je potpuni krah sa svojim prirodnim partnerima, jer je SDP BiH na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom bio jako nezadovoljan zbog Milanovićeva posjeta samo hrvatskim područjima u Bosni i Hercegovini, zamjerajući mu previše nacionalno obojene poteze, osobito sastanak s vodstvom Hrvatskog narodnog sabora. Stvar je za hrvatskog premi-jera još gora kad se zna da je on prije zadnjih izbora u Bosni i Hercegovini otvoreno podržavao baš Lagumdžiju.

Ruta koju je odabrao Zoran Milanović očito je dobro zamišljena. Sličnim je putem svojedobno išao još samo prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji se usred

140

rata u Bosni i Hercegovini uputio u Sarajevo, a potom se Bijelim putem kroz Lašvansku dolinu spustio do Mosta-ra, Čitluka i Čapljine. I nije to radio kao „tutor ili men-tor“, što je Milanović od sebe otklanjao ovih dana, već kao političar koji je bio zabrinut za sudbinu svoga hrvatskog naroda. I dok je Tuđman bio živ, Hrvati su bili itekako značajan čimbenik u političkom odlučivanju u BiH, iako se, nažalost pokazalo da je Daytonski sporazum na kraju ispao štetan za položaj našeg naroda, odnosno, da je mi-noriziran u odnosu na Bošnjake. Dijelom i zbog toga što se hrvatska politika u Račanovo i Mesićevo vrijeme odno-sila prema Hrvatima u BiH kao stranom tijelu, Sanader je olako dopustio svađu dva HDZ-a, dok je bivša premijerka Jadranka Kosor uspjela pomiriti dvije stranke i približiti ih u borbi za hrvatske interese, a osobito je bitno da je Vlada RH, unatoč krizi, uspješno fi nancirala jake projekte poput Bolnice i Sveučilišta u Mostaru.

Bosna i Hercegovina je danas u najvećoj krizi nakon Daytona i nužna je izmjena Ustava i izbornog zakona, jer je potrebu rješenja hrvatskog pitanja prepoznala i među-narodna zajednica, poručio je prije nekoliko dana Dra-gan Čović, predsjednik HDZ-a BiH tijekom posjeta Žep-ču i hrvatskoj enklavi u središnjoj Bosni. Čović je dao do znanja i Milanoviću i svakom budućem nositelju vlasti u Republici Hrvatskoj, što bosanskohercegovački Hrvati od njih očekuju: „Danas, kada je Hrvatska u NATO savezu i pred vratima EU-a, očekujemo da Hrvatska može sva-kome kazati da želi biti prisutna kao partner i prijatelj u BiH i da je zbog toga nitko ne smije optužiti da se miješa u unutarnje stvari.“

No, Čović je svjestan da sudbina Hrvata u Bosni i Hercegovini ovisi prije svega o njima samima, te je

141

istaknuo kako je njegova stranka zadnjih deset godina najviše energije potrošila kako bi se izbjegla nametnuta opasnost a ta je da se nudi podjela na Hrvate u Bosni i Hrvate u Hercegovini. Kad bi se to dogodilo, to bi bio kraj za Hrvate u BiH, zaključio je Dragan Čović, koji predlaže da u budućoj federalnoj jedinici sa sjedištem u Mostaru moraju zajedno biti i Žepče i Orašje. U tom kontekstu Milanovićevo sukobljavanje s Lagumdžijom i priklanjanje bosanskohercegovačkim HDZ-ovcima po-tez je koji zaslužuje palac gore. To više kad se zna kakve je probleme prije dvije godine predsjednik SDP-a radio HDZ-u zbog ustavnih promjena u Hrvatskoj, kad je bio apsolutno protiv glasovanja i zastupnika dijaspore u Sa-boru. Na kraju je popustio pod uvjetom da Hrvati iz di-jaspore mogu imati samo tri saborska zastupnika.

No, mogao je Zoki i bolje proći da nije dopustio sa-mom sebi izjavu u kojoj spominje kako neće kao prijašnja vlast izdvajati novce za „opanke i habite“. Žalosno je da je takvim ispadom na koncu pokazao kako nema poj-ma koliko Hrvatima u Bosni i Hercegovini znače fratri i sve što su činili kroz povijest, a i danas rade za narod. A možda je to i svjesno uradio, kao što je u Širokom Brijegu u širokom luku zaobišao samostan na Brigu gdje su ko-munistički zločinci mučki pobili desetke nevinih fratara. Bilo je planirano da čelni čovjek stranke sljednice Saveza komunista Hrvatske posjeti franjevački samostan, a bilo je i najava da bi se ispričao za partizanske zločine. Očito nije imao volje ni snage za to.

142

SEX, DRUGS & LIESGostujući neku večer u Dnevniku HRT-a, ministar

pravosuđa Orsat Miljenić najavio je zakonske izmjene ko-jima se posjedovanje droge za osobnu uporabu prebacuje iz kaznene u prekršajnu odgovornost, te usput ustvrdio kako će nova Vlada time ostvariti jedno od svojih pre-dizbornih obećanja. Premda su navedeno, kao uostalom i mnoge druge stvari, skrivali dok se nisu dokopali vlasti, ovaj potez, kao i neki drugi koje gura Kukuriku koalicija, pokazuje pravo lice, odnosno ideologiju trenutne vlada-juće garniture u Hrvatskoj. Ukratko: sex, drugs and lies!

Da ne nabrajamo sve što su lagali, zadržimo se samo na jednoj stvari koja je tako karakteristična za SDP i nji-hova utemeljitelja. Iako Orsat nije njihov član, u spome-nutoj emisiji izjavio je da je glavni motiv za zakonske iz-mjene, o kojima postoji konsenzus u Banskim dvorima, bio što nisu zadovoljni stanjem borbe protiv droge. Po-sjedovanje droge za osobne potrebe kazneno je djelo od 1996. godine i danas se vidi da to nije dalo odgovarajuće rezultate, rekao je Miljenić.

Međutim, samo dan, dva poslije njegova nemušta televizijskog nastupa - tijekom kojeg se voditelju Ivanu Jabuci tupavo smijao kad ga je ovaj pitao je li, poput Ivice Račana koji je to javno priznao, i on probao neku od lakih droga - u Otvorenom HRT-a, jedan od vodećih stručnja-ka za droge u Hrvatskoj, prof. dr. Slavko Sakoman izjavio

143

je kako se kod nas zadnjih godina drastično smanjio broj ovisnika o narkoticima. Rezultat je to kako kaznenog za-konodavstva, tako i raznih mjera koje su se sustavno pro-vodile na svim razinama. Miljenić je, naravno, lagao dok se mukom mučio, crvenio i znojio odgovarajući u Dnev-niku da je „pitanje nezgodno“ te da ne bi htio slati krivu poruku, ni svojoj djeci, jer mu se iz očiju vidjelo kako je moguće da je i u studio stigao „napušen“. I onda je na kraju ipak jasno poručio: „Sve što se zadržava u razumnoj mjeri i ne ugrožava druge, dopušteno je.“

To je zaključak ministra pravosuđa, koji drogu prav-da - stilom života. Na isti način, tako svoj stil života mogu braniti i pedofi li. Uostalom, oni su u Nizozemskoj osno-vali stranku kako bi štitili svoje interese, a kako je upravo u njihovu glavnom gradu Amsterdamu marihuana legali-zirana, zašto se po uzoru na Nizozemce ne bi nekažnjeno organizirali i naši pedofi li?!

Današnji mladi naraštaj mora znati, piše ugled-na njemačka sociologinja Gabriele Kuby, u svojoj knjizi „Nova ideologija seksualnosti“ (u Hrvatskoj ju je objavio Verbum s podnaslovom „Izazovi i opasnosti gender re-volucije“), da je moralni svijet u kojemu živimo iznađen tek nedavno; to je, naime, učinio naraštaj rođen sredinom prošloga stoljeća, koji je 1968. (zanimljivo, baš je te godi-ne rođen i ministar Orsat Miljenić) batinom komunistič-kih, seksualnih i feminističkih parola razbio tradicional-ne vrednote svojih roditelja, da bi nakon „dugoga marša kroz institucije“ naposljetku zadobio moćne pozicije u državi, medijima, pravosuđu i odgojnom sustavu.

Na tragu gornjih misli, ne čudi što SDP-ove jake snage, potpredsjednica Vlade Milanka Opačić i ministar obrazovanja Željko Jovanović, žele u škole uvesti spolni

144

odgoj kojim se djeci pristupa tehnicistički, kao grupi hor-mona kojoj treba dati tehnička znanja. Za razliku od njih, iz udruge Grozd i Obiteljsko obogaćivanje, u otvorenom pismu ministarskom dvojcu koje su potpisali Ladislav Ilčić i dr. Željka Markić, ističu kako škola ne može svoj djeci nametnuti jedan, uniformni program zdravstvenog ili spolnog odgoja jer bi to značilo negiranje pluralnosti i prava velikog broja roditelja, te povratak u neka, nadamo se, prošla vremena u kojima se samo jedan svjetonazor, „znanstveni marksizam“, tretirao kao jedina znanstveno validna, vrijednosno neutralna i objektivna paradigma, te predlažu uvođenje najmanje dva programa i da se rodite-ljima omogući izbor s obzirom na njihova životna uvjere-nja, a oni se zalažu za onaj u skladu s religijskim učenjem koje podupiru sve vjerske zajednice u Hrvatskoj, a taj se temelji na odgoju ljudi kao cjelovitih osoba.

„Hrvatski premijer Zoran Milanović kazao je kako je normalno da SDP svojim svjetonazorom dobije izbore i to je logično. Ali, ako se svjetonazor stavlja iznad ljudskih prava, ustavnih prava roditelja i općih vrijednosnih na-čela, to prelazi u totalitarizam“, tvrdi Ladislav Ilčić, pred-sjednik Grozda.

Ako SDP ovako beskrupulozno nastavi nametati svima svoju ideologiju kao jedinu ispravnu koja vodi le-galizaciji droga, propagiranju razuzdane seksualnosti, za-laganju za neprirodne istospolne brakove s mogućnošću usvajanja djece, ostaje otvoreno pitanje dokle će to ostali tek samo tolerirati, a kad će se dogoditi da svoja prava potraže i na ulici. I to je demokracija, drugovi.

145

SUPERHARAČ JE TLAKADok skupina radnika posrnuloga petrokemijskog

diva „Diokija“ na platformi visokoj pedeset metara štraj-ka glađu, tražeći da im država zajedno s vjerovnicima omogući stjecanje onoga što su pošteno zaradili, barem onako kako se to radi i u javnim poduzećima, dotle Vlada Zorana Milanovića preko društvenih mreža pita građa-ne kako bi oni riješili nezaposlenost i postavlja status na Facebooku i Twitteru koji bez sumnje zaslužuje mjesto u rubrici kolege Hrvoje Prnjaka na koncu svakog mjeseca u „Spektru“ – „Ispeci pa (po)reci“ - Što najviše koči hrvat-skog radnika?

Sva sreća da spomenuto pitanje nisu mogli vidjeti i na njega odgovoriti „Diokijevi“ radnici na platformi, jer bi se njihovo, ionako loše zdravstveno stanje takvim upitom dodatno pogoršalo. Međutim, ova Vlada sve više pokazuje kako nije dorasla zadatku vođenja države, i da su sve one priče u predizbornoj kampanji, zvučno prezentirane kao Plan 21, bile tek pusta magla, a jedino što znaju je samo jako, jako duboko zavlačiti ruke u džepove običnih ljudi. Dok je prethodna Vlada samo na nekoliko mjeseci, kad je recesija najviše potresala Hrvatsku, uvela tzv. krizni porez koji su „kukurikavci“ dok su bili u oporbi proglasili ha-račem, oni su sada bez imalo grižnje savjesti uveli nove, trajne poreze - superharače, kojih se nećemo lako riješiti, barem dok je sadašnja garnitura u Banskim dvorima.

146

Mogu reći da spadam u srednju klasu i imam za hr-vatske prilike solidnu plaću. Usporedbe radi, zbog kri-znog poreza nosio sam doma buštu tanju za dvjestotinjak kuna. Kad sam pred neki dan vidio što su nam napravili Linić i ekipa, smrknulo mi se: uzeli su mi više od pet sto-tina kuna! Nisam se trebao puno mučiti kako bih odgo-vorio na Vladino pitanje. Mislim da ga sa mnom dijele mnogi građani: hrvatskog radnika koči superharač, štovi-še, on mu je tlaka! Uz to, Milanović na mala vrata nastoji progurati novi zakon o reprezentativnosti poslodavaca i sindikata. Prijedlog toga zakona nije dobro dočekan kod Vladinih socijalnih partnera, osobito sindikata, i to prije svega članak 25. kojim se kani derogirati Zakon o radu, odnosno, predviđa se da danom stupanja na snagu no-vog zakona o reprezentativnosti prestaje vrijediti pravo produžene primjene kolektivnih ugovora koji isteknu do sklapanja novih.

U slučaju da se prihvati predloženi zakon, iz sindi-kalnih središnjica poručuju da bi radnici kojima isteknu kolektivni ugovori i njihova prava bili ostavljeni na milost i nemilost poslodavcima. I potonji načelno ne podržavaju ovakvu zakonsku regulativu. Na prvi pogled bi se reklo da su na strani sindikata. No, Hrvatska udruga poslodavaca protivi se izmjenama Zakona o radu kroz ovaj Zakon o reprezentativnosti, prije svega zato što se, po njihovu mi-šljenju, na taj način stvara pravna nesigurnost, odnosno samo uski krug ljudi koji se bave radnim pravom znat će da je dio Zakona o radu stavljen izvan snage.

Poslodavci ne vide razloga da, ako Vlada želi mije-njati odredbe Zakona o radu, to i ne učini javno i transpa-rentno. Ukratko, poslodavci smatraju da u Banskim dvo-rima nemaju muda, odnosno, boje se reakcije sindikata.

147

U svakom slučaju, premijer Milanović je pod pritiskom i međunarodnih fi nancijskih krugova, posebno raznora-znih rejting-agencija, ali i stranih diplomata. Svi oni oče-kuju da Vlada odlučno krene u reforme na tržištu rada koje bi pokrenule hrvatsko gospodarstvo.

A što kažu sindikati? Najjača hrvatska središnjica, NHS, ističe kako se zalaže za pristup prema kojem je re-prezentativnost potrebno utvrđivati samo ako, odnosno tek kada je ista osporena, dovedena u pitanje. Drugim ri-ječima, ako sindikati i poslodavci izraze želju za kolektiv-nim pregovaranjem i pri tome ne traže utvrđivanje među-sobne reprezentativnosti te sve dok njihovu reprezenta-tivnost oni međusobno ili netko treći ne osporava, pitanje reprezentativnosti nije ni potrebno utvrđivati. Što se tiče namjere Vlade da se kroz Zakon o reprezentativnosti mi-jenja Zakon o radu, i to vezano uz produljenu primjenu pravnih pravila, iz NHS-a poručuju da je ovo pitanje sa-držajno vezano uz kolektivne ugovore kao materiju koja je uređena u Zakonu o radu i samo njegovim izmjenama, a na temelju prethodnog dogovora sa sindikatima, ovo pi-tanje može biti riješeno.

Ministar rada Mirando Mrsić naknadno predlaže produženu primjenu prava iz kolektivnih ugovora koji isteknu na maksimalno tri mjeseca do sklapanja novih. Iz sindikata ne odstupaju od godine dana za isto. Ako se ne nađu negdje u sredini, mogli bi se gledati s prozora Ban-skih dvora, odnosno s Trga svetog Marka.

148

SVI SE BOJE ZOKIJAPreviranja u HDZ-u. Frka u HDZ-u. U HDZ-u klju-

ča... - samo su neki od naslova koji nam ovih dana inten-zivno žele predočiti kako u najjačoj hrvatskoj stranci iskri na sve strane, jer su na dnevnom redu unutarstranački izbori koji bi trebali kulminirati 20. svibnja izborom no-vog predsjednika ili predsjednice stranke. I dok je, s jedne strane, shvatljiv toliki interes medija i javnosti za ono što se zbiva u HDZ-u, jer riječ je o stožernoj, državotvornoj stranci, toliko je, s druge strane, gotovo nerazumljivo da se barem na sličan način, ako ne i s više zanimanja, ne prati ono što se na planu stranačke demokratizacije doga-đa u redovima dviju trenutno vodećih političkih snaga u zemlji, SDP-u i HNS-u.

Potonji su održali izbore prije nekoliko dana. Kan-didat za predsjednika je bio samo jedan, Radimir Čačić. Tom se prigodom prvi čovjek narodnjaka oholio u svome stilu, kao da ga je sam Bog poslao u Lijepu našu da je spasi. „Nitko u Hrvatskoj nema, može se ljutiti svatko, tu sposobnost i tu odlučnost na toj razini kao što imamo mi. O tome ova zemlja ovisi. Može to izgledati bahato, među-tim, to je tako“, poručio je Čačić svojim HNS-ovcima koji su ga izabrali.

Zanimljivo je da se i danas, gotovo tri godine nakon silaska Sanadera s trona, Jadranki Kosor zamjera što je tom prilikom na čelo HDZ-a došla aklamacijom, iako je

149

ona sama više puta izjavila kako nikad više na takvo što ne bi pristala i da je pogriješila kad nije nakon izbacivanja dr. Ive iz stranke raspisala izbore u HDZ-u. No, činjenica da je Ratko izabran bez protukandidata, bez ikakve de-mokratske procedure, kao da se nikoga ne tiče. Tko bi mu se onako uznositom mogao uopće suprotstaviti? Nekakve glasine koje su najavljivale da bi se za mjesto lidera HNS-a natjecala ministrica Vesna Pusić, pokazale su se kao ne-utemeljene. Zadovoljila se potpredsjedničkom foteljom. Zajedno s njom, Čačić je za potpredsjednika ustoličio još jednog ministra, Ivana Vrdoljaka. Ni za ta mjesta, narav-no, nije bilo protukandidata.

Istini za volju, nije bilo protukandidata ni za gubit-ničke predsjednike kao što su Darinko Kosor, koji je i da-lje na čelu HSLS-a, ili Danijel Srb, koji je izbacivanjem mogućih protukandidata iz stranke, ostao na vrhu HSP-a.

Kako sada stvari stoje, nije bolja situacija ni za izbor predsjednika u SDP-u. Možete li zamisliti da bi se netko usudio suprotstaviti Zoranu Milanoviću, a da se ne zove, recimo, Željka Antunović, koju je, jer mu se ponekad znala zamjeriti, a bila mu je i protukandidat na prijaš-njim SDP-ovim izborima, eliminirao iz stranačkog vrha i utjecaja u političkom životu. Zamislite samo da je Ja-dranka Kosor nešto slično učinila, primjerice, Domagoju Ivanu Miloševiću, kojeg je primila u stranku i visoko ga pozicionirala u Vladi, a ovaj joj zauzvrat okrenuo leđa i odlučio se boriti protiv nje za mjesto čelnika stranke. „Oči bi joj izvadili“, naravno, mislim na medije, da para-fraziramo IDS-ovca Damira Kajina. To redovito i čine, pa je Kosor unaprijed kriva i za stvari koje se nisu do-godile, kao što je bilo kad je splitska HDZ-ova vijećnica Sanja Bilač javno obznanila kako je upravo predsjednica

150

naredila da je se izbaci iz stranke. Kad se to nije dogodilo, onda nikome ništa.

