JERES KOSOVSKOG MITA UVOD Ova knjiga nastala je u godini proslave 200 - godišnjice roĊenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, drţavnika i najvećeg crnogorskog pjesnika. Na ideju da je napišem došao sam u trenutku kada je mitropolit crnogorsko - primorski Amfilohije Radović pokrenuo inicijativu za njegovu kanonizaciju. Inicijativa da vladika Rade bude proglašen za sveca u Crnoj Gori izaziva vrlo opreĉne stavove. Napisano je mnoštvo studija o Njegošu i njegovom djelu, moglo bi se reći, šta još ima da se kaţe o svemu tome, a da već nije napisano. Svetosavlje je do nebesa diglo Njegoša i njegovo pjesniĉko stvaralaštvo, sada pokušava da ga prikuje za nebesa i kanonizuje kao ―episkopa tajnovidca‖. Nije to sluĉajno, rijeĉ je o dijelu šire i mnogo opasnije kanonizacije kosovskog kulta, u momentu kada Srbija priznaje Vladu Kosova. Njegošem, po oprobanom receptu, inspirišu narod na novu „bitku― za Kosovo i ―istragu‖ sadašnjih "poturica" u Vladi Srbije i Vladi Crne Gore koje izdadoše Kosovo jer "na komade razdrobiše carstvo" (pretpostavljam carstvo - SPC). Zato se ponovo ĉuju kletve nekih episkopa (poput Lazareve) i poteţe vokabular kosovskog mita! Zato sam duboko uvjeren da kosovski mit treba do krajnjih granica dekonstruisati i dekanonizovati. Staviti ga pod svijetlo Hristovog jevanĊelja. To je, ĉini mi se, naroĉito vaţno, zato što Njegoš nije tek neki neshvaćeni periferni umjetnik ĉije bi se bavljenje vjerskim pitanjima moglo relativizovati. On je bio pravoslavni episkop, i to u istorijskom trenutku, prelomnom za Crnu Goru. Bio je istaknuti crnogorski vjerski voĊa i ĉelni ĉovjek posljednje hrišćanske teokratije u Evropi. Ĉitaoci njegovih spjevova doţivljavali su ga kao duhovnog oca. Bez obzira kako će se okonĉati proces kanonizacije Njegoša, njegovo knjiţevno djelo nuţno je kritiĉki sagledati u teološkom smislu. Kada je ko to i ĉinio, nije radio sistematski, a posebno ne kritiĉki. Moja kuraţnost da to ĉinim temelji se samo na tome da sa kljuĉnim postulatima Njegoševog djela i drugih tvoraca kosovske mitologije suĉelim Rijeĉ Boţju, koja je objavljena, poznata i lako dostupna. Mislim da nema većeg autoriteta nad ovom mitologijom od Svetog pisma, na osnovu koga ću polemisati sa elementima tog mita koju je vaspostavio Vladika Rade i neke druge vladike poslije njega. Ovo bi trebalo da bude (samo)odbrana fundamentalnih istina hrišćanstva. One su, po mom mišljenju, napadnute kosovskom mitologijom koju su utemeljili episkopi i drţavnici posljednjih 200 godina. Ta opasna mitologija srasla je ne samo sa kulturnim i nacionalnim identitetom,što je donekle razumljivo, već i sa pravoslavnim dogmama, što je mnogo opasnije. Svetosavlje kakvo mi danas vidimo protivi se svakom politiĉko-ideološkom projektu koji je suprotstavljen srpskom nacionalizmu i klerikalizmu, a posebno crnogorskom nacionalnom i duhovnom preporodu i slobodi. Da je istina ovo što tvrdim, dokaz je cjelokupna kampanja koja se vodi povodom beatifikacije Njegoša. Teologija koju je nagovijestio svojim djelom, uvjeren sam, zasluţuje kritiĉku analizu. Vidjećemo da je teozofija Gorskog vijenca poput ribe koju treba paţljivo jesti. Svakom neukom vjerniku koji se susretne sa njom mogla bi zaprijeti kost u grlu, ako ne nauĉi da razdvoji meso od kostiju. Ovo tim prije što je za većinu pravoslavaca Gorski vijenac vrlo primamljiva i ukusna riba, koju je vrlo opasno halapljivo jesti. Ţelim da ukaţem što je što i gdje je ―kost‖u kosovskoj mitologiji. Tvrditi da je taj mit Hristova nauka, jeste JERES.. To ću pokušati da obrazloţim. SVETOSAVSKI NACIONALIZAM Svetosavlje je, u najkraćem, pravoslavno hrišćanstvo srpskog stila i iskustva, utemeljeno na liku i djelu Svetog Save. Rijeĉ je o novijem konceptu. To je ideologija vodećih crkvenih teologa Srpske pravoslavne crkve tek od 20.

vijeka. Neukom puku oni nastoje da predstave kako sveštenstvo, na osnovu lika i djela Svetog Save, djeluje vjekovima. Mada je pravoslavlje meĊu Srbima postojalo i prije Svetog Save, njegovi poštovaoci smatraju da je tek zahvaljujući njegovoj revnosti pravoslavlje proţelo srpsko narodno biće i osposobilo ga za njegovanje autentiĉne hrišćanske kulture. Termin svetosavlje potekao je od mlaĊih profesora i studenata Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, a kasnije je ušao u opštu upotrebu. Korišćenjem imena osnivaĉa Srpske crkve Svetog Save, ĉime naglašavan je etniĉki srpski karakter, nasuprot univerzalnom biću pravoslavne crkve. Na polju svetosavske knjiţevnosti najviše su se istakli episkop Nikolaj Velimirović i arhimandrit Justin Popović, a u novije vrijeme i teolozi Dimitrije Bogdanović, mitropolit Amfilohije Radović, umirovljeni episkop Atanasije Jevtić i dr. Nikolaj Velimirović je uveo politiĉko-religijski koncept svetosavlja u pravoslavnu teologiju. Otac Justin Popović u knjizi „Svetosavlje kao filosofija ţivota― tvrdi da je sav ţivot Svetog Save bio neprekidno sluţenje Bogu, jer je on ovaj svijet smatrao za veliĉanstveni hram Boţji u kome se dogaĊa neprekidno bogojavljenje. MeĊutim, mnogi savremeni nauĉnici smatraju da je svetosavlje „sofisticirana intelektualna konstrukcija― koja ima obiljeţja sakralizacije nacije i nacionalizacije religije. Ono postavlja pravoslavlje u središte srpskog nacionalizma, zatvarajući tako prolaz nesrbima i nepravoslavnima u srpsku politiĉku sferu. Ima autora koji izbjegavaju rijeĉ svetosavlje za opisivanje ove ideologije, zato što ona „nema neposrednu vezu sa imenom i djelom Save Nemanjića‖. Oni naglašavaju da je Nikolaj Velimirović Svetom Savi pripisao nacionalizam kojeg kod njega nema. Kada poĉetkom 19. vijeka, paralelno sa procesima modernizacije i sekularizacije, koje u Evropi i na Balkanu ruše stara srednjovjekovna carstva i njima svojstvenu politiĉku kulturu i ideologiju, stvara se nacionalizam koji postaje primarni, ujedinjujući i normativni ĉinilac u formiranju kolektivnog identiteta, preuzimajući tako brojne atribute religije i dajući joj potĉinjenu ulogu. Nacionalne tradicije se stvaraju, izmišljaju i transformišu, uz obilato korišćenje naslijeĊenih religijskih sadrţaja, vrijednosti i simbola. Akademik Milorad Ekmeĉić, ĉak, smatra da osnovna podloga nacionalnih pokreta kod Juţnih Slovena pripada samo crkvama. S jedne strane, nacionalna kultura nikad nije izašla iz okvira pojedine vjere i crkve, a sa druge, crkve su u kljuĉnom momentu postale putokaz društvenog organizovanja, gubeći vjerski karakter i preusmjeravajući svoju ulogu prevashodno na etniĉka pitanja, kulturu i socijalnu organizaciju društva. Iako nijedna od jugoslovenskih konfesionalnih institucija nije dosljedno nacionalna, dobijale su u istoriji taj karakter zbog napora crkvenog voĊstva da svoje stado jasno razluĉi od druge vjere, ĉineći tako da na juţnoslovenskim prostorima religija postane inkubator nacije. Ovako stvoren juţnoslovenski „religiozni" nacionalizam, kako ga definiše Ekmeĉić, odlikuje izraţeni iracionalizam koji svakodnevno pothranjuje vjeĉne i nepremostive razlike meĊusobno izmiješanih narodnosnih zajednica, zatim mitologizacija istorijske svijesti i robovanje istorijske nauke mitovima, provincijalizam kulture i ekstremistiĉki pristup politici, kao i izraţena vjerska netolerancija koja lako postaje podloga vojnog i politiĉkog okupljanja u ĉasovima velikih istorijskih kriza. Aleksandar Šmeman je dobro konstatovao da u „nacionalnom― sloju našeg predanja, sloju koji se skoro potpuno odvojio od suštinskog predanja crkve i ĉak postao dovoljan sam sebi, nalazimo uzrok naše sadašnje crkvene krize. Nacionalna dimenzija treba da sluţi crkvi, a ne da je podredi sebi samoj. Ipak, vjekovima se dogaĊa suprotno. Izvorni pojmovi nacije i crkve, u hrišćanskom kontekstu, ostaju suprotstavljeni jedan drugom. Nacija je uvijek samo jedan proizvod podjele i komadanja jedinstvenog ĉovjeĉanstva.Nacija dijeli ono što je na poĉetku bilo jedinstveno.Crkva, suprotno od toga, sjedinjuje ono što je prethodno bilo razdijeljeno. Pravoslavlje se neće saĉuvati sabiranjem napora za oĉuvanje „helenizma―, ili „rusizma―, ili „srpstva" – već upravo suprotno – prevazilaţenjem nacionalnih podjela u crkvi.

Krštenjem smo priznali Hrista za svog cara, odrekli se sebe i prihvatili krst Hristov. U kontekstu crkve i izbora da se ţivot ţivi hrišćanski, onaj koji bilo koga - ĉak i oca i majku – ljubi više nego Hrista, ne moţe se smatrati njegovim sljedbenikom (Mt. 10, 37). Što se nacije tiĉe, „Bog ne gleda ko je ko, nego mu je iz svakog naroda mio onaj koji dobro ĉini― (Dap. 10, 34–35). Ovdje treba traţiti odgovor na pitanja u vezi sa crkvenošću i nacionalnošću.Sve je u tome moţeš li vjerovati da ćeš hrišćanin postati tek ako se odrekne svog "srbovanja" ili "crnogorĉenja" (jer, pred zasjenjujućim likom Hristovim sve drugo blijedi i gubi na znaĉaju), i da će ĉovjek tek kad postane istinski hrišćanin moći da budu i pravi Srbin ili Crnogorac, samo što tada do toga nećemo puno drţati .... Isus Hristos je iznad nacije, iznad svega. Ako nije, onda nije ni Hrist ni Bog. Niko od nas nije birao ni roditelje, niti zemlju, niti narod u kojem će se roditi. Svojim roĊenjem postali smo ĉlanovi zajednice – najprije svoje porodice, samim tim i graĊani konkretnog društva ili pripadnici odreĊenog naroda. To je ono na šta nijesmo mogli da utiĉemo, ono što nijesmo mogli da biramo. Ali, nešto drugo jesmo birali, i još biramo: svojim „roĊenjem odozgo― (Jn. 3, 3–7), „drugim roĊenjem―, postali smo podanici jednog carstva koje tek treba da doĊe, ţitelji nebeske otadţbine. JevanĊelje iskljuĉuje nacionalistiĉko favorizovanje jedne nacije, kao što to ĉini Stari zavjet sa Izrealom. Ono poziva sve narode u crkvu, porodicu djece Boţje. Novi zavjet je poziv hrišćanima na sluţenje svim narodima do kraja zemlje, a ne na širenje judaizma, srpstva, crnogorstva i proširenje teritorije i otimanje oko svjetskih stvari , vlasti i novca. U današnje vrijeme, meĊutim, svetosavlje se ĉesto svodi na nacionalno-politiĉku ideologiju, spoj srpskog nacionalizma i klerikalizma. Svetosavski nacionalizam kao ideologija nastao je 30-ih godina prošlog vijeka. Razvio ga je Nikolaj Velimirović (1880-1956), episkop SPC, ĉiji politiĉki stavovi do danas izazivaju podijeljenost javnosti. Tokom 30-tih Velimirović je bio glavni glas hrišćanskog nacionalizma u Srbiji. Zalagao se za uspostavljanje društva na pravoslavnim hrišćanskim tradicijama i srpskom obliku religioznog nacionalizma i monarhizma. U predavanju pod naslovom „Nacionalizam Svetog Save―, na Kolarĉevom narodnom univerzitetu u Beogradu 1937. godine, on je iznio kontroverznu tvrdnju da su vrijedni paţnje pokušaji Adolfa Hitlera o stvaranju njemaĉke nacionalne crkve. Navodno, Hitler je kao ĉovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. Nakon toga, Velimirović zakljuĉuje da je Srbima taj posao svršio Sveti Sava još prije 700 godina i „otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi―. Nikolaj Velimirović je propagirao odbacivanje "svih stranih obiĉaja i površnih zapadnih tradicija", ukljuĉujući demokratiju, jednakost, individualizam, religioznu toleranciju i druge vrijednosti modernizma i prosvijećenosti. Ipak moramo naglasiti da je, za razliku od Ljotića koji je imao sliĉnu ideologiju, Velimirović odbio da saraĊuje sa nacistima tokom okupacije, zbog ĉega je odveden u njemaĉki logor Dahau, krajem 1944.godine, gdje je proveo nekoliko mjeseci. Tokom devedesetih, svetosavski nacionalizam je postao dominantna struja unutar Srpske pravoslavne crkve. U Crnoj Gori to se poklapa sa momentom dolaska Amfilohija Radovića na mjesto mitropolita crnogorsko-primorskog. Sve glasniji savremeni kritiĉari u pojavi svetosavskog nacionalizma unutar pravoslavne crkve vide etnofiletizam, koji je na Carigradskom saboru 1872. osuĊen kao moderna jeres. Pojava nacionalizma u crkvi postala je predmet kritike, ne samo laiĉke javnosti, već i pojedinih episkopa SPC, koji ovakvo djelovanje ocjenjuju kao „gradnju graĊevine raskolniĉkog duha―. Tako vladika Grigorije podsjeća da skrivanje iza ideje srpstva, svetosavlja i „ĉuvarke narodnog bića― pokazuje „nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena―, odnosno „nesposobnost da budemo Crkva―. Ovo posebno ima smisla za Crnu Goru, u kojoj je svetosavski nacionalizam postao sablazan i kamen spoticanja za napredak istinske hrišćanske duhovnosti meĊu crnogorskim ţivljem. Umjesto svjedoĉenja jedinstva u Hristu, pravoslavni su u svijetu poĉeli da svjedoĉe podjelu na nacionalnoj osnovi. Nacija je postala idol kojem se ţrtvuje ĉak i crkva i njeno jedinstvo - jer što bi se Srbin, ili Rus, ili Crnogorac miješao u crkvi sa drugima, kad moţe da ima svoju crkvu? Crkva se ţrtvuje naciji, odlazi se na klanjanje idolu

nacije. Pojedinaĉni elementi, preko kojih se vezuju ljudi u svakoj konkretnoj oblasti, instrumentalizuju se da bi ljudi bili odvojeni od drugih u regionu. A kada se apsolutizuju takvi elementi, oni se pretvaraju u idole – tako da se nacionalizam lako podudara sa idolopoklonstvom. Sluţenje nacijama, odnosno idejama srpstva, crnogorstva, helenizma, panslavizma itd., dovelo je do nastanka nacionalne crkve, „ĉuvarke narodnog bića―. Koncept nacionalne crkve je dokaz nesposobnosti hrišćana sa ovim prostora da budu crkva bez obzira na svoj jezik, porijeklo i narod. Nacionalna crkva je neuspjeh prihvatanja jevanĊeljskog ideala budućeg carstva i izgradnja zemaljskog „tvrdog grada―. Kao što BerĊajev reĉe, nacionalizam je „neprevaziĊeno mnogoboštvo unutar hrišćanstva― . Nacionalistiĉke teţnje, oliĉene u jeresi etnofiletizma, kako rekoh osudio je pomjesni sabor pravoslavne crkve u Konstantinopolju 1872. godine, jer zagovaraju podjele ljudi sjedinjenih u Hristu. Ipak, i pored ove zvaniĉne osude, etnofiletizam je boljka savremenog pravoslavlja na našim prostorima. Srpska pravoslavna crkva propagirajući narodnu crkvu kao "izum" Svetog Save, ulazi u zamjenu teza kada pokušava da negira to isto "pravo" crnogorskom ili makedonskom narodu. Ali, bez obzira na ljudske slabosti, na smutnju koja preplavljuje današnja tranziciona društva i odraţava se na crkvu, crkva svoj identitet crpi iz carstva Boţjeg i na njemu zasniva i gradi svoju vidljivu strukturu. To znaĉi da ona, kao buduća zajednica svetih, gleda na sve, bez razlike, kao na potencijalne svetitelje, nezavisno od njihove boje koţe, nacionalne pripadnosti, politiĉke ili bilo koje druge opredijeljenosti. U prirodi crkve je otvorenost, a ne nacionalizam: etnofiletizam nije svojstven crkvi i mi kao hrišćani duţni smo, ne samo da volimo svoj narod, već i sve ljude, pošto je to zapovijest Hristova; štaviše, duţni smo da volimo ĉak i one koji nas ne vole. Dakle, ne smijemo zaboraviti da je crkva jedna, otvorena za sve narode. A to što djeluje lokalno u Crnoj Gori, to je da sluţi svim graĊanima. Pa ako je apostolska neka episkopi Srbima budu Srbi a Crnogorcima neka budu Crnogorci, samo ako bi kako mogli nekog pridobiti za Hrista, a nikako sablazniti svojim etnofiletizmom ili ĉak šovinizmom. Utemeljenje crkve na zemlji nije nacija, već liturgija – okupljanje crkve u išĉekivanju carstva Boţjeg. Sveto priĉešće sjedinjuje hrišćane bez obzira na njihovo nacionalno porijeklo, a crkva nije organizovana na etniĉkoj osnovi, već lokalnoj. Hrišćani nemaju otadţbine osim carstva Boţjeg: u ovom svijetu su kao „stranci i došljaci― (1. Pt. 2, 1), a opet su narod Boţji – ne zbog svog roda, plemena i jezika, već zbog Hrista koji ih je okupio u crkvu. KOSOVSKI MIT Kosovski kult temelji se na mitologizaciji Kosovske bitke iz 1389. godine. Iako je Moravska Srbija u to vrijeme bila kneţevina, jedno od temeljnih vjerovanja kosovskog kulta glasi da je "srpsko carstvo" propalo na Kosovu polju. Knez Lazar Hrebeljanović, nazvan sveti car Lazar, navodno je svjesno ţrtvovao svoje zemaljsko carstvo da bi zadobio carstvo nebesko. Miloš Obilić je uzet kao uzor svetog ratnika koji daje ţivot u borbi za pravoslavnu vjeru protiv muslimanskih nevjernika, postajući tako stanovnik nebeske Srbije. Nebeska Srbija je predstavljena kao nacionalno nebesko carstvo u koje nakon smrti odlaze poboţni Srbi koji daju ţivot za vjeru i za Kosovo, poput Lazara i Obilića. Tokom istorije, kosovski mit je postao simbol krvave osvete svim "Turcima", odnosno muslimanima uopšte, koji su oznaĉeni kao osnovni uzrok srpskog "pada". Vremenom se sadrţaj ovog kulta mijenjao, pa su nakon sloma Otomanskog Carstva dotadašnju ulogu Turaka preuzeli Albanci koji su oznaĉeni kao uzurpatori Kosova, srpske "svete zemlje". Uloga kosovskog mita u politici smatra se fatalnom, jer taj mit njeguje iracionalne pojmove o rasnoj specifiĉnosti, promoviše mirenje sa sudbinom i fatalizam, zagovara nuţnost ţrtvovanja, obećavajući "carstvo nebesko" i favorizujući smrt nad ţivotom. Kosovski mit predstavlja jednu od glavnih prepreka prijateljskim odnosima Srba i Albanaca i ugraĊen je u same temelje srpsko-albanskog sukoba.

Savremena srpska istoriĉarka Olivera Milosavljević podsjeća da kosovski mit nije stvorio narod, nego elita, da bi njime manipulisala. Još je Ilarion Ruvarac u 19. vijeku pokazao da dobar dio kosovskog ciklusa uopšte ne ĉine narodne pjesme. One su nastale u crkvi i dio su crkvenih propovijedi, koje su pjevaĉi kasnije na svoj naĉin uobliĉavali. U tom uobliĉavanju posebno vaţnu ulogu odigrao je Njegoš. Ratniĉko-politiĉke konotacije kosovskoga mita, koje su dobile pjesniĉki oblik u Gorskom vijencu , prerastanjem u narodno iskustvo iskazivale su istorijski pozitivnu ulogu tokom svih crnogorskih borbi sa Turcima do konaĉnoga povlaĉenja Osmanlija sa ovih prostora. U podvige sa Grahovca, Fundine, Vuĉjega dola i drugih okršaja s osmanskom silom, utkan je kosovski mit, a Gorski vijenac je na najefikasniji naĉin ponudio taj mit kao oslobodilaĉku ideologiju. Tu se završava pozitivna misija kosovskoga mita koji je u crnogorsku svijest naselio Vladika Rade. Profesor Novak Kilibarda objasnio je u svojoj knjizi "Amfilohije i kosovski mit" kako je došlo do toga da se Vladika Rade saţivi sa tom mitologijom. Nakon školovanja u MaĊarskoj i Njemaĉkoj, Sima Milutinović Sarajlija krajem dvadesetih godina 19. vijeka dolazi u Crnu Goru, gdje postaje uĉitelj budućeg vladike i slavljenog pjesnika Petra Drugog Petrovića Njegoša. Tamo navodno ĉuje za "narodnu pesmu" o "istrazi poturica" u jednom dijelu Crne Gore i ugraĊuje je u svoja djela "Dika crnogorska" i "Istorija Crne Gore". Na osnovu ove lokalne legende, Njegoš će kasnije stvoriti nacionalni mit o "istrazi poturica" u vjerovatno najuticajnijem djelu crnogorske knjiţevnost. Njegoš se miri sa pokoljem poturica kao s politiĉkom nuţnošću, što je nespojivo s hrišćanskom etikom. On ni u primisli ne postavlja pitanje temelja ljudske liĉnosti i dostojanstva, niti uviĊa kršenja prava na slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Utemeljuje se jedan potpuno nepoznati stav : " Ko se danas poturĉi i laţnu vjeru primi, da se za Turĉina drţi." Time je Njegoš proglasio sve islamizirane sunarodnike za Turke, ali ne zato što ih je smatrao etniĉki razliĉitim već zbog njihovog politiĉkog distanciranja od stvaranja srpske nacije. Da se u Njegoševom stavu ogledao nacionalni oslobodilaĉki zadatak, a ne samo vjerska mrţnja jednog vladike, govori i drugi njegov ep Šćepan Mali, kroz rijeĉi arhimandrita Teodosija Mrkojevića: „Svaki Srbin koji se prevjeri /Prosto vjeru što zagrli drugu / No mu prosto ne bilo pred Bogom / Što ocrni obraz pred svijetom / Pa se zvati Srbinom ne hoće―. Naravno, skorašnje ţigosanje Njegoša kao arhi-ideologa genocida koji od tada dominira odnosom srpskih nacionalista prema Bošnjacima, svakako je nova krajnost. Neki autori izvlaĉe tragiĉne implikacije, zanemarujući vremensku distancu i kulturno-istorijski kontekst u kome je Njegoševo djelo nastalo. Ipak, sve to ne oslobaĊa nas u Crnoj Gori od obaveza da danas Njegošev ep, kao i narodno predanje i kosovski mit na koji se oslanja, dekanonizujemo i dekonstruišemo na temeljnim principima Hristovog jevanĊelja. Tako bi se knjiţevna vrijednost Njegoševih spjevova saĉuvala od politiĉke, a posebno vjerske manipulacije. Savremeni kosovski kult nastaje u 19. vijeku na temelju pomenute kosovske epike. Na nastanak mita o Kosovu više su uticali religija, folklor i knjiţevnost nego istorijske ĉinjenice. U vrijeme nacionalnog romantizma i nastajanja drţava Crne Gore i Srbije, kosovska legenda postaje vaţan element njihovih nacionalnih osjećanja, nešto što homogenizuje narode i razlikuje ih od drugih naroda. Njegoš, kao što ćemo vidjeti, u Gorskom vijencu ide dalje i na osnovu elemenata kosovske legende formuliše razraĊen sistem i arhitekturu mita. U nastavku ove studije vidjećemo da je mit konstruisan na poznatom starozavjetnom konceptu vjere. Prema takvom Njegoševom obrascu, srpski srednjovjekovni lideri poĉinili su smrtni grijeh raskida zavjeta, razdora i nelojalnosti. Bog ih je, navodno, kaznio porazom na Kosovu, nakon ĉega su Srbi pali pod tursku vlast, što predstavlja nacionalnu paralelu biblijske priĉe o padu, po kojoj je ljudski pad kazna za prvobitni Adamov grijeh neposlušnosti Bogu. Da bi se Srbi iskupili pred Bogom nije dovoljna, znaĉi, više Hristova ţrtva na Golgoti, već navodno Bog traţi još neke ţrtve vitezova i nacionalno jedinstvo voĊa. Glavna prijetnja tom srpskom jedinstvu nije osvajaĉka turska vojska, već otrov u samom srpskom narodu, tzv. ―poturice‖, odnosno domaći muslimani koji su prihvatili „neprijateljsku― vjeru.

Ipak, kako istiĉe Novak Kilibarda, "kosovska mitologija ne bi se tako cjelovito uselila u duh jednoga naroda, odnosno ne bi svoj pozitivni istorijski profil harlekinski zamijenila genocidnim profilom, da nije Srpska pravoslavna crkva uzela stvar u svoje ruke. Utapanjem autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve u Srpsku patrijaršiju 1920. godine, kosovsko martirstvo posluţilo je karaĊorĊevićevskoj crkvi kao najelitnija propaganda Patrijaršije, koja obuhvata sve pravoslavne prostore Jugoslavije, drţave na ĉijem tronu sjedi kralj kroz ĉije ţile protiĉe krv voţda KaraĊorĊa i pjesnika Gorskoga vijenca! Njegoševo djelo glorifikuje do krajnjih granica, a sa njime i kult Obilića Pravoslavno-srpski ideolozi, prvenstveno Nikolaj Velimirović, Gavrilo Doţić i Justin Popović, proturili su propagandu da su Srbi nebeski i Hristu najbliţi narod zato što su više vjekova razapinjani na krstu ropstva koje su im prigotovili Kur‘an i Turci. Miloša Obilića kao boraĉko-oslobodilaĉko boţanstvo iz Gorskoga vijenca, Srpska crkva uzdiţe na nivo Hristovog dvojnika, martira prvoga reda, koji se borbom za srpsku slobodu upravo izborio za hristoliku ţrtvu. Takva svakodnevna crkvena apologetika kosovskoga podviţništva najviše je uticala na masu, a ostavila je utisak i na one koje nije dohvatio Gorski vijenac. Vjerujuća pastva, koja nije sposobna da razlikuje umjetniĉku od istorijske i antropološke istine, prihvatila je lokalne siţee Gorskog vijenca i govor likova u spjevu kao kanone koje je propisao Vladika Rade. Sve što pravoslavni likovi izgovaraju u Gorskome vijencu slivalo se toj pastvi u bibliju svakodnevne prakse. Antiislamski naboj, koji je evidentan u Gorskom vijencu, prihvaćen je kao pjesniĉki krilata istina i moralno-politiĉko uputstvo kome nema prigovora, jer dolazi od najvišeg drţavniĉkog i vjerskog autoriteta. Vladika Rade zapovijeda da „luna i krst― mogu „sljedovat― samo „rijekom krvavom―, treba „lomit munar i dţamiju― da bi se istrijebila „guba iz torine―, neka se „krst i topuz― sudare, jer „smrde ove poturice―, „oltar pravi― podiţe se „na kamen krvavi―, „udri vraga, ne ostav mu traga―, a „borbi našoj kraja biti neće, do istrage turske ali naše"... Ĉinjenicu da je sve što se pripisuje kosovskom mitu skorija crkvena konstrukcija, potvrĊuje i to da je u Srbiji je sve do polovine 19. vijeka Vidovdan bio gotovo nepoznat praznik i nije postojao u zvaniĉnom crkvenom kalendaru. Lazarev kult slavio se jedino u Manastiru Ravanici, njegovoj zaduţbini, jer manastiri njeguju kult svojih osnivaĉa. Tek krajem 19. vijeka zapoĉinje nacionalno-vjerska proslava Vidovdana i potencira se kult "svetog cara Lazara". Srpska pravoslavna crkva uzima za svoj praznik 28. jun, dan Svetog Vida (koji, gle ĉuda, ima ime kao paganski bog svjetla u starih Slovena). Taj datum zatim postaje jedan od glavnih elemenata srpske nacionalne mitologije. Od kraja 19. vijeka, kosovski mit igrao je bitnu ulogu u srpskoj politici i stvaranju moderne srpske drţave. Za njega je vezivana ideja "osvete Kosova" i on postaje temelj ĉitave nacionalne strategije koja se oslanjala na kosovsku mitologiju. Kneţevina Srbija i Knjaţevina Crna Gora, krajem 19. vijeka, po zvaniĉnim politikamai koje su vodile, bile su dvije pravoslavne drţave zasnovane na kosovskom zavjetu. U vrijeme kada je kosovski mit postao "srţni nacionalni mit", uz njega će ići i borbena krilatica "Za krst ĉasni i slobodu zlatnu" ili "S vjerom u Boga, za kralja i otadţbinu". Od kraja 19. vijeka, pa do danas, kosovski mit je znaĉio poziv na oruţje. Nikola Prvi Petrović Njegoš je 1867. godine, dok je bio knjaz, napisao pjesmu ―Onamo, 'namo‖ u kojoj govori o oruţanom zauzimanju Prizrena i protjerivanju "vraga" odnosno "kuge" odatle: Onamo, 'namo Onamo, onamo... da viĊu Prizren! Ta to je moje - doma ću doć'! Starina mila tamo me zove, tu moram jednom oruţan poć'. Onamo, onamo... sa razvalina dvorova carskih vragu ću reć': "S ognjišta milog bjeţi mi, kugo, zajam ti moram vraćati već!"

Kosovski kult je naroĉito cvjetao za vrijeme Balkanskih ratova, kada je Kosovo pripojeno srpskoj drţavi, a Metohija crnogorskoj. Poslije Kumanovske bitke 1912, koja je proglašena za "osvetu Kosova" Vidovdan je upisan crvenim slovima u kalendar Kraljevine Srbije, kao jedan od devet zvaniĉnih drţavnih praznika. Kosovski mit je tako iz konteksta narodnih pjevaĉa postao dio zvaniĉne drţavne ideološke konstrukcije. Taj mit ponovo je iskorišćen za formulisanje srpske politike prema Kosovu osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je realnost na samom Kosovu bila već odavno promijenjena. Srbi, koji su tamo bili manjina, osjetili su se ugroţeni od tamošnjeg većinskog albanskog stanovništva. U tom periodu, u Srbiji dolazi do ponovnog oţivljavanja kosovskog mita. On ĉesto ide zajedno sa priĉom o „genocidu― koji nad Srbima sprovode Albanci u Autonomnoj Pokrajini Kosovo. Strah od nestanka srpske drţave postaje vodeća tema meĊu srpskim intelektualcima i neka vrsta psihološke mobilizacije za rat. U tamošnje poremećene meĊunacionalne odnose ubrzo se ubacila Srpska pravoslavna crkva koja smatra jednakim srpske probleme na Kosovu i jevrejske u Palestini. Tako mitska povijest Srba poĉinje da se izjednaĉava sa jevrejskom. Tu tezu ubrzo usvajaju i neki politiĉari, poput Vuka Draškovića koji 1985. godine izjavljuje: "Srbi su 13. izgubljeno i najnesretnije pleme Izraela." Kosovo, u skladu sa tom paralelom, poĉinje da se naziva svetom zemljom. Srpska elita nastoji da Srbe prikaţe kao balkanske Jevreje (vjeĉite ţrtve), a propaganda se uskoro okreće ka Hrvatima koji postaju genocidno nastrojene ustaše (kao nacisti za Jevreje) i muslimanima koje nazivaju Turcima. Pokušaji izjednaĉavanja Bošnjaka s Turcima i prizivanje vremena turske vladavine prošli su priliĉno hladno u samoj Srbiji, ali s uspjehom meĊu bosanskim Srbima. Tvrdilo se da bi stvaranje nezavisne bosanske drţave rezultiralo podvrgavanjem tamošnjih Srba fundamentalistiĉkom islamskom reţimu. Usljed politiĉke manipulacije, "srpski strah od nestajanja" i „ponovna dominacija Turaka" postaju izvor agresivnosti i ideološka osnova koja dovodi do tragedije u Bosni i Hercegovini . Kosovski mit jaĉa kao narodni religiozni kult, poĉinje da obavlja ţivotnu ulogu religije i postaje moralna kiĉma narodnog i duhovnog vitaliteta. Sva lica, pretkosovska, kosovska i pokosovska stupaju na zajedniĉku scenu simbolskoga Kosova. Istorijsko, vremensko pada, a idejno i spiritualno pobjeĊuje. STAROZAVJETNI KONCEPT MITA Da je kosovski mit utemeljen na starozavjetnom poimanju ţrtve, nesvjesno priznaje i mitropolit Amfilohije u ĉetvorotomnom izdanju posvećenom Kosovu i Kosovskom zavjetu. U knjizi ―Ĉasni krst Hristov i kosovski zavjet,‖ nakon opširnog propovijedanja o nastavku starog zavjeta izmeĊu Boga i Avrama, kada je Avram poslušao u vjeri Boga i odluĉio da ţrtvuje svojega sina Isaka na brdu Morija, na ispravan naĉin povezuje tu prasliku Hrista i Njegove ţrtve na tom istom brdu Morija (kasnije nazvano Golgota). Kao što je Avram pokazao spremnost da ţrtvuje sina, tako je Otac Nebeski ţrtvovao Sina Njegovoga JedinoroĊenog za spasenje svijeta. I poslije ove divne besjede mitropolit bez ikakvog teološkog osnova i hermeneutiĉke paralele sa Avramovim ţrtvovanjem djeteta i Hristovim raspećem, sve povezuje sa Lazarom i njegovom pogibijom na Kosovu, ĉime se navodno uspostavio zavjet, odnosno "ugovor izmeĊu svesrpstva i Boga". I onda, zakljuĉuje mitropolit crnogorsko-primorski "mi Srbi jadan smo od rijetkih naroda evropskih i svjetskih koji ima u svojoj istoriji na specifiĉan naĉin ovaploćenu tajnu toga zavjeta i Staroga i Novoga saveza sa Bogom. U tom pravcu usmjerio nas je već Sveti Sava. Već je svojim opredjeljenjem za poslijedak -eshaton, na ono posljednje , vjeĉno i neprolazno, postao putokaz svome narodu. Ali, to što je Sveti Sava izabrao u svoje ime i u ime svoga naroda jednom za svagda, to je velikomuĉenik kosovski Lazar potvrdio i svojom krvlju zapeĉatio, muĉeniĉkom

krvlju posvjedoĉio. Na taj naĉin je kosovski zavjet u istoriju i biću srpskog naroda posvjedoĉeni, potvrĊeni Stari i Novi zavjet." Dalo bi se polemisati sa ovako izreĉenim stavovima o Svetom Savi koji je "u ime svog naroda" izabrao, ali sad samo ţelim skrenuti paţnju na ovu vrlo perfidnu izjavu koja se provlaĉi kroz cijelu knjigu da je kosovski zavjet zapravo ţrtvovanje kojim se ovaploćuje i Stari i Novi zavjet. Kao da su u pitanju dva ravnopravna zavjeta ili nekakva mješavina? Toga je prepuna besjeda ovog profesora Bogoslovskog fakulteta koji upravo predaje Stari zavjet. A Sveto Pismo je neumoljivo kad kaţe da je Hristova ţrtva na kojoj se temelji Novi zavjet UKINULA starozavjetna ţrtvovanja! Hrist je a ne Avram, Sveti Sava ili Lazar, svojom krvlju nas zapeĉatio za Carstvo nebesko. Pokušali su Galaćani i Jevreji u vrijeme prve crkve da kombinuju starozavjetne ţrtve i rituale sa hrišćanstvom, pa su od apostola Pavla bili oštro ukoreni. Apostol naglašava da je Isus jemac mnogo uzvišenijeg saveza. Isus je sveštenik po redu Melhisedekovu (koji je blagoslovio Avrama i kome je ovaj dao deseti dio od svega). Sam Isus je, znaĉi, nas pozvao u mnogo uzvišeniju sluţbu, s obzirom da je posrednik jednog boljeg saveza izmeĊu Boga i ljudi, jer je taj savez uzakonjen na boljim obećanjima. Da je prvi savez bio besprijekoran, onda ne bi bilo potrebe za drugim. Stoga u Poslanici Jevrejima , posebno u 8. glavi, apostol kori svoj jevrejski narod: „Gle, idu dani – govori Gospod kad ću sklopiti s narodom Izrailjevim i s narodom Judinim novi savez. To neće biti kao savez što ga saĉinih s njihovim precima, onda kada sam ih uzeo za ruku da ih izvedem iz Egipta, jer oni nijesu poštovali savez sa mnom, pa sam ih zato zanemario – govori Gospod. Nego je ovo savez što ću ga sklopiti s narodom Izrailjevim poslije ovih dana – govori Gospod: u um njihov staviću svoje zakone i zapisaću ih u srca njihova, i biću njihov Bog, a oni će biti moj narod. " Govoreći o novom savezu, Bog je onaj prvi proglasio starim, a kad je nešto staro i dotrajalo, ono će ubrzo i išĉeznuti. Ne moţe se ustanovljavati još jedan "noviji" zavjet od Hristovog, koji bi bio neka kombinacija Starog i Novog. Isus kaţe da se ne stavlja novo vino u stare mjehove, jer će se mjehovi razderati i vino prosuti. Niti se stavljaju nove zakrpe na staru odjeću, jer će se poderati. Jasno je da nema osnova da kosovski mit, uzima za sebe starozavjetni koncept vjere, jer ga je Hrist obesmislio. Pa i vladika Nikolaj slikovito odgovara na ovu temu studentima, kad kaţe da je Stari zavjet kao lampa koja osvjetljava dok ne doĊe dan, ali kad je svanuo dan Novog saveza u krvi Hristovoj, potpuno je bespotrebno da drţite lampu upaljenu. Generalno, ispravna i iskrena bi bila priĉa mitropolita i drugih zagovronika Kosovskog mita da Srbi, ugledajući se na Lazara, prestanu da budu zainteresovani za carstvo zemaljsko. Naţalost vidimo u praksi nešto sasvim drugaĉije. Episkopi su itekako zainteresovani i motivisani za drţavu, njenu teritoriju i crkvu srpsku sa svim manastirima i objektima na Kosovu i dr. Veliĉajući Lazara koji je plemenito prezreo zemaljsko, ovi propagatori mita na ĉelu sa vladikama, pozivaju sunarodnike da brane zemaljsko carstvo, pa stvaraju lik Obilića, viteza koji ubija voĊu osvajaĉa, ne bi li inspirisali sve potonje generacije na ustanak i oruţanu borbu. Njegošev Obilić postaje idol ratnika i ideal kako treba oĉuvati "carstvo zemaljsko", a obećana "plata" će, kaţu Njegoš i potonje vladike, takvim "herojima" biti vjeĉna slava i "nebeska Srbija". Ranohrišćansko opredjeljenje za buduće carstvo – a ne za neku zemaljsku drţavu – bilo je istinsko i ono što je od hrišćana naĉinilo „so― svijetu i hrišćansku Crkvu posijalo po ĉitavoj rimskoj imperiji i svim drugim drţavama ondašnjeg svijeta. Hrišćani su u svemu slijedili obiĉaje kraja u kojem su se zatekli – govorili su jezicima koje su koristili ostali ljudi, slijedili navike u ishrani i odijevanju, bili pokorni vlastima, sluţili vojsku i plaćali poreze. Sve to je bilo moguće upravo zahvaljujući uvjerenju da „prolazi obliĉje ovog svijeta― (1. Kor. 7, 31) i da „ovdje nemamo tvrdoga grada, nego traţimo budući― (Jevr. 13, 14). DogaĊaj Pedesetnice, nastupanje eshatološkog doba (up. Joil 2, 28–32) u kojem se ĉitavo ĉovjeĉanstvo sjedinjuje u jedno tijelo – tijelo Hristovo – crkvu – lišio je rane hrišćane

bilo kakve dileme o problematici vjere, politike i nacionalnog pitanja. Duh Sveti izlio se na crkvu sjedinivši u Hristu mnoge narode. Apostoli su krenuli meĊu neznabošce, ne samo meĊu narode Rimskog Carstva, već i one u Africi, Aziji i Evropi, pozivajući sve ljude u jedinstvo, u zajednicu budućih dobara. Apostol Pavle podvlaĉi da u Hristu nema Judeja, Grka ni Skita, već su svi jedno (Gal. 3, 28; Kol. 3, 11). Prema ovim rijeĉima apostola Pavla, u crkvi se ostvaruje boţanski plan spasenja i u njoj se već okuša eshatološko ostvarenje jedinstva svih naroda i uspostavljanje sveopšteg mira. Hrišćanstvo je podvuklo jednaku vrijednost svakog ljudskog bića, a ovo je podrazumijevalo nemogućnost subordinacije meĊu ljudima i narodima. MeĊutim, na stranicama Novog zavjeta ĉitamo o raznim pokretima koji su postojali meĊu Jevrejima onoga vremena. IzmeĊu ĉesto pominjanih jevrejskih stranaka, fariseja i sadukeja, nalazimo i nekoliko aluzija na jevrejski zilotski pokret, premda se on ne pominje konkretno. O zilotima i drugim jevrejskim religiozno-politiĉkim pokretima saĉuvana su svjedoĉanstva apostolskog savremenika Josifa Flavija, znamenitog Jevrejina i istoriĉara iz prvog vijeka. Ziloti su aktivno uĉestvovali u politici boreći se protiv rimske vlasti, kako bi na taj naĉin uspostavili jevrejsko zemaljsko carstvo. Oni su išĉekivali obećanog cara-mesiju, koji bi oruţjem i borbom srušio rimsku vladavinu nad Jevrejima i poveo jevrejski narod ka nacionalnoj obnovi. Ziloti su bili nadahnuti etniĉko-religioznim mesijanizmom usredsrijeĊenim na ovaj svijet i na istoriju, koje je nastojalo da obnovi prijesto Davidov i propalo jevrejsko carstvo. Slika duhovnog mesije, lišenog svake moći u ovom svijetu, koji „nemoći naše uze na se―, i izniĉe „kao korijen iz suve zemlje―, kod kojeg „ne bješe niĉega ĉega radi bi Ga poţeljeli― i koji nije ţelio da se umiješa u nacionalno pitanje osloboĊenja Izrailja, slika mesije koji je pozivao na obraćenje, pokajanje, ljubav, ĉak i oproštaj neprijateljima (!), i koji je došao da objavi carstvo Boţje, sasvim drugaĉije od carstava ovoga svijeta, bila je za zilote strašna i bogohulna. Takav mesija za njih je bio izdajnik. MeĊu zilotima je postojala i frakcija takozvanih sikara, koji su dobili ovaj naziv budući da su se u ubijanju stranih okupatora sluţili specifiĉnim noţem zvanim sicus, Rimljani su ih zbog toga zvali sicarii, što znaĉi „nosaĉi maĉa― ili „ubice―. U savremenoj biblijskoj nauci postoji mišljenje da je Juda Iskariotski bio pripadnik pokreta sikara. Naime, brojni eksperti za Bibliju i istoriĉari smatraju da nadimak Iskariotski ne moţe da se odnosi na mjesto Judinog porijekla, jer u Palestini nikada nije postojalo mjesto koje nosi ime „Iskariot―, Skariot i sl. Iskariot izgleda kao iskrivljavanje od sikariotis ili sikar. Juda nije izdao svog Uĉitelja samo zarad 30 srebrnjaka. Ĉin njegove izdaje je završetak dugog procesa kolebanja, sumnjanja u Hrista, nestajanja poĉetne oduševljenosti Uĉiteljem, jer Mesija nije ĉinio ono što su Jevreji od njega oĉekivali. Hristos objavljuje buduće carstvo, koje „nije od ovog svijeta― – dok ovaj svijet u zlu leţi (1. Jn. 5, 19), i njim vlada sam Ċavo (Jn. 14, 30 itd.). Štaviše, Hristos jasno kaţe da se njegovi vojnici ne bore za ovaj svijet ili kakvo zemaljsko carstvo (Jn. 18, 36), i kroz ĉitav Novi zavjet stalno naglašava eshatološku tj. buduću stvarnost svog Carstva koje tek treba da doĊe. Zbog ideološke vjernosti mesijanskim idejama teokratske dominacije nad svijetom, koje su tada preovladavale meĊu Jevrejima, Juda – razoĉaran Hristovim nezauzimanjem za jevrejsko nacionalno pitanje – preuzima inicijativu. Tajno se ujedinjuje sa jevrejskim vjerskim voĊama i izdaje Hrista predajući ga u ruke rimskih vojnika. Juda je izdao Hrista zato što on nije poveo narod ka nacionalnoj obnovi, nije podrţao ustanak protiv rimskih okupatora i nije udovoljio nacionalistiĉkim teţnjama Jevreja. Juda nije bio usamljen u svome izdajstvu – on izdaje Uĉitelja prvosveštenicima i glavarima: Hristos „nije bio nalik onom izbavitelju kakvog su zamišljali i ĉekali Judeji―. On je za njih bio laţni prorok – „carstvo koje nije od ovoga sveta― njih nije zanimalo, a Hristova propoved im je izgledala kao zbunjivanje naroda i opasno laţno uĉenje. Do ĉetvrtog vijeka identitet hrišćana nije dolazio u pitanje, dijelom i zbog toga što je crkva bila odvojena od drţave i progonjena. MeĊutim, hrišćanstvo se tokom vjekova, taĉnije od onog trenutka kada je postalo drţavna religija, našlo pred novim izazovima i iskušenjima. Hrišćani su postepeno zanemarivali svoj eshatološki identitet i stavljali su se u sluţbu zemaljskih vlasti i ideologija, sakrivenih pod plaštom utopije o hrišćanskom carstvu. Od vremena

svetog cara Konstantina mnogo hvaljena „simfonija― crkve i drţave ĉesto je zapravo bila raštimovani orkestar, kojim je dirigovao car. Hrišćani su ne malo puta bili ugroţeni tiranijom „hrišćanskih― vladara: carevi su sazivali vaseljenske sabore (kao i one „razbojniĉke―) i predsjedavali im, neki su podrţavali jeresi, u vremenima ikonoborstva progonili crkvu. U srednjem vijeku, novi hrišćani, roĊeni iz misionarskog rada vizantijske crkve, naselili su Balkan i istoĉne djelove Evrope. Od Vizantije naslijedili su ideju hrišćanske imperije, primijenivši je u novom istorijskom okruţenju. Stvaranje prvih slovenskih kraljevina i carevina – ruskih, srpskih i bugarskih – nosi peĉat ovog uticaja. Ideje nacionalizma uticale su i na shvatanje crkve i hrišćanskog identiteta. Pod naletom evropskog nacionalizma, crkva u Srbiji tokom 20. vijeka mijenja svoj naziv. Od nekadašnje Ţiĉke arhiepiskopije i Pećke patrijaršije, nastaje Srpska pravoslavna crkva koja svoj vrhunac uticaja doţivljava izmeĊu dva svjetska rata. Jedna velika kraljevina juţnih Slovena, pod upravom jednog monarha i to srpskog, sa jednom srpskom pravoslavnom patrijaršijom, bila je gotovo ostvarenje istorijskog srpskog sna. Nije ĉudno što se posljednjih decenija u Srbiji budi neki nacional-romantiĉarski pokret meĊu intelektualnom elitom, koji knjigama, filmovima i propovijedima vraća istorijska sjećanja nacije upravo na ovaj meĊuratni period kada je srpstvo bilo na vrhuncu, a Kraljevina SHS uvaţeni vojni saveznik Engleske i Francuske. Sve se to danas prikazuje u idealnom svijetlu. Slave se tadašnja monarhija, vlastela, oficirska i svešteniĉka elita, a partizanski i antifašistiĉki pokret stavlja u zapećak istorije. Mi u Crnoj Gori znamo da nas u tome nema, da su tada Crna Gora, autokefalnost njene pravoslavne crkve i nezavisnost izbrisane sa politiĉke mape zapadnog Balkana. Hrišćanski identitet prestao je da bude vezan za pripadnost jednoj liturgijskoj i eshatološkoj zajednici i postao je „ukras― nacionalnog identiteta. Ono što je Isus odbio da uĉini Judi i zilotima – da postane jevrejski nacionalni oslobodilac – na krajnje preobuĉeno ruho neke nove nacionalne ideje o crkvi, prihvaćeno je i danas se sa ponosom predlaţe narodu. Protivno Hristovom jevanĊelju ide se ĉak dotle da se od toga pravi znak vjernosti pravoslavlju i crkvi. Tako je poziv na spasenje i osvećenje svijeta i kosmosa zamijenjen sakralizovanjem i posvećenjem nacije, dok se crkveno predanje, „ţiva stvarnost u Duhu Svetome koji sve obnavlja..." iskvarilo u neku vrstu muzeja-groba našeg foklora, rizniĉara nacionalnih tradicija i istina nacije. Stiglo se i do poklapanja crkvenih i drţavnih jurisdikcija. Svakoj naciji odgovara njena crkva. To je napuštanje ranohrišćanske prakse i pravoslavne eklisiologije. Opravdanje svega ovoga tvorci mita vidjeli su u Izraelu kao Boţjem narodu na zemlji, u njegovom izabranstvu, u teritoriji Palestine, kao obećane zemlje, kultu hrama i krvnom savezu. Na osnovu ovog koncepta stvorili su novu "srpsku vjeru". Sve to pokazuje kako se Stari zavjet moţe pogrešno tumaĉiti. On jeste znaĉajan dio Biblije i ĉesto moţe biti kljuĉan za našu vjeru. Veoma je vaţan za nas, ali samo onda kada se razmotri kako treba i kada se tumaĉe valjano njegov sadrţaj i poruka. Jer, sve stvari su naprijed napisane za našu nauku a napisane da kroz trpljenje i utjehu Pisma imamo nadu (Rimljanima 15:4). Ĉitati Stari zavjet na pogrešan naĉin moţe biti veoma opasna jeres. Sliĉnmo kao kod zilota, svjedoci smo da se ova jeres široko rasprostranila u Srbiji i našla upravo inspiraciju u kosovskom mitu, odnosno svjetosavskom nacionalizmu. Stari zavjet postavlja temelje uĉenjima i dogaĊajima koje nalazimo u Novom zavjetu. Biblija je progresivna objava. Ukoliko preskoĉite prvu polovinu bilo koje dobre knjige i pokušate da je dovršite, biće vam teško da razumijete likove, radnju i završetak. Na isti naĉin, Novi zavjet moţe se potpuno razumjeti samo kad se vidi kao ispunjenje dogaĊaja, likova, zakona, ţrtvenog poretka, saveza i obećanja Staroga zavjeta. Uprkos tome što suštinski postoji kontinuitet Ţorţ Kalvin istiĉe vaţne razlike izmeĊu dva zavjeta, koji predstavljaju opšte hrišćanske perspektive na Starom zavjetu: ● Novi zavjet jasniji je od starog, posebno u vezi sa nevidljivim i duhovnim stvarima.

