3. Juni 2018.

Begzada je bosančicom pisala caru i kralju Franji Moja pranena je imala iluziju kako će car ispraviti tu nepravdu. Pismo je pisala bosančicom, a iz carskog ureda su joj ga vratili, pa ga familija ima u originalu, priča Šemsa Gavrankapetanović

Begzada je svu svoju djecu školovala

Piše: Edina Kamenica Prati autoricu Begzadin suprug Ibrahim-beg Gavrankapetanović tada je već bio umro, inače je bio posljednji počiteljski kapetan

Prve nedjelje u junu, u vrijeme kada sazrijevaju trešnje, u Počitelju se završava

Trešnjeva nedjelja, svetkovina mirisa, boja, slasti, potekla još od staroslovenskog

običaja da se proljeće pozdravi, da se novi ciklus prirode dočeka s radošću.

Tog dana će akademska slikarka Šemsa Gavrankapetanović, u počiteljskoj

Umjetničkoj koloniji, otvoriti svoju izložbu, koja se, kako to kaže Valerijan Žujo,

‘’nahranila i porodičnim upamćenjima i čudesnom igrom znakova kao povijesnih i

literarnih, a ponajviše kao likovnih akcenata’’.

Vlast joj je oduzela brdo Crmnicu

- Inspiracija za izložbu su mi bili papiri koje sam našla u mojoj familiji prije dvije

godine. Rođaka, Fikreta Gavrankapetanović, dala mi je na čuvanje pisma što ih je

sačuvao njen svekar Ismet-beg Gavrankapetanović. To su pisma njegove majke, a

stare majke, nene, babe moga oca. Zvala se Begzada, rođena je u porodici Bašagić u

Nevesinju, a od 1844. je bila udata Gavrankapetanović, priča nam Šemsa.

Posljednji počiteljski kapetan

Safvet-beg Bašagić, za kojeg mnogi tvrde da je jedan od najznamenitijih Bošnjaka,

bio je blizak Begzadin rođak.

- Safvet-beg je bio znatno mlađi od nje. Cijela familija Bašagić je imala dosta

obrazovanih ljudi i moja pranena je to bila, kaže slikarka.

Begzada Gavrankapetanović je 1902. godine napisala pismo caru i kralju Franji

Josipu I i poslala ga u Beč. Bila je to njena žalba jer je tadašnja austrougarska vlast

oduzela njoj i njenoj djeci veliki dio imovine, objašnjava Šemsa.

Begzadin suprug Ibrahim-beg Gavrankapetanović tada je već bio umro, inače je bio

posljednji počiteljski kapetan. Dolaskom austrougarske vlasti, postaje kajmakam u

Počitelju.

Prepiska sa carskom kancelarijom 1902. godine

Vlast joj je oduzela brdo Crmnicu, preko puta Počitelja, i petnaestak kilometara

zemlje, sve do Dretelja, Mogorjela.

- Moja pranena je imala iluziju kako će car ispraviti tu nepravdu, pa ga je obavijestila

da joj je nova austrougarska vlast u Hercegovini nepravedno oduzela velik dio zemlje,

a nju i djecu ostavila da gladuju. Pisala je begovicom, varijantom pisma bosančice,

koje je tada bilo još u upotrebi u narodu u Hercegovini, nakon što je prešlo put iz

Grčke, preko Makedonije, Bugarske i Srbije pa sve do Hrvatske - Dalmacije i Like. Iz

carskog ureda su joj vratili pismo, zatraživši da ga prevede na latinicu, tako da ga

familija ima u originalu. Ne zna se šta je poslije bilo, da li je pismo prevedeno ili ne i

da li je ponovo upućeno caru. Odgovor bi se mogao naći u arhivi u Beču,

pretpostavlja Šemsa, koja je dobila od Fikrete Gavrankapetanović i pisma što ih je

Begzada pisala svojoj djeci.

Pismo djeci

- To su mala, kratka, intimna pisma, koja je ona pisala raznim povodima, brinući se za

djecu, za unuke, raspravljajući o porodičnim problemima. Originale tih pisama ja

čuvam, a pismo caru i kralju Franji je kod moje sestre, čije ime je takođe Begzada,

kaže Šemsa, koja se i ranije bavila slikanjem pisma.

- Pismo je najznačajniji kulturološki metod i način modernog masovnog

komuniciranja, i meni je uvijek bilo jako važno u mome radu. Bilo je logično da se

bavim i ovim pismima, posmatrajući ih kao značajne artefakte, ali i kao vizuelno jako

interesantne. Materijal sam obradila na svoj način. Klasične slikarske tehnike, koje

sam do tada upotrebljavala, neke kolaže, crteže, slikanje, kombinovala sam s vezom,

objašnjava Šemsa Gavrankapetanović, napominjući da je to bio povod za prikaz

tadašnjeg života žene i jednog izuzetnog ženskog angažmana.

Istorija se lomila nad glavom

- Bio je to kraj 19. vijeka, početak 20. kada je žena, prema uvriježenim nepisanim

pravilima, ‘’trebala’’ ostati nepismena. Njoj su bili namijenjeni isključivo kućni

poslovi i briga oko djece. Pitala sam se šta je mogao biti njen angažman i kako su sve

te žene mogle da odgovore na burna istorijska vremena, koja su tada tutnjala iznad

Hercegovine. Podsjećam, to je bilo vrijeme odlaska Turske, dolaska Austro-Ugarske,

vrijeme rješavanja agrarnog pitanja. Zemlja je do tada bila u rukama feudalaca,

muslimanskog stanovništva, a obrađivali su je kmetovi hrišćani. Neriješena

društveno-ekonomska pitanja donosila su ratove i bune u Hercegovini, prisustvo

velikog broja izbjeglica u okolne zemlje, potrebu da se vrate u zavičaj, kućama. Ali,

kako su mogli da se vrate kada je zemlja reformama oduzeta begovima i podijeljena

raji, kazuje Šemsa napominjući da se istorija lomila nad glavom njene pranene.