Isto tako, malo tko će primijetiti kako se u HDZ-u uistinu provode demokratski unutarstranački izbori s tek ponekim ekscesom. Ako je procedurom utvrđeno da se na određenim razinama, prije nego je to stranačkim statutom i odlukama središnjih tijela utvrđeno, ne suče-ljavaju i ne nastupaju kandidati koji na to nemaju pravo, onda to ne znači da je nekome zabranjeno govoriti. Lako je Milanoviću, sada kad je u poziciji, fi lozofski poručivati svojim partijskim drugovima kako vlast kvari i stvara im-perijalnu oholost kod svakog i da toga svi u SDP-u trebaju biti svjesni. „Jer vidimo što se događa kad se stranke po-našaju nedemokratski, autoritarno, na kraju se svi okrenu protiv svih“, govorio je Zoki prošlog vikenda na stranač-kom Glavnom odboru.

Nije prvi SDP-ovac precizirao na koga je mislio, no, jasno je kako je ciljao na HDZ. Očigledno je da je i on pod dojmom slike koju stvaraju mediji, jer pravo stanje u Hrvatskoj demokratskoj zajednici ne ukazuje na to što je Milanović htio reći, baš obrnuto. U svakom slučaju, mno-gi građani nakon prvih samo devedeset dana Kukuriku vlasti, opterećeni novim porezima, većim PDV-om, stal-nim poskupljenjima, nedvojbeno poručuju kako im je s HDZ-om bilo bolje.

151

SVJETONAZORSKI TERORZavidno poznavanje engleskog jezika demonstrirao

je ministar zdravlja Rajko Ostojić skrušeno se ispovjeda-jući hrvatskoj javnosti. „Gay is O.K.“, rekao je ministar i otkrio Ameriku. Nedostajalo je još da mu nazočni kojima se obratio uglas odgovore: „Yes. Th ank you very much.“ No, neki su izvjestitelji s pravom primijetili kako je mini-star Ostojić na naprasno sazvanoj konferenciji za novina-re, kad je očigledno pod pritiskom Vesne Pusić i Milanke Opačić obznanio da „sve žene mogu na umjetnu oplod-nju“, na izravan upit novinara odnosi li se to i na lezbijske parove, okrenuo pilu naopako.

To što je potvrdio svoju sklonost homoseksualcima njegova je stvar, ali nije svejedno kad temu o zakonu u vezi s liječenjem neplodnosti ministar zdravlja svodi na izbor načina začeća. Istini za volju, od prevrtljivih „ku-kurikavca“ nije se ni očekivalo ništa više, no zanimljivo je kako odjednom i Rajko Ostojić i mnogi koji zajedno s njim obnašaju vlast ubrzano rade na zakonskim rješe-njima kojima bi proveli svoj svjetonazorski teror manjine nad većinom koja misli drukčije. To se odnosi i na spo-menuti Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji koji ide u žuran postupak na sljedećoj saborskoj sjednici, kako bi se počeo primjenjivati već u svibnju.

Kao što sam već naveo, na mala vrata želi se uvesti prokreaciju, „stvaranje“ djece u istospolnim zajednicama.

152

To je logičan slijed jer će svaka neudana žena moći dobiti dijete, a to je najgore što mu se može dogoditi, jer ono je najmanje krivo za laboratorijske eksperimente svojih kreatora. Djeca su plod ljubavi, a ne interesni produkt iz epruvete, a osobito je nemoralno radi jednog života usmr-titi desetke inih živih oplođenih zametaka. Normalno je da dijete ima i mamu i tatu, i da zna tko su mu roditelji, ovako mu se od rođenja nabijaju samo kompleksi.

Povod tolikoj žurnosti bez sumnje je porazan re-zultat koji su doživjeli gay aktivisti proteklog vikenda na referendumu u Sloveniji, gdje je zakon kojim je defi ni-cija obitelji proširena na istospolne zajednice koji je lani izglasala ljevica u Parlamentu, po kojemu bi i pederski i lezbijski parovi mogli posvajati djecu svojih partnera ro-đenu iz njihovih prijašnjih normalnih veza, od građana dobio crveno svjetlo.

A sve su bili učinili kako bi se svidili većini Slove-naca. Mediji su bili na njihovoj strani. Izgledalo je da ne mogu nikako izgubiti. Samo nekoliko sati prije okončanja slovenskog referenduma, Marko Jurčić iz „Zagreb Pridea“ slavodobitno je najavljivao: „Sad je Hrvatska na redu!“ Dan nakon poraza, kad su došli sebi, onda su promijenili ploču i protumačili kako je referendum pao zbog lijepog vremena(!) Činjenica je, pak, da nametljivi kakvi jesu s pustim paradama i neprestanim kukanjem o nekakvoj tobožnjoj diskriminaciji, gay populisti izazivaju reakcije običnih ljudi u stilu komentara na jednom portalu: „Nor-malan narod je već odavno umoran, i pomalo bolestan, i od njihovih parada i njihovih zahtjeva.“ A osobito ljudi-ma idu na živce sa svojom pričom o kršenju ljudskih pra-va kojima su im redovito puna usta. Tako odbacivanje no-vog Obiteljskog zakona u Deželi vide kao poraz za ljudska

153

prava i prava djece kojoj je trebalo osigurati benefi cije i dobrobit koji im pripadaju.

Sanja Juras iz lezbijske grupe “Kontra” otišla je i ko-rak dalje. „Potpuno je neprihvatljivo raspisivanje refe-renduma o ljudskim pravima jer se radi o zaštiti ljudskih prava i međunarodnim obvezama koje je Slovenija pri-hvatila“, kaže Juras i dodaje da je potrebna veća edukacija o ljudskim pravima.

Evo, radi edukacije Jurasice i njoj sličnih, vijest koju je prvoga dana proljeća, 21. ožujka 2012. u Hrvatskoj objavio samo „Večernji list“ s naslovom: „Država ne krši ljudska prava ako zabrani gay brakove“:

„Istospolni brak ne spada u ljudska prava koja mi možemo štititi, zaključio je prošloga tjedna Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. To je, nakon presude iz lipnja 2010., druga presuda u kojoj taj sud odbija priklo-niti se mišljenju da osobe istog spola imaju pravo na brak ili na posvajanje djeteta jednako kao i osobe različitog spola... Kako gay brak nije ljudsko pravo, to nije ni posva-janje za homoseksualne parove, odnosno nema diskrimi-nacije kad sud neke države odbije homoseksualcima dati pravo koje priznaje heteroseksualcima.“

Ne vjerujem da je ovaj tekst promaknuo Ostojiću i ostalim ministrima u Vladi s premijerom Milanovićem na čelu. Preporučujem im da dobro promisle što čine, jer nitko im nije dao mandat da u Republici Hrvatskoj lega-liziraju Sodomu i Gomoru.

154

NEĆE IZDRŽATI DO KRAJASlučaj je htio da je prvih sto dana Vlade Zorana Mi-

lanovića palo baš na 1. travnja, no nikome u hrvatskim medijima nije bilo na pameti toga dana našaliti se na ra-čun vladajućih, pa objaviti primjerice vijest kako je mini-star pomorstva, prometa i infrastrukture Zlatko Koma-dina podnio ostavku. No, nije dugo trebalo da ta vijest postane i stvarnost, a objašnjenje premijera Milanovića kako ministar Komadina odlazi zbog bolesti priča je koju ne bi popio ni notorni pijanac.

Nesretni Komadina uistinu je paradigma koja je obi-lježila prvih sto dana kukurikavaca u Banskim dvorima. Najprije je, na izvanrednoj sjednici Sabora održanoj od-mah nakon konstituiranja sedmog saziva hrvatskog par-lamenta, promijenjen zakon kako bi dotadašnji primor-sko-goranski župan zasjeo u Vladu. Tako su prevareni birači jer je među inim propisano „ako mandat župana prestane najkasnije dvije godine prije održavanja redovi-tih izbora, dužnost župana obnašati će njegov zamjenik“.

Ne samo da je Zlatko Komadina jedan od ministara s najkraćim stažem u Vladi u povijesti moderne Hrvat-ske, nego je Milanović oštrio zube na kadru koji je upravo riječki SDP-ovac doveo sa sobom u ministarstvo. Tako mu je nakon samo tri tjedna otjerao Vladimira Ferdelji-ja, predsjednika Hrvatske udruge menadžera, s mjesta pomoćnika ministra, jer se ovaj usudio izjaviti da nova

155

Vlada nema dovoljno hrabrosti uhvatiti se u koštac s pro-blemima hrvatskoga gospodarstva i društva. Komadina je za to očekivao žuti karton, a vidjelo se da ga je pogodio izravni crveni pokazan Ferdeljiju.

Nije trebalo dugo, i ministar Komadina obolio je od stresa, bio je više od mjesec dana odsutan s posla, ustvari je trasirao put kojim su za njim slijedili još neki mini-stri, a i sam premijer Milanović više djeluje bolesno nego zdravo jer jedva ga se vidi u javnosti. Kobajagi, donosi odluke. I to samo negativne. Veći PDV, viši porezi, fi rme u stečaju iz dana u dan, cijene goriva nezadrživo rastu, poskupit će struja i plin. U samo sto dana prepolovio je potporu građana, a obećavaju nam još i gore. Život u takvom ozračju u Hrvatskoj postaje nepodnošljiv, to više što kad se netko usudi i dovesti u pitanje Milanovi-ćeve odluke koje nisu u skladu s onim što je Kukuriku koalicija najavljivala u predizbornoj kampanji - kao što je kadroviranje po ključu podobnosti i stranačke pri-padnosti, ili recimo one trojice direktora koji su završili u Hrvatske auto-ceste kao Linićevi kartaški drugovi - onda mu se dobro ne piše.

A upravo to je bio jedan od okidača zbog kojih je stradao Komadina, jer je, kad se nakon liječenja vratio na posao, očito ne baš svjestan toga što se i kako u Vladi radi, odlučio poništiti odluku o zapošljavanju kartaškog trija u HAC-u i najavio natječaj. Čašu je na kraju prelila najava gradnje autoceste od Žute Lokve do Rijeke. E to nije bio samo problem glede zaobilaženja juga Hrvatske, konkret-no ostavljanja Dubrovnika u prometnoj izolaciji, gdje Mi-lanović od HDZ-ova projekta Pelješkog mosta bježi kao vrag od tamjana, koliko je ta izjava ustrašila premijera jer je obećao bonitetnim agencijama koje nam stiskaju omču

156

oko vrata, da neće graditi nove auto ceste, a one državi zadržale kreditni rejting bolji od „smeća“.

„Novca za cestogradnju više nema, a europski fon-dovi i europske i svjetske banke podržat će ulaganja u že-ljezničku infrastrukturu“, spasio je stvar još jedan riječki kadar u Vladi, ministar fi nancija Slavko Linić.Tako se Li-nić, tek jedan od rijetkih ugodnih iznenađenja u Kukuri-ku kabinetu, iskazao kao ministar koji ima petlju i zna što radi, pa i po cijenu žrtvovanja Komadine. Kako je krenuo „dizač tegova“, odnosno čovjek koji je zadužen za škol-stvo, obrazovanje i šport, Željko Jovanović, koji pljuje na sve što mu se ukaže pred televizijskim kamerama, mogla bi Rijeka spasti na samo jednog ministra. Za utjehu ri-ječkom SDP-ovskom lobiju, Linić ima perspektive i više dogurati, kao i u Račanovo vrijeme, jer nije sigurno da će se prvi potpredsjednik Radimir Čačić „spasiti“ od suda u Mađarskoj, gdje je optužen za izazivanje prometne nesre-će u kojoj su prije dvije godine poginule dvije osobe.

Neka nikoga ne čudi što je unatoč kritičkim tono-vima iz Europske komisije zbog političkih imenovanja, Čačić zapeo da on bude predsjednik Nadzornog odbora Ine, gdje je mađarski MOL većinski vlasnik, zacijelo kako bi se mogao pogađati s Mađarima i na sudu. Kako ne bi bilo samo po Čačićevome, Milanović mu je kao osigurača postavio Linića. A i taj je vodio prvi krug privatizacije Ine i njegovo se ime spominje kao sumnjivo u tom poslu.

Sve u svemu, prvih sto dana u VRH-u obilježila je, uz Komadinu, samo trojka: Milanović, Linić i Čačić. O nji-ma poprilično ovisi i daljnja sudbina Kukuriku vlasti. Po svemu do sada viđenome, teško će dočekati tisuću dana u Banskim dvorima.

157

CRNE SLUTNJENisam pjesnik ni književni kritičar, čak, dapače, po-

ezija mi nikad nije bila jača strana za razliku od proze. Ne sjećam se, međutim, da je ikad nekoliko stihova poput nedavno objavljenih u pjesmi „Ono što mora biti reče-no“, njemačkog književnog nobelovca Güntera Grassa, izazvalo toliko bure i reakcija. Više je problema, istini za volju, imao ne tako daleke 1989. godine britanski pisac Salman Rushdie zbog svojih „Sotonskih stihova“, no riječ je o romanu u kojem se autor dohvatio islamskog funda-mentalizma, a iranski ajatolah Ruholah Homeini zauzvrat je na Rushdieja bacio fetvu, odnosno naredbu muslima-nima da ga ubiju, zbog čega je pisac desetak idućih go-dina proveo skrivajući se praktički u kućnom pritvoru, a svijet se nekoliko puta suočio s ozbiljnim diplomatskim krizama.

Grassovi versi su svjetlo dana ugledali u utjecajnom münchenskom dnevnom listu „Süddeutsche Zeitungu“ i u njoj tematizira odnose Izraela i Irana, te mogući rat na Bliskom istoku. Njemački nobelovac usudio se prozvati Izrael kao nuklearnu silu i najveću prijetnju svjetskom miru jer planira napad na Iran za koji se ne može potvrdi-ti da posjeduje atomsku bombu. Svojedobno je bio sličan motiv zapadnih saveznika kad su napali Irak pod izlikom izmišljenog zabranjenog kemijskog oružja, a dobro se zna da se rat vodio zbog naft e.

158

Izraelska desničarska vlada na jednu je provoka-tivnu, pa i problematičnu pjesmu od svega devet strofa, reagirala na najgori mogući način. Ministar unutarnjih poslova Eli Jischai iz ekstremističke stranke Shas 84-go-dišnjeg nobelovca proglasio je personom non grata te mu i službeno zabranio ulazak u Izrael. U objašnjenju koje je predstavljeno javnosti ministar je poetski izjavio da „Grassova pjesma rasplamsava vatru mržnje prema Izra-elu i izraelskom narodu“. I dok su i u domovini uz rijetke iznimke i jako suzdržanu kancelarku Angelu Merkel, po Grassu osuli drvlje i kamenje - od njemu osobito bliskih političara iz SPD-a do pisaca - njemački nobelovac dobio je podršku odakle se najmanje nadao - iz Izraela.

„Pjesma nije antisemitska, već je antisemitski in-zistirati na tome da se u Njemačkoj ne smije kritizirati Izrael. Svaka postavka da Izrael mora imati neku vrstu posebnog tretmana je antisemitska“, kazao je izraelski pi-sac Uri Avnery. Potporu ljevičarskom njemačkom piscu dao je i Salman Rushdie, iako je samu pjesmu označio kao „zlu“. Rushdie podsjeća da je Günter Grass autor najdu-bljih literarnih refl eksija u svojim romanima o nacizmu. Zanimljivo je da je njemački nobelovac koji je nagradu za književnost dobio 1999. godine i to za djela kojima je preispitivao nacističku prošlost svoje zemlje, nekoliko godina kasnije priznao da je u mladosti pripadao SS-u, elitnim postrojbama Adolfa Hitlera. To se, naravno, u ci-jeloj stvari posebno nabija na nos Grassu. Usput će se s njim izrugivati, kao primjerice „Financial Times“ koji će se pitati koju je travu, zapravo, Günter popušio u svojoj prepoznatljivoj luli dok je pisao spornu pjesmu.

Pisca je očigledno sve ovo poprilično pogodilo, pa je tek odgovorio u istim novinama u kojima je objavio

159

pjesmu „Ono što mora biti rečeno“, kako su mu diktatori zabranili ulazak u DDR i Burmu, a sada to čini i Izrael. Malo tko će dublje analizirati kako je ostarjeli pisac na svojevrstan proročki način pokušao ukazati na objektivni problem zbog kojeg upozorava sunarodnjake i cijelu svjet-sku javnost, a taj je da bi Nijemci svojim tajnim isporuka-ma oružja Izraelu - koji bi doskora mogao napasti Iran i zbrisati ga s lica zemlje, što zapravo Iranci žele izraelskoj državi - mogli postati sudionici u jednom vrlo „predvidi-vom zločinu“. A taj bi zločin mogao biti najmračniji sce-narij: treći svjetski rat. O tome je prije tri godine u emisiji slavnog američkog radijskog voditelja Alexa Jonesa govo-rio baptistički pastor Lindsey Williams, koji je iznio pla-nove „insajdera“, moćne elite za totalni ekonomski slom zapadnog svijeta.

„Oni ostvaruju cilj: osnovali su jednu svjetsku vladu, pod jednom zajedničkom valutom, poskupljuju hrana i naft a, raste vrijednost zlata, planiraju se pobune i suko-bi (Egipat, Libija, Sirija...), prijeti rat na Bliskom istoku, i u konačnici očekuje se pokretanje trećeg svjetskog rata“, govorio je Williams 2009. godine i svi su mu se smijali. Danas ta predviđanja ne djeluju nimalo smiješno.

Oči mnogih uprte su u predsjedničke izbore koji bi se koncem godine trebali održati u SAD-u. Do tada mo-žemo mirno spavati, a poslije je sve moguće, pa i od Ba-racka Obame, dobitnika Nobela za mir, jer i on bi, ako opet pobijedi, mogao ostvariti crne Grassove slutnje.

160

NE POMAŽU IM NI SPINOVIU svome svojevrsnom političkom testamentu, jedna

od „ikona“ novog svjetskog poretka George Soros napi-sao je i ovo: „Ako razmišljanje ima manipulativnu funk-ciju, upravo kao i spoznajnu, onda nije potrebno imati bolje razumijevanje stvarnosti kako bi se dobili bolji za-koni. Postoji prečac: to su spinovi i manipuliranje javnim mnijenjem kako bi se došlo do željenih rezultata.“

Gledajući i slušajući što ovih dana radi ova hrvat-ska Vlada s premijerom Zoranom Milanovićem na čelu, mogli bismo reći kako su u vrlo kratkom roku, u samo stotinjak dana, pribjegli isključivo spinovima kako bi na taj način ostvarili ciljeve zbog kojih zacijelo nisu dobili mandat na izborima. Tako je Milanović neki dan na aktu-alnom satu u Saboru „skromno“ ustvrdio kako ne smatra da su zaslužili Nobelovu nagradu iz ekonomije, ali da su očekivanja velika i da su fi skalna stabilizacija i manji defi -citi odluke koje nije bilo lako donijeti, na što mu je šef La-burista Dragutin Lesar poručio da smo u raljama MMF-a i rejtinških agencija, prethodno ga upitavši: „Rastu cijene na malo, benzina, plina, vode, struje, vrtića, javnog prije-voza, a rastu i ovrhe - do koje ćete nove granice nastaviti smanjivati cijene rada i kupovnu moć?“

A Milanović i nitko iz njegova kabineta nije ništa su-vislo na ovo odgovorio, uglavnom se sve svodi na upira-nje prstom u bivšu vlast, no to ne pije vodu na dulji rok.