● Stari zavjet predstavlja samo slike istine, a Novi zavjet istinu predstavlja direktno. ● Zakonima starozavjetnim nedostaje sposobnost da utiĉu na promjene iznutra, ali jevanĊelja Novog zavjeta daju to u radu Svetog Duha. ● Stari zavjet izaziva reakciju straha i trepeta, a Novi zavjet daje slobodu i radost. ● Stari zavjet je otkriven samo za Izrael, Novi zavjet je otkrovenje za cijelo ĉoveĉanstvo. MeĊutim, kada bismo imali samo Novi zavjet, došli bi smo do jevanĊelja i ne bi smo znali zašto su Jevreji traţili mesiju (kralja spasitelja). Bez Staroga zavjeta ne bismo razumjeli zašto je taj mesija došao (vidi Izaiju 53), niti identifikovati Isusa iz Nazareta kao mesiju kroz mnoga detaljna proroštva koja su o njemu govorila: npr. njegovo mjesto roĊenja (Mihej 5,2); naĉin njegove smrti (psalam 22, posebno stihovi 1, 7-8, 14-18; psalam 69,21), njegovo uskrsnuće (psalam 16,10), te mnoge druge detalje o njegovoj sluţbi (Izaija 52,19; 9,2). Bez Staroga zavjeta ne bismo razumjeli jevrejske obiĉaje koji se usputno spominju u Novom zavjetu. Ne bismo razumjeli iskrivljenja koja su fariseji uĉinili Boţjem zakonu kada su mu dodavali svoja predanja. Ne bismo razumjeli zašto je Isus bio toliko uzrujan dok je ĉistio dvorište hrama. Ne bismo razumjeli da moţemo koristiti istu mudrost koju je Hrist koristio u mnogim svojim odgovorima neprijateljima. TakoĊe, budući da je objava Svetoga pisma progresivna, Novi zavjet fokusira se na uĉenja na koja se u Starome zavjetu samo aludiralo kao na ono što će tek nastati,sjen buduće slave u Hristu Isusu. Poslanica Jevrejima opisuje kako je Isus veliki sveštenik i kako jedna njegova ţrtva zamjenjuje sve prethodne, koje su bile samo portreti. Stari zavjet daje zakon, koji ima dva dijela: zapovijedi i blagoslove/prokletstva koji dolaze od poslušnosti ili neposlušnosti tim zapovijedima. Novi zavjet pojašnjava da je Bog dao te zapovijedi kako bi pokazao ljudima njihovu potrebu za spasenjem, nikada nijesu trebale da budu naĉin spasenja (Rim 3:19). Stari zavjet opisuje ţrtveni poredak koji je Bog dao Izraelcima kako bi privremeno pokrio njihove grijehe. Novi zavjet pojašnjava da je taj poredak aludirao na Hristovu ţrtvu, jedinu po kojoj se spasenje moţe naći (Dj 4:12; jev 10:4-10). Stari zavjet vidio je izgubljeni raj kroz Adama, a Novi zavjet pokazuje kako je raj ponovno zadobiven za ĉovjeĉanstvo kroz drugoga Adama (Hrista) i kako će jednoga dana biti obnovljen. Bez Staroga zavjeta ne bismo razumjeli da Boţja obećanja tek treba da se ispune u Hristu i u (iskljuĉivo) jevrejskom narodu. U Hristu nam je tek objavljeno da su svi ljudi pod Mojsijevim zakonom bili u ropstvu koje je okonĉano Isusovim dolaskom, kada nas je oslobodio. Da niko ne moţe ispuniti sve što zakon traţi – zato nam je potreban Isus. Zakon je bio „prokletstvo― koje je Isus došao da odbaci. Štaviše, pored toga što zakon više nema veze sa spasenjem, iskreni propovjednik jevanĊelja ĉak će ustvrditi i da je jeres reći da Tora nije ukinuta. Nadalje, smatra se da je hrišćanstvo religija vjere i ljubavi, a da drţanje zakona zahtijeva opravdanje djelima. Za ovo uĉenje najzasluţniji je apostol Pavle, za kojeg se tradicionalno vjeruje kako je uĉio da je zakon ukinut, pokazavši to liĉnim primjerom. Ĉesto citirani stihovi da se podrţe ovi stavovi su: 1) ―Jer Hristos je svršetak Zakona da bi svako ko iskazuje vjeru stekao pravednost‖. (Rimljanima 10:4) 2) „Jer se svi koji se oslanjaju na vršenje djela propisanih zakonom nalaze pod prokletstvom, jer je napisano ‗Proklet da je svako ko se ne drţi svega što je zapisano u svitku zakona i ko to ne vrši‘― (Galatima 3:10) 3) „Hristos nas je kupio i tako oslobodio prokletstva Zakona postavši umjesto nas prokletstvo, jer je zapisano, ‗proklet je svako ko je obješen na drvo‘― (Galatima 3:13) 4) „I izbrisao pisani dokumet koji je svojim odredbama bio protiv nas, koji nam se protivio. Uklonio ga je s puta prikovavši ga na krst‖ (Kološanima 2:14) 5) „Zato neka vam niko ne govori šta da jedete i pijete i neka vam niko ne zapovijeda da slavite praznike ili mladine ili Šabate, jer je to samo sjenka onoga što dolazi, a stvarnost je Hristos‖ (Kološanima 2:16-17)

Danas je opšteprihvaćeno mišljenje da je Isus zaista došao prije svega zbog jevrejskog naroda, ali da ga je on odbacio. Jevrejske glavešine (fariseji) bili su tako „zaslijepljeni Zakonom―, da su propustili da prihvate svog mesiju. Crkva je stvorena da bi raširila jevanĊelje onima koji nijesu spašeni. (Matej 16:18,19; Dela 2) Hrist je svrha i cilj zakona (Rim 10:4, vidi slijedeći odeljak). Isus je ţiva Tora, ţiva rijeĉ: Jvn 1:1..Razlog zbog kojeg ljudi ne uviĊaju ovo dok ĉitaju Stari zavjet je taj što je na njihovo razumijevanje teksta utiĉu spisi nastajali tokom stotina godina helenizovane, antisemitiske misli. U nastavku, vjerujem, pokazaću da je Srpska pravoslavna crkva stvorila jedan novi zakon oliĉen u kosovskom mitu, koji je konstruisan na pomenutoj starozavjetnoj teologiji nominalnog judaizma (a donekle i na islamu koji na sliĉan naĉin ĉita i tumaĉi Stari zavjet). Zatim je kanonizovan u svetosavlje. Ako tako gledamo, Hrist još nije umro na krstu za ovu starozavjetnu jeres i nije donio oproštenje grijeha za ĉovjeĉanstvo, niti Boţju pravdu. Po novozavjetnoj pravdi jedan pravednik je umro za sve. Jedan za cijeli narod. Ponio je grijehe naše, naših prijatelja, ali i naših neprijatelja. Kako je nama oprošteno, tako i mi treba da oprostimo svojim duţnicima. U Hristu nam je data praosnova za našu "pravdu", a ne za našu osvetu (Ko se ne osveti, taj se ne posveti). U Hristu nema osnova za naš maĉ i naš progon neistomišljenika i uništenje inovjeraca, tj."poturica" i ―izdajica‖, jer naša borba nije protiv krvi i mesa, već protiv duhovnih sila zla. Kosovski mit, naţalost, ne zna za Hrista, već svojom mitologijom vojuje protiv Hrista, nanovo ga razapinjući na krst u ime srpstva i pravde, odbijajući i prezirući Boţju milost. ELEMENTI MITA Prikazaću najvaţnije elemente kosovskog mita i uporediti ih sa starozavjetnim predhrišćanskim religijskim sistemom koji je, po mom uvjerenju, posluţio tvorcima mita da naprave ĉvrstu konstrukciju na koju bi mogla da se nasloni cijela jedna nacija, njena borba za teritoriju i identitet. Osnovni elementi te konstrukcije su tlo i krv. Nikolaj Velimirović je to izrazio kroz stav: ―Srbi su, kao i svi narodi koji su prihvatili Isusa iz Nazareta, novi Izrailj, koji baštini svešteno nasleĊe drevnog Izrailja". Taj stav da su Srbi, poput Jevreja, izabrani narod opasna je zamjena teza. Polazi se od stanovišta da spasenje u Hristu moţe biti kolektivno i da vaţi za ĉitav jedan narod. Uvodi se pojam srpstva kao neke religiozne kategorije koja se izjednaĉava sa pripadnošću jednoj vjeri - pravoslavnlju tj. svetosavlju. TakoĊe, ide se i dalje dalje, uvodi se kategorija "svete zemlje" koja vaţi za Kosovo kao što je Palestina za izraelski narod. Vidjećemo da kosovski mit, na temelju starozavjetnog vjerovanja, uvodi starozavjetni model sveštenstva i kult hrama, kao i pojmove sveti rat, sveti ratnici - vitezovi, lek talionis - oko za oko, krvni savez, nebeska Srbija, obećana zemlja, zabrana mješovitih brakova, kleto uništenje (herem) - istraga „poturica― itd. Pokušaću da dekonstruišem najvaţnije elemente (ne sve, jer bi to uzelo mnogo više vremena i prostora, a ne bi znaĉajnije doprinijelo tezi ove studije) kako bih pokazao da se radi o mitologiji koja je vrlo opasna.TakoĊe odstupa od Hristove novozavjetne vjere koja objavljuje oĉinsku ljubav Boţju i ustanovljava jednu vaseljensku crkvu. Ta crkva ne treba vojnom silom da pokori svijet za Hrista, već da bude svjedok i objavi radosnu vijest milosrĊa i oproštenja za sve narode u Hristu Isusu. Da obznani svima da je jedino njegova a ne Obilićeva ili Lazareva ţrtva, savršena i dovoljna za spasenje Srba i oproštenje za grijehe cijelog ĉovjeĉanstva, bez obzira na naciju, rasu ili pol, da svako ko vjeruje u Isusa, ne pogine, nego da ima ţivot vjeĉni. SVETO SRPSTVO Srpstvo je apstraktan pojam koji srpski nacionalisti koriste za ukupnost "srpskih" naroda i zemalja. Upotrebljava se

i kao sinonim za veliku Srbiju ("ujedinjeno srpstvo"). TakoĊe, oznaĉava skup ţeljenih vrijednosti koje nekoga definišu kao Srbina. Za ideologe nacionalizma glavni indikator srpstva je pripadnost pravoslavlju, na osnovu ĉega dijele stanovništvo Srbije na Srbe i ostale graĊane. Pod srpstvom, nacionalisti podrazumijevaju i druge pravoslavne narode, bez obzira na to što su razliĉitog etniĉkog porijekla. „Moje pleme snom mrtvijem spava, suza moja nema roditelja, nada mnom je nebo zatvoreno, ne prima mi ni plaĉa ni molitve; u ad mi se svijet pretvorio, a svi ljudi pakleni duhovi. Crni dane, a crna sudbino! Vladika Njegoš u Gorskom vijencu uĉestalo rabi pojam srpstva. Za njega je srpstvo prvenstveno religiozna kategorija. Poslije Njegoša, za taj pojam vezuje se pravoslavlje, preciznije srpsko pravoslavlje (ili svetosavlje), kako to nedvosmisleno izjavljuju predstavnici SPC. „Biti Srbin znaĉi biti obavezno pravoslavac... Srbin ne moţe biti ateista... Srbin nekršten ne biva.― (Patrijarh Pavle) „U mom kraju, u mom selu, Srbin je ĉovjek, komunisti nisu Srbi, govorili smo, to su Turci, ne moţe samo krv i meso da bude karakteristika Srba.― (Episkop Atanasije Jevtić) Ovakvo izjednaĉavanje je potpuno neopravdano i biblijski neutemeljeno jer se radi o razliĉitim stvarima.Pravoslavlje je religija koju ĉine pripadnici brojnih naroda i nacija, a srpstvo obuhvata naciju u kojoj moţe postojati više vjeroispovijesti. Ovakav pristup vjeri bio je svojstven Izrealu, gdje je pitanje vjere i nacije bilo potpuno izjednaĉeno. Djeca bi osmog dana bila obrezivana, što je bila spoljna oznaka zavjeta njihovih otaca Avrama, Isaka i Jakova (Izraela) sa Bogom. Svetosavlje izjednaĉava taj obred sa krštenjem. Pisao sam o tome ranije. Kao što su obrezivali u Starom zavjetu, tako danas krštavaju. Time se djeca automatski pribrojavaju plemenu i crkvi. Ona se sva upisuju u crkvene knjige i dobijaju krštenicu. Pokajanje za grijehe po vjeri u Hrista relativizuje se, ali o tome ćemo nešto kasnije. Osnovna kritika ovakvog poimanja ―svetog srpstva‖ jeste da su politiĉari i drţavnici dopustili Srpskoj pravoslavnoj crkvi da izjednaĉi Srbe sa pravoslavljem i time otjera i iskljuĉi iz nacionalnog korpusa sve muslimane Srbe, sve katolike Srbe, pa se pitam hoće li iskljuĉiti i sve Srbe ateiste i agnostike.Crkva tako sebe predstavlja kao jedinu instituciju koja vjekovima štiti srpske nacionalne i kulturne interese i etniĉku samobitnost srpskog naroda. Usljed poistovjećivanja srpstva sa pravoslavljem, promjena religije je, po pravilu, znaĉila i promjenu etniciteta. Iako postoje brojni istorijski primjeri prelaska Srba u katoliĉanstvo ili islam, danas ne postoje Srbi katolici, niti Srbi muslimani, već se smatra da su asimilovani u Hrvate i Bošnjake. S druge strane, prihvatanje „srpskog pravoslavlja― ĉesto je znaĉilo posrbljavanje. O tome govore i posljednji statistiĉki podaci u Crnoj Gori, gdje je izmeĊu dva popisa, tokom devedesetih, porastao broj onih koji su se izjašnjavali kao Srbi, jer su neki to povezivali upravo sa pripadnošću Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Procesu nacionalnog osvješćivanja Crnogoraca i vraćanju nezavisnosti drţave Crne Gore najradikalnije se suprotstavio ovaj svetosavski pogled na crnogorsku naciju i pravoslavlje. Danas, zbog ovakvog koncepta srpstva, najveći broj Crnogoraca ne moţe da pomiri u sebi dvije stvari: kako da pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi i bude ono što jeste - Crnogorac! Ako ćemo biti dosljedni takvom shvatanju "srpstva", nekad se suprotstavlja i sam pojam srbijanstvo,

kao ukupnost stanovnika Srbije, bez obzira na etniĉku pripadnost. Ovakvo "sveto" srpstvo stvoreno je iz kosovskog mita, po kojem se Srbi stalno ţrvuju za "carstvo nebesko". Mnogi intelektualci iz Srbije, ali i iz Crne Gore, smatraju da "srpstvo zato treba redefinisati". Dok se ne dokine ta mitologija dţelata i ţrtava za nebesku Srbiju, neće se daleko stići. Sa aspekta vjere mnogo je bitnije da li je takvo izjednaĉavanje srpstva i pravoslavlja, kao hrišćanske vjere, prihvatljivo. Da li se sva starozavjetna kolektivna obećanja vezana za Izreal mogu tako mehaniĉki primijeniti na Srbe? Da li su zaista Srbi sveti narod, kao što u Izrealci, jer su navodno onog dana kada je Sveti Sava donio hrišćanstvo meĊu Srbe oni postali Hristovi, a time i ebeski Izrael. Da li Srbi mogu tumaĉiti Sveto pismo na taj naĉin da pored nebeskog Jerusalima stvore svoju nebesku Srbiju, da od Palestine naĉine Kosovo, da od Golgote naĉine Gazimestan. Novozavjetne knjige koje su kanonizovane objavljuju nešto sasvim razliĉito od ove mitologije svetosavlja. Samo je Isus ponovio istoriju Izraela u bitnim taĉkama. On je pobijedio tamo gdje su oni pali. Zato je Isus postao Izrael, onaj koji je pobijedio grijeh i smrt. Ono što nije uspio istorijski Izrael (jevrejska nacija), uspio je Isus. Ono što je primjenjivano na Jevreje kao Izrael, u Novom zavjetu primjenjuje se na Isusa Hrista, Avramovog potomka. Ne postoji mogućnost da Srbi iz ovog konteksta proglase sebe za neki ekskluzivni narod koji bi bio novi Izrael, zato što je preko Svetog Save prihvaćeno hrišćanstvo meĊu srbima.. Posebno ne da se na osnovu toga pribavlja za sebe kolektivna svetost, neka posebna teritorija ili nova zavjetna ţrtva. Kada je uspostavljen Stari zavjet na Sinaju, prinesene su ţrtve.Uspostavljajući Novi zavjet Isus ga je potvrdio krvlju, ali svojom krvlju, simboliĉki prikazanom kao vino (Matej 26.28). On je bio ţrtva na kojoj je zasnovan Novi zavjet. Kao i u Starom zavjetu, i u Novom postoji Izrael kao osoba i Izrael kao narod. Ništa se toj savršenoj i jednom zauvijek prinešenoj ţrtvi ne smije oduzeti, ali ni dodati. Ne postoji osnov po kome bi bila potrebna Obilićeva ili neĉija druga ţrtva (ali se ne iskljuĉuje) da bi se pribavilo spasenje i mjesto u carstvu nebeskom. To je svetogrĊe i jeres. Kada apostol Pavle govori o obraćenim neznabošcima, on kaţe: ―A kad ste vi Hristovi, onda ste sjeme Avramovo i po obećanju nasljednici.‖ U Novom zavjetu se ime Izrael ne primjenjuje samo na jednu osobu — Isusa Hrista, nego takoĊe i na njegov narod, one koji su Hristovi. Pavle iskrene hrišćane naziva Izraelcima. Da, tako je, i sto puta kaţem amin! Nema se ovome šta dodati. Ali,nikako se ne moţe iz ovih stihova da su oni koji uzvjeruju novi Jerusalim, izvući tumaĉenje da se ti istinski hrišćani nazivaju Srbima!? Svaki ĉovjek, bez obzira kojoj naciji, rasi ili teritoriji pripadao, ako iskreno vjeruje u Hrista, on je hrišćanin, dio crkve Boţje, nebeskog Jerusalima. Tako i svaki Crnogorac, ako vjeruje u Boga, nije automatski dio "srpstva", kako se ţeli svetosavljem prikazati. Posebno se ne moţe izvlaĉiti paralela da istinski hrišćani srpske nacionalnosti mogu da daju pojmu "srpstvo" neki religiozan i uzvišen karakter. Pripadnost nekoj naciji potpuno je irelevantna za spasenje duše. Upravo na ovom planu Isus je došao u sukob sa tadašnjim starozavjetnim sveštenstvom. Pravi Izraelci su povezani vjerom, povjerenjem u Boga, a ne krvnim srodstvom. Jer, nijesu svi Jevreji bili Izraelci. Isus je uspostavio novi savez po kojem se ĉovjek spašava vjerom, a ne obrezivanjem tijela ili krštenjem "svetom vodicom". Po Pismu, „svi će se hrišćani VJEROM nakalemiti na tu Maslinu – Izrael―. MeĊutim ne vaţi obrnuto , ne kalemi se maslina na "sveto srpsko stablo".Pavle kaţe u Poslanici Rimljanima: ―Nijesu svi Izraelci koji su od Izraela‖, postoje Izraelci po tijelu (Rim 9.3), tjelesni roĊaci, i postoji Izraelci koji ţive u skladu sa Zavjetom (Gal 6.16). Ovaj drugi Izrael ĉine oni Jevreji i obraćeni neznabošci koji ţive u skadu sa Boţjom objavom. Pravi Izrael, izabrani rod su ljudi vjere, poslušni Bogu, kao što je Avram vjerovao Bogu, poslušao ga i primilo mu se u pravdu. Vjerom se opravdao, ne pripadnošću nekoj etniĉkoj grupi. Isus je rekao da je Natanailo pravi Izraelac, što znaĉi da onu drugu grupu ĉine laţni Izraelci, koji se samo predstavljaju kao poboţni pojednici. Postoje dvije vrste Jevreja: tjelesni i duhovni : ―Gle, ti se zoveš Jevrejin, a

oslanjaš se na zakon i hvališ se Bogom.. Obrezanje pomaţe ako zakon drţiš; ako li si prestupnik zakona, obrezanje je tvoje neobrezanje postalo. Ako, dakle, neobrezanje pravdu zakona drţi, zašto se ne bi njegovo neobrezanje za obrezanje uzelo? I onaj koji je od roda neobrezan i izvršuje zakon, osudiće tebe koji si sa slovima i obrezanjem prestupnik zakona. Jer ono nije Jevrejin koji je spolja Jevrejin, niti je ono obrezanje koje je spolja, na tijelu; nego je ono Jevrejin koji je iznutra i obrezanje srca duhom a ne slovima, to je obrezanje; kome je hvala ne od ljudi, nego od Boga.‖ (Rimljanima 2.17,25,26,28,29). Dakle, oni koji se zovu Jevreji (tjelesni potomci Avrama), ne drţe zakon i zato nijesu Jevreji. Oni koji nijesu Jevreji drţe zakon i zato jesu Jevreji. Za Boga su neznabošci oni koji ne drţe zakon, pa mogu biti Jevreji ili Srbi stotinu puta i obrezani i vodom kršteni, bez Hrista nema spasenja. Ako si Srbin i krstio se (obrezao) roĊenjem, krštenje je tvoje uzaludno ako ne vjeruješ u Hrista. Ako se ĉovjek ne pokaje onda je njegovo krštenje (obrezanje) postalo nekrštenje (neobrezanje). Iz ovako jasnog objašnjenja svetog apostola Pavla, moţe se zakljuĉiti da ni Izrael a kamo li neki drugi narod ili nacija ne moţe da izvlaĉe pravo na spasenje pripadnošću nekoj etniĉkoj grupi. Na primjer, da su pravi pravoslavci automatski Srbi, a da Srbin koji nije pravoslavac nije Srbin. Već na prvi pogled moţe se vidjeti o kakvoj se zamjeni teza i svojevrsnom starozavjetnom "plagijatu" radi. Uĉenje Isusa Hrista, Jovana Krstitelja i apostola Pavla isto je po ovom pitanju i uĉi nas neĉemu sasvim drugaĉijem od svetosavskog nacionalizma. Pravi Izraelci su samo oni koji imaju vjeru u Boga i ispravan karakter. „Jer mi smo obrezanje koji duhom Bogu sluţimo i hvalimo se Hristom Isusom, a ne uzdamo se u tijelo.‖ (Filipljanima 3.3.) „A nije moguće da rijeĉ Boţja proĊe: jer nijesu svi Izrailjci koji su od Izrailja; niti su svi djeca koji su sjeme Avramovo, nego u Isaku, reĉe, nazvaće ti se sjeme. To jest, nijesu ono djeca Boţa što su po tijelu djeca, nego djeca obećanja primaju se za sjeme.‖ (Rimljanima 9.6-8.). U Starom zavjetu Bog kaţe da je Izrael njegov izabrani (Isaija 45.4). Ali, Isus je taj izabrani i svi koji vjeruju u njega izabrani su od Boga. Šta je sa Izraelcima koji ne vjeruju Bogu? Bog neće ispuniti svoja obećanja na onima koji mu ne vjeruju, jer nijesu svi Izraelci od onih koji su Izraelovi potomci. Pavle kaţe da će samo Isakovi potomci biti blagoslovljeni. Avram je imao dva sina, Ismaila i Isaka. Ismail nije bio poboţan kao Avram (njegovi potomci danas su uglavnom muslimani), dok Isak jeste. Zato Pavle kaţe da nijesu svi Avramovi tjelesni potomci Izrael, nego samo oni koji su vjerni. Ismael je tjelesni Izraelac, a Isak je duhovni Izraelac. Dakle, ako Izrael nije po tijelu, nego su Izraelci oni koji vjeruju Bogu i drţe zakon, onda proroĉanstva neće biti vezana za drţavu Izrael i za Jerusalim, nego za iskreno religiozne ljude širom svijeta, svih nacija. To što je neko Srbin ili Crnogorac niti mnogo pomaţe, niti odmaţe. Ne postoji poseban zavjet izmeĊu Boga i Srba, kao što pokušavaju tvorci kosovskog mita da iskonstruišu. U 2. Moj. 19.5,6, Bog je osloboĊene Izraelce nazvao „sveti narod, carsko sveštenstvo‖. Apostol Petar isti izraz „sveti narod, carsko sveštenstvo‖ u 1.Pet 2.9,10 primjenjuje na crkvu, na ljude koji vjeruju u Hrista. Dakle, Bog nije mislio na Izrael kao naciju, tjelesne potomke Jakova, nego na duhovne ljude svih nacija koji su vjerom u Boga postali Izraelci — pobjednici s Bogom. Ako apostol koji je bio prvi meĊu apostolima kaţe da Izrealci nemaju neku privilegiju i superiornost u odnosu na druge u pogledu spasenja u Hristovim ranama, kakvo tek pravo ima neko da Srbe proglašava svetim narodom za koji postoji neki posebni zavet, posebna teritorija ili neki krvni savez koji bi mu obećao preĉicu za nebo. Da sumiramo, Bog je u Starom zavjetu dao obećanje za sjeme Avramovo, a ne sjeme Lazarevo ili Nemanjića. Da će svi (i bez ostatka svi, ma kojem narodu pripadali) koji povjeruju da je Bog dao svojeg jedinoroĊenog Sina da pogine na krstu, da će svaki koji ga uzvjeruje da ne propadne, nego da ima ţivot vjeĉni. Izraelci po tijelu imaju iste mogućnosti kao i pripadnici bilo koji drugih nacija: ako vjeruju Bogu, biće Boţji duhovni pobjednik — Izrael.

U Rimljanima 11.1 Pavle pita: ―Da li je Bog odbacio svoj narod?‖ I sam odgovara da ih Bog nije odbacio. Pavle nije odbaĉen od Boga jer je bio Izraelac (i to sa naroĉitim pedigreom, farisej i vrhunski poznavalac zakona) ali nije to drţao za nešto vrijedno hvale. Svi apostoli i prva Hristova crkva bili su i tjelesni i duhovni Izraelci. Dakle, meĊu tjelesnim Izraelcima uvijek je bilo i duhovnih Izraelaca. Nema razloga da se miješaju nacionalna pripadnost i vjera u Hrista. Zato, ne moţemo da primijenimo Boţja obećanja na srpstvo, odnosno sve današnje Srbe samo zato što su neki od njih istinski hrišćani koji vjeruju. Kao i u vrijeme proroka Ilije, Bog ima svojih 7.000 vjernih "Izraelaca" izmeĊu stotina hiljada tjelesnih Izraelaca. To se zvalo "ostatak" koji će se spasiti. Mitropolit Amfilohije u knjizi "Ĉasni krst Hristov i kosovski zavjet" pokušava da objasni "izabranost" srpskog naroda i zakljuĉuje "Mi smo jadan od zemaljskih naroda, ovaj srpski narod, svetosavski narod, koji pripada Izabranom Boţjem narodu, Novome Izraelu Novog Adama, Gospoda Isusa Hrista. Neki će da kaţu na to: "Evo ih, prave se Srbi da su veći od ostalih naroda!" Nijesmo mi, nije to naša zasluga, sami Bog je izabrao naše pretke i uĉinio ih je ĉlanovima Izabranog Boţjeg naroda Crkve Hristove, Novog Izrailja, Boţjeg novog naroda, NAŠ NAROD, ništa većim, ali ništa ni manjim od SVIH DRUGIH HRISTU BOGU VJERNIH ZEMALJSKIH NARODA." Vidimo kako mitropolit povezuje nepovezive stvari i iz njih izvodi zakljuĉke o izabranosti naroda (mnoţina). Jasno je da su svi pojedinci koji vjeruju Hristu postali dio Duhovnog Izraela, ali kakve veze sa tim ima narod, ne nasljeĊuje se po tijelu izabranost. Ako je neki ĉovjek izabrao Hrista i krstio se, njegova tjelesna djeca moraju za sebe to iznova da uĉine da bi doţivjela spasenje. To što je neko srbin ili crnogorac, to ne mjenja ovaj princip da samo vjerujući pojedinac se pribraja Nebeskom narodu. Ne postoji osnov po kome bi se moglo doţivjeti kolektivno spasenje nekog etnosa, koji je iskljuĉivo istorijska a ne duhovna kategorija. Posebno je neshvatljivo kako mitropolit u ovoj knjizi ubacuje kategoriju "Bogu vjernih zemaljskoj naroda" koji su valjda djelovi šireg nebeskog naroda. Pa zar nije jasno da ne moţe ĉovjek da pripada dvama izabranim narodima. Ako si dio "izabranog" srpskog naroda, ne moţeš onda biti i dio "Novog Izraela". Ima samo jedan nebeski narod, nema njih na stotine: izabrani njemaĉki narod, izabrani engleski narod, izabrani makedonski narod... Jedna je crkva Boţija, jedan je Duhovni Izrael, nema unutar nje nekih daljih podjela na narode. Ĉlanom te nebeske porodice postaje roĊenjem odozgo (Jev. Jova 3. Glava), a ne time što je neki moj navodni daleki predak Sveti Sava izabrao to umjesto mene. Po tijelu, mi smo svi nasljednici prokletstva po Starom Adamu, bili mi Srbi ili Crnogorci, ali po Hristu primamo duha posinjenja i pridruţujemo se nasledstvu spasenja novog Adama. SRBI (NI)JESU IZRAEL U knjizi Kosovo je glava Lazareva u besjedi nazvanoj "Srpski narod - sluga gospodnji koji strada" mitropolit Amfilofije izvodi nevjerovatno tumaĉenje ĉuvenih stihova najvećeg starozavjetnog proroka Isajie. U 53. glavi Knjige proroka Isaije, koja se ĉesto naziva i peto (starozavjetno) jevanĊelje, prorok govori o Ebed Javheu (sluzi gospodnjem) koji će da postrada za spasenje cijelog naroda. Na ĉudesan naĉin, vjekovima ranije, opisano je stradanje Hristovo. To su mesijanski proroĉki stihovi koji su pisani (naravno) za Izrael, ali su se ispunili u Hristu. MeĊutim, mitropolit to sve povezuje preko tumaĉenja o izabranom narodu, preko Vizantije i dovodi u vezi sa srpskim narodom, izjednaĉavajući ga sa Izaelom!? U cijelom tom poglavlju ide dalje, pa cijeli srpski narod izjednaĉava i sa Hristom!? i Golgotu sa Kosovom pa kaţe: "Slugom gospodnjim, dakle, moţe mirne duše biti nazvan srpski naroda, jer se na njegovoj sudbini i kroz njegovu sudbinu prelama i prosijava sudbina naroda Boţjeg, prvog Izabranog naroda Boţjeg, i u radosti i u ţalosti, stradanju i u vaskrsenju . I ne samo srpskog naroda." Prosto je nevjerovatno dokle ide ovakva teologija, da će se kroz stradanje srpskog naroda, prolivanjem krvi srpskih

vitezova, obezbijediti vaskrsenje "i ne samo srpskog naroda". Izrael nikad nije smio da propovijeda ovakvo nešto, a sa kojim pravom SPC to ĉini. Ako sagledamo sve što je prethodno reĉeno, onda nije nimalo sluĉajno što su baš neki srpski istoriĉari poĉeli da pronalaze "dokaze" o jevrejskom porijeklu Srba. Jevreje u Bibliji nazivaju Boţjim, izabranim narodom, kao što su to Srbi po kosovskom mitu. Teško je dokuĉiti granice bolesnog uma i paklenog plana koji on stoljećima stvara, ali to, svakako, nije ostalo bez odjeka. Objavljeni su mnogi naslovi, razna imena i njihova otkrića koja su „povezivala― sudbinu Jevreja i Srba. Ĉak je jedan svjetski poznati jevrejski nauĉnik baš Srbe nazvao „nebeskim narodom―.Po njemu, isti ovi Srbi i genetski i duhovno od davnina povezani su sa Jevrejima. To je doĉekano vrlo pozitivno u nekim (para)nauĉnim krugovima u Srbiji, jer se ta nauĉnofantastiĉna teorija dobro uklapala u propagiranu mitologiju. Pomenuo sam da je i ĉuveni politiĉar Vuk Drašković, kao i neki istoriĉari izjavio da su ―Srbi nesrećno trinaesto pleme Izraela.‖ Svi dobro znaju da je odvajkada bilo samo 12 sinova i plemena Izrealovih. Na tom fonu je i ĉuveni svjetski bestseler Milorada Pavića „Hazarski reĉnik―, koji dovodi u vezu Hazare sa Srbima. Drugi ĉak produbljuju tu ĉitavu teoriju hazarskog porijekla Jevreja Aškenazija. Kada se ove dvije teorije poveţu, proizilazi da Srbi i Jevreji iimaju zajedniĉko porijeklo,a na osnovi toga, valjda, i zajedniĉka obećanja - nebeski Jerusalim, svetu zemlju, obnovu hrama, hiljadugodišnje carstvo i sl . U nastavku, daću pregled biblijskih Boţjih obećanja Izraelu. Vidjećemo nevjerovatne, po mom dubokom uvjerenju vrlo perfidno osmišljene, sliĉnosti izmeĊu svetosavske mitologije i starozavjetne teologije. 1. Bog se liĉno zakleo da će zaštititi Izrael. Cijela opisana istorija jevrejskog naroda prepuna je uspona i padova, robovanja, izgnanstava, povrataka i izbavljenja. Bez obzira na duhovno stanje svog naroda, Bog ga je iznova i iznova podizao i vraćao u njegovu zemlju (kao Srbe na Kosovo) i ratovao protiv njihovih neprijatelja i mrzitelja, znacima i ĉudima. "Pustiću strah svoj pred tobom i uplašiću svaki narod na koji doĊeš, i obratiću k tebi pleći svih neprijatelja tvojih. Poslaću i stršljene pred tobom, da tjeraju Jeveje, Hananeje i Heteje ispred tebe." (2. Moj. 23:27-28) "Daće ti Gospod neprijatelje tvoje koji ustanu na te da ih biješ; jednim će putem doći na te, a na sedam će puteva bjeţati od tebe." (5. Moj. 28:7) "Evo, ja ću uĉiniti Jerusalim ĉašom za opijanje svim narodima unaokolo, koji će opsjesti Jerusalim ratujući na Judu. I u taj ću dan uĉiniti Jerusalim teškim kamenom svim narodima; koji ga god budu htjeli dignuti, satrće se, ako bi se i svi narodi zemaljski sabrali na nj. U taj ću dan, govori Gospod, uĉiniti da svi konji budu plašljivi i svi konjanici bezumni; i otvoriću oĉi svoje na dom Judin, i oslijepiću sve konje narodima. Te će govoriti glavari Judini u srcu svom: jaki su mi stanovnici jerusalimski Gospodom nad vojskama, Bogom svojim. U onaj ću dan uĉiniti da glavari Judini budu kao ognjište u drvima i kao luĉ zapaljen u snopovima, te će proţdrijeti i nadesno i nalijevo sve narode unaokolo, a Jerusalim će još ostati na svom mjestu, u Jerusalimu. I Gospod će saĉuvati šatore Judine najprije, da se ne diţe nad Judom slava doma Davidovog i slava stanovnika jerusalimskih. U onaj će dan Gospod zaklanjati stanovnike jerusalimske, i najslabiji meĊu njima biće u taj dan kao David, i dom će Davidov biti kao Bog, kao anĊeo Gospodnji pred njima. I u taj dan traţiću da istrijebim sve narode koji doĊu na Jerusalim..." (Zah. 12:2-10) "Jer ovako govori Gospod: i roblje junaku uzeće se i plijen jakome oteće se, jer ću se ja preti s onima koji se s tobom pru, i sinove tvoje ja ću izbaviti; I koji ti krivo ĉine, nahraniću ih njihovim mesom i opiće se svojom krvlju kao novim vinom; i poznaće svako tijelo da sam ja Gospod Spasitelj tvoj i Izbavitelj tvoj, jaki Bog Jakovljev." (Isa. 49:25-26) "Jerusalim će gaziti neznabošci dok se ne izvrše vremena neznaboţaca." (Luka 21:24)

2. Bog je obećao Jevrejima da će se vratiti u zemlju Izraelovu. Kao što Srbi iznova ţele da vrate svoju „obećanu teritoriju― Kosovo. Ovo je jedan od suštinskih elementa borbe Srpske pravoslavne crkve za Kosovo. Kada je rijeĉ o mitu o izabranom narodu, u najtješnjoj vezi sa njim stoji mit o „obećanoj zemlji― (o ĉemu ću naknadno više reći). Oni se najĉešće prepliću i nadopunjuju, a o tome na Balkanu u popriliĉnoj mjeri svjedoĉi povezanost i izukrštanost nacionalistiĉkih mitova kod Srba, Hrvata i Bošnjaka, koji su savili svoje mitske predstave oko njihove uloge u istoriji i presudnog znaĉaja njihovih zemalja za istoriju Starog kontinenta. "U to ću vrijeme podignuti opali šator Davidov, i zatvoriću mu pukotine, i opraviću mu šta je razvaljeno, i opet ću ga sagraditi kao što je bio prije, da bi nasljedili ostatak edenski i sve narode na koje se priziva ime moje, govori Gospod, koji ĉini ovo. Evo, idu dani, govori Gospod, kad će oraĉ stizati ţeteoca, i koji gazi groţĊe sijaĉa, i gore će kapati slatkim vinom, a svi će se humovi rastapati. I povratiću roblje naroda svog Izrailja, i opet će sagraditi puste gradove i naseliće se, i nasadiće vinograde i piti vino iz njih, i naĉiniće vrtove i jesti rod iz njih. I posadiću ih u zemlji njihovoj, i neće se više išĉupati iz zemlje svoje koju im dadoh, govori Gospod Bog tvoj." (Amos 9:11-15) Srbi i Jevreji imaju sliĉnu sudbinu u 20. vijeku. Doţivjeli su pogrom istorijskih razmjera, i to Srbi u Prvom, a Jevreji u Drugom svjetskom ratu. Nastanak drţave Izrael uslijedio je 1947, poslije straviĉnog istrebljenja evropskih Jevreja i njihovog progona širom svijeta. Tako su i Srbi nakon Prvog svjetskog rata, kada je stradala skoro ĉetvrtina stanovništva, dobili veliku Kraljevinu SHS. Ni naseljavanje Jevreja nije išlo lako, jer se odvijalo uprkos siromaštvu, stalnoj opasnosti od ratova sa arapskim susjedima i negostoljubivosti samog tla na kome se ono odvijalo. Ipak, Jevreji su se vraćali i vraćaju se sa pjesmom i suzama radosti. Sliĉno je bilo i sa naseljavanjem Kosova, kada su poslije Prvog svjetskog rata naseljavani Crnogorci u Metohiju a Srbi i Liĉani na Kosovo. "Tako oni koje iskupi Gospod neka se vrate i doĊu u Sion pevajući, i veselje vjeĉno neka bude nad glavom njihovom; radost i veselje neka zadobiju, a ţalost i uzdisanje neka bjeţi." (Isa. 51:11) 3. Ko napadne Jevreje pašće pod Boţju osudu. Bog je rekao Avramu i kasnije više puta to isto ponovio njegovim potomcima: "... prokleću one koji tebe usproklinju ..." (1. Moj. 12:3) Vjerovatno iz ovog stiha,car Lazar, Njegoš i drugi vuku neku "logiku" proklinjanja srpskih neprijatelja. Iako znamo da je to Boţji posao, a mi smo pozvani da se molimo i blagosiljamo one koji nas kunu,da nahranimo neprijatelja svojega. Kroz istoriju, a i u današnje vrijeme, episkopi SPC koristili su ovo duhovno oruţje da sankcionišu sve neistomišljenike, bili oni najviši drţavnici ili intelektualci, svejedno je. Mitropolit Amfilogihije prokleo je Vladu Srbije zato što je potpisala sporazum o Kosovu. 4. Sav će Izrael biti spasen.Svi narodi klanjaće se Bogu i Hristu u Jerusalimu. Iz ovog i sliĉnih stihova izvlaĉi se neko nauĉavanje o kolektivnom spasenju Srba.O tome sam nešto prethodno rekao. To kolektivno spasenje (―spasićeš se ti i ĉitav tvoj dom‖) još je jedan od starozavjetnih elemenata kosovskog mita. To se uklapa u tezu da nema spasenja izvan pravoslavlja, a time ni van srpstva, tj.izvan svetosavlja. Ako se nastavi tom logikom, iz pravila da se svi Srbi (i neke‖poturice‖), bez obzira na to da li vjeruju u Hrista ili ne, da li su svojevoljno ili na silu su bili kršteni , izvodi se i teza kolektivnog spasenja Srba. Valjda, ako si Srbin zagarantovano ti je nebo, što vjerovatno problematizuje mogućnost spasenja Crnogoraca , jer je navodno crnogorska nacija sotonska izmišljotina. Naravno da Bog ţeli da sav Izrael bude spasen. Da je njegova volja "spasićeš se ti i ĉitav tvoj dom", ali samo po vjeri u Hrista Isusa pravednika. Nije taĉno da nema spasenja van ―srpstva‖ , taĉno je samo da nema spasenja van Hrista i njegove crkve.