Pismo djeci (2)

- Udala se bogato, a kada je muž umro, ostala je sa petero djece, koje je trebalo da

podiže i odgaja. Drugom agrarnom reformom je izgubila zemlju i prihode sa nje. Bilo

je interesantno kako se žena iz muslimanske zajednice snašla u svemu tome. Sudeći

po Begzadi, snašla se. Ona je imala samosvijest o tome šta je njena obaveza, štitila je

prava svoje djece, borila se za imovinska prava, nije joj bio problem pisati vladaru.

Što je meni najinteresantnije, obrazovanost i pismenost je prenijela na svu svoju

djecu. Jako je vodila računa o tome. Svi su završili u Mostaru Ruždiju i druge škole,

dva sina su joj u Beču i u Budimpešti diplomirala pravo i vratila se u zemlju kao

značajni kulturni i politički radnici. I pored toga što je bila majka i angažovana u kući,

radila je neke ručne radove. Nije bila sputana nenaklonjenom situacijom, priča Šemsa,

koja je posebno bila inspirisana Begzadinim ručnim radovima.

- Baveći se 50 godina umjetnošću, mijenjala sam i medije i materijale, ali sada sam

prvi put uzela da vezem. Dokument koji je ona slala caru odštampala sam na platnu u

tehnici sito štampe, sjela, vezla i izvezla te dokumente. Činila sam to bez namjere da

budu dekorativni, nego više nekako slikarski, slobodniji. Negdje sam preskakala,

negdje mijenjala boje. Pokušala sam se igrati. Neka pisma djeci sam odštampala u

papirnoj masi u kojoj sam prije toga radila, sa papirom dosta radim. Izrezala sam

pisma u linoleumu, pa ih otiskivala kao grafike, ovaj put kao reljefne grafike, te se

izložba sastoji od papira i od fotografija. Osnova je vez, naglašava Šemsa.

Hrana od hercegovačkih trava

Dio izložbe će biti štrik na kojem će se sušiti ‘’veš’’, njene kreacije, a u nekoj

postavci će biti i sto sa hranom koju je njena pranena pravila svojoj djeci. Sa ženama

Počitelja pripremit će tu hranu napravljenu od hercegovačkih trava.

Sve će se dešavati u Likovnoj koloniji, dakle, u bivšoj kući porodice

Gavrankapetanović, čija je izgradnja započela krajem 17. vijeka od jednog člana ove

familije, tadašnjeg kapetana - vojnog zapovjednika Počitelja. Šezdesetih godina

prošlog stoljeća kuću je država otkupila i napravila u njoj koloniju, poznatu nadaleko

i prestižnu i danas. Samo zdanje je zaštićeni spomenik kulture u kompleksu Starog

grada Počitelja, te spada u najbolje primjere stambene arhitekture turskog perioda.

Sastojala se od muškog i od ženskog dijela, te dijela za goste.

Iz porodične arhive Begzada Gavrankapetanović

- Meni je fascinantna već i pomisao na to da je tu Begzada živjela i tu pisma pisala. A,

neovisno o tome, jako je interesantno da se podsjeti na taj spomenik kulture, tim prije

što je 2018. godina u Evropi posvećena kulturnoj baštini. Važno je obratiti pažnju i na

bosančicu, pismo koje je nematerijalna kulturna baština, kao i na sam ambijent kuće,

na grad Počitelj - grad muzej, smatra Šemsa, za koju su i ova izložba (u okviru koje će

biti i predstavljeni radovi Zlate Fočo, prapraunuke Begzadine) i priča o njoj korak u

pravcu da svako od nas sazna ko je i šta je, šta ima, šta čuva u porodičnim seharama,

ormarima i sjećanjima, da razmišljamo o tome konsultujući se sa strukom, ističe

Šemsa koja je pokušala na nekoliko mjesta dobiti pomoć za prevođenje tih pisama.

Nije je dobila.

- Slučajno sam srela Valerijana Žuju, koji je uzeo taj dokument, odnio ga u

Franjevačku bogosloviju. Tamo je preveden na latinicu, pa smo mogli saznati o čemu

u pismima piše, govori slikarka Gavrankapetanović koja je vrlo vezana za Počitelj.

- Odrasla sam u njemu, jako ga volim. To je moja Arkadija. Imam opsesivan odnos

prema njemu, imam osjećaj da se u njemu izliječim od svih životnih problema. Za

mene je to čudesan grad, naglašava Šemsa, svjesna da ljudi u Počitelju danas dosta

teško žive.

- Prije rata su radili u Čapljini, a danas? Danas muslimanima nije dozvoljeno da rade,

na prste se mogu prebrojati zaposleni, pa se dosta muče. Počitelj nema riješenu struju,

kanalizaciju... Jedna grupa mlađih ljudi pokušava obnoviti tradiciju kako bi se

obogatila turistička ponuda, koja je fantastična ali nedorađena, neosmišljena do kraja.