161

To više što je donedavna HDZ-ova Vlada s Jadrankom Kosor na čelu nakon prolaska kroz recesiju prošlu go-dinu završila u minimalnom, ali ipak plusu, i prvi put nakon niza godina bez rebalansa proračuna. SDP-ov premijer stalno govori o nekakvim kolosalnim odluka-ma, a ustvari mu Vlada cijelo ovo vrijeme isključivo radi protiv interesa svojih građana. Najstupidnije je od svega bilo kad su najavili da će podizanjem PDV-a na 25 posto pokrenuti proizvodnju.

„Nikad teže: Cijene bez kočnica, tročlanoj obitelji treba 11.000 kuna mjesečno“, naslov je iz naših novina od ovog utorka. I to je sve što Kukuriku koalicija dobro radi − stalno srozavanje standarda građana, od kojih više nemaju veliku potporu. Milanovićeva Vlada u biti malo radi, nije u stanju pripremati niti materijale za redovito održavanje sjednica Sabora. Događa se, eto, da između dva zasjedanja ovoga sedmog saziva Hrvatskog parla-menta prođu više od četiri tjedna.

Izgleda da je jedino što je konstanta čovjeku kojeg su očito prepone nakon saborskih klupa nastavile boljeti i preko puta u Banskim dvorima, da u Parlament u pra-vilu šalje zakonske prijedloge u hitnu proceduru. To već postaje prilično iritantno, osobito kad je riječ o stvarima koje se ozbiljno tiču života nacije, primjerice, Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji.

I onda je, također u prošli utorak, stigla vijest iz MMF-a, koji u ovoj godini opet prognozira pad hrvat-skog BDP-a od 0,5 posto. Umjesto bilo kakvih komenta-ra ponovnog ulaska u recesiju, istoga dana vladajući su pustili spin o dokidanju političkog pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom. Učinio je to predsjednik Sabora Boris Šprem, potporu mu je dao i predsjednik

162

države Ivo Josipović već izlizanom retorikom o nekakvoj ustaškoj zmiji. Zanimljivo, malo i gotovo ništa ne govori o aveti četničke kokarde ili, primjerice, petokrakoj komu-nističkoj aždaji. Njemu je petokraka nešto časno, a pod tim znakom poslije Drugog svjetskog rata ubijeni su bez suda i pravde deseci tisuća nevinih žrtava, počevši do Ble-iburga kao prve postaje najtežeg križnog puta u povijesti hrvatskog naroda. Pod tom istom JNA petokrakom obi-lježena je, nadamo se, i posljednja hrvatska kalvarija, stra-danje branitelja i civila u obrani Vukovara, Gospića, Ška-brnje, Dubrovnika i drugih simbola Domovinskog rata.

Drugovi iz SDP-a i njima pridruženi kukurikavci po-kazuju kako su pravi licemjeri, a kad su im trebali glasovi, onda su odlazili na Bleiburško polje, počevši od Račana koji je izgleda jedini bio iskren, jer dok je on bio na vlasti, Sabor se prihvatio pokroviteljstva nad bleiburškom ko-memoracijom, preko Milanovića pa sve do Josipovića, a sad pokušajem brisanja simbolike Bleiburga brišu nečiste savjesti i pokušavaju rehabilitirati komunistički režim.

Neće u tome uspjeti. Bleiburg kao simbol križnog puta, svih mjesta ubijanja zarobljenih vojnika i nedužnih civila - čuvao je i čuvat će kao spomen sam hrvatski na-rod. Kao što je sve izglednije da od ove Vlade, uza sve spi-nove, malo vajde. Pa i sam prvi potpredsjednik Radimir Čačić ustvrdio je na osnovi loše prognoze analitičara iz MMF-a da, ako bude tako, nema što tražiti u Vladi.

Bez brige, neće vas ni narod htjeti na idućim izbori-ma, kad god bili.

163

DOŠLA MACA STIPICI NA VRATANCADošla maca na vratanca. I to ne na jedna, nego na

dvoja, jer obadva stana koja je Stipe Mesić (alias njegova zakonita umirovljenica Milka) kupio u podsljemenskoj zoni u fazi su propitivanja, za sada sa strane javnosti: oda-kle u kešu dva milijuna kuna bivšem predsjedniku da bi ih isplatio na ruke Štefaniji Balog? Ona je, inače, da se podsjetimo, dugogodišnja prijateljica bivšeg predsjednika države, šefi ca fi nancija svih njegovih kampanja i vlasnica Arhitektonskog studija koji je u Zagrebu, na adresi Bor-čec 68, izgradio luksuzne kuće, bolje reći vile, u kojima su i dva sporna Mesićeva stana.

Za one koji to ne znaju, jedan je veličine 58,65 četvornih metara s pripadajućom terasom od 16,6 če-tvornih metara i vrtom pristojnih dimenzija od 87,78 četvornih metara, gdje Stipe u umirovljeničkim danima može saditi i uzgajati zelje, pome i drugu verduru, i to ne samo za vlastite potrebe, a drugi je stan veličine čak 106,76 četvornih metara s terasom od 19,61 četvorni metar i dvije garaže od po 29 četvornih metara. Sve su navedene veličine dospjele u javnost preko medija, i to zato jer je na zahtjev Općinskog kaznenog suda u Za-grebu zagrebačka Porezna uprava utvrdila da je Milka Mesić, supruga bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koja je kupac vrijednih podsljemenskih nekretnina, tije-kom 2010. godine primala mjesečnu mirovinu u iznosu

164

od 2766,08 kuna, odnosno 33.192,96 kuna godišnje, a stanovi s pripadajućim terasama, zemljištem i garažama vrijede ukupno: 1.871.687,48 kuna, ili da budemo preci-zniji - gotovo dva milijuna kuna.

Odakle umirovljenici Milki, odnosno odnedavno i njezinu umirovljenom mužu Stipi, toliki novac u gotovi-ni, jer mnogi jednostavno ne vjeruju Mesićevoj izjavi da su mu prijatelji posudili novac dok ne proda stan u Ilici gdje su on i žena i sad prijavljeni? Na to pitanje rečena Šte-fanija Balog, čiji je studio projektirao i gradio kuću koju je podigla na djedovini podno Sljemena, odgovara: „Kako ih nije sram pitati tko mu je posudio novce?!“ Dodaje da je Mesić mogao te novce i sam uštedjeti jer je u deset go-dina mandata imao plaću oko 25 tisuća kuna, i kad se sve zbroji, značilo bi da je zaradio tri milijuna kuna, milijun više nego su stanovi koštali. Ispada da su pretežno mje-sečno živjeli od Milkine mirovine od 2766,08 kuna i još je predsjednik dodavao poneku kintu.

Međutim, javnost i odgovornost prema njoj ne bi imali smisla kad ne bi svatko tko želi doveo u pitanje ova-kve priče i naprosto se zapitao kako je sve to moguće, i je li moguće da i Stipi - koji je toliko pozivao pravnu državu da radi svoj posao i prati tokove novca u mnogim sumnji-vim slučajevima - uskoči USKOK kako mu je svojedobno poželio bivši premijer Ivo Sanader. Za potonjega znamo da je s USKOK-om imao i ima još velikih briga, a hoće li se to dogoditi i Stipici, nikad ne reci nikad.

Iako, ne bez razloga, njegov vječni savjetnik Tomi-slav Jakić nonšalantno poručuje kako tobože dva Mesiće-va prijatelja koja su mu posudila novac za kupnju stanova pristaju da bivši predsjednik objavi njihova imena, ali on to neće učiniti preko medija, nego samo ako ga to bude

165

pitala država. Pa, pitao je Općinski kazneni sud Poreznu upravu. A možete misliti što će se Josipović, Milanović i Bajić pretrgnuti kako bi Mesića priveli na informativni razgovor - nedostaje im političke volje. Tek je, zbog krize, novi vladar Pantovčaka pitao čemu toliki trošak za Ured bivšeg predsjednika. Da se radi o nekom HDZ-ovcu, taj bi već sigurno bio u najmanju ruku u Remetincu i una-prijed osuđen u diktiranoj medijskoj kampanji kao što se zbiva u slučaju Fimi-Medije.

No, ni za Mesića nevolja nikad ne dolazi sama od sebe. Već je objavljeno kako istražitelji u aferi Patria ima-ju informaciju da je dio provizije koju su Finci isplatili osobama u Hrvatskoj trebao ići i tadašnjem predsjedniku Hrvatske. Istražne radnje oko afere Patria još traju, mož-da je i provjera spornih stanova dio toga postupka. I, last but not the least, politolog Darko Petričić podnio je ka-znenu prijavu protiv Mesića zbog lažnog iskaza na sudu vezanog uz novac iseljenika, a njegov odvjetnik najavio je mogućnost podnošenja kaznene prijave i zbog ratnog profi terstva. Stjepan Mesić dobio je, naime, 1992. u Au-straliji oko sto tisuća australskih dolara u čekovima koje je, gle čuda, izgubio, a nikad zbog toga nije odgovarao, rekao je Petričićev odvjetnik Zvonimir Hodak, koji je na-javio da će zbog tog slučaja Mesića kazneno prijaviti ako ne bude reagiralo samo Državno odvjetništvo.

„Dajemo priliku Državnom odvjetništvu da dokaže da u Hrvatskoj ne postoje tzv. svete krave ili lički medvje-di koji su potpuno zaštićeni“, zaključio je Hodak.

166

NAROD IH JE SITNapokon sam shvatio zašto je Plan nosio broj 21,

a ne neki drugi. Struju su poskupili 20, a plin 22 posto, a srednji je iznos upravo 21 posto. Dakle, Plan 21 posto predstavlja srednju mjeru povećanja cijena koje kukuri-kavci provode otkada su prije nešto više od stotinjak dana preuzeli vlast u državi Hrvatskoj, neoliberalno se bahateći i odnarođujući se do mile volje. Dodajte tome još 21 kunu mjesečne naknade za plin, i eto Plana 21!

Onda su nam jedan dan pokazali kako znaju utjecati i na smanjivanje cijena. Konkretno, prvog svibnja smo, nakon četiri i pol mjeseca vladanja dvojca bez kormilara Čačić - Linić, doživjeli i jedan, vjerojatno jedini, trenu-tak svjetlosti u aranžmanu vlasti SDP-HNS, kad su nam obznanili da cijene goriva padaju za nekoliko lipa. I to bi bilo to. Već dan nakon produženog vikenda i besplatnog fažola za Praznik rada drugovi su nastavili po starome.

Novi harač sad će ubirati od cestarina na autocesta-ma, a bit će nešto i od skupljih brodskih karata. Tek što je ugrijao ministarsku fotelju, zagorski pajdaš koji se au-tocestom vozi tek par kilometara do metropole, ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić, najavio je poskupljenje cestarine... Nije rekao koliko. Da ne bi puno razbijao gla-vu sitnicama, kladim se da je smislio kako je idealna broj-ka 21 posto, jer po tome svi već prepoznaju haračlije koji se smiju dok na grbaču naroda navaljuju sve teže namete.

167

Tko god je gledao televizijske snimke dok su u Ban-skim dvorima dizali cijene plina i struje, onda mu je sve jasno. Oni se cerekaju dok na brzinu podižu ruke protiv svojih građana koji su im naivno dali ogromno povjere-nje i kredit, sve se nadajući da od Milanovića i ekipe može doći nešto dobro za Hrvatsku. I da, oni bogatiji s ENC-om neće plaćati veću cestarinu.

Ovih dana odvijaju se proljetni radovi u vrtovima. Ako imate sreće i obiteljskog naslijeđa, poput potpisnika ovih redaka, tako da ispred kuće možete posaditi deset-ke stabljika rajčica i sličnih zelenih kultura, onda možete imati priliku shvatiti svu mudrost nedavne Čačićeve izja-ve kad je, mrtav hladan, pogrešne kadrovske odluke novi-narima objasnio doslovno ovako: „Shit happens.“ Dakle, sranja se događaju. Baš kao i s kukurikavcima, koji nas harače bez imalo truda i napora.

Naime, čovjek se uči dok je živ. Dok sam tako baš dan poslije te famozne Ratkove doskočice tražio gnojivo za svoje biljke koje sam namjeravao posaditi, dvoumio sam se između nekoliko vrsta. I onda mi je jedan seljak ponudio „napor“. Pitao sam ga što mu je to. Objasnio mi je kako ovca kad pravi dobar gnoj - ne samo onako da ispusti što treba u pijesak, nego se dobro potrudi - čini to s naporom. Tako nastaje pravo gnojivo. Kad netko bez imalo napora samo diže cijene goriva, struje, plina, cesta-rina, povisi PDV na punih 25 posto, a narod to doživljava kao svojevrstan „shit of the week“, jer nema tjedna da se ne događa neko poskupljenje, onda su stvari takve kakve jesu - ne piše nam se dobro.

Ne čudi stoga što je neku večer na anketno pitanje u emisiji „Otvoreno“, za koje je glasovalo više od četiri ti-suće Hrvata, gotovo 88 posto onih koji su se izjašnjavali

168

telefonskim pozivima ustvrdilo da im je bolje bilo u so-cijalizmu. Nisu, pritom, očito žalili ni impulsa koji će ih više koštati na koncu mjeseca, jer su se, po svemu sudeći, javljali naši stariji stanovnici, oni koji su u svom životnom vijeku osjetili kako im je socijalizam s kakvim-takvim ljudskim licem nudio ipak nekakvu životnu sigurnost, i radna mjesta, i plaću, i garantiranu mirovinu.

Žalosno je da oni koji su sljednici nekadašnje avan-garde radničkog pokreta danas zabijaju zadnji čavao u lijes socijalnoj pravdi, solidarnosti, pravu na rad i zara-du, i ljudskom dostojanstvu. Potresne slike naguravanja i tučnjave koja je nastala u prvomajskim redovima, gdje se dijelio besplatni grah za izgladnjele Hrvate, šaka je u oči bešćutnim, bahatim vlastodršcima, koji su, poput Radi-mira u Trakošćanu, narod mamili besplatnim porcijama u kojima su plivale čak i kobasice. Sve je na kraju začinio izjavom kako je on okupio 15 tisuća ljudi koji su siti paro-la, a sindikati na prosvjedu u Zagrebu bez graha jedva su zbrajali dvije tisuće sudionika.

Samo, Ratko bi trebao znati da nije svaki dan mogu-će slasno hraniti masu, pa ni iz državnih zaliha. Uosta-lom, i Isus Krist je samo jednom učinio takvo čudo, kad je od nekoliko štruca kruha i par ribica nahranio tisuće onih koji su ga slijedili. Obično, nakon takvih događaja slijedi nam dalje gristi tvrdi kruh, koji bi se poput brač-kog „Jadrankamena“ mogao obiti kukurikavcima o glavu. Bez obzira na to što su najavili da su struja i plin bile po-sljednje loše vijesti s poskupljenjima. Tko im, uopće, više može vjerovati? Narod ih je sit.

169

DIJETE NIJE ROBADosad nepoznata, anonimna SDP-ova zastupnica

u Saboru Dunja Špoljar, inače majka djeteta iz epruvete, izazvala je snažne emocije svojim nastupom u parlamen-tu podržavajući novi prijedlog zakona o medicinski pot-pomognutoj oplodnji (MPO), koji ovih dana nameće Ku-kuriku koalicija, a ex cathedra sa silnom dozom cinizma pokušava srušiti sve koji su protiv njega ministar zdravlja Rajko Ostojić. No, nije baš da u tome uspijeva, bez obzi-ra na to što se kukurikavci zanose time kako su oni sada većina u Saboru i što je ministar Rajko, onako prideovski, izrazio ponos jer je zakon - europski.

Odmah ga je ispravio HDZ-ov zastupnik Davor Ivo Stier koji je kazao da se ne radi ni o kakvom europskom zakonu jer je Europski sud pravde donio odluku po kojoj život počinje začećem. „Ako želite biti liberalni, ugledajte se na liberalnu vladu u Danskoj koja smatra da je zamrza-vanje zametaka kršenje ljudskih prava“, ustvrdio je Stier i zaključio kako je zakon diskriminatoran jer su neka djeca već u startu osuđena da nemaju oca.

To je u redovima vladajućih izazvalo poprilično ne-buloza, poput jedne koju je izvalio HNS-ovac Igor Kol-man obraćajući se kolegama u saborskim klupama da ne nasjedaju na morbidne i šuplje argumente o pravu dje-teta na oca i majku. Čulo se u Saboru do sada svakakvih bisera, ali ovakav bome rijetko. Uzvratio je Kolmanu

170

Zoran Vinković iz HDSSB-a s molbom svima onima koji brane taj morbidni i šuplji zakon da shvate da je obitelj temelj hrvatskoga društva. Na istom tragu reagirala je i predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor poručivši Kolmanu: „I ja sam dijete koje je raslo bez oca cijeli život i to mi je nedostajalo.“

Vratimo se, međutim, saborskoj zastupnici s početka teksta. Razumijevajući sve njezine muke koje je prošla na putu do željenoga čeda, pri samom kraju izlaganja u Sa-boru čuo sam i sljedeće riječi gospođe Špoljar: „Zajednica koja to stoički izdrži i ustraje u želji da ima dijete bez ob-zira bila ona heterogena, homogena, bračna, izvanbračna, zaslužila je to dijete. Takva će zajednica znati cijeniti dije-te i kao Božji dar!“ I, u ime razuma pozvala je sve zastu-pnike da prihvate Prijedlog zakona o MPO-u.

Baš u ime razuma, ne vidim dovoljno argumena-ta zbog kojih bi zastupnici prihvatili ovakav zakon. I osobno sam uputio e-mail predsjedniku Sabora, pota-knut akcijom Udruge „Vigilare“, i zbog javnosti koja o tome malo zna, navodim najvažnije točke koje ospora-vaju ovakav prijedlog zakona. Zamrzavanjem ljudskog bića (djece), novo, jedinstveno i neponovljivo ljudsko biće (dijete) svodi se na potrošni materijal kojim se može manipulirati, kojega se može selektirati, „trošiti“, odbacivati i uništavati. Uskraćivanjem djetetu prava na jednog roditelja - oca - omogućuje se ženi bez partnera da pomoću MPO-a zatrudni sjemenom darovatelja, a to vodi stvaranju temelja i najavi daljnjih manipulacija, stavljanjem djece u eksperimentalne uvjete istospolnih zajednica (dvije mame i dva tate).