"Jer vam, braćo, neću zatajiti tajnu ovu (da ne budete ponositi), sljepoća Izrailju pade u dio dokle ne uĊe neznaboţaca koliko treba. I tako će se spasti sav Izrailj, kao što je napisano: doći će od Siona Izbavitelj i odvratiće bezboţnost od Jakova." (Rim. 11:25-26) MeĊutim, bez obzira na univerzalnu primjenu svih prethodnih stihova na sve vjerne koji su pravedni u Boţjim oĉima, ima više primjera koji upućuju da se u uţem smislu, sva ova obećanja mogu odnositi samo na Jevreje kao nacion. Obećanja data za Izrael mogu se shvatiti samo kao obećanja za Jevreje ili kao mesijanska obećanja koja su se ispunila u Isusu iz Nazareta, kao istinskom sinu Boţjemu, a nikako u nekom drugom "svetom narodu" na nekoj ―svetoj zemlji‖. Interesantno je, takoĊe, kako mitropolit Amfilohije u pomenutoj knjizi "Kosovo je glava Lazareva", citirajući veliki broj starozavjetnih proroka koji su kritikovali podjelu Izreala na dva carstva, zakljuĉuje: "Kao i onda, tako i danas izmeĊu sebe i razdijeliše carstvo na dvije nezavisne i meĊunarodno priznate drţavice, na Judinu i na Izraelovu. I sva je prilika da Srbi danas kao narod ništa drugo i ne predstavljaju nego produţetak te diobe izmeĊu Jude i Izraelskog carstva. Šta je drugo dioba Crne Gore i Srbije nego dioba izmeĊu Jude i Izrailja. Na koga se odnose one rijeĉi proroka Amosa, da li samo na ondašnje pripadnike Izabranog Boţjeg naroda ili se odnose i na one savremene pripadnike Izabranog Novog Izailja - Boţjeg naroda, koji se sliĉno ponašaju?" Ne ţeleći da polemišem dalje na temu negiranja Crnogoraca kao naroda (jer ima mnogo renomiranih crnogorskih nauĉnika koji su ovo do kraja rasvijetlili) i neodrţivosti izjednaĉavanja Srba sa Izraelom, reći ću još jednu suštinski stvar koju mitropolit oĉigledno pogrešno tumaĉi, a tiĉe se mogućnosti podjele unutar izabranog naroda, odnosno Boţjeg carstva na dva ili više. Šta je drugo izabrani narod nego Crkva Boţija? Ne postoji nijedan teološki osnov koji moţe da kaţe da se Carstvo Boţije moţe djeliti. U JevanĊelju po Mateju piše : "A Isus znajući misli njihove reĉe im: svako carstvo koje se razdijeli samo po sebi, opustjeće; i svaki grad ili dom koji se razdijeli sam po sebi, propašće. I ako sotona sotonu izgoni, sam po sebi razdijelio kako će dakle ostati carstvo njegovo?" Ako je ovo Isus govorio za sotonu, koliko više se taj princip moţe odnositi na ĉudesno Carsrvo Nebesko. Ono se nikad ne moţe razdjeliti, niti uništiti: "jer vrata paklena, ga neće nadvladati". Jasno je da ne moţe doći do podjele unutar carstva nebeskog, jer jedna je crkva. Crkva je po svojoj prirodi vaseljenska, ona je jedna i jedinstvena realnost. Postoji samo jedna crkva – Una sancta. I ne moţe biti podjele kada se radi o vaseljenskoj crkvi i carstvu nebeskom, jer je nemoguće da se ono dijeli i bori unutar sebe. To je nespojivo! Njeno vaseljenstvo je suštinsko odreĊenje, ali ipak se, oĉito, u našem svakodnevnom ţivotu razliĉito razumije i tumaĉi. Ne postoji osnov da se jedna politiĉka odluka naroda da ţivi svako u svojoj drţavi, kao dva brata koji drţi svaki svoje domaćinstvo, tumaĉi kao podjela Boţjeg naroda tj. crkve Boţje. To su dvije potpuno razliĉite kategorije. Kad se kaţe Boţji narod, to nema veze sa nekim etniĉkim , teritorijalnim ili administrativnim kategorijama koje se pripisuju znaĉenju nacija ili narod. Boţji narod je duhovne, bogoĉovjeĉanske prirode, i NIJE od ovoga svijeta, iako ţivi na ovome svijetu. Boţji narod je narod nomada, pastira i putnika na ovoj zemlji i nema druge "domovine" do one u carstvu nebeskom, u novom Jerusalimu koji će sići sa neba. Jer ova zemlja će proći, i svaki santimetar teritorije "svetog Kosova, Crne Gore ili Srbije, bio on stotinu puta "svet", samostalan ili u jedinstvenoj drţavi proći će i nestati! Takva navodna podjela unutar izabranog naroda, odnosno hrišćanstva eventualno se prepoznaje kod podjela na neke konfesije i pomjesne autokefalne crkve a dešava se, kao što kaţe BerĊajev, samo u carstvu ćesara, a ne u carstvu duha. Samo u ovom prirodnom svijetu i u ljudskom elementu „crkva― se dijeli. Carstvo Boţje moţe biti samo jedinstveno i to vjeĉno. Ipak, u ovom vidljivom svijetu nema spoljašnjeg jedinstva svih naroda pa naţalost ni crkve Boţje. Jedinstvo i sabornost ljudi moguće je samo u okviru crkve, bez nekakvih nacionalnih podjela ili teza da vaseljensku crkvu ĉini samo srpski narod. Crkva je dom molitve za sve narode. Njen vaseljenski karakter još nije u potpunosti ispoljen, jer istinsko jedinstvo podrazumijeva sabornost u Duhu Svetom, a ne neki etniĉki ili

hijerarhijsko – organizacioni element. Crkva je novi ţivot u Hristu i sa Hristom. Ovakvo simplifikovanje sve naše duhovnosti na pitanje proglašenja nezavisnosti neke drţave (u kojoj ţive ljudi raznih vjera i nacionalnosti) poraţavajuće je za SPC. Crkva je, prije svega, duhovna realnost koja izraţava ţivot i misiju Hristovu, a ne odbranu srpstva! MeĊutim, upravo zbog ovakvih stavova mitropolita o svesrpskom etnofiletizmu oliĉenog u Kosovskom mitu postoji realna opasnost da SPC izazove podjele u narodu na nacionalnoj osnovi i izgubi odgovornost za spasenje svih u Crnoj Gori i u svijetu. Taj pogrešan fokus na kosovski mit i pogrešna vizija o našoj budućnosti u eshatonu dovodi do rasipanja vjerujućeg naroda u Crnoj Gori. I umjesto što SPC pronalazi brankoviće, kritikuje neke politiĉke stvari i "moralnu eroziju društva", trebala bi da sagleda svoju odgovornost za takvo stanje duhovnosti naroda Crne Gore. Da nije moţda sama otvorila vrata svemu tome svojom pogrešnom misijom širenja srpstva na štetu jevanĊelja. KRVNI SAVEZ Kosovski zavjet jeu osnovi svojevrsni krvni zavjet ili savez. Krv i tlo su centralna osa mita oko kojeg se vrti ĉitava zastrašujuća (vjero)nauka. Evo kako propovjednici (ĉija imena neću navoditi jer skretali paţnju sa suštine ) kosovski zavjet tumaĉe i propovijedaju krvni savez izmeĊu Srba i Boga, polazeći od sljedećih stihova Starog zavjeta: -Bog nam je još u Starom zavjetu ostavio zakon o krvi! ―I ko bi god od doma Izrailjeva ili izmeĊu stranaca koji se bave meĊu njima jeo kakve god krvi, okrenuću lice svoje nasuprot onomu ĉovjeku koji bude jeo krvi, i istrijebiću ga iz naroda njegova‖ (3. Moj. 17, 10.) - Jer je duša tijelu u krvi; a ja sam vam je odredio za oltar da se ĉiste duše vaše; jer je krv što dušu oĉišća. (3. Moj. 17, 11) Kaţu propovijednici :„Srbi su novozavjetnici Hristovi i imamo zakon o krvi, njome nas je On udostojio sebe. Najprije je Hristos pričestio Apostole Krvlju i tijelom Svojim. «Ovo je krv moja Novoga zavjeta koja se prolijeva za mnoge» (Mar. 14, 24.) I danas je svaki vojnik Hristov udostojen te najveće radosti ovozemaljske, pričešćivanja tijelom i Krvlju Njegovom. I kroz Svetu Tajnu Pričešća mi postajemo jedno u Hristu, Caru i Bogu našem. Zato braćo i sestre, ko proliva krv našu, taj proliva i Krv Njegovu i krv svih predaka naših, koja nam kola venama”. Oni rekoše: ” U svakom od nas struji krv Svetih Nemanjića i Svetih Hrebeljanovića i svih Svetih i svetovnih predaka naših. U nama struji i krv Njegova isto kao i krv praoca i pramatere naše, Adame i Eve. Zato se krv ne smije prolivati, ni svoja ni bližnjega svog; ali još je važnije da se krv mora sačuvati. Mora se čuvati od Ďavoimanih krvoloka kojima ništa nije ni Sveto ni Čestito, koji su krvi naše, krštene, žedni. I zato, krv naša Božja je, mi smo je uzajmili samo, i dalje je prenosimo kroz potomke naše. Mi nijesmo vlasnici njeni da možemo da je rasipamo, mi smo čuvari njeni i čast je naša da je branimo. Tlo je otadžbine naše, Sveto tlo Gospodnje! Državu su našu Sveci stvarali, a što Sveci stvore, čovjek ne uništi. Koliko li smo je puta osveštali krvlju svojom? Svaku smo stopu zalili krvlju našom, novozavjetnom, u odbrani Vjere i države naše. Koliko je predaka naših, život dalo Sa vjerom u Boga za Krst Časni i Slobodu zlatnu? Koliko je Svetaca rasuto zemljom našom? Nema stope Otadžbine naše koja nije osveštana mučeničkim moštima sinova svojih. Grobovi predaka naših i grobovi naši rasuti su širom Srbije kao sjeme pšenično, koje pada na zemlju dobru, i donosi rod, jedno po sto, a jedno po šezdeset, a jedno po trideset. Krvlju i tijelom Svojim nas je Gospod pričestio, a kroz Njega i mi smo zemlju svoju pričestili. Znajte neprijatelji srbski i neprijatelji hrišćanski, vi koji zemlju srbsku rasparčavate, i grobove naše rušite, i Njega tad rasparčavate i tijelo Mu kidate. I plata vas vaša, za djelo vaše, očekuje!

Znajte i vi, izdajnici roda svoga, da kad zemlju srbsku prodajete, za 30 srebrnika, teško ćete naći «kilo, bez kostiju»! Kad se tla svog, i tla otaca vaših odričete, i Hrista se odričete, a riječe nam Gospod i to da ko se Njega odrekne i On će se tog odreći pred Ocem. Prodajete i dijelite tjelesa vaša, jer vam je to još jedino ostalo, jer ste dušu svoju odavno satani predali. Krv se naša odavno sa tlom izmiješala, Sveti preci naši krv su svoju ostavili u našim vjenama a prah svoj rasuli po tlu srbskom. Zato mi Srbi i nemamo više Otadžbinu, nego Otačastvo. Otadžbinu smo imali kao narod nekršteni, Otadžbinu smo imali dok smo bili etnos. A danas, mi smo danas Laos, narod kršteni i narod oboženi. Naša krv i naše tlo su jedno. I Nebeska i ovozemna Srbija Hristov su metoh, i mi ujedinjeni u Njemu, dio smo tog dela. To je djelo Otačastvo naše, vanvremenska i višedimenzionalna tvorevina istorije i predistorije. Naš je zavjet braniti i odbraniti krv i tlo naše, i ne proliti, i ne skrnaviti krvi i tla tuĎega! Tako nam Bog pomogao!" Šta reći na sve ovo. Od ĉega prije poĉeti? Ali najbolje da citiram Sveto pismo, djelove Poslanice Korinćanima, jer je to najbolji odgovor na ovakav "teološki koktel", da ne bih upotrijebio neku grublju rijeĉ. Apostol Pavle u Poslanici Korinćanima iznosi stav potpuno suprotan pomenutom uĉenju da je naša krv postala Hristova onog dana kada smo postali pravoslavci. Više je nego oĉito da ne postoji teološki osnov za izjednaĉavanje Hristove svete krvi, kojom se priĉešćujemo, i naše krvi koja neće naslijediti carstvo nebesko. U petnaestoj glavi poslanice, Sveti Pavle, govoreći o vaskrsenju, jasno razdvaja naše zemaljsko tijelo i krv od proslavljenog tijela koje će vaskrsnuti u vjeĉni ţivot. Naše sadašnje tijelo on uporeĊuje sa sjemenom koje treba da se raspadne i umre u zemlji, da bi iz njega niklo predivno stablo i novi klas. -Sije se tijelo duševno, ustaje tijelo duhovno – poruĉuje apostol Pavle. On hoće da kaţe kako je „duševno" ono tijelo koje upravlja silama i strastima duše i nad kojim duša gospodari i vlada. Duhovno je tijelo koje ima izobilno dejstvovanje Duha Svetoga koji njime upravlja. Iako Duh i sada dejstvuje u nama, to nije tako uvijek, jer se od onih koji griješe duh udaljuje.Iako je duh i sada prisutan, tijelom upravlja duša. Postoji tijelo duševno - ono koje imamo u ovom ţivotu, ali koje nije Hristovo, kao što ţeli da proturi mitologija u ĉijim je temeljima tlapnja o krvi i tlu srpskom. MeĊutim, postoji tijelo duhovno - ono koje ćemo imati u budućem ţivotu, po suštini isto, ali duhovno, neraspadljivo. To tijelo je hram Duha Svetog, crkva Boţja, vjeĉna i neraspadljiva. Jer, ĉovjek je u Hristu vjeĉna egzistencija. To naše duhovno tijelo naziĊuje se u crkvu Boţju, u tijelo Hristovo, kome je glava sam Isus, sin Boţji. Ovo duhovno tijelo će vaskrsnuti u ţivot vjeĉni, nad njime druga smrt nema vlasti. Jer, Hrist je uzeo na krstu taj ţalac smrti (grijeh), koji je vladao nad prvim ĉovjekom, Adamom. Dakle, u prvom Adamu dobili smo zalog sadašnjeg propadljivog ţivota, a u Hristu - zalog budućeg, nepropadljivog. Apostol Pavle jasno poruĉuje da je taj „prvi ĉovjek od zemlje, zemljan; drugi ĉovek je Gospod s neba". Hrist ne egzistira u našem zemljanom tijelu i krvi. Niti je srpska krv , neka sveta, plemenita i plava nemanjićka, kakvom je zagovornici kosovskog mita sa ponosom ţele predstaviti. Krv ĉovjekova nije sveta i nije Hristova. Preko nje se ne moţe posvetiti "srpska zemlja" sa kojom se u ratovima "izmiješala" krv "vitezova" i "svetih" predaka koji su ginuli za nju. Ta naša stara pala priroda prvoga ĉovjeka, Adama, ne moţe nastaniti carstvo nebesko.Nema odlaska u "nebesku Srbiju".. Jer, prvi Adam je bio od zemlje. Po zemlji je nazvan. Ime Adam oznaĉava onoga koji je od zemlje i praha sazdan. Kao takav, nije kvalifikovan za nebo.

Ĉitajući dalje Pavlovu poslanicu naći ćemo i objašnjenje: "Kakav je zemljani, takvi su i zemljani". Zaista, oni koji su se privezivali za zemaljsko, umrijeće grehovnom smrću. Na drugoj strani, „kakav je nebeski, takvi su i nebeski―. Hrist je drugi, nebeski Adam. Takvi ćemo i mi biti - "njemu sliĉni". Dobićemo nova proslavljena tijela i bićemo isto tako besmrtni i slavni. Iako je i drugi Adam umirao, on je umirao zato da bi uništio smrt. Zato oni koji su kao Hrist, nebeski ( a ne Obilići zemaljski) vodili bogougodan ţivot, biće proslavljeni kao oni što su pomišljali na nebesko. Sveti apostol na kraju naglašava; "A ovo kaţem, braćo, da tijelo (plot, meso) i krv ne mogu naslijediti carstva Boţjega". Tijelo (meso, plot) i krv znaĉe da se u budućem vijeku neće nasljeĊivati sadašnje tijelo, koje se sastoji od mesa i krvi, jer tamo nema hrane i pića kojima se hrani sadašnje tijelo. Raspadljivost, tj. raspadljivo tijelo ne nasljeĊuje neraspadljivost. Zato je nuţno da naše tijelo postane duhovno i neraspadljivo, a za to "valja nam se nanovo roditi od Duha". Ova sadašnja "slika zemljanoga", koje predstavlja tijelo (meso, plot) i krv, tj. tjelesna djela (viteštvo u ratu, pravedna osveta, uništenje nekrsta i sl.) ali i sve ono što je svojstveno tijelu (vlast, drţava, crkvena hijerarhija i sl.), NE moţe da naslijedi Carstvo Boţje! Ova zemlja i nebo će proći i uništiti se. Vjeĉno će ostati samo Njegova rijeĉ! ĈISTA KRV Kosovski mit, zbog svog tjelesnog i ovozemaljskog zavjeta, insistira na ĉistoj krvi. Zabranjuje mješovite brakove na isti naĉin kao što to ĉini Stari zavjet. Gorski vijenac do krajnje brutalnih dubina ide u ovoj zabrani. To nije novozavjetna duhovna dimenzija braka, već ―miješano meso i kosti.‖ Jovan Krstitelj je takoĊe isticao vjeru kao osobinu Izraela, a ne srodstvo. Farisejima je rekao: ―I ne mislite i ne govorite u sebi: imamo oca Avrama; jer vam kaţem da moţe Bog i od kamenja ovog podignuti djecu Avramu. Već i sjekira kod korijena drvetu stoji. Svako dakle drvo koje ne raĊa dobar rod, sijeĉe se i u oganj baca. ‖Matej 3.9,10. Fariseji su bili dio Izraela po telu, ali nijesu imali vjeru u Boga koju je imao Avram. Jovan Krstitelj im je razbio iluziju da su Izraelci. ―Ne mislite tako.‖ Samo drveće koje raĊa dobre rodove (ljudi koji ţive u skladu sa onim u što vjeruju) neće završiti spaljeni u vatri. Tjelesno srodstvo (ni jevrejsko, ni srpsko) nije dovoljno za spasenje. Bez vjere u Boga, ljudi bilo koje nacije su izgubljeni. Isus je ponovio ovu istu misao. Neki Jevreji su mu naveli, kao argument njihove ispravnosti, da su oni Avramova djeca. MeĊutim, Isus im je rekao: ―Kad biste vi bili djeca Avramova, ĉinili biste djela Avramova.‖ (Jovan 8.39-41). Oni su bili Avramova tjelesna djeca, ali nijesu imali vjeru u Boga. Isus je negirao da su oni Avramova djeca, jer ―sad gledate mene da ubijete, ĉovjeka koji vam istinu kazah koju ĉuh od Boga. Tako Avram nije ĉinio. Vi ĉinite djela oca svog.‖ Djela koja ĉinimo pokazuju ko je naš otac, Bog ili Sotona. Jevreji su rekli: ―Mi nijesmo roĊeni od kurvarstva: jednog oca imamo, Boga―. A Isus im reĉe: Kad bi Bog bio vaš otac, ljubili biste mene; jer ja od Boga iziĊoh i doĊoh; jer ne doĊoh sam od sebe, nego me on posla. Zašto ne razumijete govora mog? Jer ne moţete rijeĉi mojih da slušate. Vaš je otac Ċavo; i slasti oca svog hoćete da ĉinite: on je krvnik ljudski od poĉetka i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laţ, svoje govori: jer je laţa i otac laţi... Ko je od Boga rijeĉi Boţje sluša; zato vi ne slušate, jer nijeste od Boga.‖ (Jovan 8-41-44,47). Ove rijeĉi razaraju današnje teološke stavove o Izraelu. Jevreji su samo tjelesni Izraelci. A Isus je jasno rekao da oni uopšte nijesu Avramova djeca, jer laţu i spremaju se da ga ubiju, ĉime pokazuju da su Sotonina djeca. Tvrdili su suprotno, a ipak su ga kasnije ubili.

Ne znam koliko je ko svjestan da se upravo u tome pokazuje koliko je ova starozavjetna jeres kod pravoslavaca na Balkanu uzela maha u tradiciji i vjeri. I Jevreji su se, kao Srbi, a posebno Crnogorci, vrlo uzdali u svoje tijelo i svoje porijeklo. Ĉegović si? -vrlo je ĉesto pitanje. Uzmite Stari zavjet i već na prvi pogled vidjećete kako je prepun rodoslova. Jevreji su mnogo polagali na ovo pitanje. Gledali su, kao i mi, ko je ko i okle je. ―Moţe li šta dobro doći iz Nazareta?‖ Isusu su pomno prouĉavali porijeklo koje je otkriveno u proroštvima Starog zavjeta, a ipak kao narod nijesu prepoznali dan njegovog dolaska. Postoji mnoštvo zapovijesti kako da se saĉuva "ĉista krv" i kako da se oĉuvaju odreĊena plemena u Izraelu. Sve je to zabluda tjelesnog ĉovjeka. A ko je tjelesan ako ne svetosavski nacionalisti koji kaţu ―ko je Srbin i srpskoga roda...‖. Oni se uzdaju samo u sebe, u svoju krv i meso, u svoje vitezove. Nema tu mjesta za Boga. Uspostavljaju neki ―inovirani‖ prevaziĊeni Stari zavjet u krvi Obilića i Lazara. Zapravo, u svom oĉaju poraza izgubili su vjeru u Hrista i njegovu otkupljujuću ţrtvu. Srbi su, naţalost, umjesto poštovanja JevanĊelja, osmislili mit koji ni po ĉemu nije bio dio plana Boţjeg za taj narod. Bog nije gubitnik i nikad ne planira poraze, to je suprotno njegovom pobjedniĉkom karakteru. MeĊutim, za nevjernike nema drugaĉijeg plana, oni kreću putem neke tradicije, obiĉaja i pravila. U Novom zavjetu, sam Bog u liku svoga sina, ĉini ono što je ĉovjeku bilo nemoguće, poštuje zakon i pravednik uzima grijehe na sebe da svojom smrću i uskrsnućem iskupi sve koji su predali ţivote u njegove ruke po vjeri. Hrist, svojom krvlju (a ne krvlju nekakvih vitezova) uspostavlja novi savez, ukida stari. I kako sad, poslije svega toga, svetosavlje brine o nekom grijehu "nacionalne izdaje", koji traţi iskupljenje u pokolju „poturica―, kada su svi od grijeha krvlju Hristovom oprani. JevanĊelje je blagovijest za svetosavlje, jer poruĉuje da su Srbi saĉuvani od grijeha u novom savezu sve dok vjeruju u Hrista. Ĉim poĉne vjera da slab, kao po nekom programu, hvataju se ljudi za stare zapovijesti, za teritoriju, za srpstvo, za Obilića, kršeći tako novi savez. Dakle, imamo u kosovskom mitu dva paralelna krvna zavjeta (testamenta, kako neki prevodi kaţu),a to ne moţe! Kao i u pravnom sistemu, ne mogu da postoje dva validna testamenta istovremeno. Jedan testament i pravo definišu se jednim zakonom u jednom vremenu. Ako se donesu novi testament i novi zakon, onda stari zakon i na njemu zasnovan testament više ne vaţe, ne proizvode pravno dejstvo. Ako se primjenjuju oba zakona, nastaje zbrka. Svako bi se mogao pozivati na ĉlanove iz onog zakona i testamenta koji mu odgovara. Kad sagledamo ĉitav starozavjetni koncept kosovskog mita, shvatamo da je pitanje ĉiste krvi i nekakve genetike, veoma vaţno. Njegoš posvećuje centralni dio svoje knjige upravo ovoj temi. Ne sluĉajno. DoĊoše i Martinovići, koji ţive najbliţe a najviše su okasnili jer im, kako kaţu, ―Turci ţenu ugrabiše‖. Naime, Mujo Alić je odveo Ruţu Kasanovu. Ispostavlja se da su oni već neko vrijeme bili u vezi i da je ona dobrovoljno otišla s njim. „Evo ima više no godina otkad nešto meĊu sobom glave. Ali ko bi moga pomisliti da će uzet Srpkinja Turĉina?― Iz daljeg razgovora saznajemo da su Mujo i Ruţa htjeli da se vjenĉaju, ali Martinovići su stigli svatove i ubili ih - Muja Alića, njegovog brata i ―nesrećnu nevjestu‖. Ubrzo potom vladika Danilo je izašao meĊu okupljene. Mladi i energiĉni Vuk Mićunović zatraţi da ih više ne drţi u neizvjesnosti i predbacuje mu da previše razmišlja o sudbini Turaka (―a ja zebem od mnogo mišljenja‖). Nakon duţeg razmišljanja, vladika prozbori: „Ne bojim se od vraţjega kota, neka ga je ka na gori lista,

no se bojim od zla domaćega.― Gorski vijenac daje jednu krajnje degutantnu sliku nemogućnosti sklapanja braka izmeĊu Crnogorke i Turĉina. „..a u jedan kota da ih svariš, ne bi im se ĉorba smiješala!― Ovaj nakaradni pristup ne uĉi pokoljenja da sa stpljenjem podnose slabosti slabih, drugaĉije mišljenje, slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Novozavjetna zapovijest o štetnosti mješovitih brakova odnosi se samo na ―mješovitost‖ u duhovnom smislu, izmeĊu ljudi drugaĉijih vjerovanja. MeĊutim, ovo pitanje zabrane mješovitih brakova ne moţe imati bilo kakve rasne, etniĉke i nacionalne konotacije. Ne postoji zabrana brakova izmeĊu ljudih razliĉitih naroda, tradicija i obiĉaja . Posebno, to se ne moţe posmatrati na tjelesni naĉin, gdje se sve sagledava kroz "ĉistu krv". To je opasno simplifikovanje novozavjetne zapovijesti. Ako je neko drugaĉije narodnosti, to ne znaĉi da je musliman po uvjerenjima ili ispada da su svi Srbi iskreni vjernici, pa im treba braniti brakove osim sa pravoslavcima. Svjedoci smo, naţalost, da je ogroman broj graĊana bez ikakvih vjerskih atributa. Slobodan sam ustvrditi da se sekularizacija desila upravo kao spontana reakcija na ovakve jeresi svetosavlja, koje su potpuno zasijenile Hrista i guše slobodu savjesti. Tjelesni pristup uvijek je nacionalistiĉki i šovinistiĉki. On rezultira primjenom brutalnih oruţanih sredstava koja se koriste u rješavanju vjerskih pitanja. Granice izmeĊu vjerskog braĉnog i nacionalnog šovinizma, seksualnog rasizma i restrikcija koje se tiĉu braka sa pripadnicima tuĊih naroda i religija, u svetosavlju, ali naţalost i u mnogim drugim hrišćanskim denominacijama, nijesu jasne . Pomenuti stavovi iz Gorskog vijenca ne odraţavaju samo stavove hrišćana Njegoševog vremena, već i svih onih koji pogrešno tumaĉe Stari zavjet, u kojem Bog sve vrijeme zabranjuje pripadnicima naroda Izrailja da se vjenĉavaju sa susjednim narodima (2. Moj. 34, 15–16; 5. Moj. 7, 2–4; Isus N. 23, 12–13; 1. O car. 11, 2; Jezd. 9, 12; upor. Sud. 3, 6–7). Djeca koja se rode iz mješovitih brakova i njihovi potomci do 10. koljena ĉak nemaju ni pristup pastvi Gospoda (5. Moj. 23, 2). Jasno je da ovo ima veze sa strahom da bi Jevreji mogli prihvatiti boţanstva susjednih naroda, kao što su se u Gorskom vijencu bojali da bi mješoviti brakovi oslabili oslobodilaĉki duh crnogorskog naroda,. MeĊutim, ovdje se istovremeno provlaĉi jasan šovinistiĉki element kod zabrane mješovitih brakova. Djeca iz mješovitih brakova i njihovi potomci nemaju pravo ni da se klanjaju Jehovi. Ova zabrana takoĊe odraţava zahtjev da se „sveti rod― mora saĉuvati od miješanja sa tuĊom krvlju (Jezd. 9, 2). U Starom zavjetu ima mnogo takvih primjera. Kada je prorok Nehemija vidio „Judejce koji se bijahu oţenili Azoćankama, Amonkama i Moavkama― on ih je prekorio i prokleo, ali ne samo to: „i neke izmeĊu njih bih i ĉupah― (Nem. 13, 23–25). Nemija je prognao i jednog sveštenika ĉija ţena nije bila Jevrejka, jer je „oskvrni(o) sveštenstvo i zavjet svešteniĉki i levitski― (Nem. 13, 28–29). Kada je prorok Jezdra ĉuo da se vavilonski Jevreji vjenĉavaju sa ţenama koje nijesu Jevrejke, „te se pomiješa sveti rod s narodima zemaljskim―, bio je oĉajan: „I kad ĉuh to, razdrijeh haljinu svoju i plašt svoj, i skuboh kosu s glave svoje i bradu svoju― (Jezd. 9, 2–3). Jezdra je imao razloga da bude van sebe, jer bi se u sluĉaju „prestupa(nja) zapovijesti― Bog „razgnjevio na nas, dokle nas ne bi potro― (Jezd. 9, 14). Ova tragedija ipak je riješena tako što su ovi muškarci rješili da „uĉine sada zavjet Bogu svojemu, da otpuste sve ţene i porod njihov― (Jezd. 10, 3). Jezdra je zatim naredio svim Jevrejima koji su stupili u mješoviti brak da se „ispovijede (…) Gospodu Bogu otaca svojih― i bez odlaganja se razvedu od svojih tuĊinskih ţena (Jezd. 10, 11; upor. Jezd. 10, 16–44). Dakle, razvod ponekad nije samo mogućnost, već i vjerska obaveza. Zanimljivo je da zabrana ovih mješovitih brakova u Starom zavjetu izgleda relevantna samo kada se brak sklopi na uobiĉajen, miran naĉin. „Kad otideš na vojsku na neprijatelje svoje― vaţe potpuno drugaĉija pravila. Ako muškarac tada ugleda „u roblju lijepu ţenu i omili ti da bi je htio uzeti za ţenu, odvedi je kući svojoj; i neka obrije glavu svoju i sreţe nokte svoje; i neka skine sa sebe haljine svoje u kojima je zarobljena, i neka sjedi u kući tvojoj, i ţali za

ocem svojim i za materom svojom cio mjesec dana―. Ipak, moţeš imati odnose sa njom za vreme ţalosti. „Potom lezi s njom, i budi joj muţ i ona nek ti bude ţena―. Ako ti ratni plen u meĊuvremenu dosadi, treba samo da je pustiš na slobodu i da je ne prodaješ „jer si je osramotio― (5. Moj. 21, 10–14). Ĉitajući poslanice moţe se zakljuĉiti da restrikcije vaţe samo za vjersku pripadnost, ne etniĉku. Znaĉi, ako neko promijeni vjeru, automatski prelazi u drugu kategoriju po pitanju toga sa kim smije da stupa u brak i ima seksualne odnose. Razni biblijski tumaĉi povremeno previĊaju djelove gdje braĉno-seksualne zabrane kao da nikad nijesu postojale. U Knjizi o Ruti Jevreji se bez problema vjenĉavaju sa Moavkama (Ruta 1, 4; 4, 10), a glavni lik, Moavka Ruta, ĉak postaje praroditeljka legendarnog cara Davida (Ruta 4, 13–22). Neki drugi mješoviti brakovi spominju se samo u prolazu (2. Sam. 11, 3; 1. O car. 7, 13–14; 1. Dnev. 2, 17). Moćnici su ionako postupali po sopstvenom nahoĊenju. Mojsije se oţenio Kušitkom Seforom iz zemlje madijamske (2. Moj. 2, 15–21). Kada su Mojsija brat Aron i sestra Marija prekorili zbog ovog rasnog miješanja, sam Bog je odmah stao na Mojsijevu stranu, izgrdio ovo dvoje i uĉinio Mariju gubavom (4. Moj. 12, 1–15). David je takoĊe imao ţenu koja nije bila Jevrejka (2. Sam. 3, 2–3), a njegov sin Solomon je sebi uzimao Egipćanke, Moavke, Amonke, Edomke, Sidonke i Hetejke (1. Car. 3, 1; 11, 1). Pitanje braka je.mnogo sloţenije od pripadnosti jednoj etniĉkoj ili rasnoj grupi i produţavanja "ĉiste krvi". Novozavjetne "zapovijesti" o braku treba razumjeti kao sugestiju kako da brak bude kvalitetan i da traje "dok nas smrt ne rastavi?" Prvi i glavni uslov je poslušnost Bogu i njegovoj rijeĉi. Bog kaţe: "Da li dvoje mogu ići zajedno a da se ne dogovore" (Amos 3:3)? Za nanovo roĊenog vjernika ovo znaĉi da ne ulazi u blizak odnos sa bilo kim ko nije vjernik. "Ne vucite sa nevjernicima jaram koji je za vas tuĊ; jer ĉega zajedniĉkog ima pravednost sa bezakonjem? Ili kakvu zajednicu ima svjetlost sa tamom " (Druga Korinćanima 6:14)? Kada bi se samo ovaj jedan princip pratio, to bi nas saĉuvalo od mnogo bola i patnji kasnije u braku. Drugi princip koji moţe da zaštiti trajnost braka jeste da suprug treba da je poslušan Bogu i da voli, poštuje i štiti svoju ţenu kao svoje sopstveno tijelo (Efescima 5:25-31). Sa druge strane, ţena treba da je poslušna Bogu i da se pokorava svom sopstvenom suprugu "kao Gospodu" (Efescima 5:22). Brak izmeĊu muškarca i ţene je duhovna slika odnosa Hrista i Crkve. Hrist je dao sebe za crkvu, i on je voli, poštuje i štiti kao svoju "nevjestu" (Otkrivenje19:7-9). Da dvoje postanu jedno tijelo oznaĉava mnogo više od fiziĉkog odnosa. To je susret uma i duše, da bi se oformilo jedno cijelo. Ovaj odnos ide mnogo dalje od ĉulne i emocionalne privlaĉnosti i ulazi u sferu duhovnog "jedinstva" do koje se jedino moţe doći ako se oba partnera potĉinjavaju Bogu i jedno drugom. Ovaj odnos nije sazdan od "ja i moje" već od "mi i naše." Ovo je jedna od tajni uspješnog i trajnog braka. Napraviti da vaš brak traje dok vas smrt ne rastavi jeste nešto što oba partera treba da postave kao prioritet. Uĉvršćujući svoj vertikalni odnos sa Bogom osoba osigurava da je horizontalni odnos izmeĊu muţa i ţene taj koji će da traje i da proslavlja Gospoda. Brak sa nevjernikom moţe da bude jedno od najteţih iskušenja u ţivotu hrišćanina. Brak je sveti zavjet koji dvoje ljudi spaja u jedno tijelo (Matej 19:5). Vjernik i nevjernik teško postiţu harmoniju u braku (2. Korinćanima 6:14-15). Ako se jedan partner obrati poslije venĉanja, ubrzo dolazi do znaĉajnih razmimoilaţenja zbog sluţenja razliĉitim autoritetima. U ovakvoj situaciji hrišćani ĉesto gledaju kako da se izvuku iz braka, ubijeĊeni da je to jedini naĉin da pokaţu privrţenost Bogu. MeĊutim, njegova rijeĉ govori drugaĉije. Veoma je vaţno ostati ĉvrst i traţiti naĉin da se Bog proslavi u takvim situacijama (1. Korinćanima 7:17). Biblija se posebno obraća onima koji su u braku sa nevjernicima: ―A ostalima govorim ja, ne Gospod: ako neki brat ima ţenu koja ne vjeruje, i ona pristaje da ţivi s njim, neka je ne otpušta. I ţena koja ima muţa koji ne vjeruje, a on pristaje da ţivi s njom, neka ne otpušta muţa. Muţ koji ne vjeruje, naime, posvećen je vjernom ţenom, i ţena koja ne vjeruje posvećena je brakom; vaša djeca bi inaĉe bila neĉista, a sad su sveta‖ (1. Korinćanima7:12-14).

Oni koji su u braku sa nevjernicima treba da se mole za silu Svetog Duha da bi mogli javno da ispovijedaju Hrista i ţive u njegovoj svjetlosti (1. Jovanova 1:7). Moraju da traţe Boţju silu koja mijenja srca i da raĊaju plodove Duha (Galatima 5:22-23). Ţena hrišćanka mora da se podreĊuje nevjernom muţu (1. Petrova 3:1) i da ostane blizu Boga kako bi dobila snagu za to. Hrišćani ne treba da budu usamljeni, već moraju da naĊu podršku u crkvi i grupama za prouĉavanje Biblije. Brak sa nehrišćaninom ne mijenja svetost tog odnosa i zato vjernik treba da se moli za svog partnera i da bude dobar primjer Boţjeg djeteta (Filipljanima 2:14). Neka rijeĉi iz 1. Petrove 3:1, da nevjerni supruţnik bude pridobijen, budu nada i i cilj za svakoga. Tjelesnost u poimanju ove mitologije krši onu apostolovu zapovijest da se ne gleda ko je ko. To je ―nadutost oĉiju i ponos tijela‖. Gorski vijenac otkriva, iskreno, svu lepezu i dubinu oholosti nacionalnog šovinizma u onoj kratkoj besjedi o posjeti Mlecima. Kada vojvoda Draško svjedoĉi kako su Latini ruţni kao narod, oĉekuje odobravanje svojih sunarodnika. To implicitno znaĉi da su Crnogorci, nasuprot tim „metiljavim inostrancima―, stasiti, lijepi i muţevni.. Vrlo im je imponovao izvještaj njihovog sunarodnika. Kako njima tad , tako i svim Crnogorcima koji evo decenijama vole baš taj dio kod Njegoša. MeĊutim, ako je i bilo kakve šaljivosti u epizodi sa Draškovim opisima Venecije, mnogo gori šovinizam u kosovskom mitu je otvorena mrţnja, prezir i odvratnost prema drugoj naciji, taĉnije vjeri. Kao da su ne samo Turci, već i sugraĊani, samo zato što su promjenili vjeru, poĉeli da‖ zaudaraju‖. .............................................. Kako smrde ove poturice;..............................................1242 Zaudara zemlja Muhamedom........................................558 Bog vas kleo pogani izrodi................................................73 ................................................. Koliko sam samo puta ĉuo za svog ţivota tu odvratnu laţ da Malisori i Muslimani smrde. Sve je to iznjedrila ova nakaradna mitologija o srpstvu kao nekoj uzvišenoj kategoriji i duhovnoj nadljudskoj vrijednosti. Zbog toga smatraju da ĉine nešto uzvišeno ako uzdiţu svoju naciju, a druga Boţja stvorenja nipodaštavaju . Nacionalizam je, stoga, dublji oblik robovanja od robovanja etatizmu ili vjerskom fanatizmu. Od svih ―nadliĉnih‖ vrijednosti, ĉovjek najlakše pristaje da sebe potĉini vrijednosti nacionalnoga, sebe najlakše osjeća kao dio nacionalne cjeline i poĉinje da joj sluţi. To je veoma duboko ukorijenjeno u ĉovjekov emocionalni ţivot, dublje od odnosa prema drţavi. Zato su ljudi spremni da poloţe ţivot, ali, što je još gore, i da drugome oduzmu ţivot. Vladimir Solovjov je u borbi protiv ruskog nacionalizma sa kraja 19. vijeka tvrdio da je, s hrišćanske taĉke gledišta, nacionalni egoizam (nacionalizam) podjednako za osudu kao i liĉni egoizam. Zarobljenici smo zablude da je nacionalizam moralna duţnost svakog graĊanina i svake liĉnosti. Samo na prvi pogled djeluje kao da je nacionalizam sklop uzvišenih i plemenitih osjećanja i da ne znaĉi egoizam i sebiĉnost. Nacionalizam se spolja predstavlja kao oblik poţrtvovanosti i heroizam, produbljen guslarskim narodnim pjesmama i epovima koji su veliĉali sve one koji su izvojevali naše nacionalno osloboĊenje tokom istorije. A svjedoci smo da je u posljednjim sukobima na tlu bivše Jugoslavije bilo svega, osim viteštva i junaštva. Najobiĉnije ratno profiterstvo. Još jednom se pokazalo da, kada se ono najgore što postoji u ĉovjeku prenosi na kolektivne realnosti, koje se smatraju idealnim i nadliĉnim, onda one postaju ―dobro‖ i ĉak se pretvaraju u svete duţnosti. Egoizam, koristoljublje, sumnja, gordost, volja za moć, mrţnja prema drugima, nasilje, sve postaje vrlina kada se sa liĉnosti prenese na nacionalnu cjelinu. Tako su najveće fukare i ubice poĉetkom devedesetih postale heroji i osloboditelji u borbi za ―narod i otadţbinu‖. Jer, naciji je sve dozvoljeno, u njeno ime se mogu izvršiti i djela koja sa

ljudske taĉke gledišta predstavljaju zloĉin. Moral nacije ne ţeli da zna za ljudskost, on traţi svoje. I traţi ţrtve. Kao što reĉe BerĊajev, nacionalizam i šovinizam su zato oblik idolopoklonstva i ropstva, roĊenog spoljašnjom objektivizacijom, nastalom ispadanjem univerzuma iz ĉovjeka. Nacionalizam je idealizovani oblik ĉovjekovog samouznošenja. Ljubav prema svome narodu jeste veoma prirodno i dobro osjećanje, ali šovinizam zahtijeva mrţnju, neprijateljstvo, prezir prema drugim narodima. Nacionalizam je već potencijalni rat. Glavna laţ roĊena u nacionalizmu je u tome što, kada god se govori o ―nacionalnom‖ idealu, o dobru ―nacionalne‖ cjeline, ―nacionalnom‖ jedinstvu, ―nacionalnom‖ pozivu i dr., onda se ―nacionalno‖ uvijek povezuje sa privilegovanom vladajućom manjinom, obiĉno sa klasama koje vladaju svojinom. Pod ―nacijom‖, ―nacionalnim‖ nikada se ne podrazumijevaju, ljudi, konkretna bića, nego apstraktni princip pogodan za neke socijalne grupe. U ovome je izvorna razlika izmeĊu nacije i naroda koji je uvijek povezan sa ljudima. Nacionalna ideologija obiĉno stoji u vezi sa klasnom ideologijom. Apelovanje na nacionalnu cjelinu jeste ţelja da se uguše djelovi koji se sastoje od ljudi, bića sposobnih da pate i da se raduju. Personalizam je razobliĉio karakter nacionalizma koji je po svojoj prirodi antietiĉan. Onaj ko ne vidi brata u ĉovjeku druge nacionalnosti, ko se, na primjer, odriĉe da vidi brata u Jevrejinu, Hrvatu i sl., on ne samo da nije hrišćanin, nego gubi i svoju vlastitu ljudskost, svoju ljudsku dubinu. Strasne emocije nacionalizma izbacuju ĉovjeka na površinu i zato ga ĉine robom objekata. Emocije nacionalizma su mnogo manje ljudske od socijalnih emocija i mnogo manje svjedoĉe da se u ĉovjeku uzdiţe liĉnost. Zato primjena etiĉkih ocjena na ţivot nacije ĉini nacionalizam nemogućim. To je jedan od konflikata erosa i etosa. Nacionalizam, koji je u svojoj dubini erotska sablazan, uvijek se hrani laţju i bez laţi ne moţe da se snaĊe. Laţ su već i nacionalna samozaljubljenost ii uobraţenost, toliko smiješne i glupe kada se posmatraju sa strane. Kada se sve sa tog uzvišenog nivoa svede na liĉni, pokazuje se da nacionalni egocentrizam, nacionalna zatvorenost i ksenofobija nipošto nijesu bolji od liĉnog egocentrizma, zatvorenosti i neprijateljstva prema drugim ljudima. Nacionalisti uopšte ne ţele da ljudski ţivot bude u većoj mjeri zajedniĉki, da bude pravedniji i ĉovjeĉniji. Pri trijumfu nacionalizma gospodari moćna drţava (i drţavna crkva) nad liĉnošću, nema slobode, gospodare bogate klase nad siromašnima. Nuţno je još podvući da nacionalizam uopšte nije istovjetan sa patriotizmom. Patriotizam je ljubav prema svojoj otadţbini, svojoj zemlji, svome narodu. Nacionalizam, pak, ne samo da nije ljubav, nego je kolektivni egocentrizam, samosvijest, volja za moć i nasilje nad drugima. Nacionalizam je više izvještaĉen, on je ideologija u kojoj nema patriotizma. Nacionalna samozaljubljenost i egoizam su podjednako grešni i glupi kao i liĉna samozaljubljenost i egoizam, ali njihove posljedice su daleko sudbonosnije. Isto tako egoizam i porodiĉna samosvijest nose zloslutniji karakter od liĉnog egoizma i samosvijesti. Svaka projekcija i objektivizacija liĉnog zla i grijeha, koja je prenesena na kolektive, raĊa maksimum zla i izraţava maksimum grijeha. Tako se uĉvršćuje ĉovjekovo ropstvo. KRŠTENO KUMSTVO "Nema kumstva bez krštena kumstva, ako hoćeš i ĉetvorostruko." U Gorskom vijencu vidimo još jedan vaţan elemenat mita. To je kršteno kumstvo koje ima izuzetan znaĉaj. Kumstvo, i to na krštenju, ne moţe se porediti ni sa kakvim drugim kumstvom, "pa da je i ĉetvorostruko". Brojni pjesniĉki i prozni oblici kosovskog mita govore o kumstvu i krštenju u tom smislu: vijeća mu kumstvo, kum ću biti, a prikumak nigda; kum i Sveti Jovan; kum nije dugme; kumstvo je sveto; ne valja kumovati sa višim od sebe, devet puta kumovaše, najposlije se poklaše...