Nadalje, zakon omogućuje doniranje djece - ljud-skih bića u stadiju embrija - čime se ljudski život i dijete

171

svode na stvar ili predmet koji se može darovati drugome, a čime država osim što omogućuje incestuozne situacije (ženidba brata i sestre) i osuđuje na smrt „prekobrojno začetu djecu“ istih bioloških roditelja (dopušta rođenje najviše troje djece), „otvara i ozakonjuje industriju ljud-skih bića i utemeljuje novu gospodarsku granu na kojoj će netko odlično zarađivati - a u kojoj su glavni izvozni proizvod hrvatska djeca - za potrebe stranaca i/ili istra-živačkih laboratorija“. Konačno, uskraćuju se cjelovite i potpune informacije cjelokupnoj javnosti o metodama i učincima postupka MPO-a, zdravstvenim rizicima za zdravlje žene i zdravlje djeteta, o točnom broju zamr-znute djece (u stadiju embrija) u Hrvatskoj, osobito onih kojih su se roditelji odrekli i po koje se ne žele vratiti, o godišnjoj cijeni „čuvanja embrija u tekućem dušiku“ na teret državnog proračuna, kao i onoj koja se namjerava naplaćivati biološkim roditeljima, te o tome „tko će ‘uni-štiti’ (ubiti) i na koji točno način embrije po koje nitko neće htjeti doći, i konačno, informaciju o broju uništenih (ubijenih) embrija u Republici Hrvatskoj“.

Gospođo Špoljar, i vi i vaše dijete iz epruvete, kao i ja, bili smo embrij, Božji dar. Vaše je dijete, kao i ja, i moja djeca, imalo sreću da ima i mamu i tatu. Zato, ostavite ideologiju na stranu, i u ime naravnih i Božjih zakona, Stvoritelja koji je stvorio Adama i Evu, a ne dva Adama ili dvije Eve, i u ime razuma na koji se pozivate, razmisli-te i raspitajte se malo tko je stvarni autor protunaravnog prijedloga Zakona za veliki biznis. Evo vam i odgovora: Farmaceutska industrija!

172

RASTU SAMO CIJENEKampanju protiv kolektivnih ugovora u državnim

tvrtkama i javnim službama prvi je započeo, kako mu i priliči „Th e Special One“. Tako su sindikalisti prozvali pr-vog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića, koji je uvi-jek prvi na potezu kad treba provoditi nepopularne mje-re. Pokazao se uistinu kao specijalist za uvlačenje ruku duboko u naše džepove, prvi je kad treba izgaditi sve od bivše vlasti do sindikata i radnika, jer su po njemu svi kri-vi za ovakvo stanje, pa i za rast PDV-a, plina, struje, cesta-rina... svega što su nemilice podizali od kada su na vlasti.

Taj bahati „Th e Special One“, nedavno je sam sebe opet izabrao za predsjednika HNS-a. Tom je prigodom poručio da su samo on i njegovi kadrovi bogom dani, a investicijski projekti tek što nisu preplavili Lijepu našu uzduž i poprijeko. I onda su, umjesto jednog dotadaš-njeg člana Uprave u Plinacrou, zaposlili ni manje ni više nego njih petoricu... To je na konferenciji za novinare Nezavisnih hrvatskih sindikata prije par dana otkrio predsjednik sindikata Ine i naft noga gospodarstva Božo Mikuš. Istaknuo je kako povećanje mase za plaće u Pli-nacrou u prvom kvartalu za 2,2 milijuna kuna nema veze s povećanjem plaća zaposlenima ili poskupljenjem plina, već se radi o sredstvima potrebnim za isplatu ot-premnine bivšem direktoru i plaća novoj peteročlanoj Upravi tvrtke.

173

Ovakve dubioze prate i ostale nadobudne kukuriku kadrove. Jedan od njih, novi direktor „HŽ Vuča vlakova“, Damir Tot, potrudio se kako bi sebi kupio novi skupocjeni automobil, a usput se pohvalio kako je u prva tri mjeseca bio više nego uspješan jer je uspio smanjiti gubitak tvrt-ke na tek dva milijuna kuna minusa. Mediji su prenijeli i informaciju kako je ministar gospodarstva nezadovoljan radom svoga pulena Zlatka Koračevića, koji inače nema pojma o energetici, ali ga je Čačić stavio na čelo HEP-a u skladu s njegovom „ovaj napaćeni narod sada se usrećio jer ima HNS“. Sve zato jer Zlatko samo čeka poteze Vlade. No, izgleda da je čovjek na vrhu Vlade, ni kriv ni dužan odlučio malo preduhitriti Ratka.

Tako se o bolnim rezovima prema radnicima napo-kon par riječi usudio izustiti i premijer Zoran Milanović, koji se nakon NATO summita u Chicagu, gdje ga je, una-toč krizi pratila svita drugih ministara i savjetnika, te jed-na cura s naočalama, valjda glasnogovornica, preko noći obreo u Bruxellesu na neformalnom summitu EU-a. Za-hvaljujući potonjoj, koja je Zokija gotovo otrgnula od mi-krofona i kamera, uspjeli smo čuti i što naš vrli premijer uskoro namjerava učiniti. Milanović je naciji iz središta Europske unije poručio kako je njegova Vlada sačuvala sva radna mjesta u javnim i državnim tvrtkama kao i ra-zinu plaća, ali želi ostalo rezati.

„Ona prava koja su povrh toga, dakle dodaci, bo-žićnice, regresi i tako dalje, sve su to uspomene iz nekih ljepših vremena. Bitno je raditi, bitno je primati plaću i to je to. Ja bih bio najsretniji da svima mogu dati dvije tisu-će eura plaću. Ali to je nemoguće. Grčki su umirovljenici imali veće mirovine nego u Austriji i sada to predstavlja problem“, mudroslovio je hrvatski premijer.

174

Zanimljivo, kako se svi sada pozivaju na grčki sce-narij. Slično govori i ministar Mirando Mrsić, zadužen za slamanje otpora, koji sindikatima prijeti, ukoliko ne pristanu na rezove, Vlada će otkazati kolektivne ugovore. Prije nešto više od godinu dana, dok su bili u oporbi, jav-no su, predvođeni Milanovićem, potpisivali sindikalnu peticiju i izjavljivali kako su kolektivni ugovori svetinja.

„Ovdje se radi o klasičnom političkom pritisku i stvaranju negativne klime u javnosti prema zaposlenici-ma javnih službi, kao da su oni krivi što cijene energenata i komunalnih usluga rastu ili zato što nema gospodarskog rasta u zemlji. Najavom izmjena kolektivnih ugovora pu-tem kojih bi se smanjivala materijalna prava radnika dira se u radničku svetinju i mi to nećemo dozvoliti“, poručio je vladajućima Krešimir Sever, predsjednik NHS-a.

Dodao je Sever kako ekipa iz Banskih dvora, nakon što satre prava u javnom sektoru, otvara vrata da se isto nastavi i u privatnom sektoru. Dodaci koje Vlada želi re-zati u javnom sektoru ukupno iznose oko 800 milijuna kuna. Puno više koštaju otpremnine uspješnim direktori-ma, kao što je bio Robert Jukić u Hrvatskoj pošti, te plaća-nje nagomilanih novih Čačićevih nesposobnih kadrova. Dok to shvate, proći će im vlak, a narod će im i spontano, bez sindikata izaći na ulice.

Ne čudi stoga, što je „Th e Special One“ posljednjih dana sve nervozniji, pa je neki dan u Ivanić Gradu pred RTL kamerama sočno opsovao Boga.

Bože čuvaj Hrvatsku, od rata, nevolje, gladi i ovakvih vladara.

175

SPLIT SE NE DA RASCIJEPITIRazličite obitelji - jednaka prava. Tako nekako gla-

si slogan splitske pederske parade koja je prošle godine neslavno završila uz salvu uvreda, zvižduka, bengalki, ka-menja..., dok ovogodišnja još nije ni počela, a već je da-nima kamen spoticanja u hrvatskoj javnosti. I prije nego što je lanjski pride uopće krenuo, imao je golemu potporu lijevog političkog spektra s dr. Ivom Josipovićem na čelu, koji je organizatore primao u svojim dvorima na Pantov-čaku, a bogme ih je i posjetio u prostorijama „Domina“ u Bosanskoj ulici u Splitu.

Tamo mu je jedna od protagonistica manifestacije jasno dala do znanja kakve su njihove namjere. „Možemo ići u Rijeku, gdje će nam aplaudirati, ali mi želimo baš u Split, gdje nas ne vole“, slušao je hrvatski predsjednik argumente LGBT-ovaca i njihovih pristaša koji su se po-tom i na vlastitoj koži uvjerili koliko ih u dalmatinskoj metropoli „vole“ i nestrpljivo iščekuju da se opet pojave s duginim bojama na ulicama najlipšega grada na svitu.

Kako bi proveli svoje namjere, ove godine krenula je još žešća kampanja zauzimanja za tobožnja prava seksu-alno ugroženih građana Splita, koje bi se moglo nabrojiti na prste dviju ruku. Toliko ih je, naime, lani paradiralo splitskim ulicama, jer svi ostali koji su se našli unutar po-licijskog kordona bili su tamo po nekom korporativnom, ulizivačkom ili partijskom zadatku. Tako je i najveća

176

žrtva lanjske povorke, kojoj su potekle dvije, tri kapi krvi, par mjeseci nakon ponosnog „mučeništva“ postavljena za voditelja poslijediplomskog doktorskog sveučilišnog studija humanističkih znanosti. Lani se hvalio kako je na paradi bio i njegov sin koji je s curom iz Zagreba došao na Pride, organizirano, autobusom. I nisu bili jedini, ci-jela je svita paradera uvezena sa svih strana u grad pod Marjanom, a isto se priprema i za ovu godinu, pa na Rivu planiraju i Srbi i Crnogorci i tko zna tko sve ne, da pa-rafraziramo poznatu komunističku parolu: „Pederi svih zemalja, ujedinite se!“

No, prije svega, kakva to prava za sebe traže gay ak-tivisti. Nitko im, zbog toga što razvijaju i njeguju svo-je homoseksualne i slične sklonosti, ne osporava pravo na rad, školovanje, prosvjede, zdravsteno, mirovinsko... Ukratko, sva prava za koje se mukom muče i bore i hete-roseksualni građani Lijepe naše. Ali, oni bi htjeli i nešto više, zato i ove godine nastupaju pod egidom: „Različite obitelji - jednaka prava“. Unatoč tome što im je u Hrvat-skoj zakonom o istospolnim zajednicama omogućeno da skroz normalno upražnjavaju svoje seksualne i ine po-trebe, oni žele, protivno svim pozitivnim propisima, za svoje veze status obitelji.

Tako u proglasu s konca svibnja poručuju: „Zauzmi-mo Rivu i Trg bana Jelačića!“ Pa dodaju: „Bauk pederlu-ka kruži čitavom Hrvatskom: danas Zagreb i Split, sutra Osijek, Rijeka, Zadar... Nikad ništa više neće biti isto. Ni-kakva religijska, stranačka ili takozvana obiteljska tradi-cija ne može zaustaviti promjenu.“ Dakle, njima ništa ne znači ni Opća deklaracija o pravima čovjeka koju su Uje-dinjeni narodi proglasili 10. prosinca 1948. U točki 16. te glasovite povelje jasno se ističe: „Punoljetni muškarci i

177

žene, bez ikakvih ograničenja u pogledu rase, državljan-stva ili vjere, imaju pravo sklopiti brak i osnovati obitelj... Obitelj je prirodna i osnovna ćelija društva i ima pravo na zaštitu društva i države.“

Isto tako, LGBT osobe ne žele čuti ni za presude Eu-ropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, koji se od lipnja 2010. u dva navrata (posljedni put u ožujku ove godine) odbio prikloniti mišljenju da osobe istog spola imaju pravo na brak ili na posvajanje djeteta jednako kao i osobe različitog spola.

No, ako oni ne žele čuti što presuđuju mjerodavne institucije, ipak, morat će se prije ili kasnije susresti s onim što misli većina stanovništva u Splitu, odnosno, nije daleko ni referendum na kojem će Splićani odlučivati žele li baš ovakvu paradu u svom gradu i to baš trasom kojom se LGBT-ovci na silu guraju.

Na djelu je očigledna „poganska revolucija“ koju propagiraju gospodari kaosa želeći u neredu stvarati novi svjetski poredak. U tome ih zdušno pomažu uglavnom lijeve političke snage i ostrašćena piskarala koja ne biraju riječi kad gaze po onima koji drukčije misle. Dapače, oni siju govor mržnje protiv svega što ima ikakve veze s na-ravnim zakonom, Dekalogom i tradicijom, osobito isti-nom evanđelja koje oslobađa.

U skladu s Isusovim naukom, pozivam na kraju sve koji se ne slažu sa splitskim gay prideom: pustite one koji su zavedeni i ne znaju što čine, neka idu u miru, i suzdržite se od bilo kakvog oblika nasilja. I budite si-gurni, nisu uspjeli niti ove godine: bauk pederluka neće rascijepiti Split!

178

U POLITICI IMA I KOMUNIŠTA

Postizborna preslagivanja u dvjema najjačim hr-vatskim političkim strankama, nakon demokratskih procesa provedenih proteklih mjeseci, privode se kraju. Posljedice izbora trenutačno na svojim leđima najviše osjećaju dvije žene, i to bivša premijerka Jadranka Kosor u HDZ-u te donedavna ministrica okoliša Mirela Holy u SDP-u. Prvoj društvo čini stranački doajen Vladimir Šeks, a drugoj bi se u skoro vrijeme mogao pridružiti i muški kolega koji se poput nje nije uspio plasirati u predsjedništvo stranke, pogodio je kao i više puta - u ni-šta, moglo bi se reći tipični komuništa.

Isto tako, nedavni izbori u HDZ-u i u SDP-u poka-zuju da se i nakon pada i razilaženja u vlastitim redo-vima, relativno brzo može dogoditi povratak otpisanih. Pravi primjer za to je Zlatko Komadina, kojeg je pred-sjednik Vlade makao s ministarskog mjesta, a on ostao na poziciji potpredsjednika SDP-a.

Slučaj, pak, Tomislava Karamarka koji se nakon de-setak godina vratio u stranku koju je osnivao i suvereno pobijedio u dugoj utrci za predsjednika HDZ-a, potvr-đuju kako je u politici jako bitan „timing“, kako je govo-rio i pokojni Ivica Račan, ali isto tako i pragmatičnost, odnosno, pogađanje bila birača koji u određenom tre-nutku žele prije svega samo promjene.

179

Svaka stranka koja izgubi osobito parlamentarne iz-bore gubi i mnogobrojne sinekure i privilegije, a osobito onu imperijalnu moć o kojoj je svojim SDP-ovcima govo-rio njihov lider Zoran Milanović, koji već sada na svojoj koži osjeća kako stalna u politici samo mijena jest. Nai-me, iako je bio jedini kandidat za predsjednika, jer svi se klanjaju šefu dok je na vrhu, kad su izaslanici SDP-a birali ostatak vodstva stranke, rezultati su pokazali da Zoki više i te kako nije suvereni vladar hrvatskih socijaldemokrata. Za vratom mu pušu zagrebački ljudi predvođeni Rajkom Ostojićem i Davorom Bernardićem.

Ustvari, čini se da sve više unutar SDP-a prevladava nezadovoljstvo što Milanović tako olako smjenjuje njiho-ve ministre, a nema petlje obračunati se s glavnim nega-tivcem u Vladi, Radimirom Čačićem. Sve miriše na to da je Ratkovo maslo to što je Holy zbog jednog nepromišlje-nog e-maila, upućenog prije više od tri mjeseca, mora-la napustiti ministarsku fotelju. Bez obzira na ogromnu količinu nepotizma koju je „zelena“ ministrica iskazala u dopisu predsjedniku Uprave HŽ Holdinga Reneu Valči-ću, u kojem se zalaže da se od otkaza u HŽ-u spasi jedna tajnica, i to žena Gorana Mazije, člana Savjeta za zaštitu okoliša SDP-a, sve to dobija drugu dimenziju kad se zna da je Holy samo dan, dva prije nego je e-mail procurio na HRT-u donijela odluku da se stopira izgradnja hidroelek-trane Ombla. To je bio okidač za njezinu smjenu. Čačić je javno poručio da je dosta vrtića oko Omble, a kad se javio upravo Mazija kako je on autor zelene studije zbog koje je Holy rekla NE Ombli, Čačić je to ismijao: budući da je studija besplatna, tu nešto smrdi.

Smrdljivo bi moglo biti još neko vrijeme, jer ni Ča-čiću neće vječno trajati sudski proces u Mađarskoj gdje

180

se našao na optuženičkoj klupi zbog toga što je usmrtio dvoje ljudi u prometnoj nesreći. U međuvremenu, Ma-đari su mu, iako on to nije niti tražio, poručili kako ga ne štiti nikakav imunitet. I onda, ako pravorijek bude po pravdi, mogao bi se premijer riješiti velikog utega od ko-jega smo se do sada naslušali ogromnih obećanja, a malo se od toga ostvarilo, bolje rečeno, ništa.

A ekonomska kriza stišće i nervoza u Banskim dvo-rima postaje opipljiva. Investicija nigdje na vidiku, a fa-mozna HE Ombla povezana je s izgradnjom stotina vila i apartmana s golfom na padinama Srđa, koju guraju bri-tanski tajkuni. Zbog njihovih užitaka, što košta našu vlast uništavati fl oru i faunu na Ombli, nije u pitanju ni to što bi buduće brane izazvale prelijevanje vode i ugrožavanje petnaestak tisuća stanovnika okolnih naselja, došlo bi do stvaranja klizišta i odrona, a cijeli je kraj od davnina po-znat i kao pogodan za potrese.

Izgleda da je Vlada, za koju su neki komentatori već napisali da zna jedino smjenjivati, i da vodi promašenu neoliberalnu gospodarsku politiku, izgubila busolu, a nisu na tronu niti pola godine. Stvar bi donekle mogla popraviti bolja turistička sezona. U protivnom, ne čudi što Milanović već sada najavljuje kako je spreman politič-ki platiti cijenu reformi. Kud prije, Zorane?!

181

MISA NIJE PRIVATNA STVARNe zna više čovjek što je bolje: kad premijer Zoran Mi-

lanović šuti, ili kad progovori. Naučio nas je prvih stotinjak dana da ga nema u medijima, odbio se pojavljivati čak i u već tradicionalnim programima kao što je primjerice bila radijska emisija: Kako vlada Vlada? Izgledalo je kao da šef SDP-a toliko radi da nema ni za što drugo vremena, a ka-moli za javno predstavljanje dosega Vlade kojoj predsjeda.

S jedne strane to je bilo i razumljivo, jer su iz početka na tapetu u Banskim dvorima bile sve odreda nepopular-ne mjere, pa je premijer zacijelo i svjesno prepustio da se za sva moguća poskupljenja i udar na standard građana u prvi plan isprse stari lisci i ministri iz Račanova vremena, Čačić i Linić. No, vrag je ubrzo odnio šalu, i prije nego su se i najokorjeliji optimisti (ili pesimisti, kako vam drago) mogli nadati, Kukuriku koaliciji je dramatično pao rej-ting. Da su danas izbori, glatko bi izgubili.

Uslijedio je potom Milanovićev obrat. Svoj je kabi-net počeo koristiti kao mjesto na koje hodočaste novinari privatnih TV postaja, i odatle svako malo glanca stanje stvari koje je tako brzo izmaklo kontroli. Pripremio se i fi lmić koji je trebao uvjeriti naciju da pod ovom Vladom živimo nikad bolje, samo toga nismo dovoljno svjesni, pa, eto, zato postoji i cijela svita novozaposlene radne snage zadužene za Facebook i Twitter veličanje lika i djela pre-mijera i ministara.

182

Svim tim upregnućima usprkos, ipak, nikako da Zo-ran shvati da je on tamo gdje jest zato da bi služio narodu, pa i onda kad mu je nekakav protokol dosadan, ili kad nema vremena primjerice za sindikate, a ima za ladanje u prijateljevoj vili na Hvaru.

I onda je prije par dana pokušao braniti neobranji-vo, konkretno prvog potpredsjednika Vlade, grubo se u jednom televizijskom dnevniku miješajući u neovisnost sudstva, i to mađarskog. A njegov nedolazak na misu za domovinu spada u antologiju političke gluposti.

Još gore su zazvučala nemušta pojašnjenja koja su uslijedila nakon što je razotkriveno kako u crkvi svetog Marka, par koraka preko puta sjedišta Vlade, zjapi pra-zna sjedalica na kojoj je trebao sjediti premijer ili netko od njegovih izaslanika koje je uzalud pogledom tražio gornjogradski župnik pozdravljajući na početku mise za domovinu uzvanike. Među njima, uredno su se odazvali i sudjelovali na misi hrvatski predsjednik Ivo Josipović i Josip Leko, prvi potpredsjednik Sabora.

„Nisam vjernik i ne idem na mise koje se održavaju o državnim blagdanima jer ne želim da se one pretvore u protokol. Misa je privatna stvar. Ja na nju idem kao pre-mijer na katolički i pravoslavni Božić, i to ću i dalje činiti“, poručio je predsjednik hrvatske Vlade.

I tu se do kraja zapetljao. Ako je misa privatna stvar, koga to zanima kad on kao premijer ide na nju. Božić je prije svega obiteljski blagdan i nitko od njega i drugih nevjernika u Vladi uopće i ne očekuje da se radi reda pojavljuje na svetkovini koja raduje srca svih onih koji u Boga vjeruju.

Međutim, premijer bi morao znati da je misa za do-movinu za njega - i sve one koji su od naroda izabrani

183

da obnašaju vlast i imaju taj privilegij da budu na čelu države koju čine najvećom većinom građani vjernici - na svoj način pitanje poštovanja prema službi koja mu je povjerena.

Da nije bilo žrtve hrvatskih branitelja koji su nam izvojevali slobodu, ne bi se onda ni Milanović ni ijedan drugi ministar ove Kukuriku koalicije kočoperio u svo-jim kabinetima, niti vozao u skupim klimatiziranim li-muzinama. A prije svega za one koji su položili svoj život za domovinu služi se na Dan državnosti svečana misa u crkvi svetog Marka koja ni u kojem slučaju nije privatna stvar niti pitanje samo protokola, već je sudjelovanje na njoj i čast i obveza.

Da ima to na umu, onda premijer nikako sebi ne bi smio dopustiti da izbjegava odlazak baš na misu za domo-vinu na koju mora otići, a na niti jednu drugu ne mora.

Inače, svaka je sveta misa vjernicima vrhunac litur-gije i u teološkom smislu posadašnjenje Kristove smrti na križu kojom je otkupio cijeli svijet do konca vremena kad će doći drugi put u slavi. Dakle, i s tog aspekta Milanović je daleko od istine - misa nije privatna stvar, no to mu ne treba uzimati za zlo, jer se od jednog premijera ne očekuje da bude i teološki potkovan. Ne očekujemo od njega ni vrhunsko znanje ekonomije, no mudrosti mu, svakako, ne bi trebalo nedostajati.

184

JAD I BIJEDA CIVILNIH UDRUGAČačić, Čačić, Čačić... Eto, spomenuo sam ga od gu-

šta tri puta. I neću nikad više. Ne zato što me strah jer je zaprijetio svima koji budu spominjali njegovo ime i nesreću u Mađarskoj gdje je ubio dvoje ljudi, da će imati posla s njime kad ono što mu je presuđeno bude pravo-moćno. Ne ni zato što su mu neki kobajagi ugledni ko-lumnisti i romanopisci počeli zbog vizionarstva živome podizati spomenike.

Nego prije svega zbog toga što Zorana Milanovića mota oko malog prsta a da ovaj toga ili nije svjestan ili je toliko lucidan političar da prvom potpredsjedniku sve daje u ruke, od sudbine SDP-ovih ministara u Vladi i oko nje, do vodećih mjesta u državnim i javnim podu-zećima, tako da kad sve propadne ima na kraju na koga svaliti krivnju. Ipak, najveći mu je biser, po svemu su-deći prepuštanje „narodnjacima“ „igračke“ zvane HRT, i bojim se da time nominalni premijer pokazuje da nije dorastao zadatku.

Kako, naime, protumačiti olako pristajanje da se novi Zakon o HRT-u stvara u radionici HNS-ove ministrice kulture Andreje Zlatar Violić, što se jasno moglo iščitati iz premijerovih riječi kad je poslao prijedlog izmjena zako-na u saborsku proceduru s porukom kako „nema namje-ru uređivati informativni program HRT-a.“ Netko drugi, očigledno ima. Tko je to, saznat ćemo uskoro.

185

Navedena ministrica se, inače ovih dana znojila u Saboru da bi oporbenim zastupnicima objasnila kako ona nije lagala kad je obmanula javnost i rekla da ima zeleno svjetlo Europske komisije te kako je nacrt Zakona o HRT-u u skladu s njihovim primjedbama.

Međutim, to što je Zlatarica obznanila na sjednici Od-bora za medije nije istina. Komisija je u posljednje vrije-me u dva navrata komentirala izmjene i dopune Zakona o Hrvatskoj radio televiziji. Prvi put je istaknula kako je ne-davni zakon usvojen međustranačkim konsenzusom 2010. godine bio bolji, osobito glede procedure imenovanja rav-natelja na Prisavlju. Potom je, nakon što je ministrica kul-ture tek djelomično uvažila komentare iz njihovog prvog dopisa, Alexandra Cas Granje potpisala i drugi dokument s popratnim komentarima u kojima se ističe kako Uprava EK za Opće proširenje primjećuje „da naši prethodni ko-mentari koji se odnose na potrebu za kvalifi ciranu većinu prilikom procedura oko imenovanja tijela HRT-a nisu pot-puno uzeti u obzir“. Kad se pročita u nastavku šire obrazlo-ženje rečene teze, onda stvari postaju još jasnije.

„Napominjemo da umjesto kvalifi cirane većine gla-sova (postojeći zakon predviđa dvotrećinsku većinu), na-crt Zakona uvodi apsolutnu većinu glasova u parlamentu (preko 50 posto svih zastupnika)... Dvotrećinska bi većina uvela snažniju garanciju za izbjegavanje uplitanja politike u proces imenovanja tijela HRT-a“, poručuju Banskim dvorima iz Bruxellesa.

Ovdje treba napomenuti da još šesnaest zemalja Eu-ropske unije nije ratifi ciralo hrvatski pristupni ugovor i da nam prate svaki potez.

„Izmjene Zakona o HRT-u u obliku u kakvom će proći u Saboru nisu ništa doli posljednji čavao u lijes

186

javnog RTV servisa“, kazao je neki dan Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a na okruglom stolu koji je u Hrvatskom novinarskom društvu organiziran na temu spornog zakona.

Zanimljivo je kako je odaziv na skup bio jako loš, tako da je Paolo Sfeci iz Hrvatske glazbene unije tijekom rasprave konstatirao kako su „civilne udruge u Hrvatskoj jad i bijeda i njihov nedolazak na ovaj okrugli stol u pot-punosti im je derogirao ugled“. Sfeci je još dodao „da je Zakon o HRT-u u obliku u kakvom ga sada predlaže SDP pokušao progurati HDZ, ovdje bi sada bilo tisuću ljudi, a ispred zgrade još njih deset tisuća“.

Čičak je ustvrdio kako su svi na vrijeme pozvani, a ono što posebno bode oči, je činjenica da se nije pojavio ni Zdenko Duka, predsjednik HND-a.

Prema Čičkovom mišljenju, izmjene Zakona vraćaju nas na početak ovog stoljeća i tzv. Vujićev zakon o jav-noj televiziji. „Spremni smo zbog jedne šnicle ubiti kra-vu“, slikovito je situaciju prikazao predsjednik HHO-a, uz pojašnjenje da se sve radi kako bi na HRT došli „naši“. I to je od stvaranja hrvatske države, 11 izmjena, dopuna ili donošenje novog Zakona o HRT-u.

Pitanje je samo, koji su to naši? Prema onome kako se stvari odvijaju, čini mi se da su bliži oltaru u „kate-drali duha“, kadrovi iz HNS-a. Neka vas, stoga ne čudi, što u ovom mandatu, Sabora nije vidio bivši ministar Antun Vujić.

187

NEPODNOŠLJIVO GLAVINJANJEO stanju u državi vrlo dobro „progovara“ fotostri-

pom karikaturist Siniša Marekovich na webcaff e.hr, koji manje-više uvijek duhovitim slikama i riječima zorno prikazuje što nam se događa. Zadnji takav prilog koji sam vidio u prošlu srijedu nosi naslov taman: „Stanje“, a uz fot-ku premijera Zorana Milanovića ide i podnaslov: „Kako nastaju izvještaji za medije...“ Kad idete dalje, naiđete na ukupno četiri fotografi je. Na prvoj, ministar fi nancija Slavko Linić zaustavlja premijera i govori mu: „Zoki, nije šala... Stanje u državi je izvanredno...“ Zoran ga ozbiljno pita: „Jesi siguran?“, a Slavko će odlučno: „Jesam.“

Priča se nastavlja drugom slikom i premijerovim mozganjem, uz stisnute usnice i kolutanje očima, te zna-kovito: „Hm...“ Potom na trećoj slici eto Milanovića na presici u prostorijama Vlade. Novinari se ne vide, ali je pitanje jednog od njih: „Gospodine Milanoviću, hoćete reći da je stanje u državi odlično??“

On mu odgovara: „Ma što odlično... izvanredno! Po-tvrdio Linić...“ Na četvrtoj slici nema teksta, tek fotografi -ja ministra Linića koji se drži za glavu.

Da stanje nije ozbiljno, čovjek bi se mogao do suza nasmijati Marekovichevu komnetaru. Sad, što je, tu je, svakako više od svega sve nas tjera na plač i jad ova gotovo nepodnošljiva lakoća glavinjanja kojom je izložena Hrvat-

188

ska od kada su prije šest mjeseci Banske dvore zaposjeli Milanović i koalicijski partneri koji sami sebe predstavlja-ju kao Kukuriku koaliciju.

Čini mi se da njima pijetlovi još nisu zakukurikali i nekako sneni izgledaju kao da se uopće nisu ni probudili iz oporbenog stanja i shvatili da im je u ruke dopala vlast u državi, i kako se od njih očekuje odgovornost u služenju narodu i općem dobru. Zauzvrat, dobili smo uglavnom nekompetentnu ekipu u kojoj svatko na svome mjestu pokazuje samo ogromnu količinu neznanja i klijenteliz-ma, i da bi možda već sada trebali ozbiljno razmisliti kako spasiti što se spasiti dade, pa dogodine uz lokalne izbore provesti istovremeno i parlamentarne. Manje bi koštalo!

Naime, to je i sam premijer ovih dana obznanio svojim pulenima iz SDP-a kad ih je uvjeravao da bi razlaz s HNS-om značio i izvanredne izbore. Dakle, u Lijepoj našoj sve se može označiti kao izvanredno, bez obzira kako tko na to gleda, ali, kad se realno sagleda stanje, onda je bolje da ovo što sada imamo na čelu države ne traje baš tako dugo kako bi htjeli oni koji su - zahvaljujući prije svega umočenosti bivšeg vrha HDZ-a u aferu Fimi-Media i ine nepodopštine - dobili pregršt nezasluženih mandata kojima nameću svoj odnarođeni svjetonazor i truli neoliberalni kapitalizam koji će na kraju i njih, a nažalost i nas, skupo stajati.

Elem, kako god bilo, Slavko Linić jedan je od rijet-kih ministara u Kukuriku Vladi koji zna kako stvari stoje i kako se radi posao. Još prije nego su zavladali Hrvat-skom, s pravom je, izgleda, gotovo vidovito kazao da je Milanović trebao odstupiti s čela SDP-a kad je postao premijer. Da se razumijemo, to uopće nije uobičajena praksa, no, po svemu sudeći, Linić je dobro procijenio mogućnosti i sposobnosti svoga lidera. Koji, kako je neg-

189

dje netko napisao, prije negoli je zasjeo na mjesto pred-sjednika SDP-a, nikada nije vodio nijedan temeljni ogra-nak stranke, a kamoli nešto više.

Uz to, imati na vrhu države čovjeka koji se u neko-liko mandata u Saboru rijetko pojavljivao u zastupnič-koj klupi, a kamoli nešto suvislo progovorio, osim kad je trebalo udariti protiv HDZ-a (ista priča kad si na vlasti ne pije dugo vodu, nisu uvijek samo bivši krivi), te sa strepnjom gledati kako se uči najodgovornijem poslu u ovoj zemlji, tepajući mu kako svakog dana u svakom po-gledu sve više napreduje, rabota je koja opasno priziva izvanredno stanje.

Nije, naravno, ministar fi nancija na to mislio kad je rekao da je u zemlji izvanredno stanje, a iduće godine moglo bi biti još mnogo teže. On je svjestan da nema ništa od obećanja, vanjski dug je velik i iz godine u godi-nu dolazi na naplatu s ogromnim kamatama, investicija nigdje na vidiku, od građana se već isisalo gotovo sve što se dalo, za oporezivanje imovine treba još godinama sređivati vlasničke knjige...

U vezi s potonjim, zacijelo niste ni primijetili vijest kako je ministar Linić nedavno angažirao konzultante MMF-a i Svjetske banke da mu pomognu skrojiti porez na imovinu. Dakle, oni su već unutra, samo što mi toga ni-smo ni svjesni. Pa onda stvari treba dodatno katastrofi čno i bolno prikazati. I eto nam scenarija po kojem su radili prije desetak godina, kad su nam također na vrat navalili taj famozni MMF.

Oni, bez njih, očigledno ne znaju vladati. Linić je toga svjestan, prizivao ih je i prije izbora, pa ga je tada Milanović poklopio. Sada, Zoki, šuti. I bolje mu je, jer kad progovori, sve je izvanredno. Osobito stanje!

190

NE ZNAJU ŠTO ČINENovinar Darko Pavičić, dobro je naslovio svoju ko-

lumnu „Dopisništvo Kaptol“ s početka srpnja: „Presta-nite nabrijavati odnose s Crkvom“. S pravom primjećuje kako kukuriku vlast svakim danom sve više i više zateže svoj svjetonazorski kaiš i isključuje iz vidokruga obične, male ljude koji vole kad su na vlasti političari slični nji-ma, koji, barem na izvana drže do vjere i tradicije, kao što to i sami vjernici nastoje činiti u svakodnevnom životu.

Kad se dogodi da se razočaraju u nazovimo ih nji-hove, jedino što je malom Hrvatu preostalo je apstinirati na izborima što su i učinili lani, otprilike onako kako se to dogodilo 2000. godine kad je ljevica prvi put osvojila vlast u Hrvatskoj. Za razliku od zadnjih izbora gdje je sve bilo jasno puno ranije, osobito kad je mjesec, dva prije glasovanja zbog afere Fimi-Media podignuta optužnica protiv HDZ-a, ondašnja peterokraka koalicija na čelu s Ivicom Račanom, do pred samo odvijanje izbora 3. siječ-nja nije bila sigurna u svoju pobjedu. Vjetar u leđa dala im je onda glasovita Božićna poruka zagrebačkog nadbi-skupa Josipa Bozanića, koji je, citirajući riječi tadašnjeg pape Ivana Pavla II. progovorio o tzv. grijehu struktura. Ljevičari su si onda jedan drugome čestitavali, ali ne Bo-žić, već su glasno nazdravljali: Sretan ti Bozanić!

Međutim, nije prošlo dugo i odbacili su Budišu. Po-tom su sljednici nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske

191

pokazali pravo lice i u odnosu prema Crkvi u Hrvata. Uki-nuli, su primjerice porodiljne naknade, loše su se odnosi-li prema braniteljima, dopustili su Haagu direktan upliv u oslobodilačke akcije Domovinskog rata, HDZ im je na velikim protestnim skupovima puhao za vratom. Nije im bilo lako...

Mogu, na jedan način zahvaliti i Svetom Ocu, danas blaženom Karolu Wojtyli, što je on za svoje stoto apo-stolsko putovanje odabrao baš Lijepu našu, jer je to, te 2003. značilo još jedno zbijanje snaga oko zajedničkog interesa, ostanka na vlasti.

Bilo je to u lipnju, no dalje od jeseni te iste godine nisu mogli izdržati. Ali su se zadržali u Banskim dvorima gotovo pune tri godine. I nisu nikada, kao što to sada čine ovi kukurikavci, toliko teturali u mnogim sferama, a jedna od najvidljivijih, krivo impostirana relacija, je ona prema Kaptolu.

Da ne zna što čini, Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, pokazao je već prije godinu dana kada je javno poručio da neće ići u zagrebački HNK, gdje je kao ta-dašnji saborski zastupnik i jedan od lidera oporbe bio pozvan na susret s papom Benediktom XVI. Na kraju se, kad mu je valjda netko rekao kako glupo postupa, ipak stigao pokazati u jednoj od loža, da popravi što se popraviti dade.

Da ne bude nikakve zabune, Milanović se u stvari ponaša onako kako on misli i za to vladanje ima podršku svojih istomišljenika koji će mu uvijek dati glas na izbori-ma. Pitanje je samo hoće li mu to ikad više biti dovoljno. Jer glasači desnice koji su apstinirali lani i prije desetak godina, sada bjelodano vide što su učinili i tko im kroji zakone i nameće bezbožnu ideologiju.

192

Kukurikavci ne žele ići na misu za domovinu, od ci-jele Vlade tek dvije, tri časne iznimke su viđene u crkvi svetog Marka, nasuprot Banskih dvora. Jedan od njih je i splitski kadar, Evelin Tonković, zamjenik ministra poli-cije, tek toliko da se zna.