Obrad Višnjić u djelu "Golija i Golijani" pisao je o kumstvu ovako: „Kumstvo je bilo velika duhovna veza koja se poštovala i cijenila više od srodstva. Postojalo je više vrsta kumstava. Nasljedno je kad se momak ţeni i zove krštenog kuma ili njegovog sina da bi ga vjenĉao, a kasnije krstio djecu. Kumstvo iz milosti je meĊu drugovima koji su se voljeli. Kumstvo iz interesa je kad se za kuma zove glavar, seoski trgovac ili bogatiji ĉovjek. Kumstvo od nevolje je kad od ĉistog straha zovete nekog za kuma, obiĉno nakon svaĊe, pokušaja ubistva ili je to bilo kumstvo uz umir krvi. Kumstvo po prisanu je ako se nekome usni da će mu onaj kojega je sanjao biti sretan kum, odmah ga zove da kumuje.‖ Kumstvo je jedan od najrasprostranjenijih ritualnih obiĉaja. Od posebne je vaţnosti meĊu Slovenima, pogotovo na našim juţnoslovenskim prostorima. Kum se cijeni i poštuje više od svega. Na Kosovu, gdje su mi roĊeni i otac i majka govorilo se: "Što je Bog na nebu, kum je na zemlji!". U istoĉnoj i jugoistoĉnoj Srbiji kum se poštuje najviše na svijetu. Bog pa kum! Prema usmenom predanju starijih kazivaĉa, kum se poštuje sa odreĊenom dozom strahopoštovanja. Kada se prolazi pored kumove kuće treba, obavezno, skinuti kapu. Pisano predanje kaţe kako bez kuma ne moţe da se proslavi, svakako najvaţniji hrišćanski praznik, Boţić. Kum i njegovi najbliţi srodnici se uvijek pozivaju na drugi dan Boţića. Zbog toga je on boţićni kum. Dalje, na krsnoj slavi, kum je opet glavni gost. Bez njega nema svadbe, krštenja, striţbe... Zato je on ne samo svadbeni, već i kršteni i striţbeni kum. Kum i kumstvo prevazilaze svakidašnje obiĉajno vjerovanje. Kumstvo je vaza koja se sklapa iz raznih potreba i na razne naĉine, a u svemu tome najvaţnija je liĉnost kuma. Kum je neka vrsta kulta, kulta liĉnosti, koji se podiţe na pijedestal boţanstva. Pravoslavni hrišćanski kum ima oreol hadţija, svetog ĉovjeka, ĉovjeka posebne vrijednosti, vaţnosti i boţanskog porijekla a njegova anatema, kletva, proklinjanje smatraju se teţim od kletve oca ili majke. MeĊutim, osnovno pitanje je da li je kum hrišćanski ili vankanonski svetitelj, pagansko boţanstvo i posrednik izmeĊu slovenskih bogova i plemenske zajednice? Da li je on neka vrsta neformalnog ali prisutnog sveštenika koji svojim zastupanjem i prinošenjem ţrtve treba da umiri gnjev predaka i utihne viku bogova? Kao da je kum sam Hristos koji ―moli za nas zastupniĉku molitvu Ocu bez prestanka‖. Kršteno kumstvo poistovećuje se sa krštenjem Hristovim u Jordanu. Obred je obavio Jovan Krstitelj, što simbolizuje prevoĊenje iz biološke egzistencije u duhovno postojanje. Postoji još jedna, takoĊe jako stara religijska praksa koja je povezana sa boţanstvom kumstva. To je bratimljenje ili vještaĉko srodstvo koje se drugaĉije zove i "duhovno". Kumstvo kako ga danas doţivljavamo nastalo je preko tih krvnih rituala pobratimljenja i vjerskih obreda, i preko tradicije ušlo u religijsku praksu. To je mistiĉno krvno srodstvo, koje se uglavnom sklapa usmenim putem ili ceremonijalno, miješanjem ili pijenjem zajedniĉke krvi ili vina, ali uvijek u prisustvu boţanstva kumstva koje se priziva epiklezom, velikog imena boţanstva kumstva, da ustanovi mistiĉno krvno srodstvo. U priĉi "Dobro i zlo nikada ne ginu" opisuje se ceremonijalni proces, koji je bio isti i za bratimljenje i za kumstvo: "Pobratimili su se jedan drugom iz mišice krvi se napili". Dakle, boţanstvo bratimljenja je po svojoj prirodi ktoniĉno, podzemno, boţanstvo koje je zasnovano na kultu krvi kao neprikosnovenosti veze krvnog srodstva. MeĊutim, to se povezuje sa današnjim ritualom kumstva, pa za one koji su se okumili i postali kumovi vaţi zakon egzogamije. Tabu krvi o kojem smo govorili, koji je ova mitologija uspostavila, govori o tome da je to boţanstvo, odnosno mitski zaĉetnik slovenske nacije, jer poziva na uspostavljanje krvnog srodstva kumstvom tj. bratimljenjem tamo gdje je to biološki nemoguće i kad ne postoji krvno nasljeĊe. Time se neki izvanjac pribraja plemenu, što svakako moţe da predstavlja boţanstvo nacije koje ujedinjuje i jaĉa je stvaranjem osećaja bratske pripadnosti preko ovog obiĉaja. Primjer je predanje o Svetom Savi

koji je pouĉavao narod da odrţi i oĉuva kumstvo i pobratimstvo i srodstvo koje obuhvata cio srpski narod, a osuĊuje neslogu, raskidanje kumstva i razbijanje bratstva. U svetosavlju danas kršteno kumstvo kao crkveni obred ima veliku vrijednost i predstavlja svjedoĉenje o svetosti tajne krštenja, a onaj koji se krsti preobraća se u duhovni naĉin postojanja. Vremenom, kada su vjernici poĉeli da krštavaju svoju djecu – bebe prestao je katihumenat (priprema za krštenje odraslih osoba, koja se sastojala u uĉenju i usvajanju osnovnih istina hrišćanstva), kumstvo je dobilo nevjerovatan duhovni znaĉaj, o kojem govore i poĉetni stihovi Gorskog Vijenca. Kumstvo je kod Srba postalo najjaĉe duhovno srodstvo. Djeca koja se krštavaju krste se po vjeri kuma, koji u svetoj tajni krštenja postaje duhovni otac djeteta – kumĉeta, jer ga duhovno raĊa za Boga. To je sliĉno starozavjetnom obrezanju na osmi dan, kada se nije traţila i podrazumijevala nikakva vjera. Vidimo iznova starozavjetne elemente i porijeklo ove prakse. Obrezanje je nekada ĉinio starješina plemena koji je na neki naĉin predstavljao svještenika. Tako je poĉev od Avrama, a kasnije su to ĉinili i njegovi potomci, obrezivali sve muškinje u svome plemenu ili domu. U hrišćanstvu, pak, ĉitava crkva nije samo zajednica vjernih, niti je samo narod Boţji, nego i tijelo Hristovo, i svako ko bi poţelio da bude ĉlan naroda Boţjeg mora da uzvjeruje u Hrista i da se krsti u ime Oca, Sina i Svetoga Duha i priĉešćuje se tijelom Hristovim, rodivši se vodom i duhom za buduće carstvo Boţje. Nema više posrednog uĉestvovanja (kumstvo ili svetiteljstvo) nego smo svi carsko sveštenstvo u Hristu. Tako više nije dovoljno da samo muški ĉlanovi primaju ovaj peĉat pripadnosti narodu Boţjem, nego svi koji bi da budu udovi tijela Hristovog, time i carsko sveštenstvo. Svetosavlje nauĉava (...) Sveta tajna krštenja je najvaţnija sveta tajna u crkvi Hristovoj. (...) I po tome još što se ime novokrštenoga, koje mu daje kum za vrijeme obreda svete tajne krštenja, zapisuje u ''knjigu roĊenih i krštenih Crkve Hristove'' i u ''knjigu vjeĉnoga ţivota'' - vjeĉnu knjigu jagnjeta koje je zaklano od postanka svijeta''. Krštenjem se ĉovjek ĉisti od praroditeljskog grijeha (i svih do tada uĉinjenih); krštenje je uslov spasenja i bez njega ono nije moguće; Gospod Isus Hristos je propovijedao o ''krštenju vodom i duhom''; apostoli su ''krštavali vodom i duhom''; - krštenje je prozvano ''svetom tajnom'' i nazvano prvim jevanĊeljem. (...) to je naroĉito zapovijedio, kao što smo već naglasili, i uĉenicima svojim (Mat. 28, 29) koji su propovijedali novu boţansku nauku ljudima i krštavali ih ''vodom i duhom'' u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. (...) Po vjeri našoj svetoj, u svetoj tajni krštenja novokršteni se ĉisti od nasljednog praroditeljskog grijeha i duhovno se raĊa za Boga, za ţivot vjeĉni. (...) Krštenje je, dakle, uslov našeg spasenja.'' Ovakve tvrdnje se ne temelje na uĉenju Boţje rijeĉi, već predstavljaju grubo izvrtanje Hristovih pouka i apostolskih novozavjetnih zapisa. Hristos nikada nije propovijedao, niti pak izrekao nešto što bi liĉilo na ''krštenje vodom i duhom'' (u smislu novozavjetne uredbe o krštenju u vodi svake vjerujuće osobe), niti su pak apostoli ikada nekoga krstili ''vodom i duhom''. Naravno, ni ostale tvrdnje o kumstvu i spasenju po njegovoj vjeri nijesu taĉne. Niti je krštenje samo po sebi uslov spasenja, niti je ono ''sveta tajna'', a u Pismu se ne pominje ni ĉišćenje praroditeljskog grijeha. Krštenje ''po vjeri kuma'' je nebiblijsko kao i toboţnje upisivanje imena koje je kum smislio u ''knjigu ţivota'' i nepostojeću (pred Bogom) knjigu ''roĊenih i krštenih'' crkve Hristove. Prilikom zastupanja stava da je krštenje uslov spasenja, pravoslavni bogoslovi citiraju kao dokaz jedini za to raspoloţivi stih u Novom zavjetu, iz JevanĊelja po Marku 16:16, koji glasi ovako: ''Ko povjeruje i krsti se – biće spasen, a ko ne povjeruje – biće osuĊen'' . Uslov spasenja je vjera a ne krštenje. Gospod, govoreći o osudi kaţe: ''a ko ne povjeruje – biće osuĊen'', a ne: ''ko ne bude kršten – biće osuĊen.'' Prema tome, vjera i nevjera su uzroci spasenja ili nespasenja. Što se krštenja tiĉe, ono predstavlja novozavjetnu uredbu koja se treba izvršiti nad svakim ĉovjekom koji je povjerovao u Hrista spasitelja. A ne obrnuto, jer nema osnova za vjerovanje pravoslavnih u to da

ĉovjek dobija vjeru u trenutku svog krštenja. Kao da osoba tek krštenjem postaje hrišćanin, a da je na krštenje došla kao bezboţnik nad kojim se vrši odreĊeni crkveni obred - koji ga potom, na neki ĉudesan naĉin, ĉini vjernikom. Koliko je ovakvo vjerovanje daleko od biblijskog otkrovenja jasno je na prvi pogled.. Ovakav pristup krštenju moţe se izjednaĉiti sa starozavjetnim obrezanjem. U nastavku ću napraviti uporeĊivanje ova dva krštenja kroz novozavjetno tumaĉenje rituala obrezanja. Obrezanje je samo praslika krštenja, a krštenje kao prvi korak primanja u Crkvu. Obrezanje više nije potrebno i štaviše ukinuto je, jer bi ono znaĉilo negiranje tajne Hristove i vraćanje na Stari zavjet, odnosno njegova afirmacija. I jedno i drugo predstavljaju peĉat pripadnosti izabranom narodu Boţjem, obrezanje u Starom zavjetu, krštenje u Novom. MeĊutim, Hristos i apostoli zastupali su potpuno drugaĉije gledište u vezi krštenja od onoga koje im pripisuje tradicionalno hrišćanstvo Istoka. Nakon svoga vaskrsenja, Gospod je zapovijedio uĉenicima da idu u sav svijet, propovijedaju jevanĊelje o spasenju kroz vjeru i tako nauĉe sve ljude - ĉineći ih njegovim uĉenicima. Sljedeći korak koji je trebalo da apostoli uĉine sa osobama koje su uzvjerovale jeste njihovo krštenje u vodi - u ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Krštenje u vodi je trebalo da bude samo spoljašnji znak opravdanja vjerom (spasenja) i ''sahrane'' grehovnog naĉina ţivota, obrezanja u Starom zavjetu – koje je bilo znak ''obrezanja srca'' tj. odbacivanja grijeha. Gospod je, naime, starozavjetnim Izrailjcima zapovijedio da obrezuju sve svoje muške potomke, kao znak njihove pripadnosti i posvećenosti Bogu: ''A ovo je zavjet moj izmeĊu mene i vas i sjemena tvojega nakon tebe, koje ćete drţati: da se obrezuje izmeĊu vas sve muškinje.''''I obrezaće Gospod Bog tvoj srce tvoje i srce sjemena tvojega, da bi ljubio Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, da budeš ţiv.'' Apostol Pavle u Novom zavjetu naglašava ĉinjenicu da Izrailjci u Starom zavjetu, pa i njihov praotac Avram, nijesu bili spaseni i od Boga prihvaćeni radi svoga spoljašnjeg – tjelesnog obrezanja, već zbog iskrene ţelje da sluţe Bogu i vrše njegovu volju. Mi, naime, govorimo: »Avramu je vjera uraĉunata kao pravednost«. Kako mu je to uraĉunato? Kada je bio obrezan ili kada je bio neobrezan? Ne kada je bio obrezan, nego kada je bio neobrezan. Pa i znak obrezanja dobio je kao peĉat pravednosti koju je stekao vjerom kao neobrezan, da bude otac svih koji kao neobrezani vjeruju, da se i njima to uraĉuna u pravednost, i da bude otac obrezanih, onih naime, koji nijesu samo obrezani, nego i hode stopama vjere našega oca Avrama, koju je on kao neobrezan imao.'' SVETA ŢRTVA Arhivitez je oslikan u liku Miloša Obilića, legendarnog junaka koji je ubio turskog sultana Murata u Kosovskoj bici. Kult Obilića je zasnovao Njegoš u Gorskom vijencu. Miloš Obilić tako postaje uzor svetog ratnika koji je dao svoj ţivot u borbi za vjeru. Smatra se da je Njegoš, pravoslavni episkop i vladar, podsticao kult Obilića kao „ţertve blagorodne― voĊen svojim drţavniĉkim rezonom. U Njegoševom djelu Obilić izrasta u neku vrstu "srpskog Supermena". Miloš Obilić i Lazar Hrebeljanović u kosovskom kultu postaju oliĉenje srpskih vitezova koji su dali ţivot za Kosovo u borbi protiv nevjernika i tako postali stanovnici nebeske Srbije. Nikolaj Velimirovic naglašava da je "Obilić ideal Njegošev‖. I više nego ideal ĉovjeka: ―ovaj vitez je za našeg pjesnika jedna vrsta boţanstva; zato mi i govorimo o oltaru Obilića. U besmrtnom carstvu duhova "Obilić nad sjenima vlada". "O, Miloše, ko ti ne zavidi? Ti si ţertva blagorodnog ĉuvstva, vojinstveni genij svemogući, Grom straviĉni te krune razdraba! Veliĉanstvo viteško ti duše

nadmašuje besmrtne podvige divne Sparte i velikog Rima; sva viteštva njina blistatelna tvoja gorda mišca pomraĉuje. Što Leonid oće i Scevola, kad Obilić stane na poprište? Ova mišca jednijem udarom prestol sruši a tartar uzdrma. Pade Miloš, ĉudo vitezovah, ţertvom na tron biĉa svijetskoga". (Gorski vijenac) Sve što kosovski mit ţeli da podmetne i da dokaţe jeste da postoji krvni savez izmeĊu Boga i Srba, na isti naĉin kao što je bio uspostavljen sa Jevrejima. Savez koji su sklopili oĉevi jevrejske nacije je traţio krv junaca i jaganjaca. Tokom ĉitavog perioda do Hrista, postojalo je to ţrtvovanje u krvi nevinih ţivotinja. Nešto sliĉno kosovski zavjet hoće da uspostavi u zavjetnom ţrtvovanju "vitezova", takozvanih "muĉenika" koji su poloţili ţivote u vjerskom ratu. U pitanju su dva suprotna principa. Hrist je umro umjesto nas "grešnika" na krstu od ruke "pravednih" da nas sve opravda i oţivi po nebeskoj vaseljenskoj milosti, a Obilić je umro za nas "pravednike", na maĉu (okrenut krst) od ruke "bezboţnih" da nas osudi (po Lazarevoj kletvi) po zemaljskoj nacionalnoj pravdi. Vidimo o kakvoj se vrsti i kvalitetu ţrtve radi i kolika je razlika izmeĊu Obilićevog viteštva i Hristovog bogoĉovjeĉanskog podviga. Kao nebo i zemlja. Poslanica Jevrejima je upravo napisana hrišćanima"iz obrezanja", tj. jevrejskog porijekla, ali i svima danas koji ţele da ţive pod zakonom bez milosti, koji ne ţele da se odreknu vjekovne starozavjetne prakse. Apostol naglašava da je Hristova ţrtva prinijeta jednom zauvijek. "Pošto zakon sadrţi samo sjenku budućih dobara, a ne stvarnost, on nikada ne moţe istim ţrtvama, koje se neprestano iz godine u godinu prinose, da usavrši one koji pristupaju Bogu. Kada bi to mogao, zar te ţrtve ne bi prestale da se prinose? Jer, oni koji tako sluţe bili bi jednom zauvijek oĉišćeni i ne bi se više osjećali krivi za svoje grijehe. Ali, ţrtve svake godine samo podsjećaju na grijehe, jer krv junaca i jaraca ne moţe da ih ukloni. Zato je Hristos, ulazeći u svijet, rekao: »Nijesi ţelio ţrtve i prinose, nego si mi pripremio tijelo." Tako on ukida prvo da bi uspostavio drugo... U skladu sa tom voljom, mi smo osvještani prinošenjem tijela Isusa Hrista na ţrtvu jednom zauvijek... A kada je Hristos za sva vremena prinio jednu ţrtvu za grijeh, sio je Bogu sa desne strane i otada ĉeka da njegovi neprijatelji budu poloţeni kao podnoţje pod njegove noge. Jer, on je jednom ţrtvom uĉinio zauvijek savršenima one koji se osvještaju." Po Starom zavjetu, krv je ţivot (3 Moj 17,11; 5 Moj 12,23), što znaĉi da je krv u tijesnoj vezi sa darodavcem ţivota - Bogom. Odatle slijedi: zabrana ubistva "ko prolije krv ĉovjeĉiju, njegovu će krv proliti ĉovjek; jer je Bog po svojemu obliĉju stvorio ĉovjeka" (1 Moj 9,6); zabrana krvi kao hrane "vjeĉni zakon neka vam bude od koljena do koljena u svijem stanovima vašim: da ne jedete sala na krvi" (3 Moj 3,17) i kultna upotreba krvi - savez izmeĊu Boga i jevrejskog naroda zapeĉaćen je krvnim obredom, a pored toga, krv ima vaţnu ulogu u obredu pomirenja, kao i u obredu posvećenja sveštenika (3 Moj 8,23). Krv predstavlja ţivot (dušu) i tako je ţivot osveštan pred Bogom, da bi se krv ubijenog Avelja mogla opisati kao vapaj Bogu za osvetom (1 Moj 4,10). Krv Aveljeva viĉe i traţi pravdu. To je prva nevina krv koja je pala na zemlju

od roĊenog brata. Neki hoće da predstave da i krv Obilića traţi pravdu. Ali, oni pravdu ne traţe od Boga. Zaboravljaju da Gospod reĉe: „Osveta je moja i ja ću uzvratiti―. Oni pravdu traţe od ĉovjeka, jer Boga ne poznaju niti mu vjeruju.Oni kao pravdu traţe krv neprijatelja, zadovoljštinu za sebe išĉekuju od ĉovjeka, od nekog viteza poput Obilića. Takve osvetnike hoće da proglase svecima - anĊelima osvete... "Da neprijatelji na svojoj koţi osjete šta znaĉi bijeda strah i bol", kao što pjeva Bora ĐorĊević. Da li je to punoća vjere, da "vitezovi" vjere uzmu maĉ u svoje ruke i uspostave pravdu na zemlji? Da je to ikad moglo biti, ili da bi nekad mogao maĉem da postane pravedni mir na zemlji, onda Hrist nikad ne bi morao da doĊe. Ne bi morao da se odrekne svojega poloţaja kod oca, da se obuĉe u smrtno tijelo i ode da mu uzmu ţivot na nasramniji naĉin, na krstu, razgolićen i poniţen. I što je još gore morao je da iskusi i da grijeh na svojem tijelu ponese na krst. To je bila gorka ĉaša koju je morao da ispije, da ga svi napuste, ĉak i da ga se i Otac postidi i glavu mu okrene. Hristova krv takoĊe viĉe,ĉuje se jaĉe od Aveljeve.Ona vrišti cijelim nebom. Ali, ona ne traţi pravdu kao Aveljeva, iako je beskrajno ĉistija i nevinija i od Aveljeve, i od Obilićeve. Ne, Hristova krv viĉe „milost,milost―, i onome koji je blizu i onome koji je daleko. I tebi i meni i svakom Boţjem stvoru. Ko to ne shvati, ne moţe da sagleda klicu milosti koja je stavljena u svako srce cijelog ĉovjeĉanstva. Hrist je umro za potencijalno spasenje i najvećih mudţahedina, i okorjelih radikalnih pripadnika svih mogućih vjera. Ko to ne razumije, taj će prezreti rane Hristove, uzeti maĉ u svoje ruke i odsjeći uvo neprijateljskom vojniku, misleći da će time zaštiti Isusa. Kao da njemu, kome je sva nebeska vojska na raspolaganju, treba naša pomoć i zaštita od progonitelja. Iz pisma znamo šta je Isus na to uĉinio. To i danas ĉini, jer on je isti juĉe, danas i dovijeka. Zacijelio je uvo onome koji je trebalo da ga privede i odvede na Golgotu. Iako je mogao da zazove legije anĊela da ga izbave, on je dobrovoljno poloţio ţivot za sve nas. I uvijek je bio takav, Pismo svjedoĉi da nije zazvao gromove na "lepa sela, da lepo gore", iako su ga apostoli na to podgovarali jer im se nije svidjela dobrodošlica seljana. Nije priprijetio onome koji je u njegovo ime iscjeljivao, a nije bio dio "njihove denominacije", iako su mu ukazivali na to i podgovarali ga tome "revni" apostoli, dojuĉerašnji ziloti. On je znao koja je njegova sluţba, odakle je došao i gdje je njegovo mjesto. Tjelesni Izrael, kao ni srpstvo ni crnogorstvo, neće moći svojim viteštvom da dobiju ţivot vjeĉni. Jer, tijelo i krv neće naslijediti carstvo nebesko. Najprizemniji oblik vjere uzeli su Srbi i Crnogorci kada su u slabom ĉovjekovom tijelu pokušali da naĊu vjeĉno utoĉište i izbavljenje. Pred Bogom malo znaĉi da li je neko ĉisti Crnogorac ili Srbin, iako je poznato da mi vrlo polaţemo na svoje porijeklo, da se prave porodiĉna stabla, prati se iz koje je ko kuće i iz kojeg plemena. No, Gospod Isus Hristos ukida krvne ţrtve starozavjetnog bogosluţenja, pa krv u Novom zavjetu ima novo znaĉenje i novu vrijednost; to je "ĉasna krv Hrista" (1 Pet 1,19), prolivena za otkup ljudi, tj. to je krv Novoga zavjeta "koja se prolijeva za mnoge radi otpuštanja grijehova" (Mt 26,28). Dakle, Hristova je krv dvojakog znaĉenja: ţrtva Novog zavjeta i ţrtva otkupljenja. Njegovom krvlju ostvaruje se jedinstvo izmeĊu Boga i ljudi, jer otac "kroz Njega izmiri sve sa sobom, uĉiniviši mir njegovom krvlju na krstu (pomirivši) kroz njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima" (Kol 1,20). Tako su kreatori kosovskog mita, uzimali iz Starog zavjeta ono što im je odgovaralo za podizanje oslobodilaĉkog ustanka i sve to pokušali da upakuju sa Hristom. Ako je to za vrijeme Njegoša i izgledalo ―plemenito‖, danas je stvoren haos i sve se zbrkalo. Tako, navodno, Lazar okuplja svoje knezove na tajnu veĉeru prije bitke, kao što je Hrist okupio apostole prije Golgote. Neistorijski Vuk Branković, alijas Juda Iskariotski, izdaje Lazara kao Juda Hrista itd..Imalo bi mnogo toga da se uporedi. MeĊutim, to je nemoguća misija. Situacija sa dva zavjeta - Hristovim i kosovskim puna je antagonizma. Ili slijediš Obilića, ili Hrista.

MITSKO KOSOVO - SVETA ZEMLJA U srpskoj politiĉkoj mitologiji, Kosovo se redovno naziva svetom zemljom. Srpski nacionalistiĉki autori prikazuju ga kao obećanu zemlju za Srbe, poput Jerusalima za Jevreje. Kosovo se takoĊe prikazuje kao mitski drţavni centar tokom hiljadugodišnje istorije srpskog naroda. Srpski nacionalisti nazivaju ga srcem Srbije. Mnogi autori to osporavaju, navodeći da je Kosovo u sastavu Srbije bilo mnogo kraće nego što to mit prenosi i da nikada nije bilo drţavni centar.Centar srednjovjekovne Srbije bila je Raška. Srpska pravoslavna crkva dodatno podgrijava mit o Kosovu i poistovjećuje ga sa Lazarevom glavom. "Kosovo" o kojem govore episkopi ne postoji u stvarnosti, to je imaginarna, fiktivna teritorija, tzv. nebeska Srbija. Od kneza Lazara do danas takva Srbija narasla je u najveću nebesku drţavu na svijetu. Nebeska Srbija je jedan od kljuĉnih pojmova srpske nacionalne mitologije, predstavlja neku vrstu nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze Srbi koji daju ţivot „za vjeru i za Kosovo―, poput Miloša Obilića i cara Lazara. Mit o "nebeskoj Srbiji" nastao je radi objašnjenja srpskog vojnog poraza u bici na Kosovu, tako što su Srbi navodno izabrali duhovno spasenje umjesto vojne pobjede. Naglašavajući posvećenost nebeskom carstvu i obećavajući obnovu srpskog carstva, ovaj mit je pomogao Srbima da podnesu vjekovnu dominaciju stranih sila. Nakon što su se Turci konaĉno povukli iz Srbije, a ona povratila drţavnost u 19. vijeku, Srbi zadrţavaju ovaj mit i pojaĉavaju ga naglašavanjem osjećanja superiornosti nad susjedima i sudbinske predodreĊenosti da postanu dominantna sila na Balkanu. Ovaj mit u svakoj generaciji podstiĉu srpske politiĉke i vjerske voĊe, pisci i umetnci, pa je široko prihvaćen u Srbiji. Mitsko Kosovo je, vještim zamjenama teza i pogrešnim tumaĉenjem stihova iz Biblije, postalo za Srbe obećana ―sveta zemlja‖. Navodno, prema ovom mitu, onog dana kada su Srbi (iako je jasno da je obraćenje individualni ĉin svakog pojedinca) primili Hrista, za njih je Kosovo postalo obećana zemlja, kao što je Hanan, tj. Palestina, za Izrael. Iako je već na prvi pogled ovo potpuno nepovezana i isforsirana konstrukcija, ona je široko rasprostranjena i prihvaćena meĊu srpskim narodom. Treba imati na umu da je mit o obećanoj zemlji izuzetno vaţan, ne samo na Balkanu, već i u svijetu, jer time nacionalizam daje kredibilitet teţnji da kontroliše odreĊene teritorije. Dva najĉešća pristupa su „da smo mi ovdje prvi došli― i „ovo je nekada bilo naše, što znaĉi da je i danas naše i da će tako ostati―. Potreba za ovim mitom posebno je indikativna na podruĉjima koja nastanjuju i neke druge grupe, odnosno ako na njega polaţu pravo i drugi.To je u istoriji Balkana, kao i drugdje širom svijeta, bio ĉest sluĉaj. Tvorci mita o izabranom narodu tako su stvarali mit o Kosovu, odnosno Srbiji kao obećanoj zemlji, proširujući njene granice na tuĊe drţave i svojatajući ih, najĉešće se pozivajući na teritorije koje su zauzeli vladari iz srednjovjekovne srpske dinastije Nemanjića. Ove ideje ostale bi zapletene u mreţi površnih i konstruisanih istorijskih ocjena, koje su imale politiĉku pozadinu na kraju 19. i poĉetku 20. vijeka, da ih na površinu nijesu izvukli već pomenuti srpski "(vjero)uĉitelji". Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, uz pomoć njihovih konstrukcija, u javnosti su srpskim zemljama, prema potrebi kreiranja ovog nacionalnog mita, proglašavane drţave tadašnjih srpskih neprijatelja u ratnom vihoru koji je zahvatio veliki dio bivše Jugoslavije, ali su svojatane i teritorije drugih susjeda. U biblijskom smislu sveta zemlja ima iskljuĉivo vjersko znaĉenje za prostor i odnosi se na teritoriju koju danas politiĉki i geografski nazivamo Izrael ili Palestina. U širem tumaĉenju obuhvata djelove susjednih prostora (Liban, Sirija, Sinaj-Egipat). Ovaj prostor je kroz istoriju mijenjao nazive od Hanan, Palestina, Judeja, Obećana zemlja, Erec Izrael.Ima istoriju dugu oko 3.500 godina. U Svetoj zemlji postoji oko 3.500 istorijskih ili svetih mjesta. Tu se nalaze najsvetija mjesta hrišćana, Jevreja i muslimana. Sveta zemlja, kao što i ime kaţe, ima veliko znaĉenje za tri svjetske religije - hrišćanstvo, judaizam i islam. Tu se

nalaze znaĉajna religijska mjesta, od svetog grada Jerusalima , Vitlejema,Hebrona,i brda Sion, Maslinske gore, Nazareta, Kedronske doline, Sinaja, Jerihona, Galilejskog jezera, rijeke Jordan i drugih. Za hrišćane, takva su mjesta roĊenja hrišćanske vjere, grad gdje se rodio Isus Hrist (Vitlejem), gdje je prorokovao (Nazaret), mjesto njegove smrti i vaskrsnuća (Jerusalim). Biblija, kao sveta knjiga, opisuje dogaĊaje i predanja sa podruĉja Svete zemlje. Jedno od najvaţnijih odredišta prilikom pokloniĉkih putovanja hrišćana iz cijelog svijeta jeste sveti grad Jerusalim, i staza bola koja vodi do brda Golgota, gdje je grob spasitelja i crkva Hristovog vaskrsenja (Saborna crkva Hristovog groba), koja se smatra centrom hrišćanskog svijeta. Za Jevreje je ovo zemlja od Boga, obećana jevrejskom narodu. U njoj se nalazi veliki hram u Jerusalimu, tu je i pećina Makpela (Hebron) gdje poĉivaju skoro svi jevrejski preci, zatim grob kralja Davida i dr. (na brdu Sion), grobovi proroka i sudija (Kedronska dolina, Maslinova gora), mjesto polaganja zavjetnog kovĉega sa deset Boţjih zapovijesti, koje su moralni kodeks kod Jevreja. Kosovski mit je preuzeo starozavjetni koncept vjere od Izraela, pa se i na Srbe odnosi ono što vaţi za Izreal. Kosovo je sveta Obećana zemlja??? Do te mjere ide brutalna intelektualna konstrukcija, koja nema nikavog uporišta u Bibliji. Da je to taĉno , kao što nije, da su ,zbog Hrista kojeg su primil,i Srbi postali izabrani narod kao Izreal, da imaju zato obećanu zemlju Kosovo, sliĉno Hananu za Izreal, kao što nemaju, onda bi se obećanje odnosilo na Palestinu, a ne na Kosovo!? Kakve Kosovo ima veze sa obećanjem koje je dato Izrealu u Starom zavjetu? Ne postoji kriterijum u hermeneutici na osnovu koga bi neko, suprotno Pismu, neki drugi narod ili neku drugu teritoriju mogao da proglasu za svetu. To bi bilo kao da Crnogorci Ćemovsko polje proglase za svetu crnogorsku zemlju, po istom principu, i sa njega istjeraju sve necrnogorsko stanovništvo. Banalizujem, samo da bi se pokazalo koliko je retrogradan i destruktivan mit o Kosovu, danas kada se integrišemo u potpuno multinacionalnu Evropu, u kojoj nema niti jedne etniĉki ĉiste teritorije. LAZAREVA KLETVA Kosovska bitka, odnosno kosovski fenomen, imali su i imaju izuzetnu kulturno-istorijsku, moralno-etiĉku i zavjetno-ĉasnu ulogu u duhu, svijesti, tradiciji, opredjeljenjima, teţnjama i rodoljubivim osjećanjima specifiĉnog karaktera kod srpskog naroda. Kosovski fenomen je sloţen, tajnovit, periodiĉno silovito moćan, na prvi pogled moralno uzvišen i vremenski trajan, upravo zbog toga što u svijesti i duhu srpskog naroda nosi najjaĉe utemeljenje: u Srba najstarijem – religijskom kultu slave, u vidovdanskoj etici kao tradicionalnoj filosofiji morala, zasnovanoj na ratniĉkoj viteškoj ĉasti kosovskih junaka, u ĉasti kao najvećem smislu ĉovjekovog ţivota. Iz tog zavjeta se iznjedrila izvanredna epsko-etiĉka proza i poezija kosovskog ciklusa, u kome se, izmeĊu ostalog Lazareva kletva prikazuje, daje i ostavlja pokoljenjima kao trajno nepromijenjena, jasna i ţestoka opomena za svaku namjeru ili izdaju interesa drţave, vjere i nacije. Da bi ĉitav mit postao zakon, on je morao da dobije ―snagu‖, tj. sankciju. Kako je pledirao da postane duhovna dogmatika i simbol budućim pokoljenjima, on je trebalo da dobije duhovnu sankciju - prokletstvo za svakoga ko se suprotstavi novoj ratniĉko-viteškoj teologiji svetosavlja. Da bi kletva imala silu, nju je morao izreći vrhovni autoritet, to je u mitu niko drugi do srpski car Lazar. I na ovom elementu moţemo da vidimo starozavjetnu konstrukciju mita. U Ponovljenom zakonu, Petoj knjizi Mojsijevoj, pred sam ulazak u obećanu zemlju, Mojsije je izašao pred cijeli narod i izrekao ĉuvene blagoslove i prokletstva. Prokleo je zastrašujućim kletvama svakoga ko ne izvrši odredbe

zakona. Kad smo kod toga, interesantno je da Lazar, kao ni Mojsije, nije ušao u obećanu zemlju. Mojsije u Hanaan, a Lazar na Kosovo. MeĊutim, nijesu milostiva Boţja obećanja već strah od prokletstva, bili ―pokretaĉka‖ snaga ovog kosovskog zavjeta. Veliko je pitanje da li je izvorno postojala kletva koju je car Lazar navodno izrekao pred Kosovsku bitku. Ona je propagirana na vrlo osmišljen naĉin, ĉime je stvoren kod i sistem po kome buduće generacije moraju da se ponašaju, da ne bi pale pod straviĉno prokletstvo. Kletva je upravo jasan izraz ţestoke opomene koju upućuje "najplemenitija duša srpskog naroda". Po kosovskom mitu, snaţno je nacionalno osjećanje pravde, slave, poţrtvovanja, ĉasti i dostojanstva srpskog ratnika. Ovim fenomenom kletve i njenog obrasca, data su uputstva po nepisanim zakonima ĉasti U VIDU KLETVE upućene svima onima koji se ogluše o vitalne srpske nacionalne i vjerske interese, napušte ih ili izdajom preĊu na stranu neprijatelja. Rodoljublje se oblaĉi u plašt najuzvišenijih Hristovih vrijednosti, iako se vrlo dobro zna da u Hristovom uĉenju nema nikakvih osnova ili elemenata za takvo nauĉavanje. Hrist nije umro za jevrejske nacionalne interese, teritoriju ili vlast. Naprotiv, upravo je bio ţrtva jevrejskih klero-nacionalistiĉkih struktura. Kao suštinski i izvorno narodna, a oliĉena i data kroz kletvu svetog cara Lazara, odnosno vladara srpske drţave, ona je NAJPOZNATIJA KLETVA U SRBA, koja porukom i duhom daleko prevazilazi vremenske, istorijske i geografske okvire Kosova. Svakako je vrijedno istaći da Lazareva kletva svoju snagu zavjetnog duha ostvaruje i kroz Njegošev Gorski vijenac koji je on, ne sluĉajno, posvetio KaraĊorĊu i srpstvu. Lazareva kletva i ovo naše najbolje i najpoznatije pjesniĉko-epsko i filosofsko-etiĉko djelo postavili su ĉast viteza koji gine u ratu sa idealima kao najveći postulat i smisao ĉovjekovog ţivota. Po navedenim osnovama, Lazareva kletva je za tvorce mita od zavjetne, trajne i univerzalne vaţnosti za srpstvo gdje god da Srbi ţive. Svojom vaţnošću ona ima primat nad Hristovom novozavjetnom ţrtvom jaganjca Boţjeg koje daje svoj ţivot za otkupljenje grijeha cijelog ĉovjeĉanstva. Kletva ujedno postaje najmoćnija, centralna i javno ispisana poruka na Kosovu, odnosno na spomeniku kosovskim junacima na Gazimestanu, da faktiĉki Novi zavjet pada u totalnu sjenku. Ne vidi se šta Hrist (koji je, po Pismu, ponio na svom tijelu svako prokletstvo) ima sa pozivom da se bije boj na Kosovu. Ne znajući kako Hristom inspirisati borbu, rješenje se traţi u Lazarevoj kletvi. Dakle, ukoliko se ta kletva iz narodne pjesme „Musić Stefan― analizira po stihovima i njenim cjelinama, sa aspekta ĉasti, onda ona ima objašnjenje. „KO JE SRBIN I SRPSKOGA RODA I OD SRPSKE KRVI I KOLENA― U ovim stihovima misli se na sve Srbe i njihova pokoljenja. MeĊutim, pod izrazom Srbin uzimaju se i svi oni koji potpadaju pod vjersko odreĊenje srpstva ali i oni "odroĊeni" ĉiji su preci bili Srbi, pa su primili drugu – stranu vjeru ili ideologiju; odnosno, njegoševski reĉeno, to su oni koji su „pohulili na vjeru praĊedovsku― pa „zarobiše sebe u tuĊina―. „...A NE DOŠO U BOJ NA KOSOVO...― To je opomena da se svi odazovu "svetom ratu", poziv i svim "otpadnicima" da se vrate pod okrilje svetosavlja, inaĉe ... Treba naglasiti da se ovaj stih ne odnosi samo na Kosovski boj 1389. godine, nego i na svaku buduću borbu za srpske drţavne i nacionalne interese, ukljuĉujući naravno i oslobodilaĉke, odnosno odbrambene ratove. Grijeh ovdje nema univerzalan karakter, ne odnosi se na Njemce ili Amerikance, već iskljuĉivo na Srbe. Samo Srbin moţe da zgriješi ovim "grijehom" i da padne pod prokletstvo Lazarevo. Vidjeli smo da je na isti naĉin Stari zavjet posmatrao grijeh. MeĊutim, ĉak ni kod starih Jevreja nije bilo ovakvog etnofiletizma koji nagovještava Lazareva kletva. Hrišćanska antropologija uĉi nas da je grijeh nešto mnogo veće od kršenja Lazareve kletve. Taĉnije je reći

da je grijeh poslušati Lazara. Prave dimenzije i karakter grijeha pokazuju se u biblijskoj istoriji, jer Biblija ĉesto, skoro na svakoj stranici, govori ο grijehu, ali nigdje o ovakvom "patriotizmu". Grešnik se u Bibliji predstavlja kao onaj "koji ĉini zlo u oĉima Boţjim" i tako se suprotstavlja Boţjoj ljubavi i milosrĊu, dok istorija spasenja nije ništa drugo nego pokušaj Boga da ĉovjeka otme i oslobodi od grijeha. Od samog poĉetka jevanĊeljske pouke, Gospod Isus Hristos je meĊu grešnicima, jer on je radi njih došao, a ne radi pravednika (Mt 2,17). Koristeći jevrejski rjeĉnik onoga doba, Hristos grešnike obavještava da će im grijesi biti "otpušteni", propovijedajući im obraćanje (korjenitu promjenu uma), koje će ih prepustiti Boţjem djelovanju. Zato jedini put kojim ĉovek moţe da ide, da bi izbjegao prokletstvo i prijetnju vjeĉne smrti - vjeĉne odvojenosti od Boga, jeste put pokajanja. „NE IMAO OD SRCA PORODA, NI MUŠKOGA NI DEVOJAĈKOGA― Ovo je inspirisano Mojsijevim prokletstvima da neposlušnik ne imao djece i nasljednika iz braĉne i ljudske ljubavi. Odnosno, što je bitnije za mit, ako nje nema, onda će se prije javljati porod bez otaĉastvoljublja, odnosno ljubavi prema otadţbini uopšte... „OD RUKE MU NIŠTA NE RODILO, RUJNO VINO NI PŠENICA BELA― Ova kletva se odnosi na poljoprivredni rod, ali se moţe i šire tumaĉiti i odnositi na besplodnost u svakom smislu, u ljudskim poduhvatima, u poslovima i ulaganjima. Što god proklet ĉovjek namjeravao, radio i stvarao, kletva poruĉuje loše mu krenulo i bezuspješno mu bilo. Posebno se kune narodno piće i hljeb koji izdajnik jede. Pored toga, ovdje se indirektno preko vina i pšenice koje su dio ĉasti pri obredu krsne slave u Srba, kletva prebacuje i na njegovu porodicu, jer je odstupio ne samo od kosovskog zavjeta, već i od zavjeta slave svojih predaka koji su pronosili i odrţavali slavu kao najstariji (prehrišćanski) i najjaĉi religijski i obiĉajni kult kod pravoslavaca. Plodnost u oba sluĉaja opisuje stanje u kome je svako podruĉje ţivota neke osobe plodonosno i produktivno. Ovo ukljuĉuje porodicu (potomstvo), ţivi inventar (stoku, ţivinu, itd.), rod u polju, posao i iskazivanje prirodnih talenata. Sve ovo treba da odslikava Boţji blagoslov na odgovarajući naĉin. I obrnuto, ako izostaje odslikava prokletstvo. Na sliĉan naĉin, u popisu prokletstava, Mojsije ulazi u mnogo dublje pojedinosti nego Lazareva kletva. U suštini, meĊutim, prokletstva su kontrast blagoslovima. Evo kako se mogu saţeti: Poniţenje. Jalovost, besplodnost. Mentalne i fiziĉke bolesti. Porodiĉni krah. Siromaštvo. Poraz. Pritisak. Neuspjeh. Boţja nenaklonost. „RĐOM KAPO DOK MU JE KOLENA― Kletva kulminira porukom da, ne samo ovi ljudi kao moralne rĊe zasluţuju prokletstvo, već i njegova pokoljenja. RĊa je svaki izdajnik, a takva su i njegova pokoljenja koja treba da nose ţig kletve na svojim potomcima za sva

izdajstva prema srpstvu. Postavlja se pitanjeda li sinovi zbog grijeha otaca za odsustvo iz borbe treba da nose posljedice grijeha? Napravimo kratku analizu nekih starozavjetnih odjeljaka koji na sliĉan naĉin govore o prokletstvu djece zbog grijeha otaca. "Nemoj im se klanjati niti im sluţiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otaĉke na sinovima do trećeg i do ĉetvrtog koljena, onih koji mrze na mene." (2. Moj. 20:5) "Nemoj im se klanjati niti im sluţiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji na sinovima pohodim bezakonja otaca njihovih do trećeg i do ĉetvrtog koljena, onih koji mrze na me." (5. Moj. 5:9) "Jer prolazeći Gospod ispred njega vikaše: Gospod, Gospod, Bog milostiv, ţalostiv, spor na gnjev i obilan milosrĊem i istinom. Koji ĉuva milost hiljadama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grijehe otaĉke na sinovima i na unucima do trećeg i ĉetvrtog koljena." (2. Moj. 34:6-7) Po svim ovim stihovima moţe se zakljuĉiti da sinovi mogu da trpe posljedice zbog grijeha svojih otaca. Stih 2. Moj. 20:5 je, naravno, jedna od deset Boţjih zapovijesti, a one su date u formi zavjeta (ugovora, saveza) izmeĊu Boga i Izraela. Ovakav obrazac sklapanja saveza bio je veoma uobiĉajan u ono vrijeme na Bliskom istoku. Tako, zavet ima svoj uvod (2. Moj. 20:2), tj. ko ga sa kim sklapa, šta on ĉini (2. Moj. 20:2); teksta zakona (2. Moj. 20:3-17); nagrade za poštovanje zakona (2. Moj. 20:6 i 2. Moj. 20:12) i kazne za njegove prekršioce (2. Moj. 20:5, 2. Moj. 20:7). Prema zavjetu, kada bi oĉevi zaveli svoju porodicu sa Boţjeg puta i navodili je na kršenje zavjeta, onda bi efekat Boţje kazne zahvatio mnoge sljedeće generacije. Dakle, u svim ovim stihovima govori se o grijesima (prokletstvima, 5. Moj. 28:15-68) otaca, koju mogu da snaĊu i njihovu djecu, jer su oĉevi prekršili zavjet, i postali neposlušni Bogu. Bog je zavjet sklopio sa cijelim jednim narodom - Izraelom - i cio narod je bio prema njemu odgovoran. Djeca, mnoge generacije unaprijed, mogu da pate od posljedica kršenja zavjeta, iako nijesu ona liĉno poĉinila te grijehe. Ovo je stalna tema koja se ponavlja kroz cio Stari zavjet i veoma je lijepo vidljiva u Knjizi o sudijama. Neki drugi odjeljci u Starom zavjetu kaţu drugaĉije, da sinovi ne treba da snose posljedice grijeha svojih oĉeva. "Neka ne ginu oĉevi za sinove ni sinovi za oĉeve; svaki za svoj greh neka gine." (5. Moj. 24:16) "Koja duša zgriješi ona će umrijeti, sin neće nositi bezakonje oĉevo niti će otac nositi bezakonje sinovljevo; na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezboţniku će biti bezboţnost njegova." (Jezek. 18:20) Bitna je razlika izmeĊu stihova datih u prvom sluĉaju i ovom drugom. U prvom sluĉaju se radi o tzv. kolektivnoj odgovornosti. To znaĉi da je otac bio "glava kuće", on je predstavljao cijelu porodicu i snosio punu odgovornost za nju. Posljedice generacijskog prokletstva su oĉite u sljedećem stihu: "Jer kako po Adamu svi umiru, tako će i po Hristu svi oţivjeti." (1. Kor. 15:22) Zbog grijeha jednog ĉovjeka (predstavnika ljudskog roda - glave ĉovjeĉanstva) prokletstvo smrti, i sve ono što je prati, palo je na svakoga od nas - na cijelo ĉovjeĉanstvo. Svaki grijeh ima dalekoseţne posljedice i on moţe unesrećiti mnoge generacije. Npr. otac je po ljestvici bogomdanog autoriteta u porodici iznad ţene i djece (Ef. 5:23; 1. Kor. 11:3). Njegovi postupci (grijeh ili poboţnost) mogu da prokunu (unesreće) njegovu porodicu (Kol. 3:21; Ef. 6:4), ili da je blagoslove. U tom smislu prokletsvo grijeha, tj. posljedice grijeha, mogu da zahvate i sljedeće generacije.

Ako otac griješi na liĉnom planu, djeca neće odgovarati za grijeh koji ĉini ili je uĉinio otac, ali mogu osjetiti kaznu/posljedice tog grijeha i na svojoj koţi. Da pojasnim, navešću primjer: Mnoga djeca nijesu kriva ni duţna što se raĊaju sa nekim hendikepom ili bolešću, samo zato jer je njihov otac (ili majka) uţivao drogu, alkohol i sl. Ali trpe posljedice. Kako ovo primijeniti na Lazarevu kletvu? Iako je jasno da je Lazareva kletva skovana na "biblijski" naĉin i da izgleda kao Mojsijeva, suštinsko je pitanje da li je ona osnovana. Postoji li naša stvarna odgovornost za "neuĉestvovanje u ratu" i moţe li nas i našu djecu ona da stigne? Mojsije kletvu zasniva na Boţjem zakonu, a Lazar i svetosavski sveci poslije njega na kosovskom mitu. U Priĉama 26,2 Solomon jasno ukazuje na to da uvijek postoji razlog za svako prokletstvo: "Kao kad vrabac prhne ili lasta odleti, tako nema ni traga kletvi bez uzroka." Ovaj princip ima dvostruku primjenu. S jedne strane, prokletstvo ne moţe uzeti maha ukoliko ne postoji razlog za to. To znaĉi, ako je mit u skladu sa Bibilijom onda teško svakom Srbinu koji ne doĊe u boj na Kosovo. S druge strane, ono obrnuto je takoĊe taĉno. Gdje god se radi o prokletstvu, postoji razlog zbog koga je do njega došlo. Jednostavan odgovor bio bi, ako si Srbin i ako vjeruješ u kosovski mit, onda će te kletva stići, po onoj "nek ti bude po tvojoj vjeri". Mi vidimo mnoga prokletstva u srpskom narodu zbog stalnog opominjanja na borbu za Kosovo. Ljudi su se saţivjeli sa kletvom, jer je izgovaraju episkopi svetosavski i danas i kroz istoriju. To ima snagu jer se koristi stvarni autoritet za izricanje prokletstva. Bez obzira što je u pitanju jeres, kletva ima snagu, zato što pravoslavci u to vjeruju i što te episkope prepoznaju kao duhovne autoritete. Treba naglasiti da ova kletva više nema vlasti nad Crnogorcima, jer vaţi samo za Srbe! Istorija je pokazala da crnogorski (zetski) knjaţevi nijesu uĉestvovali u kosovskom boju 1389. godine. Iako to tvorci mita drugaĉije ţele da prikaţu, opominjući nas i citirajući Njegoša "... su ĉim ćete izać' pred Miloša!" Svejedno, proširivao neko Lazarevu kletvu na Crnogorce,ili ne, u Bibliji se nigdje ne navodi oruţana borba za nacionalne interese kao zapovijest. U Petoj Mojsijevoj knjizi 28,68, gdje se radi iskljuĉivo o blagoslovima i prokletstvima, otkriven je osnovni uzrok svakoga od njih. U uvodnim stihovima 28. poglavlja Mojsije se najprije bavi uzrokom blagoslova: "Ako slušaš glas Gospoda, Boga svoga, drţeći i vršeći sve zapovijesti njegove, koje ti ja danas propisujem, uzvisiće te Gospod, Bog tvoj, iznad svih naroda na zemlji. Evo svih blagoslova koji će doći na te i koji će biti tvoj dio, ako slušaš glas Gospoda, Boga svoga." (5. Moj. 28,1-2). I obrnuto, ako ne poslušaš Gospoda stići će kazna. Putem Lazareve kletve, meĊu pravoslavni ţivalj uvodi se potpuno novi (starozavjetni) koncept grijeha. U Svetom pismu nema sistematskog uĉenja o zlu i grijehu. U jevrejskom jeziku postoji više termina koji se prevode sa rijeĉju grijeh. Najvaţniji su HATAT (promašaj, nedostatak, pomanjkanje boljeg), AVON (krivica, zaokrenuta ili izobliĉena situacija), PEŠA (pobuna), MAAL (izdajstvo, nevjernost). Svi ovi izrazi za grijeh u Starom zavjetu iskazuju odstupanje od saveza sklopljenog sa Jahveom. Kao što kosovski mit to ĉini povodom navodnog saveza izmeĊu Srba i Boga. MeĊutim, ĉak i Stari zavjet naglašava više Izrailove grijehe nego grijehe ĉovjeĉanstva. „Izrailj je narod neĉistih usana, nedostojan da gleda Jahvea― (Izl 6,5). Svijest o univerzalnosti grijeha raste iz Izrailjevog istorijskog iskustva. Ĉiniti zlo ne znaĉi protiviti se ljudskoj prirodi ili prirodnim zakonima, nego prekršiti Bogu data obećanja. Stoga je za stare Izrailjce grijeh nerazuman izbor pogrešnog toka, stranputica, koja vodi u neizbjeţnu propast, to je promašaj i kršenje saveza i pobuna protiv Boga saveznika. Na sliĉan naĉin kosovski mit i Lazareva kletva definišu grijeh kao nešto što ĉini Srbin ako iznevjeri nacionalne interese. Po onom Njegoševom "Ne bojim se ja vraţijega kota, no se bojim od zla domaćega". Grijeh po tome nije nešto univerzalno, neki ĉin kršenja biblijskih zapovijesti, već nešto usko i lokalno. Osnovni grijeh nije ponos, laţ, ubistvo i sl. već narodno nejedinstvo i izdaja. Ako nije grijeh ubiti zbog nacionalnih interesa, onda je još manje grijeh slagati, prevariti i pokrasti neprijatelja. Vidimo kako

brzo se drţavni interesi stavljaju iznad "interesa" carstva nebeskog. Postaju mnogoboštvo unutar hrišćanstva. Postoji još jedno pitanje: Kakav odnos jevanĊelje ima prema kletvi i proklinjanju? Kletva ili proklinjanje nijesu prihvatljivi za Hrista. Prije svega, zato što proklinjanje izlazi iz duše koja je puna gnjeva i mrţnje, ţelje za osvetom, opravdane ili neopravdane, svejedno. U Svetom pismu je reĉeno: blagosiljajte one koji vas kunu. Uvijek se treba moliti Bogu za sve ljude, pa i za svoje neprijatelje. Svoje srce ne treba trovati mrţnjom i osvetom. Boţija pravda je uvijek dostiţna. Patrijarh Jerusalimske crkve Jakov otkrio je napisao: "Ljudski rod ukroćava i ukrotio je svaki rod zvjeri i ptica, gmizavaca i morskih ţivotinja, ali niko od ljudi ne moţe da ukroti jezik - nemirno zlo, puno smrtnog otrova. Njim blagosiljamo Gospoda i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni po slici Boţjoj. Iz istih usta izlaze blagoslov i kletva. To tako ne treba da bude, braćo moja. Toĉi li izvor iz istog otvora slatku i gorku vodu?" (Jak. 3:7-11). Potpuno osloboĊenje od prokletstva ovog mita imamo kroz vjeru u Hristovu ţrtvu: "Hristos nas je iskupio od kletve zakona time što je on postao kletva za nas, jer je napisano " neka je proklet svako ko visi na drvetu'". (Gal. 3:13) Isus je uzeo na sebe prokletstvo umjesto nas. Hvala Bogu na datoj nam milosti do koje moţemo doći kroz ţrtvu Gospoda Isusa Hrista. Predvanjem svojih ţivota njemu mi moţemo napraviti raskid sa svim što je loše iz naše prošlosti. Generacijsko prokletstvo nad nama moţe biti slomljeno i prekinuto, moţemo imati novi poĉetak, jer onaj koji je u Hristu, postaje "novo stvorenje" (2. Kor. 5:17) i uĉesnik "novog zavjeta", koji se temelji na milosti (Jer. 31:29-34; Jev. 8:4-13; Jev. 12:18-24; Jev. 13:20). Zato, što se prije pokajemo za ovu kletvu, manje će štete biti za naše naraštaje. CAREV ZAVJET Nikolaj Velimirovic svoju knjigu Carev zavet, poĉinje stihovima Iz Kosovske epopeje: "Sama knjiga caru besjedila/ Care Lazo, ĉestito koljeno / Kome ćeš se privoleti carstvu? / Ili voliš carstvu nebeskome / Ili voliš carstvu zemaljskome?/ Ako voliš carstvu zemaljskome / Sedlaj konje, priteţi kolane, / Vitezovi sablje pripasujte, / Pa u Turke juriš uĉinite, / Sva će turska izginuti vojska; / Ako l' voliš carstvu nebeskome / A ti sakroj na Kosovu crkvu, / Ne vodi joj temelj od mermera, / Već od ĉiste svile i skerleta, / Pa priĉesti i naredi vojsku; / Sva će tvoja izginuti vojska, / Ti ćeš, kneţe, s njome poginuti. / A kad care saslušao rjeĉi, / Misli care misli svakojake: / Mili Boţe, što ću i kako ću?/ Kome ću se privoljeti carstvu!/ Da ili ću carstvu nebeskome?/ Da ili ću carstvu zemaljskome?/ Ako ću se privoljeti carstvu, / Privoljeti carstvu zemaljskome, / Zemaljsko je za malena carstvo, / A nebesko uvjek i do vjeka". / Car voljede carstvu nebeskome / A nego li carstvu zemaljskome./ Vladika Nikolaj, doista, na divan naĉin kako samo to on umije, kroz cijelu knjigu opisuje prednosti odabiranja carstva nebeskog. Govori o slobodi, o prevashodstvu ljubavi, o izdizanju duhovnog nad tjelesnim, o spokojstvu i drugim blagoslovima koje donosi pravedni izbor carstva nebeskog u odnosu na zemaljske koristi. Još divnije govori o stradanju Hristovom na krstu koje je sve to objavilo. MeĊutim, kroz ĉitavu knjigu objašnjava carev zavjet srpstvu, kroz dva anĊela Boţija koji tješe zarobljenog Lazara i objašnjavaju mu razloge dvostrukog poraza na Kosovu zbog njegovog izbora koji je u ime naroda Lazar donio. AnĊeo proroka Amosa pred kraj knjige mu kaţe: "Tvoja dva današnja prividna poraza biće obraćena u dve slavne pobede. Prvi je poraz pogibija tvoja i tvojih junaka; a drugi, kao posledica prvog, ropstvo preostalog naroda tvoga. Za prvi poraz, darovaće se tebi i junacima tvojim svetiteljstvo na nebu i opojna pesma na zemlji. Za drugi poraz darovaće se tvome narodu unutarnji duhovni preporoĊaj, unutarnja zlatna sloboda, kroz krštenje u ognju i krvi." Nikolaj obilato koristi stradanje Hristovo, da bi ga doveo u vezu sa stradanjem Lazarevim, koji navodno time

pribavlja za Srbe vjeĉne blagodeti. Time uspostavlja ĉudnu hijerarhiju izmeĊu ove dvije ţrtve, jer ako ova prva (Hristova) nije bila dovoljna za Srbe, ova potonja (Lazareva) ju je "usavršila", uspostavljajući noviji zavjet srpskog cara, koji je dobio vjeĉno znaĉenje za srpski narod, iako istorijski podaci niĉim ne ukazuju da je Lazar ulazeći u borbu na Kosovu, htio da izabere nebesko carstvo i umjesto pobjede za srpski narod i da porazom izgradi "crkvu na Kosovu". Ali, o tome sam već nešto govorio, ovog puta cu pokušati da logiciram na nekim postavkama koje su tvorci mita iskonstruisali. Suštinsko pitanje je zašto je Lazar ušao u bitku ako mu nije bilo do odbrane srpskog carstva. Ĉime se opravdava boj ako će da rezultira ropstvom, porazom i pogibijom naroda? Zašto je Lazar prokleo svakoga ko ne doĊe na Boj na Kosovo ako je bitka bila besmislena i bespotrebna? Zašto se i tadašnji siroti narod,, a i sva buduća pokoljenja ohrabruju na borbu za srpsko carstvo, ako se Lazar zavjetovao za nebeski Jerusalim? Jer ako je Lazar izabrao pravu stvar, zašto i mi svi ne bismo izabrali to isto. Ĉemu onda uništenje srpskog naroda u ratnim sukobima? Ja ne vidim drugog razloga za oruţanu borbu na koju vladike SPC ohrabruju ljude kad govori o Kosovskom zavjetu cara Lazara, ako nije ono uništenje "vaše ali naše". Traţi li to zaista Hrist od nas, kako tvrde tvorci mita? Iz svega proizilaze još dvije nelogiĉnosti. Prvo, zašto Gospodu našem Hristu trebala nesvjesna, bezumna i nevina pogibija svih (izuzimajuci navodno svjesno ţrtvovanje Lazara) njegovih ratnika? Kad je Gospod zahtjevao takvu vrstu nevoljne ţrtve? Jer, narod je vjerovao da bije pravednu bitku protiv okupatora i zar bi otišao da je znao za siguran poraz i pogibiju. Rekli bi tvorci mita, da bi se svakako ratnici kao Lazar "ţrtvovali za carstvo nebesko", ali da li je tako? Trebalo ih je upozoriti, jer moţda neki ne bi prihvatili takvu vrstu bitke, koja je osuĊena na poraz. Zar nije to protivno Pismu? Zar nijesu Isus i apostoli govorili da svaki koji se takmiĉi to ĉini da bi pobijedio, da onaj koji sije ima pravo da oĉekuje rod, da je radnik vrijedan svoje plaće... U najmanju ruku, ako ništa drugo, bilo bi pošteno ljude upozoriti, kao što je Isus to ĉinio sve vrijeme i neposredno pred hapšenje. A ispada da je Lazara opravdano grizla savjest u ovoj knjizi ―Carev zavjet‖. Zar je takav svetac Lazar spreman da sve one koje ne doĊu u boj na Kosovo prokune vjeĉnom besplodnošću, ako je Hrist blagoslovio one koji su ga izdali? Naravno da je jasno da je Lazareva kletva ocigledno kontradiktorna sa ovom predstavom poniznog Lazara kakvim ga gradi vladika Velimirovic koji se navodno privolio carstvu nebskome kao Hrist. Lazar koji izabira Hrista ne bi mogao da kune narod koji ne zeli da ide u krvavi sukob na Gazimestanu. Obiĉan narod je bio, znaĉi, zaveden prećutkivanjem "pogrešnog" ratnog cilja njihovog voĊe, koji je sklopio tajno, u dogovoru sa anĊelima, za koji ovi nesrećnici nijesu znali. Zapravo, proizilazi da su ti poslušni borci istinske nevine i naivne ţrtve bitke na Kosovu (a ja bih dodao i svih kasnijih koje su se pod tom zastavom kosvskog zavjeta vodile). Pa, ako Lazarevu ţrtvu Nikolaj pravda Hristovim krstom iz usta anĊela, zašto je trebalo da cijeli narod strada zbog nje? To bi izgledalo kao da je Hrist trebalo da sve apostole i uĉenike povede u pogibao na krst sa sobom, da bi nas valjda nauĉio carstvu nebeskome!? MeĊutim, jevanĊelje to demantuje, Hrist moli prvosvešteniĉku molitvu i kaţe" Svakog koga si mi dao, Oĉe, ja sam saĉuvao, osim sina pogibli (Jude) da bi se ispunili pismo". Pa Hrist je upravo stradao da bi za sve nas pribavio spasenje, a Lazar je svjesno uvukao narod u borbu tjelesnu i to samoubilaĉku, jer je navodno znao da idu iz poraza u poraz da bi im time izvojevao "vjeĉnu" pobjedu u "carstvu nebeskome". Hrist je rekao da ćemo ići iz pobjede u pobjedu. U jevanĊelju je jedino Juda stradao, a na Kosovu se njegov navodni pandan Vuk Branković jedini izbavio. Naravno da su apostoli i mnogi velikomuĉenici od Stefana naovamo, poloţili ţivote za carstvo nebesko, ali to su uĉinili svjesno, dragovoljno i po vjeri u Hrista Isusa. Spasenje su PO VJERi dobili zabadava, a ne ţrtvovanjem. Ţrvovanje je bilo svjedoĉanstvo te spasonosne vjere koja im je dala vjeĉni ţivot. I tu dolazimo do druge nelogiĉnosti. Ako je Lazar svojim zavjetom pribavio vjeĉno spasenje za sebe i Srbe, zašto je od te borbe na Kosovu zavisilo spasenje pojedinih ratnika. Vladika, u knjizi, ubacuje najednom i naizgled ĉudno i nepovezano 9.glavu koja govori o tjelesnoj i duhovnoj bici. Lazaru se navodno otvaraju oĉi, gleda obije bitke i vidi:

"Strašna dana, no ţetve predivne! Jato duša s Kosova nam stiţe. 'Ajte, duše, 'ajte k nama bliţe! Dve se ţetve na bojišti ţanju: Jedna - smrti, a druga - ţivota. Ţetva ţiva u nebo se sliva, anĊeli je pod krilima nose,u carstvo je nebesko unose. Dan Amosov - zavet hrišćanima. Zavet borbe za krst i slobodu. Krvlju Lazo zavet zapeĉati i svoj narod veĉno obogati.. Borci ustremljeni jedan na drugog, jedni sa munjama u oĉima, drugi sa bledilom dogorevajuće sveće. Propeti konji sa iskeţenim zubima od zategnutih uzda. Svaki ratnik misli kako će neprijatelja umrtviti ili sebe odbraniti. Lica su jednih - knjiga uţasa, drugih - knjiga jarosti, trećih - knjiga ustrašenosti, ĉetvrtih - knjiga bola, ili brige, ili nade - no nijedno osećanje niti strast bez krajnje zaoštrenosti i vrhunca svoje siline. Neko zatvorenih oĉiju iskazuje svoj bol na otvorena usta. Neko stegnutih usta projavljuje usijan gnev na oĉi. Neko mrštinama lica pokazuje sabiranje snage iz celog bića svog. Jedni padaju od topuza protivniĉkog. Drugi ĉupaju strele iz svoga tela i rukama steţu rane da zaustave krv - avaj, dokle? Nekoga u zabuni ubija najbliţi drug. Neko oboren nalazi smrt pod kopitama svoga konja, u koga se nadao kao u saveznika. Nekoga u bekstvu stiţe strela, a neko u najgušćoj borbi ostaje netaknut. Niti telesni vid moţe dogledati, niti prirodni razum razumeti, zašto s jednim ĉovekom biva ovako a s drugim onako. To tkanje i osipanje sudbe moţe se dogledati i shvatiti samo onim drugim, duhovnim vidom. Jedino u Lazara meĊu svima hiljadama ratnika beše taj vid otvoren. I tim drugim tajanstvenim vidom gledaše Lazar i vide borbu duhova o ljude. Shodno svetlosti ili tami duše jednoga ratnika priletahu mu ili duhovi svetlosti ili duhovi mraka. Trenutno svak raspoznavaše svoje i otimaše se o svoje. Moćni angeli nebeski odbijahu mahanjem ruke ili dahom usta svojih demone kao gladne šakale od duša krstonosnih vitezova. Ali zverovi adski, premda trepetni pred svetim silama, muĉki naletahu na svaku ljudsku dušu, ĉim bi izašla iz toploga tela. Odvratnim ţvalama obzinjavahu oni duše grešniĉke, a noktima ih kao udicom dohitahu, noktima, koje na aršine mogahu ispruţiti. No ĉim bi angeli mahnuli rukom preteći oni bi skupljali nokte u zmijaste kolutove, i sami sebe grebli od grozne ljutine. Još od njih ishoĊaše neki dim i smrad, nepoznat zemlji i ljudima. Obe bi vojske u ĉasu mogle biti ugušene tim adskim smradom, da ga angeli ne uništavahu nebeskim ţivotvornim ozonom što ispunjavaše njihovo biće. I Lazar gledaše i vide, sa jezom i uţasom, kako anĊeli najzad dopuštahu demonima, da uzmu poneku crnu dušu ĉoveĉju. A duše pravednika oni zakriljivahu svojim krilima, i uzimahu ih i uznošahu u nebesne visine. Pri letu uvis svaki se angel okretaše ka svetom Amosu i ljubazno ga pozdravljaše. Jer to beše Amosov dan." Kako je ovo moguće? Da postoji neka paralelna borba gdje demoni i anĊeli uzimaju duše onih koji ginu? I to razliĉito svakom borcu. Od naĉina borbe i ţestine zavisi da li će neko završiti u paklu ili u raju. I što je još ĉudnije, niti svi koji se bore na srpskoj strani idu u raj niti svi koji se bore na turskoj idu u pakao. Kao da nije bitno da li se " boriš" za Hrista ili Alaha, uvodi se jedna nova kategorija "grešnici", to su valjda ovi koji koji se bore kao "blijede dogorijevajuće svijeće" , koji sluĉajno ubiju saborca, ili padnu sa konja ili naprave nesto sliĉno. U svakom sluĉaju, spasenje ne zavisi od vjere u Hrista, nego od bitke. Što je neko ţešći i što više da sebe bici i pobije na drugoj strani više neprijatelja, taj je "pravedniji" i ide u anĊeoske ruke. I obrnuto. Pa sama ova oruţana bitka i Lazareva kletva time potvrĊuje da Lazar nikad nije izabrao Carstvo nebesko. Da je Kosovski zavjet podmukla laţ za ratnu propagandu, jer niti Lazarev poraz niti bilo ĉiji drugi ne moţe proslaviti Boga, niti svjedoĉiti o carstvu nebeskom i njegovoj slavi. Šta bi npr. znaĉilo da je Hrist pruţao aktivan oruţani otpor, i da je savladan od Rimljana, bio razapet na krst. Da li bi taj krst bio ĉasni. Kakva bi to otkupljujuća ţrtva bila? Da je Lazar mogao zaista da izabere vojnu pobjedu na Kosovu i spase srbe, zašto nije to uradio. Spasio narod, a sebe ţrtvovao? Ali ne, on je u nekoj kleti izabrao nesto "u ime naroda". Kakav je to zavjet koji ţrtvuje narod? Ovakva ţrtva Lazareva nije hristolika i nije bila akt volje i slobode o kojoj Nikolaj priĉa, već akt nemoći pred jaĉim neprijateljem. Ona liĉi na onu velikoinkvizitorsku "ţrtvu" u ime neukog naroda, koji nije kadar sam da izabere. I uvijek tvorci mita, kada ih neko pita zašto je poraz na Kosovu od zavjetne vaţnosti za Srbe, odgovaraju da to obiĉnom puku i neukoj raji ne moţe da buide jasno. Da je to neka sveta tajna. Ako je Lazar svojim izborom i vjerom napravio sebe svecem, ispada da je ratnicima oduzet taj izbor po vjeri. Oni

svoju "svetost" moraju da "zarade" britkim i krvavim maĉem. Inaĉe će ih progutati demonske sile mraka i predati vjeĉnim mukama. Interesantno je još nešto. Ĉesto pominjanje starozavjetnog proroka Amosa, i kod Amfilohija i kod Nikolaja. Prorok Amos, tj. Amosov dan je sada u knjigama svetosavskim dobio neko novo znaĉanje. Postao je " dan borbe za krst ĉasni i slobodu zlatnu". Iako oni koji su ĉitali ovog proroka znaju da je on jedan od proroka suda Boţjega i pravde njegove, da je nagovijestio dolazak velikog zemljotresa, što se kasnije i obistinilo, u kataklizmiĉkim razmjerama. Kritikovao je podjele unutar jevrejskog naroda, okretanje od Boga i sluţenje idolima. A kako vidimo, "pogodilo" se da se Amosov dan desio na dan Kosovskog boja, koji vladika Nikolaj povezuje sa Lazarom jer je to navodno bila njegova krsna slava. Danas se sve ovo slavi na Vidovdan, 28. juna (odnosno 15. po starom kalendaru). Nije ništa sluĉajno niti nepromišljeno kod kreatora kosovskog mita, spremni su da upakuju sve u spoljni oblik JevanĊelja, samo da bi nekako opravdali poziv na borbu za zemaljsko carstvo i vlast kralja i narodne srpske crkve. I kroz to pogrešno znaĉenje Amosovog dana, o ĉemu sam pisao u uvodnim poglavljima, moţe se vidjeti da je i to starozavjetni element kosovskog zavjeta. Hrist je jedini koji im razobliĉava ovu mitologiju. ISTRAGA POTURICA U kosovskoj mitologiji, rat se povezuje sa spasenjem Srbije. U cilju obnove srpske drţave, kosovski mit je naglašavao razliku izmeĊu pravoslavnih i nevjernika, odnosno potlaĉenih hrišćana i muslimanskih okupatora. Kosovski mit se ispoljavao kao mješavina patriotizma i mrţnje prema onima koji su uzrok "pada": Turci, muslimani i srpski „izdajnici―. Osamdesete godine prošloga vijeka donijele su pravu poplavu, prije svega novinskih tekstova koji šire mrţnju, najĉešće protiv Bošnjaka koje prikazuju kao nadiruću opasnost. Aludira se na veliku prijetnju u vidu radikalnog islama za evropsku civilizaciju koju personifikuju Srbi i naglašavaju veze Bošnjaka sa arapskim svijetom. Sa druge strane unija ili preobraćenje na katoliĉanstvo fiksira se na iskustvo prisilnog prekrštavanja u ustaškoj Hrvatskoj. Ovakvom identifikacijom istoriografska produkcija postaje dio nacionalistiĉke propagande koja je stvarala strah kod Srba da ovo iskustvo moţe da se ponovi. Kao ilustracija brojnim opasnostima kojima je srpski narod izloţen, predstava o preobraćenjima je ponovo pozajmljena i proširena na ateizam, jugoslovenstvo, miješane brakove, pa ĉak i na odlazak u inostranstvo radi lakšeg ţivota ili boljih mogućnosti obrazovanja i zapošljenja. Kosovski mit je postao simbol sveopšte krvave odmazde protiv svih "Turaka", odnosno muslimana uopšte, a sukob je iz oblasti politike, ekonomije i istorije prebaĉen u bezvremenu oblast mita. Osobitim ga ĉini to što je upakovan u spoljni oblik najuzvišenije vjere Hristove. Ta vjera milosrĊa i oproštenja grijeha, jednom za svagda i u svu vjeĉnost, iskorišćena je za implementaciju kosovske mitologije.Za nju je karakteristiĉno kruţno shvatanje vremena, a to podrazumijeva neprestano ponavljanje srednjovjekovne bitke u savremenosti. Istraga poturica je osnovna tema Gorskog vijenca. Samo ću nekoliko osnovnih informacija reći o Gorskom vijencu. To je pjesniĉki ep i drama koja se smatra vrhunskim djelom crnogorske knjiţevnosti iz epohe romantizma. Napisan je 1846. na Cetinju, a štampan februara 1847. u jermenskom manastiru u Beĉu. Gorski vijenac opisuje zbivanja s kraja 17. vijeka, poznata kao istraga „poturica― . Radi se o masovnim progonima muslimana Crne Gore (tzv. "poturica"), podstaknutih slabljenjem Otomanskog carstva u Evropi, tokom Velikog beĉkog rata (1683-1699). Ohrabreni vojnim uspesima hrišćanskih zemalja, crnogorski pravoslavci su, predvoĊeni Njegoševim pretkom vladikom Danilom Šĉepćevićem, namjeravali da se oslobode od Turaka tako što bi domaće muslimane pokrstili ili ih istrijebili. Njegoš ovaj tragiĉni sukob predstavlja kao nuţnost radi osloboĊenja Crne Gore. Ovo djelo ima posebnu teţinu zato što je autor bio, ne samo vladar, već i crnogorski episkop. Nikad kao tada, u crnogorskoj misli, ta opravdana oslobodilaĉka borba nije poprimila odlike klasiĉnog vjerskog sukoba.

Njegov spjev do temelja slijedi "hrišćanski patos" krstaških ratova starog vijeka. On je bio ohrabren zajedniĉkim naporima evropskih naroda i Rusije da se Turci proćeraju iz Evrope! Ona se savršeno uklapala u istoĉno i zapadno krilo Hristove crkve. MeĊutim, Njegoš je u ideološkom i mitološkom smislu otišao predaleko. Njegov mit je duboko zabrazdio i ostavio znaĉajne posljedice u nacionalno-politiĉkome i ,posebno, vjerskome smjeru. Gorski vijenac nosio je sa sobom snaţnu energiju i mogućnost da se duboko ucijepi u sluh i duh crnogorskoga naroda. Vrhunska poezija i mudrost plijenili su rijetke ĉitaoce i masovne slušaoce, ali ipak ne toliko koliko ih je plijenio antiturski, odnosno antiislamski naboj deseteraĉkoga spjeva koji je podario najmudriji meĊu gospodarima. U školama, ĉak i za vrijeme komunizma, Njegoševo djelo nije se problematizovalo i posmatralo sa istorijske distance. Vjerske konverzije su u ovom mitu dokaz muĉeniĉke prošlosti i opravdanja za istorijsko pravo i misiju (nepreobraćenih) Crnogoraca, na šta je pozivano više puta u posljednja dva vijeka. Ukratko, Crnogorci su patili stoljećima od nasilne kampanje konverzije, kojoj su (nepreobraćeni) Crnogorci uspjeli da odole i time dokaţu svoju moralnu i kulturnu superiornost. I na kraju, mitologizovane predstave vjerskih preobraćenja sastavni su dio mitova etnogeneze i nacionalne starine. Zavisno od interpretacije ili politiĉkog projekta koji je motiviše, razliĉite predstave vjerskih konverzija upotrebljavane su da bi se dokazalo pravo na neku teritoriju koja je predmet sukobljavanja, kao što je to sluĉaj sa Kosovom i Metohijom. Sa druge strane, sekularizovani milje u kome stvaraju istoriĉari navodio ih je da vjerska preobraćenja doţivljavaju iskljuĉivo kao promjenu društvene ili politiĉke identifikacije, bez ikakvog obzira ili analize osjećanja i vjerovanja onih koji su se odluĉivali na promjenu vjere, reducirajući tako religiju u vrstu društvene i politiĉke organizacije. U crnogorskom sluĉaju, na ovaj naĉin mit o vjerskim preobraćenjima postao je paradigma, odnosno sistem reference za bilo koju vrstu neslaganja i otpora "nacionalnim" imperativima. Najtragiĉnija posljedica ovakvih predstava preobraćenja je izgradnja stereotipa o karakteru preobraćenika koji je kasnije pripisivan i ĉitavim narodima. Sa formiranjem mita o drugim narodima kao inferioriornim prevrtljivcima i kukaviĉkim krivokletnicima, oni bivaju izopšteni ne samo iz narodne, već i iz mnogo šire ljudske zajednice, ustanovljene univerzalnim etiĉkim kategorijama. Njegoš u Gorskom vijencu i drugim djelima, na osnovu elemenata kosovske legende, formuliše razraĊen sistem. Prema tom obrascu, srpski srednjovjekovni lideri poĉinili su smrtni grijeh razdora i nelojalnosti. Bog ih je kaznio porazom na Kosovu, nakon ĉega su Srbi pali pod tursku vlast, što predstavlja nacionalnu paralelu biblijskoj priĉi, po kojoj je ljudski pad kazna za prvobitni Adamov grijeh neposlušnosti Bogu. Navodno, da bi se Srbi iskupili pred Bogom, moraju biti jedinstveni. Glavna „prijetnja― srpskom jedinstvu nije osvajaĉka turska vojska, već otrov u samom srpskom narodu, tzv. ―poturice‖, odnosno domaći muslimani, koji su prihvatili neprijateljsku vjeru. Izdaja nacionalnih interesa postaje vrhunski smrtni grijeh. Glavni neprijatelji više nijesu Turci, već domaći muslimani.Oni postaju ljudska ţrtva kojom se iskupljuje prvorodni grijeh nacionalnog nejedinstva. Ovakav stav prema pripadnicima druge vjere, tzv. "nekrstima", inspirisan je starozavjetnim pozivom Boţjim da Jevreji uĉine kleto uništenje (herem) nad nejevrejskim narodima u obećanoj zemlji. Kosovski mit stavlja Srbe u poloţaj boţjeg naroda, obećanu zemlju hanansku kao mitsko Kosovo, a Turke, Albance, Bošnjake i druge narode inovjerce u poloţaj ovih sedam hananskih naroda koje treba istrijebiti. Evo šta biblijski rjeĉnici kaţu o heremu. Herem ili cherem ( jevrejski : חרם, herem), kao što se koristi u Tanakh , znaĉi posvetiti ili uništiti, kao "modus secluding" ili "potpuno uništenje neprijatelja i njegovih dobara na završetku kampanje," ili "beskompromisno osvećenje imovine i imovine posvećene Bogu, bez mogućnosti opoziva ili iskupljenja. " Ista jevrejska rijeĉ koristi se za odreĊeni oblik ekskomunikacije. Zar nijesmo bili svjedoci i u novijoj našoj istoriji da smo, ako ne ubijali,a ono

barem ekskomunicirali one koji nijesu "naši". Sve pod geslom "Ko se ne osveti, taj se ne posveti". Rijeĉ herem ĉesto se koristi u Knjizi Isusa Navina , gdje su gradovi Jerihon i drugi u obećanoj zemlji stavljeni pod herem tj. kleto uništenje. Izrael je dao zavjet Gospodu i reĉe: "Ako hoćeš zaista da nam predaš ove narode u ruke, onda ćemo potpuno uništiti njihove gradove."To je znaĉilo da su naselja morala da budu potpuno uništena, a"zlato i srebro i predmeti od bronze i gvoţĊa " trebalo je da idu u Jahvinu riznicu "(Isus Navin 6:19). Mojsijevo Petoknjiţje navodi imena sedam naroda koje je trebalo dovesti do potpunog osvajanja i uništenja klasiĉnim genocidom. Nije samo jednom zapovijeĊen herem u Starom zavjetu. Zapisana je priĉa o kralju Agagu kojeg je pogubio Samuilo. To je bio dio zapovijesti Boţje da stavi Amaleĉane pod herem (1. Samuilova 15). Tadašnji Saul trebao je da "potpuno uništi" (stih 8) Amaleĉane maĉem, ali je poštedio njihovog kralja Agaga i saĉuvao "najbolje ovce i goveda, ugojena telad i jagnjad - sve što je bilo dobro." Zbog ovoga, Saula je oštro ukorio Samuilo , koji ga podsjeća da je Bog jasno naredio da se "u potpunosti unište Amaleĉani" (stih 15). Ovo je jedan od kljuĉnih razloga iz Biblije zbog kojih je Saul bio odbaĉen od Boga a njegova kraljevska loza prekinuta. Većina nauĉnika konstatuje da su biblijski proraĉuni o totalnom istrebljenju preuveliĉani i da nije došlo do genocida kao što je opisano u Knjizi Isusa Navina. O tome svjedoĉe kasniji stihovi iz Knjige Sudijine 1:1-2:5; gdje se jasno vidi da istrebljenje nije bila potpuno. Interesantno, ali ne i sluĉajno, rijeĉ herem je posljednja rijeĉ posljednje proroĉke knjige jevrejske Biblije : "... da ne doĊem i zatrem zemlju" ( Malahija 4:6, ). Da ne bude zabune kad govorimo o ovoj temi, Crnogorci jesu slobodarski i junaĉki narod koji je, iako malobrojan kroz duţi period turske vladavine, u veoma lošim, skoro katastrofalnim ambijentalno–politiĉkim uslovima tadašnje nahijske Crne Gore, uspio da opstane. Kasnije, kada su se ukupne politiĉke prilike u Evropi promijenile na štetu Osmanskog carstva, Crna Gora je uspjela da sebi obezbijedi slobodu na duţe vrijeme.Moţda je najbolnije i najrazumljivije u svemu tome ono što se danas tumaĉi kao veliki ―emotivni prasak― nastao nakon prelaska nekih crnogorskih bratstava u Islam, odlaska Staniše, sina Ivana Crnojevića, u Carigrad, te njegovog povratka u Crnu Goru kao Skenderbega. Njegoš je tada sjetno zapisao: - Isturĉi se plahi i lakomi...........................................260 Osjećaj "turske krivice" ugraĊen je u kolektivno sjećanje kako pravoslavaca – Crnogoraca, tako i Muslimana - Bošnjaka. Ta "turska krivica" redovno je predoĉavana mlaĊim generacijama oba naroda, izmeĊu ostalog i kroz redovne školske programe, ali uvijek i ponajviše preko Gorskog vijenca koji se u školama uĉio napamet, bez dodatnih istorijskih, politiĉkih i etiĉkih objašnjenja, prilagoĊenih uzrastu uĉenika.Ne treba da nas ĉudi onda što su i danas mnogobrojni grafiti koji neumorno šalju genocidne poruke i prijetnje tipa: ―Smrt Turcima‖; ―Turci, napolje‖, ―Noţ, ţica, Srebrenica‖. Jasno je da novim viĊenjem i „ponovnim ĉitanjem― Gorskog vijenca, sa nekog nacionalnog i tjelesnog, treba sve prebaciti na metafiziĉki nivo,u kojem poziv na "istragu" znaĉi poziv na prispitivanje i samoanalizu nas samih i borbu sa našim unutrašnjim demonima. Neke poruke Gorskog vijenca nametnute su cnogorskoj i srpskoj naciji i knjiţevnoj eliti Balkana, Evrope i svijeta, kao izvor neprestane inspiracije. Generacije su ga uĉile napamet,budile se i zaspivale sa njim i njegovim junacima. Djeca su odrastala mrzeći „Ċavolji kot, smrad poturica, riku hodţa,jaraĉenje dţamijskih munara―. Bošnjaĉke generacije takoĊe su morale po obaveznim školskim programima da uĉe Gorski vijenac skoro napamet, bez ikakvog objašnjenja, ĉak i bez tumaĉenja onih djelova koji su ih i liĉno vrijeĊali. Na primjer kad Gorski vijenac poruĉuje: ¨neka bude borba neprestana,

do istrage vaše ali naše...― Srpski pjesnik Matija Bećković o motivu Gorskog vijenca kaţe: ¨O čemu je Njegoš smio i umio da pjeva, mi izbjegavamo i da mislimo…potrebno je biti Njegoš pa se ne srušiti već od samog motiva. Njegoš nije opjevao neki slavni boj, već dogaĎaj za koji se jedva zna, a veći je i od najvećih bojeva. To nije boj, nego rat. I nije običan rat, nego onaj najgori, bratoubilački, rat sa samim sobom, koji nema ni početka ni kraja, a traje na zemlji i u kosmosu… Pjesnik je više pogodio ono što će biti nego ono što je bilo…Jedno je rat s Turcima, a drugo sa domaćim Turcima. Sjeći Turke koji nijesu Turci, trijebiti poturice… Ova Bećkovićeva mutna priĉa ishodi iz Gorskog vijenca. Tamo je zapisano : Da ĉistimo zemlju od nekrsta...............................95 Borbi našoj kraja biti neće.................................131 Do istrage turske ali naše.................................132 Nekršću se gore usmrĊeše.................................284 Zdruţio se odţa s Crnogorcem...........................286 Odţa riĉe na ravno Cetinje.................................287 Bijesna se bratstva isturĉila..............................531 Tek domaće napadnemo Turke.........................532 Svoj svojega nikad puštat neće...........................533 Krvava se isklati plemena...................................535 Nije teško zakljuĉiti kakav uticaj imaju ovi i sliĉni stihovi na generacije koje u školskim programima i dalje nekritiĉki i bukvalno uĉe Gorski vijenac i njegovu istragu „poturica―. Slijedi i nedvosmislene"herem" naredbe: Udri za krst, za obraz junaĉki.............................................668 Da krstimo vodom ali krvlju................................................672 Trijebimo gubu iz torine........................................................673 Što ćemo vi kriti u kuĉine..................................................849 No primajte vjeru praĊedovsku..........................................854 No lomite munar i dţamiju.................................................858 Pa badnjake srpske nalagajte..............................................859 Ne sloţi se Bajram sa Boţićem............................................868 Danas nema mnogo ţivih svjedoka, ali generacije pamte sjećanja predaka na krvoprolića i zloĉine genocidnih dimenzija nad stanovništvom islamske vjere.Pamte ubistva i dešavanja koja su pratila pokrštavanje muslimanskih familija u Limskoj dolini od kojih su najarogantnija i najbrutalnija bila ona u Beranama, kao i u Plavu i Gusinju 1912/13. godine.Ti dogaĊaji bili su glavna tema nedavnog nauĉnog skupa i neslavne stogodišnjice u istoriji Crne Gore. Duh istrage „poturica― i Gorskog vijenca ţivi u crnogorskom biću i nije ga teško prepoznati ni danas u svakodnevnom ţivotu. Pitam se, šta bi donijelo istinsko priznanje i pokajanje? Kakve bi to efekte izazvalo u svijetu sveopšte globalizacije? Ima li zvaniĉna Crna Gora snage za takvu katarzu? UbijeĊen sam da bi to, prije svega, bilo u interesu same Crne Gore, naroĉito one koja teţi evropskim vrijednostima. Njegoš ne moţe, niti smije, biti inspirator niti "iskupitelj" nekih budućih meĊunacionalnih i vjerskih sukoba. Ţivimo na balkanskom "buretu baruta" i u korijenu moramo sasijecati svako sjeme mogućih budućih zloĉina, da ne

pominjem meĊusobno istrebljenje. Gorski vijenac, koliko god u njemu bilo literarne i filozofske vrijednosti (u šta nema sumnje), ipak predstavlja djelo koje zbog izazvanih posljedica treba dekanonizovati i kritiĉki rastumaĉiti. SVIJETLO ORUŢJE U Gorskom vijencu oruţju se daje posebna vrijednost i slava. Naziva se "svijetlo", kao da ima neku natprirodnu moć u rukama viteza. Ĉak i danas ĉesto ĉujemo reĉenicu: "Bez oruţja nema ratovanja." Kod Crnogoraca se razvila ljubav prema oruţju i ta je ljubav prešla na nivo oboţavanja. Postali su sujevjerni u tom pogledu. Pojavu oruţja u snu tumaĉe kao da će se nekome desiti dobro ili zlo. Tako, na primjer, u jednoj sceni Gorskog vijenca , knez Bajko je tuţan. To viĊe knez Janko, i na pitanje šta mu je, knez Bajko odgovara: „Ja sam noćas grdan san vidio sve oruţje svoje u komate. Bez zla mi se obići ne moţe i bez neke bratske pogibije, jer kad god sam takav san gledao pripravlja sam što mrcu trebuje―. Sada moţemo razumjeti plaĉ junaka Vuka Mandušića za svojim dţeferdarom. Veliki dio pjevanja u Gorskom vijencu upravo je posvećen oruţju, koje je dobilo veliki znaĉaj u ţivotu jednog malog ratniĉkog naroda kao što su bili Crnogorci. Vuk Mandušić je van sebe, toliko jako lupa na vrata da iguman Stefan misli da je lud. Izopaĉenog pogleda i lica, bez pozdrava, smrknut sijeda. Vladika zaĉuĊen, pita ga: „Što je Vuĉe, grdno li izgledaš? ViĊu da si s krvave poljane gazio si negdje vatru ţivu i Bog znade do tebe samoga je li iko tu ţiv pretekao―. Kada je ispriĉao vladici o borbi s Turcima u Lješanskoj nahiji, plaĉući kaţe: „... najpotonja koja puĉe turska dţeferdara drţah pred oĉima prestrţe ga ostala mu pusta po remiku, ka da trska bješe! Više ţalim pusta dţeferdara no da mi je ruku otkinula! Ţa mi ga je ka jednoga sina ţa mi ga je ka brata rodnoga... jere bješe puška mimo puške... pa sam doša do tebe, vladiko, na moru je od svašta majstora bil mi mogli pušku prekovati―. Vladika odgovara:

„ Mrtvu glavu ne diţe iz groba ni prekova bistra dţeferdara...― Poklanja mu dţeferdar govoreći: „...a u ruke Mandušića Vuka Biće svaka puška ubojita―. Gorski vijenac poruĉuje da je oruţje simbol vlasti, ĉasti i moći junaka. "... Oruţje našeg vojevanja nije tjelesno..." (2. Kor. 10:4) MeĊutim, Hrist nam daje jedno drugaĉije naoruţanje, istinski, Boţanski silno naoruţanje, za raskopavanje duhovnih utvrda, predrasuda i mitova. On nam nudi kompletan arsenal naoruţanja da bismo se odrţali u ratu sa svijetom, Ċavolom, grijehom i svakom tamom koja vojuje na nas. Mi smo duhovni vojnici u tom duhovnom ratovanju sa silama tame i potrebno nam je sve oruţje koje nam je on pripremio. Koje nam je to "oruţje" Bog dao? To su : molitva, Boţja rijeĉ i slavljenje Boga. Moramo biti potpuno predani ovome ako ţelimo uspješno da vodimo "dobru borbu vjere". Iz svega prethodnog uvjerili smo se u stvarnost duhovne borbe. Ali prva i osnova stvar koju treba znati je - da je bitka Gospodnja. Naše je da budemo jaki u Gospodu i u sili njegove snage (Efescima 6:10). Mi nemamo prirodnu moć pomoću koje bismo mogli da se obraĉunavamo sa silama tame. Kada bismo imali ĉetu Obilića i pobili sve ljude u našoj zemlji koji ne vjeruju u Hrista, zar mislimo da bismo pobjedili grijeh i sile tame?!? Kakva suluda borba i nauka srpskih vitezova. Ako ţelimo da budemo pobjednici po Hristovom mjerilu, mi moramo da crpimo svoju snagu iz Gospoda. Razumijevanje ovoga donijelo je ljudima pobjede u Starom zavjetu, kao što su David i Josafat. To razumijevanje je vaţno i danas, kada smo pozvani na sluţbu Duha. Kada se David suoĉio sa Golijatom (divom neprijateljskim), on je dao na znanje da stoji u Boţjoj snazi: Rijeĉ Boţja i molitva – to je oruţje hrišćansko. Zato onaj koji ostavlja rijeĉ Boţju i molitvu, taj postupa kao vojnik, koji budući u ratu, odlaţe svoje oruţje i predaje se u zarobljeništvo. Vojska Gospodnja je "tijelo Hristovo" (1Corinthians 12:25-27). Svako od nas treba da bude "dobar vojnik Isusa Hrista" (2. Timoteju 2:3-4). Treba da "stavi se u sve oruţje Boţje" (Efescima 6:10-11). Ali to sve iskljuĉuje prava ratna dejstva. "Lukavstva Ċavola" su naš neprijatelj, "mi se ne borimo protiv krvi i mesa, već protiv poglavarstava, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta, a protiv duhovne pokvarenosti u nebeskim prostranstvima" (Efescima 6:11-12, 2. Korinćanima 10:3). Ljudi nijesu naši neprijatelji, mi ne treba da se borimo jedni protiv drugih (Jakov 4:4, Rimljani 12:2, 1. Jovanova 2:15, Luka 16:15). Jer oruţje našeg vojevanja nije tjelesno, nego moćno od Boga (2. Korinćanima 10:4). Svaka rijeĉ Boţja je ĉista, ona je štit onima koji se uzdaju u njega. (Poslovice 30:5 , Efescima 6:16). Hajde da stoga odbacio djela tame, i da na nas stavi u oruţje svjetlosti. (Rimljanima 13:12) ProbuĊena savjest vjerne osobe je svjedoĉanstvo novog ţivota ali i duhovne borbe koja poĉinje da deluje u njenom srcu i uĉi je da se odrekne svega onoga što stoji na putu slobode u Hristu i razdvaja je od Boga. Neobuzdani tjelesni nagoni i ţelje - grijeh u našim udima, nas vuku i mame, zaĉinjući duhovnu smrt. Uobiĉajena predstava hrišćanskog ţivota je radost u bezbriţnoj opuštenosti. Mada je ovo svakako oĉekivani rezultat pouzdanja u Boga, Pismo i iskustvo pokazuju da im prethode iskušenja, testovi i duhovna borba. Kada je Isus rekao da nije došao da donese mir nego maĉ (Matej 10:34), on nije mislio bukvalno maĉ. On je došao da uĉi ljude teţnji za boljem svijetu duhovnog vojnika, sa ţarom i snagom duha.