Odbacuju blagoslove svećenika prilikom svečanih protokola, sudjeluju masovno na gay paradama, poručuju da vjeronauku nije mjesto u školi, naglas negoduju protiv izdvajanja dvjestotinjak milijuna iz proračuna koji služe Crkvi za njezino pastoralno, kulturno, odgojno i karita-tivno djelovanje, a istovremeno ništa ne govore dok mili-jarda i pol kuna godišnje ide u džepove famoznih civilnih udruga, donose gnusne zakone kojima se poigravaju sa životima tisuća i tisuća embrija zamrzavajući ih i prepu-štajući neizvjesnoj sudbini sve kako bi i neke sufražetki-nje (poštujem neplodne bračne parove koji se trude kako bi dobili željeno dijete) mogle same sebe oploditi i tako uskratiti djetetu pravo na barem zakonitog oca, ako ne i na ljubav koju mu može dati onaj biološki, kakav god on bio. Žestoko se protiv potonjeg zakona obrušio i novoi-menovani vatikanski nuncij u Hrvatskoj, nadbiskup Ale-ssandro D’Errico, koji je ovih dana predao vjerodajnice.

Dugo bi nas odvelo nabrajanje svega što smo od Kukuriku koalicije, barem na ovom planu doživjeli, od kada su tek nekoliko mjeseci u VRH-u. Zanimljivo je i to, kako od preuzimanja vlasti nisu imali niti jedan služ-beni sastanak s vodećim ljudima Crkve u Hrvata. To-bože se Milanović nalazi u tajnosti i srdačno razgovara s kardinalom Bozanićem. Moš’ mislit. Možda da mu i povjerujemo.

193

PLJUSKA PREMIJERU

Premijer Zoran Milanović sve je usamljeniji, i to ne samo fi gurativno nego i stvarno. Na stranu što je ovih dana sam u kući, jer je u ljetnom izdanju s trikvartama i sportskom majicom ispratio svoje u Bakarićevu vilu na Hvaru, pa se vratio u Zagreb da još malo kadrovira i do-nosi odluke od kojih sve u državi boli glava, nego su mu i ponajbolji prijatelji počeli okretati leđa.

Naime, još je donedavno, točnije na tijelovski ne-radni dan, lider SDP-a i nesretne Kukuriku koalicije na Hvar išao k intimusu Emilu Tedeschiju. Tamo je očito pala partija karata, pa je na mjesto guvernera HNB-a Željka Rohatinskog na tom istom skupu isplivao Boris Vujčić. Ako i nisu tada zaplivali, zacijelo se tom zgodom ponešto i lovilo, moguće se tražilo i rješenje za posrnu-lo gospodarstvo, svakako, idila je izgledala neraskidiva, osobito kad se zna da premijer namjerava ukinuti pra-znik na Tijelovo; nikad više takve prigode.

Nisu ni puna dva mjeseca prošla, a Tedeschi u ve-likom razgovoru u „Globusu“ otvara novinaru dušu i objavljuje cijeloj Hrvatskoj: „Milanovićev tim nije se dobro pripremio za vlast. Očekivao sam više od ove Vla-de, počevši od premijera pa nadalje. Ako me pitate je li mogla postići bolje rezultate u ovih sedam mjeseci, moj je odgovor - DA!“

194

Veće pljuske od ove Milanović nije mogao dobiti, i to baš kada mu se cijeli kabinet sprema na GO. Mislim, ne na odlazak, kako bismo ovu skraćenicu doslovno preveli s engleskoga, kojim se premijer rado služi od prve loše odluke, ono kad je uz kiselo sorry otjerao iz Vlade Vla-dimira Ferdeljija, poduzetnika i predsjednika Hrvatskog udruženja menadžera, koji je smijenjen s mjesta pomoć-nika ministra prometa, pomorstva i veza jer se, opet u „Globusu“, usudio kazati da Vlada nema hrabrosti.

I bio je potpuno u pravu. Odmah potom Zoki se ri-ješio i Vladimirova šefa Zlatka Komadine, a pala je i jako „zelena“ Mirela Holy.

Sve nauštrb nezasitnih apetita stranke koja sebe zove „narodnom“, a u biti je skup karijerista i klijentelista s Pr-vim Potpredsjednikom na čelu koji premijera Milanovića ucjenjuje raspadom koalicije koja se ionako već raspada. Radi potvrde navedenoga, ako vam je promaknula vijest iz Dubrovnika, tamošnji su SDP-ovci najavili za lokalne izbore dogodine svoga kandidata za podestata u Gradu, dok će se sadašnji gradonačelnik, HNS-ovac Andro Vla-hušić sa svojom strankom boriti za još jedan mandat. A u glavnom gradu Zagrebu mladi socijaldemokratski lavovi predvođeni Davorom Bernardićem sve se otvorenije su-protstavljaju šefu Milanoviću i ne žele niti čuti za koali-ciju s HNS-om, štoviše, sve se više spominje kako bi rado u brak iz interesa s laburistima Dragutina Lesara, kako bi preoteli stolicu u metropoli Milanu Bandiću. Očigled-no je da Milanović sve teže izlazi nakraj sa zagrebačkom frakcijom u stranci, tako da je svaki njegov budući krivi potez i kadrovski gaf možda i zadnji!

Zoran Milanović na mnoga je ključna mjesta u dr-žavnom i javnom aparatu (p)ostavio svoje prijatelje, koje,

195

što je potpuno ljudski razumljivo, ne da dirati, ali i po cijenu da postižu katastrofalne rezultate, kao što je, pri-mjerice, slučaj Ive Čovića na čelu ZG Holdinga. To, ipak neće još dugo moći piti vodu, i razvidno je kako rat oko te fotelje još nije razriješen te da će približavanjem tre-nutka kad će SDP morati promovirati svoga kandidata za gradonačelnika Zagreba, konačni epilog biti ili Bandić ili Bernardić. Trećeg nema.

Kad su „kukurikavci“ brojili prvih sto dana, napisao sam na ovom istome mjestu da neće izdržati tisuću dana. Bojim se da im je i to cilj koji će teško dosegnuti, a sve će biti jasnije kad prođu lokalni izbori za godinu dana. To bi mogao biti početak kraja. HDZ je na putu oporavka, pa iako za svaku konsolidaciju treba vremena, iz dana u dan Tomislav Karamarko zbija redove i okuplja tim koji će već od ove jeseni krenuti u oštru borbu s Vladom. Bitno je da ne ponovi Milanovićevu pogrešku i bude spreman, kad dođe vrijeme, da među suradnike uključi i stručnja-ke, radi dobra Hrvatske.

Ljevičari kod nas pobjeđuju na izborima uz ogro-mnu medijsku mašineriju i slabosti HDZ-a. Razumijem da Kukuriku koalicija ima dodatnu nesreću, svjetska kri-za nikako da prođe i živimo teže nego ikada dosada, ali od svih reformi oni nasilu provode samo svjetonazorsku. I, da se do kraja razumijemo, zato su krivi, i neka se kaju oni koji su im dali glas, ako imaju morala!

196

RECESIJO, I BOGU SI TEŠKA!

Sve pet! Je, baš tako. Na dan kad pišem ovu kolumnu, u četvrtak 9. kolovoza u „Jutarnjem listu“ je kolega Ratko Bošković, ekonomski analitičar, objavio tekst koji nosi na-slov „Sretan nam peti rođendan velike svjetske recesije“.

Kao datum početka krize uzima se 9. kolovoza 2007., dan kada je najveća francuska banka BNP Paribas obustavila isplate udjela u tri investicijska fonda, jer nije mogla odrediti vrijednost američkim vrijednosnim papi-rima izdanima na temelju slabo osiguranih hipotekarnih stambenih kredita.

I odmah u uvodu Bošković zaključuje kako smo do-čekali nesretnu petoljetku „Velike svjetske recesije“ (za razliku od „Velike svjetske depresije“ 1930-ih godina), a krizi se još ne nazire kraj, barem ne u Europi. Ni naša Hrvatska nije otok u svijetu koji nas okružuje, pa se tako i kod nas kriza produbljuje i kao da nikad neće proći, a s druge strane, kad se osvrnem iza sebe, čini mi se da cijeli život živim u krizi.

O onoj srednjih godina, drugi put. Ali, kad se sje-tim dana mladosti i famoznih par-nepar vožnji auto-mobilom, pa željkovanih izleta preko granice da bismo barem vidjeli banane kako izgledaju, zatim devedesetih i rata koji je obilježio živote svih nas u Lijepoj našoj, do

197

ovih dana kad stižu sve samo crne vijesti i ne sluti ništa na dobro.

Posljednja u nizu ovih je dana informacija po ko-joj je u Hrvatskoj u lipnju ove godine u odnosu na isti mjesec lani, promet od trgovine na malo pao za čak 5,1 posto. To su, istina još uvijek ne i detaljni, podaci koje je objavio Državni zavod za statistiku. Iako je riječ tek o procjeni, brojka je to koja zabrinjava i otvara bezbroj zlogukih najava koje nas čekaju od ove jeseni, pa dalje tko zna dokle i koliko još crno.

Britanski je Guardian u povodu svjetske krize obja-vio listu 25 osoba najodgovornijih za nju. Među njima su političari, guverneri središnjih banaka i, naravno, u naj-većem broju mešetari i bankari s Wall Streeta. Na njoj su i Bill Clinton i George W. Bush.

No, nama malo toga znači što se sad prozivaju i bivši američki predsjednici, ili, što bismo na ovim našim bes-pućima mogli pronaći bar dvojicu, trojicu krivaca, prije svega među političarima, koji su nama zakuvali poparu.

Usprkos svemu, s puno sigurnosti mogu reći da smo dosada čak imali i ponešto sreće koju smo valjda zasluži-li radi svoga dugogodišnjeg trpljenja i nošenja s krizama svih vela u bivšoj i sadašnjoj državi. Recimo, na primjer, onako čisto laički gledano, po meni je dobro što su nas tako dugo zadržavali, ni krive ni dužne, da ne uđemo u klub zvan Europska unija. Da smo tamo ranije bili pri-mljeni, možda bismo proživljavali sudbinu Grčke, Špa-njolske, Italije... kojima zajednička valuta od milja zvana euro, stišće tešku omču oko vrata.

Čitamo što se događa u susjednoj nam Sloveniji. Nekad „Ljubimica Europe je na rubu“, ističe u naslovu

198

njemački dnevnik Süddeutsche Zeitung, navodeći da je teška kriza kao i uvođenje eura oslabilo deželu. U neda-lekoj Srbiji imaju love za plaće i mirovine još za - mjesec dana. Zovu MMF da ih spasi!

Kod nas se MMF čas priziva, da bi mu se odmah potom poručilo neka mu je daleko kuća. Svojedobno ga je na glas dozivao ministar fi nancija Slavko Linić, i to još u predizbornoj kampanji, što je onda zvučalo kao da tražiš vraga. Njegov šef Zoran Milanović, mislim Lini-ćev, to je promptno demantirao. Sad je malo mekši po tom pitanju. MMF-u je izgleda sklon i jedan od drugih potpredsjednika Vlade, Branko Grčić, koji je, inače, pro-fesor ekonomije, ako to niste znali.

Međutim, ministar Linić je, po svemu sudeći a oso-bito po izjavi koju je dao na petu obljetnicu svjetske krize za Hrvatski radio, nakon što je operativno odstranio žučne kamence, na svu sreću, izgleda, promijenio ploču. Sad nas Slavko tješi kako i nije sve tako crno u Lijepoj našoj, odno-sno, iako će sljedeća godina biti teža od ove, Hrvatska ne treba pomoć MMF-a, jer, uvjeren je Linić, hrvatski kredit-ni rejting na jesen neće pasti na razinu bezvrijednoga.

“Ministar fi nancija zapravo lovi mačka za rep kojega nikako ne može uloviti bez sustavne razvojne politike, koje nema na vidiku”, kaže u Globusu dr. Ljubo Jurčić, predsjed-nik Hrvatskog društva ekonomista, i svima je sve jasno.

Bilo kako bilo, ministar Slavko Linić jedini je mini-star koji se ovo ljeto ne odmara, ako izuzmemo ona dva, tri dana koja je morao provesti u bolnici. Koliko će nam svima taj trud donijeti rezultata, vidjet ćemo. Sezona je, po svim pokazateljima dobra, no, nažalost, ni turisti nam ne spašavaju zamrlu potrošnju.

Recesijo, i Bogu si teška. I nama!

199

ŽIVI SE NA ŠKRGEMalo je dobrih vijesti. U pravilu one lošije se i brže

šire ovom našom globalnom kuglom, tako da je, primje-rice informacija o tome da je kreditna agencija „Fitch“ „spasila“ Hrvatskoj kreditni rejting, usred bijela dana „poplavila“ prije svih portale, a potom i ostale medije.

No, kako svaku lošu vijest u pravilu prati još poneka ista takva, ni ova dobra o stabilnim državnim fi nancijama nije ostala usamljena i bez crnih prizvuka. Osobito se to odnosi na najave super Slavka Linića, našeg marnog mi-nistra fi nancija, koji se potrudio objasniti što to dalje zna-či za građane Lijepe naše, u prvom redu one koje žive od i na jaslama proračuna. Dakle, čeka nas nastavak stezanja remena, barem još do konca 2013., otkazi, smanjivanje radničkih prava i sve te „lijepe“ stvari zbog kojih smo tu gdje jesmo. U ovom trenutku nemamo baš sreće s konku-rentnošću, investicije su još uvijek jako daleko...

Sve u svemu, nemamo baš puno razloga da bismo skakali od sreće i pljeskali ovoj garnituri u Banskim dvo-rima koja je puno toga obećavala još u prvoj godini man-data, a prošlo je već devet mjeseci i nikome u zemlji nije baš do smijeha u situaciji kad je život preskup, rate kredita sve veće, a cijene lete u nebeske visine. Izlaz iz začaranoga kruga ne vidi se dalje od bušte koju, ako smo još uvijek među sretnicima u radnom odnosu, zaradimo i redovito primimo prvog ili nekog drugog dana u mjesecu.

200

U moru svega što nas opterećuje i tišti, još je ljepše ako se netko udostoji sjetiti i običnog malog čovjeka, koji isto tako, kao i nazoviveliki političari i vođe, ima neku svoju viziju i želju da živi barem pristojnim životom do-stojnim čovjeka, radnika, poreznog obveznika bez kojih ne bi ni bilo tako skupocjenog aparata kakav državna ad-ministracija uistinu jest. Ne mislim pritom na onu cijelu vojsku činovnika koji, nadam se, većina nastoje po savje-sti biti na usluzi svojim građanima od kojih žive.

Nego na cijelu bulumentu dobro potkoženih mini-stara, pa naniže rangiranih kadrova u hijerarhiji vlasti, a da o direktorima javnih poduzeća ne trošimo suvišne riječi. Oni su kasta nedodirljivih dok su na vlasti, jer se radi o partijskim apartčicima, uglavnom nekompeten-tnima, za koje je dobro u zadnjem komentaru „Glasa Koncila“ napisao njegov urednik don Ivan Miklenić: „Svaka je garnitura na vlasti uhljebljivala svoje, a sadaš-nja je to usavršila do perfekcije.“

Dosta je samo vidjeti gotovo sve ljude prvog pot-predsjednika, koji je, prije negoli je samoga sebe baš tim nazivom ustoličio u javnosti, pričao novinarima koji su ga htjeli pitati upravo o toj podjeli plijena među koali-cijskim partnerima nešto kao: „Ma, dajte molim vas, pa mi smo kukurikavci.“

No, nije pijetao pošteno ni jednom zakukuriknuo, smijenilo se sve odreda, pa i stručne i uspješne vodi-telje, a njihovi su se nasljednici u mnogim slučajevima pokazali deset puta gori. Da ne nabrajamo, pogledajmo samo HEP koji je, iako opterećen aferama, lani završio u plusu. Sad je u minusu.

U međuvremenu, povećali su cijenu struje, plina, benzina i svega živoga, PDV je nabubrio na 25 posto.

201

Živi se na škrge, bitno je samo da se proračun puni. Koga od njih, sve do novootkrivenog teologa iz Banskih dvora, koji je uz to premijer ove jadovite ekipe, zanima kako zapravo ljudi razvlače kraj s krajem, pa im tobože zahvaljuje na strpljenju i kao, sasvim razumljivo, očeku-je bolje ocjene u anketama i, opet tamo za par godina, glasove na izborima za neku novu prijevaru. Prodaje nam Zoran Milanović, premda nevjernik - kako sam kaže - biblijske spinove, te se čudom čudi i jada da „Vla-du više cijene vani nego kod kuće“.

Da je barem dosljedan koliko je njegov stariji i stepenicu viši kolega u državnom ustroju, predsjednik Republike dr. Ivo Josipović, onda bi imao puno bolju prolaznost u istraživanjima javnog mnijenja. Josipović je, naime, nekidan, na otvaranju Gospodarskog foruma u Poljskoj, poručio kako nam je potrebna nova Europa koja pripada ljudima koji u njoj žive.

„Ljudi često imaju osjećaj - i obično imaju pravo - da nemaju nikakav utjecaj na donošenje političkih od-luka čak i ako glasaju“, kazao je hrvatski predsjednik, a mediji zanemarili, i dodao kako „osjećaju da se stvarna moć ne nalazi u političkoj sferi nego negdje drugdje“.

„Ono što treba učiniti, jest promicati kulturu jed-nakih šansi, pravo na rad, osjećaj realne raspodjele bo-gatstva i osjećaj pravde“, zaključio je Predsjednik.

Dodali bismo samo još jedno: Josipoviću, kaži to i u Hrvatskoj!

202

POLJIČANIN POŠTOVANIHrvoje Vojković ogledan je primjer čovjeka za sve

sisteme i za sva vremena. Bio je član stranke koja je igrala sa svima, i lijevima i desnima. Za one koji to ne znaju, riječ je o HSLS-u. Na krilima koalicije sa SDP-om prije desetak godina, vodio je Hrvatski fond za privatizaciju, bio je i ministar gospodarstva u Račanovoj Vladi. Onda je, zahvaljujući političkoj ljubavi s HDZ-om, zasjeo na mjesto predsjednika Uprave Croatia osiguranja (CO), i to u obadva Sanaderova mandata.

Pao je zahvaljujući aferi Fimi-Media, kad je dr. Ivo napustio Banske dvore, iako u cijeloj toj priči Hrvoje go-tovo da nije luk jeo niti luk mirisao. Bio je, u stvari, tek kolateralni žunt jednom od rijetkih hrabrih i poštenih di-rektora u hrvatskim javnim poduzećima.

On je Damir Mihanović, Vojkovićev zamjenik u CO-u, koji je prvi, i zasad jedini, javno posvjedočio o korup-cijskoj hobotnici u režiji Sanader-Barišić-Jurak.

Zahvaljujući upravo Damiru, Hrvoje je ovih dana dobio na dar lijepu svotu u vidu otpremnine od pet, šest, sedam milijuna kuna - cifra ispred onih šest nula manje je bitna - na ime odštete zbog nezakonitog otkaza, zbog čega su Vojković i Mihanović zatražili sudsku zaštitu.

I koga u životu ide, tome se i u ovakvim situacijama posreći; dok je živ ne mora se brinuti od čega će živjeti,

203

dovoljno mu je svotu koju dobije oročiti u bilo kojoj va-luti i lova će kapati kako god mu se prohtije, bez da ma-kne malim prstom. Problem može biti samo jedan, hoće li taj iznos biti dovoljan za njegove prohtjeve, jer je dotični oduvijek poznat kao osoba koja živi na visokoj nozi, da ne kažem da je tipični bonvivan. Osim toga, ne sumnjam da će se Hrvoje Vojković snaći i svojim vezama osigurati sebi i dodatne izvore prihoda, ne vjerujem da još nema ambicija negdje, bilo gdje, upravljati, jer to je jedino što on zna, a drugi za njega rade.

Zato je dobro postavljeno baš ovakvo pitanje: Koga bi trebalo pljusnuti zbog Vojkovićeve otpremnine?

Kad malo bolje promislim, ne znam koliko bi sada, post factum, imalo smisla unatrag istraživati ovu dilemu, jer to bi nam oduzelo puno vremena i novinskog prostora u ovom okviru. Jer, zna se da su sve bivše hrvatske vla-de na mjesta direktora državnih i javnih tvrtki imenovale svoje ljude, te su na taj način zadovoljavale apetite stra-načkih kadrova.

Malo gdje se postupalo po ključu natječaja, a ovi su zadnji, dakle kukuriku koalicija, odbacili tu kategoriju uopće kao mogućnost, ukinuli su mjesta državnih tajni-ka do kojih se upravo dolazilo na taj način, i amenovali političkim odlukama pomoćnike ministara kako ne bi slučajno neki „uljez“ po Duhu Svetome dobio mjesto za koje ga trio Milanović-Čačić-Linić nije predvidio, koliko god taj dobar bio.

Samo zato su, da ne bude zabune, odustali od daljnje parnice s Mihanovićem i Vojkovićem. Potonjega su odlu-čili obilato nagraditi budući da nije iskazivao interes da se vrati na mjesto kojemu je pripadalo prije otkaza. Miha-nović je, pak, uzeo kunu otpremnine i opet je u „sedlu“.

204

Naime, malo je vrijednih i časnih ljudi među tim, nazovi velikim menadžerima koji se prvenstveno bogate na državnim jaslama. Damir Mihanović svakako spada među rijetke koji se nisu samo okoristili svojim pozicija-ma, već se u prvom redu dokazivao stručnošću i radom. Zato je, u svakom slučaju, dobra vijest da će on doći na čelo Croatia zdravstvenog osiguranja (CZO). Možemo biti unaprijed sigurni da će on taj posao obavljati kako treba, jer dok je i bio zamjenik predsjednika Uprave CO-a, zahvaljujući i njemu je fi rma poslovala uspješno.

A ako mi dopustite da budem malo i osoban, onda bih i na ovom mjestu skinuo kapu rođaku i poručio mu da je dostojan da ga se naziva Poljičanin poštovani, kako i glase stihovi himne svetom Jurju. Mi smo Poljičani odu-vijek bili ponosni na svoje junake koji su imali petlje su-protstaviti se sili i nepravdi, i bez obzira na posljedice, branili čast i ugled roda i domovine.

A sve ovo sam napisao jer se nisam mogao načuditi naslovnici iz prošlog Spektra, gdje ministar Slavko Linić poručuje: „Uprave javnih poduzeća dobile su samo još jednu šansu“(!) To znači, na primjer, Zlatko Koračević, HNS-ovac na čelu HEP-a, poduzeća koje je lani upriho-dilo sto milijuna kuna plusa, ove godine povisilo cijenu struje, poskupit će i grijanje, i uza sve to posluje, otkad je tamo Koračević, s 400 milijuna kuna minusa.

Što će njemu druga šansa, samo će još veću štetu napraviti.

I uzeti otpremninu, sve po zakonu.

205

DIKTATURA RELATIVIZMAPapa Benedikt XVI. primio je ovih dana u svojoj ljet-

noj rezidenciji sudionike međunarodnog susreta demo-kršćana, poručivši političarima da se moraju, poglavito ako se nadahnjuju na vjeri, zauzimati u obrani života i obitelji. Među izaslanicima na skupu lidera Europske pučke stranke (EPP) u Rimu našli su se i tri Hrvata iz HDZ-a: Tomislav Karamarko, predsjednik, Milijan Brkić, glavni tajnik i Davor Stier, međunarodni tajnik stranke. Tako su na audijenciji u Castel Gandolfu, Karamarko i njegovi najbliži suradnici na svoj način pretekli hrvatskog premijera Zorana Milanovića, koji se u službeni, državni posjet Vatikanu sprema sljedećeg mjeseca. Tako će naš Zoki imati sreće prvi put vidjeti izbliza poglavara Katolič-ke crkve, iz koje je svojom voljom odavno otišao, nakon što je valjda po babi i stričevima primio sve sakramente do krizme, a lani se kao pravi ateist nije htio pojaviti na susretu s Papom u zagrebačkom HNK.

Slušao je na kraju predsjednik SDP-a iz neke zabite lože što to Benedikt XVI. želi poručiti političkoj, društve-noj i kulturnoj eliti u Hrvatskoj.

Da se ne zaboravi, u središtu Papina govora u HNK-u bilo je pitanje savjesti. I ovoga je puta Sveti Otac na sli-čan način progovorio europskim pučanima. Papa je ista-knuo potrebu da se političko i civilno zauzimanje zasniva na čvrstom etičkom temelju. Govoreći o odgovornosti

206

političara, spomenuo je opomenu iz Knjige mudrosti, koja strogo sudi one koji vladaju, istaknuvši da to nije prijetnja nego poticaj i ohrabrenje upraviteljima, na svim razinama, da prema svojim mogućnostima čine dobro, prema mjeri i poslanju koje Gospodin povjerava svakome. Papa Rat-zinger istaknuo je da je upravo odsutnost etike, osobito u gospodarstvu, pridonijela sadašnjoj globalnoj fi nancijskoj krizi. Stoga je žurna politika pozorna na najosnovnije i najdublje potrebe osobe koja ne nudi nepromišljene, po-vršne i kratkoročne odgovore, zaključio je Papa.

Posebni naglasak, kako javlja Radio Vatikan, Bene-dikt XVI. je stavio na vrijednosti koje ima braniti kršćan-ski političar, a to su u prvom redu poštovanje života od začeća do naravne smrti, a slijedom toga i odbacivanje namjernog pobačaja, eutanazije i svake eugeničke prakse, kao i poštovanje braka, nerazrješive unije između muš-karca i žene i temelja zajednice obiteljskog života.

Obitelj je korijen koji hrani ne samo pojedinačnu osobu, nego i temelje društvenoga suživota te je glavno i najučinkovitije odgojno mjesto za čovjeka. Istinski napre-dak ljudskog društva ne može zanemariti politike zaštite i promicanja braka i zajednice koja se iz njega rađa; te politike ima usvojiti ne samo država nego i međunarodna zajednica u svrhu izokretanja tendencije rastućeg izolira-nja pojedinca, što je izvor trpljenja i pojedinca i zajednice, poručio je Papa u Castel Gandolfu.

Petar naših dana od početka svoga pontifi kata preci-zno je dijagnosticirao vrijeme u kojem živimo, izrazivši se terminom: diktatura relativizma.

Na tu je temu u istoimenoj knjizi prije dvije godine pisao rimski profesor povijesti Roberto di Mattei. Njegovo

207

djelo na hrvatskom je objavio splitski Verbum. Knjiga nosi podnaslov: Mali vodič kroz novi totalitarizam.

Ključna rasprava našeg vremena, navodi de Mattei, nije političke ili ekonomske naravi, nego kulturna, mo-ralna te, u konačnici, religiozna. Riječ je o sukobu iz-među dvaju pogleda na svijet: onoga koji vjeruje u po-stojanje načela i nepromjenljivih vrednota, koje je Bog upisao u ljudsku narav, te onoga koji drži da ne postoji ništa čvrsto i trajno, nego da je sve relativno s obzirom na vrijeme, mjesta i okolnosti.

„Ako ne postoje apsolutne vrjednote i objektiv-na prava, ljudski se život svodi na grozničavu potragu za užicima te na egoistično zadovoljavanje instinkata i subjektivnih ‘potreba’, prozvanih nova ‘prava’. Volja za moći pojedinca i skupina postaje jedini zakon društva te se uspostavlja, kako tvrdi Benedikt XVI., ‘diktatura relativizma koji ništa ne priznaje kao konačno i koji kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastiti ja i svoje želje’“, zaključuje Roberto de Mattei.

Zanimljivo je da se demokršćani redovito sastaju kako s ovim, tako i s bivšim papom, Ivanom Pavlom II. Nije mi poznato da su ikada oni s lijevog spektra, europ-ski socijalisti, pohodili rimskog biskupa, koji je zacije-lo u svijetu jedini moralni autoritet. No, s druge strane, ostaje pitanje, koliko na kraju i pučani slušaju Papu i nje-gove poticaje.

208

HVALJEN ISUS I MARIJAHvaljen Isus i Marija. Rado smo se tako pozdravljali

u ono vrijeme kad je na ovim našim prostorima vladalo jednoumlje komunizma koji je religiju gledao kao opijum za narod, Crkvu je sabio u sakristije, a mi vjernici bili smo građani drugoga reda.

Bilo je u tom pozdravu, osim izražavanja uvjerenja, i zrno prkosa kojim smo se ponosili, jer su nas drugovi gledali preko oka kad god bi imali prilike čuti kako se po-zdravljamo, a nemalo puta i njima smo tako nazivali.

I onda su došle demokracija i sloboda, i nekako je, malo pomalo, puno toga što je osamdesetih bilo in, dobilo neki drugi prizvuk. Dok smo još trpjeli veliko-srpsku agresiju, divili smo se s našim braniteljima koji su s krunicom oko vrata, gotovo goloruki stali u obranu domovine. I uspjeli su, Bogu hvala. Dan pobjede zbio se na Gospin blagdan kad su hrvatske ratne brigade ušle u kraljevski grad Knin, 5. kolovoza 1995. Bili su to dani ponosa i slave.

Nekidan sam dobio e-mail koji mi je uputio Vlado Čutura, dragovoljac Domovinskog rata. Tako se potpisao. U njemu stoji: „... jutarnja petominutna duhovna misao na Radio Sljemenu ‘Hvaljen Isus i Marija’ koju smo slu-šali 20 godina, od danas više ne postoji. Emitirala se u 7.30, zatim u 6.40, a od jeseni prošle godine mogli smo je slušati u 6 sati ujutro. Pomicala se prema uređivačkoj

209

politici da bi došla do kraja, očito prema ideologiji ili želji pojedinaca kojima je smetala.“

Pitam se komu to smeta „Hvaljen Isus i Marija“. Nije li Hrvatska slobodna zemlja u kojoj se više od 80 posto stanovnika deklarira vjernicima, katolicima. Znam da ni-smo baš svi mi cvijeće, ali, isto tako nitko ne može poreći da ova zemlja nema svoje kršćanske korijene, da je naša kultura prožeta evanđeoskim sadržajima, da po davnoj želji pape Agatona nikad nismo druge napadali već smo uvijek i samo branili svoje, braneći tako i cijelu zapadnu Europu koja je šutke gledala kako mi ginemo za krst časni.

I slobodu zlatnu... A sad nam s tih strana dolaze novi neopoganski vjetrovi koji ispunjavaju naš, osobito medij-ski prostor i kontaminiraju svaku pomisao na nešto što bi bilo naše, vlastito, naš hrvatski ponos, kao što su, i običaji koji prate život malih hrvatskih ljudi koji samo žele sa-čuvati svoje i biti ponosni na činjenicu što znaju tko su, odakle su i kamo idu na kraju životnog puta.

Prekjučer smo pokopali Borisa Šprema, predsjedni-ka Hrvatskoga sabora. U zadnjim danima svoga ovoze-mnoga hodočašća obratio se i zaželio crkveni sprovod. Na njegovu ispraćaju na Mirogoju premijer Zoran Milanović citirao je riječi iz Biblije, iz Knjige Propovjednika. Gdje god bili, što god radili, naši su životi prožeti sakramenti-ma i svjedočenjem, osobito Crkve u Hrvata. I u dobru i u zlu. Nekome je očigledno stalo da se njen utjecaj umanji. Zbog toga je žalio i bivši američki veleposlanik William Montgomery, kad je na odlasku iz Zagreba poručio kako mu je krivo jer nije uspio u jednoj stvari, a ta je: Katolička crkva i dalje je jaka u Hrvatskoj. (!)

U spomenutom mailu Vlado Čutura, inače novinar „Glasa Koncila“, poručuje kako se kršćanofobija polako

210

uvlači u javne medije. „Očito je da je mnogima, poseb-no onima koji su došli na čelna mjesta Hrvatskog radija i televizije - ne javnim natječajem, nego odabirom više instancije - namijenjena određena zadaća koju trebaju provesti u obračunu s Crkvom, kršćanima i ostalim reli-gijama“, zaključuje Čutura.

Dok ovo pišem, nisam primijetio da je o ovoj temi reagiralo Hrvatsko društvo katoličkih novinara. Po sve-mu sudeći i neće, kao što ni Hrvatsko društvo novinara nije izustilo niti slova kad je nedavno, preko noći, smi-jeneno četrdesetak urednika na HRT-u. Od tih i takvih udruga ništa novo pod suncem, dijelom je i zbog toga novinarska profesija u Lijepoj našoj spala na niske grane, rekao bih, nikad gore.

Malo će se tko i iz hijerarhijske Crkve očitovati o ovoj emisiji i sličnim slučajevima. Tek je nedavno du-brovački biskup Mate Uzinić digao glas u prilog radnika, kad je čuo da će se ugasiti dopisništvo Slobodne Dalma-cije u Gradu. A u katoličkim medijima najviše novinara je na minimalcu...

Danas, u subotu 6. listopada, preko zapadne obale u Splitu nakon pola stoljeća ide jedna procesija. Nekad su tim istim putem na staro splitsko groblje išli sprovodi. Ovaj put hodit će se u čast 800. obljetnice dolaska svetog Frane na hrvatski Jadran. Na Sustipanu će biti i misa u 11 sati. Čut će se i onaj poznati Franjin pozdrav: Mir i dobro. No, ne zaboravimo ni naš najstariji: Hvaljen Isus i Marija. Nek se zna, još nas ima: Hrvata, katolika.

211

NI VRATA PAKLENA...Ecclesia semper reformanda, stara je uzrečica koja

kaže da se Crkva uvijek mora obnavljati. Obnova, refor-ma, obraćenje, dužnost je svakog kršćanina i čitave Crkve kao zajednice. U ovo naše vrijeme, obnova Crkve dogodi-la se osobito na Drugom Vatikanskom koncilu koji ovih dana obilježava pedeset godina od kada su odlukom pape Ivana XXIII. koncilski oci, katolički biskupi iz cijelog svi-jeta i teolozi zajedno s njima, započeli radom u bazilici svetog Petra u Rimu.

U dvije tisuće godina postojanja u Crkvi se održao niz koncila, od onih u prvim kršćanskim vremenima, preko glasovitog srednjovjekovnog Tridenta, do zadnja dva koja su se održala u Vatikanu. Svaki je koncil na svoj način, u svoje vrijeme potvrđivao apostolsko naslijeđe u odnosu na hereze, donosio reforme potrebne za život Cr-kve koja na čelu s papom i kolegijem biskupa ostaje čvr-sta stijena kojoj je sam Isus obećao da je ni vrata paklena neće nadvladati.

Značenje Drugog vatikanskog koncila prije svega je u izrazu posadašnjenje koji je kao lajtmotiv pratio njegov rad pune tri godine kad ga je zaključio papa Pavao VI. Ostali su iza Koncila vrijedni dokumenti: „Lumen gen-tium“, „Gaudium et spes“ i mnogi drugi. Među prvima donesen je i dekret o sredstvima društvenog priopćavanja „Inter mirifi ca“, objavljen 4. prosinca 1963., u kojem se

212

ističe da „između zapanjujućih izuma tehnike što ih je, pogotovo u današnje vrijeme, ljudski duh uz pomoć Bož-ju razvio iz stvorenoga svijeta, majka Crkva posebnom brigom uočava i prati one koji su otvorili nove putove da se lako priopćuju najrazličitije vijesti, misli i upute.“

Pa ipak, ako mene pitate, najznačajnija novost Dru-gog vatikanskog je liturgijska reforma. Crkva se na za-dnjem Koncilu okrenula narodu Božjem, odnosno, na-kon stoljeća mise na latinskom jeziku, uveden je u obrede i jezik puka. Svećenik više nije okrenut leđima i svi mogu razumjeti red mise.

Zamislite samo kako bi izgledali susreti pape Ivana Pavla II. dok su milijuni diljem svijeta hrlili na mise koje je on predvodio, da su one služene na latinskom jeziku. Zahvaljući upravo toj promjeni Crkva je napravila ogro-man iskorak prema ljudima, i to osobito svojim novim članovima koji su to postali zahvaljujući misionarima u zemljama trećeg svijeta, na afričkom i azijskom tlu.

No, ono što je malo tko očekivao, bila je kriza koja je zahvatila stari kontinent, Europu, koja se kroz dva tisuć-ljeća oblikovala u skladu sa svojim kršćanskim korijeni-ma. Virus otpada od vjere dogodio se i u obje Amerike. Razlozi su bili različiti, no, rekao bih, kriza se ponajviše dogodila zbog utjecaja konzumerističkog materijalizma u zapadnoj kulturi, dok je u Južnoj Americi sirotinja bila prepuštena sama sebi, odnosno, tamo gdje nije bilo sve-ćenika raširile su se razne protestantske sekte.

Sam je Pavao VI. jednom kazao kako je „dim sotonin kroz neku pukotinu ušao u Crkvu“. Koliko ju je „zatro-vao“, vidili smo na slučajevima svećenika pedofi la.

Ta se afera, u stvari, rađala upravo u vrijeme kad su neki počeli Drugi vatikanski koncil tumačiti na način

213

kako je njima odgovaralo, odnosno popustile su stege što se odrazilo na moralnom planu među svećenicima i redovnicima, od kojih su mnogi zanemarili karizmu koja ih je stoljećima držala. Ali, istovremeno se dogodi-lo novo proljeće Crkve koja se u naše vrijeme obnavlja kroz brojne pokrete: karizmatici, fokolarini, neokateku-meni... Misonarke ljubavi Majke Terezije rastu zvanjima iz dana u dan, širi se Opus Dei i slične nove ustanove posvećenog života.

Na sam dan pedesete obljetnice početka Drugog vatikanskog, papa Benedikt XVI. na Trgu svetog Petra u Rimu, u nazočnosti brojnih biskupa koji sudjeluju na Si-nodi „Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vje-re“, kazao je kako je više puta inzistirao na nužnosti da se vratimo, takoreći, „slovu“ Koncila - to jest njegovim tekstovima - da bismo pronašli također autentični duh, i ponavljao da se prava baština Drugoga vatikanskog kon-cila nalazi u njima.

Zaključimo s Papinim riječima:- Referiranje na dokumente štiti od ekstrema ana-

kronističkih nostalgija i srljanja u budućnost, i omogu-ćuje otkriti novost u kontinuitetu. Koncil nije izmislio ništa novo kao građu vjere, niti je htio zamijeniti ono što je staro. Prije je bio zaokupljen time da se ista vjera i dalje živi danas, da nastavi biti jedna živa vjera u svijetu koji se mijenja.