- Jer još do krvi ne doĊoste boreći se protiv grijeha... (Jev. 12:4) -Jer tijelo ţeli protiv duha, a duh protiv tijela; a ovo se protivi jedno drugom, da ne ĉinite ono šta hoćete. (Gal. 5:17) U ovoj borbi , a ne na ratištu, mi smo vojnici. Naše duše su bojno polje, a ne ravno Kosovo.Jer Hrist uĉi "... da se ĉuvate od tjelesnih ţelja (ploti, mesa), koje vojuju (ratuju) na dušu." (1. Pet. 2:11) Svijet u kome ţivimo leţi u zlu i pozvani smo da odbacimo njegove principe i vrijednosti, ali ne i da ga fiziĉki uništimo nekim svetim ratom. "Jer se pokaza blagodat Boţja koja spasava sve ljude, uĉeći nas da se odreknemo bezboţnosti i ţelja ovog svijeta, i da pošteno i pravedno i poboţno poţivimo na ovom svijetu..." (Tit. 2:12) Naravno, taj svijet nije samo bezbriţno okruţenje sa kojim se svakodnevno susrijećemo, [Isus uĉenicima] "U svijetu ćete imati nevolju; ali ne bojte se, jer ja nadvladah svijet." (Jn. 16:33) MeĊutim, Boţja blagodat nas kroz vjeru osposobljava da ţivimo ţivotom pobjede. Pobjeda je znak i karakteristika nanovoroĊenja - "Jer svaki koji je roĊen od Boga pobjeĊuje svijet; i vjera je naša ova pobjeda koja pobjedi svijet." (1. Jn. 5:4) OSVETA - OKO ZA OKO Bez muke se pjesna ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova! Junaštvo je car zla svakojega, a i piće najslaĊe duševno, kojijem se pjane pokoljenja. Blago tome ko dovijek ţivi, imao se rašta i roditi! Vjeĉna zublja vjeĉne pomrĉine nit' dogori niti svjetlost gubi Stav svetosavlja o kosovskom mitu, koji je uĉvrstio Njegoš u Gorskom vijencu najbolje se moţe ilustrovati rijeĉima vladike Nikolaja Velimirovića u poznatom eseju "Religija Njegoševa". "Svi uviĎaju, da je njegov put - put pravde, no malo se ko usuĎuje da poĎe za njim na tome putu. Heroj je "car zla svakojega", i to je na prvom mjestu ono, što izaziva zavist kod ljudi. Drugi ljudi trpe od zla, robuju zlu, prigibaju se pod jarmom zla; heroj, naprotiv, caruje zlom, vlada nad njim, čini ga svojim robom, savija ga pod svoj jaram. Drugi ljudi služe uvijek dvama gospodarima, i to je ono, što ih rastrže i čini duboko nesrećnim. Heroj uvijek služi samo jednom gospodaru. Pravda je njegov gospodar, njegov jedini suveren. Njegov je položaj uvijek čist, on uvijek zna kuda ide; dok drugi ljudi cijelog svog života tabaju po raskršću, vazda u nedoumici, kojim putem da udare, kome gospodaru da posluže. Pred herojem nema raskršća i nema dvoumice; on ide jednim putem i oseća da je svaki drugi put za nj nemoguć. No, reći ćete, na tom putu čekaju ga milion demona? Svejedno; dva miliona demona čuvaju svako raskršće. Čeka ga sigurna smrt? Svejedno; on do smrti bar živi, a na raskršću niti se živi niti se mre, no vegetira se. Čeka ga krst? Da; a zar je razkršće nešto drugo do doživotni krst? Heroj je predmet zavisti još i zato što on vječito živi: "Blago tome ko dovijek živi, Imao se rašta i roditi" (Gorski vijenac) Heroj živi dvojakom večitošću: zemaljskom i nebesnom. Njegovo ime "na zemlji caruje" kao što mu duša "na nebu

caruje". Njegov život je stoga, premda "težak venac", ipak "voće slatko", jer "voskresenja ne biva bez smrti". Heroj je superioran nad drugim ljudima, kao i pjesnik. Heroj u stvari i nije drugo do pjesnik na delu, kao što pjesnik nije drugo do heroj u oduševljenoj misli. Pesnik je zakonodavac, heroj - izvršitelj zakona. Pesnik je strog kao red u vasioni, heroj je osvetlljubiv kao zakon. Šta je zadatak heroja, rekao je Njegoš, ukazujući na zadatak Hrista: heroj dolazi u svet "naoružan oružjem pravde", da "potire zlobu i tirjanstvo". On dolazi, dakle, u ime pravde, dolazi kao osvetnik pogažene pravde. On dolazi "da tirjanstvu stane nogom za vrat" i da ga dovede "k poznaniju prava"; dolazi, staje pred narušitelja pravde, neumitan kao anĎeo smrti, i ovako mu se predstavlja: " Bič sam Božji ja spleten za tebe, da se stavljaš što si uradio!" Osveta! Da, osveta pravde. Heroj se ne sveti, no on sveti. Stanete li njemu na nogu, on će vam i oprostiti no dodirnite li pravdu prašljivom nogom, tada ne ištite u njega milosti. On se ne sveti, on samo sveti pravdu. Obilić bi se dovoljno osvetio, da je ubio Vuka, no njemu je bilo do osvete pravde, i on je osvetio pravdu na taj način, što je ubio jednog drugog, silnijeg nosioca nepravde od Vuka. Ubivši Murata, Obilić je nesravnjeno jače osvetio pravdu, nego da je ubio Vuka. (U samoj stvari on je baš time gore ubio Vuka nego da ga je na carevoj večeri posjekao: on ga je time tako užasno ubio, da Vuk i danas živi ubijen). - KaraĎorĎe sveti narod, Ivan Crnojević sveti brata. Osveta pravde je za Njegoša djelo sveto, božansko: "Ivan čašom nazdravi osvete, svetim pićem bogom zakršćenim". Da je osveta sveta i "bogom zakršćena", to je najozbiljnija misao Njegoševa. Sjetimo se njegove osnovne misli: život čovjeka na zemlji jeste jedan akt osvete. Pogaženu čovjekom pravdu Bog je osvetio osudivši čovjeka na jednu gorku i mizernu egzistenciju. Bog se time nije pokazao osvjetoljubiv, no osvetnik pravde po vječnom vasionskom zakonu, po nužnosti. Otuda heroj sveteći pravdu, vrši djelo Božje, ili drugim riječima, Bog kroz heroja vrši svoje djelo. Heroj sveti pravdu i na sebi i na drugima. Heroj se prije svega raĎa, da osveti narušenu (u preegzistenciji) pravdu na sebi, zato je on "mučenik ovoga svijeta", potom, da je osveti na drugima, zato njegovo mučeništvo neizbježno "tragičeski konac prati". Njegoš je, nažalost, glorifikator osvete i propovjednik protivljenja zlu. Tolstojev junak Ivan Durak o kome Vladika Nikolaj govori u svom eseju o Njegošu, "čini po volji Ďavolima", pušta tuĎu vojsku bez protivljenja da mu carstvo pregazi i izvrši sva moguća zločinstva. Ukorava stav Lava Tolstoja da se na taj način zlo ne pobjeĎuje, zato što kroz svoje književno djelo, za razliku od Njegoša, hoće Tolstoj da kaže; ne treba se protiviti zlu, treba ga pustiti neka pobijedi, neka trijumfuje, ono će samo sebe svojim trijumfom uništiti. Ali Njegoš će na to."Udri vraga, ne ostav' mu traga, ali gubi obadva svijeta" - to je deviza plemena crnogorskog, koje stoji po brojnosti na dnu, a po hrabrosti na vrhu slovenske skale, deviza koja se nemalo razlikuje od formule neprotivljenja zlu". Nikolaj nastavlja "Vladika Njegoš ne samo da se nije protivio vjekovnoj devizi svoga naroda, nego ju je on baš digao u red božanskih istina. "Udri vraga" značilo je u njegovim ustima: "udri nepravdu". Nepravda je neprijatelj i Boga i ljudi. Ovaj se neprijatelj ne smije štedjeti. Heroizam svojih saplemenika gledao je vladika "u njihovoj osveti Turcima", a mi smo rekli, da su Turci - krivda. "Njegoš je sam herojska priroda, kao i njegov narod, kao i njegovi herojski ideali. No on nije samo izvršitelj, on je i zakonodavac, tj. on je pjesnik - heroj. On se bori protiv nepravde, no on i zna, da je ta borba saglasna s voljom Božjom, da ona leži duboko u osnovu zemaljske tragedije i datira još od prije početka te tragedije. Čovjek je digao mač protiv Boga, zato sad gine od mača. Vladika želi, da bi kuršum raznio srce Omer-paši, i pritom gleda k nebu, tražeći zato saglasje Božje (Lj. Nenadović: Pisma iz Italije). Kad mu je Vuk Karadžić tražio blagoslov za izdanje Novoga zavjeta, on odrekne, govoreći da je on zato nenadležan, a nadležan jedino da blagoslovi "nabavku oružja" i "pohod u rat" (Medaković, 128). U jednome boju s Turcima Ďule ubija čovjeka koji je prišao vladici, da cjeliva

ruku; svi ostaju unezvjereni i smućeni, jedini vladika ostaje "hladan i spokojan" (Rovinski, 192). Pred konakom vladičinim na Cetinju stajale su odsječene turske glave i "sušile se" (kako se to govorilo). Pogled na te glave vladiku nije obespokojavao; on je gledao te ljudske glave hladnokrvno, gledao je, kako se stare, osušene izmeĎu njih raspadaju i otkotrljavaju, i kako se donose svježe, krvave i nižu na upražnjenim mjestima, dok su tijela, na kojima su te glave do skora mislile, strahovale i brinule za svoj život i za one, koji su njihov povratak iz boja doma nestrpljivo očekivali, čerečili orlovi i sisali insekti. Pored takvog kosturnog nakita smrti šetao se jutrom i večerom gorostasni vladika, blijedi i zamišljeni vitez, odgovarajući u svojim mislima Bogu na ironična pitanja, koja su mu iskežene ljudske lobanje postavljale. I bio je pritom hladan i spokojan! Molbu jednog Engleza, koji je posjetio Cetinje, da ukloni taj užasan nakit ispred očiju, vladika je odbio. (Rovinski, 128 - 129). To je monstrum, a ne čovjek - uzviknućete. Zaista, ništa drugo do monstrum, kad mi ništa više ne bi o njemu znali do to. No, gle, taj monstrum nije mogao da gleda mermernu grupu "Laokoon", pred kojom su se obrazovani ljudi sa svih strana svijeta kupili i ostajali po čitave časove; i gle, on nije mogao dopustiti, da se u otrovnu "Pseću pećinu" kod Neapolja baci pseto radi eksperimenta, - jedno zadovoljstvo koje nijedan engleski turist nije sebi uskraćivao; - i gle, koliko je nežnosti pokazao taj monstrum u svome velikome spjevu prema slabim i nezaštićenim životinjama, prema jarebicama ("utekle su vama da uteku, a nijesu, da ih pokoljete") i kukavicama ("ne valja se biti kukavica"); i gle, on prodaje svoj orden s prsiju, dobiven od moćnog ćesara, da bi mogao platiti žito kupljeno za svoj narod; i gle, gle najzad, taj monstruozni čovjek "davao je često svoju posljednju košulju siromahu" (Rovinski, 193). I još, svi stranci koji su imali priliku da poznadu vladiku, na Cetinju ili u inostranstvu, opisuju ga kao čovjeka neobičnog blagorodstva, pitomosti i dobrodušnosti. U svakome društvu gdje se pojavljivao Njegoš je očaravao prisutne svojom duhovitošću, svojom sjajnom rječitošću i širokim humanim pogledima. No, naravno, niko od tih očaranih stranaca, kao i niko u Crnoj Gori, nije mogao da prodre u dubinu usamljene duše pjesnikove. Niko nije mogao ni slutiti da se u dubini duše blagorodnog viteza skriva takva strašna teorija o osveti pravde, o nepoštednoj istrazi nepravde. Svi su prije mogli suditi po njegovom ljubaznom ophoĎenju s ljudima u privatnom životu, da je on propovjednik opraštanja i neprotivljenja zlu, nego li propovednik neumitne pravde; svi su mogli suditi, da je on prije poklonik cara Ivana duraka nego vojvode Obilića. Ljudi su ostajali poraženi njegovom krasnom i plemenitom spoljašnošću i njegovom oštroumnošću; no iza ove zavese njima je ostajala nedostupna pjesnikova duševna "svetinja nad svetinjama"; ne zato, što se Njegoš drukčije pokazivao, nego što je u stvari bio; apsolutno ne, on je u istini bio human i plemenit i visoko obrazovan čovjek (budući da je bio upoznat sa svom znatnijom savremenom literaturom); no zato, što je njegova vjera o Bogu, o svijetu i čovjeku, bila takve vrste, da se do nje nije mogao lako svaki uspjeti. U heroizmu Njegoševom nema dakle, ničega protivriječnoga. Pravi heroizam, prema shvatanju našeg pjesnika, obuhvata osvetu u odnosu prema tiranima pravde, blagorodnu pitomost i simpatiju u odnosu prema blagorodnim i pravednim i velikodušnost u odnosu prema slabim i nezaštićenim. Osvetnik u smislu Njegoševom nije ni u kom slučaju divljak. Osvetnik vrši jednu božansku funkciju, dok "divlju pamet a ćud otrovanu divlji vepar ima, a ne čovjek." Osvetnik pravde može da bude samo blagorodan vitez, kao što su Obilić ili Mićunović. Viteštvo ne znači otuda narav divljeg vepra, no narav blagorodnu; viteštvo ne znači trijumf nad nejakim, nego trijumf nad nepravednim; viteštvo ne znači šenluk kraj vezanoga roblja, ne znači palikućstvo i pljačku, viteštvo znači neustrašivu odbranu pravde; viteštvo ne znači ni zejtinjavi, lisičji, žbirski i špijunski moral venecijanski, viteštvo znači otvoreni karakter i slobodu. Njegoš, glorifikator osvete, ukinuo je ili ugušio običaj plemenske osvete u Crnoj Gori. Dakle, još jedna protivriječnost? Savršeno, ne. Plemenska osveta u Crnoj Gori imala je onu moralnu vrijednost koju ima dvoboj. Čuvati i braniti svoju čast, to je za vladiku-pjesnika najsvetija stvar ("uprav čovjek onda i pogine, čast, poštenje kada mu se uzme" - Š. M.). Naravno s pretpostavkom, da se čast razume kao pravo pravde, ako bi se tako moglo reći, a ne kao pravo praznog i bespredmetnog samoljublja. U Crnoj Gori svetilo se jedno pleme drugome zbog

uvrede, zbog obeščašćenja. Beščasnik i uvreditelj morao je krvlju svojom oprati djelo svoje. Oko za oko ili često, glava za oko! Za Njegoša to nije bilo viteštvo, jer da je to viteštvo, on ga zaista ne bi ukinuo. "Obilić je ideal, ugledajmo se na nj - hoće on da kaže svojim Crnogorcima - Obilić se ne sveti svome klevetniku, kao što se vi jedan drugome svetite, no on se pokazuje i blagorodnom uzdržljivošću i veličinom djela veći i časniji od njega. Ovim se on sveti Vuku. Svetite se i vi tako jedan drugom. Gle, mi Crnogorci u sličnom smo položaju, u kom je bio Obilić. Je li te brat tvoj uvrijedio, ne sveti mu se, ali mu i ne oprosti; postupi kao i Obilić, zastidi svoga protivnika, ne odmazdom, nego jednim djelom istinskog, Obilićevog viteštva; time ćeš ga dovesti u položaj postiĎenog Jude ili Vuka, prinudićeš ga, da on sam sebe kazni, pokajanjem i grižom savjesti". Ovo nijesu Njegoševe riječi, no ovo je bez sumnje njegova misao, njegova viša motivacija ukinuća krvne osvete meĎu plemenima. Dakle, glorifikator svete osvete nije ipak došao u protivurječnost sa sobom ukinućem plemenske osvete. Sve polusvete ili nesvete osvete moraju se žrtvovati svetoj osveti. U svetoj osveti, a čiji su Srbi nosioci u odnosu prema Turcima, leži i motiv žarkog patriotizma pjesnikovog." Iz cjelokupne ove apologetike Vladike Nikolaja o religiji Njegoševoj, vidimo da je NJegoš, odnosno i Vladika govorio o osveti ka i Mojsije u Drugoj knjizi - Izlazak. U toj knjizi postoji princip lek talionis ( "oko za oko" ) kao jedan od "najkontroverznijih u Bibliji." Ovaj pasus je mnogima pruţio dokaz osvetniĉke prirode pravde u jevrejskoj Bibliji, zvanoj Tora. Sufije Lameh, Gidion i Samson kao biblijski junaci koji su bili poznati po svojoj vještini u izvršavanju krvne osvete nad svojim javnim i privatnim neprijateljima, u kasnijoj biblijskoj istoriji to pravo "divlje" pravde je postepeno ograniĉeno. MeĊutim, u Gorskom vijencu osveta se uzdiţe na najviši pijedestal vrlina, iako je Hrist odatle skinuo "pravdu" svojim uzašćem na krst i ustanovio uzvišeniji zakon ljubavi i milosrĊa. Vladika Rade i Nikolaj pokušavaju da ustanove neko "viteštvo" koje ne poznaje Novi zavjet. Ni jedan ĉovjek nije gospodar nad pravdom i tuĊim ţivotom, a posebno nije anĊeo osvete. To je do te mjere jeres da je svetosavlje mitom o Kosovu i Obiliću skrenulo sa hristovog puta i vodotoka ţivota i istine. Ovo mitarstvo je odustalo je od Hrista i poţeljelo Obilića. Nije mu više bila dovoljna ni potrebna Hristova ţrtva, svetosavlje je poţeljelo slobodu i osvetu na Obilićev naĉin, u namjeri da spasenje uzme iz Boţjih ruku, da pravdu Njegovu uzme u svoje ruke. Okrenulo je naopako krst Hristov i pretvorilo ga u maĉ Obilićev kojim bi da raspori nutrinu neprijatelja. Opilo se slatkom krvlju dušmanina, a ima li šta slaĊe i opojnije od "pravedne" osvete? Ni to nije bilo dovoljno za pobjedu spoljašnjeg neprijatelja na Kosovu pa su kroz bjelice okrenuli maĉ jednog sunarodnika na drugog, pokušavajući da otkriju uzrok svoga poraza. U besjedi na gori, Isus Hristos je uĉio da u ţivotu treba ispunjavati zapovijesti Boţje ne formalno i ne samo rijeĉima, nego djelom i od sveg srca. ―Jer vam kaţem da ako ne bude veća pravda vaša nego knjiţevnika i fariseja, nećete ući u carstvo nebesko‖ (Mat. 5, 20). Šta je pravda farisejska ako nije ovaj zakon "oko za oko"? Mi smo, meĊutim, pozvani na mnogo uzvišeniji put. U zapovijestima Mojsijevim (2. Moj. 20, 2-17), poznatijim kao Deset Boţjih zapovjesti, stoji: ―Ne ubij‖. A Hristos zabranjuje ne samo da se ljudi meĊusobno ubijaju, već i da se vrijeĊaju pogrdnim rijeĉima. U zakonu Mojsijevom piše: ―Ne ĉini preljube‖, a Hristos je uĉio da je grešno i pogledati ţenu sa ţeljom. Stari su govorili: ―Oko za oko, zub za zub‖, to jest ljudima se ne treba pretjerano svetiti, nego im samo vraćati ravnom mjerom. A Hristos je zabranio svaku osvetu za priĉinjeno zlo. ―A ja vam kaţem da se ne branite od zla, nego ako te ko udari po desnome tvom obrazu, obrni mu i drugi‖ (Mat. 5, 38). Reĉeno je takoĊe i ―Ljubi bliţnjega svojega, i mrzi na neprijatelja svojega‖ (Lev. 19, 17-18). ―A ja vam kaţem – veli Gospod – ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, ĉinite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone‖ (Mat. 5, 44).

Sluţeći se ovim poreĊenjima, Isus Hristos je pokazao razliku izmeĊu duha Staroga i duha Novog zavjeta. Ako je u Starom zavjetu vladala praviĉnost, u Novom zavjetu nad njom caruje ljubav. Oni koji hoće da budu ţitelji carstva Boţjeg, treba da nauĉe da ljube ne samo prijatelje, nego i neprijatelje svoje. ―Budite savršeni‖ – rekao je Hristos – kao što je savršen otac naš nebeski‖. Eto kakav je visoki cilj postavio Hristos svojim uĉenicima i svima hrišćanima (Pravoslavna veronauka, Valjevo 1990, 92). Isus Hristos traţio je, dakle, od svojih hrišćanskih sljedbenika da ţive ţivotom ispunjenim vjerovanjem i dobrim djelima, da se s pouzdanjem prepušte boţanskoj promisli i odbace preveliku zaokupljenost ovozemaljskim dobrima, uporno ih je pozivao da se pokaju i preobraze sopstvene duše, da ţive u odricanju i ţrtvi, u milosrĊu i ţivom razumijevanju za meĊusobno bratstvo i zdruţivanje ljudskih duša, da uklone sve spoljašnje razlike meĊu sobom, što pruţa najviši mogući ideal pojedinaĉne i grupne moralnosti, definisane jasnim naĉelima otjelotvorenim u samom Isusu kao uzoru dobrote. Traţio je da se ţivot pojedinaca i cijelog ĉoveĉanstva izmijeni tako što će svaki ljudski ĉin biti podreĊen zakonu ljubavi, pri ĉemu bi se na najvišem mjestu našle duhovne vrijednosti, izdignute iznad spoljašnjih okolnosti koje su po svojoj prirodi sasvim sluĉajne. Poraz na Kosovu nije utjeha ili opravdanje za novi zloĉin. Samosaţaljenje u kosovskom mitu samo sluţi prikrivanju ĉinjenice da za nacionalni ponos nema razloga. Gubitak na vojnom polju pretvorio se u "svetu vodicu" u kojoj su svi vitezovi "oprani" i posvećeni. Kao da je pravda obavezno na njihoj strani. Šta bi tek bilo da su pobijedili? Da je ova ideologija svetog rata imala neograniĉenu vojnu moć? Da li bi u krvi ugušili svaki atak na "svetu zemlju"? Da li bi krenuli da sprovedu totalno uništenje do "istrage vaše ali naše"? Da li bi moţda osvojili i "oĉistili" ĉitavu Anadolliju sve do Jordana, da unište "kugu ljudsku da je bog ubije"? Da li bi i tada ovaj mit imao ikakve veze sa Hristom? Zar nije Hrist imao boljeg "saveznika" da zagospodari cijelim svijetom, zar mu nije nudio sva carstva zemaljska u pustinji njegovih iskušenja. Ali Isus je odbio sotonsku ponudu rijeĉima: Pisano je... "Bogu se jedino klanjaj i njemu jedino sluţi..." Ne piše da se treba klanjati , ni svetom srpstvu ni nekom mitu koji nije ni pomenut u Pismu, niti je u skladu sa Pismom. Tada je odbio i u sve vijeke se protivi svakom zlu, a jeresi pogotovo. A kosovski mit je prihvatio ponudu Ċavolsku, sa priĉom o mitskom Kosovu i nebeskoj Srbiji svi lakovjerni "vitezovi" išli su u najobiĉnije "ovozemaljske" ratove za kralja i otadţbinu. Kada bi se ţestoko osvetili za poraz na Kosovu u "pravednom" ratu sa današnjim "Turcima i poturicama", sveštenici svetosavlja rekli bi kao iguman Stefan: "Ajte, braćo, te se priĉešćujte . Bez priprave i bez ispovijesti a ja miĉem sve na svoju dušu." Kakva je ovo priĉest?I Pismo nas ne uĉi tako, već da je sveta tajna priĉesti u ispitu savjesti: "Stoga ko god jede hljeb ili pije ĉašu Gospodnju nedostojno, bit će kriv za tijelo i krv Gospodnju. Neka se, dakle, svako ispita pa tada od hljeba da jede i iz ĉaše da pije. Jer ko jede i pije, osudu sebi jede i pije ako ne razabire Tijelo« (1 Kor 11, 27-29) Bog jedini oprašta grijehe. Iz stava igumana koji je to morao znati proizilazi da on ubistvo u ratu uopšte nije smatrao grijehom. Otud i naglasak "bez ispovijesti". Priĉešćujemo se zato što taj ĉin vjernike ĉvršće sjedinjuje s Hristom i zato što ih odvaja od grijeha. No, to ne znaĉi da vjernike priĉest sama ĉisti od grijeha, ili da bi ih nekim automatizmom štitila od budućih grijeha. Euharistija, nije prvobitno ustanovljena radi opraštanja smrtnih grijeha. To je liĉna sveta tajna pomirenja ili ispovijedi. I ne moţe iguman Stefan na sebe da preuzima krivicu nedostojnosti priĉešća, nije on Hrist da uzima na sebe grijehe naroda. MeĊutim, i da je grijeh igumanov samo u tome što nije sproveo priĉest kako treba, ako je vjernik u smrtnome

grijehu , a posebno ako se tek sprema da uĉini grijeh kao u konkretnom sluĉaju, onda nikako ne smije pristupiti priĉešćivanju! Obaška to što se prethodno nije ispovijedio. Juda se priĉestio, umoĉio hljeb u vino, na onoj posljednjoj veĉeri sa Hristom. Pismo kaţe da je Đavo TAD ušao u njega , otišao je od stola i uĉinio smrtni grijeh. Ali to vam sve govori o potpuno nakaradnom stavu prema tajnama Boţjim i odsustvu straha Gospodnjeg kod Njegoša, kad je ovakve stvari pisao. Kao da je uĉinio svakim slovom svoje knjige jedno veliko ratno huškanje i relativizaciju grijeha za svakoga ko se ohrabri da podigne ustanak protiv neprijatelja i domaćih izdajnika. Sve je napisao od korice do korice kao da je to Boţja pravda i sveto djelo za koje se ide na nebo i u vjeĉnost. Srpstvo nije shvatalo ni i vrijeme Njegoša i Nikolaja, pa ni danas, kad je iznova izgubljeno Kosovo, da je samo Hrist put za nebo i rješenje za spasenje svih Srba. Da nema nikakvog drugog puta, niti preĉice, ni mitova, ni viteštva Obilićevog, koje bi ljudima dalo mjesta za carstvo nebesko. Samo je ime Hristovo tvrda kula u koju se uklanja pravednik, jedino ime pod kojim nam se valja spasiti. Kosovski mit je otpao od pravoslavne vjere praĊedovske. Veliki svetitelji i velikomuĉenici koji su nijemo poloţili ţivote za Hrista, vjerujem, okreću glavu od sablazni kosovskog mita kojeg je vaspostavilo svetosavlje. Evo šta jevanĊelje govori ovoj jeresi, kroz ĉuvene rijeĉi svetih ljudi. -Treba mrzjeti i goniti grijehe, a ne one koji griješe. (Prota P. Sokolov). -Prava hrišćanska ljubav u tome se baš i sastoji što se uzdrţava od praviĉne osvete, preostavljajući osvetu Bogu: "Moja je osveta, govori Gospod. Ja ću uzvratiti". (Sir. 28, 1; Rim. 12, 19). (Prota J. Tolmaĉev). -Hrišćanska pobjeda sastoji se ne u osveti, nego u krotkosti i trpljenju. (Sv. Tihon Zadonski). -Ako je po ĉovjeĉijemu teško praštati uvrede, po hrišćanski je mnogo teţe ne praštati ih. (Filaret Ĉernigovski). -Sravni tvoje stanje sa stanjem napadaĉa i ti ćeš ga s trpljenjem podnijeti; nećeš ni pomišljati da mu uzvratiš, stoga što je dobit i preimućstvo na tvojoj strani.(Filaret Moskovski). -Bolje je zlo trpjeti, nego li biti uzrok zla; bolje je biti ţrtva, nego zloĉinac. Bolja je ţalost onoga koji nepravedno strada i trpi, nego li radost onoga koji nepravdu ĉini. (Blaţeni Avgustin). -Nije na šteti onaj koji trpi zlo, nego onaj koji ĉini zlo. (Sv. Zlatoust). -Ne govori: "Osvetiću se ja neprijatelju", jer mi imamo Pravednog Sudiju na nebu. (Sv. Nil Sinajski). -Ko se sam sveti, taj kao da osuĊuje Boga u nemanju pravosuĊa. (Sv. Marko Isposnik). -Ko sam ĉini osvetu, tome će se sam Gospod osvetiti. -Ima mnogo naĉina milosrĊa, posredstvom kojih moţemo dobiti od Boga oproštaj svojih grehova, no najvaţnije je sredstvo od sviju - praštati neprijateljima. (Blaţeni Avgustin). -Sud nad nama Gospod je, moţe se reći, predao u naše ruke; od nas zavisi još ovdje prethodno izreći presudu i rješenje suda nad sobom. Kako mi postupimo sa bliţnjima, tako će i Gospod postupiti sa nama. Ako oprostimo, i sami ćemo dobiti oproštaj. Gospod je to rekao i neće se odreći od svoje rijeĉi. -Blago onome koji moţe kazati sa Svetim Grigorijem Niskim: "Gospode, ĉini sa mnom ono što sam ja ĉinio. Ja bih mogao da se za sebe osvetim, ali se ne svetim; ne sveti se ni Ti. Ja sam preduprijedio moga neprijatelja (mirenjem sa njime), preteci i Ti mene svojom blagodaću. Ja sam zaboravio zlo koje je on meni uĉinio, zaboravi i Ti moje grijehe. Ja volim njega kao što sam ga i ranije volio, prije nego li me je uvrijedio; voli i Ti, Boţe, mene, ako te ja ponekad i uvrijedim. Ĉini sa mnom onako, kako ja postupam sa njime. Ja sam ĉinio ono što si Ti zapovjedio, ĉini i Ti ono što si obećao: "Praštajte i oprostiće vam se". (Luk. 6, 37). -Nemilosrdnome biće i sud nemilosrdan. Ko strogo istraţuje od svoga brata, od njega će Gospod mnogo stroţe iziskivati. -Bog lakše prašta grijehe uĉinjene protiv samoga Njega, negoli protiv bliţnjega. (Mat. 18, 23-35). -Ne gaji neprijateljstva ni prema jednom ĉovjeku, inaĉe će molitva tvoja biti neprijatna Bogu. (Ava Isaija). -Nema niĉega bezopasnijega, negoli oprostiti neprijatelju; nema ništa opasnije, negoli mu se osvetiti. (Sv. Zlatoust).

Nijesu se propovijednici mita još pokajali za svoje grijehe, onako duboko od srca, sve dok vjeruju da u njima još ima neke "pravednosti" koju bi trebalo da svete. Još se nijesu obratili i podredili svoje ţivote Hristu, dok vjeruju da imaju pravo uzeti tuĊe ţivote zbog "viših interesa". I još od toga prave podviţništvo i viteštvo vrijedno vjeĉne slave, a prezreše rane Hristove zbog grijeha tih kojima su oni presudili. Pa zar nije Hrist umro i za neprijatelje, i svoje i naše. Sve dok smo Hristovi, nemamo pravo da uzimamo njegov sud u svoje "pravedne" ruke. Nego, ako vjerujemo da smo njegovi, onda će i naši neprijatelji postati njegovi, a on kaţe : "Moja je osveta, ja ću uzvratiti". SVETI RAT Kosovska mitologija operiše "srpskim strahom od nestajanja", duboko ukorijenjenim u narodu kojim su vladale strane civilizacije gotovo pet vjekova. Ova trauma najviše se ispoljava kao "strah od ponovne dominacije drugog", a posebno kao strah od ponovne okupacije i ropstva. Takva uĉenja su plagijat starozavjetnog judaizma, koji je, površno gledajući, nasilna religija, a bog Izraela nasilni bog. Ĉak se i savremeni judaizam okreće od takvog poimanja koje njeguje svetosavski kosovski mit. Fundamentalno hrišćanstvo je religija mira, a Bog hrišćanstva je onaj koji izraţava ljubav, za koga vaţi princip minimizacije nasilja. Kosovski mit se svojim osnovnim elementima pribliţava normativnom judaizmu, koji je daleko od pacifizma i toleriše nasilje u sluţbi samoodbrane. Da bismo sagledali tu "ratniĉku teologiju" svetosavlja izloţiću jednu poslanicu poznatog episkopa timoĉkog Melentija Hilandaraca. Ona najbolje odslikava svetosavski poziv na "sveti rat", a kaţe sljedeće: "Kada je Gospod Bog postavio narodu izrailjskom prvoga cara - Saula - rekao je: Ovo će biti način kojim će car carovati nad vama, sinove vaše uzimaće i metati na kola svoja i meĎu konjanke svoje... I postaviće ih da su mu stotinaši i pedesetnici. (1 Car. 8, 11-12). Iz ovih riječi vidi se jasno da blagočestivi vladaoci uopšte, i naš kralj posebice, regrutuju vojnike po naredbi Božjoj. Radi čega? Radi toga da se sačuva narod od napasti i spoljnjih i unutrašnjih neprijatelja. A ljudi su, od kako je svijeta i vijeka, često ratovali jedan protiv drugoga. Često je silni napadao slabijega; nepravedni pravednoga, nemirni mirnoga. I da bi se, dakle, slabi i mirni mogli sačuvati od napasti i zla, a silni u svojoj snazi i sili, sam je Bog odredio vojnu službu i vojnike, da sa svojim vladaocem čuvaju državu svoju i svoj narod od neprijatelja. Da održavaju mir i red u državi. Kako se ne bi podanici ovome protivili, kako bi bili pokorni svome vladaocu, kao organu božanske vlasti na zemlji, sam je Bog preko svetog apostola Pavla zapovijedio: „Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene“ (Rim. 13,12). A sveti apostol Petar uzvikuje: „Boga se bojte, cara poštujte“. Vojna je, dakle, služba, sveta služba. Vojnici pravoslavnog vladaoca zemaljskog jesu u isto vrijeme i vojnici cara nebesnoga, jer oni brane svetu vjeru pravoslavnu od nekrsti; štite svoga gospodara, vladaoca, kao miropomazanika Božjega, mačem i krvlju svojom brane ognjišta svoja i svoju otadžbinu. Vojna je služba uzvišena služba, jer se njome brane najviši interesi svete vjere pravoslavne, kralja i otadžbine. I ko preko srca stupa u ovu službu, preko volje vrši vojne poslove, taj navlači na sebe prokletstvo Božje, po riječima Svetog pisma: „Neka je proklet svaki onaj koji vrši djelo Božje nemarljivo“. Melentije Hilandarac u ovoj poslanici podsjeća i : “da Sveto pismo nareĎuje, da se pokoravamo starijima, a na prvom mjestu miropomazaniku Božjem, kralju, ne samo iz straha, no i po dobroj volji. Pa kad nas zakon i vlasti u ime kralja pozovu na vršenje vojnih obaveza, treba s voljom i ljubavlju da se odazivamo tome pozivu i iskreno vršimo ono što nam se nalaže ili se od nas traži. A najteži je i najstrašniji grijeh je izdajstvo. Ko se usudi da izda, ili se ukloni - pobjegne - iz bitke, ili samoga sebe rani te da bi samo otišao u bolnicu ili kući, o, taj je veći grešnik nego ubica svoga oca. Izdajnik nije čovjek, nije hrišćanin, nije Srbin, nije sin svoje otadžbine. Izdajnik ili bjegunac - to je izrod. Prema izdajici ne treba imati milosti ni sažaljenja. Jer izdajica nije dostojan da hodi po zemlji koju je izdao. Izdajica - to je vrag Božji, to je odstupnik od svete vjere i crkve svoje; izdajica je krvni neprijatelj svoje otadžbine i svoga doma. Duša izdajice ide pravo na dno pakla ognjenoga, gdje se nalazi duša Jude koji je Hrista izdao i za

pare prodao. Za izdajicu može se reći da bi bolje bilo da se nije ni rodio i na svijet pojavio. Izdajicu ne treba kriti. Ko ga sakrije, ili ne prokaže izdajstvo biće podvrgnut neumitno sudu Božjemu i ljutoj kazni. A neće izbjeći ni suda čovječjega. Bolje je umrijeti nego izdati ili o izdajstvu ne javiti. A kad si u boju, u lancu, ne plaši se, prekrsti se, Boga pomeni, pa naprijed. I zato, o vojniče, o Srbine, o brate dragi! Upamti i ovo: kad si u boju, budi junak, budi hrabar i gaĎaj smelo. Pazi da ti nijedan metak ne otide uzalud, onako u vetar. Pucati tek onako bez cilja, nema smisla. Šteta je. A i cela bitka zato se gubi. Ne puca se zato da se neprijatelj plaši, nego da se uništi. Stoj hrabro i idi napred, ili na juriš, kako ti se kad komanduje. Ne zaklanjaj se, već smelo napred. Ne daj se neprijatelju u ruke lako. Ako si usamljen, bori se junački i osveti sebe. Smatraj da ti je dužnost bila da to učiniš. I ako bi u tom slučaju, braneći svoga brata, i život svoj izgubio, znaj da ćeš biti uvršćen u red svetih mučenika. Znaj, da će te za to proslaviti Bog u carstvu svome na nebu. Jer on je rekao da nema veće ljubavi od one kad ko položi dušu svoju za braću svoju (Jn. 15,13). A gdje je ljubav tu je i Bog." Ovo je samo jedan eklatantni primjer te svetosavske ratniĉke teologije, koja je zapravo jeres starozavjetna, jer se u Hristu ne moţe takvo nešto propovijedati o "svetosti" rata. Zakon sadrţi zapovijesti koje zahtijevaju od Izraelaca da istrijebe sedam kananskih naroda i opisuje nekoliko ratova za istrebljenje koji uništavaju ĉitave gradove ili grupe naroda. Ali, ratovi do istrebljenja su samo zapovijeĊeni u situacijama od istorijskog interesa, a ne sluţe kao model u okviru judaizma. Istrebljenje je opisano u nekoliko biblijskih zapovijesti. Obim istrebljenja opisan je u zapovijesti 5.Moj 20:16-18. U toj knjizi - Ponovljeni zakon zapovijeda se da Izraelcima"ne ostavi u ţivotu ništa što diše ... potpuno ih uništiti ...". Nekoliko nauĉnika okarakterisalo je ovakvo tumaĉenje "svetog rata‖ kao najobiĉnije istrebljenje - genocid. Mete za istrebljenje koje su zapovijeĊene su sedam kananskih plemena. Samo oni su eksplicitno identifikovani od Boga kao meta u Petoj Mosijevoj 7:1-2 i 20:16-18 ! Ovih sedam plemena su Heteji , Gergeseji , Amoreji , Hanaaneji , Fereţani, Jeveji i Jebuseji . Pored toga, dva plemena drugi bilasu izloţena ratovima istrebljenja: Amaleĉani( 1. Samuilova 15:1-20 ) i Midjanci ( Brojevi 31:1-18 ). Istrebljenje naroda kanaanitskih je opisano prije svega u Knjizi Isusa Navina (naroĉito 10:28-42 ), koja obuhvata bitku kod Jerihona. Mnogi poznavaoci Pisma opisuju istrebljenje Kananaca kao "etniĉko ĉišćenje", ali napominju da je priĉa obuhvatala kontradiktorne indikacije da su Hananeji apsorbovani u izraelskom društvu. Mnogima su tvrdnje Mojsijevog Petoknjiţja posluţile kao osnov za satanizaciju protivnika tipiĉnu za svaki genocid. MeĊutim, znaĉajniji tumaĉi Svetog pisma iznose jasnu tvrdnju da se tadašnji genocid nad Kanancima dogodio zbog jedinstvene okolnosti i da se biblijski materijal ne smije tumaĉiti kao davanje dozvole za ponavljanje. Nema osnova da iko u ovome vidi osnov za istrebljenje neprijatelja, kao što je kod kosovskog mita bila zapovijest o istrazi „poturica―. Radi preciznosti, moram da naglasim, da se drevne zapovijesti (kao što su one) iz ratova za iskorjenjivanje oboţavanja idola ne primjenjuju u judaizmu danas. Jevreji nijesu nauĉili da veliĉaju nasilje i vidjeli su rat kao naĉin da izbjegnu zlo. Oni su uĉili da"maĉ dolazi na svijet zbog kršenja pravde i kroz ometanje pravde." Jevreji su uvijek mrzjeli rat i njihov Šalom izraţava nadu za mir, jer je rat zlo. MeĊutim, sveti vladika Nikolaj u svojem poznatom eseju „Religija Njegoševa―, oštro napada ovakav novozavjetni stav o "svetom ratu". Velimirović podsjeća da „ postoji u svetu jedna etiĉka teorija, kojom se propoveda neprotivljenje zlu. Ova se teorija obiĉno autorizira Hristom i ima zaštitnika meĊu veoma inteligentnim i veoma ĉestitim ljudima. Nigde u svetu nije ova teorija dovedena do takve - teško je ne reći: apsurdne krajnosti kao u Rusiji. Najtipiĉniji njen apostol u Rusiji, i u svetu, jeste Tolstoj, a najizrazitiji ideal ove teorije predstavljen je u Tolstoja u Legendi o Ivanu duraku. Ova teorija, koju nije jedini Tolstoj propovijedao, niti samo ruski daroviti jeretici, no i mnogi ekleziastici, do te je mere oslabila, raznjeţila, obezkarakterila duh ruskoga naroda, da je on uistinu u posljednje vrijeme poloţio odliĉno ispit, pokazavši kako je u stanju da se ne protivi zlu, ili drugim rijeĉima, kako on nije u stanju da se protivi zlu.