214

NESPOSOBNA VLASTHrvatska je zemlja koju investitori zaobilaze u veli-

kom luku. I to ne samo zbog krize, već i zbog nesposob-ne vlasti koja ovih desetak mjeseci nije ostvarila ni jedno od velikih obećanja koja je davala dok je bila u oporbi. Sjetimo se samo prvog potpredsjednika. Taj je najavljivao kako će se već do konca lipnja pokrenuti investicijski ci-klus, govorio je i o tome kako će dati ostavku ako se od je-seni ne vide nikakvi rezultati i ulaganja u infrastrukturne projekte, na veliko se spominjalo „fasade“...

Ako je suditi po interesu stranih investitora za ula-ganja u Lijepu našu, još dugo ćemo čekati gospodarski oporavak. U prvih šest mjeseci u Hrvatsku je pristiglo samo 154,4 milijuna eura izravnih stranih ulaganja, što svjedoči o tome da napori prvog potpredsjednika Vla-de Radimira Čačića u privlačenju investitora nisu uro-dili plodom. Za usporedbu, u istom lanjskom razdoblju stranci su investirali 485,3 milijuna eura, a u zlatnim go-dinama baratalo se milijardama.

Plod svega do sada je jedno veliko ništa i sasvim logič-na posljedica: kukuriku koalicija puca po šavovima. Najve-ći teret ovakvog stanja u državi na svome rejtingu zacijelo osjećaju u HNS-u, stoga i nije čudno što su ovih dana iz nji-hovih redova odlučno poručili SDP-u: Dosta! Iz samog vrha narodnjaka, naravno, neimenovani izvori, svaljuju drvlje i kamenje na nekolicinu ministara iz najjače karike u koaliciji.

215

Prvi je na udaru ministar poduzetništva i obrta Gor-dan Maras, za kojega drže da je zajedno sa Zinkom Bardić glavni autor napada na Čačića i HNS. Maras je obećavao zapošljavanje 50 tisuća ljudi. Nije zaposlio nijednoga, ako izuzmemo onih više od tisuću uhljebljenih kadrova, uglavnom iz SDP-ova portfelja, iako se ni HNS-ovci veza-no uz to pitanje ne mogu požaliti.

Na udaru narodnjaka su i ministri Grčić, Bauk, Jo-vanović, Miljenić, Opačić... Ni oni nisu u proteklih de-set mjeseci postigli nikakav rezultat. Za Linića, za kojeg kažu da nešto i radi u Vladi, navode da im sustavno laže u lice, obećavajući potporu projektu „fasada“ koji nikako da se pokrene.

I onda je Čačiću palo na pamet kako bi mogao privu-ći kapital. Kad već neće strani, onda bi se moglo pokušati s domaćim sredstvima.

Najavio je Radimir kako će iduće godine građanima ponuditi kupnju državnih obveznica s prinosom od čak 10 posto, što je dvostruko više nego u bankama.

Zanimljivo da ga je odmah u tome podržao mini-star fi nancija, i već se može nazrijeti kako će SDP-ovci i u ovom slučaju, ako nešto i bude od toga, zasluge pripisati sebi, što je također jedna od stvari na koju se žale HNS-ovci, kako oni i njihovi ministri, tobože, vrijedno rade, ali SDP promidžbom pokupi vrhnje gdje je god to moguće.

Prvi potpredsjednik nada se kako će iz banaka „izvu-ći“ deponiranu štednju, koja iznosi više od 189 milijardi kuna, čime bi država postala likvidnija, a građanima bi se omogućila pristojna zarada na dugi rok. No, ako se to dogodi, banke će vjerojatno reagirati kako ne bi izgubi-le novac svojih klijenata kojim sada slobodno raspola-žu. Bankari, navodno, već uvelike razrađuju planove kao

216

odgovor na najnoviju zamisao hrvatske Vlade. To uklju-čuje veće kamate na štednju građana, čime bi im se kup-nja tzv. narodnih obveznica učinila neisplativom.

S druge strane, razmatra se i višestruko podizanje kamata na već postojeće i buduće kredite kako bi se kom-penzirali mogući gubici.

I da stvar bude još gora za vladajuće, na burzi rada u ovom je trenutku više od 330 tisuća nezaposlenih.

Mjesečno četiri tisuće radnika dobiva otkaz kao tehnološki višak, ostalima istječu sezonski i ugovori na određeno. Do kraja godine, ako se nastavi ovim tempom, bez posla bi moglo biti 360 tisuća osoba. Tako se Hrvat-ska vraća deset godina unatrag, baš kao i u vrijeme kad je SDP prvi put bio na vlasti u koaliciji s HSLS-om koji je doživio sudbinu raspada, od čega strahuju i u vrhu HNS-a, jer bi mogli proći slično kao liberali.

To što će biti s kukuriku koalicijom, kako će se dalje međusobno odnositi, to je njihov problem, no na građa-nima ostaje i dalje najteži teret ne samo krize, nego i bje-somučnih pokušaja da se skrene pozornost s bitnih stvari iz njihovih afera i da se ovi na vlasti bave sami sobom, a ne činjenicom kako osigurati ljudima bolji život. Stoga ne začuđuju upozorenja koja u zadnje vrijeme stižu oso-bito iz Njemačke, kako još nismo spremni za ulazak u EU. Zar je onda čudno što ni investitorima nije stalo do ulaganja u Hrvatsku.

217

GENERALI SU SLOBODNI

Čuda su ipak moguća. Ono što je malo tko od nas očekivao od haaškog tribunala koji je prvostupanjski osudio generala Antu Gotovinu na 24 godine, a generala Mladena Markača na 18 godina, da će ih u Žalbenom po-stupku potpuno osloboditi, dogodilo se ipak u Haagu, u petak 16. studenoga 2012. Nazivaju me ljudi i mnogi od njih s pravom kažu: Danas je, konačno, završio rat.

Uistinu, malo je što u posljednih petnaest godina to-liko frustriralo našu malu naciju kao činjenica da se u Ha-agu podiglo optužnice i sudilo ne samo našim generalima nego i cjelokupnom vodstvu Republike Hrvatske na čelu s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Bilo je to političko sudište na kojem se pokušalo pisati povijest i izjednačiti ulogu agresora i žrtve.

S čuđenjem smo svih ovih godina pratili kako se na silu pokušava dokazati prekomjerno granatiranje Knina i drugih gradova tijekom legitimne oslobodilačke akcije Oluja, kako se imputira teza o organiziranom zločinač-kom poduhvatu. Koliko je samo snishodljivosti bilo u re-dovima onih koji su pred famoznom Carlom del Ponte prigibali koljena i radili protiv interesa svoje zemlje, pre-davali dokumente koji su nosili oznaku državne tajne.

Prvi je među njima bio Tuđmanov nasljednik na Pan-tovčaku, notorni Stipe Mesić, koji je u Haagu i svjedočio

218

protiv Hrvatske, optuživao prvoga predsjednika da je s Miloševićem dijelio Bosnu... A istina je bila da smo mi bili žrtve agresije JNA i četnika na jednu suverenu državu, da su lokalni Srbi bili instrumentalizirani u svrhu stvaranja Velike Srbije, i da su uslijed Oluje organizirani iz Beograda i pozvani da napuste domove u Krajini.

Bilo je, nažalost, nakon Oluje pojedinačnih zločina na našoj strani, no, to nikako nije bio udruženi zločinački pothvat, i stoga se i mi Hrvati s ovom presudom suca Th e-odora Merona na svoj način oslobađamo i od nametnute hipoteke cijelom narodu. Ovo je pobjeda istine i pravde za koju su godinama molili brojni mali ljudi, branitelji i mnogi drugi. No, prije svega, ovo je veliki dan za generale Gotovinu i Markača. Bog ih poživio!

Danima već hrvatski mediji gotovo u stopu prate sva-ki korak slobodnih generala Mladena Markača i osobito Ante Gotovine. Novinari su zavirili perom i kamerom i u njegov dnevni boravak, a da ne govorimo kako su bili svu-da gdje se general ovih dana pojavio, od Zagreba, preko Marije Bistrice do Pakoštana i Zadra. Tek je jedan dan pa-žnja javnosti bila usmjerena na Ivu Sanadera koji je svoju političku karijeru počeo na splitskoj Rivi riječima „nitko neće dirati naše generale“, potom je, radi svojih političkih ambicija, transferirao Gotovinu u Haag, a sad se, igrom sudbine, generali vraćaju iz zatvora, a on je tamo i provest će u njemu dosta vremena. Zanimljivo je da je Gotovina, otkad je slobodan, izrekao nekoliko kratkih govora, dao više izjava, ali se ni jednom riječju nije osvrtao na Sanade-ra, ili ga bar nitko nije o njemu ništa pitao.

U svakom slučaju, dominantna je kod generala Go-tovine mirnoća kojom imponira, kao da nije bio gotovo jedanaest godina proganjan i utamničen, kao da je došao

219

s nekih duhovnih vježbi, a ne da je cijelo vrijeme morao strepiti što će s njim biti i kad će se konačno moći vratiti svojoj obitelji i rodnoj grudi. Kod njega nema negativnih misli, barem ih ne izriče, poziva sve da se okrenemo bu-dućnosti, jer nju zajedno pišemo, zahvaljuje za iskazanu kršćansku ljubav. Cijelo vrijeme boravka u Haagu, hrvat-ske generale, pa tako i Gotovinu, posjećivali su hrvatski misionari. Najčešće je to činio fra Ivica Jurišić, koji je do-nedavno vodio misiju u Rotterdamu. I poznati karizmatik fra Zvjezdan Linić bio je u Haagu i posvjedočio: „Njima je najviše nedostajala duhovna pažnja. I Crkva im je osta-la vjerna. Mi nismo s njima razgovarali o politici, ni o pravosudnim pitanjima. Njima je jedino bila važna sveta misa i mogućnost ispovijedi.“

Uistinu, na Gotovinu je snažno djelovalo to duhovno izgrađivanje koje su mu posredovali svećenici i on je u tome rastao. Kao što je nemjerljiva uloga stotina tisuća malih, običnih vjernika, branitelja koji su molili, postili, hodočastili, prikazivali mise za slobodu generala koja je toliko obradovala cijeli hrvatski narod. Može se bez ima-lo sustezanja reći kako je to bio Božji dar. Uostalom, ime suca Merona, Th eodor, u prijevodu znači - Božji dar.

Kad još jednom promislimo o svemu što smo proži-vjeli koncem ove 2012., godine u kojoj gospodarska kriza u našoj zemlji doživljava možda i svoj vrhunac, ipak, s ob-zirom na činjenicu da su naši generali slobodni a s njima i mi svi zajedno, možemo bez imalo patetike zaključiti: Još Hrvatska nij’ propala!

220

VJERONAUK ILI TIPSSDok se na gospodarskom planu pokazuje neuspjeh tra-

ganja za prihvatljivim putem napretka, povlače se na odgoj-nom području potezi ideološke naravi koji su u suprotnosti s bitnim odrednicama hrvatske kulture i svjetonazora većine.

Tim je riječima kardinal Josip Bozanić, neki dan na tradicionalnom susretu s ravnateljima odgojno-obrazov-nih ustanova grada Zagreba, najbolje ocijenio prvu godi-nu ove Vlade.

Bozanić je to rekao u povodu nasilnog nametanja, protiv volje većine roditelja, zdravstvenog odgoja u škole, koji u dijelu o spolnosti govori o seksualnom činu kao samo fi zičkom bez ikakva moralna vrednovanja, o homo-seksualnom činu kao posve normalnom, rodnoj ideolo-giji... dakle, odgoju bez temeljnih vrednota, jer nigdje se ne spominje i ne odgaja za ljubav, ćudoređe, odgovornost, spolni čin kao prenošenje života. Slično su vladajući po-stupali kad su donosili izmjene zakona o MPO-u...

Kao što sam napisao i prigodom prvih sto dana ove Vlade, ponovit ću ukratko i sad, za godišnjicu pobjede Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima: provode samo svjetonazorske reforme. Svatko bi mogao vladati po-put njih: podići PDV za 2 posto, poskupiti sve što im padne na pamet - struju, plin... sad će i grijanje, željeznički pro-met... Uspješni su bili samo u kadroviranju, smjenjivali su i one koji su dobro vodili javna poduzeća kako bi instalirali

221

svoje, stranački podobne i nesposobne... Od investicija niti „i“, pa bivša je Vlada u prvih šest mjeseci prošle godine imala četiri puta više investicija od ove u istom vremen-skom razdoblju! A podatak o padu BDP-a u trećem kvarta-lu od 1,9 posto unatoč odličnoj turističkoj sezoni, alarm je za uzbunu. Svatko od nas želio bi da nam je bolje i s ovom i svakom drugom Vladom, jer ako donose dobre poteze i vode zemlju kako treba, svima nam je život bolji.

Međutim, na stranu globalna kriza, cijelu su godinu dana proveli u latentnoj krizi međusobnih odnosa i tihih svađa. Sve je to vjerno nedavno demonstrirao jedan SDP-ovac u društvu ministra Linića kad je za HNS-ovku Vesnu Pusić kazao: „Koji joj je k....?“ Onda se pravdao da obično kad je ta riječ u pitanju misli na kukuruz. Na jednom sam mjestu vidio komentar kako netko pod tom riječi misli na kukuriku. Jednom riječju, osobito s obzirom na drastičan pad popularnosti, mogli bi s pravom zaključiti kako nam je pun kukuriku ove koalicije.

Drugovi na vlasti, kad bi mogli, opet bi Crkvu u sa-kristije, kao u ona vremena kad su komunisti demokratski provodili diktaturu proletarijata. Po tipovima ala Nenad Stazić, koji je inače potpredsjednik Sabora, kad neki bi-skup ili svećenik ili vjernik, jer Crkva nije samo kler, izra-zi svoj stav o nekoj temi, kao što se u posljednje vrijeme često reagira na nametanje isključivog, svjetonazorskog pogleda na seksualnost, onda je to miješanje Crkve u po-litiku. Kad je kardinal Josip Bozanić prije desetak godina govorio o grijehu struktura, onda su ga tapšali po rameni-ma, sad kad im njegov govor ne odgovara, onda bi ga htjeli ušutkati. No, istina i činjenice su jasne: drugovi iz SDP-a i HNS-a nisu poštivali demokratsku proceduru, nisu prove-li javnu raspravu prije uvođenja novog programa gdje pod

222

krinkom zdravstvenog odgoja propagiraju promiskuitet, homoseksualnost... A što je najvažnije, Jovanović i ekipa ne žele pitati roditelje što o svemu misle, jer oni su prvi i najvažniji u odgoju svoje djece i nitko im nema pravo nametati stavove s kojima se ne slažu. I zato i biskupi i sve-ćenici imaju pravo i dužnost stati iza roditelja i djece koji ispovijedaju svoju vjeru, i to nije nikakvo uplitanje u obra-zovni sustav, već poziv na poštivanje mišljenja i onih koji se ne slažu s isključivo liberalnim stavovima. Uostalom, o mnogim se stvarima o kojima se radi u navedenom pro-gramu govori i na satovima biologije, i to neutralno, bez ideologije.Ima u svemu ovome i nevjerojatnih tumačenja.

Rečeni Stazić će tako poručiti kako Biblija govori o tome da je svijet stvaran sedam dana, a znanost tvrdi nešto drugo. Da se čovjek bar malo raspitao, onda bi vidio da su, npr. u Cernu, najpoznatijem svjetskom znanstvenom laboratoriju, većina znanstvenika, pa i naši iz Hrvatske - vjernici. Takvo stupidno tumačenje Biblije, kojoj nije cilj podučavanje o tome kako se gibaju nebeska tijela nego kako se gibati prema vječnosti, odavno nisam čuo. A što se tiče ove teme, na prvoj stranici Biblije Bog je ljudima koje je stvorio poručio kratko i jasno: „Plodite se i množi-te!“ Krajnja je namjera u biti Crkvu onemogućiti da javno progovara, no mislim da su se malo preračunali, i da će se glas biskupa, svećenika i vjernika čuti bez obzira što ih netko želi zaustaviti. Tome u prilog idu i netom objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 2011. godine po kojem se još uvijek 87 posto Hrvata deklariraju kao katolici.

U biti, oko spornog predmeta i ne bi trebalo biti pro-blema; zdravstveni odgoj s prva tri modula može biti ob-vezatan, a što se tiče izbornog, tko ne želi vjeronauk, može na TIPSS (teoriju i praksu sdp-ovske sodome i gomore).

223

SADRŽAJPredgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5Vjerodostojni Glas Koncila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7Bjelosvjetski licemjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10Klanovi na Prisavlju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13Bogataši nisu za politiku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16Nalogodavcu je ime Tito . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19Voda je zlato . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22Kad branitelji prosvjeduju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25Desnica pomaže ljevici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28Treba nam više solidarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31Heroj ulice i krupnog kapitala . . . . . . . . . . . . . . . . . 34S Moskvom na mrtvoj točki . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37Haaške kadije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40Još jedan ali . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43Hrvatska je bila žrtva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46555 potpisnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49Obitelj je izvor postojanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52Malo je reći da smo razočarani . . . . . . . . . . . . . . . . . 55Srozao svoj obraz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58Podmukli odvjetnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61Kukurikavci ne vole Papu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64Valter brani život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67Stvori ih kao muža i ženu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70Gospa s djecom govori hrvatski . . . . . . . . . . . . . . . . 73Varljive ankete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76Sporna Dajla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79London gori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82I komunisti su zločinci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85U Beogradu ‘ključ’ za nestale . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88Medijski linč . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91Grešne presude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94Najslabija karika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97Crkva ne ide u lijevo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100Ulična demokracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103Prerano zakukuriknuo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106Ne živi se od mane s neba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109Koliko para toliko i muzike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112

224

Ne povlačite tužbu za genocid . . . . . . . . . . . . . . . . . 115Ideologija umjesto istine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118Licemjerni ‘čovjek nadasve’ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121Pokušaj cenzure na internetu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124Bacanje prašine u oči . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127Strani dušobrižnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130Smeta im 0,25 posto za Crkvu . . . . . . . . . . . . . . . . . 133Ne dirajte Bleiburg . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136Zaobišao fratre na Brigu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139Sex, drugs & lies . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142Superharač je tlaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145Svi se boje Zokija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148Svjetonazorski teror . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151Neće izdržati do kraja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154Crne slutnje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157Ne pomažu im ni spinovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160Došla maca Stipici na vratanca . . . . . . . . . . . . . . . . . 163Narod ih je sit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166Dijete nije roba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169Rastu samo cijene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172Split se ne da rascijepiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175U politici ima i komuništa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178Misa nije privatna stvar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181Jad i bijeda civilnih udruga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184Nepodnošljivo glavinjanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187Ne znaju što čine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190Pljuska premijeru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193Recesijo, i Bogu si teška! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196Živi se na škrge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199Poljičanin poštovani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 202Diktatura relativizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205Hvaljen Isus i Marija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208Ni vrata paklena... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211Nesposobna vlast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214Generali su slobodni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217Vjeronauk ili TIPSS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220Sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223