Crna Gora, po veliĉini, meĊu slovenskim zemljama stoji na dnu one skale. Na vrhu koje stoji Rusija. U ovoj Crnoj Gori, u kojoj ţive ljudi jedne krvi i jedne vjere s ruskim narodom, nikad se niko nije javio kao privrţenik i zaštitnik teorije neprotivljenja zlu. Naprotiv, od kad postoji Crna Gora kao slovenska zemlja, vazda se u njoj znalo samo za teoriju suprotstavljanja zlu. Ova teorija propovijedana je po crkvama s krstom i jevanĊeljem, propovijedana je na saborima pjesmom i guslama, propovijedali su je stari i mladi, sveti i umni, ţene i ljudi. I ova je propovijed do takve mere uzdizala duh maloga crnogorskoga plemena, da je ono bilo u stanju da stoljećima daje otpor najvećem zlu, koje je arijsku evropsku rasu u istoriji zadesilo - osmanskoj svepobjednoj moći. No, otkad postoji Crna Gora, i otkad postoji Balkan i slovenstvo na njemu, teorija protivljenja zlu nije imala oduševljenijeg predstavnika, proroka i propovijednika od vladike Njegoša. Tolstoj i Njegoš, to su dva sasvim suprotna svijeta, negativni i pozitivni elektricitet slovenske rase, dva sasvim suprotna ideala: Ivan durak i Miloš Obilić. Koji je ideal hrišćanski? Hrišćanska su oba, ali ni jedan nije iskljuĉivo Hristov. Onaj ko je uĉio: "Ako te ko udari po desnom tvom obrazu, obrni mu i drugi", ne bi se svakako pomirio s Njegoševim idealom. No, da li bi se taj pomirio s idealom Tolstojevim? Treba, prije svega znati da zamisliti Hrista u pasivnom odnosu prema zlu u svijetu znaĉi ni više ni manje no izbrisati njegovo ime iz istorije svijeta. Golgotska tragedija nije posljedica pasivnosti, no aktivnosti Hristove protiv zla oliĉenog u izrailjskom farisejstvu. Hristos se borio protiv zla, napadao zlo, istina, ne oruţjem - zar se zlo samo oruţjem napada i ubija? - no rijeĉima, i to kako strasnim rijeĉima! (Matej 23). Nikad fariseji jerusalimski ne bi raspeli Ivana duraka, ali su Hrista raspeli. Ivana duraka nikad ne bi raspeli zato što im se nikada ne bi protivio; Hrista su raspeli zato što im se protivio. I Tolstojev i Njegošev ideal hrišćanski su, jer su oba ponikla u hrišćanstvu i jer se oba donekle mogu opravdati pradokumentom hrišćanske vjere. No, nijedan od ova dva etiĉka ideala nije potpuno ni iskljuĉivo Hristov. Kad bi svekoliko zlo u svijetu imalo samo jednu glavu, ne znam šta bi Tolstoj ĉinio s tom glavom. Njegoš bi je posjekao.Ako bi je i na ĉijem oltaru sagorio - sagorio bi je na oltaru Miloša Obilića. Hrišćanstvo promoviše potpuno drugaĉiju filozofiju. To je nenasilje, rješavanje sukoba mirnim sredstvima i uvaţavanje neprijatelja. Laţne su filozofije i etike rata, po kojima je sukob meĊu zavaĊenim narodima borba izmeĊu dobra i zla, izmeĊu svjetlosti i tame. Nikada u nekom ratu svjetlost i istina neće biti na jednoj strani, a zlo i tama na drugoj. Kao što misle mnoge voĊe, mislio je i Isus Navin kad ga je susrio anĊeo gospodnji na samom ulasku u obećanu zemlju. Isus ga pita: „Jesi li sa nama ili si sa njima?― AnĊeo mu odgovara: „Niti sam sa vama niti sa njima. Nego se izuj jer je sveta zemlja na kojoj stojiš.― Bog ne drţi niĉiju stranu. On je uvijek na strani istine, mira, radosti i ljubavi. Ovakvo hrišĉansko poimanje rata,ima korijene u Starom zavjetu. Iako apsolutno nenasilje nije obaveza hrišćanstvu, novozavjetna religija tako oštro ograniĉava upotrebu nasilja, zalaţući se da nenasilje postane jedini naĉin da se ispuni ţivot istine, pravde i mira. Hrišćanstvo ne dozvoljava bilo kakvu upotrebu nasilja, osim ako je uĉinjeno u samoodbrani. Nastaviti mir prije voĊenja rata, odrţavati osjetljivosti za ljudski ţivot, to su potrebe ĉiji je cilj mir, a ne dominacija lili osvajanje neke teritorije, ma koliko je mi smatrali "svetom‖. Što bi se o tome moglo reći na osnovu Isusovih i apostolskih rijeĉi, a moţda još više na osnovu njihovih djela? Da li je Isus bio pacifista i da li se hrišćanstvo protivi voĊenju bilo koje vrste rata, kako onog napadaĉkog, tako i odbrambenog? Da li su Isus i apostoli svojim djelima pokazali hrišćanima da treba uĉestvovati u ratovima i ubijati neprijatelje? I da li je (i gdje je) Isus, ili bilo koji od apostola, opravdao i pohvalio ubijanje u ratu, poput Atanasija Velikog? Odgovor na pitanje mogao bi stati u samo jednu rijeĉ - nigdje. Dakle, ni Isus ni apostoli ni na jednom mjestu u Novom zavjetu ne kaţu ništa što bi moglo bar podsjetiti na rijeĉi Melentija Hildarca, vladike Nikolaja ili, još bolji primjer, Atanasija Velikog, kada govori o ubijanju u ratu. Atanasije Veliki nije potkrepio svoje tvrdnje nijednim

navodom iz Novog zavjeta, iako je, u poslanici "znamenitome nitarskome kaluĊeru Amunu", u prvom pravilu, za mnoge svoje rijeĉi naveo potvrdu iz Svetog pisma. Ipak, u Novom zavjetu postoji nekoliko mjesta (izbrojivih na prste jedne ruke) koja, uz vješta tumaĉenja, po potrebi postaju neoborivi dokazi da Isus i hrišćanstvo nijesu protiv rata i ubijanja u njemu. Jedno od najĉešće citiranih i tumaĉenih mjesta jeste ono iz JevanĊelja po Jovanu, koje je patrijarh Pavle uvijek pominjao, objašnjavajući opravdanost "pravednih" i "odbrambenih" ratova: "Od ove ljubavi niko nema veće: da ko ţivot svoj poloţi za prijatelje svoje." (Jv. 15, 13) "Onaj koji se iz ljubavi prema bliţnjima stavi u zaštitu njihovog mira, njihove slobode, protiv zloĉinaca, taj stavlja ţivot svoj na kocku, sa spremnošću da ga izgubi", tumaĉio je patrijarh. Ali, što zapravo znaĉi "poloţiti ţivot svoj za prijatelje svoje"? Kako su to ĉinili Isus i apostoli? Njihov naĉin ţrtvovanja razlikuje se od ţrtve kakvu je podnio, na primjer, Miloš Obilić. Kao što znamo, ni Isus ni apostoli nijesu uĉestvovali ni u jednom ratu i nikome se nijesu oruţano suprotstavljali, iako su bili pod okupacijom Rima. Sa ovog svijeta odlazili su ne vodeći nikoga drugog sa sobom (kao što je to Miloš uĉinio). Jedini put kada je apostol Petar maĉem povrijedio prvosveštenikovog slugu, Isus mu je rekao: "... vrati svoj maĉ na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za maĉ - od maĉa će poginuti". (Mt. 26,52) U Novom zavjetu rijeĉ maĉ pominje se na još jednom mjestu, vrlo rado citiranom od zastupnika teze da se Isus nije protivio ratu (misli se na fiziĉki, ovozemaljski rat). ―Reĉe im još: Kada sam vas poslao bez novĉanika, bez torbe i obuće, da li vam je šta nedostajalo? A oni rekoše: ništa. Na to im reĉe: ali sada ko ima novĉanik neka ga uzme, isto tako i torbu, a koji nema neka proda svoju haljinu i neka kupi maĉ. Jer vam kaţem da ova rijeĉ. Pisma mora da se izvrši na meni: ―I uvrstiše ga meĊu zloĉince; svršava se naime ono što mi je odreĊeno. A oni rekoše: Gospode, evo ovjde dva maĉa. Ali im on reĉe: dosta je‖. (Lk. 22, 35-38). Jasno je da je maĉ o kojem govori Isus bio samo "školski alat" da ih nauĉi da ga ne koriste na ljudima. Svoje tumaĉenje i kritiku mišljenja nekih teologa o ovom mjestu dao je na svoj duhovit naĉin i Erazmo Roterdamski: "Kako ĉitava Hristova nauka ne uĉi ljude niĉemu drugom do blagosti, strpljivosti i nipodaštavanju ţivota, sasvim je jasno šta znaĉe te rijeĉi. Svakako je htio da još više razoruţa svoje poslanike, kako bi zanemarili ne samo obuću i torbu, već i haljine, i kako bi se posvetili goli i sasvim spremni djelu jevanĊelja; zato ne smiju imati pri sebi ništa drugo do maĉ, ali ne onaj kojim se sluţe razbojnici i ubice, već duhovni maĉ koji prodire i u najdublji kutak srca i jednim udarcem odbija sve strasti, tako da u srcu ne ostane ništa drugo sem poboţnost." "Ali, pogledajte, molim vas", kaţe dalje Erazmo, "kako je onaj slavni teolog izokrenuo to mjesto. On je pod maĉem shvatio pravo da se ĉovjek brani od proganjanja, torbu je protumaĉio kao ostavu za ţivotne namirnice..." (...) I kao što misli da rijeĉ maĉ znaĉi sve ono što se odnosi na odbranu od napadaĉa, isto tako rijeĉ torba shvata kao sve ono što se odnosi na ţivotne potrebe. I tako taj tumaĉ Boţje misli šalje apostole naoruţane kopljima, lukovima, strijelama i bombardama da propovijedaju nauku na krst razapetog Hrista; sem toga, prti im još na leĊa kovĉeţiće, torbe i bisage, da ne bi sluĉajno sa odmorišta pošli bez doruĉka. Mudrog tumaĉa ne zbunjuje ni to što Hrist nareĊuje da se maĉ, koji je tako ţestoko zahtijevao da se kupi, sada metne u korice; i da se nikada nije ĉulo da su apostoli upotrebljavali maĉeve i štitove protiv paganskog nasilja; ali bi ih svakako upotrebljavali da je Hrist mislio onako kako ovaj tumaĉi." Ni stav Pravoslavne crkve nije jedinstven prema ubijanju, ratovanju, upotrebi oruţja. Kao što se patrijarh Pavle i vladika Artemije nijesu slagali povodom toga da li su svi ljudi djeca Boţja ili su stvorenja Boţja i kao što su postojale razlike izmeĊu mitropolita Jovana i vladike Atanasija Rakite "u shvatanjima Crkve, njene uloge u srpskom narodu i njene misije u svijetu", ni po pitanju rata svi episkopi SPC nijesu mislili isto. Jeromonah dr Ignatije (Midić), koji je 1994. godine izabran za episkopa braniĉevskog, u "Teološkim pogledima", vjerskonauĉnom

ĉasopisu (br. 1-4, 1991. godina), pisao je "da Crkvu treba braniti, ostao je jedino problem oko toga kojim 'oruţjem'. Još ako se tome doda i 'etiĉko', odnosno humanistiĉko shvatanje rata kao agresivnog ili odbrambenog, što će reći lošeg ili dobrog, 'prljavog' ili 'ĉistog', dileme skoro da nema oko toga da li je i rat dozvoljen u odbrani viših i najviših ciljeva i dobra. Ne bih hteo mnogo da govorim o tome da je rat, kao sredstvo za postizanje nekih viših ciljeva, ĉesto nacionalnih, koji koristi ljude za to, a od kojih nema nikakvog višeg cilja, bilo odbrambeni bilo agresorski, neprihvatljiv i neopravdan, ni sa ljudskog stanovišta a kamoli Crkvenog. Jer, koja majka se moţe sloţiti i utešiti objašnjenjem da njen sin treba da pogine zarad viših nacionalnih i ne znam kojih drugih ciljeva, ili ako je poginuo da je njegova smrt bila opravdana ţrtva za 'bolje sutra' budućih generacija?" Ovakva razmišljanja episkopa Ignatija (doduše iz vremena dok još nije bio episkop), u potpunosti su se razlikovala od razmišljanja, na primjer, mitropolita Amfilohija koji je, kao što vidjesmo, rado citirao onaj dio iz Njegoševog Gorskog vijenca: "Neka bude što biti ne moţe, nek' ad proţdre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje." Vidjeli smo da je ţestok bio i vladika Atanasije Jevtić koji je uzvikivao "neka košta koliko košta" samo da se ostvare viši srpski ciljevi i da "pokaţemo da se ne plašimo". Vjerovatno svjestan toga, jeromonah Ignatije je na kraju svog teksta poslao zanimljiv poziv: "Moţda će ova ocjena odnosa Crkve sa svetom zvuĉati nerealno i pomalo pacifistiĉki neubedljivo za one koji drugaĉije misle, ali onda oni neka ovo shvate kao poziv za nastavak razgovora o tome kako shvatamo Crkvu i šta ona za nas, pre svega 'takozvane bogoslove' znaĉi, kako bi na taj naĉin mogli da i drugima koji to nisu shvatili objasne šta je to Crkva i u ĉemu se ona razlikuje od tolikih drţavnih modela i humanih organizacija." Patrijarh Pavle, na primjer, rat je shvatao na naĉin koji je vladika Ignatije nazvao "etiĉkim", odnosno humanistiĉkim. To jest, za patrijarha je postojao "napadaĉki" i "odbrambeni", "pravedni" i "nepravedni" rat. U intervjuu koji je 25. novembra 1991. godine dao austrijskoj i juţnonjemaĉkoj televiziji, na pitanje novinara da li postoji pravedan rat, patrijarh je odgovorio: "Mišljenja sam da takav rat moţe da postoji i na zemlji, kad postoji i na nebu. U Apokalipsisu Sv. Jovana Bogoslova ĉitamo: ―I nasta rat na nebu; Mihail i anĊeli njegovi zavojštiše na aţdaju, staru zmiju koja je Ċavo i satana, i ratova aţdaja i anĊeli njezini i ne nadvladaše, niti im se više naĊe mjesta na nebu‖ (Apokalipsis, 12, 7-9). "Zlo uvijek napada", objašnjavao je dalje patrijarh, "i dobro mora da se brani. Kain uvijek gleda da ubije Avelja i Avelj mora da se brani. Odbrana, dakle, od nasilja zlih, odbrana svog ţivota od zloĉinaca, ţivota i mira svojih bliţnjih, granice su koje oznaĉavaju pravedan rat." Zastupnici teze da je hrišćanima dozvoljeno ubijati ljude radi zaštite bliţnjih, u djelima Isusa Hrista, njegovih apostola i prvih hrišćana ne mogu pronaći opravdanje za svoj stav. Iako su svi oni imali prijatelje i bliţnje kojima je bila potrebna zaštita "njihovog mira, njihove slobode, protiv zloĉinaca", o kojoj je govorio patrijarh Pavle, niko od njih, ţrtvujući se i polaţući svoj ţivot, nije ubio nijedno ljudsko biće. Iz teksta Novog zavjeta saznajemo da je od Isusa stradalo samo jedno krdo svinja (Lk. 8, 33), jedno smokvino drvo (Mt. 21, 18-19) i da je Gospod, u nastupu ljutnje, iz jerusalimskog hrama razjurio ovce, volove, mjenjaĉe novca i prodavce ţrtvenih ţivotinja zato što su, kako im sam reĉe, od doma oca njegova naĉinili "kuću trgovaĉku" (Jv. 2, 15-16). Apostol Petar je bio najtvrĊi i najborbeniji meĊu apostolima. Kada je Juda doveo naoruţane ljude u getsimanijski vrt da uhvate Hrista, Petar je potegao maĉ i jednom od njih odsjekao uho (Jn. 18, 10). Poznata je i priĉa iz Djela apostolskih o Ananiji i Safiri (Del. 5, 1-11), muţu i ţeni koji su prodali svoje imanje i dio novca predali apostolima, a jedan dio saĉuvali za sebe. Saznavši za to apostol Petar je ukorio muţa Ananiju, zbog ĉega je ovaj, vjerovatno ophrvan stidom i griţnjom savesti, izdahnuo. Oko tri sata kasnije kod Petra je došla i Safira, supruga Ananijina, ne znajući šta se desilo. Poslije Petrovog prijekora upućenog i njoj i rijeĉi: "Vidi, pred vratima su noge onih što su sahranili tvoga muţa, i

tebe će iznijeti" i ona je pala mrtva. Na kraju ovoga niza, pomenimo i apostola Pavla koji je, nakon svog prelaska u hrišćanstvo oslijepio jednog vraĉa (ali samo nakratko) koji se izdavao za laţnog proroka (Del. 13, 11). Time se praktiĉno završavao spisak svih djela i Isusa Hrista i apostola koja bi se mogla nazvati "nasilnim ponašanjem". S druge strane, Novi zavjet je pun primjera da se Isus uvijek uklanjao (Mt. 12, 14-15) i sakrivao (Jv. 8, 59) od onih koji su ţeljeli da ga ubiju. Svojim uĉenicima je govorio da to isto ĉine, kada ih gone u jednom gradu da bjeţe u neki drugi (Mt. 10,22-23). Proriĉući uništenje Jerusalima i hrama od Rimljana, izazvano jevrejskom pobunom, Isus je ljudima Judeje savjetovao da "bjeţe u gore" i da se ne vraćaju u grad (Lk. 21, 20-22), a ne da ulaze u borbu sa moćnijim protivnikom. Nije govorio: "Neka košta koliko košta" i "Neka bude što biti ne moţe", kao što su srpski episkopi savjetovali svome narodu. Ideja o ţrtvovanju i polaganju ţivota svoga za prijatelje svoje, kakvu su zastupali episkopi SPC tokom 90-ih godina, bila je identiĉna onoj koju su zastupali zeloti, a protiv koje je Isus izriĉito bio. Kada su došli da uhvate Isusa, i kada je Petar maĉem odsjekao uho prvosveštenikovom slugi,tada mu reĉe Isus: ―Vrati svoj maĉ na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za maĉ - od maĉa će poginuti. Ili misliš da ne mogu da zamolim svoga oca, pa će mi odmah poslati više od dvanaest legija anĊela?" (Mt. 26, 52-53). I pored takvih mogućnosti, Isus nije pozivao anĊeoske legionare, ni da spasi sebe, a niti da oslobodi svoj narod od rimskog ropstva. Kao što Jevreji nijesu imali nikakve šanse protiv rimskih legionara, tako ni Rimljani, valjda, ne bi mogli da se odbrane od legija sastavljenih od anĊela. Dakle, u rijeĉima i djelima Isusa Hrista i dvanaestorice apostola nije bilo pozivanja na ratovanje i ubijanje. Naprotiv. Zato su, kada su Rimljani 70. godine krenuli da razore Jerusalim, hrišćani poslušali Gospoda, napustili grad i sklonili se u Pelu (današnji Jordan). Ĉini se da im ni na kraj pameti nijesu bile rijeĉi poput onih koje je knez Lazar, navodno, izgovorio srpskim vitezovima pred Kosovsku bitku: "Bolje nam je u podvigu smrt, nego li sa stidom ţiveti. Bolje nam je u borbi primiti smrt od maĉa, nego li dati pleća neprijateljima našim." Kao što već rekosmo, Rimljani su za njih bili isto što i Turci za Srbe (okupatori), a Jerusalim im je znaĉio isto što i Kosovo Srbima, ako ne i mnogo više.MeĊutim, da i sam ne bih upao u zamku nekog ―pacifizma", kako to neki episkopi umiju da u odbrani etiketiraju, postaviću retoriĉko pitanje: ako imamo "sveto pravo" da branimo svoj ţivot i svoje bliţnje oruţjem do smrti (od agresora) kakve onda to ima veze sa "svetim srpstvom". Otkud pravo da ĉistim od nektara "svetu zemlju" i podignem "sveti rat do totalne istrage poturica―. Ako je svetinja ţivot koji navodno branim, kakve to veze ima sa kosovskim mitom? Ali ima i te kako sa Hristom,koji nije na zlo odgovorio zlom i maĉem, već je zlo pobijedio dobrim. I samo zato je vaskrnuo! Kosovski mit, meĊutim, ne vjeruje u podvig krsta i vaskrsenje Hristovo, već u viteštvo i smrt Obilića. Taj mit ne veliĉa silu Boţju , već snagu mušku . I zato je jeres. ―KOSOVSKA TEOKRATIJA‖ I OBNOVA PRAVOSLAVNE MONARHIJE Kosovski mit stvara osnovu za izgradnju jedne posebne drţave koja ima elemente teokratije, tzv. pravoslavne monarhije, za koju se zalaţu zastupnici svetosavlja. Ta teokratija je vrlo bliska stavovima Njegoša (posljednjeg teokratskog voĊe u cijeloj Evropi) i njegovom poimanju uloge crkve u ―zemaljskim poslovima‖. Moţemo zapravo reći da je Njegoš najbolji predstavnik i ĉist egzemplar ‖kosovske teokratije‖. Po ovoj mitologiji car postaje svetac i Boţji pomazanik, poput starozavjetnih voĊa kao što su Mojsije ili sveti car David. MeĊutim, car Lazar prepušta svoje carstvo zemaljsko i kao Hrist (koji je istinski kralj nad kraljevima) bira carstvo nebesko. Ali, ova mitologija sadrţi trik, jer podrazumijeva da episkop-vladika sa druge strane preuzme vladalaĉke funkcije. Ostaju nejasne i gube se granice izmeĊu svjetovne i crkvene vlasti, pa se te dvije vlasti preplijeću i postaju jedna.

Vojni poraz na Kosovu tvorci mita pripisali su odluci Lazarevoj da ţrtvuje svoju svjetovnu carsku poziciju za carstvo nebesko. Knez Lazar Hrebeljanović slavi se kao sveti car Lazar. Kosovski mit predstavlja srednjovjekovnog srpskog kneza kao muĉenika za vjeru, ĉime je postao ovaploćenje svih onih careva koji su se borili za odbranu hrišćanstva, taĉnije hrišćanske drţave (pravoslavne monarhije) i sljedstveno tome on postaje svetac, ĉiji primjer treba slijediti. U narodnoj pesmi „Kneţeva veĉera― povezuje se taj knez Lazar sa Isusom Hristom. Hrebeljanović tako postaje simbol objedinjavanja svjetovne i duhovne vlasti. To je proizvelo praksu proglašavanja mnogih careva i svjetovnih voĊa za svece, što je raritet u hrišćanstvu i jedna od―osobenosti‖ svetosavlja. Naravno, to nije sluĉajno uraĊeno, jer prouĉavaoci mita smatraju da nema razumnih razloga za sumnju u namjere kneza Lazara da na Vidovdan 1389. porazi Turke, uĉvrsti vlast, osigura nasljednike i ,dokle god i koliko god moţe, obezbijedi sebi dug ţivot i u njemu sva smrtniku dostupna zadovoljstva. Suštinski element mita je insistiranje na obnovi srpskog carstva, iako carstvo nije ni postojalo u vrijeme Kosovske bitke. Prema kosovskom mitu, Srbi su bili izvorni posjednici ovog dijela Balkana i njihovo veliko carstvo je ugašeno na Kosovu polju. Ĉinjenice, meĊutim, govore da je kratkotrajno Dušanovo carstvo imalo izrazito multietniĉki karakter i da je propalo nekoliko decenija ranije. Srbija je u doba Kosovske bitke bila kneţevina koja ĉak nije ni obuhvatala kosovsku oblast. Mitologija pokosovskog ciklusa pretvara gubitak carstva u poziv za njegovu obnovu. To postaje ideja vodilja, bolje reći opsesija crkvenih ideologa, a kasnije i intelektualne i vojne elite. Crkva se pretvorila u društveno-politiĉku organizaciju koja je sa drţavom (i vojskom) bila na istom zadatku. Stvara se ideološka osnova za sve buduće pravoslavne monarhije i teokratije, u kojima crkva ima dominantnu ulogu u voĊenju drţavne politike i artikulisanju nacionalnih interesa, a gubi vaseljensku misiju svjedoĉenja za Hrista radi spasenja svijeta i prestaje da bude "dom molitve za sve narode". Ĉitajući Stari zavjet moţe se steći utisak da je kralj bio "pomazanik Boţji" i da je stoga neophodan za Boţji narod, s obzirom da je to bila praksa "cijeloga svijeta". Ipak, to nije bila Boţja volja, pa je odluka izabranog Boţjeg naroda da usvoji praksu paganskih naroda otvorila vrata neĉemu što je poremetilo Boţju zamisao i red, a uz to postavilo temelj za pogrešan i destruktivan naĉin upotrebe sile i autoriteta. Posljedice nijesu bile negativne samo za Izrael, nego za cijelo ĉovjeĉanstvo. Kada narod, koji je pozvan da svojim naĉinom ţivota bude svijetlo svijetu, poĉne prihvatati ono što svijet praktikuje, onda putokazi nestaju. Bog nikada nije ţelio da njegov narod ima kralja (neprikosnovenog svjetovnog voĊu), osim njega samog. Naravno, hiljadama godina njegov narod to praktikuje i Bog u svojoj milosti blagosilja svoj narod. Ali, ta praksa i dalje je pogrešna u Boţjim oĉima. I u ovoj oblasti stvari će se vratiti na poĉetak. Jedini kralj svog naroda i cijelog svijeta biće onaj koji je to bio i jeste, Isus Hristos, sam Bog. A, dok obnova ne postavi stvari na njihovo prvobitno mjesto, milost će biti veća od ljudskog nesavršenog razumijevanja i praktikovanja onoga što je Bog poruĉio. Svetosavlje kroz istoriju radi i propagira upravo suprotno od onoga što govori za Lazara, koji je predao carstvo ćesara za carstvo Boţje. Na jedan posredan naĉin,crkva kao predstavnica tog carstva nebeskog uzima za sebe primat nad svjetovnom vlašću (što je dobro samo po sebi), ali i poĉinje da vlada upravo elementima ovog svijeta, da vodi "duhovne ratove" oruţjem skovanim od ljudske ruke i da neprijatelje Boţje vidi u ljudima od krvi i mesa. Crkva postaje sinteza kosovskog mita i carstva ćesara, antiteza carstvu nebeskom. Pošto je Isus Hristos jedino otjelovljenje Boga na zemlji, vrlo je vaţno pogledati njegov stav i praksu u odnosu na titulu kralja. Ako je iko u istoriji ĉovjeĉanstva imao pravo na titulu i poziciju kralja - Isus Hristos je bio ta osoba. Istinski Bog i istinski ĉovjek sa kraljevskim pedigreom iz plemena Judina, iz doma Davidovog! Isus Hristos je kao ĉovjek roĊen u vrijeme kada je oboţavanje ĉovjeka kao boţanstva u Rimskom Carstvu dostiglo kulminaciju. Rimskog kralja, Cezara, smatrali su vrhovnim ljudskim autoritetom i pripisivali mu osobine boţanstva. U tom se vremenu oĉituje i krajnje otpadništvo Boţjeg naroda. Na njihov zahtjev da razapne Isusa, Pilat im napominje da je

Isus njihov kralj. Njihova reakcija na to jasno pokazuje koliko daleko su otpali od Boţje prvobitne namjere sa njima: "Mi nemamo drugog kralja osim cara (ćesara)." (Jovan 19:15). Samo nekoliko trenutaka prije ovoga, Pilat je u razgovoru postavio vrlo konkretno pitanje Isusu: "Jesi li ti kralj judejski?" (Jovan 18:33). Iako, što je ponekad znao raditi, na sebi svojstven naĉin, Isus ne odgovara ni sa "da" ni sa "ne", opet se iz njihovog daljeg razgovora nedvosmisleno moţe shvatiti da titula kralja pripada njemu: "'Ali moje kraljevstvo nije odavde―. „Dakle, ti si kralj?― - reĉe mu Pilat. „Dobro veliš - odgovori mu Isus - ja sam kralj―. ( Jovan 18:37). Znaĉi, a to se i da zakljuĉiti iz cijelog izvieštaja Svetog pisma, Isus Hristos Boţji sin, jeste kralj. On se ne stidi te titule, jer se sa njom i rodio. Niko mu od ljudi to nije dodijelio, niti je on to silom ili na nepravedan naĉin stekao. Njegov otac, Bog svemogući, jedini istinski kralj, svoju kraljevsku titulu prenio je na svog sina. Ali on, koji se ni u ĉemu nije ljubomorno drţao svoje jednakosti sa Bogom (Filipljanima 2:6) nije ni ovu titulu gledao "kao plijen koji se grabi". Iako je kao Boţji sin imao pravo na to, znajući da je i "sin ĉovjeĉiji", Isus je odbio da ga na tu poziciju i postave. "Ali, kad Isus razumje da hoće da ga dignu i da ga uĉine kraljem, otide opet u goru sam." (Jovan 6:15). Ovim postupkom Isus ĉini nešto što izgleda ĉudno, ali je neophodno - odbija da prihvati titulu koja bi na naki naĉin "zavela ljude". Njegova misija na zemlji nije bila da utvrdi svoju poziciju, već da proslavi svog nebeskog oca i da ljudski rod vrati u zajedništvo sa Bogom - izvorom svega što je ljudskom rodu potrebno, izvorom ţivota i razlogom postojanja svega! Zbog toga je kao "sin ĉovjeĉiji" odustao od onoga što mu je kao Boţjem sinu nedvosmisleno pripadalo.Time je takoĊe pokazao da niko na zemlji, pa ĉak ni on, nije mogao zauzeti mjesto i titulu koja pripada samo Bogu - koji jeste istinski kralj nad svim narodima. Isus time daje primjer ljudskom rodu i ostavlja poruku svim voĊama u svim vremenima. Ćesar je vjeĉni simbol vlasti, drţave, carstva ovoga svijeta. Postoje dvije osnovne taĉke gledišta na uzajamni odnos ćesara, vlasti, drţave, carstva ovoga svijeta, i duha, duhovnog ţivota ĉovjeka, carstva Boţjeg. Taj odnos se shvata dualistiĉki ili monistiĉki. Monizam, kao što je svetosavska teokratija, uvijek ima tiransku tendenciju, bilo da je religijski ili antireligijski. Ispravno, pak, shvaćeni dualizam carstva ćesara i carstva Boţjeg, duha i prirode, duha i u drţavu organizovanog društva, moţe utemeljiti istinsku slobodu jednog naroda. Laţno su bile shvaćene i protumaĉene jevanĊeljske rijeĉi: ―Dajte ćesaru ćesarevo, a Bogu Boţje‖ i rijeĉi apostola Pavla: ―Svaka je vlast od Boga‖. Tumaĉenje tih rijeĉi nosilo je ropski karakter. ―Dajte ćesaru ćesarevo‖ nikako ne znaĉi religiozno odreĊenje ćesara i njegove vlasti, kao što to predstavlja kosovski kult po kome su gotovo svi carevi iz loze Nemanjića sveci, ne oznaĉava nikakvu njegovu vrijednost. To je tek razlikovanje dviju sfera koje se ne mogu miješati. Rijeĉi da je svaka vlast od Boga, koje su imale sudbonosno znaĉenje, vrlo ĉesto su oznaĉavale servilnost i oportunizam u odnosu prema drţavnoj vlasti, kao i sakralizaciju oblika vlasti, koja nema niĉeg zajedniĉkog sa hrišćanstvom. Rijeĉi apostola Pavla nemaju preveliko religiozno znaĉenje, njihov karakter je u velikoj mjeri istorijski, prouzrokovan poloţajem hrišćana u rimskoj imperiji. Apostol Pavle se bojao da se hrišćanstvo moţe preobratiti u anarhiĉnu, revolucionarnu sektu. Pored toga, treba se sjetiti da se kroz izvjesno vrijeme, tokom vladavine Domicijana, drţavna vlast karakterisala kao zvijer koja dolazi iz bezdana. Pitanje je daleko sloţenije nego što se obiĉno misli pozivanjem na rijeĉi apostola Pavla. Hrišćanstvo je pokazalo servilnost u odnosu prema carstvu ćesara. To se obiĉno dešavalo ovako: svaka promjena - revolucionarna ili reformatorska - u carstvu ćesara obiĉno je izazivala suprotstavljanje crkve, osudu novotarija kao ispoljavanja duha antihrista. Ali, kada je došla na vlast, kada se stabilizovala i uĉvrstila nova vlast ćesara, crkva je najedanput primijetila da je to upravo ona vlast koja je takoĊe od Boga i sankcionisala ju je.

Tako je ispadalo da je crkva tek sankcionisala ono što su ĉinile druge vancrkvene i vanhrišćanske sile, da nije imala vlastiti ideal društva i drţave. Kada ga je, po svemu sudeći, imala - u hrišćanskim teokratijama naše crnogorske prošlosti - bilo je još gore, jer su te teokratije bile hrišćanske tek po imenu i odricale su ljudima i graĊanima slobodu. Teokratija je bila jedno od najvećih iskušenja kroz koje je prolazilo hrišćansko ĉovjeĉanstvo, iskušenje nije bila samo teokratija u srednjovjekovnom smislu rijeĉi. Iskušenje su predstavljale i hrišćanske drţave koje su takve uvijek bile samo simboliĉki, a ne i stvarno, ĉime su kompromitovale hrišćanstvo. Dubina problema je u tome što duh ne moţe da zavisi od prirode i društva, niti moţe biti odreĊen njima. Duh je sloboda, ali u objektivizaciji duha u istoriji izgraĊen je niz mitova, poput kosovskog kojima je uĉvršćivan autoritet vlasti. To je mit o suverenitetu u religioznoj oblasti, zatim mit o papskoj nepogrešivosti ili mit o saboru episkopa. U ţivotu drţava i društva je tako: mit monarhije - o suverenitetu vlasti monarha, mit demokratije - o suverenitetu vlasti graĊanina. Svi ovi mitovi su u suštini imali mistiĉki karakter, mada se to otvoreno nije priznavalo. Oznaĉili su kao pravilo ne novo shvatanje mita o suverenitetu, nego negiranje same ideje suvereniteta. Suverenitet ne pripada nikome, on je samo jedna od iluzija objektivizacije. Neki će, moţda, pomisliti da se moja taĉka gledišta nalazi u vlasti anarhiĉnog mita, ali to bi bilo pogrešno. Strana mi je utopija srećnog, bezdrţavnog bića,ali drţava ima tek funkcionalni i potĉinjeni znaĉaj u odnosu na Boga. I u hrišćanskom periodu dolazilo je do povratka ka mnogoboţaĉkom shvatanju drţave, tj. totalitarnom, monistiĉkom shvatanju. Jedan od glavnih klasiĉnih prigovora protiv hrišćana sastoji se u tome da su hrišćani loši, nelojalni graĊani, da se osjećaju pripadnicima drugog carstva. Spor o tome traje i danas. Postoji vjeĉni konflikt Hrista - bogoĉovjeka i ćesara - ĉovjekoboga. Tendencija ka obogotvorenju ćesara (car Lazar , car Milutin i dr.) vjeĉna je, ona se pokazuje u monarhiji, ali moţe se pojaviti i u demokratiji i komunizmu, naravno. Nikakav suverenitet zemaljske vlasti ne moţe biti izmiren sa hrišćanstvom: ni suverenitet monarha, ni suverenitet naroda, ni suverenitet klasa. Jedini princip koji miri sa hrišćanstvom jeste utvrĊivanje neotuĊivih prava ĉovjeka. To drţava nerado prihvata. Sam princip prava ĉovjeka bio je izopaĉen, on nije oznaĉavao prava duha protiv samovolje ćesara, on je bio ukljuĉen u carstvo ćesara i oznaĉavao je ne toliko prava ĉovjeka kao duhovnog bića, koliko prava graĊanina kao parcijalnog bića. Nastaje borba monizma s dualizmom. Monizam je uvijek povratak ka mnogoboţaĉkom shvatanju drţavne vlasti, dualizam, pak, ima hrišćansko porijeklo, on je utemeljen krvlju muĉenika. Odnosi monizma i dualizma imaju paradoksalan karakter. Prema Nikolaju BerĊajevu, odnosi crkve i drţave spadaju u jedan od oblika odnosa duha i ćesara, ali u formi istorijske objektivizacije.Crkva je u istoriji lako poprimala carstvo ćesara, tj. carstvo objektivizacije, ali u njoj je uvijek ostajao i drugi element. Ćesar pripada objektiviziranom svijetu, on je potĉinjen nuţnosti. Duh, pak, pripada carstvu slobode. Odnosi crkve i drţave bili su i biće protivurjeĉni i nerazrješivi. Konflikt ostaje neprevladan i u situaciji kada se crkva oportunistiĉki prilagoĊava drţavi. Crkvena politika najviše se prilagoĊava carstvu ćesara. U tom smislu, poseban znaĉaj imao je Konstantinov rad. Imperija je postala hrišćanska po svojoj simbolici. Ali, što je još vaţnije, crkva je postala imperatorska. Oci i uĉitelji crkve prestali su da budu zaštitnici slobode savjesti. Duh ograniĉen ćesarom dovodi do spajanja dva carstva. Ćesar se sakralizovao crkvom. Vaseljenske sabore organizovali su vizantijski imperatori koji sebe smatraju crkvenim velikodostojnicima. Nastalo je hrišćanstvo istoĉnog i zapadnog tipa, s tendencijama ka cezaropapizmu i papocezarizmu. Vlast ćesara dobija crkveni blagoslov. Moţe se ĉak reći da se obrazuje poseban sakrament, sakrament carske vlasti. Stapanje i izjednaĉavanje carstva ćesarevog i carstva Boţjeg neprestano se dogaĊalo i u praktiĉnom ţivotu i u mišljenju i u uĉenju. Kod ljudi je postojala neodreĊena sklonost ka monistiĉkim i totalitarnim sistemima. Takav sistem bila je pre svega teokratija i, u osobito radikalnoj formi, vizantijska teokratija koja je dobila ekstremnu formu u svetosavskoj , odnosno ― kosovskoj teokratiji‖. Da bi ostvarila svoje teokratske ambicije, od nekadašnje ranohrišćanske crkve koja je bila progonjena i rasuta po

cijeloj zemlji, crkva postaje jaka organizacija koja proganja. Politiĉki cilj je jedan narod, jedna vjera u jednoj drţavi. Za nešto takvo crkva mora da se izbori sa neistomišljenicima, ―poturicama‖, ateistima i ljudima druge nacionalnosti. Svaki secesionistiĉki pokret ili inicijativa za autokefalnost neke pomjesne crkve doţivljavaju se kao izdaja nacionalnih interesa, pa ĉak i kao jeres i svetogrĊe. Gubitak dominacije i kontrole za ovakve strukture je uţasavajući i tome se odupiru svim raspoloţivim sredstvima. Drţavna crkva vješto koristi silu drţavne vlasti za oĉuvanje svoje dominacije, liĉno i neposredno se ne upuštajući u korišćenje fiziĉke i druge prisile, već to ĉini kroz politiĉki aparat, ţigošući sve što je drugaĉije kao izdajniĉko. A zna se šta izdajnicima svoga "roda" sljeduje. Sveto pismo na potpuno drugaĉiji naĉin uĉi istinske Hristove sljedbenike. "Ĉuli ste da je reĉeno starima: ‗Ne ubij‘, a ko ubije biće kriv sudu. A JA VAM KAŢEM da će svaki koji se gnjevi na brata svoga biti kriv sudu. Ako ko kaţe bratu svome ‗raka‘, biće kriv sinedrionu. Ako ko kaţe ‗budalo‘, zasluţiće pakao ognjeni." Iz svega proĉitanog jasno uviĊamo da su za Hristovo ime vezani iskljuĉivo pojmovi ljubavi, praštanja, trpljenja i blagosiljanja drugih – kako dobrih, tako i rĊavih ljudi. MeĊutim, kada se sagleda kako su najpoznatiji svetosavski mislioci, vladike i kraljevi, govorili o vjeri i svojim neistomišljenicima, ĉini se kao da su zaboravili kako je bilo njihovim prethodnicima iz rane crkve, koji su prolazili kroz svirepa muĉenja i ubistva. Istoriĉar Vil Djurant iznosi istorijske ĉinjenice o polaganoj "modifikaciji hrišćanske etike" i o tome kako se sve više propovijeda da Isus pod pojmom brat nije samo mislio na bliskog tjelesnog roĊaka (kao što bismo mogli na prvi pogled da zakljuĉimo) već i na svakog pripadnika sopstvene nacije. U crkvi je, umjesto propovijedanja ljubavi i praštanja, nastala svojevrsna religija nasilja. Uspon crkvene organizacije rame uz rame sa drţavnim ĉinovnicima uzrokovao je borbu za vlast u kojoj je meĊusobno potĉinjavanje bilo preduslov za mir. Na Istoku je crkva postala podreĊena drţavi; na Zapadu se najprije borila za samostalnost, a zatim za prevlast. U oba sluĉaja, savez crkve i drţave iziskivao je znatnu modifikaciju hrišćanske etike. To se i desilo. Tertulijan, Origen i Laktancije uĉili su da je rat uvijek protivzakonit. Sada, kada ju je drţava štitila, crkva se pomirila sa onim ratovima koji su smatrani neophodnim da se zaštite ili drţava ili crkva. Ona sama nije imala sredstva prisile ali, kada je sila izgledala korisna, ona je mogla da se obrati "svetovnoj ruci" da izvrši njenu volju. Aleksandar Šmeman o ovome kaţe: "U vrijeme progonstva crkve, jedan od njenih maloĉas pomenutih znamenitijih voĊa, Tertulijan, istakao je jedno veoma znaĉajno jevanĊeljsko pravilo, koje nam, uz konstataciju da je upravo ona (crkva) inicirala dalja progonstva. Treba otvoreno reći da upravo crkva traţi od drţave obraĉun sa paganstvom, odriĉe sam princip trpeljivosti. Zaboravivši na rijeĉi Tertulijanove, upućene progoniteljima hrišćanstva, ―i opšte pravo, i prirodni zakon traţe da svako poštuje boga u koga vjeruje, ne priliĉi religiji da vrši nasilje nad drugom religijom." Na ovaj naĉin, zastupajući ideje prvovjekovnog hrišćanstva, ovaj crkveni uĉitelj potvrdio je ĉinjenicu da se jevanĊelje moţe širiti samo milosrdnim propovijedanjem ljubavi i istine, bez upotrebe bilo kakvih metoda prisile na potencijalne obraćenike. Nasuprot ovome stavu, a u skladu sa narodnom poslovicom: „Daj ĉovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je‘, i sam "ravnoapostolni" car Konstantin, a pogotovo njegovi "hrišćanski" nasljednici, pod uticajem crkve, otpoĉeli su progon poklonika mnogoboţaĉkih religija. Prema paganima su postupali na isti naĉin kao i neznaboţaĉki carevi prema hrišćanima malo prije toga, zaboravljajući oĉito na Hristove i apostolske rijeĉi koje su naglašavale da se na zlo ne uzvraća zlom. Evo kako o ovom vremenu, u kome su ĉinjeni zloĉini takozvanih hrišćana nad nehrišćanima, piše maloĉas citirani ruski pravoslavni teolog: "Sa dolaskom na prijesto cara Teodosija Velikog /379-395/, završava se prvi ciklus u razvoju novih odnosa izmeĊu

crkve i drţave. Edikt iz 380. godine proglašava hrišćanstvo za obaveznuvjeru, pretvara je konaĉno u "drţavnu religiju". Sloboda koju je proklamovao Milanski edikt bila je ukinuta. Svijest hrišćanska, u kojoj je kroz iskustvo muĉeništva zasjao jevanĊeljski ideal vjerske slobode, biće zadugo zaslijepljena vizijom hrišćanske teokratije, koja sada ne samo pomoću blagodati, no i pomoću zakona vodi ka Hristu. I proći će mnogo vremena prije no što bude shvaćen neznaboţaĉki karakter ove teokratije. Od Teodosija Velikog,crkva više nije samo savez onih koji su povjerovali, no i savez onih koji su obavezni da vjeruju. Drţavna sankcija daće crkvi neviĊenu moć... "Ovo sam vam kazao da se ne sablaznite. Iskljuĉiće vas iz sinagoge; ĉak će doći ĉas da će svaki koji vas ubije pomisliti da Bogu sluţi. I ovo će [vam] ĉiniti zato što nijesu upoznali Oca – ni mene."(JevanĊelje po Jovanu 16:1-3) "Cerkov gonima i udruĉajema, bila grijeĉeska ili latinska, moţe biti Hristova cerkov; a ona koja goni i udruĉava nipošto ne moţe biti, zašto je Hristos bog mira i ljubovi, a ne vraţde i gonjenija. Dela poštena, ona su netjelesni znak istinitoga hristjanstva, a ko god veli da pravo vjeruje, a nepravedno i zlo ţivi, on je sav laţa od glave do nogu, niti on ima vjere ni zakona."(Dositej Obradović) FARISEJSTVO Da ne bude terminološke nejasnoće ko su bili fariseji.Vjerska stranka fariseja (što u prevodu znaĉi: ''odvojeni'') nastala je u drugom vijeku prije Hrista, u vrijeme izrailjskog nastojanja da zaštite jevrejski monoteizam i religiju od uticaja helenistiĉke (grĉke) kulture. Ova vjerska grupacija bila je saĉinjena prije svega od ''obiĉnih'' ljudi iz izrailjskog društva, a ne od tadašnjih sveštenika iz plemena Levijeva (koji su uglavnom pripadali farisejima suprotstavljenoj grupaciji – sadukejima). Strogo su se pridrţavali Boţjeg zakona datog Mojsiju, kojeg su ĉesto proširivali mnogobrojnim odredbama koje se nijesu izvorno podrazumijevale. Tako ''proširen'' zakon bio je isuviše teţak za obdrţavanje, pa su zbog toga fariseji dolazili pod udar Isusove osude. Sa druge strane, pripadnici ove stranke bili su ponosni na svoju poboţnost i religijsko podviţništvo, smatrali su sebe savršenima, jedino pravovjernima i zaštitnicima naroda i njegovih interesa. Hristos je jednom prilikom ispriĉao sljedeće: ''A ovu priĉu kaza nekima koji su bili uvjereni u sebe - da su pravedni – i ostale ljude nipodaštavali. Dva ĉovjeka odoše u hram da se pomole, jedan farisej a drugi carinik. Farisej stade i moljaše se u sebi ovako: Boţe, hvala ti što nijesam kao drugi ljudi, razbojnici, nepravednici, preljuboĉinci, ili kao i ovaj carinik; postim dva puta u nedelji, dajem desetak od svega što stiĉem. A carinik je stajao izdaleka i nije htio ni oĉi da podigne prema nebu, nego je udarao svoja prsa govoreći: Boţe, budi milostiv meni grešnome. Kaţem vam: ovaj se vratio kući opravdan, a ne onaj; jer će biti poniţen svako ko uzdiţe samoga sebe, a uzvišen će biti ko samoga sebe unizuje.'' Pominjali smo da mit ima svoje propovjednike i sveštenike koji djeluju vrlo religiozno. Drţe se najstroţih zahtjeva monaških posvećenja. I to je jedna od najstrašnijih projava u pravoslavlju, pojava farisejstva. To je momenat kada pripadnost pravoslavnoj vjeri i crkvi postane izvor gordivosti i preuznošenja nad ljudima drugih razumijevanja i uvjerenja. Ipak, jevanĊelje svjedoĉi za njih da imaju revnost za Boga, ali ne po razumu i otkrovenju. Isus oštro upozorava apostole da se ĉuvaju "kvasca farisejskoga". Kvasac moţe da ukisjeli cijelo tijesto. Uvjeren am da je ova mitologija taj kvasac farisejski, da je naţalost već uzela maha i ukisjelila "tijesto". Od njega se sad teško moţe ispeći hljeb naš svagdašnji. Kao što je oĉigledno, mišljenje koji su imali o sebi, iz Boţje perspektive nije bilo ni izbliza realno. Naime, u razgovoru sa Isusom, uvaţeni ĉlan farisejske stranke, Nikodim, ispoljio je nepoznavanje osnovnog uĉenja Svetog pisma o duhovnom roĊenju od Boga (Jev. po Jovanu 3. glava). Isus ih je takoĊe optuţivao za licemjerstvo, ĉastoljublje, srebroljublje i formalizam, kao i za pogrešno voĊstvo i vjersko vaspitanje ĉitavog naroda. Nazivao ih je slijepim voĊama i budalama, sinovima pakla i okreĉenim grobovima: ''Teško vama, knjiţevnici i fariseji, licemjeri,

što zatvarate carstvo nebesko pred ljudima; jer vi ne ulazite, niti puštate unutra one koji hoće da uĊu. (...) Teško vama, knjiţevnici i fariseji, licemjeri, što prehodite more i kopno da stvorite jednog proselita, i kad postane, ĉinite ga sinom paklenim, dvaput gorim od sebe. (...) Teško vama, knjiţevnici i fariseji, licemjeri, što ĉistite spolja ĉašu i zdjelu, a unutra su pune grabeţa i neumjerenosti. Fariseju slijepi, oĉisti prvo što je u ĉaši, da bude i njena spoljašnost ĉista. Teško vama, knjiţevnici i fariseji, licemjeri, što ste kao okreĉeni grobovi, koji spolja izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvaĉkih kostiju i svake neĉistoće. Tako se i vi spolja pokazujete ljudima pravedni, a iznutra ste puni licemjerstva i bezakonja." Ove jake rijeĉi Hristove upozoravaju svakoga ko pokušava da nametne neko drugo breme osim Hristovog. Da kao fariseji "prošire" zakon i pravila nekim novom (kosovskim) mitom, da zahtjevaju neku dodatnu ţrtvu osim Hristove, da se zalaţu za neke spoljne manifestacije vjere (rituali, pokrštavanja nasilna i sl.) a da se odriĉu stvarne sile konverzije koja dolazi iznutra, po sili Duha Svetoga. Farisejstvo je strašno zbog toga što se trudi da ograniĉi milost Boţju, stavljajući Bogu okvire (sveto srpstvo, kosovska teritorija i sl.) , van kojih on ne moţe spasiti ljude. Hrišćanstvo, tj. pravoslavlje, nespojivo je sa zlobnim, poniţavajućim odnosom prema drugim ljudim, jereticima, muslimanima, ateistima i neprijateljima istine.Ovdje se više ne govori o razlici u mišljenjima ili stavovima: hrišćani imaju pravo da se razlikuju u svom pristupu u vezi sa mnogim pitanjima koji su skriveni za rasuĊivanje u crkvi. Ovdje je rijeĉ o najopasnijem duhovnom stanju, koje se na svetootaĉkom jeziku moţe nazvati „prelest―. Farisejstvo istrage poturica i kosovskog kulta o Obiliću je svojevrsna „prelest―, samoobmana, samopreuznošenje, duhovno sljepilo. Ono je protivno pokajanju, smirenju i dugom trpljenju, koji su rodovi duha. Fariseji su ti koji su razapeli Hrista, jer je umjesto zakona donio objavu Boga kao Oca, i to milostivog i prepunog ljubavi za grešnike i sve neprijatelja Boţje. Uhvatili su ga i muĉili do smrti zato što je došao da uništi taj starozavjetni koncept svetog hrama i sveštenstva. Upro je prstom na njihovu laţnu revnost i mitove i bio je brutalno ubijen. Ali, hvala Bogu, koji je Duhom Svetim Hrista vaskrsnuo na treći dan, jer je ĉinio ono što nikome ni prije ni poslije njega nije uspjelo, da izvrši pravedni zahtjev zakona. Time nas je oslobodio kletve zakonske i otvorio pristup Bogu Ocu po jednoj uzvišenijoj prvosvešteniĉkoj sluţbi, po redu Melhusedekovu. Jer, samo je Isus prvosveštenik u sve vjekove i moli se Bogu za nas neprestano. Zato sva vlast i upravljanje crkvom pripadaju Hristu i dolaze od njega. Sistem koji na bilo koji naĉin uklanja ovaj Boţji red i stvara hijerarhiju u kojoj Hristos nije jedina glava crkve, ne sluţi Boţjoj zamisli i njegovoj namjeri sa crkvom. Bez obzira što je Isus nakon uskrsnuća sjeo Ocu s desne strane i nije fiziĉki prisutan na zemlji, on jeste jedini i stvarni poglavar i voĊa svoje Crkve. Njegova aktivnost kao glave crkve nije mistiĉna, već stvarna i praktiĉna, i oĉituje se kroz one sluţbe koje je dao svojoj crkvi, a koje se spominju u Efescima 4:11-12. Njihova uloga je da otkriju Hrista kao jedinog poglavara crkve, a ne da pokušavaju da vladaju njom najbolje što mogu. I Duh Sveti ima ulogu da proslavi Isusa u crkvi, i da kroz nju otkrije istinu o njemu cijelom svijetu. To podrazumijeva da sveštenici nikada ne mogu upravljati crkvom prema svojoj zamisli ili interesima bilo koje institucije, politiĉke ili religiozne, a ponajmanje svojim liĉnim interesima. Hristova crkva treba da se predstavlja u ovome svijetu jednostavnom strukturom, bez hijerarhije koja vlada u svijetu. Isus Hristos nije došao da sjedne na prijesto kao što to zemaljski vladari ĉine, ĉekajući da svi oko njega trĉe i da ga posluţuju. On je došao da posluţuje ĉoveĉanstvo do te mjere da je toj Oĉevoj namjeri sa njim ostao poslušando same smrti na krstu. Isus je stvorio novi rod voĊa,. apostola. On je od tih ljudi naĉinio ljude koji su bili prvijenci novog tipa voĊa u svijetu.

Njihov naĉin ponašanja i upotreba autoriteta koji im je Isus Hristos dao, dijametralno su se razlikovali od naĉina ostalih religioznih i politiĉkih voĊa. Nova vrsta voĊa, drugaĉijeg duha, poĉela je da se oĉituje u svijetu. To je bio poĉetak neĉeg novog na zemlji, a u stvari se radilo o obnovi Boţje prvobitne zamisli sa ĉovjekom i njegovom ulogom u stvorenju. "Sazvavši Isus dvanaestoricu, dade im silu i vlast nad svim zlim duhovima i moć da iscjeljuju od bolesti." (Luka 9:1). Uĉenici, poslije trogodišnjeg intenzivnog treninga, trebalo je da nastave ono što je Isus poĉeo - reformisati, vraćati u prvobitno stanje Boţju zamisao sa ĉovjekom i ĉovjeĉanstvom. Sa vlašću koju im je Isus delegirao krenuli su u misiju. Poĉinju da doţivljavaju nevjerovatne stvari, zli duhovi im se pokoravaju, bolesni bivaju izlijeĉeni silom i vlašću koja postoji u imenu Isusa koji ih šalje. Opijeni osjećajem sile, kao što to ĉesto biva sa ljudskim bićem, isti ovi uĉenici padaju u iskušenje da vlast, koja im je delegirana samo za "dobrotvorne svrhe", poĉnu da primjenjuju i na druge naĉine. Jednom prilikom, kada je jedno samarijsko selo odbilo da primi Isusa, uĉenici reaguju na naĉin koji razotkriva njihovo, još nedovoljno promijenjeno, shvatanje autoriteta i vlasti: "Kada su uĉenici Jakov i Jovan to vidjeli, upitaše ga - "Gospode, hoćeš li da prizovemo oganj sa neba da ih uništi?" (Luka 9:54). U ovakvom naĉinu razmišljanja oĉituje se klasiĉno shvatanje vlasti kod palog ĉovjeka - vladati nad drugima i oĉitovati svoju silu kaţnjavanjem onih koji se ne podvrgnu vlasti. Isusova reakcija na njihovu reakciju u vezi situacije je vrlo oštra i ukoravajuća: "Isus, okrenuvši se k njima, prekori ih, i reĉe: Ne znate kakva ste vi duha; jer sin ĉovjeĉji nije došao da pogubi duše ĉovjeĉje, nego da ih spasi. (Luka 9:55-56). Isusov naĉin upotrebe vlasti i sile je u potpunosti odraţavao Boţju zamisao sa delegiranom vlasti ĉovjeku. Svojim primjerom Isus je nagovijestio reformaciju u ovoj oblasti, obnovu prvobitne Boţje zamisli. Njegove rijeĉi uĉenicima govore o neĉemu što je potpuno suprotno naĉinu vladanja u svijetu. U Lukinom jevanĊelju (21:24-27), u trenutku kada se Isusovi uĉenici prepiru oko toga ko bi od njih mogao biti najveći, Isus im kaţe da ko ţeli da bude najveći neka bude svima sluga. To su rijeĉi koje opisuju njegovu filozofiju voĊenja i upotrebe autoriteta. Isusov autoritet nije radi zaštite njegove pozicije, već da bi drugima pomogao. Njegova sila nije da bi se obraĉunavao sa protivnicima, već da bi ĉinio dobro drugima. Njegova vlast se ne oĉituje u gaţenju opozicije, već u spašavanju ĉovjeka. Sredstva koja Isus koristi u svom voĊstvu nijesu ona koja treba srpski rod da koristipo kosovskom mitu, jer njegovo carstvo nije od ovoga svijeta. Svakako, bez vjere u Boga ova "filozofija" izgleda kao nemoguća misija! Ĉak ni sa vjerom u Boga, naţalost, u crkvi nije ĉesto manifestovana na ispravan naĉin. Naprotiv, ĉesto se pokazuje da je vjera u Boga za neke samo sredstvo pojaĉavanja svog autoriteta i vlasti nad drugima. KULT HRAMA Kad sagledamo sve "starozavjetne" elemente, kosovskom mitu nedostaje samo centralni hram. Poput onog Solomonovog, koji je postao kult sam po sebi još kad je izgraĊen, a i danas je to za mnoge konfesije, pa i neke sekte templara, masona i sliĉnih poštovaoca kulta hrama. Poznato je da ih pravoslavci takoĊe oboţavaju, kao neka veoma sveta mjesta, ĉak ih ljube pri ulasku. Stvarajući ovu studiju o starozavjetnoj konstrukciji mita, traţio sam elemenat koji nedostaje ovoj "genijalno - intelektualnoj" infrastrukturi mita. To bi bio nekakav hram koji oliĉava ovaj kosovski mit. Ima mnogo manastira koji su oslikani freskama Kosovskog boja, Svetog Save, Tajne veĉere Sv. cara Lazara, blistavog lika Obilića i drugih vitezova i muĉenika koji su dali ţivote od Kosova pa do posljednjih

ratova. MeĊutim, nijedan izgraĊen hram ne odslikava pravi karakter ove mitologije kao onaj ĉudesni Meštrovićev Vidovdanski koji je nastao u viziji ovog dvorskog vajara. U pitanju je monumentalna graĊevina, hram od kamena u ĉast kosovskih junaka, ali i svih boraca za slobodu juţnoslovenskih naroda. Dugaĉak 250 metara, sa kulom i zvonikom visokim deset metara. Trebao je da bude izgraĊen na Gazimestanu. Po svoj prilici to se nikada neće ni desiti. Zamislio ga je najveći jugoslovenski i hrvatski vajar Ivan Meštrović, koji je svojim skulpturama, namijenjenim ovom hramu - Kraljevića Marka, SrĊe ZlopogleĊe, Miloša Obilića, majki i udovica kosovskih junaka zadivio svijet poĉetkom 20. vijeka, na izloţbama u Beĉu, Rimu i Londonu. Meštrović je još u djetinjstvu došao u dodir sa kosovskim mitom u rodnom Vrpolju, gde su i Srbi ţivjeli. On zasniva ovo monumentalno zdanje na ideji da su svi jugoslovenski narodi imali svoje Kosovo. Srbi bitku na Kosovu polju i Hrvati na Krbavskom polju... Ideja je bila da se u duhu teze o jednom narodu koji ima tri plemena, ovim spomenikom potvrdi to jedinstvo. Spomen-mauzolej trebalo je da bude dug, kao što rekoh, oko 250 i širok oko 200 metara. Hram je kombinacija egipatskih, grĉkih i rimskih paganskih zdanja. Ulaz je isti kao i kod egipatskog hrama. Visoka vrata na ĉijem vrhu se nalazi friz sa devet simetriĉno rasporeĊenih konja i sokolova (motiv iz pjesme Smrt majke Jugovića), većih od prirodne veliĉine. Dugaĉki hodnik od oko 100 metara i kolonada karijatida iznad kojih je plavo nebo. Ţene dopola gole, bez izraţenih seksualnih atributa, predstavljaju udovice, majke i sestre poginulih junaka. Na kraju ovog otvorenog hodnika uzdiţe se petospratna kula koja u osnovi ima kvadratni oblik. Svaki sprat saĉinjen je od po dvadeset, poreĊanih u redu skulptur mišićavih muškaraca od bijelog mermera. Na vrhu ove 10 metara visoke kule nalazi se zlatno zvono u kockastom sarkofagu. Toranj simbolizuje duše kosovskih junaka koje se uzdiţu na nebesa. Kada se hram gleda sa visine, centralna dvorana sa tri sale, izgleda kao upisani pravoslavni krst sa tri jednaka kraka. Ovaj je arhitektonski motiv preuzet iz pravoslavne crkvene arhitekture, gdje osnov temelja svake crkve izgleda kao upisan jednakokraki krst. Spoljašnjost hrama ukrašavaju reljefi koji prikazuju scene iz Kosovske bitke u dvodimenzionalnoj tehnici, sliĉnoj onoj koju srijećemo u staroegipatskoj i persijskoj umjetnosti. A sve to opkoljavaju statue sjedećih lavova (opet njih devet iz pjesme Smrt majke Jugovića). Svoj kosovski ciklus, ĉiji vrhunac je trebalo da bude impozantnii Vidovdanski hram, sloţen od stotine skulptura, telemona, karijatida, sfingi, junaka i udovica, Meštrović je zapoĉeo 1905-1906. godine u Beĉu, gdje su nastale prve skice. Većinu skulptura uradio je u Parizu i prvi put ih pokazao 1910. na izloţbi beĉke secesije. - Meni je lebdjelo pred oĉima da pokušam da dam jednu sintezu popularnih narodnih ideala i njihovog razvitka, da izrazim kamenom i gradnjom kako je duboko u svakom od nas, usaĊena uspomena na najveće momente i najodluĉnije dogaĊaje u našoj istoriji - stvarajući u isto vrijeme jedno središte za nadu u budućnost, usred prirode pod vedrim nebom - objašnjavao je Meštrović svoju ideju ovog grandioznog projekta. Na svim velikim evropskim izloţbama srpski paviljon sa Meštrovićevim kosovskim ciklusom ondašnja italijanska i svjetska štampa naziva senzacijom, ĉudom, a umjetnika proglašava novim MikelanĊelom, Homerom kamena. Povodom ove izloţbe, Maksim Gorki je, prema nekim izvorima, rekao: "Meštrović je uz Tolstoja najveći genije koga je dao slovenski svijet". Sliĉan, a moţda još veći uspjeh hrvatski vajar, i tada ĉlan Jugoslovenskog odbora, zabeljeţiće na samostalnoj izloţbi u Londonu ratne 1915. godine. Projekat izgradnje Vidovdanskog hrama veoma ozbiljno je shvatila i srpska drţava prije Prvog svjetskog rata. Formiran je drţavni odbor za umjetniĉke poslove Srbije i jugoslovenstva, u ĉiji program je ušla i izgradnja hrama na Gazimjestanu. Onda je došao rat koji je sve prekinuo.

Neki struĉnjaci tvrde da tehniĉki, danas, moţda i nije neizvodljivo revitalizovati ideju o Vidovdanskom hramu i izgraditi ga po dosta preciznim skicama koje je ostavio Meštrović, ali je pitanje gdje ga postaviti. Sam Ivan Meštrović bio je svjestan da je izgradnja hrama po njegovoj zamisli veliki posao, koji bi trajao godinama, a da bi ga završavale generacije Jugoslovena. Prema nekim procjenama poslije Drugog svetskog rata, izgradnja tog hrama koštala bi više od 300 miliona dolara. Novac bi se moţda i našao, ali u Titovoj Jugoslaviji ideja o mauzoleju i kosovskim junacima nije nailazila na razumijevanje. Mozaik je bio sloţen, ĉitav mit je trebalo da dobije svoje "svetilište" i ko zna šta bi se desilo da jeste. Kao što smo vidjeli, to je trebao da bude grandiozno kultno mjesto koje je i po arhitekturi ali i po znaĉenju totalno nehrišćansko i idolopokloniĉko. Meštrović je svojim stvaralaĉkim genijem, poput Njegoša, bio inspirator dalje razrade i uĉvršćivanja kosovskog mita. Nije sluĉajno što je upravo Meštrović projektovao Mauzolej na Lovćenu, iz sliĉne ideološke perspektive, sve u namjeri da se tvorac Gorskog vijenca, kao kljuĉnog knjiţevnog djela za utemeljenje mita, izdigne na pijedestal slave. IzgraĊen je na uzvišici, poput svih starozavjetnih svetilišta i oltara, kada su tadašnji narodni prvaci i sveštenici traţili uzvišice za svoje grobove. Starozavjetni proroci a i JevanĊelje, smatraju "uzvišice" klasiĉnim idolopokolniĉkim mjestima. Ĉak su u nekoliko navrata takva mjesta bila totalno uništavana, a kosti vaĊene i spaljivane, jer se smatralo da takvi traţe za sebe ono što samo Bogu pripada -slavu. Najvaţniji detalj o sukobu Hrista za ovakvim idolopoklonstvom i kultom hrama zapisan je u sva ĉetiri jevanĊelja, kao malo koji dogaĊaj, što govori o vaţnosti tog incidenta. Hrist je upravo zbog tog sukoba platio svojom glavom. Po tadašnjim jevrejskim zakonima, za skrnavljenje hrama bila je predviĊena najstroţa kazna - smrt na krstu. Posebno je bio gnjevan stav Hristov prema kultu hrama, jer su od hrama u Jerusalimu napravili razbojniĉku pećinu. Taj izraz simbolizuje da je tadašnji kler koristio hram za svoje bogaćenje i sklonište za svoje sebiĉne interese, kao što razbojnici imaju mjesto gdje se kriju i ĉuvaju svoj plijen. Naţalost, i sve ono što se danas dešava sa tezgama i restoranima kod Ostroga već poprima odlike ove novozavjetne priĉe. Nadomak Ostroga danas se odvija veliki biznis, poput onog u Jerusalimu iz Hristovog doba. Isus je sa svojim sljedbenicima krenuo iz Galileje na Pashu, koja obiljeţava osloboĊenje Jevreja iz egipatskog ropstva, u nekadašnju prijestonicu Davidovog carstva, grad Jerusalim u Judeji. Najvjerovatnije s proljeća te 30. godine naše ere, kada su politiĉke i vjerske prilike u gradu bile veoma napete. Jerusalim je u vrijeme tog najvećeg jevrejskog praznika bio krcat hodoĉasnicima, kojih je prema nekim procjenama bilo izmeĊu 300.000 i 400.000. Isus je simboliĉno na magarcu ušao u Jerusalim, moguće kao kontrast trijumfalnom ulasku rimskog cara, ili kao ispunjenje Zaharijinog proroĉanstva. Kada je ušao u grad, Isus je tvrdio da autoritet koji pronosi dolazi od Boga, pa su ga neki prepoznali kao mesiju, dugo išĉekivanog oslobodioca. MeĊutim, već sjutradan je Isus svojim postupcima doveo u pitanje vjerski autoritet hrama. On je svoje postupke objašnjavao citirajući knjigu Isaije: "Moja kuća će se zvati Dom molitve za sve narode" (Isaija 56:7) i knjigu Jeremije: "Ali vi ste napravili od njega pećinu razbojniĉku" (Jeremija 7:11). Pozivanje na razbojniĉku pećinu moţe se odnositi na naduvane cijene ili još ekstremnije vidove upotrebe religijskog kulta za iskorišćavanje siromašnih i "neĉistih", kojima su bile propisane ţrtve obeštećenja zbog inferiornog statusa. JevanĊelja navode da su se pisari i svešteniĉki glavari plašili Isusa jer ga je narod slušao, i da su traţili naĉin da ga pogube (Marko, 11:17). Isus je napuštio hram poslije incidenta, vrativši se sjutradan i nastavljajući da propovijeda. On je govorio da će hram biti uništen i da od njega neće ostati ―kamen na kamenu‖ (Матеј 24:2). Kada su sveštenici i starješine doveli u pitanje Isusov autoritet, on se pozvao na Jovana Krstitelja. JevanĊelje po Jovanu prenosi da su sveštenici traţili od Isusa da im pokaţe neki znak, na šta im je odgovorio: "Srušite ovaj hram, pa ću ga za tri dana podići." Ovaj ĉin je skrenuo paţnju javnosti na Isusa, od koga je u toku narednih dana zatraţeno da definiše svoju poziciju prema sukobljenim stranama u Jerusalimu. Izgledalo je da posebno napada prihode svešteniĉke klase. Potom su zatraţili da se izjasni s kakvom vlašću je ometao sakrosanktne aranţmane hrama.

Ako je Otac jednom ukinuo simboliĉke rituale zato što je poĉelo stvarno ispunjenje tih simbola, zašto bi se sada ponovo vraćao na simboliĉku sluţbu? Ljudi su ionako izopaĉivali ţrtveni sistem, pa je Bog rekao da se gadi na njihove ţrtve. Ako bi neko ponovo pokretao simboliĉke ţivotinjske ţrtve, "sveta mjesta i graĊevine", time bi otvoreno negirao da je Isus kao mesija umro na krstu za naše grijehe. Svi tekstovi u kojima se pominje hram u Otkrivenju govore o Boţjem hramu na nebu, a ne o obnovi nekog hrama na Zemlji. Na primjer, hram na nebu se otvara (Otkrivenje 11.19), ili anĊeo izlazi iz hrama na nebu (Otkrivenje 14.17), ili se hram otvara (Otkrivenje 15.5), ili veliki glas izlazi iz hrama na nebu (Otkrivenje 16.17). Apostol Pavle nas upućuje da gledamo u taj hram (Jevrejima 10.19-22, 8.1,2; 9.12,14), a ne u neki simboliĉki hram na Zemlji. 2.Solunjanima 2.4. Pavle kaţe da će antihrist sjesti u Boţjem hramu, pokazujući sebe da je bog. Kako nam Sveto pismo kaţe, kada je sagraĊena Mojsijeva skinija i ustanovljeno sveštenstvo za bogosluţenja, Gospodu je bilo po volji da, radi proslavljanja njegovog imena, pošalje oganj sa neba na prvo ţrtvoprinošenje. A kada je Kovĉeg zavjeta bio u njega unijet, svjetlosni oblak je okruţavao hram i slava Boţja je ispunila dom Gospodnji. Poslije razaranja Solomonovog hrama, Jevreji su vrativši se iz ropstva vavilonskog, podigli drugi hram u Jerusalimu. On nije bio onako veliĉanstven i bogato ukrašen kao prvi, ali prorok Agej je predskazao da će biti veći od prvog, da će ga posjetiti Onaj koga su oĉekivali svi narodi, Hristos Iskupitelj. Znamo da je Gospod uvaţavao ovaj hram i da je ţelio da to bude dom molitve, a ne izba lopova. Kada su Jevreji vidjeli kakvu je revnost za hram Boţji on pokazao, od njega su traţili znak, ali im je Gospod rekao: "Razvalite ovu crkvu, i za tri dana ću je podignuti" (Jn. 2:19). Gospod je govorio o svom tijelu kao o hramu i imao je na umu predstojeću smrt i vaskrsenje poslije tri dana. A kada je Gospod ustao iz mrtvih, njegovi uĉenici su razumjeli da je govorio o svome tijelu kao hramu. Svevišnji ne ţivi u rukotvorenim hramovima, iako mu je Solomon sagradio hram (Dap. 7:48); Hristos obitava u dušama vjernika, kako piše apostol: "Ne znate li da ste vi crkva Boţja, i Duh Boţji ţivi u vama?" (1. Kor. 3:16). Ili: "Ili ne znate da su tjelesa vaša crkva Svetoga Duha koji ţivi u vama, kojega imate od Boga, i nijeste svoji?" (1. Kor. 6:19). Iz svega navedenog shvatićemo da stvaranje nekakvog novog hrama ili kulta oko njega, kao što je npr. raskošni Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici moţe biti izvor opasnog idolopoklonstva, koji ne veliĉa Hrista i Njegovu nebesku Nevjestu, nego nekakvu graĊevinu koja ima neki turistiĉki znaĉaj za grad. Paţljivim ĉitanjem vidi se da Bog nije ţelio da ima hram (2. Samuilova 7:7). On nije ţelio sebe da poistovjeti sa zgradom ili sistemom koji je bio ograniĉen na jedno fiziĉko mjesto. Htio je da ĉovjek shvati da je njegova prevashodna ţelja zajedništvo, zajedniĉko kretanje kroz ţivot u pravcu ispunjavanja Boţjih namjera sa osobom, narodom i cijelim ĉovjeĉanstvom. Ali, kada je Solomon sagradio hram, sa ĉeţnjom i namjerom da Boga proslavi, Bog je to blagoslovio, iako nije to traţio od Solomona ili bilo koga drugog. Kada Bog blagoslovi ono što mi za njega radimo, lako je pomisliti da je to dokaz da je to ispravno i da tako treba da ostane. Forma je, meĊutim u ţivotu sa Bogom, podreĊena dinamici Boţjeg otkrivenja i ţivota, a ne obratno. Kad je Isus došao i poĉeo da nagovještava kako će hram u Jerusalimu nestati (Matej 24:1-2), to je za izraelski narod bilo isto što i huljenje, jer hram je za njih postao sinonim za Boga. Uhapsili su Isusa i razapeli. MeĊutim, Isus nije bio za rušenje hrama (koje se nedugo zatim i desilo) nego je pokušavao time da im otvori oĉi za istinu da hram ne moţe biti svetiji od samoga Boga (Matej 12:6). BADNJE VEĈE

Gorski vijenac završava se opisom Badnje veĉeri. I mi ćemo da završimo našu knjigu sa ovim hrišćanskim praznikom. Vladika Danilo i iguman Stefan razgovaraju pored ognjišta i badnjaka. Iguman govori o svojim postignućima u ţivotu. Smatraju ga najmudrijim ĉovjekom u tadašnjoj Crnoj Gori. On razgovorom treba, konaĉno, da dovede vladiku Danila do osvješćenja i saznanja o nephodnosti borbe. Zatim pratimo odlazak u crkvu na boţićnu liturgiju. Ĉuju se pucnji u daljini i to je prvi znak da je „istraga― poĉela. Dolaze onda Crnogorci i svjedoĉe o onome što se desilo (svaĊa sa poturicama, sukob, paljenje kuća). Priĉešćuju se u crkvi. Zatim slijedi „okupljanje naroda i poglavara pred crkvom; pismo od kneza Nikole o borbama i teškoj pogibiji s jedne i druge strane. Vladika plaĉe, a Iguman se smije! Moramo razumjeti da se iza ova dva lika krije stav Njegoša. Oni su njegov alter ego u ovom spjevu. Kroz vladiku govori svjetovna i drţavniĉka uloga Njegoševa, a kroz igumana progovara vjerska i mistiĉna. Sama „istraga poturica― nije opjevana, nego samo ono što joj prethodi. Teţište je na unutrašnjoj borbi i drami, kako bi se što više istaklo „ĉojstvo i junaštvo― crnogorskog naroda. Istraga je samo nagoviještena, data je samo kao eho strašnog zbivanja, ali tamo negdje iza scene (pucnji u daljini, pismo, svjedoĉenja drugih o tome). Stavićemo na stranu sav taj oslobodilaĉki polet i rodoljublje koje je tako divno opjevano u Goskom vijencu, i pokušati da vidimo taj vjerski patos ĉitave "istrage" koji oliĉava praznik koji se dešava u pozadoni. Njegoš je svjesno sve stavio u kontekst Badnje veĉeri i Boţića. Za ovu studiju je u drugom planu da li je do istrage zaista došlo u istoriji. Njegoš je direktno ne opisuje, već opisuje samo pripreme za istragu poturica, i sve što se dešava na jedan od najvećih hrišćanskih praznika. Siguran sam da Njegoš nije mnogo mario za istoriĉnost ovog dogaĊaja, što znaĉi da je ĉitavo dešavanje stavio po svojoj umjetniĉkoj slobodi upravo na Badnje veĉe, a ne Veliki petak, ili Bogojavljenje, ili neki drugi znaĉajan hrišćanski praznik. Namjerno je izabrao Badnje veĉe. Da vidimo šta to znaĉi. Taj Praznik bi po nekom znaĉenju, kako se danas tumaĉi, trebao da bude dan pomirenja pred sam dolazak Spasitelja na ovaj svijet! Praksa je raširena u hrišćanskom svijetu da se za vrijeme svetkovanja ―velikih‖ praznika obustavljaju borbe i sukobi. To nije bilo vrijeme za istragu, već za pronalaţenje nekog mirnog rješenja. Polazeći od ovakvog, hrišćanskog znaĉenja ovog praznika, moţemo samo konstatovati da je skandalozno i sablazno što se takav plemeniti praznik oskrnavljen Gorkim vijencem. Ali, to se mnogo ne dotiĉe Njegoša. Jasno je da on uopšte nema problem sa tim izvrtanjem simbolike Badnje veĉeri. Zato što je po njemu, Badnje veĉe stari srpski obiĉaj, a ne hrišćanski. Boţić je trebalo da se praznuje kao uspomena na dan roĊenja Gospoda Isusa Hrista, Sina Boţjeg, Spasitelja svijeta. Badnji dan je posljednji dan ĉetrdesetodnevnog hrišćanskog posta (pokoravanja i smirenja). On je uvod u najradosniji hrišćanski praznik - Boţić. Obiĉaji i praznovanje kroz istoriju poĉinju Badnjim danom, ali u Gorskom vijencu ima dosta opisa kako se slavi ta slava. To je imalo posljedica i ostavilo je traga u vjerskim obredima do danas. Vidimo da je u Crnoj Gori, od poĉetka ovog vijeka pa do danas, Badnje veĉe veoma znaĉajno i proţeto nekim nacionalnim ratniĉkim nabojem i nemirom. Daleko je to od radosnog pozdrava: "Mir Boţji, Hristos se rodi. Slava Bogu na visini, meĊu ljudima dobra volja!" Nema toga kod Njegoša, a nema ni danas meĊu pravoslavnim ţivljem. Uzrok je to što Njegoš ima sasvim drugaĉiju percepciju ovog praznika koji neposredno prethodi Boţiću. Za njega je to stari srpski praznik koji veliĉa kult predaka, ognjišta i smrti. Kao što se iz svega vidi, mnogi obiĉaji opisani za Badnji dan sasvim su paganski, a crkva im je kasnije dala hrišćansko obiljeţje. Obiĉaje oko Badnjeg dana su Crnogorci naslijedili od Njegoša preko Gorskog vijenca i svojih predaka i još ih odrţavaju. Za badnjak se tako

sijeĉe grana hrasta, koji je kod Slovena oduvijek bio sveto drvo. Vezuje se za slovensko boţanstvo Svetovida (kojeg smo pominjali u kontekstu glavne slave svetosavlja - Vidovdana). Badnji dan je pun rituala i simbolike, ţivopisnih radnji i svi su oni povezani sa porodiĉnim kultom i kultom ognjišta. Vidjećemo, meĊutim, da je ovaj praznik povezan i sa kultom smrti. Istoriĉari religije, filolozi i etnolozi smatraju da su obiĉaji vezani sa badnjakom naslijeĊeni iz stare slovenske vjere. Prema srpskom istoriĉaru religije Veselinu Ĉajkanoviću, koji je pisao o svemu ovome još u 19. vijeku, u prethrišćanskoj vjeri Srba i Crnogoraca postojalo je drveće koje je smatrano za stanište nekog duha ili boţanstva, ali takoĊe i drveće koje je bilo boţanstvo samo po sebi. Kao dokaz za ovo drugo, Ĉajkanović navodi upravo badnjak. Kao što smo vidjeli u Gorskom vijencu, iguman upućuje badnjaku pozdrave i molitve, prinose mu se ţrtve kao što su ţito, vino i med, prema njemu se neprekidno odnose kao prema liĉnosti, a ne kao prema drvetu. Spaljivanje badnjaka predstavljalo je spoj kulta drveća s kultom vatre. Ĉajkanović karakteriše prethrišćanski badnjak kao boţanstvo koje umire spaljivanjem, pa uskrsava, uporeĊujući ga u ovom pogledu sa Atisom, Ozirisom, Adonisom i Sandanom. Ĉajkanović takoĊe iznosi pretpostavku da krstovi koji se prave od debljeg kraja badnjaka (koje vidimo u opisu Gorskog vijenca) imaju porijeklo u prethrišćanskim idolima koji su reprezentovali boţanstva usporediva sa rimskim larima, a da se oblik krsta razvio iz antropomorfnog oblika idola. Za badnjak se najĉešće bira drvo iz roda hrastova (u koje spada i cer), a hrast je u staroslovenskoj religiji bilo najcjenjenije drvo, povezano sa vrhovnim bogom Perunom. Vjerovalo se da duše predaka, zaštitnici porodiĉne sreće i blagostanja, nastanjuju ognjište. Kult vatre u staroj slovenskoj vjeri preobrazio se uglavnom u kult domaćeg ognjišta i tako spojio sa kultom predaka. Vatra sa domaćeg ognjišta nije se nipošto i nikome davala na Badnji dan. Ako bi se nekome dala vatra sa ognjišta, skupa sa vatrom mogle bi biti odnešene i duše prisutne na ognjištu, te bi porodica ostala bez njihove neprocjenjive pomoći. To se smatralo nesrećom. Ĉajkanović navodi mnoge elemente koji Badnje veĉe povezuje sa ritualom bdjenja nad mrtvacem, tako rasprostranjenog kod Crnogoraca i danas. I orasi, i vino, i ognjište u kojem se spaljuje badnjak, i bdjenje nad badnjakom dok se ne ugasi, sve to je povezao sa Zadušnicama, koje su u ove naše krajeve stigle iz nekih drugih kultura. Pa i ĉitav opis Badnje veĉeri je slika velikog ognjišta, gdje su poturice, kao kakvi badnjaci, koje treba isjeći, prekrstiti i zaliti krvlju, da bi se spasilo kućno ognjište praĊedova. Da ne širim, jasno je da ništa od onoga što je Njegoš imao kao razlog da "istragu poturica" stavi u kontekst slavljenja Badnje veĉeri nema hrišćansku pozadinu ili simbol i mit. Zato ne treba da se sablaţnjavaju hrišćanski kritiĉari Gorskog vijenca, zašto je Njegoš uĉinio u svom djelu nešto tako suprotno hrišćanskoj tradiciji primirja za vrijeme ovakvih praznika. Problem je mnogo ozbiljniji nego što to moţe biti jedno knjiţevno zastranjivanje, a najteţe je to što je cijelo Njegoševo naravouĉenije postalo dio naših svakodnevnih ţivota i crkvene liturgije. Za njegovim primjerom krenuo je sav pravoslavni svijet u Crnoj Gori. Zato ĉitav Kosovski mit treba rastaviti na sastavne djelove, izloţiti ga sudu rijeĉi Boţje, demistifikovati i dekanonizovati. Da doĊe Hrist u Crnu Goru. ZAKLJUĈAK Na kraju, moţemo slobodno reći da je ĉitav kosovski mit zapravo jedno veliko Njegoševo Badnje veĉe. Zapravo, ne Badnje, prije bih rekao "zadnje veĉe" pred roĊenje Hristovo. Ĉitava mitologija Gorskog vijenca bazirana je na starozavjetnim elementima vjere, koji su poništeni dolaskom Hristovim. Kad bi se sudilo po tom mitu, Hrist još zapravo nije ni došao. Sve je ostalo u Starom zavjetu. Ma koliko Badnje veĉe imalo neke magije u sebi, to je i dalje

zadnje veĉe prije nego što se pojavio Spasitelj. Hrist je prodor vjeĉnosti u vrijeme. On je svojom roĊenjem i vaskrsenjem podjelio eone, podijelio ere na novu i staru. Reĉe: " Gle, evo dolazim i sve novo ĉinim". Zato je Badnje veĉe sa svojom kosovskom mitologijom ostalo na "onoj" strani i ne moţe da preĊe iz vremena u vjeĉnost. Kosovski zavjet je Stari zavjet, i njegovi propovjednici su ostali na elementima ovog svijeta - "svete zemlje", "svetog srpstva""krvnog saveza""svetog rata i viteštva". A Isus je rekao: " Zaista, zaista vam kaţem da je Jovan Krstitelj (kao oliĉenje Starog zavjeta - primjedba autora) najveći od svih roĊenih od ţene (od krvi i tla), ali "da je i najmanji u carstvu nebeskom veći od Jovana Krstitelja". Zato, ako ţelimo da uĊemo u carstvo nebesko valja nam se nanovo roditi, po Duhu Svetome. To nije razumio Nikodim, farisejski velikodostojnik i uĉitelj zakona, kao što ne razumiju ni mnogi današnji propovjednici svetosavskog nacionalizma. Naţalost, Hrist zaista još nije došao za sljedbenike ove kosovske mitologije, jer i dalje više vrednuju i slave Badnje veĉe, Obilića i svijetlo oruţje. Kao i onog dana kad su u Vitlejemu i u ĉitavom Boţjem narodu sve palate, crkve, krĉme i domovi bili zatvoreni da prime Mariju Bogorodicu, da se u njihovom domu rodi Spasitelj. Tako i danas nacionalni ponos i poziv na istragu svih "nekrsta" drţi vrata zatvorena naših domova i naših srca. Jer, Obilić je postao ideal kako se treba boriti za vjeru i carstvo nebesko, kako da istrijebimo "kugu ljudsku" u svojim redovima. Sve dok je tako, neće biti mjesta za Hrista i njegov put stradanja za grijehe cijelog svijeta, za grijehe tvoje, moje, našeg komšije, ali i naših neprijatelja. Ko smo ja i ti da uzimamo pravdu u svoje ruke i donosimo "Hristov" sud, prije njegovoga dolaska. Da mi prijevremeno odvajamo kukolj od pšenice, kad nam je zabranio. Jer Hrist se krstom borio protiv zla, a svetosavlje hoće da nas nauĉi da se maĉem odupremo "zlu". Kao da ne stoje rijeĉi Hristove, da će, ko se maĉa lati, od maĉa poginuti. Crna Gora treba da se odrekne "B(z)adnjih veĉeri" po igumanovim uputstvima i da primi Hrista u svoje skrome dvore, da se car careva rodi, da gospodar gospodara pretvori i naše štale u carske palaĉe, ali po jednom uzvišenijem putu. Po milosti, ne po starozavjetnom zakonu osvete "oko za oko". Crkva mora da se pokaje za jeres kosovskog mita. Crkvene voĊe koje vode ovaj narod trebalo bi da se pokaju za sve što su radili episkopi i arhimandriti koje sam pominjao; da traţe od Hrista oproštaj, da bi došao blagoslov na narod; da se poništi kletva koju je izrekao najviši autoritet, car Lazar. Jer, Kosovo nije sveta zemlja za koju bi Hrist dao zapovijest da se ide u sveti rat totalnog, kletog uništenja tamošnjeg nehrišćanskog ţivlja. To je gnusna podvala koja se mora do kraja razobliĉiti. Crkva mora da se pokaje za etnofiletizam i svetosavski nacionalizam koji su donijeli mnogo zla na prostorima bivše Jugoslavije, mora da revidira svoju ulogu u tom ratu i da se izvini za grijeh "podstrekavanja" masovnih zloĉina, koji su na kraju najviše zla donijeli upravo srpskom narodu. Srpstvo nije sveto samo po sebi, ima samo svetih Srba koji su uzvjerovali u Hrista i svojom su se vjerom, a ne Obilićevom ţrtvom, posvetili i spasili duše svoje grešne. Crkva treba da ustanovi novi sistem vrijednosti po kojem je Hristov bogoĉovjeĉanski podvig na krstu temelj svih vrijednosti, a ne nikakvo "viteštvo" ratniĉkog "arkanovskog" tipa. Morala bi da se pokaje za kult hrama i moćnu i bogatu crkvenu hijerarhiju koja joj obezbjeĊuje ogromne prihode u Crnoj Gori, i da opet postane crkva koja sluţi svim graĊanima Crne Gore, bez obzira da li su Srbi ili Crnogorci ili Albanci, bez obzira ĉak i na vjersko opredjeljenje, Crkva je pozvana da sluţi svima, jer je po svojem karakteru vaseljenska, jedna i nedjeljiva. Treba da se pokaje za nauĉavanje o "svetom gnjevu" i ―pravednoj‖ osveti koju treba vaspostaviti nekom prinudom ili vlašću, jer u Hristu je uspostavljen mnogo uzvišeniji zakon slobode i milosti za naše "duţnike" i neprijatelje. Namjera je bila da novim viĊenjem i „ponovnim ĉitanjem― Gorskog vijenca poĉne ―ĉišćenje ribe‖ od kostiju svetosavskog nacionalizma. To novo ĉitanje Gorskog vijenca podrazumijevalo bi da se borba sa "kugom ljudskom", sa nekog ratniĉko-nacionalnog i tjelesnog nivoa borbe sa neistomišljenicima prebaci na metafiziĉki nivo

borbe sa duhovima tame i zla. Poziv na "istragu" tada postaje poziv na preispitivanje i samoanalizu nas samih i borbu sa našim unutrašnjim demonima. "Viteštvo" je pobijediti sebe i grijeh koji stanuje u našim udovima, a ĉojstvo saĉuvati druge od sebe. Ne postoji nijedan "uzvišeni" nacionalni ili vjerski interes koji bi bio toliko bitan da nas ohrabri na ubistvo drugog ĉovjeka. Na kraju, sve što je ova knjiga osvijetlila o svetosavskom nacionalizmu, koji je iskonstruisan na kosovskom mitu, vaţilo bi i za svaki oblik nacionalizma Crnogorske pravoslavne crkve, koji se moţe stvoriti kao reakcija na ovaj mnogo moćniji - srpski. Crnogorska pravoslavna crkva ne smije da ponovi iste greške i da upadne u "pravedni" crnogorski etnofiletizam. Jer, nijedno zlo ne moţe se nadvladati niti opravdati drugim zlom. "Duh istrage" i Gorskog vijenca još ţivi u crnogorskom biću. Nije ga teško sresti i prepoznati danas u svakodnevnom ţivotu. Treba nam istinsko preispitivanje, priznanje i pokajanje. Posebno u jeku sveopšte globalizacije. Imaju li pravoslavna i ona zvaniĉna Crna Gora snage za takvu katarzu? Imaju li snage da se odrekne kosovskog mita i tog "duha istrage". UbijeĊen sam da bi to bio, prije svega, interes samih Crnogoraca i naroĉito evropske Crne Gore. Crna Gora još ima šansu da se okrene od kosovske mitologije i vrati iskonskoj fundamentalnoj vjeri koju je ustanovio naš spasitelj Isus Hristos. Hvala Bogu, nema više politiĉkog cilja iz kojega bi proizašla potreba da veliĉa kosovski mit, da veliĉa Gorski vijenac i njegovu istragu poturica. Crna Gora, kao multientniĉka i multikonfesionalna zajednica, ima moţda prvi put u istoriji šansu da pobijedi svaki oblik nacionalizma i da se okrene univerzalnim vrijednostima koje je utemeljio Hrist kada je umro za tuĊe grijehe i svoje neprijatelje. Takav moralni zakon, i tako uzvišenu duhovnost, nijedno uĉenje, nijedna filozofija nijesu iznjedrili od kada je ĉovjeka. Hrist je garancija mirnog, skladnog i civilizovanog ţivota u Crnoj Gori na poĉetku trećeg milenijuma.